Svjetlo riječi - broj 374 by Svjetlo riječi

4)$0

~ #03ü24- ~ ô3*230

12 0-12

Život bogat iskustvom Godina XXXII. ◆ broj 374 ◆ Sarajevo, svibanj 2014. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Riječ čitateljima

oštovani čitatelji, ovaj broj naše revije posvetili smo trećoj životnoj dobi. Naša je domovina po mnogočemu specifična, pa i kada je riječ o starosti. Naime, prošlog mjeseca je u Sarajevu, u organizaciji Društva Crvenog križa BiH, održana konferencija na kojoj se govorilo o starijim osobama u BiH i aktivnom starenju kao odgovoru na demografske promjene koje očekuju cijeli svijet, pa tako i BiH. Jedan od zanimljivih podataka s održane konferencije jest da će u Bosni i Hercegovini do 2050. godine više od 40% pučanstva biti starije od 60 godina, što će je učiniti demografski najstarijom zemljom na Balkanu. Temu broja ovaj put ispisuje stanovnik jednog doma za stare i nemoćne i bivši urednik ove revije fra Ladislav Z. Fišić. Od srca mu zahvaljujem što se i unatoč narušenom zdravlju prihvatio i s pozicije korisnika doma obradio temu. O tome što poduzima Vlada Županije Posavske kako bi svojim građanima osigurala mirne staračke dane razgovarali smo s gosp. Blažom Župarićem,

Aktualno Dan četvorice papa

IZ SADRŽAJA

Tema broja Teret treće dobi

ministrom zdravstva, rada i socijalne politike. Reportaža iz staračkog doma na Nedžarićima u Sarajevu – u kojem je svoje posljednje dane života proveo i poznati pjesnik Ilija Ladin – svakako je lijep primjer kako se osobama treće životne dobi može ponuditi, osim smještaja i hrane, i raznovrstan program. I mnogi drugi naši suradnici pisali su na temu treće dobi. Tako smo saznali da u ramskom selu Ripci živi baka Mara Franjušić koja je već dobrano zakoračila u 101. godinu života. A ako budete pažljivo čitali, naići ćete na zanimljive podatke, recimo da nerijetko domovi za stare i nemoćne nose naziv po sv. Polikarpu, da je Goethe napisao Fausta u 80. godini života, Michelangelo završio oslikavanje Sikstinske kapele u 71. godini života i sl. Mir i dobro!

Razgovor – BLAŽ ŽUPARIĆ Solidarnost je imperativ

Život, ljudi i običaji u Bibliji Žene u Svetom pismu 8

Reportaža Račun svodeći

Crkvena tradicija Dobar život i sijede kose

Oltar i tribina Religiozni fanatizam

urednik

Pogled u dušu Je li starost nepoželjna?

Od snova sazdani Hotel Zagreb

Epimeteje Heideggerov i kršćanski antihumanizam

Snimka na naslovnoj stranici: Stipo Bošnjak

Svjetlo riječi

vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena ◊ nakladnik: FMC Svjetlo riječi d.o.o. ◊ ravnatelj: Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba ◊ glavni urednik: Marko Ešegović marko@svjetlorijeci.ba ◊ redakcija: Janko Ćuro, Marko Ešegović, Irena Ljevak, Darko Rubčić /tehnički urednik/ i Hrvoje Vranješ /marketing/ ◊ adresa uredništva: Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO ◊ tel: + 387 (0)33 72 62 00 ◊ fax: + 387 (0)33 81 22 47 ◊ e-adrese: redakcija@svjetlorijeci.ba ◊ uprava@svjetlorijeci.ba ◊ pretplata@svjetlorijeci.ba ◊ www.svjetlorijeci.ba ◊ uredničko vijeće: Janko Ćuro, Davor Dominović, Marko Ešegović, Lovro Gavran, Josip Ikić, Marijan Karaula, Vili Radman i Nikica Vujica ◊ godišnja pretplata: BiH 40 KM ◊ Hrvatska 160 Kn ◊ Švicarska 80 CHF ◊ Zapadna Europa 40 € ◊ Prekooceanske zemlje 80 USD/120 AUD ◊ bankovni računi – KM: Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 ◊ UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 ◊ devize: Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371, IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S ◊ UniCredit Bank d.d. BiH 25021420101, IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 ◊ račun u Njemačkoj: Sparkasse Ulm, Kontoinhaber: Dr. med. Ivo Jolic (Svjetlo rijeci), Konto: 891343, IBAN: DE57 6305 0000 0000 8913 43, BIC: SOLADES1ULM ◊ račun u Švicarskoj: Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil ◊ račun u Austriji: Sparkasse Kufstein, Kontonummer 07701-154036 BLZ 20506 (Kristijan Montina Svjetlo Rijeci) Österreich ◊ grafičko oblikovanje: Branko R. Ilić ◊ tisak: Radin print culture, Sveta Nedelja ◊ List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine ISSN 1512-6986

svibanj 2014. Svjetlo riječi

Tema broja

Ladislav Z. Fišić

Teret treće dobi Starozavjetna se Propovjednikova knjiga pripisuje mudrom Salomonu koji je znao da je Bog odredio vrijeme za sve ljudske aktivnosti, a čovjekova je dužnost da taj trenutak prepozna i iskoristi

Svjetlo riječi svibanj 2014.

kathbild

aštitni znak grada Visokog, kojega bi trebalo ucrtati u grb ili amblem ovoga grada, liječnik dr. Hajrudin Džananović, vodio je više od pola stoljeća brigu oko zdravlja đaka Franjevačke gimnazije u tom gradu. Kad je nabrao dosta godina uzorna života bez braka zbog brige oko zdravlja što više ljudi, i kad su mu se usporili pokreti i nastupila malaksalost u radu, ovaj je europski musliman ozbiljno zamjerio Bogu što je tako zamislio i odredio tijek ljudskog života. Po Božjoj uredbi, kažu vjernici, po prirodnom zakonu, kažu oni koji se stide ili ne žele vjerovati, ljudsko tijelo, kao i sve organsko, počinje starjeti čim nastane. Ali to je, kao i svaki prirodni zakon, pun smisla i nepokoriv. Kad bi u isto vrijeme na svijetu živjelo samo pet generacija ljudi, ne bi bilo mjesta za sve. Makar pobili sve divlje životinje u Africi i natopili Saharu. Nego, sve ide svojim prirodnim tijekom. Čovjek se rodi u

Život, ljudi i običaji u Bibliji

Darko Tomašević, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Sarajevu

Žene u Svetom pismu Žene su imale prevažnu ulogu u obiteljskom životu, prije svega kao majke, a zatim kao supruge. Glavne majčinske zadaće su bile briga i odgoj djece. Majke su bile najviše odgovorne hoće li djecu izvesti na pravi put

bitelj u Svetom pismu bila je naglašeno patrijarhalna obitelj, gdje je muški član, tj. otac bio glava. U takvom patrijarhalnom okruženju žene su imale podređenu ulogu, s tim da i danas prevladava mišljenje da su u takvom okruženju žene bile smatrane vlasništvom muškarca. Međutim, može li se reći da su žene u Svetom pismu smatrane vlasništvom muškarca? Odgovor je teško dati. Promatrajući Sveto pismo, može se svakako uočiti određeni razvoj u razmišljanju izraelskog društva. Tako se, recimo, u drugoj knjizi Svetog pisma, knjizi Izlaska (Izl 20,17), govoreći o Deset Božjih zapovijedi, u zabrani “poželjeti” tuđe stvari, nabraja i žena.

Svjetlo riječi svibanj 2014.

Među stvarima koje se brane jesu: žena, sluga, sluškinja, vol, magarac, pa se može dobiti dojam da se radi o

stvarima koje su vlasništvo muškarca. Kasnije se u knjizi Ponovljenog zakona ponavljaju odredbe iz Deset Božjih

Crkvena tradicija

Fra Vjeko Eduard Tomić

Dobar život i sijede kose Mučeništvo svetog Polikarpa

Iako su neki od grčkih i latinskih crkvenih otaca živjeli dulje, a neki kraće, svi su odigrali svoju neponovljivu ulogu i mogu nam itekako pomoći u našem duhovnom rastu, jačanju naše katoličke vjere te u strasti za svetošću

uprotno suvremenom držanju, Biblija na starost gleda kao na blagoslov Božji. Samo nekoliko primjera je dovoljno da to potvrde. Knjiga Izreka (16,31) veli: “Sijede su kose prekrasna kruna, nalaze se na putu pravednosti.” Prva Knjiga ljetopisa za izraelskog kralja Davida kaže: “Umro je u lijepoj starosti, nauživši se života, bogatstva i slave” (29,28). Poštivanje roditelja Bog će nagraditi našom dugovječnošću i blagostanjem, znamo iz njegove četvrte zapovijedi čiji je korijen u Knjizi Izlaska (20,12). U Novom zavjetu apostol Pavao mladog crkvenog starješinu Timoteja podsjeća da se pastirski uravnoteženo ophodi prema raznim uzrastima, a na prvom mjestu neka pazi – starce: “Na starca se ne otresaj, nego ga opomeni kao oca, mladiće kao braću, a starice

Svjetlo riječi svibanj 2014.

kao majke, djevojke kao sestre u svoj čistoći” (1 Tim 5,1-2). Šteta što nam Biblija nije češće u rukama, zar ne? Starost je nesretna? Za razliku od Biblije, u grčkom i rimskom svijetu u kojem se kršćanstvo pojavilo sa svojim biblijskim učenjem da je život uvijek vrijedan, bez obzira na dob i u kakvom god da je stanju: nero-

đen, bolestan, siromašan ili star, na starost, odnosno dob preko 60 godina, gledalo se uglavnom negativno. Primjerice, Ciceron (106. pr. Kr. – 43. pr. Kr.) drevni rimski filozof, državnik i znameniti govornik u djelu O starosti, navodi četiri razloga zašto je starost nesretna: 1. povlači nas iz djelatne službe, 2. čini tijelo slabijim, 3. lišava nas gotovo svih tjelesnih

Svetac mjeseca

19. svibnja – Sveti Krispin iz Viterba (1668-1750)

Fra Damir Pavić

Darovan Djevici Mariji

ronaći nepoznate ili manje poznate svece i donekle ih istrgnuti iz zaborava i svrstati ih uz bok velikim svecima čini mi se posve opravdanim jer je svaki od njih posebna veličina u Božjim očima. Jedan od njih je i neobični svetac iz kapucinskog reda. Njegovo ime je Krispin iz Viterba. Rođen je u talijanskom gradiću Viterbo, a kršten je pod imenom Petar. Kada mu je bilo pet godina, s majkom je posjetio Marijino svetište u blizini Viterba. Njegova majka mu je rukom pokazala na lik Blažene Djevice Marije i rekla: “Gledaj sine, to je i tvoja Majka. Njoj te darujem. Uvijek joj iskazuj čast kao što bi činio pravi sin.” Petar nikada nije zaboravio savjet svoje majke i taj događaj će obilježiti cijeli njegov život. Njegovi roditelji, koji mu nisu mogli priuštiti bolje školovanje, šalju ga ujaku koji je vodio trgovinu obućom kako bi učio i postao trgovac. Iako veoma uspješan u svome zanatu, mladi Petar ipak čezne za savršenošću kršćanskoga života i razmišlja o redovničkom staležu. Jednoga dana, promatrajući kapucinske novake u svečanoj procesiji, odlazi u njihov samostan sa željom da i on postane redovnik. Dobiva suglasnost i blagoslov svojih roditelja te u dobi od 25 godina ulazi u samostan i uzima ime Krispin, ime kršćanskog sveca koji je i sam bio obućar. Već za vrijeme boravka u novicijatu – godini kušnje – ističe se svojom poniznošću, neprestanom molitvom i radosnom spremnošću da obavlja bilo koji posao. Nakon što je položio prve redovničke zavjete za službu mu je određeno da bude kuharski pomoćnik u jednom samostanu. Prvo što je napravio u kuhinji bilo je postaviti mali oltar s Marijinim kipom kojoj je prikazivao svaki svoj posao i žrtvu. Već za njegova života događaju se brojna ozdravljenja po Marijinu zagovoru. Naime, sv. Krispin je ispred Gospina kipa u kuhinji običavao postavljati voće, moleći Majku Božju da blagoslovi te plodove. Nakon toga je voće dijelio

Svjetlo riječi svibanj 2014.

bolesnicima, a oni bi čudesno ozdravljali. Jednom prilikom, radeći u kuhinji u samostanu Albano pokraj Rima, jedan od papinih sobara kojemu liječnici nisu mogli pomoći, ozdravio je nakon što ga je sv. Krispin doveo ispred Marijinog oltara. Nakon toga ozdravljenja obratio mu se papin osobni liječnik riječima: “Brate, tvoji lijekovi su bolji od naših.” Krispin mu je sa smiješkom odvratio: “Ti si sposoban liječnik i to zna cijeli Rim, ali Blažena Djevica može učiniti više nego svi liječnici na svijetu!” Druga odlika ovoga sveca bila je savršena redovnička poslušnost prema poglavarima. Tako se dogodilo da je u jednom kapucinskom samostanu izbila zarazna bolest te su braća tražila zdravog redovnika da im pomogne. Krispin se prijavljuje kao dobrovoljac, ali mu provincijal odgovara da ga ne bi želio poslati mimo njegove volje. Na ove riječi svetac mu je šaljivo odvratio: “Volja, moj oče? Kakva volja? Kada sam postao redovnik, svoju volju sam ostavio kod kuće. Ovdje priznajem samo tvoju volju.” Iz životopisa ovoga sveca uočljiva je još jedna zanimljiva crta, a to je njegova vesela narav. Unatoč svim naporima kojima se izlagao ne štedeći se za zajednicu, uvijek je bio radosna lica, a znao je i druge oraspoložiti. Kada je boravio među bolesnicima, svjedoče očevici, među njima je nestajalo jadikovanja i zlovolje. Izgledalo je kao da je sam anđeo došao da ih utješi. Kada bi ga pritiskale brojne obaveze koje je trebao obaviti u zajednici, običavao je sa smiješkom reći: “To je dobro, jer raj nije za lijenčine!”

ijelo ovoga sveca, koje je još uvijek neraspadnuto, nalazi se u kapucinskoj crkvi u Rimu kod lijevog pobočnog oltara, odmah nasuprot još jednog kapucinskog sveca – sv. Feliksa Kantalicijskog. Blaženim ga je proglasio papa Pio VII. 1806. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio je Krispina svetim 20. lipnja 1982. godine. ☐

Aktualno

Fra Pavo Filipović

Dan četvorice papa Uz proglašenje svetima papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

eke se nedjelje u crkvenoj godini zbog njihovih simboličnih naziva lako pamte. To je primjerice slučaj s Velikim tjednom, s trećom adventskom nedjeljom Ga-

Svjetlo riječi svibanj 2014.

udete, s četvrtom korizmenom nedjeljom Laetare ili s drugom nedjeljom uskrsnoga vremena zvanom Bijelom. Bijela nedjelja 2014. godine ostat će katoličkomu svijetu u osobito dobrom pamćenju po dvojici papa koji su na taj dan proglašeni svetima: Ivanu XXIII. i Ivanu Pavlu II., kao i po tomu što je ta kanonizacija, povijesno gledano, jedinstven prizor budući da su svečanu svetu misu na tu nedjelju slavila dvojica papa: umirovljeni papa Benedikt

XVI. i papa u službi, Franjo. Tako je Bijela nedjelja 2014. godine u povijest ušla pod nazivom “dan četvorice papa”, kako su je “krstili” svjetski mediji. Nedavno su protestantske zajednice u Njemačkoj izrazile svoje negodovanje zbog prevage katoličkih tema u svim glavnim svjetskim medijima. Švicarski istraživački institut Media Tenor u kantonu St. Gallen izvršio je analizu gledanosti televizije za razdoblje između 2012. i 2014. godine. U tu

Razgovor

Blaž Župarić ministar zdravstva, rada i socijalne politike Posavske županije

ako je starost samo još jedno od životnih razdoblja, ljudi treće životne dobi predstavljaju vulnerabilnu dobnu skupinu zbog fizioloških, medicinskih, psiholoških, socijalnih, pravnih, ali i antropoloških promjena do kojih dolazi u procesu starenja, a njihov udio u sveukupnom stanovništvu progresivno se povećava ne samo u BiH nego i na globalnoj razini. O položaju osoba treće životne dobi, programima prilagođenima njihovim potrebama i perspektivama starenja razgovaramo s Blažom Župarićem, ministrom zdravstva, rada i socijalne politike Posavske županije.

Svjetlo riječi svibanj 2014.

S obzirom da je ovaj broj posvećen starijoj populaciji, a da Vi djelujete u oblasti rada, zdravstva i socijalne zaštite, možete li nam reći kakvi su gerontološki pokazatelji područja za koje ste nadležni i po čemu je ono specifično u odnosu na druge kantone? Na početku našega razgovora iskreno pozdravljam sve čitatelje Svjetla riječi! Kao ministar i javni dužnosnik kojemu se pružila mogućnost upravljanja jednim od takoreći najživotnijih ministarstva, a onda kao i čovjek, posebno kao vjernik i katolik, pažljivo sam promišljao o svakom potezu i prijedlogu u ime resora zdravstva,

rada i socijalne skrbi, upravo zato što je većina odluka za koje sam se osobno zalagao u institucijama Županije posavske objedinjavala pomoć najosjetljivijim skupinama u našoj županiji. Osim brige za različite skupine stanovnika koje potpadaju pod ingerenciju ovoga resora, briga i skrb za stare osobe bila je uvijek jedan od prioriteta. Stanje sa svim obilježjima koje prate posljedice starosti i starenja u današnjem vremenu na području Bosne i Hercegovine, u pravilu vrijede i za stanje u Županiji posavskoj. Iznimka su neki specifični uzroci i posljedice,

Reportaža

Životi običnih starih ljudi, pored kojih svakodnevno prolazimo ne zamjećujući ih, zanimljiviji su, bogatiji i važniji nego što to mislimo mi koji žurimo kroz život bez osvrtanja 28

Svjetlo riječi svibanj 2014.

Starački dom na Nedžarićima

vije-tri godine prije nego što će 2001. u staračkom domu na Nedžarićima, u Aleji Bosne Srebrene, završiti svoj život bogat anegdotama, ali i patnjom, Ilija Ladin zaboravio je, kažu, sve, pa i to da je bio pjesnik. Priča se da je Ilija kupio auto samo da bi ga držao u garaži i gledao godinama kako hrđa jer nikad nije položio vozački, e da bi na koncu o njemu napisao pjesmu, onda da je u školi predavao njemački iako je

ustvari znao samo francuski te da je u jednoj svojoj pjesmi usporedio Boga i njegovo stvaranje s Krletom kako puši marihuanu. Negdje između anegdote, patnje i zaborava nalaze se i životi svih starih, bez obzira nalazili se oni okruženi svojom djecom ili osamljeni u kući između četiri zida ili u nekom od brojnih staračkih domova. O pjesniku Iliji Ladinu znamo, osim dana i mjesta smrti, doista mnogo. U ovoj priči želimo saznati više o drugim

Pod povećalom

Luka Marković

Ljudski hod Mlad čovjek često žali starog putnika jer se u njegovim koracima nazire hodočasnički kraj, dok se starac čudi nestašnosti mladoga svjestan toga da će ovaj jednog dana biti tamo gdje je on sada

ovjek je čitav život na hodočasničkom putu. U hodu je prema cilju koji, sve kad bi htio, ne može promašiti. Ne treba mu atlas niti navigacija. Cilj mu je zacrtan već u genima. Rođenjem je usmjeren na put koji je rezerviran za svakog rođenog. Nitko ga nije uspio promašiti, bez obzira kojim se stazama i puteljcima kretao. Na cilju svakog putnika čeka ona, koja stavlja u mirovanje sve ljudske strasti, želje i stremljenja. Ona briše svaku razliku između siromašnih i bogatih, bijelih i crnih, vjernika i ateista, katolika, pravoslavaca i muslimana. U dušu hodočasnika, koji se susreo s njom, nije još uvijek nitko uspio zaviriti dokraja. Tajna tog susreta je zakopana duboko pod zemljom. Tek u sjaju očiju iscrpljenog putnika može se naslutiti samo ponešto o tome, ali nikada sve do kraja shvatiti. Iako danas nitko nema mnogo vremena za umornog putnika, koji se laganim koracima približava svom

Svjetlo riječi svibanj 2014.

U retrovizoru

Petar Jeleč

Hrabre žene i pokunjeni vitezovi “Katolički” talibani u boju protiv “opake” časne sestre. Nedavno je čitav svijet oduševio nastup mlade i

simpatične časne sestre uršulinke Cristine Scuccia koja je na talijanskoj državnoj televiziji Rai 2 u emisiji The voice of Italy sjajno otpjevala pjesmu poznate američke pjevačice Alicie Keys No one. Koliko god je bila simpatična sama sestra Cristina, kao i njezine sestre iz samostana koje su to sve gledale u backstageu, toliko je jednako zanimljivo bilo pratiti izraze lica članova žirija kad su vidjeli sestru kako razigrano i veselo izvodi spomenutu pjesmu. Neki od njih su se i rasplakali, a neki nikako nisu mogli doći sebi. Mlada uršulinka oduševila je desetke milijuna ljudi ne samo svojim nastupom nego i simpatičnim dosjetkama u razgovoru s članovima žirija pri čemu je pokazala ležernost i razvijen smisao za humor, što je inače karakteristika inteligentnih ljudi. Prema kriteriju brzine pregleda po danu, nastup sestre Cristine je do sada najgledaniji video u povijesti youtubea, čime je pretekao i korejskog izvođača Psya i njegovu pjesmu Gangam style. U trenutku nastanka ovog teksta taj je nastup pogledalo već blizu 45 milijuna ljudi, prosječno više od dva milijuna na dan, a na svom twitteru oduševljeno su ga komentirale autorica pjesme Alica Keys te glumica Whoopi Goldberg koja se proslavila filmom Sister act u kojem je glumila raspjevanu časnu sestru koja osniva zbor mladih časnih sestara. Interpretaciju s. Cristine pozdravili su i iz samog Vatikana, točnije učinio je to kardinal Gianfranco Ravasi, predstojnik Papinskog vijeća za kulturu koji je na svom twitteru dao potporu sestri citirajući riječi svetog Petra: “Služite jedan drugoga – svaki milošću kakvu je primio” (1 Pt 4,10). Ipak, da ne bi sve prošlo lijepo kako po sebi i jest bilo, pobrinuli su se u našim krajevima neki veći “katolici” i od samoga pape pa su s nepojmljivom ostrašćenošću, izmišljanjem i podvalama počeli pisati zlobne komentare o sestri Cristini. Dobio sam, naime, od poznanika link na web-stranicu jedne katoličke molitvene udruge koja je ujedno fan-stranica jednoga našeg poznatog “karizmatika” gdje se “pojeftino” mogu naručiti CD-ovi i DVD-ovi

Svjetlo riječi svibanj 2014.

njegovih seansi. Jedan od linkova s te stranice poziva da se pročita tekst iz mjesečnika koji sebe naziva Nacija – domoljubno-kršćanski mjesečnik za koji, moram priznati, nisam nikada čuo niti sam ga imao prilike prije čitati (na svu sreću). Tekst je naslovljen “Kako je časna sestra odabrala đavla” i zaista je zapanjujuće i šokirajuće kolika se doza mizoginije i svih ostalih frustracija skupila u glavi autora toga uratka. Prvo što ga je vrlo razljutilo bio je uljudan odgovor sestre Cristine koja je jednoj članici žirija kad ju je pozdravila s “buona sera”, uzvratila jednakim pozdravom”buona sera” (dobra večer): “Prvo ju članica žirija pozdravlja s: ‘Dobra večer’, na što sestra Kristina spremno odgovara: ‘Dobra večer.’ Ovim modernim katolicima bi se valjda usta osušila kada bi rekli: ‘Hvaljen Isus’?! Gdje ćeš tako pozdraviti?”, zaključi autor. Neka se obrati papi Franji pa ga upita zašto on pri svom ustoličenju i svake srijede na audijenciji pozdravlja ljude s “dobra večer” ili “dobar dan”. Katolički isljednik ide dalje te zaključuje kako je sestra Cristina svojim glasom i gestama zapravo slavila sotonu: “Eto, opet pišem što se polupanim katolicima neće svidjeti. Ljudi hoće slaviti sotonu, a nazivati se katolicima?! Pa gdje ode ovaj svijet? Uglavnom, neka časna sestra otpjevala neku pjesmu u nekom čunga lunga zabavnom cirkusu i svi se raspisali o njoj. Nije mi to bilo nešto zanimljivo, ali kada sam čuo da je časna pozdravila sotonu i pokazala cijelom

Dobra vijest

ajstarija župljanka župe Rama-Šćit i cijele Rame, Mara Franjušić iz Ripaca, proslavila je 28. veljače 2014. u obiteljskom domu stoti rođendan. Mara je rođena 26. veljače 1914. od roditelja Bože Mišure i Ruže rođ. Ramljak. Na Šćitu je krštena, pričešćena, krizmana i vjenčana početkom Drugog svjetskog rata s Franjom Franjušićem. “Sin Ante rodio se mjesec dana prije nego što su mog pokojnog muža odveli u domobrane. Nikad se nije vratio”, s tugom se prisjeća baka Mara koja je, kako bi preživjela i prehranila svoje dijete, često morala i prositi, ali ništa joj, kaže, nije bilo teško. “Bilo je to golo preživljavanje, ali kad bih pogledala svoga Antu, to bi me guralo naprijed”, pripovijeda Mara. Prisjetila se kako je radila sve i svašta. Znala je po cijele dane žeti pšenicu za dva kilograma brašna. Kopala je tuđe njive i krečila tuđe kuće. “Ma, gradila sam ja i ovu našu branu u Rami pune dvije godine, a sve kako bih prehranila svoju obitelj”, vedro odgovara ova vitalna starica koja se, kako ističe, mogla udati i za boga-

tuna, ali nije htjela. Mogla je, kaže, živjeti kao grofica. Ipak, posvetila se svom sinu Anti i čuva uspomenu na čovjeka bez kojeg je ostala tako rano. Udovica je pune 73 godine. Mara živi sa sinom Antom, nevjestom Delfom, ima četvero unučadi i desetero praunučadi koji je vole te se često sa svojom bakom igraju, a ona im rado ispunjava želje, koliko je to u njezinoj mogućnosti. “Dok njih gledam, shvaćam da sam najsretnija osoba na svijetu”, govori baka Mara. “Sinko moj, važno je samo Bogu se moliti. On će ti dati sve što trebaš! Pa tko je meni pomogao u tim najtežim godinama ako ne dragi Bog?! On mi je uvijek bio na pomoći i uvijek sam nalazila blagoslov kuda sam god išla”, kaže Mara dok se oko nje stišću

njezina praunučad na koju je vrlo ponosna. Najmlađu praunuku Antoniju, koja ima tek nekoliko mjeseci, baka ne ispušta iz ruku. Da je u društvu bake Mare i više nego zanimljivo mogu se uvjeriti svi koji je posjete u njezinoj obiteljskoj kući u ramskom selu Ripci. Vole je i stari, a i oni mladi kojima često zna ispričati pokoju zanimljivu priču iz svog stoljeće dugog života. Kad pitamo starije osobe što je tajna duga života, obično odgovaraju da su malo jeli, puno radili, a živjeli uglavnom skromno i teško. Ništa drugačije svoj stogodišnji život nije proživjela ni Mare. Proživjela je tri teška rata i teške poratne godine gladi, neimaštine i nesređenih društvenih odnosa. Živeći u Ripcima promijenila je pet država i ne znamo koliko različitih vladara. Najgora od svega bila joj je smrt muža Franje. Međutim, uvijek je, zahvaljujući Božjoj providnosti, išla ispočetka. Zakoračila je Mare u 101. godinu života. Želimo joj dobro zdravlje i još koju deceniju života! Mare, sretno! ☐ TOB svibanj 2014. Svjetlo riječi

Otvoreni prozor

Dr. sc. Božo Skoko, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Hrvati i pesimizam Pesimizam, destrukcija, nepovjerenje i srozavanje svih vrijednosti kao da su se uvukli među ljude i zarobili svu hrvatsku kreativnost, optimizam pa i prkos. Za pozitivne stvari u Hrvatskoj uglavnom nema mjesta. Samo negativna vijest je dobra vijest

rvati se, prema jednom istraživanju, ubrajaju među najpesimističnije narode na svijetu. Od nas su optimističniji čak i Grci, koji su prebrodili nemjerljivo težu gospodarsku krizu. Strah, neizvjesnost i pesimizam naša su svakodnevica. Bez obzira je li riječ o nezaposlenima, zaposlenima, javnim službenicima ili poduzetnicima, svugdje se osjeća nezadovoljstvo. Strahuje se od gubitka posla, od povećanja cijena, od novih nameta i harača, od kojekakvih istraga, od blokada i oduzimanja imovine od strane banaka, od neimaštine, od zamjeranja onima koji odlučuju o našoj sudbini... Pesimizam ponajviše podgrijava sama Vlada koja ne nalazi nikakvog izlaza iz teške gospodarske situacije niti nam nudi viziju bolje budućnosti. Međutim, mediji su ipak najodgovorniji za sliku društva u kojem živimo. Već godinama slušamo i gle-

Svjetlo riječi svibanj 2014.

damo o uhićenjima i privođenjima, kriminalu i korupciji, kaznama i zatvorima... Na naslovnicama novina su prodefilirali mnogi kojima do danas nije dokazana nikakva krivnja. Ljudi su se najprije naslađivali i uživali u tuđoj nevolji, ma koliko oni drugi bili krivi. A onda su shvatili da nam ta psihoza i javni linč, koje godinama podgrijavaju i hrvatske državne institucije, ne donose nikakvo dobro. I dalje nema poštenja u politici, i dalje oni na vlasti kradu i zlorabe položaj, osuđeni ne vraćaju ukradeno, a obični ljudi žive sve teže. Prilično dobru dijagnozu stanja u Hrvatskoj dao mi je prošlog ljeta

jedan hrvatski iseljenik u Los Angelesu, koji se upravo vratio kući iz posjeta domovini: “Ono što sam vidio oduševilo me, ali ono što sam čuo od ljudi potpuno me razočaralo i bacilo u depresiju!” Dodao je: “Živi se kao na Zapadu, novi autoputovi su izvrsni, gradovi su uredni, unatoč krizi ljudi imaju vremena i novca za uživanje, terase kafića su pune, nigdje se baš ne žuri... Ali čuo sam da su tamo svi lopovi, da je politika umrežena s mafijom, da više nikome ne možeš vjerovati, da nema bogatstva bez neke pronevjere, da se može napredovati jedino preko stranaka i veza, da tamo nema budućnosti za mlade ljude...”

Tragom narodne baštine

Ana Papić, magistrica hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti

Prislavna Božja mati Marija je zaštita od pogibelji, zagovornica te odvjetnica koju je kao takvu i puk častio i ogrnuo se pod plašt njezine zaštite u vremenu opasnosti i traženja pomoći

Svjetlo riječi svibanj 2014.

Nedjeljko JUKIĆ

vibanj je mjesec u kojemu se priroda budi, sve stvoreno kliče životu i nesputanom ljepotom tjera i čovjeka da se osjeća tako. Vrijeme je to u kojemu cvijeće svojim živopisnim bojama izaziva divljenje kao da na poseban način i ono slavi onu najposebniju kojoj je taj mjesec posvećen, majku koja je donijela Život, koja je najljepši cvijet u božanskom vrtu. Druge nedjelje u svibnju obilježava se i Majčin dan te tako na poseban način slavimo i svoju zemaljsku i nebesku majku. Osim svibnja, Crkva je Mariji posvetila i mjesec listopad u kojemu priroda obiluje zlatnim bojama baš kao što je i naša nebeska majka Marija zauvijek okrunjena zlatnom krunom. Hrvati su uvijek bili veliki štovatelji Blažene Djevice Marije (u Hrvatskoj je osam katedrala i 1.162 vjerska objekta posvećeno BDM). Katolički joj se puk uvijek utjecao i molio za pomoć. Tijekom burne povijesti s razlogom je čašćena kao “najvjernija odvjetnica i kraljica Hrvata”.

Pogled u dušu

Dr. sc. Snježana Šušnjara

Je li starost nepoželjna? Teško se u starosti ljudi mijenjaju. Obijest mladosti postane bijes starosti! Blagost mladosti postane melem starosti. Dobrota ljude prosvjetljuje i vodi k istini, a druga strana medalje ih unazađuje i izjeda i tjera da žive u prošlosti jer u sadašnjosti ne vide smisla

uropska populacija sve više stari i predviđanja su da će 2060. godine prosječni građanin EU imati 47,2 godine dok je to danas 39,8 godina, a starijih od 65 godina bit će gotovo 30% EU stanovništva. Ovakve pretpostavke su izazov za tržište rada, zdravstvene ustanove i životni standard u sve starijem društvu. Stoga je važno čuvati zdravlje, stvarati povoljnije prilike za starije na tržištu rada te učiniti da oni ostanu što dulje u zajednici kao njezini aktivni članovi. Starost ne mora značiti ovisnost o drugima, naprotiv. Stariji ljudi su pametniji i puni su

Svjetlo riječi svibanj 2014.

Riječ obiteljima

Željka Kujundžija profesorica pedagogije

Sudbina starih Najmanje što možemo učiniti za osobe koje su obilježile naše živote, a koje su se suočile s godinama, jest da im darujemo samo malo vremena, nekoliko lijepih riječi i razumijevanje

akon tri operacije kuka jedna Hrvatica u trećoj životnoj dobi suočila se ne samo s trajnim invaliditetom nego i s dilemom: provesti ostatak života u krugu obitelji ili u domu za starije i nemoćne osobe. Iako su joj djeca, kćerka i dva sina, uredili sobu u svojim domovima i obećali angažiranje njegovateljice koja bi se o njoj brinula dok su oni na poslu, odlučila je otići u dom. “Nisam prihvatila da živim kod djece najviše iz razloga što ne želim mijenjati njihov način života i navike. Nakon što sam razmislila o svemu, shvatila sam da je odlazak u Dom najbolje rješenje za sve”, objasnila je svoju odluku ova starica, trenutačno jedna od 36 štićenica Doma za starije i nemoćne osobe i tjelesno ili mentalno oštećene osobe Metković.

Dom – za i protiv. Brojna istraživanja vladinih i nevladinih organizacija diljem svijeta predviđaju da će rastom bogatstva i kvalitete zdravstvene skrbi

Svjetlo riječi svibanj 2014.

u svijetu rasti i broj starih osoba (stariji od 65 godina), odnosno osoba u tzv. trećoj životnoj dobi. Znajući da starost sa sobom neminovno nosi ne samo gubitak društvenih funkcija, ugleda, druže-

nja, nego i bolest, smrt supružnika i prijatelja, a često i siromaštvo, za očekivati je da će se mnogi u poznim godinama, prije ili kasnije, osjećati odbačenima i nepoželjnima, zbog čega će morati donijeti jednu

U ime naroda

Marijan Karaula

Dva sudska spora Brkić, Jakov fra Marijan rođen

je 18. kolovoza 1912. godine od oca Andrije i majke Delfe rođ. Prskalo u Lipnu kraj Ljubuškog. Osnovnu školu završio je u Čerinu, franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a bogoslovne znanosti studirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U franjevački red stupio je 29. lipnja 1931. kada je na Gorici u Livnu, pred provincijalom fra Marijanom Marićem, obukao franjevački habit. Na Gorici je proveo i svoju godinu novicijata. Svečane zavjete položio je 1. srpnja 1935. u Sarajevu, gdje ga je također 30. travnja 1939. nadbiskup Ivan Šarić zaredio za svećenika. Svoj dušobrižnički rad započeo je kao kapelan u Zenici, potom je istu službu nastavio obnašati u Vitezu, i onda je, vrlo mlad, već u 29. godini života, postao župnik u Osovi kraj Maglaja. Potom je bio: župnik na Šćitu, u Beogradu i u Dolcu, gvardijan u Jajcu, župnik u Kiseljaku, gvardijan i župnik na Šćitu, župnik u Busovači, župnik i gvardijan u Fojnici, župnik u Bučićima, samostanski vikar i kapelan na Šćitu te duhovni pomoćnik u Beogradu. Obnašao je i službu člana uprave Bosne Srebrene (definitora). Svakako je najzanimljivije da je, od ukupno 49 godina svoga svećeničkog života i rada, u samostanu na Šćitu fra Marijan proveo 24 godine. Zanimljivo je također da je u teškim ratnim godinama Drugog svjetskog rata bio župnik na Šćitu i ujedno upravitelj župa: Uzdol, Prozor i Solakova Kula. Umro je 27. veljače 1988. u samostanu na Šćitu od slabosti krvotoka.

Svjetlo riječi svibanj 2014.

Godina 1952. bila je u životu fra Marijana Brkića u sudsko-pravnom smislu doista izuzetno burna, protiv njega su se vodila čak dva i oba vrlo zanimljiva sudska spora. Javni tužitelj za srez Jajce prema čl. 35 toč. 5 Zakona o krivičnom postupku podnio je 23. travnja 1952. protiv fra Marijana i fra Čede Čondrića optužnicu Sreskom sudu u Jajcu zato što su 19. veljače 1952. “u zgradi samostana u Jajcu nakon što su ušli u stan svog sluge Pastuhović Ante iz njegova dva sanduka samovlasno uzeli 191.000 smatrajući da je novac vlasništvo samostana i Crkve i da im pripada”. Nije pomogla fra Marijanova i fra Čedina obrana da stvari koje su oni oduzeli Pastuhoviću nisu zapravo bile tuđe nego da su bile vlasništvo crkve, odnosno samostana kojeg oni predstavljaju i da ih je Pastuhović pokrao. Branili su se također time da u radnjama za koje su proglašeni krivima nema elemenata krivičnih djela iz čl. 154 i 297 Kaznenog zakona jer oni nisu postupili neovlašteno, a neovlaštenost je bitni element krivičnih djela. Javni tužitelj je na to kazao da je fra Marijan morao podnijeti prijavu nadležnim državnim organima koji bi onda p(r)oveli istragu i utvrdili činjenično stanje. Nije mi poznato kakvu je kaznu optuženima izrekao Sreski sud u Jajcu, ali je Okružni sud u Travniku fra Marijanu izrekao kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca, kao i da se oštećenom Pastuhoviću nadoknadi iznos od 122.000 dinara, pet litara rakije i oduzeta vuna.

Kada se fra Marijan 25. rujna 1952. žalio na presudu, Vrhovni sud NR Bosne i Hercegovine je 18. studenoga 1952. djelomično uvažio njegovu žalbu i kaznu smanjio na osam mjeseci zatvora i novčanu nadoknadu u iznosu od 122.100 dinara. Nisam uspio doznati kad je, gdje i koliku kaznu fra Marijan izdržao prema ovoj presudi. Ništa manje zanimljiv nije bio ni drugi sudski spor u kojem je te godine bio uključen fra Marijan. Rješenjem suca za prekršaje Sreskog narodnog odbora u Jajcu, a prema čl. 9 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kažnjen je fra Marijan 10. svibnja 1952. godine kaznom zatvora od trideset dana. Fra Marijan se branio kako nije znao da se ne smiju prikupljati dobrovoljni novčani prilozi i da mu je na to

Od snova sazdani

Mile Stojić

Hotel Zagreb Došlo je neko novo vrijeme i novi svijet, koji nas svakim danom sve više uvjerava da trebamo što prije zaboraviti sve pročitano i viđeno

akon duljeg odsustva iz grada, prvoga dana Uskrsa prošetao sam do Marindvora. Sarajevo se strahovito brzo mijenja, pomislio sam, ali uglavnom nagore. Ružnoća preplavljuje posljednje obrise lijepog, a grad se pretvara u urbanistički bastard bahatosti i nedarovitosti. Novootvoreni Al Shiddi centar, stakleni i betonski monstrum, shopping mall, kakvi se obično podižu na periferijama, svojom nezgrapnošću i hi-tech cirkusom zaklonio je skladni arhitektonski ansambl Parlamenta i Vlade, djelo majstora Jurja Neidharta, u centru grada. Gledam: dok staklari dovršavaju tu novosagrađenu kulu kiča i neukusa, divovski bageri krše posljednje ostatke Hotela Zagreb, točnije njegovu ruševinu, koja već dva desetljeća zjapi kao kakva crna rupa, kao nezarasla rana. Kao pisac i novinar dobar sam dio života proveo po hotelima i tu hotelsku “poetiku” pokušao sam artikulirati u nekim pjesmama i esejima. Hotel je nulto mjesto identiteta, stanovanje koje ne ostavlja nikakav trag; dolaskom novog gosta brišu se otisci starog na uštirkanoj plahti. Spavao sam najčešće po

Svjetlo riječi svibanj 2014.

jeftinim hotelima, ali koji put konačio i u Hiltonu, Sheratonu i Meriottu, kao gost ugledne književne manifestacije, ili kakva međunarodnog simpozija. No, malo je hotela ostavilo trag u mome pamćenju kao što je to učinio Hotel Zagreb. Čitatelj se vara ako pomisli da je to bio ugledan i luksuzan hotel, rijetko će ga naći i u bedekerima i gradskim leksikonima, a njegova stoljetna historija danas je gotovo zaboravljena. Šture kronike vele da je hotel izgrađen početkom dvadesetog stoljeća – građevina je ucrtana u urbanu mapu 1901. godine. Arhitektonska dokumentacija nije sačuvana, a autorstvo se pripisuje legendarnom Karlu Pařiku,

graditelju europskog Sarajeva. Hotel je podignut u ulici Franje Josipa (danas Titova), prekoputa velikog stambenog kompleksa Marijin Dvor, Marienhof, po kom je cijela gradska četvrt dobila ime. Isprva se zvao Hotel Continental, a nakon sloma Carevine više je puta mijenjao svoju svrhu. Godine 1933. zgradu je adaptirao arhitekt Isidor Rajs, uklonivši s nje sve rozete, kapitele i druge ornamente austrougarske sekundarne plastike, vjerojatno pod utjecajem Bauhausa. Ovaj sarajevski Židov, praški diplomant, projektirao je brojne sarajevske zgrade između dva svjetska rata. Ustaše su ga umorili u Jasenovcu 1942. godine.

Priča Jozo Mašić

Ilka Slipica S

tiglo je prije tri-četiri dana i Ilka ga ne skida s prsa, drži ga na grudima kao djetešce koje će prodisati i, evo sad – progovoriti! Poznaje ona te mravke na žućkastom papiru, iako im, kao Jakov, ne zna imena. A učio ju je prije nego je otišao u rat: “Evo, bona, ovo ti je ‘o’ – isto prstenčić, a ovo ‘i’ – kao iglica, ovo ‘u’ kao teljig, ovo ‘b’ kao sise...” i potom bi se oboje slatko nasmijali i počeli zadirkivati. No, ona je malo što od toga mogla zapamtiti... Ipak, sada gleda u te šare, u crviće i mravke što joj pod srcem mile i, premda sluti ili čak i zna što tu piše, boji se kako joj se ponešto otima, strah je da nije..., ne daj Bože?! Ne smije ni pomisliti, kamoli izgovoriti! Stoga će se sutra – pazarni je dan – uputiti u grad, ravno kumu Anti u poštu: “Pročitajder, kume, što Jakiša piše!” I dok on bude čitao, ona će čuti Jakin glas. Kad joj je Ante pročitao Jakišino pismo, Ilka samo što nije ciknula: iz belgijskih rudnika, odakle joj je poslao crnu lionsku svilu s bijelim točkicama, da ga žali u njoj i oplakuje ako se ne vrati, ako ga crna zemlja proguta, sad se dragovoljno prijavio na istočno bojište? Hoće li joj se moći javljati, makar ovako, mravcima i crvićima, samo Bog zna! Bože, čuvaj ga, vapila je Ilka i kruničala. Prolazilo je vrijeme, Ilka je čamila i iščekivala glase od Jakova, ali njih nije bilo. Prošla i godina, i druga, treća..., nema pa nema. Ni traga ni glasa! Jakov je pisao pisma s fronte, ali ona nisu nalazila Ilku niti je Ilka mogla “čuti” njegov glas. Tek jednom se sjetila pitati poštara Antu: “Kume Ante, kako to da od Jakova nema ni glasa?”, a on se začudi: “Kako nema, pa poslao sam ti barem tri-četiri pisma u zadnje vrijeme...? Zar ih nisi dobila!?” I Ilka ostade začuđena: “Po kome si poslao?”, a on reče: “Po nekom..., tko je god navraćao u poštu, po Mari, po Mandi, po Ivi..., što ja znam!” I ode Ilka kući, poče se raspitivati za Jakovljeva pisma, ali nitko ništa nije znao. Svi samo sliježu ramenima:

Svjetlo riječi svibanj 2014.

“Nisam ja, ne znam!” I što će, prihvati se Ilka svog veza i udri – vezi. Ispod njezinih su ruku izlazile najljepše i najkićenije misnice, štole, rokete i albe i svi su u čudu pitali: kako slijepa cura može tako krasno vesti i kititi, kako raspoznaje boje, konce, kako se ne ubode iglom...? A ona je škrto kazivala kako boje poznaje po toplini, a šare joj dolaze u glavu kad misli na Jakišu i vrijeme kad nije bila ‘slipica’, pa i te boje i Jakišu otada pamti. O svojoj bolesti i svom sljepilu samo je jednom pričala časnoj Bernardini, kako je u Paklinama zaspala kod ovaca, pod grmom, i kad se probudila nije mogla otvoriti oči: pod kapcima ju je bolo i žuljalo stotine zarivenih iglica oštroga inja koje se ne tope već sve više lede i oštre. I kad je napokon nad selom otvorila oči, spoznala je kako ništa ne vidi: svijet je mračan, gusto crn. Selo je nagađalo: te zmija joj vid ispila, te čavke joj i čvorci oči iskljucali, te urekla je ova, uklela ona, ali spasa nije bilo. Izlazila iz Grada jednooka Džudžan, hrapavim jezikom zalizivala pod kapke, iz sise kao iz dižve u oči zamuzivala mlako mlijeko, kuhale se trave, spravljali čajevi i masti – ništa!

Danas je drukčiji dan

Renata Dlouhi-Kastelic

Stvari Sve što je prošlo i što će tek proći, sreće nas vanjskim i nestvarnim redom. Vesna Krmpotić

Svjetlo riječi svibanj 2014.

ostoje brojna pravila i savjeti za uređenje doma prema određenim standardima, energijama, stranama svijeta, bojama, stilovima, oblicima, posljednjoj modi i slično, te je teško obraniti se od pokojeg preporučenoga savjeta ili pravila. Dom je ono što stvaramo živeći u njemu, no

nemoguće je ne povesti se za nekim trendom ili ne biti ponekad nezadovoljan nekim kutkom doma koji bi mogao izgledati modernije, smislenije, struktuiranije. Treba imati jedan dobar dizajnerski komad namještaja u kući da se osjećate posebnima – jedan je od savjeta za uređenje doma.