Osobe s invaliditetom - Ljudi drukčijih sposobnosti (414) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

OSOBE S INVALIDITETOM

Ljudi drukčijih sposobnosti Godina XXXV. ◆ broj 414 ◆ Sarajevo, rujan 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

Riječ obiteljima Čovjek koji je premalo znao o odgoju

račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine. ISSN 1512-6986

devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

Tema broja Osobe s invaliditetom Neplanirano putovanje

Fotografija na naslovnoj stranici: Tamara Starčević s majkom Snimila: Rafaela Obučić

Svjetlo riječi

Laudatio Fra Bonaventura Duda (1924. − 2017.) Napustio nas je čovjek s dušom 24 S našima u svijetu HKM Buenos Aires Franjevci u blagoslovljenoj zemlji

Razgovor Dr. Elvira Koić Znanje mijenja ponašanje

Kaos kao fraktal Volim te savšeno nesavršenog 52

Riječ čitateljima

matematika nudi mnogo životnih lekcija u kontekstu govora o osobama s invaliditetom. Jedna od njih poučava da se različitim kombinacijama može doći do točnoga zbroja. Pritom nijedna od njih nije bolja ili gora, važnija ili manje važna. Samo je drugačija. Na primjer, točno je da je 4 + 4 = 8, ali je isto tako točno da je to i 6 + 2 i 5 + 3... Ne podcjenjuje se niti precjenjuje ni jedna od ovih kombinacija ili puteva koji vode točnom zbroju. Svaki put nosi vlastite izazove, otkriva nova i drugačija obzorja. Kako bi bilo dosadno i monotono da do osmice vode samo dvije četvorke! Kako je matematika znanost onoga što je jasno samo po sebi (C. G. Jacobi), onda nam ova lekcija itekako može pomoći razumjeti naše fizičke i psihičke različitosti. Prirodno je da su četiri i četiri osam, ali je i sedam plus

jedan osam. S time nemamo problema. Shodno tome, ne bi ih trebalo biti niti u društvu kad se radi o osobama s invaliditetom, koje imaju drugačiji put, a ne isključivo hendikep. Ljude treba poznavati po njihovim sposobnostima, a ne prema njihovim nesposobnostima, ističe Robert M. Hensel, čovjek koji je usprkos urođenom hendikepu poznatom kao Spina bifida nanizao tolika postignuća da o njima većina zdravih ljudi može samo sanjati. Moramo priznati da kao društvo još uvijek nismo dostigli taj stupanj i u velikoj većini slučajeva nudimo im ono što najmanje trebaju: sažaljenje. U praksi ih upravo definiramo po njihovim nesposobnostima (kao da je itko cjelovito sposoban!), a oni su različiti samo po tome što drugačijim i težim putem dolaze do zbroja osam. Možda im ni to

ne bi bio velik problem kad im ne bismo dodatno otežavali životnu borbu i svakodnevno savladavanje različitih životnih izazova promatrajući ih kroz prizmu predrasuda koje degradiraju čovjeka više nego bilo koji hendikep. U tome kontekstu, sva sreća da bumbar ne razumije naš govor jer bismo ga odmah prizemljili uvjerivši ga da prema zakonima aerodinamike on ne može letjeti. Ali on leti. I to je sjajna vijest za sve nas s vidljivim i/ili nevidljivim hendikepom i manjkom samopouzdanja u vlastite potencijale koje nam je Svevišnji podijelio kao talente (usp. Mt 25,15). Rekao je da će na kraju zatražiti račun od svakoga ponaosob. Pa, počnimo računati sa sposobnostima koje imamo, a za one koje nemamo ionako se neće od nas tražiti račun. Fra Janko Ćuro, urednik r u j a n 2017.

RIJEČ ČITATELJA

Nastavnik Viktor

Godinama primam Svjetlo riječi u Austriji, ali kada sam dobila broj 407 iz veljače posebno sam se obradovala! Vrlo čudno i neobično za mene, sve novine čitam straga, valjda je to ostalo još iz vremena dok sam radila u banci, dođem ujutro na posao, pijem kavu i čitam zadnju stranu Oslobođenja, da se zna tko je umro i kome se taj dan treba ići na sprovod. Za to sam bila neslužbeno zadužena, morao je i to netko obavljati. E sada u miru u stanu uzmem taj broj 407 i neuobičajeno krenem s početka, od rubrike Riječ čitatelja i pogled mi pade na ime Viktor Barbić – moj nastavnik iz V. razreda Osnovne škole Vladimir Nazor u Kraljevoj Sutjesci. Dugo vremena nisam znala ni je li živ pa sam se jako obradovala čitajući njegov prilog. Nastavnik Viktor se po svemu razlikovao od svih ostalih učitelja i nastavnika. To smo odmah uvidjeli, iako nismo razumjeli pozadinu svega. On je zaista bio puno drugačiji, nije govorio ekavski kao većina, nije bio strog i hladan, bio je pun razumijevanja i imao je velik osjećaj za sve probleme svojih učenika. Nije kao drugi ponedjeljkom tražio da ostanu oni učenici koji su nedjeljom bili u Crkvi, da bi slijedilo uvjeravanje da je to glupost i da Bog ne postoji. Našem dragom nastavniku Viktoru najvažnije je bilo da nas puno toga nauči i da nam u učenju i mnogim drugim situacijama pomogne. Ništa mu nije bilo teško i nije žalio svoje slobodno vrijeme. Šteta što nije duže ostao u našoj školi! Dobro se sjećam da smo svi bili žalosni kad smo čuli da odlazi zbog vojnog roka i nadali smo se da će nam se opet vratiti. Nažalost, do toga nije došlo. Jedno zanimljivo sjećanje nas veže uz našeg nastavnika, a to je da smo od njega tada prvi put čuli i vidjeli da se puževi kuhaju i jedu. Nas nekoliko smo često, poslije kiše i škole, skupljali s njim puževe po kamenim zidinama iznad crkve, sretni što njemu pomažemo.

A poslije toliko godina čitam o mnogostranoj vrijednosti i uporabi tih malih živih bića koja cijeli život nose svoju kućicu na leđima. Koliko je nama u Kraljevoj Sutjesci značio naš nastavnik, govori i ovo: kad se moj najmlađi brat rodio, imala sam gotovo 15 godina, bila sam najstarija, a on peti od nas djece. Ja ljuta, u školi me djeca zafrkavaju a roditelji da me oraspolože dozvole mi da mu izaberem ime. Ja od prve kažem Viktor i ništa drugo! Tako je i bilo, a moja kolegica iz razreda Kata Ivanović, uda se odmah iza osmog razreda, rodi sina i nadjenu mu ime Viktor. I poslije godina i godina i svega što se događalo, Trstionica i dalje teče kroz Kraljevu Sutjesku. Naša crkva svetog Ive se i dalje gordo uzdiže u svom lijepom ambijentu, a u njoj i u ogromnom samostanu borave samo tri svećenika. U našoj školi koja je bila glavna za mnoga okolna sela, ima nekoliko učenika, a od devetog mjeseca bit će zatvorena. Svaka druga kuća je prazna. Tužno i teško do bola. Našem dragom nastavniku Viktoru želimo da nam još dugo poživi i u miru i dalje čita Svjetlo riječi. Također, njegovoj kćeri Viktoriji Banić želimo da i dalje uspješno i interesantno piše u reviji. Puno lijepih pozdrava našem nastavniku od učenika iz Kraljeve Sutjeske: Rudo Rodić, SAD Danica Rodić-Marković, SAD Kata Ivanović-Pavlović, Kr. Sutjeska Željka Šain-Tolić, Sarajevo Ivica Šarić, Sarajevo Marica Šarić-Zorić, Austrija

Blagoslov kipa sv. Ane

Nakon večernje mise koja je služena ispred poklonca sv. Ane u Bošnjacima, 26. srpnja, županjski župnik Krešimir Karas blagoslovio je kip sv. Ane koji je potom postavljen u ostakljenu nišu. Kip je dar mjesnog župnika Josipa Filipovića, a blagoslovu je prethodila devetnica na kojoj su se vjernici pripremali molitvom krunice.

U Bošnjacima postoji dvadesetak poklonaca (u ovome dijelu Srijema se za njih kaže svetinjica ili kapelica), ali za ovaj poklonac nije poznato kad je sagrađen, najveći je u župi, zidan od cigle, ožbukan, s nekoliko ostakljenih niša i s krovom pokrivenim crijepom na dvije vode, a nalazi se u Bošnjačkom kraju, današnjoj Ulici Vladimira Nazora ispred kućnog broja 157. Župa Bošnjaci (Đakovačko-osječka nadbiskupija) danas ima oko 3900 Hrvata katolika, a dio vjernika je podrijetlom iz Bosanske Posavine, osobito Župe Vidovice. Vinko Juzbašić

Gospa Sinjska

Kad sam ovih godina uređivao Arhiv u Franjevačkom samostanu u Fojnici, naišao sam na privatno pismo jednoga gospodina upućeno fra Branku Kriliću-Begu. Pismo nije potpisano. Datirano je 16. XI. 76. Ne piše iz kojeg mjesta je pošiljatelj. Fra Branko je bio veoma učen i pobožan čovjek. U našem Arhivu ima preko dvadeset kutija njegove pisane ostavštine. Bavio se raznim društvima: Omladina sv. Ante, Marijine kongregacije, Leopoldovo društvo... Gospa mu je bila na prvom mjestu. I tako njegov prijatelj fra Branku piše (pisano je pisaćim strojem):

„Poštovani i dični fra Branko! Oprostite da se nisam odmah javio na prvu razglednicu, a evo danas dođe i druga, pa uzeh odmah da vam pišem, odnosno odgovorim. Pročitao sam u „Danici” vašu priču o gazdi, mislim da je vrijedna i prema Evanđelju, naime, ni Isus nije baš volio gazde i on ih nekako slično kao naš narod, ali opet na svoj način, proklinjao govoreći da će prije mnogo šta ući u kraljevstvo nebesko nego bogataši. A ja sam ih još od djetinjstva osjetio baš zato jer sam bio dijete siromašnih roditelja (ne duševno nego imetkom), pa eto gledam kako ćete nam lijepim pričama prodičiti našu Bosnu ponosnu. Naime ja sam se nadao da ćete u vezi s Marijanskim kongresom i vi nešto doprinijeti iz štovanja Marije u našoj Bosni. Zato sam vas zadnji put telefonski pitao hoćete li gdje na kakav kongres. Htio sam vam predložiti da pred kongresiste u Splitu iznesete jednu zanimljivost o Gospi Sinjskoj koja je također iz Bosne, ali ne iz Rame kako se obično uzima, nego iz Sarajeva!, koju predaju je u obliku legende o ljekovitoj vodi na Ilidži, koja je provrela po Gospinu naređenju, za liječenje, kada je ona (Gospa) otišla iz ovog kraja u Sinj. Ta legenda živila je među katolicima i muslimanima do dolaska Austrije u Bosnu kada ju je jedna katolkinja ispri-

čala župniku Matiji Pajiću, kako je čula od jedne muslimanke kod koje je stanovala, jer ta katolkinja nije bila rodom sa Stupa (o tome vidi u Spomenici 50-godišnjice župe Stup na strani 62 do 64 u članku Augustina Kristića, Crkveni i narodni život župe Stup u istoj Spomenici). Zna se da je u Sarajevu nekada bila na glasu bogata crkva posvećena Gospi na čast. Tako vjerujem da ova legenda može imati svoju pravu tajnu (legendarnu) o pravoj istini o podrijetlu slike, danas Gospe Sinjske. Kad je Eugen Savojski spalio Sarajevo, tad su fratri vrlo vjerojatno sliku spasili prenijevši je u samostan u Rami, a kad je i tamo postalo opasno ili zbog drugih razloga, kasnije je odnijeli u Sinj i tako je ostala u uspomeni samo zadnja seoba slike, dok se prva zaboravila. Zna se da u okolici Sinja su živjeli mnogi doseljenici iz Bosne. Možda su oni tražili da se među njih prenese zavjetna slika koja se tada nalazila u Rami. Evo i ova narodna predaja bi bila u duhu s vašim zanimanjem za narodna predanja, pripovjetke i legende, pa je u jednom izboru ne bi trebalo zaboraviti. Toliko od narodnog blaga za sada. (Sada pisac upućuje na svoju bilješku) Godine 1697. Eugen Savojski je spalio Sarajevo, a u Sinju se zavjetna slika našla i o njoj se govori za vrijeme bitke kod Sinja 1715. od kada se tamo časti, daklen ravno 18 godina poslije razaranja crkve u Sarajevu. Meni je posebno drago čuti da ste počeli za fra Anđela Zvizdovića raditi. To me jako obradovalo i eto vidite nisam mogao više čekati ni sekunde da vam se odmah ne javim pored svih mojih problema kojih kod mene nikad ne manjka. Pišite mi sve o tome što radite za Bl. Anđela Zvizdovića.” (Pismo nastavlja dalje o drugim stvarima.) Fra Janko Ljubos, Fojnica

Poštovano uredništvo hvaljen Isus i Marija.

Predragi u vjeri, oprostite, želim Vam uputiti nekoliko riječi. Pred nešto više od godinu dana ispunila sam križaljku iz Svjetla riječi i rješenje poslala na svoju dragu prijateljicu Karolinu. Nagrađena je godišnjom pretplatom na list. S veseljem smo čitale lijepe sadržaje i rješavale križaljke koje Karolina voli. U zahvalu, Karolina Vam daruje svoju knjigu pjesama Budi mi prijatelj iz koje ćete shvatiti radost ove djevojke. Karolini i dalje donosim Svjetlo riječi iz naše franjevačke crkve u Varaždinu i već se veselimo rujanskom broju. Hvala Bogu što postojite, hvala Vam na dobrim djelima koje činite. Bog Vas blagoslovio! Alojzija, Varaždin Veliki pozdrav svima koji uređuju Svjetlo riječi, jer ste sve bolji i bolji – zreliji i vredniji! Biserka Nikolić, Tuzla Lijep pozdrav svima u Redakciji i u uredništvu Svjetla riječi. Želim vam mnogo uspjeha u daljnjem radu, jako sam zadovoljan vašom revijom. Samo tako nastavite! Želi vam vaš vjerni i dugogodišnji čitatelj revije, Nikola Sarić, Njemačka.

Tema broja

Piše prof. dr. Milena Nikolić

Neplanirano putovanje Obitelji djece s teškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini susreću se s mnogim izazovima jer im država još uvijek ne nudi sustavnu podršku. Često su prepuštene same sebi i osjećaju se napušteno te imaju osjećaj da se nalaze u začaranom krugu iz kojega ne vide izlaz. 6 svjetl ori jeci . ba

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

Povijest o ulasku u obećanu Zemlju Kad se razmišlja o biblijskom izvještaju o tome kako su Izraelci osvojili Obećanu zemlju, tada poznatu kao Kanaan, dobro je vidjeti što nam o tom razdoblju govore arheološki i povijesni podaci. rema biblijskom izvještaju u početak željeznoga doba (oko 1200. pr. Kr.) trebalo bi smjestiti dolazak Izraelaca u Kanaan, ali nema arheoloških dokaza o nasilnom prekidu dotadašnje civilizacije ili o širokim razaranjima. To vrijedi ponajprije za grad Jerihon. Iz razdoblja koje se povezuje s izraelskim osvajanjem Kanaana, oko 1230. pr. Kr., postoje arheološki dokazi o tome da je 14 gradova bilo naseljeno od čega je samo njih šest doživjelo razaranje (Lakiš, Gezer, Betel, Afek, Hazor i Jokneam), no nema dokaza da su to učinili Izraelci. Usto, nema niti pisanih izvora, izuzme li se natpis faraona Merneptaha čije tumačenje još uvijek nije sigurno. Na tom natpisu koji je nastao

1209. ili 1208. pr. Kr. ovaj egipatski faraon dotiče se Kanaana s njegovim pobijeđenim gradovima, a čini se da ondje piše i Izrael je razoren, bez sjemena. Riječ bi bila o prvom spomenu Izraela uopće, a sljedeći bi bio tek iz 9. st. pr. Kr. Znanstvenici općenito drže da se danas više ne može govoriti o stvarnom nasilnom osvajanju Kanaana. Moglo bi se nasuprot tome govoriti o antagonizmu između urbanoga i seoskoga stanovništva. Budući da Pisma iz El Amarne u Egiptu spominju česte pobune protiv vlasti kanaanskih gradova-država, faraonovih vazala, i izraelsko osvajanje Kanaana trebalo bi gledati kao plod takvih pobuna pojedinih skupina ili plemena okupljenih naročitim

Jedno od pisama iz Amarne, u kojima se prvi put spominje Jeruzalem

savezom. Među tim skupinama može se pretpostaviti postojanje jedne skupine koja je mogla doći iz Transjordanije i prenijeti svoje iskustvo Boga te savezu koji je okupljao pojedine skupine dodati i savez s Bogom. Premda je teško odrediti etnički sastav novonastaloga elementa u Kanaanu na početku željeznoga doba (uz Izraelce, tu su još uvijek i Kanaanci, dok u obalnim i nizinskim dijelovima obitavaju Filistejci, a možda i drugi „narodi s mora”), jasno je da postoji određen etničko-lingvistički kontinuum na tome prostoru. Ipak, valja voditi računa i o sigurnoj svijesti napose Judejaca nakon babilonskoga progonstva o tome da su u Kanaanu uvijek bili stranci. r u j a n 2017.

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

Zlatne ruke

na putu izgubila je svijest i probudila se u bolnici. Liječenje je trajalo godinu dana i u to vrijeme nije bilo adekvatne narkoze ili načina da se ublaži bol kroz koju je prolazila. Njezin otac je prodao obiteljsku kravu da bi bolnica nabavila nešto što im je trebalo da bi je uopće spasili od amputacije. Godinu dana bila je udaljena od svoje majke, sestara i braće. Samo su joj tata i brat koji su radili u Varaždinu mogli doći u posjet. Rana je nakon dugo vremena i velike patnje konačno zarasla u ožiljak koji će kroz život nositi njezinu priču i duboko proživljenu traumu, ali koji nikad nije i neće uspjeti slomiti njezinu životnu snagu, radost i ljubav ili unakaziti njezinu ljepotu.

Kad sam prvi put čula za japanski kintsugi – stoljetno umijeće popravljanja razbijenih posuda gdje se pukotine popune zlatom i na taj način pretvore u dragocjen ispunjena zlatom ukras, prvo sam pomislila na svoju majku. Njezine Pukotina U srednjoj školi bila je pozvana da se rane joj nikad nisu dale osjećaj manje vrijednosti, nego natječe na izboru ljepote. Prekrasnoga tijela i duge bujne plave kose, moja je samo učinile još ljepšom. majka je hodala ponosno po pisti uz ad su moji sinovi bili mali i igrali se s bakom, promatrala sam kako se nitko od njih nije obazirao na to da ona ne može potpuno ispružiti lijevu ruku kad bi hvatala loptu ili pokušavala doseći frizbi zapetljan u nekoj krošnji. Ni jedan od njih se nije ustručavao izazvati je na test jakosti zbog toga što su njezini mišići na desnoj ruci prekriveni ožiljcima od opeklina. Tek su iz mojih priča počeli obraćati pažnju na ožiljke koji su im svjedočili o boli, iscjeljenju, životnoj snazi i nepresušnoj radosti moje majke. Ovoga ljeta gledala sam je kako dugo, sasvim mirna, sjedi kraj moga supruga, s rukama položenim na njegova leđa, prsa, rebra, pluća – mjesta gdje mu je karcinom izazivao bol. On bi je često pozvao da mu svojom toplinom i svojim rukama ublaži patnju. Tko bi rekao da slomljene i napaćene ruke moje majke mogu biti tako jak, neiscrpan i ljekovit izvor ljubavi koja liječi. Svakoga jutra moja majka bi obišla cvijeće i naš mali vrt u kojemu smo

14 svjetl ori jeci . ba

posadile rajčicu, krastavce, salatu, rotkvice i luk. Kao da je i vrtu godio dodir njezinih ruku. Susjedi su u čudu pitali kakve preparate stavljamo u zemlju da nam daje obilje plodova i prekrasne cvjetnice, i još se više čudili kad bi im odgovorila da su to jednostavno ruke moje majke. „Što se dogodilo Štefici?” pitala me je prijateljica nakon što smo s mamom bile na kavi. Ispričala sam joj kako je kao sedmogodišnja djevojčica pala u lonac u kojemu je njezina majka pripremala hranu za praščiće. Bio je Badnjak i u njihovoj maloj zagorskoj hiži najtoplije mjesto bio je pretinac iznad krušne peći. Tu je sjedila sa svojom sestrom sve dok ih mama nije pozvala da pripaze na nećaka u kolijevci. Jedan pogrešan pokret i mala Štefica je završila u loncu. Vruća masnoća je oblijepila njezinu dječju ruku prodirući kroz slojeve kože, a ona je u strahu trpjela. Tek sljedećega jutra su ju na konjskim saonicama prebacili do vlaka za Varaždin. Negdje

druge ljepotice. No, kad je došao red na kupaći kostim, povukla se. Njezinoj ruci nije bilo mjesto ispred reflektora. Od tada ju je počela skrivati. Znala je vješto izabrati ljetne haljine s rukavima koji bi joj pokrili ožiljak. Ono što je zaista ljudima odvlačilo pogled s ruke bio je njezin veliki osmijeh i srce uvijek spremno za davanje. Kad joj je obiteljski prijatelj u 31. godini ponudio platiti plastičnu operaciju, odbila je. Rado se sjeti kako sam joj tada rekla da ju neću moći pronaći na plaži jer će biti kao i druge „obične” mame. Njezina ruka je u tom trenutku postala pukotina ispunjena zlatom. Nekoliko godina nakon toga moja majka je imala automobilsku nesreću u kojoj je zadobila potres mozga i prijelom lijevoga lakta. Liječnici koji su je operirali rekli su joj da je sreća da se našla u blizini baš te slovenske bolnice gdje su se nalazili specijalisti koji su joj znali spasiti ruku od amputacije. Druga olakšavajuća okolnost bila je ta da je prijelom bio na zdravoj ruci. Zbog

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

Čovjek koji je premalo znao o odgoju Hura, konačno je počela škola! – povik je koji se ovih dana čuje iz mnogih roditeljskih grla. Nema više klinaca koji se vuku po kući i ne znaju što bi sa sobom, koji igraju igrice na mobitelima, zure u crtane filmove na kablovskoj, dopisuju se preko Vibera, bude u podne i liježu iza ponoći.

uku na srce – i djeci su ferije već dosadile. Pa i roditelji pamte uzbuđenja s kraja ljeta kad se donose nove knjige i bilježnice, kad se mirisne olovke spremaju u pernice i kada se već izdaleka prepoznaju lica prijatelja i simpatija što stižu na nastavu. I tamo, dakako, rogobore protiv učenja i učitelja... Mnogi roditelji ipak strepe. Kod prvašića se brinemo kako će se snaći, kod onih koji se nisu snašli brinemo se da ne zaglibe još dublje. Prije Dana D roditelji brižno po susjedstvu skupljaju obavijesti, možda i nazivaju poznanike u razne zavode za školstvo da doznaju 16 svjetl ori jeci . ba

insajderske informacije, pokušavaju ubaciti mališane kod teta i učitelja koji su na glasu kao dobri i izbjeći one zloglasne. Nekad se odlučuju i na udaljene škole i vrtiće, u nadi da su oni u drugom dijelu grada bolji od ovih preko puta, ili pak na privatne – sve u želji da će njihovo čedo kroz njih ući u život s manje trauma i više znanja. A nije lako preživjeti školu, barem ne našu. Moje dijete jednom je očajavalo uz knjigu – nije nikako moglo naučiti bilješku o Dobriši Cesariću. To me čudilo jer bilješka nije bila dugačka, a dijete ima sjajnu

memoriju, pa sam ga zamolio da mi je pokaže. Pisalo je otprilike ovako: Dobriša Cesarić, veliki hrvatski pjesnik; pjesnik grada, ali i sela; pjesnik sjete, ali i radosnih trenutaka; refleksivan, ali i osjećajan... Nasmijao sam se. Da se razumijemo, sve je tu točno, ali i posve besmisleno. Recimo, umjesto Cesarićeva imena možete napisati Tadijanovićevo, i ne morate nijedno slovo promijeniti. Da bismo se izvukli iz ustajale žabokrečine školskoga programa, potražio sam Cesarićeve pjesme na polici i zajedno s djetetom pročitao nekoliko: Slap, Malu voćku poslije kiše, Mrtvu luku... Zapravo ih i nisam morao čitati, znao sam ih napamet, toliko su pamtljivi njegovi melodiozni stihovi. Zar ne bi bilo bolje u školi pročitati pokoju pjesmu s djecom, da u život ponesu pjesnikove riječi, nego da umjesto nezaboravne glazbe štrebaju nezapamtljivu definiciju, suhu poput suhe šljive? Jednom sam prilikom teglio gradom vreće svježih knjiga i radnih bilježnica svojih osnovnoškolaca. Za njih sam iskrcao tisuću ili dvije kuna, a samo iz hrvatskoga jezika bilo je pet knjiga: čitanke, gramatike i zbirke radnih listova. Za peh prošao sam uz kafić gdje su za stolom sjedila dva moja profesora s fakulteta, povjesničara hrvatske književnosti, usto i akademika. S njima je bio jedan od najvećih znalaca hrvatskoga jezika, suradnik na prijevodu Biblije. Prepoznali su me i počeli mi se kreveljiti, ‘vuci vole kad nemaš škole’ i slično. – Dragi akademici – rekao sam im spustivši preteški teret – u radnoj bilježnici traže klince da nabroje šest upotreba instrumentala. Znate li ih vi? I dva akademika i jedan redaktor Biblije nisu znali zajedno skupiti tih šest instrumentala, a ne znam tko bi ih uopće i zašto trebao znati. Međutim, ta i slične suludosti rutinski se traže od djece u osnovnoj školi.

Udžbenički farizeji

Dok na nejaku djecu svaljuju terete koje ne mogu nositi ni najsnažniji odrasli,

DOBRA VIJEST

190. obljetnica župe Dolac N

a svetkovinu Velike Gospe nekoliko tisuća vjernika iz cijele Lašvanske doline i šire okupilo se kod župne crkve u Docu kod Travnika kako bi proslavili naslovnika ove župe. Razlog više za slavlje bila je 190. obljetnica od osnutka župe. Vjernike okupljene na svetoj misi pozdravio je najprije župnik fra Zoran Livančić, a zatim je član Uprave Bosne Srebrene fra Nikica Vujica otpočeo svečano misno slavlje. Župni zbor, koji je pjesmom animirao svetu misu, pjevao je poznate marijanske pjesme poput Hvaljen Isus, Marijo i O, preslavna Božja mati. U ime svih prisutnih vjernika glumica Anela Križanac uputila je zahvalnu molitvu Fatimskoj Gospi, a djevojčica Lucija Peša predvodila je molitvu Anđeo Gospodnji. Svečanosti je prethodio blagoslov dvaju vitraja – Blažene djevice Marije i svetoga Ante, akademskoga kipara Zdenka Jurišića, podrijetlom iz Doca. Dan ranije, u župi je svečano izložen kip Gospe Lurdske uz posebnu pobožnost i posvetu Blaženoj Djevici Mariji. Od župe Dolac kroz povijest postupno su se odvajale sve župe Lašvanskoga kraja. U župnim maticama zabilježeno je da je kroz 190 godina postojanja obavljeno 20 963 krštenja i 12 652 ukopa. Kroz povijest župe ondje je djelovalo ukupno 45 župnika. Zbog svoje duge povijesti za Dolac se kaže da je „Majka lašvanskih župa”. 18 svjetl ori jeci . ba

Reportaža ŽUPA SVIH SVETIH, LIVNO

Piše Rafaela Obučić

Graditelji žive Crkve Župa Svih Svetih u Livnu, o kojoj pastoralno skrbe franjevci Bosne Srebrene, jedna je od najvećih u Banjolučkoj biskupiji. U ovoj riznici kulturnoga i povijesnoga blaga livanjskoga kraja, ali i cijele Bosne i Hercegovine, danas živi oko 8000 vjernika.

rvi spomen župe Livno, u sastavu Splitske biskupije, nalazimo u 11. stoljeću i to pod nazivom Cleuna. Odvojivši se najprije kao ekspozitura od matične župe Vidoši 1849., otkad se vode i matice, postala je mjesna kapelanija, a 1858. najzad je dobila i formalni status. Ispod višestoljetnih naslaga zemlje podno planinskih visoravni Cincara i Kruga izviruju ostaci mnogih kasnoantičkih i srednjovjekovnih crkava. Uz rijeku 20 svjetl ori jeci . ba

Bistricu, kraj županijske bolnice koja nosi ime znamenitoga franjevca i prvoga kirurga u BiH, svećenika fra Mihovila Sučića, nalaze se ostaci Franjevačkoga samostana sv. Ivana Krstitelja iz 14. stoljeća. Dio ovoga nacionalnog spomenika naše države je i groblje sv. Ive, na koje 24. lipnja hodočasti sav livanjski kraj. Vrijedno je spomenuti i groblje u naselju Rapovine gdje su otkriveni temelji srednjovjekovne crkve sv. Petra apostola iz 9. stoljeća, crkvu sv. Lovre u Suhači te crkvu

Laudatio † FRA BONAVENTURA DUDA (1924. − 2017.) Piše fra Božo Lujić

Napustio nas je čovjek s dušom Već ovakav naslov članka može kod čitatelja izazvati nedoumice i pitanja. Pa zar ostali ljudi nemaju dušu? Istina je da svi ljudi imaju dušu, ali svi ni izdaleka ne žive kao da je imaju. Iskustvena posljedica takva života može se nazrijeti u narodnoj uzrečici kad se za nekoga kaže da živi i da se ponaša kao čovjek bez duše. a fra Bonaventuru Dudu, franjevca, bibličara, profesora, prevoditelja, pjesnika, teološkoga pisca, izvrsnoga propovjednika zacijelo se to ne bi moglo reći. Upravo obrnuto, Duda je živio, djelovao, osjećao, pjevao, govorio, pisao i propovijedao u punome smislu kao čovjek s dušom. Možda je to i najveći kompliment koji se može pridati nekome jer se njime izražava središte ljudske osobe: mjesto razuma, volje i osjećaja. Tako se i za fra Bonaventuru Dudu može bez pridržaja reći da je bio čovjek s dušom i čovjek duše. Svojom mekanom dušom povezivao je svoje vlastite moći i brojne darove u jedinstveni identitet svoje osobe i njome je nekom čudesnom energijom povezivao ljude svih slojeva društva i vjerskih svjetonazora. U svome djelovanju Duda nije napadao ono negativno kod drugih i nije kritizirao neistomišljenike nego je pokušavao

24 svjetl ori jeci . ba

krenuti od onoga pozitivnoga u čovjeku. Kad bih mu donio neku svoju knjigu na dar, radovao bi se, posvećivao joj pozornost i raspitivao se što imam dalje u planu. Tako je radio i s drugim kolegama. Pratio je mjesečnik Svjetlo riječi od njegovih početaka. Pišući u tom mjesečniku kroz sedam godina o mjestima u Svetoj zemlji, fra Bonaventuri su se moji uradci svidjeli i poticao me je da to objedinim i objavim u knjizi. Kako sam zbog ratnih prilika bio pomalo bezvoljan, on je u to uvjerio tadašnjega glavnog urednika Svjetla riječi fra Marijana Karaulu. Sam je od sebe obećao napisati predgovor knjizi. I doista jednoga se dana pojavio u Podsusedu s gotovim predgovorom. Napisao ga je u stilu tekstova knjige – i donio osobno javnim prijevozom. Sve što je radio fra Bonaventura nosilo je pečat njegove osobnosti: njegov rad na KBF-u gdje je kroz duže vrijeme bio

dekan, njegova predavanja koja su imala obilježja njegove zaljubljenosti u Božju riječ, njegova prevoditeljska djelatnost u kojoj je pokazivao veliko znanje kako hrvatskoga tako i ishodišnoga jezika prijevoda, njegova propovjednička djelatnost u kojoj je najviše očitovao svoju osobnost i istančanu tankoćutnost svoje franjevačke duše otkrivajući u slušateljima potrebu utjehe, ohrabrenja, nade i vjere. Dolazili su brojni ljudi iz raznih dijelova Zagreba i okolice na njegovu misu i propovijed nedjeljom, iako nije bilo lagano pronaći parkirno mjesto u središtu grada. Volio je Bosnu, osobito onu franjevačku. Cijenio je njezinu slavnu prošlost i velike likove u njoj: i one koji su nekoć oblikovali povijest poput fra Anđela Zvizdovića, preko fra Julijana Jelenića, fra Ivana Franje Jukića, fra Grge Martića, fra Ignacija Gavrana, fra Vitomira Slugića i drugih slavnih franjevaca. Budući da je i sam bio oduševljeni franjevac i budući da je cijenio ulogu franjevaca u Bosni, pred sam je početak rata, obnašajući službu dekana Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, došao u Sarajevo kako bi uvjerio Upravu Provincije i Teologije da se Franjevačka Teologija afilira Katoličkome bogoslovnome fakultetu u Zagrebu, što se dalekosežno pokazalo kao dobar proročki potez. Iako u životu nije osjetio ljubav zemaljskoga oca, kojega je po vlastitim riječima samo jednom vidio s leđa, a ni majke koja je rano preminula, fra Bonaventura nije bio razočaran i frustriran nego je majčinsku ljubav i skrb našao u franjevačkoj zajednici i u Crkvi koju je volio kao majku. Ipak je duboko u sebi nosio nedostatak oca i majke. Kad sam jednom na predstavljanju svoje knjige govorio o svome ocu koji je u vremenu poslije Drugoga svjetskoga rata puno toga prepatio zbog svoje vjere i povezanosti moga bavljenja Jeremijom s tim vremenom, fra Bonaventura je pustio suzu i uvijek me iznova pitao o tom događaju. Tek sam kasnije doznao da je hermeneutički ključ za razumijevanje njegova života zapravo

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

(rato et non consumato). Isto tako da civilni brak nekrštenih osoba nije prestao smrću jednoga od supružnika ili da nije već razriješen po petrovskoj ili pavlovskoj povlastici u korist stranke koja će se krstiti ili je već krštena.

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Zapreka valjane ženidbene veze U prethodnim brojevima već se govorilo općenito, ali i o pojedinačnim ženidbenim zaprekama kao što su zapreka dobi, spolne nemoći i krvnoga srodstva. Nadalje prelazimo na ženidbenu zapreku prethodne valjane ženidbene veze.

va je zapreka vrlo aktualna u današnje vrijeme rušenja mnogih istinskih obiteljskih vrednota, što dovodi i do propadanja sakramentalnih brakova te bivši supružnici ili jedan od njih ulaze samo u nove civilne ženidbe, jer su pravno nesposobni za sklapanje druge crkvene ženidbe. Zašto je tomu tako? Ovdje se radi o zapreci prirodnoga, ali i božanskoga pozitivnog prava, utemeljenoga na bitnim vlastitostima braka nerazrješivosti i, iznad svega, jednosti o čemu je već bilo pisano. Budući da je riječ o zapreci božanskoga prava, Crkva nad njom ima samo deklarativnu vlast koja se svodi na autentično tumačenje, što znači da je ne može dokinuti, mijenjati ili dati oprost od nje. Znači, radi se o valjanom sakramentalnom savezu koji traje svega života (dok smrt ne rastavi), a ne o privremenom koji može biti poništen i opozvan ljudskom voljom. 26 svjetl ori jeci . ba

Prema kanonu 1085 §1 ZKP, da bi se moglo govoriti o zapreci prethodne valjane ženidbene veze, mora postojati dvostruki objektivni uvjet. Prvi i temeljni uvjet jest da je prethodni brak valjan, ali ne samo onaj vjerski nego i civilni, koga su sklopili nekršteni prema državnom zakonu jer božanskom pravu podliježu svi ljudi, krštene i nekrštene osobe, katolici i nekatolici, vjernici i nevjernici općenito. Dakako, ovdje treba posebno istaknuti da za Katoličku Crkvu nije valjana ženidba katolika koji su sklopili samo civilni brak, tj. osoba koje su bile vezane i na crkveni brak, a nisu to učinili. Drugi uvjet da bi se moglo govoriti o ovoj zapreci jest da brak još uvijek postoji u svojoj biti i pravnoj valjanosti. To znači da dotični sakramentalni bračni vez nije već prestao smrću jednoga od supružnika ili po oprostu Rimskoga prvosvećenika u slučaju da brak nije bio konzumiran

Zapreka javne ćudorednosti

Druga ženidba valjana je samo ako je prva ništavna, no prema kanonu 1085 §2 nije dopuštena dok se prethodno zakonski ne utvrdi njezina ništavnost. To vrijedi i za prethodni brak nekatolika koji želi sklopiti brak s katoličkom strankom. Treba podsjetiti da se crkvenom sudskom parnicom proglašenja ništavosti ženidbe ne razrješava niti poništava neka ženidba, već se samo pravno utvrđuje da ona uistinu nikada i nije valjano postojala. Kako je to moguće? Postoje crkvene ženidbe koje su gledano izvana posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane jer je u trenutku davanja ženidbene privole postojao neki od kanonskih razloga ništavosti ženidbe koji ženidbu čini ništavom i nevaljanom. Ti razlozi ništavosti ženidbe su mnogostruki i navedeni su u Zakoniku, a najčešće se tiču pravne sposobnosti osoba za ženidbu (npr. postojanje jedne ili više ženidbenih zapreka istovremeno), tiču se zatim ženidbene privole tako da jedan ili oba ženidbena druga nisu imali valjanu ženidbenu privolu (npr. bila je ugrožena sloboda i sposobnost osobe te ispravnost njezinih namjera) i kanonskoga oblika (npr. ženidba nije sklopljena u zakonitom kanonskom obliku). Zapreka javne ćudorednosti jest zapreka crkvenoga prava, a prema kanonu 1093 nastaje iz nevaljane ženidbe, pošto je uspostavljen zajednički život ili iz općepoznatoga ili javnoga priležništva (konkubinata) dviju osoba koje pripadaju Katoličkoj Crkvi. Ova zapreka čini ženidbu nevaljanom u prvom stupnju ravne linije između muža i ženinih krvnih srodnika i obratno. Znači, ne postoji zapreka u drugom ili nekom višem stupnju. Tako npr. ako bi došlo do prekida

Iz prve ruke Piše Ivana Krišto, Livno

Krik za slobodom Tema ovoga članka su prava, želje i potrebe osoba s invaliditetom, osobito djece i mladih. Budući da sam i sama prema liječničkoj dijagnozi stopostotni invalid, s radošću sam prihvatila poziv Svjetla riječi. Dakle, što je to što mi invalidi najviše želimo i trebamo? Zašto je naslov ovoga članka baš Krik za slobodom? Saznajte! ◆ Naša najveća želja i potreba jest potpora okoline, osobito naših najbližih, u procesu osamostaljivanja. Roditelji su često subjektivni, puni strahova i briga kako će se njihovo invalidno dijete snaći u životu, čak i nakon što odraste. Je li fizički i mentalno sposobno suočiti se s raznim odgovornostima i obvezama u kući, školi i društvu, može li to podnijeti? A da se negdje ozlijedi ili padne, osjećaj krivnje bio bi neizdrživ. Tako nerijetko drže dijete „pod staklenim zvonom”, čak ga sprječavaju da sudjeluje u kućanskim poslovima i sl. Nemojte to raditi! Time nam činite medvjeđu uslugu. Slobodno nam zadajte neku obvezu ili poslić jer nam time jačate samopouzdanje. Ako ste zabrinuti, posavjetujte se sa psihologom, pedijatrom, fizijatrom, fizioterapeutom i sl. Oni su se u svojoj praksi nagledali svega i svačega, poznaju vaše dijete i njegovu dijagno34 svjetl ori jeci . ba

zu, mogu objektivno procijeniti koje obveze može preuzeti, a koje ne. Radije ga od malih nogu postupno navikavajte na razne odgovornosti, učite ga samostalnosti i neovisnosti, da se najprije uzda u samoga sebe, tek potom u druge. Vjerujte, dugoročno ćete biti sretniji i vi i vaše dijete. Kad odraste, bit će vam zahvalno na potpori, što ste mu jačali samopouzdanje, a ne psihički ga „ubijali u pojam” riječima ti to ne smiješ, ti to ne možeš, ti to ne znaš i sl. ◆ Jasno, svjesni ste da vaše dijete neće zauvijek ostati dijete. Ući će u pubertet, adolescenciju te odrasti. U pubertetu počinju prve ljubavi, javlja se interes za suprotni spol. Ovo je komplicirano vrijeme i za mlade i za roditelje, osobito ako se radi o kćeri s invaliditetom. Roditelji se plaše da se ne bi zaljubila u pogrešnu osobu koja će je samo povrijediti

i iskoristiti. Još gore, ostaviti je trudnu ili čak zlostavljati u braku. Usto strepe može li se ona uopće nositi s ulogom partnerice, supruge i majke s obzirom na svoje fizičke poteškoće, hoće li njezin partner moći prihvatiti njezin nedostatak i voljeti je kako zaslužuje. Zbog toga straha se nerijetko protive vezama svoje djece. Ponekad ih podmuklo ucjenjuju i prijete: „Upustiš li se u vezu s nekim, sva tvoja rodbina i mi ćemo te se odreći, izbacit ćemo te na ulicu” ili čak omalovažavaju: „U tebe se nitko normalan ne bi niti zaljubio jer si hendikepiran(a)”. Opet ogromna greška! Vaša kćer ili sin, bez obzira na invaliditet, ima potrebu za ljubavlju, ima pravo voljeti i biti voljen(a). Oni su ljudska bića od krvi i mesa kao i vi, nisu vanzemaljci niti čudovišta. U 21. stoljeću nerazumno je i očekivati drukčije. Umjesto da ih činite nesretnima i frustriranima, radije ih odmalena učite razlikovati dobre i loše ljude, tj. one koji ih samo žele iskoristiti te one koji zbilja imaju časne i ozbiljne namjere, cijeniti sebe i svoje tijelo.. Ta razmislite – želite li da vaši potomci budu sretni, zadovoljni, puni samopouzdanja unatoč poteškoći ili nesretni, žalosni, puni gorčine, tuge, bijesa, da vam potajno ili otvoreno mnogo toga zamjeraju, da vam se ne usude povjeriti da su zaljubljeni u nekoga, o intimnim temama se povjeravaju strancima umjesto vama kao svojim roditeljima ili čak da imaju tajne veze iza vaših leđa?! ◆ Što se tiče Crkve, i tu očekujemo isto kao i od svojih bližnjih – više podrške u osamostaljivanju i svakodnevnom životu. Ako mlada osoba s invaliditetom ne uspijeva izići na kraj sa svojom bližnjom okolinom koja ne razumije njezine potrebe za većom slobodom i samostalnošću, župnik i kapelan moraju intervenirati u njezinu korist. Trebaju razumno razgovarati s roditeljima, braćom, sestrama, a dotičnu osobu poticati da nastavi s medicinskim tretmanima te fizioterapijom kako bi ublažila

BH retrospektiva Piše Marko Karamatić

Između jednoglasja i višeglasja Bosna i Hercegovina više od dva desetljeća nakon Daytonskoga sporazuma i dalje je politički (i gospodarski) nedovršena država, s uglavnom suprotstavljenim gledištima predstavnikā političkoga establishmenta triju konstitutivnih naroda koji se nisu sposobni izdignuti i djelovati u korist općega i zajedničkoga dobra. a djelu je politička i gospodarska korupcija, praksa političke podobnosti, diskriminacije i nepotizma, borba za očuvanje stolica vlasti i povlaštenoga položaja u društvu, a istodobno deseci tisuća osiromašenih traže načina da odu nekamo drugdje. To je stvarnost ove zemlje! U odnosu na druga dva naroda, položaj je bosanskohercegovačkih Hrvata nezavidan jer su brojčano najmanji, ali i bez domišljene političke vizije. To se tiče svih Hrvata u BiH, napose bosanskih. Gotovo sva Posavina i sjeverozapadni dio Bosne, sada u okviru srpskoga entiteta, sasvim su ispražnjeni od Hrvata,

36 svjetl ori jeci . ba

dok su oni u posavskim enklavama daleki za bh. hrvatsku politiku. Tako je i s Hrvatima tuzlanskoga kraja, Bihaća, Zenice i Sarajeva koji su, štoviše, u HDZovu prijedlogu izmjena Izbornoga zakona faktički zaobiđeni i diskriminirani. Povika oko trećega entiteta iz „stožerne” stranke, HDZ-a BiH, za koji se ni u primislima ne zna ni gdje počinje ni gdje završava, redovita je predizborna tema s ciljem osvajanja i učvršćivanja eventualno rasklimane stolice vlasti!

Čudno savezništvo

Uz najjaču hrvatsku stranku HDZ BiH, postoji čitav niz malih stranaka različitih

(i sličnih) opcija koje u javnosti odaju sliku političkoga pluralizma. HDZ BiH i više od desetak malih stranaka okupili su se u Hrvatskom narodnom saboru BiH (HNS) kao krovnoj instituciji radi dogovornoga donošenja odluka od ključne nacionalne važnosti. U načelu ideja je dobra jer bi trebala omogućiti višeglasje na hrvatskoj političkoj sceni, dogovaranje i postizanje konsenzusa u pitanjima od nacionalnoga interesa. Međutim od toga ništa! Na čelu HNS-a je predsjednik HDZ-a BiH, a dalje je sve jasno. Oni koji se ne slažu s vodećim mogu otići! S druge strane, upadna je činjenica savezništva između čelnika HDZ BiH i člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića i čelnika srpskoga entiteta Milorada Dodika. Ta je pobratimska bliskost upala u oči i politologu i promotoru velikosrpske ideologije Nenadu Kecmanoviću koji kaže da je Čović „prvi lider HDZ za BiH koji je bliži Banjaluci, nego Zagrebu ili konkretnije Dodiku, nego predsjednici Kolindi i nadbiskupu Puljiću” (9. veljače 2017.). Nije daleko od istine. Međutim, pitanje je koji to smisao ima za malobrojne Hrvate u srpskom entitetu, odakle ih je oko 200 tisuća protjerano, ako čelnik HDZ-a BiH sa svojim političkim partnerom, i osobnim prijateljem, ne tematizira njihove probleme!? Čak niti na simboličkoj razini, na primjer, da pohodi stratište 68 Hrvata u Briševu na obljetnicu masakra. Ali zato se utanači dogovor po kojemu „HDZ u Parlamentu BiH ne glasa nikad za pitanja za koja SNSD (Dodikov) kaže da su protiv interesa Republike Srpske”… Takav parcijalan potez znači manjak političke mudrosti jer Hrvati žive u Federaciji BiH zajedno s Bošnjacima, s kojima treba razgovarati, odnosno s Bakirom Izetbegovićem, članom Predsjedništva, usprkos njegovu udvorničkom turkofilstvu i političkoj podkapacitiranosti (notornoga diktatora Erdogana, koji terorizira vlastiti narod, nazvao je svojim bratom!). Srpska strana, međutim, ima nesagledivu protuhrvatsku

HR retrospektiva

Piše dr. sc. Božo Skoko

Novi hrvatski brend?

oko 60 eura. Dakle, ili ne znamo pružiti adekvatnu ponudu, koju bi stranac platio, ili pak privlačimo turiste manje kupovne moći. Primjerice, Tajland koji je postao lider u razvoju azijskoga turizma s istim brojem turista iz godine u godinu vrtoglavo povećava zaradu. Pametni znaju da povećanje broja turista bez jasnih kriterija samo donosi više gužvi i smeća koje ostavljaju za sobom pa i devastacije prirodne i kulturne baštine. To smo najbolje vidjeli ovo ljeto na primjeru Dubrovnika gdje se u špici sezone čekalo u redu na ulazak u stari grad, a potom se mic po mic guralo pretrpanim Stradunom. I tako puna dva mjeseca. I ono malo stanovnika što je ostalo živjeti u staroj jezgri moglo bi uskoro pobjeći zbog nenormalnih uvjeta življenja... Hrvatski mediji i turistički djelatnici su donedavno obožavali brojiti automobile na graničnim prijelazima, smatrajući da je to najbolji pokazatelj razvoja turizma. Naprotiv!

Iako ljeto i odmori još traju, političari i turistički djelatnici u Hrvatskoj već su ovogodišnju turističku sezonu proglasili rekordnom. Brojke navodno pokazuju da smo do rujna imali između 15 i 20 posto više gostiju Loša kopija drugih nego prošle godine. I dok svi pomalo ljubomorno gledaju

sjetili smo to i na prepunim plažama, krcatim hotelima, zakrčenim ulicama jadranskih gradova, gužvama na graničnim prijelazima i trajektima. Što bi Hrvatska da nema turizma? – često čujemo u razgovorima uz kavu. Uistinu, da svakoga ljeta u financijski krvotok zemlje ne uđu ti milijuni koje donesu turisti iz cijeloga svijeta, pitanje je kako bi se živjelo do kraja godine i koliko bi bilo socijalnih problema. Ipak se najveći dio tih novaca (izuzmemo li zarade hotela u stranom vlasništvu i namirnice koje uvozimo) potroši na ovaj ili onaj način u zemlji. Međutim, i ove godine su izostale dobronamjerne i trezvene analize o pozitivnim i negativnim aspektima našega turizma, a time i načinima da se zaradi možda i više, a da se hrvatske prirodne posebnosti i kulturna baština bolje očuvaju za budućnost. 38 svjetl ori jeci . ba

S jedne strane možemo biti sretni što je Hrvatska postala prepoznatljiva u cijelom svijetu po svojim prirodnim ljepotama i što se svako malo naši otoci, gradovi, dvorci, plaže, ulice i trgovi nađu među pet, deset, dvadeset ili pedeset najljepših na svijetu. Lijepo je što svi žele vidjeti Dubrovnik, kušati hrvatsku gastronomiju ili kupati se u najčišćem moru na Mediteranu. Međutim, pitanje je koliko ovakav razvoj masovnoga turizma oplemenjuje Hrvatsku i njezine građane, a u kojoj mjeri dijelom čak nanosi i štetu. Naime, godinama porast broja turista u Hrvatskoj ne prati adekvatno povećanje zarade, kao što se to događa u nekim drugim svjetskim destinacijama. Dok turisti, primjerice, u Francuskoj ili Austriji dnevno prosječno potroše i dvjesto eura, u Hrvatskoj se ta brojka (s uključenim smještajem) kretala

na Dalmatince i Istrane, koji u ova dva ljetna mjeseca mogu zaraditi nečiju godišnju plaću samo iznajmljujući svoje apartmane blizu mora, zaboravili smo da od turizma u Hrvatskoj može živjeti cijela zemlja, pa ako hoćete i susjedna područja u BiH. Zašto turisti na Jadranu ne bi jeli domaći špek, našu lubenicu, teletinu i luk!? Nažalost, većina toga što se servira na tanjurima jadranskih gostiju dolazi iz uvoza. Iako se ove godine ponešto počelo raditi i po tom pitanju, sve je to, nažalost, premalo i bez strategije da bi primjerice sve siromašniji Slavonci osjetili neku korist od turističke sezone. A o razvoju kontinentalnoga turizma da i ne govorimo! Dok mi shvatimo da je inozemnom gostu čas posla s mora otići do Zagreba, Varaždina ili Kopačkoga rita, ako mu „prodamo” dobru priču i ponudimo atraktivnu turističku turu, turiste i novce će nam uzeti konkurencija.

Politički (ne)korektno!?

Piše fra Pavo Filipović

Protejeva prijetvornost Sve što je tajanstveno, tajnovito, misteriozno od iskona djeluje čovjeku vrlo privlačno. Kažem od iskona, jer se upravo grijeh praroditelja Adama i Eve nerijetko još naziva „iskonskim”. I upravo je taj iskonski grijeh povezan s nečim tajanstvenim i tajnovitim. ako čitamo u Knjizi Postanka: I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu... Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla … i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla… Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” Otkako je „stara zmija” zagolicala čovjekovu maštu i probudila u njemu opasnu radoznalost, od tada ga tajnovito i tajanstveno ne prestaje fascinirati. Čovječanstvo već tisućama godina poznaje tajna društva ili udruženja. Otkad je Lucifer u edenskome vrtu praroditelje zaveo riječima: Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo, kroz sva razdoblja ljudske

40 svjetl ori jeci . ba

civilizacije postojale su osobe koje su imale potrebu izdvojiti se iz mase, odvojiti se od prosjeka i osrednjosti i udruživati u elitna tajna društva. Vjerovali su kako će im se tako „otvoriti oči” (simbol prosvijetljenosti) te kako će postati „kao bogovi” (simbol izdizanja iznad mase). Posljednji motiv koji se iza toga krije jest nada kako se samo tako može postići napredak civilizacije, humanije društvo, bolji svijet. Nažalost, pokušaj da se pukim prosvjetljenjem i izdizanjem iznad mase, odvajanjem od prosjeka postigne humanije društvo i napredak civilizacije, ne računajući na Boga, uvijek je završavao u svojoj suprotnosti. Tako se posljednji motiv tajnih društava uvijek prometnuo u lažnu nadu, u obmanu. Tajanstvenost i tajnovitost tajnih društava ne treba uopće dokazivati! To se dokazuje iz uobičajenih pitanja koja

ljudi s obzirom na njih postavljaju: Manipuliraju li tajna društva medijima? Ispiru li nam mozak preko obrazovno-odgojnoga sektora? Utječu li odlučujuće na politiku i svjetska zbivanja? Drže li te uglavnom muške organizacije sve banke u svojim rukama? Žele li možda tajna društva ostvariti svesvjetsku dominaciju i orobiti ljude u novome, planetarnome robovlasničkom sustavu? Zbog svoje tajnovitosti i tajanstvenosti tajna društva su uvijek i sumnjiva, izazivaju određeni oprez, a ponekad i paranoični strah. Zato su u nekim državama čak ustavom zabranjena. Sve tajne organizacije imaju ceremonije i inicijacije koje posvećenima dopuštaju osjećati se posebnima i dijelom nečega što ih nadilazi. U njihovim inicijacijskim ceremonijama postoji element „pročišćenja” kojim se odbacuje stari svijet i njegov „krivi društveni poredak”, a ulazi se u novi. Mogli bismo reći kako sva tajna društva u sebi imaju nešto duboko utopijsko, a to postaje osobito problematično i opasno u onome trenutku u kojemu prijeđe u politički aktivizam. Neki smatraju kako je kod tajnih društava uvijek prisutan faktor kontrole i duboko usađena ideja o moći (Nick Harding). Prema njegovu mišljenju aura tajnovitosti je samo paravan koji ima za svrhu prikriti potrebu za kontrolom i moći.

Masoni – tajni vladari svijeta?

Nietzscheovska perverzna želja za posvemašnjom kontrolom i moći je prigovor upućen osobito slobodnim zidarima ili masonima koji ove godine slave tristotu obljetnicu svoga postojanja. Je li opravdan takav prigovor? Literatura koja dolazi iz samih njihovih krugova nažalost nam tu nije od neke pomoći. S jedne strane tu je literatura koja im utjecaj umanjuje do njihove društvenopolitičke beznačajnosti, a s druge ona koja njihov utjecaj preuveličava do proglašenja masona tajnim vladarima svijeta. Radi se o strategiji koja im pomaže u svijetu medijske

S našima u svijetu HKM BUENOS AIRES Piše Ljilja Vlaho

Franjevci u blagoslovljenoj zemlji

fra Urban Štefanić, fra Stjepan Gregov, fra Marijan Zlovečera, fra Job Mikulić, fra Aleksandar Longin, fra Jordan Ostojić, fra Berislav Ostojić, fra Matija Matošević, fra Ilija Kozina, fra Ivan Gavran i fra Josip Peranić. Ovi svećenici imali su ključnu ulogu u organizaciji Hrvatske zajednice u Argentini: njihova okupljanja, grupe, kulturna i vjerska kretanja i hrvatske škole. Oni su imali nezamjenjivu ulogu u misiji održavanja zajedništva hrvatskih iseljenika kao ljudskoga društva. Dokazi su vidljivi: najaktivnije grupe u našoj zemlji upravo se još i danas nalaze oko hrvatskih crkava u Argentini. Veličina djela ovih Božjih ljudi ne spominje se gotovo ni u jednoj knjizi. Ono što su ostavili iza sebe i sve što su žrtvovali kao pastiri za svoju zajednicu nije zabilježeno ni u jednoj od knjiga, iako su njihovi životi vrijedni snimanja filmova.

Danas u Argentini živi oko 450 tisuća ljudi hrvatskih nema granica korijena. O počecima tamošnjega hrvatskog dušobriž- Dobrota Tijekom Drugoga svjetskog rata jedan ništva, o današnjim aktivnostima ponosnih argentin- od naših svećenika je pobjegao pred na brodu, ploveći Jadranskih Hrvata, s naglaskom na njihovu glavnome gradu, komunistima skim morem zajedno s nekoliko prijatelja i noseći sa sobom samo nekoliko popiše novinarka Ljilja Vlaho, rođena Argentinka.

rije točno 88 godina hrvatski franjevci Provincije sv. Jeronima ušli su prvi put u naše živote i ostali zauvijek. Uvijek su se kretali u najvećoj anonimnosti čineći dobro, dajući sve od sebe, a još i danas mnogo ljudi jedva nešto zna o njihovim životima. Početak ove povijesti seže u 1929. godinu. Fra Leonard Rusković i fra Blaž Štefanić bili su prvi franjevci Hrvati koji su došli u argentinsku zemlju. Prošlo je više od desetljeća dok nisu došli drugi svećenici. Došao je Drugi svjetski rat i okolnosti su učinile da su svećenici franjevci proširili svoje svećeničke uloge i transformirali se u radnike tražeći način kako bi se ekonomski uzdržavali, ali i kako bi uzdržavali druge hrvatske 44 svjetl ori jeci . ba

iseljenike koji nisu uspijevali izići iz siromaštva. Bili su također i građevinari: pomagali su graditi kuće ili jednostavne sobe za mnoge iseljenike koji su dolazili. Bili su i psiholozi za one koji su trebali nekoga da ih sasluša kako bi se osjećali emocionalno olakšani. Bili su roditelji onima koji su ostali siročad i koji su bili sami u zemlji koja im je bila strana. Popis je dug, ali vrijedi spomenuti one koji su na neki način bili hrvatski „veleposlanici” u ovim zemljama, kada matična zemlja nije imala osnovnu garanciju za život: neovisnost i slobodu. To su: fra Leonard Rusković, fra Blaž Štefanić, fra Rafo Capurso, fra Gabrijel Arko, fra Stjepan Rade, fra Lino Pedišić, fra Bonifacije Perović, fra Vlaho Margaretić, fra Paško Andrić,

gača kruha koje su trebale utažiti glad svima. Tijekom brojnih dana putovanja morem, stabilnost broda ugrozilo je više oluja. Taj mladi svećenik je obećao sagraditi kapelicu u čast Blaženoj Djevici Mariji ako dođu živi do obale. Danas se ta kapelica nalazi u San Blasu, 1000 kilometara južno od Buenos Airesa. Drugi svećenik je bio zatvorenik u Hrvatskoj tijekom istoga razdoblja, kažnjen zbog svojih kršćanskih ideala, zatvoren na jednom od mjesta koje su posebno pripremili komunisti i predodređenim za fizičku kaznu. Bila je to mala ćelija u kojoj zatvorenik nije mogao ni stajati niti sjesti. Tamo je mjesecima trpio torture i zlostavljanja. Do zadnjega dana svoga života trpio je posljedice toga nehumanog razdoblja koje je jedva preživio.

Razgovor Razgovarao: Danijel Stanić Foto: Rudolf Rudi Vanđija

DR. ELVIRA KOIĆ psihijatar

Znanje mijenja ponašanje „Negativno ponašanje prema osobama s invaliditetom može dovesti do gubitka samopoštovanja, a tek kod rijetkih do aktivnih strategija suočavanja i borbom protiv stigme. Sredinu svakako treba dobro informirati o njihovu stanju.” 46 svjetl ori jeci . ba

Pogled u dušu Piše: prof. dr. sc. Snježana Šušnjara

Zapošljavanje studenata s invaliditetom

s projektima koji će olakšati prosvjetnim djelatnicima suočavanje s novim pristupom nastavi i učenicima, što nije uvijek nailazilo na spremnost za susret s novim i drugačijim. Naime, BiH uvijek spremno potpiše sporazume i povelje, ali njihova primjena uglavnom kasni. Trenutačno se na Sveučilištu u Sarajevu odvija projekt Trans2Work ili Tranzicija studenata s invaliditetom iz visokog obrazovanja na tržište rada, koji nastoji osnažiti studente s invaliditetom da budu zapošljivi nakon završenog studija. Projektom se, također, nastoji razviti suradnju između fakulteta i poslodavaca. Naime, poslodavce je potrebno informirati o važnosti, potrebi i obvezi zapošljavanja osoba s invaliditetom. Nerijetko se događa da ni osoblje na fakultetima nije svjesno važnosti ovih nastojanja i često se i samo ne snalazi u novim situacijama prijema i prihvaćanja studenata s invaliditetom. Koliko će još vremena proći dok ljudi ne prihvate drugog i drugačijeg, jer svaki čovjek vrijedi i ima svoju posebnu misiju koju može ispuniti jedino ako dobije priliku i ako mu se ukaže povjerenje. Popustiti predrasudama u donošenju odluka i upravljanju njima, nije dobro.

Posljednjih godina su sve glasniji i prisutniji pojmovi inkluzija, osobe s invaliditetom, ljudska prava, zapošljavanje osoba s invaliditetom, osoba koje su ranije često bile skrivane i u svojim vlastitim domovima i od osobnost kojih se pogled okretao i koje se sklanjalo od drugih. Žigosana Osobe s invaliditetom uglavnom izbjeZašto je društvo zanemarivalo ove pojedince i nije se gavaju nastupe u javnosti, jer su se više puta osvjedočile da ono što stoji kao njima htjelo baviti javno? obveza i zakonska odrednica na papiru ostojale su predrasude da osobe s invaliditetom nisu u mogućnosti pratiti nastavu ili biti radno sposobne, niti sudjelovati u životu zajednice zajedno s drugima. I nije to slučaj samo kod nas. U Americi je tek 1980-ih započela kampanja prihvaćenosti i prepoznavanja osoba s poteškoćama uslijed pobune roditelja koji više nisu htjeli skrivati svoju djecu ili ih smještati u posebne škole ili posebne zgrade unutar javnih škole. Kad je stid ustuknuo pred stvarnim potrebama i mogućnostima ove djece, a roditelji shvatili da nije

50 svjetl ori jeci . ba

sramota imati dijete koje se razlikuje od druge djece, dijete drugačijih sposobnosti, krenulo se u javne rasprave i izmjene školskih planova i programa, ali i prilagodbe školske infrastrukture potrebama ovih učenika. Ovime se potvrdilo da postojeći stereotipi nisu društveno funkcionalni jer ne uvažavaju promjene koje nastaju u društvu, koje se sve brže odvijaju, poništavajući prethodna uvjerenja i stvarajući nova. U Bosni i Hercegovini se početkom 2000. godine počinje govoriti glasnije o inkluzivnom obrazovanju i započinje se

u praksi često ne znači ništa. Kada se treba registrirati kao student s invaliditetom, kao netko tko iziskuje dodatnu pomoć ili dodatne materijale ili neka pomagala radi boljeg praćenja nastave ili lakšeg dolaska na nastavu, studenti koji to doista trebaju izbjegavaju još jednu etiketu, još jedan žig na svojim osobnostima jer ne vjeruju ni sustavu ni silnim projektima koje u njihovo ime vode neke zemlje i pojedinci te pritom troše silne novce, vrijeme i trud na rezultate koji često ostanu nepročitani ili zanemareni u svakodnevnoj trci za vlastitom promocijom onih koji bi

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

Volim te savršeno nesavršenoga A zašto je tebi jedno oko drugačije od drugoga? Puno smo o tome razgovarali. Objasnila sam mu da nitko od nas nije simetričan i da Bog ponekad ljude označi, odabere, kao njega za život. I uvijek samo one za koje je siguran da se mogu s tim nositi oje je dijete rođeno čak dva mjeseca prerano. Liječnici su tjednima naglašavali kako je važno ostati smiren, suradnjom organizma i medicine odgoditi prijeteći porod. Istovremeno su govorili kako je vrlo vjerojatno da će, ako dođe na svijet ovoliko ranije, imati poteškoća zbog nerazvijenih pluća, vida, sluha, bubrega... Za očekivati je i smetnje govora, kretanja, zapravo, postoji mogućnost da nikad ne prohoda. Krvarenja u mozgu ostave različite posljedice, pa to malo dijete može imati puno velikih i trajnih problema... Koja je bila svrha ovakvih informacija u trenutku kad sam trebala ostati smirena, nikad nisam shvatila... A onda se rodio, tek nešto teži od dva kilograma. Iako

52 svjetl ori jeci . ba

sitan, učinio mi se čvrst dok su ga odnosili u sterilno okruženje velikoga inkubatora. Mnoštvo uređaja, žica i cjevčica bilo je oko njega i pričvršćeno na njemu. Nesvjestan svijeta oko sebe, odjeven u najmanju pelenu koja mu je i presavijena dosezala ispod pazuha, upijao je svjetlo inkubatora. Odgovor je liječnika uvijek bio isti – Ovaj čas je stabilan, više od toga nitko ne može reći... Viđali smo se jednom na dan, desetak minuta. Prolazeći kroz tu čistu, osvijetljenu i uvijek zlokobno pištavu prostoriju, viđala sam mršavu, sitnu dječicu. Činilo mi se da su krhkiji od ičega na svijetu. Bio je tu dječak rođen čak tri mjeseca ranije, čija je koža bila tako tanka i prozirna da mu se svaka i najmanja žilica na tijelu vidjela.

Izgledao je kao malena, ljudska karta krvotoka. Njegova mi se mama još i hvalila kako su narasli od poroda, tu je već mjesec dana. Drijemala je tu i beba s encefalitisom – vodenom glavom, pa i najmanja beba, o kojoj je i dnevni tisak pisao tih dana, rođena s nepunih 900 grama. Sjećam se kad su mamu toga djeteta dovezli da ga vidi. Sjedila je, očajna, u invalidskim kolicima. Ispod pokrivača u koji je bila umotana stiskala je bočicu u obliku Majke Božje s blagoslovljenom vodom. Molila se i kriomice blagoslivljala inkubator. Posramila sam se zadiranja u njezinu tugu. Događalo se i da neki inkubator osvane prazan, hladan... Tako sam naučila prolaziti spuštene glave i podići pogled tek pred onim uređajem u kojemu je, pod mojim prezimenom, spavalo malo, bezimeno dijete. Tako je bilo lakše. Svanuo je konačno i dan izlaska iz bolnice. Liječnici su me upozorili da je moje dijete neurorizično i da treba vježbe za razvoj motorike. I tako smo i prije datuma na koji je trebao biti rođen krenuli s odlascima fizioterapeutu, ali i sa samostalnim svakodnevnim vježbama, metodom po Vojti. Vježbanje, rekli su, ne boli, plaču zbog prisilnoga držanja u određenom položaju kako bi se potaknule podražajne točke. Ipak, ništa ne može roditelja pripremiti na žalostan plač vlastitoga djeteta i do pet puta na dan koji mu time sam, svjesno izazivaš. Stalna prematanja da se razbudi i gotovo prisilno hranjenje svaka tri sata zbog niske težine. Uz to i obeshrabrujuće kontrole – te previše se izvija, te prečvrsto stišće šake... Činilo se beskonačno. Sve do trenutka kad je u dobi od 13 mjeseci prohodao. Njegov ga je fizioterapeut ponosno vodio od kolege do kolege i hvalio se kako smo zajedno uspjeli. Time je priznao koliko je zapravo njegov razvoj bio neizvjestan. Prošli smo i govorne vježbe u Suvagu, neprestane kontrole i nadzor. Danas, hvala Bogu, mogu reći da je moje dijete zdravo, sretno i raste „kao iz vode”. Jedina naznaka nečega drugačijega je spušten kapak na

Tragom narodne baštine

Piše Ana Papić

Križom se križam Katolička Crkva 14. rujna slavi blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Prema predajama križ je na Kalvariji pronašla carica Jelena, majka Konstantina Velikoga koji je kršćanima dao slobodu ispovijedanja vjere. pominje ju se kao ženu duboke vjere koja je učinila mnogo dobrih djela kuda god je prolazila, pružajući pomoć onima u nevolji, dijeleći novac i odjeću siromasima, oslobađajući mnoge zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima. Predaja koja potječe s kraja 4. stoljeća kaže da je sveta Jelena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke. Jeruzalemski biskup Makarije savjetovao je stavljanje neizlječivih bolesnika na tri pronađena križa. Ako se dogodi čudesno ozdravljenje na dodir jednoga od njih, bit će to siguran znak da se radi o Kristovu križu. U jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima ova kršćanska relikvija dospjela u neprijateljske ruke. Car Heraklije je na čudesan način pobijedio Perzijance, a kao prvi uvjet za mir postavio je vraćanje svetoga Isusova križa kršćanima. Uvjet su mu ispunili i car je na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju

54 svjetl ori jeci . ba

u Jeruzalem. No, na putu prema Kalvariji je bio zaustavljen od neke više sile ne mogavši proći kroz vrata koja su vodila na Golgotu. Tada ga je jeruzalemski biskup savjetovao da odloži sjajno carsko odijelo i zatim ponizno u pokorničkoj odjeći prenese križ na mjesto na kojemu je postalo sredstvo našega spasenja. Konstantin Porfirogenet u svome djelu O upravljanju carstvom navodi da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske u današnje krajeve da mu zaštite granice protiv Avara. To je bilo vrijeme kada je na istoku vodio rat za oslobođenje svetoga križa. Hrvati su tada već stali u borbu za krst časni što se ogleda kroz cijelu narodnu povijest i tradiciju. Križ nije samo simbol nego i izvor života, ljubavi, pobjede i uvijek je bio pomoć, snaga i utjeha našim precima koji su o njemu u našoj tradicijskoj kulturi ostavili brojne molitve i legende. S križem i molitvom na usnama se ustajalo i išlo na počinak.

Križom se križam, pod križ ligam, križ nas čuva sva čast do svita, Bog i Gospa do vika. O, Isuse i Marijo, Josip s nama, Gospa prid nama, Božji anđeli oko nas, Duh Sveti svrhu nas, pribivajte s nama. Zvonce zveči, Gospa kleči, Isus muku trpi. Isuse moj, Ti mi se smiluj, neka bude trud i muka Tvoja Na spas duše moje Amen! U Ljubunčiću kod Livna živi predaja o prvom postavljenom križu na mjesnom groblju. Zahvaljujući njemu Križani u Ljubunčiću su dobili svoje prezime. Naime, po dolasku u Ljubunčić prezivali su se Suprugović. Prema predaji, za vrijeme turske vladavine Suprugovići su podigli u groblju u Ljubunčiću križ sa savijenim rukama kako bi Turci manje zazirali. Budući da su bili prvi u selu koji su napravili takav križ, sumještani su ih počeli zvati Križani. S vremenom su postojali zapisani u matičnim knjigama kao Suprugović-Križan dok se s vremenom Suprugović nije potpuno izgubilo i tako su ostali samo Križan.

Križ „s rukama na bokovima”

Iako su zakonske odredbe u vrijeme turske okupacije propisivale da se poruše križevi postavljeni na putovima i da se ne dopušta njihovo postavljanje ubuduće, puk na ovim prostorima nije dao iskorijeniti križ. Međutim, bilo je i domaćih muslimana koji su pokazivali primjere dobrih susjedskih odnosa. Tako je fojnički kadija 1779. godine optužio fojničke fratre da su nanovo podigli veliki križ pred crkvenim vratima

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Tihomir (Arkanđeo) Sadrić (1937. – 2017.)

22. 9. 2005. – fra Augustin Brkić 25. 9. 2007. – fra Lovro Rimac

Dana 5. srpnja preminuo je član Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Tihomir Sadrić u 81. godini života i 53. godini svećeništva. Fra Tihomir Sadrić rođen je 16. veljače 1937. u mjestu Ulice kod Brčkoga od oca Lovre-Tadije i majke Anice r. Bjelonjić, a kršten je pod imenom Arkanđeo. Osnovnu školu završio je 1949. u rodnom mjestu, a realnu gimnaziju u Brčkom 1951. Franjevačku klasičnu gimnaziju upisao je 1951. u Visokom. Nakon mature 1957. stupio je u Novicijat u Kraljevoj Sutjesci. Po završetku godine novicijata započeo je studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu koji je nakon đakonskoga i svećeničkog ređenja u Sarajevu po rukama nadbiskupa Alaupovića (1965.) završio na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1967. godine. Njegov dušobrižnički rad započeo je u rodnim Ulicama, gdje je djelovao kao župni vikar. Nakon toga službovao je u Tramošnici i u Foči (Doboj), također kao župni vikar. Župnikovao je potom u župama Podhum, Dubrave, Žeravac i Zovik (do 1994.). Kao rekonvalescent ostao je u Zoviku do 1997., nakon čega se nastanio u franjevačkom samostanu u Dubravama. Ondje je proveo posljednjih 20 godina života. Fra Tihomir nije bio jedino duhovno zvanje svoje obitelji. Njegov mlađi brat Ivo također je bio franjevac, a do svoje smrti (2016.) bio je član Franjevačke provincije sv. Jeronima (Zadar). U srednjoškolskim danima fra Tihomira su kolege prozvali nadimkom Dečo, kojim su ga njegova braća franjevci zvali cijeloga života. Smrt je fra Tihomira Sadrića zatekla u Dubravama nakon svakodnevne šetnje u samostanskom dvorištu. Misu zadušnicu predvodio je u samostanskoj i župnoj crkvi u Dubravama Vinko kard. Puljić u koncelebraciji s brojnim svećenicima, subraćom pokojnoga fra Tihomira. Misi su nazočili i članovi rodbine i vjerničke zajednice. Sprovodne obrede predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Tijelo pokojnoga fra Tihomira položeno je u novu fratarsku grobnicu u Dubravama.

29. 9. 2013. – fra Bono Vrdoljak 1. 9. 2014. – fra Ivica Baketarić

13. 9. 2015. – fra Tomislav Trogrlić 14. 9. 2015. – fra Rafael Lipovac

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! r u j a n 2 017.

Pripovjedači i njihove priče SVETOZAR ĆOROVIĆ

Piše Zdenko Lešić

Pričanje je ozbiljna stvar U Ćorovićevoj pripovijetci Iza iftara ima jedna zanimljiva scena kojom nam autor, s malo ironije, objašnjava duh pripovijedanja. Naime, poslije obilne predramazanske večere Mehmet-beg okupljenom društvu razvezuje golicavu priču o robinjici Hatidži. baš u trenutku kad se i on i njegovi slušatelji zanesu u slutnji onoga što će dalje biti, jedan od njih, subaša Huso, napravi kobnu grešku upadajući Mahmut-begu u riječ: „Jeste li čuli da nam je umro komšija, najbliži komšija, sad umro?” Na to Hadži-Ibrahim, jedan iz društva, „jednako čisteći lulu”, ljutito odgovori. „Pa neka je... Svi ćemo umrijeti!” Dok drugi povikaše: „Huso, ne prekidaj priče, dženabetu jedan... Ne govori o smrti i besposlicama kad se o ozbiljnom razgovara.” Na to se Mula Jusuf, još jedan iz društva, nestrpljivo obrati pripovjedaču kojem je subaša Huso upao u riječ: „Mahmut-beže, šta je dalje bilo?” Stvarnost s viješću o smrti komšije zaprijetila je da razori svijet priče. Ali ona, tako sirova, odveć je svakodnevna da bi pripovjedaču i njegovim slušateljima bila zanimljiva. Drukčija nego

60 svjetl ori jeci . ba

stvarnost, priča je uzbudljiva kao takva. Pričanje, dakle, nije besposlica, već ozbiljna stvar. A. G. Matoš, koji je visoko cijenio Ćorovićevo pripovijedanje, za svoga je mostarskoga prijatelja rekao da je „rođeni conteur”, rođeni pričalac te da je čitavo njegovo opsežno pripovjedačko djelo jedna produžena starinska priča, pričana više radi razgovora nego iz nekih dubljih, umjetničkih pobuda. Zaista, nije Ćorović bez razloga pet svojih glavnih zbirki pripovijedaka naslovio jednim istim naslovom: U časovima odmora (I, 1903; II, 1904; III, 1906; IV, 1910, kao izbor u izdanju SKZ, 1906). Uistinu, on je bio jedan od onih elementarnih naratora koji ne teže da svojom pričom nešto postignu: da prikažu ili ukažu, da podvrgnu kritici ili izvrgnu ruglu, da poduče ili potaknu, tj. da ispune jedan od onih zadataka koji su se

tradicionalno postavljali pred pisca pripovjedača. Umjesto toga, Ćorović je bio jedan od onih pričala iz naroda (izraz je njegov) koji su uvijek spremni da nas svojom pričom razgovore i otrgnu od crnih misli o vlastitoj nevolji. On nas podsjeća na onoga njegova bezimenog „starčića” iz pripovijetke Zapisci sa sela, koji se – kad se društvo okupi – najprije vajka: „Da su ni gusle da malo prevučemo dako bi se što i razgovarali...”, da bi zatim okupljenom društvu, željnom razgovora, predložio: „Ako vi neće bit’ krivo, ja bi’ isprič’o jednu.” A kad svi viknu: „Pa pričaj!”, on napuni čibuk, a kapu zaturi na potiljak pa počne: „To je priča o Dedagi...” A baš kao ni ta starčeva „priča o Dedagi”, ni Ćorovićev conte nije bio namišljen ni da prikazuje, a kamoli da kritizira „narodni život”. Pišući za narod (kako je više puta stavljao u podnaslov svojih pripovijedaka), Ćorović je, kao i taj njegov pričalac iz naroda, zapodijevao priču radi razgovora, onako kako su to ranije činili guslari. U tom smislu je sasvim točna ona Matoševa duhovita opaska: „Ćorović je jedan od prvih koji je u ponosnoj Hercegovini zamijenio lučac perom a gusle hartijom.” Ćorovićevo pisanje bilo je samo nov način pričanja, koje je u kulturi kojoj je pripadao imalo i veliku cijenu i veliki značaj jer mu je primarna uloga bila u onome što je antropolog Bronislaw Malinowski nazivao fatičkom funkcijom ljudskoga govora, kada priča i pričanje postaju sredstvo društvene kohezije. Što to znači? Kad se sjetimo onih beskrajnih razgovora koje po cijeli dan vodimo s prijateljima i znancima gdje god se zateknemo, moramo priznati da te naše „priče” nipošto ne služe isključivo saopćavanju misli, izražavanju osjećanja ili pak poticanju na akciju. U većini slučajeva mi govorimo bez neke takve namjere, pa i bez nekoga jasnog razloga; mi nastavljamo govoriti i onda kad stvarno nije ostalo više ništa kazati, mi „ćaskamo”, „čavrljamo”, „zezamo se”,

Historia est magistra vitae NACIONALNO-POLITIČKE IDEOLOGIJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Piše fra Petar Jeleč

Velikohrvatska ideologija (I)

Najvažnija stvar za Vitezovića bilo je uvjerenje da teritoriji njegove Obnovljene Hrvatske pripadaju baš njoj na temelju historijskoga prava. Govorio je tako da je jadransko područje hrvatsko zato što je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. (1059. – 1074.) prisvojio Jadransko more pod svoju upravu: „Cresimirus Croatorum Rex Adriaticum Marem suae approbriabat juridictioni”. Njegove teorije treba promatrati unutar protumletačkoga povijesnog konteksta, pa treba reći da se u njima kriju zameci velikohrvatske ideologije, koju su dalje razvili drugi hrvatski političari. Vitezović je promicao za svoje vrijeme utopijsku ideju o jedinstvu hrvatskih zemalja u okviru Austrije, no ti su njegovi stavovi znatno utjecali na preporoditelje stotinu i više godina kasnije.

Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.), plemić iz Se- Stvaranje hrvatske ideologije nja, književnik, povjesničar i jezikoslovac, bio je prvi nacionalne Čovjek koji je preuzeo te ideje, razranacionalni ideolog među Hrvatima koji je hrvatsko dio ih u konkretan politički program, koga hrvatska historiografija naziva ime protegnuo na sve Slavene, i to ne samo na one s a„ocem domovine”, bio je Ante Starčević (1823. – 1896.), uz nezanemariv dopriBalkana, smatrajući da svi oni zapravo vuku podrijetlo nos Eugena Kvaternika (1825. – 1871.). od Hrvata. Starčevićevo djelovanje bilo je prije sve-

olazeći upravo od hipoteze da hrvatsko ime uključuje sve Slavene, Vitezović je podijelio slavenski svijet u dva dijela: ◆ Croatia Septemtrionalis (Sjeverna Hrvatska), tj. područje sjeverno od Dunava i Drave. ◆ Croatia Meridionalis (Južna Hrvatska) na Balkanskom poluotoku; nju je zatim dodatno podijelio na dva dijela: Croatia Alba (Bijela Hrvatska) koja obuhvaća sva područja zapadno od crte Skadar-Drina-Sava, uključujući i slovenske krajeve te Croatia Rubea (Crvena Hrvatska) koja bi uključivala teritorij Srbije, Makedonije, Bugarske i Trakije. Vitezović je svoje djelo Obnovljena Hrvatska posvetio „čitavoj Hrvatskoj” govoreći da je Dalmacija neotuđiv dio 62 svjetl ori jeci . ba

Hrvatske. Propagirao je ideju po kojoj su nazivi ilirski, slavenski i hrvatski sinonimi, te su u tom smislu Slaveni zapravo Hrvati. Velikohrvatstvo Pavla Rittera Vitezovića bilo je u isto vrijeme i povijesna konstrukcija i politički program. Njegovo djelo Croatia rediviva (Obnovljena Hrvatska) iz 1700. nije bilo samo prosvjed protiv višestoljetnoga komadanja hrvatskih zemalja, nego i polemika protiv teritorijalnih pretenzija Venecije s jedne strane i legitimistički zahtjev za habsburšku podršku s druge. Njegovi su argumenti bili gotovo isključivo povijesne naravi. Vjerovao je da će uspjeti razviti genetsku teoriju o podrijetlu svih slavenskih naroda iz hrvatskih plemena, no pritom uopće nije uzimao u obzir kulturna, jezična i vjerska svojstva nacionalnosti.

ga reakcija na lingvističko velikosrpstvo Vuka Stefanovića Karadžića i zapravo prvo javno suprotstavljanje Karadžićevu konceptu. Starčević se školovao u sjemeništu i studirao filozofiju u Pešti gdje je postigao doktorat iz filozofije. Rođen je i odrastao u ruralnoj višenacionalnoj Lici, a majka mu je prije ulaska u brak bila pravoslavne vjeroispovijesti. Premda je po svojoj naravi bio nepristupačan i mrzovoljan čovjek, Starčević je bio neke vrste prirodan vođa čiji su asketizam i posvećenost željenom cilju u mnoštvu privlačili pristaše, te je on vremenom postao politički simbol među Hrvatima. Njegovi su ga simpatizeri nazivali Otac Domovine ili Stari. Njegov najvjerniji sljedbenik i suradnik bio je Eugen Kvaternik (1825. – 1871.), čovjek nemirna duha

LIKOVNA UMJETNOST BOSNE SREBRENE

Piše Marko Karamatić

Francesco Guardi u Kraljevoj Sutjesci U

zbirci starijih slika ih je sve u Zagrebu iznenadila „velebna izložba franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjesci franjevaca” (1988./89.), nalazi se i jedna Francesca jer „za mnoga lijepa slikarska djela nismo ni Guardija (Venecija, 1712. znali” (39). Ali sa žalje– 1793.), rokoko slikara i njem konstatira da je jednoga od najpoznatijih i ova Guardijeva slika, venecijanskih vedutista, „to lijepo i slavno djelo Bogorodica s Djetetom i (iz samostana još slavsv. Antom Padovanskim nijeg)”, na izložbi u Mu(ulje na platnu, 54 x 43 zejskom prostoru (danas cm, oko 1775., ne poslije). Francesco Guardi je Klovićevi dvori) gurnuta mlađi brat Gian Antonija u sporednu prostoriju i (1699. – 1760.) s čijom zametena među „osrednjim i slabim” slikarskim smo se slikom Povratak djelima te da se bez uteSvete Obitelji iz hrama i meljenoga objašnjenja u sv. Anto Padovanski, jednom od „najljepših slika Katalogu izložbe izražava Bosne i Hercegovine” rezerva o autorstvu koje (Sanja Cvetnić), već upoje već odavno u znanznali u Svjetlu riječi (br. stvenoj literaturi riješeno 411/2017). i od talijanskih povjesničara umjetnosti opće priSliku Francesca Guardija je 1966. godine hvaćeno. U Katalogu nije Francesco Guardi, Bogorodica s Djetetom i sv. Antom Padovanskim, 1775. „otkrio” i atribuirao navedena ni zagrebačka povjesničar umjetnosti ni talijanska bibliografija! Grgo Gamulin (1910. – 1997.) i objavio natpis krupnim slovima: „DOBAVI O. Gamulin ističe pogodni trenutak u časopisu Arte Veneta 1972., o čemu F. / GRGO IZ / VAREŠA / 1775.” Sliku izlaska slike u stručnu javnost. „Došla piše u svom prilogu Naknadna recenzija je, naime, nabavio fra Grgo Ilijić Vareša- je, dakle, naša slika u pravo vrijeme, – prijedlozi za rješenja (Radovi Institu- nin (1736. – 1813.), tada tajnik provin- ušla u već (recimo) zatvorenu kontrota za povijest umjetnosti, 14/1990, str. cije Bosne Srebrene, kasnije provincijal verzu i potvrdila tezu o Francescu ‘fi30–50). Slikom se oduševio već na prvi i naslovni biskup ruspenski i apostolski guristi’” koji je inače slovio ponajprije pogled. Kad ju je našao „na slavnome vikar, koji je dao da se vidljivo naznači kao slikar venecijanskih veduta. Ona mjestu: u franjevačkom samostanu Kra- njegovo ime kao zaslužnoga dobavljača se u potpunosti složila „s Bogorodicom ljeva Sutjeska u kanjonu podno kobnog – i to baš na samoj slici. Ništa neobično iz zbirke Tecchio u Milanu” koja ima Bobovca”, veli da je ostao „bez daha” za fra Grgu koji je bio osebujan lik, ali i Guardijev potpis. „Bila je u uredništvu pred ljepotom „Bogorodice s Djetetom s istančanim osjećajem za lijepo! Sret- ‘Arte Veneta’ dočekana kao otkriće”, a i sv. Antom Padovanskim” (43). Slika na je okolnost što je u natpisu navedena naznačenom godinom 1775., kad je je malo „remek djelo”. Ali nije mu bilo godina nabave koja olakšava datiranje „dobavio” fra Grgo iz Vareša, „potvrdisvejedno kad je na njezinoj lijevoj strane samo te slike nego i niza drugih njoj la je i datiranje Bogorodice Tecchio” iz ni, na stupu iza Bogorodičina lika, vidio stilski bliskih. Gamulin nadalje ističe da milanske zbirke (43). 64 svjetl ori jeci . ba

Zemlja planina VELEŽ Piše Dalibor Ballian

Povijesno bogatstvo i mitovi Kada se dolinom Neretve krene od mora u unutrašnjost, prva značajna planina na koju se naiđe je Velež (grčki Chelmos oros, latinski Mons Vecenicus), a nazire se već od Čapljine. Velež se nalazi između Mostara i Nevesinja, odnosno Bijeloga polja sa sjeverozapada i Nevesinjskoga polja s istoka i jugoistoka. va planina ne spada u red velikih planinskih masiva jer je duga 13 km. Ipak, i pored svoje male dužine ima nekoliko jako visokih vrhova od kojih je najviši Botin s 1969 m iznad Mostara, Teleća Lastva s 1905 m, Brasina ili Guvnine s 1897 m i Vlačuge s 1754 m. Samu planinu pored pobrojanih vrhova čini dugi vršni greben koji je vidljiv sa zapada jedino na dijelu iznad Bijeloga polja gdje se završava kotom zvanom Zapadni Velež (1897 metara). Sjeverno od vršnoga grebena, prema Prenju, proteže se u smjeru sjever-jug i usporedo s koritom rijeke Neretve i Bijelim poljem, greben Veleži s vrhovima Veliko Pločno i visinom od 1440 m, Malo Pločno s 1274 m, Malo Rujište s 1381 m, Borovo brdo

66 svjetl ori jeci . ba

s 1414 m, Veliko Rujište s 1703 m i Gola glavica iznad prijevoja Rujište na 1050 m koji dijeli Prenj od Veleža. Sama planina je od mlađih vapnenaca te je bila izložena glacijalnim procesima o kojima postoje brojni tragovi na sjeveroistočnim padinama. Ti tragovi su u vidu cirkova i morenskih nanosa koji na području Mači polja prelaze u fluvioglacijalne naslage, a zatim dalje naniže u naslage plitkoga jezera i močvare. Oko morenskih bedema i pokrivača javljaju se zone sipara i nanosa breča koje predstavljaju stariju siparsku drobinu. Sličan raspored morenskoga materijala i siparskih sedimenata nalazi se dalje k planini Crvanj. Također, i u Bijelom polju se nalaze veliki morenski nanosi preko kojih se javlja les. Te morene

u Bijelom polju su se pokazale jako kvalitetne za uzgoj vinove loze. Kako je u pitanju tipični predstavnik vapnenačkih Dinarida, planina se odlikuje većinom golim kršem, s rijetkim pašnjacima i šumom, uz brojne kraške fenomene.

Pogodnosti za vjetroelektrane

Možda naznačajniji fenomen je ponor Zalomke u Nevesinjskom polju, da bi se voda pojavila kao izvor rijeke Bune. Još jedan fenomen u južnom dijelu planine je stari i suhi kanjon Zalomke kuda je tekla dok se nije otvorio ponor, a kanjon se pruža skoro do Stoca. Od kraških fenomena tu su i snježnice, duboke planinske jame iz kojih se ljeti vadio snijeg te topio za pojenje stoke. Sama planina je pak bez

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

Osobe na marginama Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je procijenila da u svijetu živi 10 % populacije s nekim od oblika invaliditeta. Danas tu brojku procjenjuju na 15 % svjetske populacije, a starenjem stanovništva, brzim širenjem kroničnih bolesti, kao i poboljšanjem metoda utvrđivanja invaliditeta, očekuje se kako će udio invalidnih osoba u ukupnoj svjetskoj populaciji biti još i puno veći. Bosni i Hercegovini ne postoje službeni podaci o osobama s invaliditetom. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine na temelju podataka dobivenih od službi za socijalni rad i osiguravajućih mirovinsko-invalidskih fondova procjenjuje da se radi o brojci od 270 tisuća stanovnika. Međutim, vodeći se procjenom Svjetske zdravstvene organizacije i uzimajući u obzir neslužbene podatke popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine, pretpostavlja se da u Bosni i Hercegovini živi najmanje 560 tisuća invalidnih osoba. To znači, u prosjeku svaki sed-

68 svjetl ori jeci . ba

mi stanovnik naše zemlje ima određeni oblik invaliditeta. Da je procjena Svjetske zdravstvene organizacije uistinu realnija potkrjepljuje i činjenica da je na našim prostorima ne tako davno završen i rat, a čije se posljedice najviše manifestiraju kroz invalidno stanovništvo. Analizom rezultata nekih europskih zemalja koje imaju transparentne podatke o invalidnim osobama zaključuje se kako je invalidnost najčešće uzrokovana oštećenjem lokomotornoga sustava (ljudski skelet i pripadajući mišići). Brojke pokazuju da je takvih 30 % invalidnih osoba. Drugi najveći uzrok invalidnosti

s udjelom od 25 % jesu posljedice duševnih poremećaja. Invalidnost češće pogađa muškarce (60 % slučajeva), a oko polovine od ukupnoga broja invalidnih osoba nalazi se u radno aktivnoj dobi od 19 do 64 godine. Udio invalidnih osoba starijih od 65 godina iznosi 45 %. U pogledu stručnih kvalifikacija, oko 63 % osoba s invaliditetom nema završenu osnovnu školu ili su završili samo osnovnoškolsko obrazovanje. Njih 28 % ima srednju stručnu spremu, dok 9 % invalidnih osoba ima visoko obrazovanje. Osobe s invaliditetom u 80 % slučajeva žive s obitelji, 17 % ih živi samo, 0,5 % ima udomitelja ili skrbnika, a njih 2,5 % boravi u određenoj ustanovi. Položaj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini je reguliran s nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Veliki je broj i državnih, entitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih te međunarodnih organizacija koje se bave različitim pravima i položajem invalidnih osoba. Međutim, sva njihova prava i mogućnosti vrijede uglavnom samo na papiru. Da je stvarnost još i teža svjedoči činjenica da se invalidne osobe svakodnevno susreću s različitim fizičkim preprekama. Otežano im je kretanje, komunikacija s drugima, ali i obavljanje svih onih sitnih poslova o kojima većina nas često i ne razmišlja.

Problem procjene invalidnosti

Zbog korištenja različitih definicija i kriterija s kojima se stječe status i ostvaruje pravo po osnovi invaliditeta, utvrđivanje prava invalidnosti predstavlja polazište raznih oblika diskriminacije. Ključni problem u Bosni i Hercegovini je u samom pristupu invaliditeta jer invalidnost se procjenjuje po medicinskom, a ne po socijalnom modelu, odnosno po uzroku nastanka, a ne po njegovim posljedicama. Iznos novčanih primanja ovisi o mnoštvu kriterija pa tako za primjer, neratni invalidi sa 100 % invaliditetom u Federaciji Bosne

FRANJEVAČKA OBITELJ Franjevački hod Bosne Srebrene Pod geslom „Sa svetim Franjom hodaj i otkrit ćeš ljepotu Božje blizine” u Brestovskom je 25. srpnja 2017. godine započeo šesti po redu Franjevački hod Frame Bosne Srebrene. Okupilo se 45 framaša iz cijele Bosne Srebrene, a među njima i četvorica bogoslova s Franjevačke teologije u Sarajevu te dvojica svećenika fra Robert Slišković i fra Domagoj Šimić, područni duhovni asistent. Framaši su se u Brestovskom najprije kroz igru upoznali te slavljem svete mise službeno započeli program Hoda. Sestre klarise dočekale su ih s večerom te su im posvjedočile o svojem pozivu koji se također rađao i rastao kroz Framu. Potom su framaši imali takozvanu veselu večer na kojoj su učili pjesme i plesove koje će ih pratiti deset dana. Klanjanjem su okončali prvi dan. Sutradan su sudionici ovogodišnjega Franjevačkoga hoda započeli prvi dio svoga hodočašća, onaj koji vodi kroz neke župe koje opslužuju franjevci Bosne Srebrene, uputivši se od Brestovskog do Busovače. Drugog dana uslijedila je dionica puta od Busovače do Nove Bile, trećeg dana od Nove Bile do Dobretića, četvrtog dana od Dobretića do Podmilačja i petog dana od Podmilačja do Jajca. Svaki dan Hoda započinjao je i završavao molitvom časoslova. Tijekom dana kao predah od napornog hoda slijedio je rad po grupama na osnovu biblijskih čitanja i kateheza pape Franje. Večernji program sastojao se od svete mise, večere i prezentacija o najvažnijim mjestima iz života svetog Franje. Svaki je dan zaključen uz opuštenu veselu večer koja se sastojala od raznih igara, kvizova, plesa, pjesme i izvođenja scenskih prikaza iz života svetog Franje koje su framaši sami pripremili i time pokazali svoju kreativnost. Posljednjega dana Hoda kroz Bosnu, drugoga dana boravka u Jajcu, upriličen je nagovor i sveta ispovijed, neophodna za potpuni oprost grijeha 70 svjetl ori jeci . ba

koji Crkva uz blagdan Marije Anđeoske daje u Asizu. Rano ujutro 1. kolovoza sudionici Franjevačkog hoda krenuli su prema Asizu. Prva postaja bila je Padova, grad omiljenog svjetskog sveca i franjevca svetoga Ante. Nakon posjete bazilikama svetog Ante i svete Justine te obilaska grada, framaši su nastavili put za Asiz gdje su stigli 2. kolovoza na sam blagdan Gospe od Anđela. Odmah po dolasku smjestili su se i zaputili u crkvu svetoga Damjana na misu, a potom su posjetili baziliku svetoga Franje u kojoj se nalazi njegov grob. U popodnevnim satima svi su se sudionici nacionalnih Franjevačkih hodova okupili na trgu ispred bazilike svete Marije Anđeoske. Ušli su potom u Porcijunkulu, kleknuli ondje i pomolili se. Uslijedio je trenutak najveće radosti, grlili su jedni druge i čestitali jer je njihov cilj bio ispunjen, primili su potpu-

ni oprost. Slavlje su na trgu uz pjesmu i ples nastavili s framašima iz nekoliko zemalja. „Uhvativši se za ruke, poljubili smo asiško tlo i krenuli u Porcijunkulu po potpuni oprost. U tom trenutku nestao je sav napor, umor, bol, nespavanje. Mogao se osjetiti samo neki čudan osjećaj, osjećaj koji do tada nitko od nas nije osjetio, suze radosnice letjele su na sve strane, a osmijeh nije silazio s naših lica”, posvjedočili su mladi hodočasnici. Sutradan su framaši imali priliku obići Asiz kako bi razgledali baziliku svete Klare, tzv. novu crkvu i crkvu svetoga Rufina, a potom su ponovno posjetili baziliku svete Marije Anđeoske u kojoj se nalazi Porcijunkula. Popodne su se zaputili u Greccio, mjesto gdje je sveti Franjo napravio prve jaslice i ondje su slavili božićnu misu. „Vjerojatno je to nešto najzanimljivije što se može doživjeti jer božićna misa na +40 °C

nije svakidašnja stvar, ali zahvaljujući sv. Franji i to je moguće”, zaključili su framaši pod dojmom Franjina Greccia. Prije polaska na put za Bosnu i Hercegovinu, framaši su proslavili svetu misu u Porcijunkuli te su se zaputili na La Vernu, brdo na kojemu je sveti Franjo primio Isusove rane. Tamo su sudjelovali na molitvi i procesiji do kapele Stigmata, a potom su se okupili na brdu kako bi razmijenili dojmove. Time je šesti Franjevački hod Frame Bosne Srebrene bio službeno završen. Uslijedio je povratak u domovinu. „Iako je put bio dug i često naporan, radosti, smijeha, molitve i pjesme nije nedostajalo”, poručili su sudionici i dodali: „Ovogodišnji Franjevački hod bio je ispunjen ljubavlju, radošću i zajedništvom u duhu svetog Franje Asiškog. Već iščekujemo sljedeći Hod i potičemo druge framaše na ovo predivno iskustvo.”

„Ova je monografija spomenica memorija, svojevrstan fotoalbum, a donosi najljepše razdoblje framaškog života, njihova životna iskustva nadahnuta evanđeoskim idealima”, istaknula je na predstavljanju č. s. Ana Oršolić. Ugodno druženje povodom jubileja Frame nastavljeno je uz domjenak u crkvenom dvorištu. Prilozi od promotivne prodaje monografije

pomogli su ovogodišnjim sudionicima Franjevačkoga hoda Bosne Srebrene. Među aktivnostima Frame Domaljevac u posljednjih pet godina ističu se sportski susreti, prigodna molitvena bdijenja i humanitarne akcije, a framaši su posebno aktivni u pripremanju recitala i igrokaza u župi. Danas Frama Domaljevac broji 16. članova.

20. obljetnica Frame Domaljevac B. Lukačević/SR

Župa sv. Ane u Domaljevcu u Bosanskoj Posavini proslavila je 22. srpnja dvadesetu obljetnicu djelovanja Frame. Uz taj jubilej framaši su priredili prigodan program uz pjesmu i igrokaz Gospodin i gospođa Pilat, a upriličeno je i predstavljanje prve monografije o jednomu mjesnom bratstvu Frame u Bosni Srebrenoj. Monografija o Frami Domaljevac naslovljena je U bolji svijet sa svetim Franjom, a u njoj su kronološkim slijedom prikazane sve organizirane aktivnosti koje svjedoče o angažmanu mladih ove župe. Na dvjestotinjak stranica obogaćenih prigodnim fotografijama dragocjenost monografije su zapisi koje su framaši vodili, od čega ih je najviše iz perioda zadnjih pet godina kada su zapisivali sva važnija događanja, koja su našla mjesta na portalima i stranicama raznih katoličkih novina, između ostaloga Svjetla riječi.

r u j a n 2017.

KAP DOBROTE Dobročinitelji za rujan 2017. Za Fond Kap dobrote Kata Solomun, BiH Šimo Bakula, Kiseljak Stipo Breljak, Švicarska Zdravko Mijić, Švicarska Jozo Gagulić, D. Tramošnica Ana Dejanović, Bijela N. N., Sinj (Za bogoslove u Africi) F. K., Burghausen, Njemačka

200 KM 50 KM 100 CHF 50 CHF 100 KM 50 KM 200 HRK 300 EUR

Za Tamaru Starčević N. N., Sinj

200 HRK

Braniteljska socijalno-radna zadruga Bobovac, Podstrana 200 HRK Josip Raos, Iserlohn, Njemačka 50 EUR

Braniteljska socijalno-radna zadruga Bobovac, Podstrana 200 HRK

Za Leonitu Gabrić Braniteljska socijalno-radna zadruga Bobovac, Podstrana 200 HRK N. N., Sinj 200 HRK

Za Ljiljanu Krajnc Braniteljska socijalno-radna zadruga Bobovac, Podstrana 200 HRK N. N., Sinj 200 HRK Josip Raos, Iserlohn, Njemačka 50 EUR

Za Patrika Ivanovića Ratimir Bodulušić, Livno N. N., Sinj

Za HKO Kruh sv. Ante Pavić Plast d. o. o. Livno 50 KM Josip Raos, Iserlohn, Njemačka 50 EUR

100 KM 200 HRK

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu. Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana. Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.” Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu. 72 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka. Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek. Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća. Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to mogu-

će. Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.” Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje. Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.“ Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Mt 25,45

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

? n a d n e m i Tko ima ? k i n t i t š a z j Tko je mo štitnika? dan i imati nebeskoga za en im oj sv i at av ež ilj ob ože ipo... svi riti da svaki kršćanin m to, Ana, Lucija, Josip, St An : su što o ka a ac ma li uopće smisla govo et sv h a će ljudi ako nosiš ime popularni i imendan obilježi. Ond alo m m re ba se pa Ali, kod nas je običaj da ve zo tako u. te se sjete i osobe koja se što čuti o svom zaštitnik već znaju kad su ti dani ne po i isu m na i ići ot toga dana s ovim imenima možda

74 svjetl ori jeci . ba

KRUH SVETOG ANTE Izgradnja kuće obitelji Radačić

Humanitarno-karitativna udruga franjevaca Bosne Srebrene Kruh sv. Ante sa sjedištem u Zagrebu, pokrenula je akciju pomoći obitelji Radačić za izgradnju nove kuće u kojoj će moći živjeti dostojanstvenim životom. Supružnici Vinko (63) i Perka (54) rođ. Marić, sa sinom Stjepanom trenutno žive u veoma trošnoj obiteljskoj kući u mjestu Donja Motičina kod Našica. Vinko je srčani bolesnik s oslabljenim vidom, zbog čega nije bio sposoban raditi te je umirovljen. Supruga Perka, iako narušena zdravlja povremeno radi na dnevnice kako bi obitelji osigurala osnovne uvjete za život. U ublažavanju njihova teškog materijalnog stanja pomaže i sin Stjepan kad god mu se ukaže prilika za rad. Njihova kćer Ana Marija je udata i živi s mužem i dvoje djece u vlastitom stanu. Obiteljska kuća Radačićevih stara je i oronula građevina. Rađena je starom prijesnom opekom i lijepljena blatom. Prozori ulaznih prostorija, kao i prostorija za kupanje i pranje veša zaštićeni su najlonom. U kući nemaju WC-a i nikad ga nisu ni imali. Za kuhanje i piće koriste bunarsku vodu.

Švicarci u posjetu KSA

Skupina studenata i profesora socijalnoga rada sa sveučilišta u švicarskom St. Gallenu posjetili su 6. srpnja humanitarno-karitativnu organizaciju Kruh sv. Ante u okviru svoga petodnevnog boravka u BiH. Predvodila ih je viša asistentica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Borjana Miković. 76 svjetl ori jeci . ba

Od pokretanja akcije, o kojoj je pisano u Svjetlu riječi (siječanj 2017.) pa do danas urađeno je sljedeće: izrađena je projektna dokumentacija, dobivene su potrebne suglasnosti, odabran je izvođač radova, te je krajem lipnja započeta gradnja nove kuće. Troškovnik predviđenih radova do useljenja je oko 25.000 €, a do sada je od dobročinitelja, podupiratelja i rodbine prikupljeno 16.700 €. Popis darovatelja bit će objavljen na kraju akcije. Završetak radova i predaja kuće za useljenje planirani su najkasnije do kraja rujna, prije jesenskih kiša.

Udruga Kruh sv. Ante ovaj apel iznova upućuje svima koji mogu i žele pomoći obitelji Radačić. Pomozimo im zajedno, jer blagoslov, sreća i zadovoljstvo dolaze kad s drugima dijelimo ono što imamo. Za više informacija možete se javiti preko župnih ureda Kotor Varoš, Sokoline i Našice, zatim na kontakt telefon 099 4999 995 ili svoj prilog možete uplatiti na Kd Kruh sv. Ante Franjevačke provincije Bosne Srebrene – Zagreb, IBAN račun: HR96 23400091110606403, SWIFT (BIC) PBZGHR2X s naznakom „Pomoć za obitelj Radačić”.

U iscrpnomu uvodnom predavanju studenti su upoznati s radom Kruha sv. Ante i potrebama ljudi s kojima se njihovi djelatnici svakodnevno susreću. Kako je studijski posjet ovoj ustanovi potaknut interesom za djelovanje pučkih kuhinja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, predstavljena je i socijalna situacija u državi. Posebna grana djelatnosi pučke kuhinje jest projekt Jelo na kotačima, u okviru kojeg djelatnici KSA svakodnevno isporučuju tople obroke na vrata za 45 teško bolesnih ili nepokretnih osoba. Kako bi gosti mogli najbolje razumjeti i iskusiti kvalitetu obroka koji se ondje dijele siromašnima, i za njih je organiziran ručak u pučkoj kuhinji KSA na Kovačićima. Posjet švicarskih studenata, koji je za njih u okviru studija bio zamjena za ispit

na fakultetu, nije ih ostavio ravnodušnima. Prema njihovim riječima, najviše su ih taknuli podaci o visini primanja socijalno ugroženih osoba. Također, primijetili su da unatoč teškoj društvenoj situaciji nisu zamijetili beskućnike na ulicama grada Sarajeva, a istovremeno ih ima mnoštvo u njihovoj domovini. Nakon posjeta organizaciji Kruh sv. Ante, Švicarci su u okviru svoga boravka u BiH posjetili i druge gradove i ustanove.

Uz Dan Kruha sv. Ante Župni ured Potočani Župni ured G. Tramošnica Župni ured Orašje Župni ured Žepče HKM Moers Stipo Maglica, Wolfsberg Ika Blažević, Klagenfurt Drago Sekić, Spittal Josip Bogić, Klagenfurt

450 KM 350 KM 400 KM 400 KM 492 EUR 50 EUR 120 EUR 20 EUR 50 EUR

U posjetu štićenicima TZ Izvor

Dana 22. srpnja voditelj terapijske zajednice Izvor fra Franjo Dalibor Stjepanović, voditeljica programa za borbu protiv ovisnosti Dragana Mandić-Subotić, psihoterapeutkinja Mirjana Ostojić koja vodi savjetovalište u Sarajevu i terapijski operater Tihomir Mrvalj ugostili su obitelji, roditelje i supružnike štićenika koji na Plehanu borave u okviru rehabilitacije. Prva

Za pučke kuhinje Ermin Kazić, Sarajevo N. N. Infohouse, Sarajevo Lukša Šoljan, Sarajevo

40 KM 10 EUR 200 KM 100 KM

Za projekte KSA T. N. Amir Kapidžić Frizerland d. o. o. Fra Vislav Krijan, Pallingen

20 KM 100 KM 100 KM 700 EUR

N. N., Sarajevo 15 KM Nikica Adždajić, Kr. Sutjeska 20 KM Alikadić Lejla 250 KM Šimo Bakula 50 KM Alfons Voegele (obiteljska kumstva) 6.288 EUR SPES, Belgija 5.000 EUR Vlada Republike Hrvatske – Ured za Hrvate izvan RH (za kućnu njegu i fizikalnu terapiju) 10.000 HRK

Posjet udruženja Snaga žene U četvrtak, 6. srpnja Terapijsku zajednicu Izvor na Plehanu posjetila je ravnateljica Udruženja Snaga žene iz Tuzle Branka Antić-Štauber s članovima svoga tima: psihologinjom i pedagoginjom Eminom Altumbabić, fizioterapeutkinjom Marijanom Filipović i ekonomistom Draženom Antićem. Na početku susreta, voditelj TZ Izvor na Plehanu fra Franjo Dalibor Stjepanović predstavio je gostima ideju osnivanja terapijske zajednice u ovom, ratom razorenom dijelu Bosanske Posavine,

a potom je predstavljen i program rada zajednice. Gosti su s domaćinima podijelili svoja iskustva rada s marginaliziranim i traumatiziranima iz svoje ciljne skupine, naglašavajući pri tome učinak radne terapije kao poveznicu načina rada u Terapijskoj zajednici s njihovim načinom rada. U nastavku susreta predstavnici TZ Izvor i Udruženja Snaga žene razmotrili su prijedlog buduće suradnje između ovih dviju organizacija. Na taj bi se na čin štićenicima TZ Izvor omogućio što kvalitetniji oporavak od ovisnosti.

točka susreta bilo je kratak uvod u cjelodnevno druženje. Voditelj fra Franjo naglasio je svakodnevne teškoće s kojima se susreću štićenici i naglasio da je za njih taj susret od velike koristi. Nakon toga uslijedio je obiteljski ručak, kojeg su, po ustaljenom običaju pripravili štićenici, te se nastavilo druženje i upoznavanje do večernjih sati. Poslije toga članovi obitelji su iskoristili

priliku da razgovaraju s psihologinjama koje prate psihoterapiju njihovih bližnjih i s tehničkim operaterom o tijeku oporavka štićenika TZ Izvor. U ranim večernjim satima, dokad je trajao susret, i posljednji gosti su se uputili prema svojim kućama, dok su štićenici, zahvalni na darovima i ohrabrenjima koje su dobili ovim susretom nastavili sa programom u kojem pronalaze spas od svoje ovisnosti.

•

PRVE R U

O • HK

G A NTE

PO M

Humanitarno-karitativna organizacija KRUH SVETOG ANTE Franjevačke provincije Bosne Srebrene • Zagrebačka 18, BiH - 71000 Sarajevo • Tel: +387 33 728 860; Faks: +387 33 728 861 • e-mail: kruhsvante@gmail.com • Transakcijski računi: UniCredit bank d.d. 3383202267235329 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 1549995000405634 • Devizni donacijski računi: UniCredit bank d.d. 48-32-92993-8 - S.W.I.F.T: UNCRBA22 IBAN: BA393383204892993804 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 533-71200-400055 - S.W.I.F.T: UPBKBA22 IBAN: BA391549995000405634 • Antoniusbrot e.V. Sparkasse, Rhein-Neckar Nord Konto Nr. 33176007 BLZ 67050505 Antoniusbrot Schweiz PC 87-119122-9 • Austrija – Kontonummer: 07701 - 197209 EUR, Bankleitzahl: 20506, Name: Kristijan Montina für Heilige Antonius Brot, Anschrift: Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein, IBAN: AT09 2050 6077 0119 7209, BIC: SPKUAT22 • Hrvatska – Broj računa: HR96 23400091110606403, Privredna banka Zagreb, SWIFT: PBZGHR2X, „Kruh sv. Ante” - Zagreb, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb – Dubrava. K

IZ OĆ

T RU E H SV

r u j a n 2017.

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Niko Marinčić

(1934. – 2017.) U nedjelju, 23. srpnja 2017. u Bučićima kod Novog Travnika preminuo je Niko Marinčić, otac provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Joze Marinčića. Niko Marinčić rođen je 1934. u Balićima, župa Bučići, od oca Joze i majke Mare r. Kutleša. U vrijeme Drugoga svjetskog rata, dok je Niko bio dijete, umro mu je otac. Potom je neko vrijeme radio u Austriji kako bi majci pomogao othraniti četvero svoje braće i sestara. Vrativši se u domovinu, sklopio je kršćanski brak s Katom Kolar, tijekom kojeg ga je Bog blagoslovio s petero djece. Sin Jozo stupio je u Franjevački red i danas je provincijal Bosne Srebrene. Na životu su još sin Marinko i kći Mirjana. U zadnjem ratu poginuo mu je sin Martin, a prije tri godine umrla je kći Ana. Ispraćaj pokojnoga Nike Marinčića upriličen je 24. srpnja na groblju u Podbučićima. Ukopne obrede predvodio je mjesni župnik fra Marinko Didak. Misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Martina u Bučićima potom je predvodio vikar Bosne Srebrene fra Petar Jeleč u koncelebraciji s brojnim svećenicima i u nazočnosti brojnoga vjerničkog puka. „Usprkos teškom životnom putu, bolesti, nenadanom i teškom gubitku vlastite djece, pokojni Jozo i njegova supruga Kata su ostali čvrsti u svojoj vjeri i pouzdanju u Božju dobrotu”, istaknuo je fra Petar u nagovoru.

Angelina Šarić rođ. Mikeljević

(15. ožujka 1924. – 15. svibnja 2017.) Poslije kratke bolesti, u 94. godini u bolnici u Sarajevu umrla je naša draga mama Angelina Šarić. Bila je kćer mjesnoga fotografa Davida Mikeljevića i Maline, izučene kuharice u samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Po završetku gimnazije, sa znanjem njemačkoga i francuskog jezika radila je kao matičar u Kr. Sutjesci, Kaknju i Visokom. Udavši se za Augustina Šarića, preciznog stolara koji je izrađivao oltare, rodila je petero djece: Maricu, Ivicu, Željka, Brigitu i Viktora. Nakon rođenja trećega djeteta, posvetila se odgoju djece. Nastavila je raditi kod kuće, pomažući manje obrazovanim mještanima, a prepisivala je i župne matice. Bila je redovit član crkvenoga zbora. Ratne godine je provela sa suprugom kod sinova u Americi, a nakon sedam godina vratili su se svojoj kući u Sutjesku. Muž joj je umro prije 17 godina. Njezina velika ljubav bili su kazalište i društvo, uvijek je imala mnogo prijatelja. Uz to je doživjela rođenje 11 unučadi. Angelina je pokopana na groblju u Kr. Sutjesci 18. svibnja. Ukopne obrede predvodio je fra Stjepan Duvnjak. Posljednjem ispraćaju nazočili su i sutješki gvardijan fra Željko Brkić te vlč. Luka Brković, vlč. Franjo Topić i fra Ivo Marković. Bila je po mnogo čemu jedinstvena i do posljednjih nekoliko dana uvijek nasmijana i puna energije. Tko ju je volio ne može je zaboraviti, a tko ju je poznavao, može razumjeti našu bol. /Kćer Marica Šarić-Zorić i ostala ožalošćena obitelj, prijatelji i susjedi/

U SPOMEN

Draško Vuleta

(† 1999.) I nakon dugih 18 godina uvijek si u našim srcima i mislima. S ponosom i ljubavlju sjećamo te se i molimo za tebe. /Tvoji: djeca, unuci i supruga/

Lucija Dragić

(† 2016.) Godinu dana je prošlo otkad nas je napustila naša supruga, majka, baka, sestra, nadasve osoba vjerna Bogu. Draga naša, hvala ti na svemu što si nam dala ovdje na Zemlji, posebno ti hvala na svemu lijepome i što si nas naučila poštenju i ljubavi prema bližnjemu. Počivaj u Nebeskoj Domovini. „Voljeni ne umiru dok žive oni koji ih vole i za njih mole.” /Tvoja obitelj/ 80 svjetl ori jeci . ba

Andrija Petrović

(† 2012.) Prošlo je pet tužnih godina otkad nas je napustio naš voljeni Andrija. I sve ovo vrijeme znamo da i dalje paziš na nas. S ponosom i ljubavlju čuvamo te u svojim srcima. Počivaj u miru Božjem! /Tvoji mama, ujko i tetke s obiteljima/

Miroslav-Braco Kajić

(† 2011.) Vrijeme koje prolazi ne donosi utjehu ni zaborav, nego samo beskrajnu prazninu i tugu. /Mama Lucija i brat Zvonimir s obitelji/

Dejanović

Božić Dejan Ivan

Juro

(† 2017.) († 2012.) Po dobroti vas pamtimo, s ljubavlju spominjemo, u srcu čuvamo. Zahvalni, vjerujemo da ste u Božjoj blizini. Hvala vam za sve lijepe uspomene koje čuvamo u svojim srcima. /Zahvalna obitelj/

Mladen

(† 1992.) († 1985.) Zaborav ne postoji. Postoje samo lijepa sjećanja na vašu mladost. Mi koji vas volimo znamo kako je teško živjeti bez vas. /Vaši roditelji i jedini brat s obitelji/ Umjesto cvijeća, prilog za Kap dobrote

◆ KNJIGE ◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ UREDKSI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

KNJIŽARE

◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

FRANJEVAČKI STUDENTSKI DOM - SARAJEVO HKO Kruh sv. Ante, Franjevačke provincije Bosne Srebrene raspisuje

N ATJ E Č A J za stipendije/potpore studentima za akademsku godinu 2017./2018.

GLAVNE ODREDBE | Pravo na Natječaj imaju oni studenti koji su ostvarili solidan uspjeh u protekloj studijskoj ili srednjoškolskoj godini, a studiraju na sveučilištima u Bosni i Hercegovini i slabijeg su imovnog stanja. POTREBNI DOKUMENTI | Popunjen aplikacijski formular Fonda (može se preuzeti na našem portalu www.kruhsvante.com ili u Franjevačkom studentskom domu, Zagrebačka 18). | Kopija osobne karte ili CIPS potvrda. | Zamolba s kratkim životopisom. | Uvjerenje od visokoškolske ustanove da je osoba redovit/a student/ica u akademskoj 2017./2018. godini (ovjereni obrazac uvjerenja s dotičnog fakulteta). | Studenti koji ne mogu dobiti ovo uvjerenje do kraja Natječaja, kopijom indeksa trebaju dokazati da su redoviti studenti, te da su SVI ispiti položeni, tako da upis u 2017./2018. nije upitan (studenti koji dostave Uvjerenje od Visokoškolske ustanove da je osoba redovit/a student/ica u akademskoj 2017./2018. imat će prednost). | Potvrdu o uspjehu u prošloj akademskoj godini (ovjeren ispis ocjena). | Za studente koji upisuju prvu godinu studija potrebne su ovjerene kopije svjedodžbi od sve 4 godine i završnog (maturalnog) ispita, te potvrda ili ispisana rang lista kao dokaz o upisu na fakultet. | Ovjerena kućna lista. | Potvrda o primanjima obitelji (za svakog člana s kućne liste): potvrda o visini zadnje plaće (kopija zadnjeg izreska plaće), kopija zadnjeg izreska mirovine, potvrda o neuposlenosti (od ureda za upošljavanje) ili dokaz o nekom drugom izvoru primanja (ovjerena izjava o tome čime se obitelj uzdržava – na primjer socijalne pomoći ili iz nekog drugog izvora prihoda). | Potvrdu o stupnju invalidnosti izdanu od mjerodavne Komisije (osobna, za roditelja ili staratelja). | Potvrde ili preporuke od mjerodavnih osoba i institucija za one koji su u posljednjih 12 mjeseci obavljali volonterski rad. | Potvrda visokoškolske ustanove o studiranju brata/sestre. | Potvrda o osvojenim nagradama na državnoj i međunarodnoj razini. Odabir stipendista vrši odbor Fonda prema bodovima određenim Statutom Fonda. Broj stipendija će ovisiti isključivo od prikupljenih sredstava. ROK ZA PRIJAVU | Prijave za Natječaj s potpunom dokumentacijom primaju se isključivo od 1. rujna do 1. listopada 2017. godine. Prijave slati na adresu: Franjevački studentski dom | Zagrebačka 18 | 71000 Sarajevo PRIJAVE DOSTAVLJENE NAKON 1. LISTOPADA NEĆE SE UZETI U OBZIR! NEMAJU PRAVO NATJEČAJA | Studenti koji primaju stipendiju iz drugog fonda, studenti koji obnavljaju godinu i izvanredni studenti! | Prošlogodišnji stipendisti trebaju se ponovno prijaviti za stipendiju ukoliko se žele ponovno natjecati, uz kratko izvješće o iskustvima iz protekle godine.

Rang lista će biti objavljena na oglasnoj ploči u Domu i na web stranici www.kruhsvetogante.com Sve dodatne informacije mogu se dobiti e-mailom: mladi.ksa@gmail.com ili telefonom: 033 728 869