Svjetlo riječi - broj 360

VJERA DRUŠTVO KULTURA

Godina XXXI. Broj 360 Sarajevo, ožujak 2013. Cijena 3,5 KM (15 HRK) omot.indd 1

www.svjetlorijeci.ba 28.2.2013 19:15:28

USKRSNUĆE, Pericle Fazzini, 1970-1975.

Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!

(Iv 20,29)

Poštovani čitatelji Svjetla riječi, SRETAN VAM USKRS! Svetkovina Kristova uskrsnuća u Godini vjere jest privilegirani trenutak kad mi kršćani svoju vjeru dublje doživljavamo i svjesnije svjedočimo. O nekim drugim svetkovinama i slavljima može se dosta dobro govoriti i s aspekta povijesti, kulture, tradicije, folklora i sl.

– iako je i tu u pozadini bitan sadržaj vjere, koji osmišljava dotičnu svetkovinu. Ali o Uskrsu je apsolutno besmisleno govoriti i slaviti ga bez vjerovanja u Isusa Krista, uskrslog od mrtvih. Povijest slavljenja Uskrsa, još od samog dana Kristova uskrsnuća, pa sve do danas, lijepi uskrsni običaji, prekrasne uskrsne pjesme, cijelo uskrsno vrijeme od Uskrsa do Duhova – sve bi to bilo besmisleno da Krist nije uskrsnuo i da mi to ne vjerujemo.

Ali nije uvijek lako vjerovati! Sveti Toma apostol, vjerni Isusov učenik, koji je Isusa svom dušom ljubio i na kraju i svoju krv za njega prolio kao misionar u Indiji – nije mogao lako povjerovati u Kristovo uskrsnuće, jer ga je vidio kako umire i svojim je očima vidio kako ga mrtva sahranjuju u grob. Ne samo da nije vjerovao svojim kolegama i prijateljima apostolima da je Isus uskrsnuo, nego nije mogao omot.indd 2

povjerovati ni svojim vlastitim očima – sve dok svojom rukom nije opipao njegove rane. A onda je duhom shvatio i povjerovao i ono što tjelesnim očima nije mogao vidjeti. Pao je na koljena i uskliknuo: Gospodin moj i Bog moj! (Iv 20,28). Isus prihvaća njegovu vjeru, ali hvali vjeru onih koji ne traže tako očigledne dokaze: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! (Iv 20,29).

Mi smo oni koji ne vidjesmo a vjerujemo – i time se s pravom dičimo i ponosimo. Ali ipak uvijek osjećamo nesavršenost i nepotpunost svoje vjere, pa skupa s moliteljem iz Evanđelja, dok svjedočimo svoju vjeru pred Bogom i pred ljudima, ujedno priznajemo i njezinu manjkavost: Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri! (Mk 9,24). – Jer Isus mu bijaše rekao: Sve je moguće onomu koji vjeruje! (Mk 9,23).

Isuse, mi iskreno vjerujemo u Tvoje uskrsnuće! Vjerujemo da ćeš i nas uskrisiti i sjediniti nas sa sobom u svome Kraljevstvu. Umnoži nam vjeru, učvrsti nadu i usavrši ljubav! Učini nas dostojnima slave svoga i našeg uskrsnuća!

Svim čitateljima Svjetla riječi i svim kršćanima svijeta želim SRETAN USKRS! A svima ostalima mir i dobro!

Fra Lovro GAVRAN, provincijal 28.2.2013 19:15:15

đ&#x;”˜ tema broja

Uskrsnuće – pobjeda EmfatiÄ?ki izriÄ?aj Raspeti je Ĺživ! moĹže stvoriti novo ozraÄ?je radosti Ĺživota koja poÄ?iva na uskrsnoj spoznaji da svaka muka ima svoj kraj, da svaka Ĺžalost ima svoju granicu, pa i smrt, koja je osvijetljena Isusovim uskrsnućem PiĹĄe: Leon KIKIĆ

USKRSNUĆE, Otto Dix

U

Djelima apostolskim, jednom od ranokrťćanskih spisa, opisan je susret i dijalog sv. Pavla s Atenjanima na Aeropagu. Atenjani su Pavla sa zanimanjem sluĹĄali dok im je govorio o Bogu koji je stvoritelj i gospodar svega svijeta, o tome kako je Bog sveprisutan te kako u njemu â€œĹživimo, miÄ?emo se i jesmoâ€?. MeÄ‘utim, kada je Pavao ustvrdio da je taj Bog uskrisio Isusa od mrtvih, “jedni se stadoĹĄe rugati, a drugi rekoĹĄe: JoĹĄ ćemo te o tome sluĹĄatiâ€?. Atenjanima se Pavlova besjeda Ä?inila apsolutno nevjerojatnom i neprihvatljivom.

Ali ne samo Atenjanima. Zanimljivo je da su predmet refleksije nekih od najvećih mislioca u povijesti Ä?ovjeÄ?anstva poput Descartesa, Leibniza i Hegela bile mnoge komplicirane teoloĹĄke teme kao ĹĄto su Trojstvo, hipostatsko jedinstvo boĹžanske i ljudske naravi u Kristovoj osobi, transsupstancijacija i sl., dok se temom uskrsnuća nikada nisu bavili.

Vjerojatno ne zato ĹĄto je uskrsnuće bilo i ostalo misterij, nego zato ĹĄto se, doista, pred sudom naĹĄega naravnog uma uskrsnuće od mrtvih Ä?ini potpuno nemogućim. Istina, mnogi su filozofi, od antike do novijeg doba, prihvaćali besmrtnost duĹĄe (Ĺživot naĹĄega “jaâ€? poslije

smrti), ali uskrsnuće tijela nitko od njih nije vidio kao mogućnost.

I upravo na jednom takvom, najnevjerojatnijem od svih zamislivih događa-

ja, poÄ?iva krťćanstvo. Sa zbiljnoťću dogaÄ‘aja Isusova uskrsnuća od mrtvih ono stoji ili pada. Već spomenuti sv. Pavao koji nije proĹživljavao dramu Kalvarije i

6 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr06-09.indd 6

28.2.2013 19:26:33

đ&#x;”˜ duhovne stranice

Nj

eĹžan Bog je milosrdan Bog, “Bog s milim srcemâ€? – kaĹže sama rijeÄ? “milosrÄ‘eâ€?, na hebrejskom rahem, ĹĄto znaÄ?i: maternica.

Bog nas obavija svojom njeŞnoťću kao ťto majka obavija svoje dijete maternicom.

MilosrÄ‘e je sastavni dio onakve ljubavi kakvu majka osjeća za svoje dijete dok je ono joĹĄ u njezinoj utrobi – gotovo nagonskoga poriva za pruĹžanjem utoÄ?iĹĄta, hrane, zaĹĄtite, njeĹžnosti. Taj se poriv ne doĹživljuje ni razumom ni srcem (premda i razum i srce sudjeluju u njegovu osvjeťćivanju i artikuliranju), nego cijelom utrobom. I doslovno (osjećajem duboke ganutosti) i preneseno (trenutaÄ?nim uspostavljanjem sklada naruĹĄena nekom boli ili kakvim manjkom).

Veza onoga koji iskazuje njeĹžnost i onoga koji ju prima veza je jednakih koji dijele istu ljubav i povjerenje. NjeĹžnost je ujedno i dobrota i poĹĄtovanje – ona se ne iskazuje drugome svisoka, iz suviĹĄka vlastite nadmoći u ljubavi, nego ona Ä?ini da se onaj tko ju iskazuje snizuje do drugoga tako da drugoga uzvisuje. Onaj kome se iskazuje njeĹžnost nije “predmetâ€? te njeĹžnosti, nego sam njezin sadrĹžaj.

Najveća njeŞnost iskazuje se onom koji je najviťe ranjen njezinim izostankom. A najveću tugu i bol, najteŞi manjak i najdublju ranu nanosi – zlo. Pred zlom i Bog je nemoćan u smislu da ga ne uklanja, ne briťe, ne poniťtava. I njega zlo ranjava i upravo je ta njegova rana – milosrđe. Milosrđe je ranjena BoŞja njeŞnost.

Takva njeĹžnost boravi u Isusu, u svemu ĹĄto govori i Ä?ini. Vrhunac njegove njeĹžnosti njegova je smrt na kriĹžu. On umire iz njeĹžnosti i najnjeĹžnije moguće.

Isus istu materniÄ?nu njeĹžnost osjeća prema onima koje ostavlja i prema onima koji ga razapinju. Duboko je dirnut: i doslovno – trnjem, Ä?avlima i kopljem koji

ga probadaju, i osjećajno – manjkom one ljubavi u ljudi koji ga okruĹžuju a kakvu on sam osjeća. Taj ga manjak probada gorÄ?e od koplja te nemoćan biva ranjen neuzvraćenom njeĹžnoťću. No, ni sebe ni svoje ne oslobaÄ‘a te rane, nego je prigrljuje.

Pred otvorenom ranom ĹĄto je zlo zadaje ostaje i otvorno pitanje: odakle i zaĹĄto zlo? Odgovor moĹže biti jedino milosrÄ‘e. NjeĹžnost je jedino kadra pobijediti zlo tako da dopuĹĄta da je ono rani i razoruĹža. Tada mu se ne suprotstavlja ni filozofskim tumaÄ?enjima, ni pobunom pred njegovim apsurdom, ni bijegom.

Gledajući zlu u oÄ?i, pobjeÄ‘uje ga na njegovu vlastitu terenu – liĹĄava ga njegova Ĺžalca. Upravo je prihvaćanje te nemoći pobjeda. No, aktivno prihvaćanje, ne podloĹžnost. ÄŒovjek izloĹžen udarima zla (u ratovima i logorima smrti, pred nasilnicima i ubojicama) pita: “Gdje je Bog sada?â€? No, Bog nije onaj koji će doći osloboditi Ä?ovjeka oda zla, nego je On sâm u Ä?ovjeku koji trpi, a osloboÄ‘enje ĹĄto ga nudi jest sama, uzmilovana, prigrljena nemoć. Ne stvara Bog dobro Ä?arobnim ĹĄtapićem, nego Bog sve Ä?ini dobrim – ljubeći.

Milosrdan Ä?ovjek je njeĹžan Ä?ovjek, Ä?ovjek koji je izaĹĄao iz majÄ?ine utrobe i uĹĄao u BoĹžju. đ&#x;”˛ Jadranka BRNÄŒIĆ

10 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr10-11.indd 10

28.2.2013 19:28:55

đ&#x;”˜ boĹžja djela u bibliji

Isusovi protivnici TAD GA PREDADE NJIMA DA SE RAZAPNE..., Zlatko Keser – Zbirka Žeravac

Motivi Isusovih protivnika Ä?esto su nam bliĹži nego ĹĄto mislimo. BliĹži nego ĹĄto Ĺželimo priznati. Prisutni su moĹžda i u nama samima.

Dovoljno je samo malo ozbiljnije i samokritiÄ?nije promotriti vlastito poimanje Boga, Isusa, vjere uopće. Ili joĹĄ bolje vlastiti odnos prema Ä?ovjeku đ&#x;”˜ PiĹĄe: Stipo KLJAJIĆ

S

lavljenju svetkovine Uskrsa prethodi vrijeme spomena muke i smrti Uskrsloga, nazvano Velikim tjednom. Vrijeme je to u kojem se vjernici, danaĹĄnji Isusovi apostoli, prisjećaju tuĹžnih, upravo tragiÄ?nih dogaÄ‘aja koji su prethodili uskrsnuću osobe Isusa koji je za njih Krist, odnosno Mesija, odnosno Spasitelj. U to vrijeme evanÄ‘eoski tekstovi o Isusovoj muci i smrti u viĹĄe navrata spominju Isusove protivnike, one koji su ga izdali, uhvatili, laĹžno optuĹžili, brutalno muÄ?ili i na koncu joĹĄ brutalnije ubili razapevĹĄi ga na kriĹž, simbol sramote toga doba. MeÄ‘u njima se istiÄ?u Ä?lanovi Velikog vijeća tj. veliki svećenici, svećeniÄ?ki glavari, starjeĹĄine naroda, farizeji i pismoznanci – sva tadaĹĄnja vjerska elita – s jedne i Poncije Pilat s druge strane. I Ä?ovjek iz sjene: Juda. Svi su ga oni osudili po kratkom postupku, i u doslovnom i u prenesenom smislu, bez obzira na sve ĹĄto je govorilo o njegovoj nevinosti, ili upravo zbog njegove nevinosti. MeÄ‘utim, krug Isusovih protivnika, puno je ĹĄiri od ovdje nabrojenih. Njih moĹžemo nazvati najzasluĹžnijima, najodgovornijima za Isusovu muku i smrt, no nikako jedinima. Isus je bio smetnja puno ĹĄirem

krugu ljudi, kao ĹĄto i inaÄ?e dobre osobe stalno nekomu smetaju. ÄŒini se upravo zbog svoje dobrote.

Tko su, zapravo, bili Isusovi protivnici, oni kojima je smetao, koji su u njemu gledali prijetnju i opasnost? Odgovor ćemo potraĹžiti u Ivanovu evanÄ‘elju. U odnosu na Markovo, Matejevo i Lukino evanÄ‘elje, koja se upravo zbog meÄ‘usobne sliÄ?nosti nazivaju sinoptiÄ?kima, Ivanovo je evanÄ‘elje doista drugaÄ?ije: ne samo svojim stilom, strukturom nego napose poimanjem Isusovog Ĺživota i Ĺživotnih stvarnosti uopće. Valja odmah reći da se ne radi o nekim bitnim razlikama u shvaćanju i tumaÄ?enju Isusovog Ĺživota, smrti i uskrsnuća, nego o drugaÄ?ijem pristupu.

Premda se Ivanovo evanÄ‘elje Ä?esto naziva najfilozofskijim, najteoloĹĄkijim i najdu-

hovnijim (?), ipak je ono itekako Ĺživotno realno, ne umanjujući pri tome njegovu zagonetnost. Već na samom poÄ?etku pisac Ivanovog evanÄ‘elja svjetlu suprotstavlja tamu, dobru zlo, istini laĹž. Borba izmeÄ‘u dobra i zla, svjetla i tame, postajat će sve Ĺžeťća. Broj Isusovih protivnika, koje ćemo u nastavku pokuĹĄati razvrstati u nekoliko kategorija, rapidno će rasti.

Prvu kategoriju Isusovih protivnika Ä?ine osobe koje se sablaĹžnjavaju nad njim, toÄ?nije nad njegovim toboĹže bezboĹžniÄ?kim krĹĄenjem vjerskih propisa.

Tako u petom poglavlju EvanÄ‘elja po Ivanu Ä?itamo o Isusovu ozdravljenju kod ribnjaka Bethesda u subotu. Isusovim protivnicima prvo smeta ĹĄto ozdravljeni subotom nosi svoju postelju te ga zbog toga kore. Kada im on kaĹže da mu je tako

12 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr12-13.indd 12

28.2.2013 19:32:03

đ&#x;”˜ aktualno

Međunarodni dan Şena

Ĺ˝ena u muĹĄkom svijetu Za teĹžak poloĹžaj Ĺžene u Bosni i Hercegovini dio odgovornosti snose i same Ĺžene koje se ne znaju izboriti za svoja prava, koje njaÄ?eťće ĹĄute i pristaju na diskriminaciju – i u druĹĄtvu, i u medijima i u vjerskim zajednicama đ&#x;”˜ PiĹĄe: Irena LJEVAK

K

ada se u BiH Ĺželi (pro)govoriti o Ĺženi, najÄ?eťće se pribjegava statistikama. Ali, u statistikama, ako se na njih moĹže osloniti, Ĺžena nema ni lica ni naliÄ?ja, ona moĹže biti svaka i nijedna.

Ona je naprosto broj. Njezin poloĹžaj je

uopćen prikaz, poloĹžaj baĹĄ svake Ĺžene, Ä?ak i one koju istraĹživanje nikad nije obuhvatilo. I unatoÄ? tomu ĹĄto suvremeno druĹĄtvo bez statistika ne moĹže, ĹĄto se na temelju njih kreiraju i realiziraju (ili bi se bar trebale kreirati i realizirati) strategije i politike, koja to Ĺžena Ĺželi biti prosjek i podrazumijevati se? Koja se moĹže u potpunosti prepoznati i uklopiti u prikaze domaćih i stranih (relevantnih) izvjeĹĄtaja?

Evo kako to izgleda u IzvjeĹĄtaju o napretku Bosne i Hercegovine u 2012. godini, koji je naÄ?inila Europska komisija. Tu je navedeno da u BiH postoje zakonske odredbe kojima se jamÄ?e prava Ĺžena i ravnopravnost spolova. MeÄ‘utim, te mjere pokazale su se nedovoljnima za istinsku promjenu statusa Ĺžena u politiÄ?kom i javnom Ĺživotu. Ĺ˝ene u BiH su i dalje na margini druĹĄtvenog djelovanja. RazoÄ?aravajuće, ali istinito.

Sudjelovanje Şena u politici je i dalje na niskoj razini. Kvota od 40% zastupljenosti Şena u javnoj upravi, kako je propisano Zakonom o jednakosti spolova, joť nije dostignuta. Žene i dalje nemaju jednak pristup trŞiťtu rada i njihovo sudjelovanje u radnoj snazi je joť uvijek na niskoj razini, a diskriminacija pri zapoťljavanju

u pogledu porodiljskih prava ostaje ĹĄiroko rasprostranjena, navedeno je u IzvjeĹĄtaju u kojem takoÄ‘er piĹĄe da institucionalni mehanizmi za osiguranje ravnopravnosti spolova i dalje imaju ograniÄ?ene resurse.

OgraniÄ?ene resurse? Ĺ to to, zaista, znaÄ?i? OgraniÄ?enu moć? OgraniÄ?enu volju? OgraniÄ?eno znanje? OgraniÄ?en ljudski potencijal? Ĺ to, zapravo? U ovom kontekstu je nemoguće izbjeći posve obiÄ?na i istodobno vrlo ozbiljna pitanja. MuĹĄkarci, jeste li u prethodnome prepoznali “svoje Ĺženeâ€? (kćeri, supruge, majke, sestre, bake‌)? Ĺ˝ene, odnosi li se spomenuto na vaĹĄ svakodnevni Ĺživot i u kojoj mjeri? Koji je to stvarni poloĹžaj Ĺžene u bosanskohercegovaÄ?kom druĹĄtvu: u javnom i politiÄ?kom Ĺživotu, u medijima, jeziku‌ Ĺ˝ena u patrijarhalnom druĹĄtvu.

Medijska slika Ĺžene je, naĹžalost, (pre)Ä?esto opterećena stereotipima, ona je seksistiÄ?ka, pornografska i diskriminirajuća, ĹĄto je vidljivo Ä?ak i u jeziku (prilikom oslovljavanja Ĺžena ili prilikom obraćanja Ĺženama), o Ä?emu i ne postoji dovoljna svijest niti strategije za prevladavanje tog stanja.

Tek povremeno (vrlo rijetki) pojedinci uka-

22 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr22-23.indd 22

28.2.2013 19:51:53

đ&#x;”˜ razgovor

biskup

Bojim se da je danaĹĄnja kriza vjere neraskidivo povezana s krizom Ä?ovjeka.

Temeljna kriza danaĹĄnjega Ä?ovjeka je u njegovoj nespremnosti da prihvati da je samo Ä?ovjek sebi i drugima. NiĹĄta manje ali ni viĹĄe

đ&#x;”˜ Razgovarao: Drago BOJIĆ Snimke: Arhiva SR

B

iskup Pero Sudar, roÄ‘en u Barama u općini Konjic 1951. godine, pomoćni je biskup u Vrhbosanskoj nadbiskupiji od 1993. godine. Profesor je crkvenog prava, a na Vrhbosanskoj teologiji u Sarajevu je obnaĹĄao i sluĹžbe dekana i rektora toga fakulteta. ObnaĹĄao je razliÄ?ite sluĹžbe i u Biskupskoj konferenciji BiH: bio je, izmeÄ‘u ostalog, generalni tajnik Biskupske konferencije, predsjednik komisije Iustitia et Pax i predsjednik Katehetskog vijeća. NajzasluĹžniji je za ostvarenje projekta Ĺ kole za Europu unutar ko-

jeg osniva i brine se za KatoliÄ?ke ĹĄkolske centre u Bosni i Hercegovini. AngaĹžirani je intelektualac koji uz svoj teoloĹĄki rad prati, analizira i komentira i druĹĄtveno-politiÄ?ka zbivanja u BiH.

ďż˝ U godini smo vjere. Mnogi smatraju kako je jedna od bitnih karakteristika naĹĄeg vremena “fundamentalna kriza vjereâ€? koja je prisutna u svim religijskim zajednicama. Nije dakle rijeÄ? samo o krizi institucionalnog krťćanstva i njegovih (crkvenih) zajednica nego o krizi vjere uopće. Kako Vi na to gledate?

Koliko god mi se Ä?ini da je Ä?ovjek, po svemu ĹĄto jest i kakav jest, upućen na vjeru, shvaćam i osjećam kako nije lako vje-

26 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr26-29-72-75.indd 26

28.2.2013 20:10:57

rovati. Zato je uvijek bilo vrlo malo istinskih vjernika! Zrela i iskrena vjera u Boga jest neiscrpno vrelo radosne lakoće postojanja. Ali u svome rađanju, rastu i dozrijevanju vjera ima i svoju mučnu i zahtjevnu stranu. Pored intelektualnog napora i moralne muke sa sobom i s drugima, vjera od čovjeka zahtjeva sposobnost posvemašnjega povjerenja i poniznoga predanja. Puno je toga što čovjeka nuka, da ne kažem, sili da si prizna i prihvati kako vidljivi svijet koji ga okružuje i duhovna stvarnost koja ga ispunja nisu mogli postati i ne mogu opstojati kao plod slučaja. Međutim, nedokučivost, skrivenost i šutnja Boga, na jednoj, te tragika života i nemoć pred životom, na drugoj strani, pretvaraju se u

zapreku vjeri koju čovjek ne može nadići samo ljudskim nastojanjem. Stoga je vjera stanje ljudskoga duha koje ne zavisi samo i prvenstveno od ljudskoga htijenja “doći” do Boga. Ona je, kako nas uči teologija, najveći dar Božji! Ona je ničim zaslužena milost kojom Bog prvi prilazi čovjeku i zahvaća ga! Ali prihvaćanje toga dara i život vjere, kao i puno toga u čovjeku, zavisi i od nekih osobnih nutarnjih predispozicija ali i od okolnosti u kojima se čovjek rađa i od uvjeta i okruženja u kojemu živi. Čini mi se da velik broj ljudi upada u ravnodušnost prema vjeri zbog sve prisutnije površnosti i bijega od promišljanja o temeljnim životnim pitanjima.

Bojim se da je današnja kriza vjere neraskidivo povezana s krizom čovjeka.

Ove dvije krize se prožimaju. Jedna iz druge proizlazi i međusobno se hrane.

Temeljna kriza današnjega čovjeka je u njegovoj nespremnosti da prihvati da je samo čovjek sebi i drugima. I ništa manje ali ni više! Rekoh da je vjera milost koja pretpostavlja narav, to jest da se čovjek, prije svega, ponaša u skladu s naravi koja mu je darovana. Stoga je nemoguće vjerovati u Boga, ako si umisli da je on sam bog. Naime, tada zakonitošću vlastite logike zaključi da mu Bog ne treba. Štoviše, smeta mu. Prvo i temeljno što vjera u Boga zahtijeva od čovjeka jest da se ne ponaša i drugima ne predstavlja kao da je Bog ali ni kao životinja. A, upravo, to je ona iskonska težnja ljudskoga duha i zadnja opasnost ljudskoga srca! A zapadna civilizacija već više od dva stoljeća živi isforsirano stanje negacije Boga zbog navodne dobrobiti, oslobođenja čovjeka. Nastajanju i omogućavanju takvoga društvenoga okruženja je umnogome doprinijelo i vrlo loše predstavljanje vjere u Boga i odviše antropološko poimanje Boga i njegova odnosa prema čovjeku. Najsigurniji put do vjere u Boga vodi kroz prepoznavanje i prihvaćanje cjelovitoga čovjeka u sebi i u drugima. Naime, samo je čovjek slika u kojoj je moguće nazreti, prepoznati i prihvatiti Boga!

zaštitu. Bit kršćanstva jest vjera da je Bog ljubav. Zato sve što čini, Bog čini iz ljubavi. Posve vjerujem da mi je Bog darovao život jer me voli. Najveća potvrda te moje vjere da me Bog voli jest moja sposobnost da Boga, kako ga je objavio i živio Isus iz Nazareta, mogu iskreno voljeti i posve mu se predati. I to bez odricanja ičega istinski ljudskog u meni! Dapače, snagom vjere u Boga ljubavi i praštanja uspijevam prihvaćati i podnositi i ono što u meni i u drugima nije onakvo kakvo bih želio da bude.

Svijest da moja katolička vjera u Boga nije ni po čemu moja zasluga pomaže mi široko razumijevati, poštivati i prihvaćati i one kojima je Bog dao ili dopustio da u njega vjeruju drugačije od mene. Kako bih mogao vjerovati da je Bog ljubav, ako bih podlegao napasti pomisliti da mene ili bilo koga drugoga Bog voli više od bilo koga iz neizbrojiva mnoštva što ga je tijekom povijesti, sve zbog jedne te iste ljubavi, stvorio. Ja vjerujem u neuništivost božanskoga gorušičina zrna u čovjeku koje će, u vrijeme milosti, Božjom snagom donijeti plod Božjega svijeta.

U svjetlu te vjere smijem se nadati da i ljudska poniženja, patnje i stradanja, pa i ljudske slabosti sudjeluju u tome procesu mučnoga ali plodnoga dozrijevanja. Zato me sve ljudsko, osim smišljene, pakosne zloće i niskih spletkarenja često zaodjenutih u pobožne oblande, tiho ali iskreno raduje. Iza svega nazirem velikoga Boga i vjerujem da će on dati da i iz ove jadne ljudske povijesti bljesne veliki dan spasenja za sve koji su oko dobra nastojali.

Ta vjera mi pomaže da osobna zatajenja ali i općeljudske promašaje ne doživljavam kao konačno stanje. Znanjem vjere, koje je veće od znanja razuma, znam da će Božja milost oživjeti sva ljudska usahla nastojanja. Da će dati da iz grobova ovoga nesavršenoga i smrtnoga proklija njegov božanski plan s čovjekom. Jasno, ako mi sami ne odustanemo od vjere u to Božje krajnje proviđenje i nastojanja da mu u tome ostanemo suradnici.

� O osobnoj vjeri nije lako govoriti, po-

� Temelj vjere je povjerenje u Boga. Naš suvremeni kontekst života označen je i pomanjkanjem povjerenja, međusobnog ali i onoga u Boga. Povjerenje je zbog različitih razloga poljuljano i između Crkve i vjernika. Kako povratiti to povjerenje između zajednice i pojedinca? Kako prihvatiti povjerenje kao temeljni životni stav a da pritom čovjek ne bude grubo instrumentaliziran od drugih?

Da, povjerenje jest temelj ali i kruna vjere u Boga. Povjerenje kao i vjera temelj

gotovo ako se pritom ne želi služiti “naučenim” i nepoosobljenim formulama vjere. Kako biste Vi izrazili i opisali svoju osobnu vjeru? Koji je Vaš osobni Credo?

Posve sam svjestan da prihvaćanje Božjega dara milosti vjere imam zahvaliti najprije ozračju obitelji u kojoj sam rođen a onda Crkve kojoj, opet vjerom mojih roditelja, pripadam. Poklad, bogatstvo te vjere mi dopušta i pomaže nazreti i osjetiti Božju očinsku ljubav i

ožujak 2013. Svjetlo riječi 27

sr26-29-72-75.indd 27

28.2.2013 20:11:11

đ&#x;”˜ povratak

Pale

Prijestolnica duha palanke Simbolika prijestolnice monstruozne politike i palanaÄ?kog duha je ostala, i teĹĄko da će se Pale ikada osloboditi te stigme đ&#x;”˜ Tekst: Marijan ORĹ OLIĆ

Snimke: Hrvoje VRANJEĹ

G

rad Pale ugnijezdio se u kotlini izmeÄ‘u planinskih masiva Romanije, Ravne Planine i Jahorine. Veliki dio općine Pale je zemljiĹĄte pokriveno ĹĄumom (Ä?ak 66%) i planinskim livadama. Podrijetlo imena Pale najÄ?eťće se povezuje s moćnom velikaĹĄkom obitelji Pavlovića (svojataju ih i Srbi i Hrvati i BoĹĄnjaci!) koji su u 14. st. upravljali podruÄ?jem od Vrhbosne (Sarajevo) do ViĹĄegrada. Nakon osmanlijskog zauzimanja, posjedi obitelji Pavlović nazvani su vilajet Pavli, odakle je kasnije doĹĄlo Pale. Kolektivna memorija ovog kraja iz proĹĄlosti najviĹĄe pamti stradanja u Drugom svjetskom ratu. Te dogaÄ‘aje danas stanovnici Pala prikazuju vrlo selektivno, i to kao nedovrĹĄenu proĹĄlost koja predstavlja uzrok i opravdanje rata 90-ih, u kojem su Pale bile prijestolnica vojno-politiÄ?ke vrhuĹĄke bosanskih Srba i centar opsade Sarajeva.

Nakon rata Pale gube na znaÄ?enju prebacivanjem Vlade RS u novi glavni grad Banju Luku. Time Banja Luka po-

staje Paljanima poslije Sarajeva drugi najmrskiji grad. Odnos Banje Luke i Pala jedan mi prijatelj opisuje govoreći uz osmijeh kako se “na Palama nikad ne pije banjoluÄ?ko Nektar pivo, a u Banjoj Luci se ne jede kajmak s Romanijeâ€?.

Dolaskom Srba iz Sarajeva Pale su udvostruÄ?ene i danas Ä?itava općina broji 30-ak tisuća ljudi. Paljani danas Ĺžive uglavnom od iznajmljivanja stanova studentima i turistima, koje privlaÄ?i skijanje na obliĹžnjoj Jahorini. Ljeti je grad mrtav.

Studenti odu kućama, a mjeťtani na godiťnje odmore.

Pale se danas ubrzano grade i razvijaju, Ä?emu pogoduje i Ä?injenica da tijekom rata nisu pretrpjele nikakvu ĹĄtetu.

NaĹžalost, Ä?itava ta gradnja djeluje nekako neskladno i na silu. Na brzinu su na Palama iznikla i Ä?etiri fakulteta (filozofski, ekonomski, pravni i fiziÄ?ke kulture), na kojima studira preko 6.000 studenata.

Prijatelj mi priÄ?a o stanju na paljanskom Filozofskom fakultetu, gdje se razna studentska udruĹženja nikad ne bune zbog enormnih povećanja ĹĄkolarina, ali zato organiziraju proteste podrĹĄke Kosovu, KaradĹžiću i Mladiću, i revizionistiÄ?ke tribine o zadnjem ratu na kojima gostuju generali Vojske RS. Za Pale i nije Ä?udno, ali da takvo neĹĄto organiziraju baĹĄ studenti Filozofskog fakulteta, zvuÄ?i porazno. O kvaliteti studija na Palama svjedoÄ?i i oglas za iznajmljivanje naprava za varanje na ispitima, koji se bez imalo stida naĹĄao blizu fakulteta.

IzmeÄ‘u fakulteta i gradske toplane gradi se i novi pravoslavni hram. Kako kaĹže prospekt o izgradnji, “hram (...) koji se gradi na Palama jeste, prije svega, izraz BoĹžije volje i volje Bogom nadahnutog naroda ovoga krajaâ€?, Ä?iji se broj pove-

ćao nakon “odbrambeno-otadĹžbinskog rataâ€?. Ovakvo romantiÄ?arsko opisivanje izgradnje hrama na mjestu gdje su se donosile odluke koje su unesrećile mnoge bh. BoĹĄnjake i Hrvate zvuÄ?i popriliÄ?no ironiÄ?no. A da ironija bude veća, beogradska arhitektica zaduĹžena za projekt preziva se – BoĹĄnjak. Ĺ to se tiÄ?e vjerskih objekata drugih zajednica, Palama najbliĹža dĹžamija je na sigurnoj udaljenosti od 10-ak km, ali je zato katoliÄ?ka crkva na Palama po mnogoÄ?emu posebna. Drvena crkva je izgraÄ‘ena 1911. u tirolskom stilu. Na panou ispred crkve piĹĄe da je 2001. na Palama bilo 75 katolika.

U katoliÄ?kom diskursu u BiH Pale se rijetko spominju, osim u sklopu priÄ?e o Drinskim muÄ?enicama, koje su blizu Pala imale samostan “Marijin domâ€?. ÄŒetnici su 1941. samostan spalili, a sestre odveli u GoraĹžde, gdje su i stradale. ÄŒinjenicu da je drvena crkvica na Palama preĹživjela tri rata, zloupotrijebili su neki hercegovaÄ?ki portali tekstom u kojem su sugerirali da su “Pale tolerantne ko i Sarajevoâ€?, iznova se diveći srpskoj politici 90-ih koja je poĹĄtedjela crkvu na Palama (iako su tijekom rata srpski vojnici crkvu i Ĺžupnu kuću opljaÄ?kali).

Sve to nije Ä?udno s obzirom na preziran odnos hercegovaÄ?kih medija prema Sarajevu, preuzet od RS-ovskih medija, od kojih je glavni, RTRS, osnovan na Palama u svibnju 1992. i uz druge srpske medije odigrao vaĹžnu ulogu u kreiranju ozraÄ?ja u kom su se desile ovdaĹĄnje ratne tragedije. Bilo je to doba kad je TV Beograd izvjeĹĄtavala kako “u ZOO Sarajevu

32 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr32-33.indd 32

28.2.2013 20:18:53

Nasljedovateljice Koncept uÄ?enika i Dvanaestorice u Markovu evanÄ‘elju doĹživljava neuspjeh.

Obrazac nasljedovanja koji prikazuju Ĺžene pojavljuje se kod Marka kao paradigma pravog i istinskog uÄ?eniĹĄtva đ&#x;”˜ PiĹĄe: Rebeka ANIĆ

Za Ĺžene pod kriĹžem Marko piĹĄe da su Isusa nasljedovale i da su mu sluĹžile. Glagol nasljedovati (ៀκoÎťouθέω) prvi put se u Markovu evanÄ‘elju javlja na poÄ?etku evanÄ‘elja u opisu poziva Ä?etvorice muĹĄkaraca (1,16-20), zadnji put u spomenu Ä?etiriju Ĺžena kod razapinjanja i to u sklopu s glagolom sluĹžiti (δΚικoνέω; 15,41). NavoÄ‘enje imena Ĺžena, broj Ä?etiri i rabljeni glagoli podsjećaju na poziv prvih uÄ?enika. Nasljedovanje zapoÄ?eto s uÄ?enicima, muĹĄkarcima, nastavlja se po Ĺženama.

O nasljedovanju Isus kaĹže: “Hoće li tko za mnom, neka se odreÄ?e samoga sebe, neka uzme svoj kriĹž i neka ide za mnom. Tko hoće Ĺživot svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi

SCENA IZ ISUSOVA ŽIVOTA, Fra Giovanni da Fiesole/Fra Angelico

G

otovo je nemoguće kratko prikazati ulogu Ĺžena u dogaÄ‘ajima i izvjeťćima o Isusovu razapinjanju, smrti, pokopu i uskrsnuću. Svaki evanÄ‘elist o tim dogaÄ‘ajima izvjeťćuje u skladu sa svojim teoloĹĄkim naglascima. Osim toga, uloga koju pojedini evanÄ‘elist pripisuje Ĺženama u izvjeťćima o muci i uskrsnuću povezana je s ulogom koju Ĺženama pripisuju u cjelini svoga EvanÄ‘elja. OdluÄ?iti se za jedan prizor kod jednog evanÄ‘elista, znaÄ?i Ĺžrtvovati druge kod istoga ili drugih evanÄ‘elista. Pod vidom takvoga Ĺžrtvovanja treba Ä?itati i ovaj tekst u kojemu Ĺželim izloĹžiti neka promiĹĄljanja o ulozi Ĺžena koju se moĹže iĹĄÄ?itati iz Markova evanÄ‘elja i u kojem Ĺželim podsjetiti na likovne radove koji su na tragu takvog promiĹĄljanja.

Za razliku od Luke koji skupinu Ĺžena oko Isusa spominje već na poÄ?etku Isusova djelovanja u Galileji i kasnije pod kriĹžem, Marko skupinu Ĺžena prvi put spominje tek u dogaÄ‘aju Isusova razapinjanja. Tekst na hrvatskome glasi: “Izdaleka promatrahu i neke Ĺžene: meÄ‘u njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova MlaÄ‘ega i Josipa, i Saloma – one su ga pratile kad bijaĹĄe u Galileji i posluĹživale mu – i mnoge druge koje uziÄ‘oĹĄe s njim u Jeruzalemâ€? (Mk 15,40-41).

Marko izvodi Ĺžene na scenu u trenutku kad Isus ostaje sam.

Juda ga je izdao, drugi su se uÄ?enici razbjeĹžali, Petar ga je uspio zatajiti ne jednom već tri puta. Ostale su samo Ĺžene. Spomen njihove prisutnosti tumaÄ?i se na razliÄ?ite naÄ?ine: kad muĹĄkarci zakaĹžu, nastupaju Ĺžene; nazoÄ?nost Ĺžena dok muĹĄkarci bjeĹže, znak je njihove veće vjernosti, one nastavljaju uÄ?eniĹĄtvo muĹĄkaraca; uÄ?enici su od poÄ?etka mjeĹĄovita skupina Ĺžena i muĹĄkaraca ali to postaje vidljivo tek u trenutku kad su muĹĄki uÄ?enici zakazali. U prilog tom zadnjem tumaÄ?enju navodi se analiza imenice uÄ?enik u Markovu evanÄ‘elju. Marko naime imenicu uÄ?enik ne rabi u jednini već u mnoĹžini a mnoĹžina – premda je u muĹĄkom rodu – moĹže obuhvaćati i Ĺžene osim kad se odnosi na Dvanaestoricu.

Postoji joĹĄ jedno tumaÄ?enje koje se ne trudi prikazati Ĺžene kao uÄ?enice. To tumaÄ?enje zapravo kritiÄ?ki analizira koncept uÄ?enika u Markovu evanÄ‘elju i kao paradigmu pravog i istinskog uÄ?eniĹĄtva prikazuje obrazac nasljedovanja. Nositeljice obrasca nasljedovanja jesu Ĺžene. Temeljno polaziĹĄte takvog tumaÄ?enja jest u tome da se u Markovu evanÄ‘elju mogu razlikovati razliÄ?iti krugovi oko Isusa: uÄ?enici, Dvanaestorica i nasljedovatelji. Pojmovi uÄ?enika i Dvanestorice smatraju se bliskima, ali se ostavlja otvorenim pitanje jesu li identiÄ?ni. Ĺ˝ene se svrstava u skupinu nasljedovatelja/nasljedovateljica i smatra se da to za Ĺžene nije negativno već naprotiv pozitivno.

46 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr46-47.indd 46

28.2.2013 20:39:26

Dan Uskrsnutija slavnoga Put me odnese do Ćelije, radi nje se i dolazi u Varcar. Ozari me već dobro poznata i draga nada – tu se Ä?eka dan Uskrsnutija slavnoga. To oÄ?ekivanje nije lagodno niveliranje svih ljudskih nedaća i zla. Naprotiv, to je breme koje obvezuje đ&#x;”˜ PiĹĄe: Roberta NIKĹ IĆ

S

vaki Uskrs u Varcaru, a sjećam se svakog, bio je sunÄ?an.

Ustajalo se rano na Uskrsno jutro, iz viĹĄe razloga. Kao prvo trebalo je odjenuti sveÄ?ano odijelo, potom je trebalo izbjeći ionako mrsko jelo, samo sad s dobrim izgovorom i cvileĹžom – kako se neće stići na vrijeme na misu i ĹĄto je joĹĄ i gore kako će druga djeca ujagmiti najbolja jaja i paretke. To bi slomilo ukućane i popuĹĄtali su. A onda se osloboÄ‘eno istrÄ?alo na ulicu i s Ä?olupom djece obilazilo najvaĹžnije lokalitete na ZboriĹĄtu i Podmaloj Ä?estitati Uskrs i dobiti paretke. Paretci su bili prava umjetnost izrade Isusove krune od tijesta s dovoljno uvjerljivim imitacijama trnja. A mi za to artizanatstvo nismo pretjerano marili, iako smo bili zadivljeni mogućnoťću da ih naredane od ĹĄake do lakta nemilice i bezduĹĄno prevrćemo po rukama, dok pomno obilazimo kuću po kuću. Pritom nismo zaboravljali kućni savjet koji su nam utuvili u glavu – da dobro upamtimo od koga smo dobili koji paretak. PreĹĄutno natjecanje u estetskoj kakvoći i njihovoj jestivosti odvijalo se svake godine, i svako je u svoja Ä?etiri zida bio uvjeren kako je baĹĄ njegov najbolji. Nakon sveÄ?ane i trijumfalne procesije, otperjali bi kućama, na brzinu izbiflali kako nas je tko doÄ?ekao i ĹĄta nam je ‘ko dao, bez suviĹĄnih detalja, iako su ih ukućani uvijek bili Ĺželjni. A onda bi, joĹĄ sretno zajampureni i s osjećajem velikog postignuća i jednostavne moći, protutnjali ulicom i stizali na misu u pola jedanaest. Podsjeća me to na sveÄ?ani Isusov ulazak u Jeruzalem, ono kad su se svjetina i uÄ?enici osjećali sretno i kliktavo, nesvjesni dogaÄ‘aja ĹĄto će uslijediti.

Varcaru je uslijedilo sporo i bolno odumiranje. Najavio je to moj did Toma, velik Ä?ovjek u malom tijelu. NepogreĹĄivo je znao Ä?itati znakove vremena. Recimo, kada bi se cvjetovi nevena iznenada i bez nekog razloga opustili, on bi najavio kiĹĄu, a Lela, njegova supruga neutaĹžive i neustraĹĄive Ĺživotne ambicije, s osobinama generala ali i Majke Tereze, kada su bile u pitanju varcarske sirote, koristila je ta znanja u Ä?isto praktiÄ?ne svrhe – recimo za steranje veĹĄa. Ovaj put bilo je neĹĄto zlokobnije, neĹĄto na ĹĄto Ä?ak ni ona nije bila spremna.

Sve je poÄ?elo s grobljem, inaÄ?e zvanim Ćelija. Ćelija je, osim one prvotne namjene imala i neke druge, bila je naĹĄa privatna Arkadija. Trava na kojoj smo znali prespavati vruća ljetna poslijepodneva mirisala je na onaj blaĹženi osjećaj spokoja i mira u kombinaciji sa sigurnosti. Uglavnom, sve je to Toma pokvario, kao ĹĄto je i inaÄ?e za sve bio kriv. Jedne zime s puno snijega vratio se s groblja i izjavio kako je usred snijega vidio zmiju i da će biti zla. I bilo ga je, i bit će ga i joĹĄ, a jer je kao radijacija, njegove

posljedice osjećat ćemo joĹĄ godinama. Za ljude u sunÄ?anoj ulici paretaka nastale su godine straha, zatoÄ?eniĹĄtva u vlastitim domovima koje se moglo preseliti u logore i radne akcije, za neke i jest, uslijedila su skrivanja od racija i rasprodaja kućne imovine,

48 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr48-49.indd 48

28.2.2013 20:40:55

Žene na grobu Danas bi za Crkvu bilo dobro da vjeruje poruci Şena. Žene imaju zdrav osjećaj za ono ťto bi Şivot mogao u nama probuditi. Uskrsna su evanđelja poziv da danas osobito pazimo na ono ťto nam Şele reći Şene kod kuće u obitelji, na poslu ili u osobnom susretu

U

USKRSLI KRIST I PRAZNI GROB, Herbert Mandel

svim uskrsnim evanÄ‘eljima Ĺžene odlaze na grob i susreću se s Uskrslim. One su bile prve svjedokinje uskrsnuća. To je za Crkvu muĹĄkaraca bio sasvim sigurno izazov. SkeptiÄ?nost muĹĄkaraca prema izvjeťćima Ĺžena pokazuje su u Lukinoj primjedbi: “No apostoli su sve to smatrali tlapnjom i nisu im vjerovaliâ€? (Lk 24,11). MuĹĄkarci Ĺžele sve vidjeti i shvatiti. Ali tako ne vide nevidljivo. Ĺ˝ene imaju osjećaj za raÄ‘anje i umiranje. One ostaju pod kriĹžem, dok muĹĄkarci bjeĹže. One su i svjedokinje novog roÄ‘enja, novog Ĺživota koji ustaje iz groba.

U Matejevu evanÄ‘elju Ĺžene odlaze “po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu... pogledati grobâ€? (Mt 28,1). GrÄ?ka rijeÄ? “theoreinâ€? znaÄ?i:

vidjeti, meditirati, reflektirati, promatrati. Ĺ˝ene Ĺžele promatrati grob, nijemo gledati onoga koji je dodirnuo njihovo srce. OÄ?ito Ĺžele na grobu drĹžati straĹžu. Ĺ˝ele biti uz Isusa i u smrti, ustrajati uza nj i razmiĹĄljati o tajni njegova Ĺživota. Ne boje se izići u noć, otići na grob i pokazati svoju Ĺžalost. I upravo stoga smiju doĹživjeti uskrsnuće i susresti se s Uskrslim. Ĺ˝ene se manje boje posjetiti umiruće ili ići na groblje i biti uz grobove svojih roÄ‘aka i prijatelja. Za njih je umiranje isto tako dio Ĺživota kao i raÄ‘anje.

MuĹĄkarci radije izbjegavaju razgovore o bolesti i smrti. Oni se toga plaĹĄe. Ne znaju ĹĄto reći umirućima. TeĹĄko im je stajati uz Ĺžalujuće. Ali tako ne mogu doĹživjeti ni preobrazbu smrti. Ĺ˝ene vjeruju u Ĺživot i poslije smrti. Tako spontano prilaze Uskrslome kad se s njime susreću na putu u grad. “One polete k njemu, obujme mu noge i niÄ?ice mu se pokloneâ€? (Mt 28,9). Prigibaju se pred tajnom Ĺživota koji je jaÄ?i od smrti. S ljubavlju obujme njegove noge. Jer se ne boje dodirnuti grob, mogu dodirnuti i Uskrsloga i u njemu opipati Ĺživot koji je pobijedio smrt. Kod Marka i Luke Ĺžene dolaze na grob rano izjutra da pomaĹžu Isusovo tijelo miomirisima. Ĺ˝ele mu iskazati posljednju ljubav.

Same su pripremile miomirise od razliÄ?itih tvari. Njihova ljubav prema Isusu ne prestaje njegovom smrću. Ona ukljuÄ?uje i Isusovo mrtvo tijelo. To je, kako se na prvi pogled Ä?ini, besmisleno.

Jer u vremenskim uvjetima kakvi vladaju na Istoku mrtvo bi se tijelo moglo već poÄ?eti raspadati. No ljubav uvijek vjeruje u Ä?udo. Ljubav je jaÄ?a od smrti. Ĺ˝ene su to stvarno doĹživjele. One se ne susreću s Isusovim mrtvim tijelom, nego s Uskrslim. Isus Ĺživi. Tako njihova ljubav ne vodi u prazninu, nego onome koji zauvijek Ĺživi i ljubi.

Danas bi za Crkvu bilo dobro da vjeruje poruci Şena. Žene imaju zdrav osjećaj za ono ťto bi Şivot mogao u nama probuditi.

Uskrsna su evanÄ‘elja poziv da danas osobito pazimo na ono ĹĄto nam Ĺžele reći Ĺžene kod kuće u obitelji, na poslu ili u osobnom susretu. Gdje tu Ä?ujeĹĄ neĹĄto novo i neobiÄ?no? Gdje u njihovim rijeÄ?ima iĹĄÄ?itavaĹĄ kakvoću uskrsnuća? Svatko od nas ima i svoju “anima-stranuâ€?. Ĺ˝ene koje se na grobu susreću s Uskrslim Ĺžele nas ohrabriti da vjerujemo vlastitoj “duĹĄiâ€?. “Animaâ€? oznaÄ?ava duĹĄu i unutarnje slutnje naĹĄega srca, u Ä?ijim tihim poticajima doĹživljavamo uskrsnuće. Tu nas Uskrsli dodiruje dovoljno Ä?esto kako bismo imali hrabrosti ustati, prići konkretnomu Ä?ovjeku, reći rijeÄ? koja nam je na jeziku, naÄ?eti problem koji nas tiĹĄti.

Danas svjesno sluĹĄaj te tihe glasove svoga srca, koji znaju da uskrsnuće moĹže danas i za tebe postati stvarnost, koji vjeruju u to da Ĺživot pobjeÄ‘uje smrt i da je ljubav jaÄ?a od smrti. đ&#x;”˛ Anselm GRĂœN, KuĹĄati uskrsnu radost, Krťćanska sadaĹĄnjost, Zagreb 2002, str. 11-12. oĹžujak 2013. Svjetlo rijeÄ?i 55

sr55.indd 55

28.2.2013 20:46:43

đ&#x;”˜ naĹĄi u tuÄ‘ini

Bez predrasuda!

Mnogi su misionari hranjeni laĹžnim i preuveliÄ?anim informacijama koje su im servirane u medijima đ&#x;”˜ PiĹĄe: Fra Fidelis MWESIGYE

U

ovom ćemo Ä?lanku promotriti djelovanje misionara u Ugandi na istoku Afrike, te razvoj, izazove i budućnost Crkve. TakoÄ‘er ćemo promotriti uÄ?inkovitost rada misionara i rada lokalnog stanovniĹĄtva. Ovaj Ä?lanak će pogledati i izazove i strahove s kojima se strani misionari suoÄ?avaju, kao ĹĄto su jezik, sigurnost i kultura.

Iskustvo misionara. Moramo Ä?estitati onim prvim hrabrim muĹĄkarcima i Ĺženama koji su se probili kroz guste afriÄ?ke ĹĄume, preĹĄli nepremostive rijeke, proĹĄli kraj opasnih Ĺživotinja i zmija da bi naĹĄli Afrikance. Neki su zaista poloĹžili dobre temelje na koje mi nastavljamo graditi. MeÄ‘utim, drugi su napravili neke pogreĹĄke zbog kojih joĹĄ uvijek Ĺžalimo.

Mnogi su misionari hranjeni laĹžnim i preuveliÄ?anim informacijama koje su im servirane u medijima. Prije nego ĹĄto se osoba upozna s Ä?injenicama o novom mjestu, on ili ona je već primila mnoĹĄtvo laĹžnih informacija. U sluÄ?aju Afrike, opasne Ĺživotinje, okrutnost ljudi, bolesti, nedostatak hrane i Ä?iste vode, korumpirana vlast te primitivne tradicije i kulture su oduvijek bile meÄ‘u straĹĄnim priÄ?ama koje će neki stranac Ä?uti.

Zbog toga je uvijek pametno da se potencijalnim misionarima iz pouzdanih izvora prikaĹže Ä?injeniÄ?no stanje skupa s kratkom povijeťću naroda koji će osoba evangelizirati.

Osim straha, misionar stiĹže i sa svojim vlastitim ograniÄ?enjima, od kojih je najveće jezik. Jezik je glavni naÄ?in komuniciranja ljudskih obiÄ?aja, tradicije i kulture. To bi stoga trebalo primorati na brzo uÄ?enje jezika. Uvjerenje da se ima

previĹĄe posla koji treba odmah obaviti takoÄ‘er će uroditi frustracijama. Dok misionar stiĹže sa svojom “upakiranomâ€? kulturom, on ubrzo shvaća da se mnoge

stvari ovdje rade drukÄ?ije. Zbog toga je vaĹžno da mu se za vrijeme uÄ?enja jezika objasni kako stvari ovdje “funkcionirajuâ€?, da bi se izbjegle ozbiljne neprilike.

58 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr58-59.indd 58

28.2.2013 20:48:21

đ&#x;”˜ mitologija

Ljudska oholost Nioba je izdizala sebe iznad drugih, Ä?ak iznad bogova. PokuĹĄavala je letjeti visoko pa je razumljivo daa je i pala na najniĹže mogućee zamislivu razinu,, jer oholost i oholice doistaa ne podnose ni bogovi ni ljudi đ&#x;”˜ PiĹĄe: Ivica STUDENOVIĆ

A

h, Ä?ijem si se zahvalila, taĹĄtaa ljudska oholasti? Sve ĹĄto viĹĄe ste-reĹĄ krila, sve ćeĹĄ paka niĹže pasti!!

Ovim stihovima zapoÄ?e u 17. stoljeću u dubrovaÄ?ki pjesnik Ivan Gundulić svojee djelo Osman. ÄŒime se to hvaliĹĄ, Ä?ime see diÄ?iĹĄ, oholosti ljudska? Ne znaĹĄ li da će tii jednom doći kraj i jesi li svjesna da, ĹĄto o si sama veća, tim će i ruĹĄevina tvoja bitii većom? Tako bismo mogli interpretiratii Gundulićeve stihove napisane starim hr-vatskim jezikom.

Oholost i ohole ljude nitko ne voli.i.

Treba priznati da oholi pak svi ponekad d jesmo. Vrlo teĹĄko je naime u Ĺživotu pro-naći zlatnu sredinu izmeÄ‘u oholosti i maloduĹĄnosti. Tu sredinu Aristotel nazi-va ponosom i proglaĹĄava je vrlinom, dokk njezine krajnosti, maloduĹĄnost i oholost, t, smatra manama. Iz ponosa samim sobom m i svojim dostignućima Ä?ovjek vrlo lako, o, ponekad i nehotice, sklizne u oholost koju u pak najkraće moĹžemo definirati kao izdi-zanje sebe iznad drugih i prisvajanje pravaa i privilegija koji nam ne pripadaju.

Sve velike kulture posjeduju mnoĹĄtvo o priÄ?a o ljudskoj oholosti i u svim pri-Ä?ama oholi su od bogova drastiÄ?no bilii kaĹžnjeni. Sjetimo se samo biblijske priÄ?ee o prvim ljudima koji takoÄ‘er zbog svojee oholosti bijahu kaĹžnjeni izgonom iz ze-maljskoga raja. Sjetimo se nadalje priÄ?ee o babilonskoj kuli pomoću koje su ljudii htjeli doprijeti do neba i zauzeti mjesto o

koje im ne pripada. Zbog toga nastojanja Bog ljude kazni i pobrka im jezike da se meÄ‘usobno ne razumiju. Sjetimo se grÄ?kih mitova o samozaljubljenom i samodostatnom Narcisu, o oholoj Arahni, koju boĹžica zbog njezine oholosti

pretvori u pauka, i upoznajmo se sada s joĹĄ jednom oholicom iz grÄ?ke mitologije koja zbog svoje bahatosti pretrpi moĹžda ponajteĹžu kaznu.

Sipilski kralj Tantal (također oholica koji se drznu na kuťnju staviti boŞansko sveznanje) i Şena mu Diona imali su kćer Niobu. Udala se za tebanskog kralja Amfiona i time postala kraljicom – izvrsno tlo za bujanje oholosti. S muŞem je izrodila sedmoricu krasnih sinova i sedam divnih kćeri te je upravo zbog toga s pravom bila smatrana najsretnijom Şenom na svijetu. Štoviťe, samu sebe je smatrala sretnijom od mnogih boŞica. Njezin opravdani ponos vlastitom djecom olako je proklizao u bahatu oholost.

Posljedice su bile straĹĄne.

60 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr60-61.indd 60

28.2.2013 20:49:59

đ&#x;”˜ pogled u duĹĄu

Stres kao izazov Bitno je pozitivno razmiĹĄljati, vizualizirati uspjeĹĄne ishode, usmjeriti se na pozitivne rezultate, vjerovati u druge, vjerovati u sebe, njegovati pozitivnu sliku o svijetu i sebi, hraniti samopoĹĄtovanje đ&#x;”˜ PiĹĄe: Elvira KOIĆ

D

oslovno shvaćeno, stres je vanjska sila koja djeluje na neki predmet ili organizam izazivajući strukturalne promjene, napetost i umor materijala. Takvi događaji ili njihov niz za koje

se procijeni kako ugroĹžavaju neĹĄto vaĹžno nazivaju se stresori. TakoÄ‘er, stresori su sve ono ĹĄto traĹži prilagodbu izvanjskim zahtjevima, ono ĹĄto remeti i mijenja uobiÄ?ajeni svakodnevni Ĺživotni tijek.

Stresori izazivaju stres. Ne samo kada ugroŞavaju Şivot pojedinca, njemu vaŞnih osoba, materijalna dobra, emocije, samopoťtovanje, moralne norme, već uvijek kada traŞe prilagodbu.

Ovisno o individualnoj interpretaciji znaÄ?enja dogaÄ‘aja, njihovom pozitivnom ili negativnom znaÄ?enju, odreÄ‘uje se hoće li on djelovati kao stresor ili ne. Stres je tako rezultat svjesne procjene pojedinca kako je njegov odnos s okolinom poremećen. Bez te procjene, bez obzira kakva je objektivna opasnost, nema stresa.

Na primjer, ako se situacija procijeni beznaÄ?ajnom ili neugroĹžavajućom, ne

dolazi do stresa, a kada je događaj ugroŞavajući ili traŞi prilagodbu, situacija je stresna. MoŞe se procijeniti postojanje neposredne opasnosti ili mogućeg gubitka u bliskoj budućnosti ili kao prijetnju ili kao povredu do koje i ne mora nuŞno doći, ali moŞda hoće. Tako se stresna situacija moŞe zapravo smatrati izazovom u kojem se mogu dokazati svoje sposobnosti. Uglavnom se to odnosi na svakodnevne ili na osobne Şivotne događaje, poput stizanja na posao na vrijeme, ispunjavanja svakodnevnih zadataka, uspjeťno odrađenih susreta, odigranih utakmica...

DrukÄ?iji su tzv. kataklizmiÄ?ki dogaÄ‘aji, poput nepogoda, ratova, katastrofa, koji djeluju naglo, snaĹžno i univerzalno, jednako na sve osobe bez obzira na njihovu prethodnu psiho-fiziÄ?ku kondiciju.

Takve dogaÄ‘aje nazivamo traumatskima. Oni zbog svog intenziteta dovode do patnje većine ljudi bez obzira kakvi su bili prije dogaÄ‘aja. Izazivaju i opći oblik tzv. poslijetraumatskih reakcija, sliÄ?no kod svih ljudi.

Ljudi imaju razvijene razliÄ?ite mehanizme za suoÄ?avanje sa stresom, no kod

62 Svjetlo rijeÄ?i oĹžujak 2013.

sr62-63.indd 62

28.2.2013 20:51:57

metafore i putokazi đ&#x;”˜

U svjetlu uskrsnuća iskusujemo svakodnevni Ĺživot: Ä?ekamo i planiramo, trpimo i nadamo se, molimo i budimo se, jer znamo: Ä?eka se na nas!

Svakog novog jutra, svake nove godine i kad umiremo znamo da nas Krist oÄ?ekuje da nas povede blagdanu vjeÄ?nog Ĺživota u novom BoĹžjem svijetu.

JĂźrgen MOLTMANN

oĹžujak 2013. Svjetlo rijeÄ?i 81

sr81.indd 81

28.2.2013 21:09:29