Svjetlo riječi - broj 373

4)$0

~ #03ü24- ~ ô3*230

IVAN XXIII. I IVAN PAVAO II.

Dobri sveci Godina XXXII. ◆ broj 373 ◆ Sarajevo, travanj 2014. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Da Isus Krist nije uskrsnuo, uzaludna bi bila vjera naša!

(Usp. 1 Kor 15,17)

Poštovani čitatelji Svjetla riječi, sretan vam Uskrs!

SRETAN USKRS SVIMA! Fra Lovro Gavran provincijal

USKRSNUĆE, Vladimir Blažanović

Svi se radujemo svetkovini Uskrsnuća Gospodinova i pripremamo se za nju molitvom i pokorom, postom i milostinjom – osobito tijekom 40-dnevnog svetog vremena korizme. A tijekom cijelog svoga života mi kršćani se pripremamo i za svoj osobni uskrs i vječni susret s uskrslim Kristom u Kraljevstvu nebeskom. Godišnje zemaljsko slavlje Uskrsa predokus je te nebeske slave i blaženstva.

Međureligijsko vijeće BiH je godinu 2014. proglasilo Godinom obitelji. Stoga ćemo sve blagdane tijekom ove godine, a posebno Uskrs, nastojati slaviti ne samo kao obitelj i u krugu obitelji nego i s jednim posebnim naglaskom na kršćanskim duhom prožeto zdravo formiranje, okupljanje, zaštitu, čuvanje, rast i posvećenje obitelji.

I sam Isus Krist je svoje uskrsnuće slavio na takav način: odmah se počeo ukazivati svojim učenicima, onima koji su mu braća i sestre i majke (usp. Mt 12,50). Učvršćivao ih je u vjeri i slao da naviještaju cijelom svijetu radosnu vijest spasenja.

Okupljao je svoju obitelj, koja se nakon njegove smrti bila počela osipati. Nije smatrao da je dovoljno samo sačuvati one koji su već okupljeni nego je vratio i onu dvojicu koja su bila krenula u Emaus. A nije dopustio da se izgubi ni onaj jedan jedini apostol, koji je bio odsutan na dan uskrsnuća, Toma, nego se prvom prigodom ukazao i njemu i toliko mu učvrstio vjeru u Uskrsloga, da je poslije Toma mogao dati i svoj vlastiti život za tu vjeru.

Takva nam je vjera potrebna i tako vjerne obitelji su nam potrebne, kao što je bila obitelj Kristovih učenika, tj. prva Crkva, sjedinjena u vjeri, nadi, ljubavi i molitvi s Isusovom majkom Marijom.

Takva obitelj neka bude i naš Franjevački red, i naša Franjevačka provincija Bosna Srebrena, i naše biskupije, svaki samostan, svaka župa i svaka kršćanska obitelj. Naime, da Krist nije uskrsnuo, zaista bi uzaludna bila naša vjera. Ali on je uistinu uskrsnuo. Stoga smo sretni i tu sreću želimo podijeliti sa svima:

Svim suradnicima, čitateljima i dobročiniteljima Svjetla riječi sretan Uskrs žele Ana, Branko, Darko, Dijana, Emil, Hrvoje, Irena, Janko, Lidija, Lucija, Marko i Pero

IZ SADRŽAJA

Tema broja Velike pape dvadesetoga stoljeća

Razgovor – VINKO KARDINAL PULJIĆ Izgrađujmo ovu zemlju 24

Danas je drukčiji dan Radost okusa

68

Reportaža Prisjećanje na papin pohod

Duh Afrike Tako bih željela ići u školu...

70

Epimeteje Religija bezobrazluka

82

30

4

Život, ljudi i običaji u Bibliji Glavna obilježja obitelji 10

Otvoreni prozor Veliki komunikatori našeg doba

Aktualno Susret hrvatske katoličke mladeži

Tragom narodne baštine Običaji Velikoga tjedna 52

20

44

Snimka na naslovnoj stranici: CNS

Svjetlo riječi

vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena ◊ nakladnik: FMC Svjetlo riječi d.o.o. ◊ ravnatelj: Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba ◊ glavni urednik: Marko Ešegović marko@svjetlorijeci.ba ◊ redakcija: Janko Ćuro, Marko Ešegović, Irena Ljevak, Darko Rubčić /tehnički urednik/ i Hrvoje Vranješ /marketing/ ◊ adresa uredništva: Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO ◊ tel: + 387 (0)33 72 62 00 ◊ fax: + 387 (0)33 81 22 47 ◊ e-adrese: redakcija@svjetlorijeci.ba ◊ uprava@svjetlorijeci.ba ◊ pretplata@svjetlorijeci.ba ◊ www.svjetlorijeci.ba ◊ uredničko vijeće: Janko Ćuro, Davor Dominović, Marko Ešegović, Lovro Gavran, Josip Ikić, Marijan Karaula, Vili Radman i Nikica Vujica ◊ godišnja pretplata: BiH 40 KM ◊ Hrvatska 160 Kn ◊ Švicarska 80 CHF ◊ Zapadna Europa 40 € ◊ Prekooceanske zemlje 80 USD/120 AUD ◊ bankovni računi – KM: Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 ◊ UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 ◊ devize: Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371, IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S ◊ UniCredit Bank d.d. BiH 25021420101, IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 ◊ račun u Njemačkoj: Sparkasse Ulm, Kontoinhaber: Dr. med. Ivo Jolic (Svjetlo rijeci), Konto: 891343, IBAN: DE57 6305 0000 0000 8913 43, BIC: SOLADES1ULM ◊ račun u Švicarskoj: Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil ◊ račun u Austriji: Sparkasse Kufstein, Kontonummer 07701-154036 BLZ 20506 (Kristijan Montina Svjetlo Rijeci) Österreich ◊ grafičko oblikovanje: Branko R. Ilić ◊ tisak: Radin print culture, Sveta Nedelja ◊ List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine ISSN 1512-6986

travanj 2014. Svjetlo riječi

3

Tema broja

Fra Velimir Blažević

Velike pape dvadesetoga stoljeća Pape Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. svojom su učiteljskom i pastirskom službom te moralnim autoritetom u Crkvu i u suvremeni svijet unosili više svjetla, budili nadu i širili dobrotu

T

eška i neizvjesna vremena i društvena previranja, da bi im se uspješno i na pravi način odgovorilo, traže velike ljude, odvažne i mudre predvodnike i pronicljive reformatore. Tako je bilo kroz povijest; tako je bilo i u nedavnoj prošlosti. Dvadeseto stoljeće, burno po mnogočemu i zahvaćeno različitim krizama, u kojemu su se, ne samo u svijetu nego i u Crkvi, događale krupne promjene, obilježeno je nizom istaknutih državnika, i s više velikih papa, među kojima se na osobit način ističu Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. Toj dvojici papa, koji su u Crkvu i u suvremeni svijet unosili više svjetla, budili nadu i širili dobrotu, posvećujemo ovih nekoliko stranica u povodu skore njihove kanonizacije.

Ivan XXIII. najavio i započeo crkvenu obnovu. Ivan XXIII. je,

prema mišljenju mnogih, trebao biti

4

Svjetlo riječi travanj 2014.

Život, ljudi i običaji u Bibliji

Darko Tomašević, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Sarajevu

Glavna obilježja obitelji Biblija poznaje šest glavnih obilježja obitelji: endogamiju, očinsku liniju, patrijarhalnost, življenje u suprugovu domu, življenje više generacija skupa te višeženstvo

O

d šest glavnih obilježja obitelji prvo je endogamija. Naime, za razliku od egzogamije, biblijski ljudi su preferirali endogamiju, tj. brak između istog plemena, između jedne grupe, unutar istog naroda (vidi: Pnz 7,1-4: “Kad te Jahve, Bog tvoj, uvede u zemlju u koju ideš da je zaposjedneš i kad ispred tebe otjera mnoge narode: Hetite, Girgašane, Amorejce, Kanaance, Perižane, Hivijce i Jebusejce – sedam naroda brojnijih i jačih od tebe – te kad ih Jahve, Bog tvoj, preda tebi i ti ih poraziš, udari ih prokletstvom; nemoj sklapati s njima saveza niti im iskazuj milosti. Ne sklapaj ženidbe s njima, ne udavaj svoje kćeri za njihova sina niti ženi svoga sina njihovom kćeri jer bi ona odvratila od mene sina tvoga; drugim bi bogovima on služio; Jahve bi se razgnjevio protiv vas i brzo bi te

10

Svjetlo riječi travanj 2014.

istrijebio”). Egzogamija, tj. uzimanje bračnog druga izvan uže zajednice, najčešće se prakticirala među politič-

kom elitom i kraljevskim obiteljima.

Primjer je brak Salomona i faraonove kćeri (usp. 1 Kr 3,1).

Putovi do Boga

I

ako je isti Gospodin koji nas sve zove na svetost, ipak su putovi i sredstva ostvarenja konkretne svetosti raznovrsni. Neki vjernici stavljaju naglasak na nasljedovanje Krista po primjeru BDM (marijanske duše), drugi daju prednost razmatranju Biblije (biblijske duše), a neki intenzivnije štuju Krista u Presvetom oltarskom sakramentu (klanjateljske duše).

Klanjateljska duša voli provoditi mnogo vremena u crkvi ili kapelici pred svetohraništem. To je osoba koja na poseban način štuje Krista prisutnog u Presvetom oltarskom sakramentu. Uz sv. misu, za takvu je osobu klanjanje pred Presvetim najvažnija “molitva”. Klanjateljske duše rado obavljaju i druge svoje molitve i pobožnosti pred tabernakulom, pred Kristom koji je “istinski, stvarno i bitno prisutan” pod prilikama posvećenog Kruha i Vina (Katekizam Katolič-

Fra Josip Ikić

ke crkve, 1413). Tu, pred živim i proslavljanim Kristom, rado mole i svoj brevijar i meditiraju. Tijekom dana često idu u pohod Isusu u Presvetom, a rado navrate u crkvu na adoraciju kad prolaze ulicom.

Osnovna značajka ove duhovnosti jest uronjenost u tajnu Božje prisutnosti. Klanjateljske duše prepoznaju se po svom dubokom i iskrenom osjećaju i poštovanju za sveto i sakralno: poštuju svete stvari, Bogu posvećene osobe i bogoslužna mjesta. Za njih je zapravo čitav svijet Božji hram. Sv. Franjo Asiški je izvrstan primjer klanjateljske duše.

Crkva poziva sve svoje vjernike da se često klanjaju “Kruhu živome”: “Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu” (KKC, 1418). Dru-

gi vatikanski sabor preporučuje svim svećenicima dnevnu adoraciju: “Da bi svoju (svećeničku) službu vjerno vršili neka im bude na srcu dnevni razgovor s Kristom Gospodinom u posjećivanju i osobnom čašćenju presvete Euharistije” (PO, 18).

U Crkvi postoje i redovničke zajednice koje su se “rodile” iz duboke kontemplacije i klanjanja Gospodinu u Presvetom oltarskom sakramentu.

Dobro je poznata i raširena družba sestara Klanjateljica Krvi Kristove, koju je osnovala sv. Marija de Mattias 1834. u Acutu (Italija). Zanimljive su i sestre Vječne klanjateljice Presvetog Sakramenta, utemeljene 1807. u Rimu, koje su nedavno otvorile samostan u Betlehemu. Ove sestre dnevno mole oko deset sati, žive u strogoj klauzuri i održavaju neprekidno, tj. vječno euharistijsko klanjanje u svojoj kapeli (usp. www.bitno.net). ☐

Klanjateljska duša travanj 2014. Svjetlo riječi

13

Aktualno

Šime Zupčić

Susret hrvatske katoličke mladeži U raznovrsnom, dvodnevnom, duhovnom i zabavnom programu Dubrovnik i njegovi mladi ispričat će na posve nov i drugačiji način priču o istinskoj ljubavi, zajedništvu i slobodi

S

usret hrvatske katoličke mladeži (SHKM) je susret mladih katolika koji se održava svake druge godine u jednom od gradova Republike Hrvatske. Deveti po redu SHKM održat će se u Dubrovniku 26. i 27. travnja 2014. godine. Prethodili su mu Susreti hrvatske katoličke mladeži u Splitu (1996), Rijeci (2000), Osijeku (2002), Šibeniku (2004), Puli (2006), Varaždinu (2008), Zadru (2010) i Sisku (2012).

Na prethodnom susretu u Sisku mladi Dubrovačke biskupije su na kraju euharistijskog slavlja, nakon što je najavljeno da će se idući SHKM održati u Dubrovniku, preuzeli križ iz ruku mladih Sisačke biskupije te tim simboličnim činom preuzeli organizaciju i pripremu ovog velikog događaja za mlade. Od tog trenutka započele su pripreme SHKM-a Dubrovnik 2014. u kojima sudjeluje cijela Du-

20

Svjetlo riječi travanj 2014.

brovačka biskupija. Cilj cjelokupnih priprema nije bio samo dobro organizirati SHKM već u pripreme uključiti cijelu biskupiju i “probuditi” je, a sa sigurnošću se može kazati da se u toj namjeri i uspjelo. Pripreme za Susret su na vrhuncu i na njemu će sudjelo-

vati i mnogobrojni mladi iz susjednih zemalja, a najbrojniji će, dakako, biti mladi upravo iz Bosne i Hercegovine.

Samo iz Mostarske biskupije prijavljeno je čak 3.296 mladih, što čini više od jedne desetine ukupno prijavljenih sudionika, a riječ je o broju od

Razgovor

Vinko kardinal Puljić nadbiskup metropolit vrhbosanski

24

Svjetlo rijeÄ?i travanj 2014.

Razgovarao: Fra Marko Ešegović Snimke: Arhiva KTA i Vrhbosanskog nadbiskupskog ordinarijata

K

ardinal Vinko Puljić, rođen u mjestu Priječani pored Banje Luke 1945. godine, nadbiskup je metropolit vrhbosanski sa sjedištem u Sarajevu. Po završetku teološkog studija, na Petrovo 1970. godine zaređen je za svećenika Banjolučke biskupije u kojoj na više mjesta vrši službu župnog vikara i župnika. Od ljeta 1978. godine duhovnik je u Nadbiskupskom sjemeništu “Zmajević” u Zadru.

U godini imenovanja vicerektorom (1990) Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu papa Ivan Pavao II. imenuje ga vrhbosanskim nadbiskupom. Četiri godine poslije (1994) isti Papa imenuje ga kardinalom. Bilo je to još uvijek ratno vrijeme u Bosni i Hercegovini i Sarajevu iz kojeg je uzoriti kardinal Vinko Puljić neumorno podizao svoj glas moleći za mir. Za svoj mirovni angažman, zalaganje za jednakopravnost svih naroda i zaustavljanje rata, kardinal Vinko je primio više domaćih i međunarodnih priznanja.

Povod ovom razgovoru je skorašnje proglašenje dvojice papa svetima: Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. s kojim ga vežu mnoge životne uspomene, kao i dvadeseta obljetnica od imenovanja kardinalom.

Krajem rujna prošle godine Sveta Stolica je objavila da će 27. travnja 2014. proglasiti svetima dvojicu papa: Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. Obojica papa smatraju se najutjecajnijim osobama modernog katoličanstva.

Kada je Ivan XXIII. postao papa, ja sam krenuo u malo sjemenište. Bili travanj 2014. Svjetlo riječi

25

Reportaža

Petrićevac

Prisjećanje na papin pohod U godini proglašenja svetim “petrićevačkog pape” s pravom se može postaviti pitanje: kakva će biti budućnost župe Petrićevac? Ima li nade da će se nasilno protjerani katolici vratiti tamo gdje su stoljećima ranije obitavali?

N

a Petrićevcu, lokalitetu sjeverozapadno od grada Banje Luke, nalazi se župa Sv. Ante Padovanskog i franjevački samostan Presvetog Trojstva. Župa je nasljednica stare župe Motike iz 17. i 18. stoljeća. Za osmanskog vremena župa je više puta mijenjala svoje sjedište. Na sadašnjem mjestu već davne 1874, na lokalitetu Dudić, franjevci podižu prvu samostansku zgradu. Nedugo nakon završetka izgradnje, nakon aneksije Bosne i Hercegovine te ulaska austrijske vojske u Banju Luku 1878. godine, ta je zgrada potpuno izgorjela, a s njom su uništene i župne matice. Dvije godine kasnije započeta je izgradnja nove zgrade na starim temeljima. Objekt koji su franjevci

30

Svjetlo riječi travanj 2014.

izgradili još nije službeno bio samostan. U početku je to bila rezidencija, no 1885, dopuštenjem pape Leona XIII., rezidencija je službeno postala samostanom, a za patron je određeno Presveto Trojstvo. Time je ostvaren dugogodišnji san krajiških fratara da imaju samostan u svome kraju.

Tih je godina uz samostan podignuta i župna crkva, u početku bez zvonika. Godine 1893. podignut je i zvonik te je postavljeno zvono. Od 1889. do 1893. u samostanu na Petrićevcu bio je smješten filozofski studij za klerike franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U retrovizoru

Marko Karamatić

Sakralna zdanja i baštinjeni Divković Svi naši sakralni prostori. Povijest Bosne i Hercegovi-

ne odigravala se na razmeđu Istoka i Zapada, legije osvajača stizale su sad s jedne sad s druge strane. Što su jedni gradili, drugi su rušili, i obratno. Protjerivani su domaći žitelji, nestajala kućna ognjišta, razarana sakralna zdanja.

Tako se zbivalo kroz dugu povijest. Ipak, čini se da je rat 1990-ih ostavio poseban rušilački pečat. Stradale su tisuće crkava i džamija, među kojima i desetci prvorazrednih kulturno-povijesnih spomenika. Nesumnjiv primat u rušenju imala je srpska strana: prostore koje su vojno zaposjeli temeljito su etnički očistili, razorili su domove i sakralna zdanja prognanih kao simbole njihove vjere i kulture. U tome su ih, iako u manjoj mjeri, oponašali na hrvatskoj i bošnjačkoj strani.

Nakon rata uslijedila je obnova opustošene zemlje, pa tako i sakralnih prostora. Obnavljane su stare ili podizane nove crkve i džamije, koje u svojim oblicima i upadnim dimenzijama reflektiraju ratom narušeno stanje duha.

Novogradnje pravoslavnih crkava su u standardnoj bizantskoj tradiciji koje su kadšto i atraktivne, ali bez originalnosti, dok islamske, uz rekonstrukciju zdanja kulturno-povijesne važnosti, novogradnje u većim centrima obilježava “uvozna” arhitektura koja se teško uvezuje u postojeću urbanističku sliku gradova.

U obnovi i novogradnjama na katoličkoj strani vlada šarolikost: od obnove na starim temeljima skromnih građevina, preko konvencionalnih ili “modernih” novogradnji bez inovativnosti i originalnosti, do crkava s izrazitim autorskim pečatom i arhitektonski kreativnim projektima.

Ovih je zadnjih znatno manji broj, ali su one pokazatelj da u Crkvi još donekle ima otvorenosti i vjere kako se i danas može stvaralački graditi, a da se pritom prošlost grubo ne imitira nego kreativno uvezuje. Kao znakovi te vjere i otvorenosti izdvajaju se crkve Bosne Srebrene u: Podmilačju, Jajcu, Petrićevcu, Plehanu, Dubravama, Sarajevu/ Dobrinji, Zagrebu/Sesv. Sopnici, Zabilju... Njihove projekte potpisuju renomirani arhitekti: Marko Mušič, Zlatko

34

Svjetlo riječi travanj 2014.

Ugljen, Ivan Štraus, Zvonimir Krznarić, Marijan Hržić, Srećko Kreitmayer.

Iako bi, gledano iz povijesne perspektive, bilo razumljivo da se Crkva oslanja na prvorazredne arhitekte i umjetnike kao što je nekoć u tome prednjačila aktivno potičući i potpomažući umjetničko stvaralaštvo, danas se to više po sebi ne podrazumijeva. Negdašnja promicateljica traganja za uvijek boljim u graditeljstvu i umjetnosti (pogledati stare crkve u Zadru, Šibeniku, Trogiru, Dubrovniku...), danas je tek promicateljica prosječnosti. Na vodeće ljude u našoj Crkvi, uz časne iznimke, definitivno se ne može računati kao na pokretače i podupiratelje inovativnog u crkvenom graditeljstvu i umjetnosti kao važnom aspektu naviještanja evanđelja. Važna je živa crkva, reći će, a ne zgrada, kao da se to dvoje međusobno isključuje. Ovdje možemo razložno konstatirati da se radi o ograničenosti i lijenosti duha kod odgovornih ljudi, kako na višim tako i na nižim razinama unutar crkvenih struktura. Slučaj Crkve hrvatskih mučenika u Udbini, oblikovane kao uvećana kopija tisuću godina stare crkvice u Ninu, uz prethodno odbacivanje nacionalnim konsenzusom usvojenog

Otvoreni prozor

Dr. sc. Božo Skoko, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Veliki komunikatori našeg doba Dvojici novih svetaca i papa našeg doba zajednička je ne samo istinska vjera i služenje već i činjenica da su bili izvrsni komunikatori i vizionari koji su plijenili pozornost i osvajali srca milijuna vjernika, ali i nevjernika

Papa koji je otvorio vrata Vatikana.

Kad je 1958. za papu izabran malo poznati venecijanski patrijarh Angelo Giuseppe Roncalli, koji nije pripadao ni jednom kardinalskom klanu, svi su ga smatrali tzv. prijelaznim papom, kakve povijest pretjerano ne pamti. No, vrijeme će vrlo brzo pokazati da su se prevarili. Od prvog dana svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosio je velike promjene u Vatikan.

Iako je treći kat Apostolske palače do tada bio intimno područje pape, on je prvi pustio kamere u svoje odaje.

Spustio se među ljude kako bi svima bio blizu. Prolaznici su ga susretali i izvan vatikanskih zidina u šetnji, bez pratnje i pompe. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog

44

Svjetlo riječi travanj 2014.

i hijerarhijskog Pija, do pape koji se volio nazivati seljakom. Ljudi ga počinju doživljavati kao dobrog pastira, a neki ugledni teolozi razočarano se pitaju što se događa s tim starcem.

Iznenađenje raste u trenutku kad novoizabrani Papa saziva konzistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta. A samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Ivan XXIII. u siječnju 1959. godine okupljenim kardinalima u crkvi Svetog Pavla izvan gradskih zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vati-

kanskog koncila, što je predstavljalo najveću reformu Katoličke Crkve još od 1870. Ta objava je zaprepastila nazočne kardinale, a svijet je ostao bez daha takvom hrabrošću. To od ovog pape uistinu nitko nije očekivao. A skromni Ivan XXIII. je želio provesti temeljitu obnovu Crkve te redefinirati njezinu ulogu u odnosu na svijet, politiku, nevjernike, vjernike drugih religija... Papa je želio modernizirati i osuvremeniti Crkvu. Svojim biskupima je rekao: Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba

Pod povećalom

Luka Marković

Iskustvo svetog Tamo gdje ništa nije “sveto”, gdje je sve banalizirano svakodnevnim i pojavnim, tamo nema ni nutarnjeg ispunjenja

U

današnjem vremenu pojačane sekularizacije vjera je postala samo jedno od mogućih životnih opredjeljenja.

Pa ipak govor o krizi vjere nije ujedno i potvrda o krizi potrebe za svetim, za onim što nadilazi naše svakodnevno racionalno iskustvo.

Današnji čovjek, unatoč velikim znanstvenim dostignućima, ne osjeća ništa manje potrebu za pojašnjenjem onog tajanstvenog, koje se događa u njemu i oko njega, nego onaj prije nekoliko desetaka ili stotina godina. Potreba vjerovanja u ono što nadilazi mogućnosti racionalne spoznaje, što i u svijetu moderne bezuvjetno privlači, bila je i ostala, kako kaže psihologinja Jolande Jacobi, sastavni dio ljudske psihe. Svaki pokušaj razmišljanja o sebi, patnji, smrti i bitku u cjelini uključuje određenu religioznost, mišljenja je njezin učitelj Karl Gustav Jung. To potvrđuju, na svoj način, i današnji takozvani ateisti, koji su nerijetko skloni ezoterici, sotonizmu, gatanjima i astrologiji.

Rijetki su dosljedni ateisti koji su se pomirili s prihvaćanjem redukcionističke evolucije, gdje osim či-

46

Svjetlo riječi travanj 2014.

ste materije i slučajnosti ne egzistira ništa drugo.

Gubitak smisla života. Dezorijen-

tacija u društvu, koje pokušava biti ateističko, dok na drugoj strani pokazuje sve veću sklonost iracionalnom, zbunjuje mlađe naraštaje, vodeći ih u kaotično stanje duha. To stanje opće zbunjenosti, a ponekad i izgu-

bljenosti, potaklo je čak i neke manje tradicionalno religiozne intelektualce u zapadnom svijetu da se založe za ozbiljnije posredovanje važnijih tradicionalnih vrijednosti, kako ne bi došlo do općeg rasula civilizacije i povratka u tamu srednjeg vijeka.

Jedan od razloga za to je i sve učestalija duhovna praznina kod mladih ljudi, kriza smisla života, koja otvara

Tragom narodne baštine

Ana Papić, magistrica hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti

Običaji Velikoga tjedna Neraskidivo je jaka veza koja povezuje crkvene običaje s običajima puka koji je na najljepši mogući način stvorio uspomenu na Isusovu muku

N

akon Cvjetnice i Isusova ulaska u Jeruzalem počinje vrhunac njegove muke koja ispunja naš život i povijest cijeloga čovječanstva. Crkva u Vazmeno trodnevlje ulazi na Veliki (Sveti) četvrtak kada je Isus posljednji put večerao sa svojim učenicima te ustanovio svetu misu po kojoj je Crkvi i svijetu ostavio trajni znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu. Čovjek toga dana pada u bezdanu zamku svoje oholosti i pokazuje najmračniju stranu svoje duše te izdaje Onoga koji je činio samo dobro.

Tajnovitost liturgijskoga iščekivanja uskrsnuća počinje na Veliki četvrtak “šutnjom” crkvenih zvona koja traje sve do bdijenja na Veliku subotu.

Taj dan se od tri sata poslijepodne ne bi ništa radilo jer se vjerovalo da od tada počinje Kristova osuda i muka.

Djeca bi na taj dan pravila čegrtaljke (čekrkaljke, krčala) i hodajući u sku-

52

Svjetlo riječi travanj 2014.

pinama, umjesto crkvenih zvona, najavljivala početak liturgijskih obreda. Čegrtaljke su slične glazbalima od nazubljenoga koluta koji se okreće i drvene letvice koja udara zupce ko-

luta i izaziva buku (klaparanje) koja simbolizira galamu kojom su džudije pratile Isusa dok je nosio križ prema Kalvariji. Na taj se dan molila molitva Križića:

Pogled u dušu

Dr. sc. Snježana Šušnjara

Svađa – da ili ne?

Konflikt i svađa su sastavni dio ljudske komunikacije, ali i vještine koje, kao i svake druge, moramo usvojiti i kvalitetno koristiti, jer nema života bez svađe i konflikta

N

aše predodžbe o tome kako se nije pristojno svađati i dovoditi sebe, ali i druge u konfliktne situacije, jer smo odgojeni da svađa nikome ništa dobro ne donosi, u današnje vrijeme ne mogu opstati. Naime, konflikt je svugdje oko nas i u njega smo uvučeni iz različitih razloga, barem kao promatrači. Bez obzira koja je naša uloga u njemu, svjesni smo nelagode, nemoći, a često i proturječja.

Pavao Brajša u svojoj knjizi Umijeće svađanja ističe kako se moramo naučiti nositi sa svojim konfliktima, slobodno i ljudski, ukoliko želimo imati zdravo obiteljsko ozračje. On smatra da potiskivanje sukoba, njihovo skrivanje ili nekvalitetno rješavanje dovodi do duševnih napetosti, što se zna različito odražavati, te kod nekoga izazvati i bolest. Svađa je samo jedan od vidova međusobne komunikacije u specifičnim uvjetima i konstruktivna je ukoliko ne vrijeđamo jedni druge, varamo i ponižavamo. Ukoliko je ovo drugo posrijedi, riječ je o nepoštenoj svađi kojoj nije povod nešto što želi-

54

Svjetlo riječi travanj 2014.

mo razriješiti nego netko drugi koga želimo povrijediti i kojoj su mržnja i srdžba u osnovi.

Dijalog, a ne monolog. Konflikt

i svađa su sastavni dio ljudske ko-

munikacije, ali i vještine koje, kao i svake druge, moramo naučiti i kvalitetno koristiti. Nema života bez svađe i konflikta, smatra Brajša, prema njemu takva utopija ne postoji.

Za uspješan život je potrebno znati

Riječ obiteljima

Željka Kujundžija profesorica pedagogije

Uskrs u obitelji Uskrs je jedinstvena prilika da se na najmlađe, dok bojimo omiljene pisanice, prenesu obiteljska tradicija, vjerska uvjerenja, sreća i veselje

J

edna mama je ostala zatečena kada ju je sin zasuo pitanjima: “Mama, kakve veze imaju zeko i Uskrs? I jaja i Uskrs? Ili zec s jajima? Mama, pa nije valjda da za Uskrs zečevi daju jaja? Mama, a zašto bojimo jaja? Možemo i zeca obojati?”

Jaja bojimo zato što su nas tako naučile naše majke i bake, a njih njihove, zaustila je da odgovori znatiželjnom dječaku majka koja je bila iznenađena kako njegovim pitanjima tako i svojim neznanjem.

Uskrs, zeko i jaja. Kad je bolje razmislila, i sama se upitala kakva je veza između, primjera radi, Isusove posljednje večere, njegovog razapinjanja na križ i smrti, a potom i uskrsnuća s jedne strane, te zečeva i jaja s druge strane.

Odgovori koje je pronašla na sinovljeva pitanja su je inspirirali da napiše i objavi tekst simbolično nazvan Uskrs, zeko i jaja u kojem je pokušala objasniti mamama (i tatama) koje se suočavaju sa sličnim pitanjima zašto su zeko i jaja simboli Uskrsa, najvećeg i najstarijeg kršćanskog blagdana.

56

Svjetlo riječi travanj 2014.

“Zec je još u pretkršćansko doba bio simbol plodnosti. Zečevi su se smatrali životinjama s najbržom mogućnošću razmnožavanja, pa su ih samim time doživljavali kao izuzetno plodne životinje koje daju obilje novog života. Kao uskrsni simboli, zečevi su se počeli koristiti još u 16. stoljeću u Njemačkoj.

Slično tome, i uskrsna jaja vuku tradi-

ciju iz davne prošlosti”, objasnila je u navedenom tekstu mama.

Pojasnila je i da je tradicija bojanja i ukrašavanja jaja, tzv. pisanica, preuzeta iz poganskih naroda, te da jaja, jednako kao i zec, simboliziraju novi život, obilje i rađanje. Jedna stara rimska poslovica kaže: “Sav život dolazi iz jajeta” te je sasvim logično da jaja

Od snova sazdani

Mile Stojić

Proljeće u Berlinu Dok se besciljno motaš hodnicima knjiga, tim borgesovskim labirintom, primjećuješ da njemački nakladnici veliku pažnju posvećuju obljetnici Prvog svjetskog rata, i u tim mnogobrojnim izdanjima, kao kakav zlokobni refren, stalno vibrira riječ “Sarajevo”

L

unjajući Kurfürstendammom, opijen blještavilom izloga, i ne primjećuješ da je danas prvi dan proljeća. Berlin te ponovno fascinira svojom arhitektonskom ljepotom, svojom raskoši i svojom mračnom historijom, tako da se ne osvrćeš na zelene pupoljke i listove na stablima, što te veselo pozdravljaju. Podzemnom željeznicom voziš se do Aleje Karla Marxa, nekada Staljinove, gdje se gradio jedan drugi svijet, okovan čvrstim zidom.

Sjećaš li se svoje mladosti, kad si s crvenom putovnicom prelazio neprobojni Schutzwall, izložen strogim kontrolama sovjetskih carinika? A onda je Mathias Rust sportskim zrakoplovom aterirao na Crveni Trg u Moskvi i uskoro se zid, i s njime cijeli jedan svjetonazor, srušio kao kula od karata, niknuvši ponovno u ozemlju tvoje domovine.

64

Svjetlo riječi travanj 2014.

Srušio se tako jedan veliki mit.

Vrijeme hladnoga rata davalo nam je iluziju vlastite važnosti u jednom statičnom svijetu, ali i ovaj novi se opet lagano trese. O Ukrajini, moraš pisati o Ukrajini, šapuće ti neki tihi glas iz malog mozga. Kako ću pisati o Ukrajini, branim se sam od sebe, kad ja o toj dalekoj zemlji znam vrlo malo, gotovo ništa, ali odmah stiže odgovor: iako ništa ne znaš o Ukrajini, ti o

Ukrajini znaš sve! Porušeni zid u srcu Berlina ostao je u ljudskim glavama i dušama, a današnja europska sigurnost tek je varljiva samoobmana.

Na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Leipzigu glavnu nagradu Sajma dobio je Saša Stanišić, mladi Bosanac koji je, kao dijete, napustio ratni Višegrad i trajno se nastanio u Njemačkoj. Nagradu je dobio za svoj drugi roman Prije svečanosti (Vor dem

Danas je drukčiji dan

Renata Dlouhi-Kastelic

Radost okusa Za radovanje obnovljenom sebi, posljednje zbogom tmini i hladnoći, za sjaj i ravnotežu zvijezda u vama, neka vam hrana bude blagoslov, obitelj i prijatelji – blagdan u svagdanu, a Uskrs svježina najtajnijim otkucajima vašeg duha

U

svojoj knjizi Zašto se Francuskinje ne debljaju? novinarka Mirey Galiino otkriva tajnu zašto Francuskinje, unatoč gurmanskoj francuskoj kuhinji, nemaju problema s figurom. Autorica ukazuje na nenadmašnu gracioznost Francuskinja koju one postižu bez odricanja, bez fitnes-klubova, bez žestokih dijeta, već ljubavlju prema životu i kulinarstvu. Francuskinje hranu vide kao užitak i to ih čini vitkima. Za neke druge, pak, hrana je prokletstvo, jer je svedena na kalorije, razdvaja se na ugljikohidrate, masti i bjelančevine, unosi se po brojkama i gramima, svedena na ono što nas u samoj hrani ne može učiniti sretnima. A ono kako nas hrana može učiniti sretnima, u ovakvom pristupu izostaje.

Zanemarimo ideal vitkosti koji dreči sa stranica magazina i TV ekrana, pa i iz naslova spomenute knjige,

68

Svjetlo riječi travanj 2014.

ostavivši samo ovakav dobar odnos prema hrani, ali ne i to da on vodi do vitkosti kao cilja. Cilj bi prije trebalo biti dobro ponašanje, ravnoteža, a ne vitkost. Ne unos hrane, već blagovanje. Ne kalorije, već darovi. Ne ugljikohidrati, već okusi. Ne omjer masti, već gušt za nepce.

Od ovakve prevladavajuće svedenosti hrane na unose manje ili više

kaloričnih elemenata pošteđeni su još uvijek, hvala Bogu, blagdanski objedi, jer blagdani okupljaju obitelji i prijatelje, jela su spravljena s posebnom pažnjom, ima se više vremena za objed, stol je posebno ukrašen. Zadovoljstvo blagdanskim objedom uglavnom ne izostaje. (Društveno i izvanjsko blagovanje blagdana ne bi smjelo izostati isto kao ni nutarnji doživljaj blagdana.)

Duh Afrike

Fra Ivica Perić, bosanski misionar u Kivumuu – Ruanda

Tako bih željela ići u školu... Želim sve učiti, mnogo toga naučiti i tako sebi omogućiti bolju budućnost, da više nikada moja obitelji i ja ne budemo gladni...

Z

ovem se Arine. Imam šest godina i živim u selu Kivumu u Ruandi. Živim s majkom, bakom i dva brata. Braća idu u osnovnu školu, a ja idem u vrtić. Tata nas je ostavio i ne znamo što je s njim.

Imamo malu kuću sagrađenu od blata, s dvije prostorije. U njoj živi nas petero. Tu spavamo, jedemo, učimo…

Ja sada učim svoja prva slova. Imamo i kravu, koju smo dobili od Caritasa, ona je naše najveće blago. O njoj svi brinemo.

Nemamo struju ni vodu. Mama kupi malo kerozina, napravi lampu od stare limenke i pod tim svjetlom braća navečer uče. A po vodu idemo na izvor. Naučila sam ići s drugom djecom po vodu i već mogu sama, odjednom, donijeti dvije male kante.

Imamo i mali vrt uz kuću, u kojem mama i baka rade po cijeli dan da bismo imali što jesti, ali i da možemo nahraniti našu kravu. Ipak... Hrane nikad nemamo dovoljno. Jedemo jednom dnevno, a ponekad prođe dan i

70

Svjetlo riječi travanj 2014.