Ekumenizam - Da svi budu jedno (418) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

EKUMENIZAM

Da svi budu jedno Godina XXXVI. ◆ broj 418 ◆ Sarajevo, siječanj 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Brza poĹĄta. Uvijek na vrijeme. Nekada i ranije.

Dostavljamo poĹĄiljke unutar 24 sata bilo gdje u Bosni i Hercegovini.

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine. ISSN 1512-6986 Fotografija na naslovnoj stranici: Papa Franjo i patrijarh Bartolomej, Bazilika Svetoga groba, svibanj 2014.

Svjetlo riječi

Tema broja Jedno srce i jedna duša

Franjevačka karizma Franjino bratstvo

Reportaža Ima nade u Varešu

Ženidbeno pravo Ženidbena privola

Politički (ne)korektno Guske sv. Martina

Razgovor Marko P. Đurić Samo dijalogom do jedinstva 50 S našima u svijetu HKM London Otvoreni novome vremenu

Strossmayer i Bosna Strossmayerov životni put

RIJEČ ČITATELJIMA Otkako je svijeta i vijeka nije čovjeku stran nesklad između riječi i djela. A kada se tomu doda još i misao, onda se dobije nešto svojstveno samo čovjeku, a to je da može jedno misliti, drugo govoriti, a treće raditi. U politici je ovo svojstvo dovedeno gotovo do savršenstva. Kako se čovjek definira i kao političko biće (homo politicus), onda se ovo umijeće često koristi i u svakodnevnom životu. Ništa mu nije sveto, pa ni religiozno i vjersko. I tako, umjesto da vjersko zahvati političko, političko zarobi vjersko, a iz te simbioze rijetko kad iziđe nešto dobro. Evanđelja nam stavljaju kao uzor jednoga potpuno drukčijeg, novoga čovjeka, kojega Bog naziva svojim djetetom jer ga je stvorio na svoju sliku. Takav čovjek se, između ostalog, naziva novim jer su mu djela u skladu s riječima, za razliku od staroga koji govori, a ne čini.

On je dosljedan jer angažirano radi ono što misli i govori za razliku od staroga koji veže i ljudima na pleća tovari teška bremena, a sam ni da bi prstom maknuo. Takav čovjek nije utopija ili ideja. Isusovim utjelovljenjem postao je svima vidljiv i konkretan. Nedvosmisleno je podvukao da se jedino tako mogu prepoznati njegovi učenici i nasljedovatelji. Kršćani. Kao takvi, ne dijele se jer imaju samo jednoga učitelja i svi su braća. A kako su braća, imaju jednoga Oca – onoga na nebesima. Zato ne popunjavaju redove raznoraznim vođama jer priznaju samo jednoga vođu, a to je Krist (Mt 23,10). U njima ne smije ostati ni traga staroga čovjeka politikantstva, pismoznanstva i farizejstva. Sada se nameće pitanje: ako smo Kristovi, ako su nam Njegove riječi i nauk zajednički, zašto smo kao Kristovi već toliko

vremena podijeljeni i razjedinjeni? Mnogo je razloga, ali povijest nas uči da se to uvijek dogodi onda kad čovjek kao političko biće uzme primat nad čovjekom kao djetetom Božjim. Suvremeni ekumenizam je s pravom počeo kao poslanje, pa posrnuo u mentalitet spajanja, zatim u obrambenu birokraciju da bi se na kraju našao u izlizanim formama ekstremne politizacije (Thomas C. Oden). Nužno bi bilo da kao kršćani najprije iskreno i duboko dijalogiziramo sa samima sobom kako bi prema Isusovim uputama uskladili svoje misli, riječi i djela. Lako ćemo onda jedni s drugima, ne samo dijalogizirati nego se ujediniti oko svima nama jednoga Učitelja, Oca i Vođe, koji jasno kaže da onaj tko s Njim ne sabire, taj rasipa (Lk 11,23). A zar se već predugo ne rasipamo? Fra Janko Ćuro, urednik s i j eč a n j 2018 .

Riječ čitatelja Simbolika prirode u božićnim običajima

Kulturna baština Hrvata BiH čini bogatu raznovrsnost kulturoloških resursa od materijalne baštine pa do tradicijske ili običajne kao nematerijalnog dijela baštine. Najveći fundus ove baštine vezan je po svojoj formi i izvornosti za pojedine katoličke blagdane među kojima Božić zauzima po raznovrsnosti i kulturološkoj strukturi pojmova i simbolike prirode najznačajnije mjesto. U običajima Božića ne može se reći da je riječ o očitovanju svijesti o lijepom ili ružnom, odnosno o čulnom opažanju stvarnog ambijenta blagdanske radosti. Ovdje se radi o dubokom osjećaju reminiscentne, neprekidno isijavajuće ljepote našeg unutarnjeg ili duhovnog osjećanja. Kao da se u ozračju tih običaja u čovjeku probudi neka nepoznata energija iz neotkrivene temeljne supstance koja je u njega udahnuta u mističnom iskonu njegova stvaranja. Usporedo s ovim, u nama će u ovim teškim vremenima izroniti i naši nemiri i strahovi koji nevidljivo etičko-estetskom fluidnošću virtualno opredmećuju naša napuštena ognjišta, zavičajne crkve, kapele, molitvišta, zvonike i čimene. Misli će nam lutati po krajolicima našeg djetinjstva od spomenika na raskrižjima, temeljima ranih kršćanskih crkava, kamenim pločama i sanducima, nadgrobnicima naših kršćanskih predaka koje neki zovu stećcima, po pastirskim puteljcima, zaravnima, kosama i sedlima koje su i u našim pučkoškolskim zavičajnim kartama bili zapisani kao „Crkvenjak”, „Krstac”, „Križ”, „Crkvište”, „Vina”, a sada nekom nama nejasnom sukcesijom zakona moći etno većinskih struktura imaju druga imena. Filigranski simboli radosti Božića, pšenica, slama, kruh (česnica), bor (borić), janje („vareško” iz kalupa) su zavjetna zaklada ili dragulji naših predaka koji su stoljećima simbiotski uronjeni u matricu vječnog univerzuma prirode.Stvoreni ambijent sekularne demokracije 4 svjetl ori jeci .ba

i liberalnog kapitala stvorio je tzv. „slobodni prostor” u kome se rađaju krivotvorine na granici blasfemičnosti o božićnim običajima čije je podrijetlo navodno u nekakvom paganizmu ili u dalekoj arhaičnosti naroda kome pripadaju. Ovdje možemo govoriti o simbolima prirode koji govore u ozračju radosnog dinamizma stalno podržavanog blagoslovljenom vodom, pjesmama, molitvenim zazivima. U suzvučju božićnih zvona, sonorično će nam simboli janjeta i pšenice u našem vječitom traženju „zrna gorušice” slati poruke evanđelista Luke (15,5) i Ivana (12,24). Dominacija stabalceta bora u božićnom dekoru simbolički je monumentalno snažna kao „drvo života”, „drvo spoznaje dobra i zla” i na kraju pobjednički, ekspresivno „Evo drvo križa na kom je spas svijeta visio” što je i temeljno načelo našeg svjetonazorskog uvjerenja jer ovim znamo kamo idemo i koga da molimo. Simbolička snaga prirode ojačana fotosintetskim energizmom božićnog Svjetla pomaže nam u razvijanju svijesti o nama samima, našem podrijetlu, običajima, folkloru, spomenicima kojima jedino možemo sačuvati svoju prepoznatljivost i svjedočanstvo našeg trajanja na povijesnim prostorima koji su neprolazno obilježeni znamenjima naše kršćanske inicijacije. Mijo Franković, Tuzla

Rijetki kontakt s BiH

Poštovani, javljam se prvi put e-mailom kao Vaš dugogodišnji čitatelj (i suradnik), s prije svega dobrim željama za blagdane koji dolaze. I dalje rado pregledamo svaki broj revije Svjetlo riječi. To nam je jedan od rijetkih kontakata s BiH, koja se nikako ne može i ne smije zaboraviti. Još jednom blagoslovljen Božić i godina Gospodnja 2018. Pax et bonum! Pavao Ravlić, Zadar

Posebnoj djeci s (ne)posebnim potrebama

Kao liječnik, specijalist školske medicine svaki dan se susrećem s bolesnom školskom djecom. Radi se o djeci koja se popularno nazivaju „djeca s posebnim potrebama” ili „djeca s teškoćama u razvoju”. Od sve novorođene djece njih 10 do 15 % su neurorizična djeca, tj. djeca koja će imati teškoće u razvoju, a one će se razviti u kroničnu bolest koja zahtijeva posebnu brigu u svim aspektima života: samozbrinjavanju, liječenju i kontroli bolesti te školovanju. Mislim da je važno naglasiti da se u razvojne teškoće ubrajaju cerebralna paraliza, intelektualno oštećenje, sljepoća i gluhoća, poremećaj obrade i skladištenja podataka, autizam, ADHD sindrom. Naravno da svako dijete s prirođenom bolesti kao što su kromosomske malformacije i rijetke bolesti, te stečenom teškom bolesti, kao što su leukemije i tumori te kroničnom bolesti, također treba posebnu brigu i pomoć. Kao specijalist školske medicine radila sam sa zdravom školskom djecom. Nakon toga, kao specijalist transfuzijske medicine radila sam na akcijama darivanja krvi, a krv darivaju zdravi ljudi. U oba slučaja su mi poznanici govorili – Blago tebi, radiš sa zdravima! Sada radim kao liječnik vještak djece školske dobi. U Republici Hrvatskoj ima oko 510 000 osoba sa invaliditetom, a od 320 000 djece u osnovnoj školi, 18 500 je s teškoćama u razvoju. Ako tom broju pridodamo 6000 djece predškolske dobi s teškoćama u razvoju, dobijemo broj od oko 24 500 djece s teškoćama u razvoju. Ne volim velike brojeve, jer svaki broj je jedno dijete koje ima teškoću, i promjenjivi su. Četrdeset posto djece s posebnim potrebama je između 10 i 14 godina. Moji „posebni kikići” su predivni i s brojnim poremećajima somatskog i intelektualnog zdravlja, mijenjaju vas nabolje. Sva moja iskustva rada sa

Hvala Vam moji dragi „kikići” što mi Vi i Vaši roditelji iz dana u dan pokazujete da svaki život ima smisla i da je vrijedan. U svakodnevnim susretima mogu potvrditi da čak i kada ne mogu govoriti, moji „kikići” razumiju osjećaj i uzvrate barem smiješkom. Nemojmo dopustiti da riječ „hendikep” koja je složenica riječi hand – ruka i cap – kapa, „u kapu milostinja”, uistinu bude životni pratitelj svih osoba sa „hendikepom”, velikih i malih. Za kraj navodim dio teksta Manfreda Reicha:

zdravima nisu mjerljiva s mojim „posebnim kikićima”. Njihove potrebe nisu posebne. Poseban je način na koji ih oni jedino mogu ostvariti. Njihove želje su skromne, zdravoj djeci vjerojatno nezanimljive. Oni nemaju posebnih zahtjeva, vesele se malim stvarima i nisu razmaženi. Zanimljiva je misao pape Franje koji kaže – Potrebiti su učitelji poznavanja Boga: njihova krhkost i jednostavnost razotkrivaju naše egoizme i lažne sigurnosti. Svaki dan pred mojim očima je krhkost i jednostavnost koja ništa ne zahtijeva, već čeka na nas i naše razumijevanje. Ono što mi je teško gledati i doživljavati su poteškoće roditelja i bolesne djece u svakodnevnom životu, od predrasuda do neprestanog hodanja po ustanovama za ostvarivanje prava koja im pripadaju. Međutim, ono što me dodatno ražalostilo dogodilo se ovog proljeća, kada dječak Adam Kadić iz Gradišta koji ima Sy Down (Down sindrom), nije mogao na prvu svetu pričest s ostalom djecom.

Doživjela sam taj događaj kao vrhunac nerazumijevanja i tjelesnih, ali i duhovnih potreba djece s posebnim potrebama. Majka malog Adama je sve podnijela mirno, jer roditelji mojih „kikića” na sve administrativne nevolje kažu uvijek „navikli smo mi na to”. Ono što me zaboljelo je pitanje: gdje je tu milosrđe koje je iznad pravila, prava i pravde, a dijete u Gospodnjem domu doživjelo je odbacivanje? „U kapu milostinja” Iako sam kao stručnjak svjedok napora integracije mojih „kikića” u redovne školske sustave, mislim da početak ide od nas koji u susretu sa „kikićima” i njihovim roditeljima trebamo pokazati ako ništa drugo, empatiju (osjećaj za potrebe i osjećaje druge osobe). Ako su nemirni na sv. misi nisu zločesti već bolesni, ne moramo se okretati za njima; ako traže mjesto u gradskom prijevozu, ne okrećimo glavu od njih; u čekaonicama raznih ustanova nemojmo ih zagledati, dajmo im prednost, tj. pokažimo milosrđe.

Ne kaži slijepomu… Nemoj kazati slijepom da treba progledati! Nemoj kazati hromom da treba prohodati! Ti mu budi oko, ti mu budi svjetlo! Ti mu budi vodič, ti mu budi noga! Nemoj kazati gluhonijemom da treba čuti! Nemoj kazati nijemom da treba progovoriti! Ti mu budi uho, ti mu budi usta! Ti mu budi oslonac! Ti mu podari sluh, ti ga razumi. Ti mu povrati glas, tamo gdje ga drugi ne čuju. Ti budi njegov bližnji! Ono što činiš, nek bude izričaj ljubavi. Smiljana Podrug, dr. med.

U božićnom izdanju Svjetla riječi za mjesec prosinac (417) potkrala se greška u rubrici Riječ čitatelja. Umjesto fra Josipa Božića, kao autor jednoga pisma čitatelja potpisan je fra Josip Bošnjaković. Upućujemo iskrenu ispriku i nadamo se razumijevanju s obje strane.

s i j eč a n j 2018 .

Tema broja

Molitva za jedinstvo kršćana, katedrala Presv. Srca Isusova, 2014.

Jedno srce I JEDNA DUŠA Piše mons. Tomo Vukšić, profesor ekumenske teologije

ad je Isus Krist osnovao svoju Crkvu, uspostavio ju je kao jednu. To jest ustanovio ju je ujedinjenu unutrašnjim neizgubivim vezom jedne

6 svjetl ori jeci . ba

vjere, jednoga sakramentalnog bogoštovlja i jednoga apostolskog nasljedstva, koje Kristova Crkva ne može izgubiti jer ju u tomu, u skladu s Isusovom

voljom, ni vrata paklena neće nadvladati (usp. Mt 16,18). Tu svoju „jednu” Crkvu Krist je ustanovio također kao jedincatu, to jest ne samo iznutra

Živa je riječ Božja

Riječ Isusova Mk 16,14-18

Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.

RIJEČ mudrosti Sir 51,23-26

Priđite k meni, vi nepoučeni, u mojoj školi sjedite. Zašto da u tom oskudijevate, i da vam duše toliko žeđaju? Otvorih svoja usta i rekoh: »Kupujte je bez novaca, podmetnite vrat svoj pod njen jaram i neka vam duše prihvate pouku. Tko je traži – blizu mu je, i čovjek odan nalazi je.

Riječ MOLITVE

Ps 25,1-5

K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće: postidjet će se koji se lako iznevjere. Pokaži mi, Gospodine, svoje putove, nauči me svojim stazama! Istinom me svojom vodi i pouči me, jer ti si Bog, moj Spasitelj: u tebe se pouzdajem svagda. Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. s i j eč a n j 2018 .

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

RAZILAŽENJA MEĐU

KRŠĆANIMA

Prva kršćanska vremena nisu bila lišena različitih pogleda na kršćansku vjeru među samim kršćanima, pa čak ni oštrih sukoba i razilaženja. Poznat je sukob koji je nastao između apostola Petra i Pavla oko obveze vršenja židovskoga Zakona.

tome izvješćuje sâm Pavao kad u Poslanici Galaćanima piše: „Kad Kefa – Pavao misli pritom na Petra – stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja” (Gal 2,1112). Crkva u Antiohiji tada se sastojala od dvije glavne skupine: Židova koji su prihvatili vjeru u Isusa Krista i pogana koji su postali kršćani. Židovski Zakon nije Židovima dopuštao da jedu za istim stolom s poganima, pa se u nekim kršćanskim zajednicama takav propis proširio i među kršćane. Pavao oštro reagira jer je na taj način bilo zanijekano i zajedništvo euharistijskoga stola. Osim Petra i Pavla, u taj je sukob očito bio uvučen i Jakov koji je tada bio glava jeruzalemske Crkve te je, čini se, 12 svjetl ori jeci .ba

zastupao mišljenje da židovski kršćani moraju u potpunosti obdržavati sav Zakon kao i svi drugi Židovi, bez obzira na podvojenost koja se time stvara unutar kršćanske Crkve. Uostalom, pogleda li se pomno sadržaj Pavlove Poslanice Galaćanima ili Poslanice Rimljanima koje govore o potpunoj slobodi kršćana od Zakona, a s druge strane Jakovljeva poslanica koja još snažno govori o djelima Zakona, kao da se može naslutiti odjek ovih razmirica.

Dvije skupine u Lukinoj zajednici

Na tom tragu zanimljivo je vidjeti kakav je bio pogled evanđelista Luke. Riječ je o evanđelistu koji jedini u svoje evanđelje uključuje tri prispodobe o milosrđu (Lk 15), dok se kod Mateja nalazi samo ona o zalutaloj ovci. Riječ je o evanđelistu koji jedini donosi onaj blagi pogled kojim Isus promatra carinika Zakeja te

odlučuje boraviti u njegovoj kući (Lk 19,1-10). Postavlja se pitanje kako ovaj evanđelist gleda na mimoilaženja unutar Crkve i kakav je njegov stav prema onima koji drukčije doživljavaju vjeru u Isusa Krista. Iz cjeline Lukina evanđelja, ali i iz Djela apostolskih koja je napisao isti pisac, jasno je da je zajednica kojoj se svojim spisima Luka obraćao bila u sebi podijeljena. Jednu su skupinu činili kršćani koji su prethodno bili pogani. Oni su možda već prije nego što su povjerovali u Krista dolazili u sinagoge i vjerovali u jednoga Boga, ali nisu po svome rođenju bili Židovi. Drugu su skupinu činili upravo Židovi koji su povjerovali u Krista. Ovaj problem Luka je u Djelima apostolskim riješio pišući o prijeporu u Antiohiji te o saboru u Jeruzalemu. Tako opisuje kako su neki iz Judeje došli u Antiohiju i ondje počeli naučavati kršćane: „Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti” (Dj 15,1). Nato je nastala velika prepirka, pa su antiohijski kršćani poslali Pavla i Barnabu u Jeruzalem kako bi ondje pokušali riješiti problem. Ondje je posebnu ulogu odigrao Petar koji je temeljem vlastitoga iskustva, kao svjedok obraćenja rimskoga stotnika Kornelija, zaključio: „Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama. Nikakve razlike nije pravio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca... Po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni” (15,8-11). Temeljem ovoga Petrova iskustva, Jakov u ime jeruzalemske Crkve zaključuje: „Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, nego im poručiti da se suzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, o udavljenoga i od krvi” (15,20). Čini se kao da je stanje bilo mnogo smirenije od onoga koje opisuje Pavao. Ili je to samo Lukin način da primiri duhove i pokuša pronaći kompromisno rješenje. Naime, on je, donoseći Petrov

Franjevačka karizma

Piše fra Danijel Nikolić

FRANJINO BRATSTVO

–FRATERNITAS „Jedno se sunce rodilo svijetu.” Ovim je riječima najveći talijanski pjesnik Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji (Raj, 11. pjevanje) aludirao na Franjino rođenje, koje se zbilo krajem 1181. ili početkom 1182., u Asizu.

istinu, Franjo Asiški najveći je svetac u povijesti Crkve. Franjo nosi naziv i alter Christus (drugi Krist). Bio je doista živa slika Krista. Zvali su ga također Isusovim bratom. Njegov je ideal bio sljedeći: biti poput Isusa; razmatrati Krista iz evanđelja, snažno ga ljubiti, oponašati njegove kreposti. Tipične karakteristike Franjine duhovnosti jesu: siromaštvo, malenost i bratstvo. Čini se da je danas u modernom svijetu, u kojemu su međuljudski odnosi pokidani i u kojemu nedostaje povjerenja, najviše potrebno govoriti o bratstvu kao temeljnoj vrijednosti. Kako je Franjo shvaćao i živio bratstvo najbolje ćemo razumjeti iščitavajući njegove spise. Tu se jasno može vidjeti da mu je uvijek prvi uzor Isus Krist koji je, utjelovivši se u ovom svijetu, postao svima nama brat, jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu. Nadalje, bratski život za Franju je znak našega odnosa prema Bogu. Ako postoji među nama pravi bratski život, to znači da 14 svjetl ori jeci . ba

smo u dijalogu i zajedništvu s Bogom. Ako u našem životu nije na djelu prava bratska ljubav, onda se teško može govoriti o pravoj ljubavi prema Bogu.

Ljubav na djelu

Franjo se, dakle, nadahnjuje evanđeljem, životom Isusa i njegovih prvih učenika. Za življenje u Franjinu bratstvu važni su i tekstovi iz Prve Petrove poslanice gdje apostol Petar na više mjesta (1Pt 1,22; 2,15-17; 3,8-9) govori o uzajamnoj bratskoj ljubavi i brizi jednih za druge. Tako su temelji na kojima Franjo gradi i živi svoje bratstvo: evanđeoska ljubav, uzajamno radosno prihvaćanje, uzajamna vjernost i poštovanje, raspoloživost, jednakost, te dijalog i susret (kapitul). Zbog toga Franjo, osnivajući novi red u Crkvi, ne preuzima do tada ustaljenu formu monaškoga i redovničkoga života – communitas (zajedništvo), nego osniva fraternitas – bratstvo. On ide u središte problema: želi činiti pokoru iskazujući ljubav i milosrđe

svakom stvorenju. Bog je sve stvorio dobro i lijepo. Zato su sva stvorenja vrijedna jer ona očituju Boga koji nas voli. Ona su sakrament jer se u tim vidljivim stvarima očituje Božja ljubav prema nama. Zato je Franjo sve ljude i sva ostala stvorenja: sunce, mjesec, brda, planine, vodu, zrak, cvijeće, more, životinje, kišu, led, pa i samu smrt nazivao braćom i sestrama. Osjećaj sveopćega bratstva i ljubavi prema svemu stvorenom, koji mu je nadahnuo slavnu Pjesmu stvorenja, vrlo je aktualna i nadahnjujuća poruka. Franjo vjeruje i živi onu Isusovu: svi ste vi braća među sobom. Osnovno pravilo za njega je jednostavno: živjeti evanđelje. Sam se najprije odriče svoga bogatstva, nasljedstva i ovozemaljskoga oca. Ocem zove samo Onoga na nebesima, ali nikad ne govori loše o svom ovozemaljskom ocu. Čak sebe ne smatra ni ocem, niti utemeljiteljem reda, pa tako u Oporuci kaže: „Gospodin mi dade braću”. U svojim spisima nikad ne

Reportaža

Ima nade U VAREŠU Piše fra Slavko Topić

eseti listopada ove godine, krasan jesenski dan. Vareške šume, pune snage i života, obgrlile svoj Vareš, protegnut i stisnut uz obje strane rijeke Stavnje i svojim žarkim raskošnim bojama šapuću mu, ne o smrti koja je Vareš u prošlom ratu tragično pogodila, nego o životu o kojemu Varešani (tako se oni sami nazivaju) ne prestaju sanjati. Onaj Vareš prije rata! A i ovaj sada! Prvi je dojam kao da nema nade. Sam grad sličan onom biblijskom iz Jeremijinih Tužaljki. Ono malo svijeta jedva se snalazi. Uz ulicu i glavnu prometnicu kroz centar samo pet – šest kafića sa svojim ponudama. Kuće oronule, ništa se ne gradi, ništa novoga. One uz samu cestu dolje u Vareš Majdanu gdje su i pogoni – otimale se i odolijevale svemu u prošlosti. Sada, s razbijenim staklima i drugim štetama, klonule, jedva stoje na nogama, „predale” se i čekaju bolja 18 svjetl ori jeci . ba

vremena. Ili svoj kraj. Tako i gigantska vareška austrijska visoka peć (1891.) – mrtva. Rudnici šute i tuguju. Više od 15 vareških pogona i tvornica (rudnici željeza, olova, cinka, kroma, barita, aluminija – željezara, prerada drveta, šumarstvo, Vranica...) zapošljavale su blizu 5500 radnika. I od onoga prijeratnog radnog poleta i bogatstva – sada ništa. Općina, nekad novcem moćna i bogata, državu uzdržavala, sada u dugovima. Ni Federacija joj nema odakle dati. Praktično se živi, kako netko reče, od umirovljenika (njih oko 2000). One prave zarade su sitne. Do rata je u vareškoj općini živjelo oko 22 000 stanovnika. Sada ih je oko 9500. Prema statistikama, zastupljenost Hrvata ovako izgleda: 1971. – 47 %, 1981. – 45 %, 1991. – 40 %, 2013. – 31,7 %. U ratnim nevoljama dobar dio Varešana naselio se oko Kiseljaka, Mostara, Drvara; drugi veći dio u inozemstvu – Njemačka, Švedska, Amerika. Misli li

vareška dijaspora na svoj Vareš i svoj kraj? Svi zapravo čekaju bolja vremena. Vareš u svojim dubinama, u svojim šumama i vodama i neusporedivim prirodnim ljepotama nosi u sebi ogromno blago i bogatstvo za život. Ima sve, samo... Rat ga je ošamutio, ali neće valjda tako trajno ostati.

Iskre nade

Bilo je to proljetos kod Gospe Olovske, kojoj su Varešani stoljećima srcem i dušom odani. Je li im onu svoju nezaboravnu jaku ljubav prema Njoj udahnuo njihov sugrađanin, svima poznati, dragi i nezaboravni, svakoga poštovanja dostojni (sveti!), fra Lujo Zloušić? Ili je ta njihova ljubav prema Gospi Olovskoj jednostavno plod njihove kršćanske vjere i ljubavi i nade? I prije i sada svake godine vareški hodočasnici uoči Gospojine, nekad starim planinskim putem, danas preko Zvijezde i Oćevije, pješače svojoj Gospi Olovskoj.

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

ZAJEDNIŠTVO POČINJE

OD TEBE I MENE „Ništa se neće promijeniti dok ne shvatimo da smo svi u istom košu. Zajedništvo je ključ. A zajedništvo počinje sa mnom. I s tobom”, – u ritmičnom energičnom tonu žena tamne kose s pozornice se obraća prisutnima. Okupili smo se da podržimo majke čija su djeca izgubila živote zbog nasilja, droge i lako pristupačnoga oružja.

ošli smo iz raznih sredina – onih super bogatih i onih jako siromašnih, nedjeljom idemo u crkve različitih denominacija, ali ovdje smo svi zajedno, podižemo ruke i kimamo glavom potvrđujući da ima pravo. „Ni jedno dijete, ni jedan život nije manje vrijedan da bude zaboravljen ili zapostavljen”, nastavlja žena i zaključuje s „Amen!” – na što mi jednoglasno odgovaramo: „Amen!” Ako smo i došli s kojekakvim predrasudama, one se tope kao ledeni zid – ispred topline suosjećanja koju skupa dijelimo kad jedan drugoga susretnemo u patnji. Jer u tom trenutku, kad se duša i razum slože u suosjećanju, događa se promjena, transformacija, obraćenje. Predajemo Bogu svoj osjećaj privilegije i autoriteta, uvjerenosti da smo ‘mi’ u pravu, a ‘oni’ u zabludi. Odjednom priznajemo da je svako optuživanje, prebacivanje odgovornosti i upiranje prsta, besmisleno. Prihvaćamo da smo svi na 22 svjetl ori jeci . ba

neki način pridonijeli problemu (makar i šutnjom ili neaktivnošću) i da je promjena u nama samima ključna. Postajemo svjesni da, dokle god se dijelimo na ‘pravedne’ i one koje ostavljamo izvan zidova naših vjerskih zajednica, ostajemo na razini licemjerstva. Odlučujemo se za tu promjenu, to obraćenje i u tom trenutku, vjerujemo da je iscjeljenje društva moguće, a pomoć onima koji su najugroženiji i najranjiviji dostupna. Ispunjeni ljubavlju, bez sumnji, optužbi i nepovjerenja – otvaramo vrata kreativnom duhu i pronalazimo nova rješenja. Tada zajedno, bez nepotrebnih egoističnih i sebičnih motiva, zaista postajemo ruke, noge i oči Krista. Krist nema tijela nego tvoje. Nema ruku ni nogu na zemlji osim tvojih. Ti si oči kroz koje s blagošću gleda ovaj svijet – tvojim nogama hoda da čini dobro, rekla je sveta Terezija Avilska. Zajedništvo je ključ. A ono počinje od mene. I od tebe.

Odlazim sa skupa kao sa svete mise: obogaćena još jednim susretom živoga Boga. Puna dojmova, razmišljam: da bismo došli do toga zajedništva i osvijestili činjenicu da je svatko od nas jedan dio većega plana, zaista moramo početi od sebe. Što to znači? Kako to izgleda?

Put do promjene

Neki ljudi s lakoćom prihvaćaju promjene. Nekima treba dugo da se oslobode straha i blokada (koje su često uzrokovane ranim traumama). Neki kroz patnju napokon pronađu put do promjene. Neki se samo nakon tragedije „probude” i počinju živjeti. Neki uopće ne vide zašto bi se oni trebali mijenjati i pomicati iz svojih udobnih života. Meni je pomogla dugogodišnja borba s depresijom i anksioznošću. Uz pomoć psihoterapije i coachinga, shvatila sam da se uzroci mojoj tuzi i strahovima nisu nalazili u izvanjskim situacijama i ljudima, nego da je pravi izvor

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

CIJELI ŽIVOT KAO

JEDAN DAN Kraj stare i početak nove godine uvijek nas navodi na svođenje računa. Koliko smo i od koga zaradili, koliko smo naplatili, a koliko smo i kome dužni; što smo od naumljenoga ispunili, a što nismo, i hoćemo li to prebaciti na iduću godinu ili odustati; što smo naučili, a što zaboravili; u čemu smo se popravili, a u čemu stagnirali ili se pak pokvarili.

risjećamo se radosnih i tužnih događaja, rođenja i smrti, uspjeha i neuspjeha. Napokon, radimo planove za iduću godinu, što treba obaviti do proljeća, do ljeta, do jeseni i do zime – do idućega svođenja računa. Iako vrijeme teče stalno i jednoliko, mi se hvatamo za datume i obljetnice kako bismo se lakše snašli u neshvatljivom. Podijelili smo vrijeme na dane i mjesece, na godine i razdoblja, i umišljamo da nam se ciklično ponavljaju, da stalno dolaze neki utorci i srpnji – a istina je da vrijeme struji kao rijeka i da se ne može dvaput ući u istu vodu jer je već daleko na putu prema ušću. Kada su svetog Augustina pitali što je vrijeme, rekao im je da zna ako ga nitko ne pita, ali ako ga tko pita – ne zna. Zbunjuje taj život u stalnoj sadašnjosti u kojoj budući trenutak upravo dolazi, a sadašnji je već prošao. Pokušavamo 24 svjetl ori jeci . ba

naći neke odjeljke vremena, da barem shvatimo njegove dijelove, kad već ne možemo cjelinu, pa smo tako izmislili dane i godine. I obično na tom kraju, na dnu godine – a kažu da bi i riječ Badnjak mogla nastati od riječi ‘dno’ – svodimo račune. Kraj godine je doista kao neka mala smrt, i uvijek se nadamo da će onaj stari, nespretni čovjek, pun mana i dugova, nestati, i da će nas od prvoga siječnja dočekati novi, obnovljeni i pun elana. Možda je zato baš siječanj najdepresivniji mjesec – jer se razočaramo kada se na Novu godinu opet probudimo u sebi i krećemo u novi dan poput Sizifa kome se kamen otkotrljao natrag u dolinu.

Svaki mjesec minuta

Kad utihnu božićna i novogodišnja slavlja, kad se darovi otvore, a omoti bace, kad gosti odu i mi se vratimo domu, kad

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

ŽENIDBENA

PRIVOLA U prošlom godištu govorilo se o sakramentalnoj ženidbi općenito, o pojmu ženidbe i njezinim bitnim svojstvima, o konstitutivnom elementu – privoli te o zaprekama. Od svih ovih tema, ženidbena privola zadaje najviše posla crkvenim sudovima

pravo se iz statistika može iščitati da najčešći slučaj nevaljanosti ženidbe izvire upravo iz manjkave ženidbene privole. Stoga je potrebno još jednom pojasniti što je to privola, a o tome će svakako biti govora i u sljedećim brojevima. Konstitutivni i temeljni element ženidbe jest privola zakonito očitovana između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. Kratko i jasno se može reći da je ženidbena privola čin volje kojim muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu (kan. 1057). To su riječi koje budući supružnici jedno drugom izgovaraju: Ja, I., uzimam tebe, I., za svog/ju supruga/u i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga. Na prvi pogled čine 26 svjetl ori jeci . ba

se prejednostavne, ali one itekako imaju svoju težinu, o njima naime ovisi valjanost ženidbe. Upravo nedostaci u privoli čine ženidbu nevaljanom, a oni se mogu odnositi na slobodu osobe, njezine sposobnosti i ispravnost njezinih namjera. Stoga, da bi ta ista privola bila valjana mora se raditi o osobnoj privoli obiju stranaka, slobodna bez prisile, promišljena, potpuna bez pozitivnih ograničenja ili isključenja bitnih elemenata i svojstava ženidbe. Ona mora biti istinita, što znači da riječi koje se očituju na vani moraju odgovarati nutarnjoj nakani, tj. činu volje. Privola može biti ili posve isključena ili tako manjkava da je po odredbi zakona pravno nevaljana te nema svoga pravnog učinka. Nakon kratkoga objašnjenja pojma privole prelazi se na nedostatke privole koji se odnose na sposobnost osoba. Budući da je ženidbena privola čin volje

te se u svom djelovanju oslanja na razum, ona se opredjeljuje prema vanjskim predmetima, kako ih razum volji predstavlja. Prema tome ženidbena je privola, kao i svaki drugi voljni čin, posljedica djelovanja razuma kao spoznajne moći i volje. Zato sve okolnosti koje mogu neposredno utjecati na razum ili na volju utječu i na ženidbenu privolu. Zakonik kanonskoga prava, u kan. 1095, br. 1-3, određuje da su nesposobni za sklapanje ženidbe: 1. oni koji nisu dovoljno sposobni služiti se razumom; 2. oni koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba da se uzajamno predaju i primaju; 3. oni koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze. Kanon nabraja tri različita oblika nedostataka koji po sebi privolu čine nevaljanom, koji iskrivljuju samu naravnu sposobnost osobe koja više nije u stanju shvaćati i htjeti. U sva tri slučaja govori se o situaciji u trenutku izricanja privole: u tom trenutku ili nastaje ili ne nastaje ženidba. Brak koji je sklopljen valjano ne može nakon sklapanja ženidbe postati nevaljan zbog nastanka neke psihičke bolesti ili ludila. Zbog kompleksnosti stvari, samo će se ukratko napraviti pregled ovih nepravilnosti koje navode komentatori Zakonika, među kojima se ističe Luigi Chiappetta: 1. oni koji nisu dovoljno sposobni služiti se razumom. Uporaba razuma, koja se redovito stječe nakon sedme godine života (kan. 97, § 2), po sebi pripada spoznajnom području. Uporaba razuma je bitna i nužna da bi se ostvario voljan, odgovoran i slobodan ljudski čin. Taj nedostatak može biti trajan zbog pomanjkanja ili iskrivljenja koja su spriječila potreban razvitak ili zrelost osobe kao i zbog teških psihičkih bolesti koje priječe odnos sa stvarnošću (slaboumni, ludi, bezumni, manijaci itd.). Nadalje, taj nedostatak može biti privremen zbog poremećaja nastalih uslijed prigodnih ili prolaznih uzroka

VIJESTI Dani franjevačke kulturne baštine Franjevačka teologija/SR Foto: fra Oliver Livančić

SARAJEVO — Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, od 1. do 2. prosinca 2017. upriličen je simpozij Dani franjevačke kulturne baštine, na kojemu su sudjelovali predavači i prijatelji Franjevačke teologije. Program je započeo studentskom radionicom Intertekstualne veze: franjevačke kronike – Andrić – Mlakić. Voditeljice radionice bile su prof. Dolores Grmača i prof. Ena Begović Sokolija, dok su izlaganja držale studentice sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ana Alviž, Marina Maretić, Martina Mišić, Ruža Radoš, Francesca Sammartino, Maja Vrkić te Nikolina Vrkić. Nakon pauze po završetku radionice upriličen je razgovor s književnikom Josipom Mlakićem. U subotu 2. prosinca 2017., program je nastavljen kada je održan Znanstveni skup u čast 70. rođendana fra Marka Karamatića kao dio Međunarodnog znanstvenog skupa Dani franjevačke kulturne baštine. Skup je uvodnim riječima pod naslovom Mnogostruko djelovanje fra Marka Karamatića otvorio fra Mile Babić. Nakon njega predavanja su nastavili fra Ivo Marković s temom Pastoralni rad bosanskih franjevaca u prošlosti, fra Božo Lujić s predavanjem Uloga hebrejskog načina razmišljanja u stvaranju povijesnoga mišljenja te Petar Jeleč s temom Protesti biskupa fra Alojzija Mišića protiv zločina. U drugom dijelu skupa predavanja su održali fra Stjepan Duvnjak na temu Teologija slike II. Nicejskog sabora 787., Ivana Prijatelj Pavičić na temu Dvostruka relikvija iz Kraljeve Sutjeske kao nepresušna, izazovna tema za znanstvenike i muzealce, Sanja Cvetnić na temu Četiri slike iz iz XVII. stoljeća u baštini Bosne Srebrene te Marica Petrović na temu Fra Marko Karamatić o srednjovjekovnom i suvremenom Gradovrhu. 28 svjetl ori jeci . ba

Predavanja u trećem dijelu skupa održali su Ivo Pranjković na temu Jezik bosanski aliti ilirički fra Stipana Margitića, Mirjana Horvat i Sanja Perić Gavrančić na temu Funkcionalna raslojenost jezika u Divkovićevim Besjedama te Andrea Radošević na temu Egzempli u Divkovićevim Besjedama i glagoljskim Disipulima prema djelu Sermones Discipuli Johannesa Herolta. U četvrtom dijelu predavanja su održali Dolores Grmača i Mateo Žagar na temu Analiza razlika u izdanjima malog Nauka fra Matije Divkovića,

Slavljenik fra Marko Karamatić

Predavanje prof. Dolores Grmača

Florence Graham na temu Bosanski franjevački izvori iz sedamnaestog i osamnaestog stoljeća i njihova publika te Ruggero Cattaneo na temu O transkripciji Lastrićevih homiletičkih tekstova. U petom je dijelu Jozo Džambo održao predavanje na temu Čudna zemlja, čudni ljudi: Bosna i Hercegovina u međunarodnoj karikaturi između 1878. i 1918. godine. U posljednjem dijelu skupa fra Mile Babić, Lada Badurina, Lahorka Plejić Poje i Marijana Horvat predstavili su zbornik radova Matija Divković i kultura pisane riječi I. i II. Skup je zatvorio fra Danimir Pezer, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu.

Simpoziju su nazočili brojni gosti

Novi đakoni Provincije Bosne Srebrene Svjetlo riječi

SARAJEVO — Na prvu nedjelju došašća, 3. prosinca, dvojica svećeničkih kandidata Bosne Srebrene primili su sveti red đakonata. Novi đakoni su fra Silvio Zlatarević i fra Mario Dadić. Misno slavlje i obred ređenja u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova predvodio je nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić. U koncelebraciji bili su provincijal Bosne Srebrene, zatim

Dopuštena hodočašća Svjetlo riječi

Katolički portal Aleteia objavio je nedavno izjavu nadbiskupa Prage u Varšavi Henryka Hosera, posebnoga izaslanika Svete Stolice za pitanje Međugorja. „Čašćenje Međugorja dopušteno je. Nije zabranjeno i ne mora se činiti u tajnosti”, potvrdio je nadbiskup Hoser, nekoliko mjeseci nakon što ga je papa Franjo poslao u Međugorje kao posebnoga izaslanika. Nije bio poslan da prosudi autentičnost ukazanja, nego stanje pastoralne brige koja se pruža tisućama vjernika koji onamo putuju svake godine. Dosad hodočašća u ovo mjesto nisu smjele

meštar bogoslova fra Danijel Nikolić te gvardijani dvaju samostanskih područja kojima pripadaju kandidati: fra Mario Jurić, gvardijan u Tolisi i fra Miro Relota, gvardijan u Fojnici. Među ostalim svećenicima bili su rektori dviju nadbiskupijskih bogoslovija preč. Josip Knežević i preč. Michele Capasso. Misno slavlje animirali su članovi bogoslovskog zbora Franjevačke teologije u Sarajevu, dok su kod oltara služili bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Pred vjerničkim pukom kandidati su nadbiskupu obećali da će živjeti u

celibatu, moliti Časoslov te biti poslušni svomu biskupu i redovničkom poglavaru. Uslijedilo je pjevanje litanija svih svetih, tijekom kojeg su kandidati zauzeli stav najdubljeg klanjanja - ležeći u prostraciji. Nakon polaganja ruku i posvetne molitve, primili su red đakonata te pristupili služenju kod oltara tijekom euharistije. Nakon misnoga slavlja i ređenja, đakoni su slavlje nastavili na druženju s obitelji i prijateljima. U ljeto 2018. predviđeno je njihovo svećeničko ređenje i mlada misa.

organizirati službene crkvene skupine, iako su vjernici smjeli hodočastiti u Međugorje privatno ili putem drugih organizacija. No sad će biti dopušteno organizirati službena hodočašća. Objavio je tako da je odluka Biskupske konferencije Jugoslavije o zabrani organiziranja hodočašća stavljena izvan snage. Naglasio je kako su franjevci u Međugorju izuzetno aktivni u pružanju pastoralne skrbi. Nekoliko dana poslije svojoj je izjavi dodao kako su hodočašća u Međugorje dopuštena samo kao pastoralna i ako nemaju veze s međugorskim ukazanjima. Naime, Sveti Otac još uvijek nije donio konačan sud o fenomenu tamošnjih ukazanja. s i j eč a n j 2 018 .

VIJESTI Uprizorene Žive jaslice Nikolina Marčić

SARAJEVO – U vrijeme budnog iščekivanja Krista Spasa, radostan je svaki susret koji ukazuje na dolazak Božića. A susret se pak ostvaruje kroz zajedništvo. Sv. Franjo je sa svojom subraćom 1223. godine živopisno uprizorio božićne jaslice u mjestu Greccio. Franjevački studentski centar na Kovačićima je postao Greccio 18. prosinca 2017. godine kada su uprizorene žive jaslice. Ulogu Svete Obitelji dobila je obitelj Šeremet. Na samom početku sve prisutne je pozdravio tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Damir Pavić, pozivajući sve prisutne da se raduju ovom zajedništvu iščekujući rođenje Isusovo. Budući da se Boga može i pjesmom slaviti, a istovremeno i moliti, nitko nije želio propustiti ovu priliku zajedničke molitve. Uz bogoslove Franjevačke teologije u Sarajevu, božićnim pjesmama svi prisutni su najavili i počeli slaviti Isusov rođendan, a vrijedni framaši su program upotpunili prigodnima recitacijama i meditacijama. Na kraju programa nazočnima se obratio i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Jozo Marinčić, iskazujući radost zbog ovog događaja. U tom duhu je sve pozdravio i zaželio čestit i blagoslovljen Božić. Druženje se nastavilo uz kuhano vino i čaj, ali i čašu razgovora, lijepe želje, začinjene Božjim blagoslovom. Bogu hvala na ovom daru zajedništva i na ovom susretu, koji je i ove godine ispunio svoj cilj – biti jedno u Isusu.

30 svjetl ori jeci . ba

Proslava blaženih Drinskih mučenica Svjetlo riječi/KT

SARAJEVO – Spomendan bh. blaženica i mučenica obilježen je i svečano proslavljen u njihovu svetištu, u crkvi Kraljice krunice pri samostanu časnih sestara Družbe kćeri Božje ljubavi. Misnim slavljem predsjedao je biskup franjevac mons. Marko Semren, a u koncelebraciji je među mnoštvom svećenika bili su i provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu mons. Darko Tomašević i kanonik mons. Pavo Jurišić. Bogoslovi Franjevačke teologije pjevanjem su animirali liturgijsko slavlje U propovijedi je mons. Semren između ostaloga rekao: „Život je dobar kada se živi u evanđeoskom smislu i predanosti Bogu u svagdašnjici. Onda je sigurno da će takav i zadnji čas biti. Ovo budi u nama izvanrednu nadu, duboku radost, da ćemo konačno vidjeti slavu Isusa Krista. Tako su živjele i Drinske mučenice te nam ostavile primjer vjernosti Kristu Raspetomu i Uskrslomu, da ih nasljedujemo”, zaključio je na kraju propovjedi mons. Semren. Nakon svete mise nazočni su pristupili oltaru na kojem je izloženo umjetničko djelo slikara Ante Mamuše koje

prikazuje blažene Drinske mučenice. Svečanu trodnevnicu koja je prethodila središnjoj proslavi predvodio je gvardijan franjevačkoga samostana na Bistriku fra Slavko Topić. Blažene Drinske mučenice (sestre Jula Ivanišević, Berchmana Leideinx, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan i Bernadeta Banja) beatificirane su 24. rujna 2011. godine u sarajevskoj olimpijskoj dvorani Zetra. Ove godine Družba sestara kćeri Božje ljubavi, kojima su pripadale i blaženice, slavi 150. obljetnicu osnutka i 135. obljetnicu djelovanja u glavnomu gradu Bosne i Hercegovine.

Praizvedba Hercegovačke mise Svjetlo riječi

SARAJEVO – U crkvi sv. Ante na Bistriku 1. prosinca upriličena je praizvedba djela Missa Hercegoviniensis – Hercegovačke mise za soliste, mješoviti zbor, gudački orkestar i orgulje skladatelja Andrije Pavliča. Koncert je održao zbor Pontanima pod ravnanjem Alme Aganspahić u suradnji s kamernim orkestrom Pontanima. Solisti su bili Hiroko Takeuchi i Katarina Kikić

Dvije božićne priredbe Svjetlo riječi

SARAJEVO – Na Franjevačkoj teologiji 21. prosinca održana je prigodna priredba uz predstojeće božićne blagdane. Gosti su i ove godine ispunili amfiteatar Franjevačke teologije. Program je započeo nastupom bogoslovskoga zbora Fra Nenad Dujić pod ravnanjem fra Emanuela Josića. Izveli su dvije pjesme: Velik je Gospodin skladateljice s. Lujze Kozinović i Veni, veni, Emanuel, gregorijanski koral. Pozdrav i čestitku u ime bogoslova, njihovih odgojitelja i profesora nazočnima je uputio bogoslov fra Franjo Baraban. Središnji dio večeri zauzela je

(sopran), Vedrana Ravlić (alt), Emanuel Josić (tenor) i Marko Kalajanović (bariton) te na orguljama Marko Stojanović. „Ovo Pavličevo djelo je suvremenim glazbenim izrazom pogodilo najfiniju intimu hercegovačke duše. Nijedna druga forma izvan mise ne bi mogla dosegnuti onaj odjek sudbine što ga nosi hercegovačka ganga”, poručili su organizatori. Godine 2009. premijerno je izvedena i Missa Bosniensis istoga skladatelja. komična predstava Škrtac francuskoga dramaturga Molierea. Sa studentima i bogoslovima pripremila ju je Anela Križanac. Posljednja točka večeri bio je nastup tamburaškoga orkestra Franjevačke teologije. Odsvirali su i otpjevali božićnu pjesmu Svim na zemlji mir, veselje u aranžmanu Pere Čubića. VISOKO – U sportskoj dvorani Franjevačke klasične gimnazije održana je iste večeri priredba u organizaciji đaka i sjemeništaraca ove odgojno-obrazovne ustanove. Prvi nastup bio je izvedba gregorijanskoga napjeva Creator alme dusiper, latinska verzija adventskoga himna Nebesa Stvorče

Sarajevo

zvjezdanih uz Prvu nedjelju došašća. Zatim je Ženski zbor Franjevačke klasične gimnazije otpjevao englesku božićnu pjesmu Carol of the bells. Ćazim Sinanagić potom je nastupio s klavirskom skladbom. Vrhunac večeri došao je u predstavi Božićna priča Charlesa Dickensa, u izvedbi đaka Franjevačke klasične gimnazije. Nakon toga je Sara Pavlović nastupila na klaviru, a odmah zatim i vokalno-instrumentalni sastav FKG s pjesmom Jingle Bell Rock. Članovi komornoga sastava FKG Viela nastupili su s pjesmom Tiha noć. Tamburaški sastav FKG pod ravnanjem Tome Maltara izveo je za kraj tri božićne pjesme.

Visoko s i j eč a n j 2 018 .

Pogled u dušu

Piše prof. dr. Snježana Šušnjara

OVISNOST O

TELEVIZIJI U svakoj kući danas postoji jedan strani element koji upravlja svima i kome se svi klanjaju. Nitko mu se ne opire, a on širi ideje koje se odgojem ne preporučuju i koje nisu poželjne ni za koga, a kamoli za djecu.

aj predmet po cijeli dan dominira prostorom i privlači znatiželjne ili slučajne poglede i svojim sadržajem uglavnom zagađuje prostor, ali ga nitko ne istjeruje van, naprotiv. Većina sadržaja u novije vrijeme jesu otrovni za živa bića jer proklamiraju stavove i misli koje su strane ljudskoj psihi. Puno nasilja, krvi, zla! I sve se to servira dječjim očima koje nisu naviknute na takve prizore, ali koje im poslije izvjesnoga vremena postaju svakodnevica. Dijete ubrzo počne pokazivati ponašanje koje začuđuje roditelje, koji se stanu pitati otkud djetetu takve riječi, takvi izrazi, takva agresija i čudni ispadi? Počnu razmišljati s kim se to dijete druži, što je u školi čulo, što mu se dogodilo... A uzročnik svega i dalje dominira prostorom i odašilje svoje otrovne strelice po cijeli dan. Od trenutka kad dijete otvori oči pa do polaska na počinak u društvu je naprave koja je nekad bila osmišljena da okupi 32 svjetl ori jeci . ba

obitelj u pojedinim satima, a nikako da ih otuđuje sve vrijeme. U Americi dijete do kraja osnovne škole, gledajući TV po 7 sati dnevno, odgleda 8000 umorstava i 100 000 činova nasilja. U istom razdoblju provede pet minuta dnevno s ocem, a 20 s majkom i to opet za stolom ili pred TV ekranom. A ovi rezultati su iz istraživanja urađenih 1990-ih godina.

Obiteljsko druženje?

Kad je televizor izmišljen, bilo je to nešto ljudima neshvatljivo. Kako spikeri, glumci, pjevači mogu stati u tu kutiju i kretati se u njoj. U manjim mjestima je bilo tek nekoliko kuća koje su si mogle priuštiti televizor i onda bi se svi okupljali u vrijeme prikazivanja, recimo, serije Gradić Payton ili nekih festivala koji su se stali emitirati tih davnih vremena. Bile su to 1960-e godine, kada je i struja konačno pohodila manja mjesta. Kasnije, kad je ova „kutija” bila dostupnija,

nabavile su je skoro sve obitelji i točno se znalo kad i što djeca mogu gledati. Televizor se palio samo u određene sate kad se znalo što vrijedi pogledati i nakon toga bi se opet gasio. Sjećam se da smo brat i ja bili iznenađeni kad nas je mama pozvala u sobu i dopustila nam gledati seriju U registraturi jer se tu radilo o dječaku kojega šalju na škole. Mama je rekla – da vidite kako se teško živjelo i kako je škola bila nedostupna. I mi djeca smo bili počašćeni i iznenađeni maminom odlukom da nas pripusti pred TV ekran u vrijeme koje nije bilo za nas, u 20 sati, nakon Dnevnika. To je bilo prvi put da smo u to vrijeme s odraslima pratili TV program. Uglavnom nas nije ni zanimao. Mi smo izbjegavali puno se zadržavati u kući jer bi nam odmah pronašli neki posao, a djeca svih generacija radije vrijeme provode zajedno, družeći se kroz igru. Danas roditelji sjede pred televizorom skupa s djecom. Ako su djeca mala, pa traže pažnju, onda ih roditelji „posade” pored sebe i skupa prate šarene slike, a ako su veća, pošalju ih u njihovu sobu gdje su im instalirali TV i djeca su prepuštena svemu i svačemu iz te kutije koja njima ne znači isto što i odraslima. Dijete u dobi od 3 ili 4 godine poistovjećuje se s onim što vidi na ekranu, ne razlikuje stvarnost od mašte, što može dovesti do opasnih situacija. Prosječno dijete provede 1680 minuta ispred TV ekrana tijekom tjedna, a s roditeljima 38,5 minuta. U prosjeku dijete mlađe od šest godina provodi 3 sata dnevno gledajući TV, oko 2 sata vani u igri, a najmanje provede čitajući ili slušajući priče. Uglavnom, najveći dio svoga slobodnog vremena djeca provode pred TV ekranima. Prosječno će dijete do svoje 18 godine vidjeti više od 200 000 prikaza nasilnih scena, što može dovesti do smanjenja osjetljivosti i empatije vezane uz nasilje te pojavu agresivnoga ponašanja. Program za djecu često sadrži više nasilja nego program za odrasle. Djeca mlađa od tri godine ne bi

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

TRI SVADBE I

MLADA MISA Svatko poznaje barem jednu osobu koja slaže stvari uvijek na isti način. Kupuje uvijek u istoj pekarnici isto pecivo. U kafiću dugo bira što će naručiti, a onda, baš kao i uvijek, uzme veliku kavu s mlijekom i čašu vode. Možda i sami sebe zatečete kako naručujete samo dva okusa sladoleda iako se svaki put premišljate dok dugo proučavate mnoštvo natpisa ispred hrpa novih okusa.

li sjedite za stolom uvijek na istom mjestu. Novine čitate uvijek od posljednje stranice. Često ljudi ljetuju uvijek u istom gradu, iako tamo nemaju ni vikendicu, ni rodbinu. Moja je poznanica otišla i korak dalje, pa godinama unajmljuje isti apartman kod privatnoga iznajmljivača, iako televizor nikad nije popravljen, a roleta je na balkonskim vratima zapela na trećini i zauvijek tamo ostala. Nakon povratka s ljetovanja danima refleksno saginje glavu kad izlazi na vlastiti balkon. Osim toga, njezini ljetni domaćini imaju psa koji baš i nije gostoljubiv, tako da povratak u apartman često predstavlja pravu malu avanturu i nadmudrivanje. I borbu za čitave gležnjeve... 34 svjetl ori jeci . ba

Ili ono kad za praznike pripremamo uvijek ista jela iako sebi čvrsto obećamo da će ove godine biti drukčije. Nakon listanja i razmišljanja, odustanemo, slegnemo ramenima, nazovemo to tradicija i vratimo se uobičajenom. Lakšem. Sluge smo rutine, ovisni o stvarima, mjestima i načinu... Dosljedni u banalnom. Mirela je bila mlada žena koja je iz malene sredine stigla u sveučilišni centar sa silnom željom da studira arhitekturu. Naivna, nedovoljno pripremljena, u okršaju s mnoštvom probranih, spremnih kandidata, nije imala izgleda. Upisala je agronomiju na drugom roku, tek toliko da se ne vrati kući, da zadrži studentska prava. Vrijeme je provodila

uz studente arhitekture, sudjelujući u njihovim projektima i radovima kao tihi promatrač i čekala nove, buduće brucoše. I stigli su, još jedan prijemni ispit, a ona sigurna, uvjerena u upis. Detalje točno ne pamtim, ali došlo je do administrativnoga nesporazuma, zagubljenih dokumenata ili promašenoga roka, čega li. Uglavnom, nije mogla niti pristupiti polaganju. Bila je očajna. Upisala je obnovu prve godine agronomije jer je lanjsku, jasno, izgubila i krenula s učenjem ispita koji nemaju veze s njom, ni s onim što želi. Prošla je cijela godina teška od šutnje i botanike, a ona se, ovaj put potajno, pripremala za još jedan prijemni na arhitekturi. I položila ga je. I upisala se. Znate kad kažu da netko procvjeta? Ona je bila sve to. Ošišala se, nasmijala, do tada tiha, stisnutih usana, progovorila je glasno i prionula svim srcem onome što je toliko željela. Trajalo je manje od jedne akademske godine. Počeo je rat. Bila sam sigurna da je ovo najtužnija priča o ambiciji jedne mlade žene. Nakon puno godina prepoznala sam je kao gošću u studiju televizijske postaje jedne europske zemlje. Stupila sam s njom u kontakt i doznala da je završila arhitekturu. U nekom drugom gradu, državi. Sada živi u trećoj, ima obitelj, izgleda sretno. Još uvijek prebirući u glavi sjećanje na Mirelu, na suhi listić djeteline u njezinoj debeloj knjizi i ispit iz botanike koji nikada nije položila, postadoh svjesna svijeta oko sebe. Hladno, zimsko jutro, sve bijelo od jutarnjega mraza, poput sitne čipke na svakoj, pa i najtanjoj goloj grančici..., a onda ugledam njega, još jednoga solo igrača čuda zvanoga život. Čovjek četrdesetak godina, duge čupave kose, još duže neočešljane i neoprane. Brada, u skladu s kosom, pa majica kojoj se zbilja ne može niti nazreti, a kamoli naznačiti boja ili oblik. Eto, ima rukave. Hlače? Hm, mogu li se uopće tako nazvati u ovom mrzlom jutru? Duljine ispod koljena, teško je

Retrospektiva

Piše Marko Karamatić

OD (NE)TOLERANCIJE

DO TERORA

Pojam tolerancija oblikovao se u vrijeme vjerskih ratova prije nekoliko stoljeća, a označava uvažavanje drukčijih shvaćanja i stavova, drukčijega načina života, osobito drukčijega svjetonazora jedne skupine u odnosu na drugu, ali i u odnosu na pojedinca. Sve protivno tome bila bi netolerancija.

novije vrijeme pojam tolerancija se razumijeva i u smislu priznanja jednakih prava pojedinaca – osoba. U našoj svakodnevici pitanje (ne)tolerancije se ponajviše manifestira na području svjetonazorskih razlika. One se, promatrajući javna reagiranja, katkad čine nepremostivima: jedni su „napredni”, drugi „konzervativni”, „nazadni”, jedni „lijevi” drugi „desni”, jedni „antifašisti”, drugi „fašisti”, „klerofašisti”, „rasisti”... U svemu tome paradoksalna je činjenica da se najglasniji „promicatelji” tolerancije i borci za „uzvišene ciljeve” antifašizma ponašaju zapravo posve suprotno od onoga što načelno zagovaraju. Ovdje ćemo baciti pogled na događanja u povodu summita G-20, održanoga početkom srpnja 2017. u njemačkom lučkom gradu Hamburgu, u okviru već dulje vremena promoviranoga procesa kontroverzne globalizacije. Riječ je o povremeno održavanim 36 svjetl ori jeci . ba

skupovima 20 najrazvijenijih svjetskih ekonomija na kojima sudjeluju ministri financija tih zemalja. Kao i u povodu ranijih takvih skupova najavljene su demonstracije antiglobalista u organizaciji više različitih udruga. Međutim, malo je tko očekivao da će se prosvjed 12 000 prosvjednika pretvoriti u pravi rat pod vodstvom ljevičarskih ekstremista, koji se, inače, predstavljaju kao borci za velike ciljeve dobrobiti čovječanstva. Računa se da ih je bilo 1000 ekstremno nastrojenih za nasilje i u tom smislu dobro pripremljenih. Nastupili su s ratobornim sloganom „Dobro došli u pakao”! Organizaciju ekstremista vodila je ljevičarska ćelija Die rote Flora (Crvena Flora) u Hamburgu, sa sjedištem u zgradi koju su ljevičari zaposjeli 1989. godine. U njoj je nekoć bio Teatar Flora, ali su ljevičari spriječili njezino preuređivanje u Glazbeni teatar. Crvena Flora vrijedi kao „simbol lijevo-radikalnog otpora

i žarište politički motiviranih nasilnih akcija”. U toj su se ćeliji razvijale „klice lijevog ekstremizma”, piše Hannoversche Allgemeine Zeitung, 11. srpnja 2017., čiju su zabranu, nakon paklenih zbivanja, zatražili neki njemački političari. Put u njihov uzvišeni raj vodi, kako su sami nagovijestili, kroz njihov pakao. Ovaj put su uspješno demonstrirali svoje paklene namjere! Palili su automobile stanovnika grada, pljačkali radnje i supermarkete, razbijali sve pred sobom, bocama i kamenjem išli protiv policije (vatrogasci su intervenirali preko 200 puta u 24 sata). Jedan od takvih pregrijanih ljevičara čak je laserpointerom iz svoga stana opasno ugrožavao let policijskoga helikoptera. „Do sada nikada nismo doživjeli takvu žestinu mržnje i nasilja”, kaže glasnogovornik policije Hamburga Timo Zill. To je pravo lice lijeve terorističke scene. Ekstremisti su oblačili crnu odoru i kapuljače u vrijeme akcije, da ih preko

Politički (ne)korektno Oholice u Crkvi

Piše fra Pavo Filipović

GUSKE

SV. MARTINA U nekim zemljama hladnoga Sjevera postoji od studenoga do prosinca, negdje čak i siječnja, običaj jedenja guske. Na jelovnicima je ta delikatesno pripravljena tradicionalna poslastica ponuđena pod imenom jednoga katoličkog sveca – Martina iz Toursa (316. – 397.).

njemačkim restoranima u to vrijeme na dnevnim kartama stoji napisano „Martinsgans” što u prijevodu znači „guska svetoga Martina”. Ime toga čovjeka za kojega se kaže kako je bio „vojnik nasilu, biskup po dužnosti i monah po izboru” nije slučajno došlo na jelovnike restorana na Sjeveru i ne povezuje ga se tek tako s guskama. Kako je Martin bio skroman i volio povučen pokornički život, osjećao je odbojnost prema bilo kakvim službama, funkcijama, titulama, častima. Jedna stara predaja pripovijeda kako se svećenstvo i narod grada Toursa nisu mogli usuglasiti oko izbora novoga biskupa za njihovu biskupiju sve dok netko nije predložio Martinovo ime. Prije se naime gledalo da kandidat za biskupsku službu bude svet čovjek, sklon pokorničkome i kontemplativnome životu, dok se danas više gleda je li „podoban” kako bi se što bolje uklopio u „kolektivizam 38 svjetl ori jeci . ba

biskupskih konferencija”. Čim je ta vijest doprla do Martinovih ušiju, on se brže-bolje za vrijeme izbora za biskupa sakrio, nadajući se kako će ipak odustati od njega i predložiti nekoga drugoga. Kako ga u njegovoj skromnoj ćeliji u kojoj je boravio nisu našli, počeše ga vjernici tražiti po gradu. I kada ga nisu našli, doista već htjedoše odustati, ali se tada dogodi nešto neočekivano i čudesno. U jednoj štali na rubu grada počeše guske toliko glasno i uporno graktati da su se stanovnici odmah onamo strčali misleći kako je u nju ušao lopov ili lisica. Na njihovo zaprepaštenje ondje nije bilo ni lopova ni lisice, već se ondje skrivao Martin kojega su po božanskome promislu odale guske svojim graktanjem. Nakon toga svećenstvo i narod grada Toursa jednoglasno izabraše Martina za svojega biskupa i prirediše gozbu. Za gozbu je vlasnik spomenute štale darovao svoje guske koje su završile na tanjurima uzvanika.

Gotovo je simptomatično da su svi ponizni ljudi u povijesti kršćanstva uvijek bježali od prihvaćanja kardinalske, biskupske i drugih visokih crkvenih službi. Smatrali su kako je s visokim službama povezana prevelika odgovornost te kako je nisu dostojni. Kao ljudi iskusni u duhovnome životu znali su ujedno da što je veća i odgovornija služba u Crkvi, to su veće i kušnje, izazovi, napasti. Zato se ti ljudi nisu htjeli samoinicijativno izlagati tolikim opasnostima za duhovni život i spasenje duša. Ljubomorno su čuvali ideale siromaštva, poniznosti, malenosti, skromnosti i jednostavnosti. To ih je motiviralo da bježe od visokih crkvenih pozicija. Tako je sveti Bonaventura kardinalsku kapicu i cipelice prihvatio samo pod Papinom prijetnjom izopćenja iz Crkve. Sveti Bernardin Sijenski je triput odbijao službu biskupstva, a svetoga Tomu iz Villanove su kanonici molili da barem u javnim istupima stavi mitru na glavu. Sasvim je drugačije s oholicama u Crkvi. Oni su redovito izrazito tašti i ambiciozni. Takvi uvijek „sebe vide” na funkcijama i bez ikakvih poteškoća „mogu zamisliti” da obnašaju neku visoku crkvenu službu. I dok se ponizni i jednostavni Martin iz Toursa skrivao među guskama kako bi umakao službi biskupa, dotle bi oholice upregli i Martinove guske da grakću za njihovu promidžbu do visokih pozicija.

Sindrom Zebedejevih sinova

U evanđeljima čitamo kako je „mati sinova Zebedejevih zajedno sa sinovima” došla pred Isusa s molbom da njezina dva sina jednoga dana vladaju s njime u kraljevstvu nebeskome. Kada je majčina molba Isusa ostavila hladnim, očito su njih dvojica i sami ponovili tu molbu: Daj da u tvojoj slavi jedan od nas sjedne s tvoje desne, drugi s lijeve! Jakov i Ivan barem su imali dovoljno skromnosti i umjerenosti pitati Isusa za „vladalačke stolice” u zagrobnome životu. I dok su

VIJESTI IZ SVIJETA Predbožićni koncert gradišćanskih Hrvata Svjetlo riječi

FILEŽ – U austrijskom Gradišću 9. prosinca održan je predbožićni koncert zbora Pax et bonum u organizaciji biskupije Željezno (Eisenstadt). Koncert zbora koji vodi pastoralni asistent biskupije Ivo Šeparović već četiri godine upriličuje se vremenu došašća. Ove godine okupilo se oko 650 gostiju u dvorani za priredbe u Filežu. Program je započeo pjesmom Dona nobis pacem. Na početku su nazočnima, koji su uglavnom gradišćanski Hrvati iz Austrije, Mađarske i Slovačke, upućene riječi dobrodošlice na četiri jezika. Potom je na gradiščanskom dijalektu

Novi broj časopisa Communio Svjetlo riječi

Novi broj Communija (br. 130) posvećen je temama „Tradicija” i „Sloboda i poslušnost”, a pored toga donosi i vrijedne priloge u rubrici „Ogledi”. Uvodničarka ovoga broja je Veronika s. Nela Gašpar. U prvoj tematskoj

hrvatskoga jezika dobrodošlicu izrekao i župnik Fileža fra Božo Blažević, član provincije Bosne Srebrene. Posebni pozdravi upućeni su veleposlanicima Republike Hrvatske u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj. Pjevači su izveli božićne i adventske pjesme te zabavne pjesme ljubavnoga i domoljubnog karaktera. Pred kraj koncerta voditelj zbora Pax et bonum Ivo Šeparović pozvao je mjesnoga biskupa mons. Živkovića da se pridruži izvođačima, na što je ovaj prihvatio mikrofon i otpjevao pjesmu Pismo moja hrli tamo u pratnji pjevača. Za kraj

cjelini članke donose Robert Vorholt, Michaela Böhnke, Jean-Robert Armogathe, Peter Henrici, Bernhard Körner, Julia Knop i Alfred Bodenheimer. U drugoj tematskoj cjelini tekstove pišu autori Jean-Pierre Batut, Henry Donneaud, Béatrice Guillon, Christophe Bourgeois, Louis Bouyer te Ivica Raguž.

Obljetnice Hrvata u Peruu M. J./SR

LIMA – Na blagdan Bezgrešnoga začeća, 8. prosinca, zajednica Hrvata katolika u glavnom gradu Perua, proslavila je dvije obljetnice – 30 godina hrvatskoga pastoralnog vikarijata i 20 godina župe sv. Leopolda Bogdana Mandića. Središnje misno slavlje upriličeno je u podne u župnoj crkvi. Predvoditelj je bio vojni ordinarij u BiH mons. Tomo Vukšić, a u koncelebraciji bili su još i župnik i vikar za Hrvate Južne Amerike mons. Drago Balvanović, župni vikar vlč. Marko Jukić i drugi. Misno slavlje započelo je svečanom procesijom u kojoj su sudjelovali i 40 svjetl ori jeci . ba

su svi okupljeni otpjevali pjesmu Gloria. Nakon koncerta upriličen je domjenak i druženje za okupljene goste i izvođače.

župljani u peruanskim i hrvatskim narodnim nošnjama. Uzveličali su ga svojim pjevanjem i udruženi liturgijski zborovi župe i vikarije zajedno s mladima, a pjevalo se na španjolskom i hrvatskom jeziku. Među nazočnim vjernicima bili su mnogi uglednici iz društveno-političkog i kulturnog života, predstavnici sirotišta iz Ponte Piedre, iz drugih zajednica koje ova župa pomaže te mnogi dobročinitelji župne zajednice. Svečanom misnom slavlju jubileja prethodila je devetnica Bezgrešnom začeću koju su svakoga dana animirali članovi različitih redovničkih zajednica u Limi. Posebna svečanost upriličena je u večernjim satima 7. prosinca.

Dani kulturne baštine D. Z. S./SR

Unutrašnjost crkve sv. Ante u Beogradu

U spomen arhitektu Plečniku Samostan Beograd/SR

BEOGRAD – Krajem prošloga tjedna od 7. do 8. prosinca 2017. godine u Beogradu je održana manifestacija Jože Plečnik, arhitekta. Ljubljana – Prag – Beograd u povodu šezdesete obljetnice smrti ovog priznatog slovenskog arhitekta. Prvoga dana u Ustanovi kulture Parobrod uz prisustvo brojnih uzvanika i poštovatelja lika i djela Jože Plečnika predavanja su održali Ana Kocjan (Arhitekta Josip Plečnik) i Jože Slaviček (Jože Plečnik – Misionarska posvećenost arhitekturi). Potom je uslijedila projekcija filma novinarke Radio-televizije Srbije Olivere Pandžić „Golijati s Crvenog Krsta” o franjevačkoj crkvi svetog Ante Padovanskog u Beogradu. U tom se filmu govori o prijateljevanju bosanskog franjevca fra Josipa Markušića, arhitekta

Plečnika i Ivana Meštrovića na čiji nagovor Plečnik i projektira ovu crkvu. Po završetku filma otvorena je izložba akademskih umjetnika Marije Vaude i Nikole Pilipovića. Inače, cjelovit film u produkciji RTS-a moguće je pogledati na servisu Youtube. Drugoga dana, na Bezgrešno začeće, u crkvi svetog Ante u Beogradu slavljena je euharistija za pokojnog arhitekta Plečnika kojom je predsjedao beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar uz koncelebraciju fra Benedikta Vujice, fra Leopolda Rochmesa i fra Ilije Alandžaka. Fra Ilija je poslije mise održao predavanje o crkvi, nakon čega su posjetitelji imali priliku obići je i vidjeti Plečnikove skice za izgradnju crkve svetog Ante u Beogradu. U sklopu programa nastupili su Ekumenski muški zbor s tri pjesme i Višnja Dimitrijević na orguljama.

Atmosfera na manifestaciji u čast Joži Plečniku

VODICE – U nedjelju 26. studenoga, u Vodicama svečano su završeni Deseti dani kulturne baštine Hrvata Bosne i Hercegovine Šibensko-kninske županije. U župnoj crkvi blaženog Alojzija Stepinca u Srimi tim je povodom biskup šibenski mons. Tomislav Rogić predvodio misno slavlje, zajedno s još nekolicinom svećenika. Misno slavlje je uzveličao KUD Stari Hrast iz Novog Travnika.

Ova dvodnevna manifestacija održana je pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Započela je u hotelu Olympia u subotu 25. studenoga sajmom tradicije i domaćih specijaliteta iz kraja odakle dolaze bosanski Hrvati doseljeni na šibensko-kninsko područje te svečanom večerom uz nastup glazbenik Duška Kuliša, KUD Stari Hrast iz Novog Travnika (Bosna i Hercegovina), dramske sekcije HKD Napredak iz Knina te specijalne gošće Ruže Janjiš, pobjednice hrvatske inačice talent showa The Voice. U pozdravnoj riječi koju je uputio župan Goran Pauk, izaslanik predsjednika Vlade, rečeno je: „Naša Vlada uvijek vodi računa o Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i o vama koji ste doseljeni i živite u Hrvatskoj. Cijeneći ovaj kraj, vi čuvate svoje običaje, kulturu, povijest kraja iz kojeg ste došli te ih prenosite na mlađa pokoljenja i to je bit ovakvih druženja.” Gradonačelnica Nelka Tomić pak dodala je: „Grad Vodice oduvijek je cijenio kulturnu tradiciju svojih sugrađana iz BiH i tako će biti ubuduće.” s i j eč a n j 2 018 .

Nova knjiga Svjetla riječi Jedinstvena zbirka tekstova autora prof. Dalibora Balliana na jednom mjestu donosi sve ljepote i osobitosti naših planina. Prošetajte s nama i upoznajte planine Bosne i Hercegovine. Bjelašnica, Dinara, Maglić, Prenj, Čvrsnica, Zvijezda, Vlašić, Tajan i Jahorina - samo su neke od planina koje možete upoznati i iznova otkriti u novoj knjizi Svjetla riječi.

Obogatite svoje znanje o našim planinama i naručite svoj primjerak pozivom na broj telefona

033 726 200

www.svjetlorijeci.ba

Srednjovjekovni grad

Piše Snježana Šušnjara

BOŽIĆ NA

BOBOVCU Bobovac, stari grad bosanskih kraljeva, mjesto u kojemu se čuvala kraljevska kruna, ponosno promatra zeleni krajolik bosanskih šuma, kroz koji proviruju visoke i kao isklesane kamene stijene, nijemi čuvari grada. Kao da ste u nekom drugom vremenu, kao da okoliš u kojemu ste se našli ne pripada ovoj stvarnosti.

sjeti se dah prošlosti, protok vremena i burnih zbivanja na mjestu koje pohodite. Tu je i put kojim su nekada kočije stizale u ovaj nadasve bogati grad, a koji se jasno vidio sa zidina. Kojim putom je kročila kraljica Katarina, na kojem prozoru je osluškivala šum rijeke Bukovice, o čemu je razmišljala, o čemu snatrila? A njezin muž kralj Stjepan Tomaš, koji je 1461. godine i ukopan na Bobovcu? Kao da su nečije tople i ljudske uspomene zakopane na tom mjestu, uspomene osoba za koje osjećamo da su nam bliske. Spremišta za vodu na samoj uzvisini grada svjedoče o svjesnosti tadašnjega stanovništva, spremnosti na svaku opasnost i bogatstvu njihova života. Da nije bilo nesretnoga Radaka, koji je izdao grad i otvorio Osmanlijama njegove kapije, tko zna bi li prošlost tekla stazama 44 svjetl ori jeci . ba

danas poznatim ili bismo svjedočili potpuno drugu istinu. Izdajstvo, pa bilo i na ruku osvajačima, biva kažnjeno na isti način, jer veli sultan: Ako si bio nevjeran svojima, kako ćeš tek meni služiti?! I završi Radak život bačen sa zidina grada kojega je nemilosrdno predao i pridonio njegovu uništenju i pljački. Kapelica, jedino zdanje izgrađeno na temeljima stare crkve, na čijem se izvanjskom bočnom zidu vide prvotni oblici ranije crkve koja je gledala na sam grad i njime dominirala. U ovoj crkvi su bile kraljevske grobnice, s nadgrobnim pločama od crvenoga mramora, koje su kasnije potpuno uništene. Crkva je bila izgrađena u gotskom stilu i oslikana freskama, kako svjedoči pokojni Pavo Anđelić, znanstvenik i istraživač, koji je prvi i započeo s iskapanjima u Kraljevoj Sutjesci i na Bobovcu.

Ostale zgrade u Bobovcu, što se da nazrijeti iz ostataka, bile su izgrađene na tri terasaste površine. Dvorište s manjim zgradama bilo je na najnižoj terasi, predvorje u srednjoj, skupa s velikom čatrnjom za vodu, koja se i danas vidi te velika palača. Na najvišoj terasi nalazile su se dvije palače i manje dvorište. Upravo je šteta što nigdje nema putokaza ili nekoga drugog pokazatelja koji bi informirao neznanca da u utrobi bosanskih šuma, na vidljivoj uzvisini, leži jedan takav impozantan grad, grad koji je bio glavna utvrda bosanskoga kraljevstva, i u koji su dolazili velikaši iz drugih zemalja, te se divili njegovoj ljepoti i organiziranosti. U knjigama piše da su kupatila bila normalna stvar u vrijeme kad veliki europski dvorovi nisu niti pomišljali na takve „nepotrebnosti”. Lijepo bi bilo dočarati slike Božića u ovom prekrasnom gradu koji je, vjerojatno bio okupan svjetlošću svijeća i svjetlio na uzvisini i prizivao podanike na zajedničku molitvu. Kraljica Katarina je hodila ispred povorke svojih podanika na božićnu misu i zahvaljivala malom kralju na ljubavi i pojavku u njezinu životu koji će poprimiti tragične razmjere. Okolne šume, okićene bjelinom snijega i uhvaćene u zamku mrzline propuštale su ispod svojih krošanja kočije lokalne vlastele koja je dolazila u posjet kralju i kraljici, praćeni zvukovima praporaca i u svečanom ruhu. Kraljica, onako topla i brižna, izlazila bi dočekati goste, te puna brige pitala za njihovo zdravlje i brzo ih uvodila u prostrani hol gdje je vatra u kaminu veselo pucketala i prosto mamila da joj se priđe, što su smrznuti gosti, usprkos pokrivalu od medvjeđega krzna, rado i činili. Posluga bi na kraljičin znak donijela domaće kuhano vino i ubrzo bi se gosti zarumenjeli i zagrijali te bi se moglo započeti s čestitanjima i prepričavanjima događaja koji su ih pratili putem do Bobovca. Nekima se konj poskliznuo, nekima je vjetar odnio šubaru, gospođe su vidjele vuka iza debela bukova stabla

Lik i djelo

SLAVKO GOLDSTEIN

Piše Mile Babić

LJUBITELJ ISTINE

I HUMANIST Za mene je mjerodavna knjiga Slavka Goldsteina 1941. – Godina koja se vraća (Zagreb 2007.), koja je vrhunski spoj memoaristike, historiografije i humanizma. To je kratka povijest njegove obitelji, u kojoj on uvijek svoje sjećanje uspoređuje sa sjećanjima drugih ljudi i s djelima kritičke historiografije.

toj knjizi nema dualističkoga pristupa stvarnosti jer Goldstein svakoga čovjeka, bio on zločinac ili pravednik, opisuje onakvim kakav jest, uključujući sve njegove strane, i dobre i zle, s nadom da u svakom čovjeku postoji klica dobrote koja ga potiče da se vrati svojoj vlastitoj biti. Slavko Goldstein je rođen 22. kolovoza 1928. u Sarajevu, a odrastao u Karlovcu. Od 1947. živio je u Zagrebu. Od proljeća 1942. do 1945. bio je partizan, što znači da se s 14 godina priključio antifašističkoj borbi. Razočaran boljševizmom (staljinizmom) u Hrvatskoj, 1949. odlazi u Izrael, gdje je proveo pune dvije godine. Tamo je upoznao prednosti političke demokracije pred jednopartijskim socijalizmom, zavolio je Izrael i polet njegovih useljenika, koji su nakon tolikih 46 svjetl ori jeci . ba

progona i patnji našli svoj dom; vidio je slabosti novostvorene države te spoznao da je u hrvatsku kulturu i zemlju uronjen dublje nego u židovsku i izraelsku, koju je također cijenio i volio. Njegov prijatelj Harry Frank u šali ga je nazvao „hrvatskim nacionalistom židovskoga identiteta”. Spoznao je, napokon, da bi se sa svojim sposobnostima mogao bolje snalaziti u Hrvatskoj i Jugoslaviji nego u Izraelu. Ali je čvrsto odlučio da se u Jugoslaviju neće vratiti dokle god je tamo režim onakav kakav je bio u vrijeme njegova odlaska u Izrael. Iz pisama svojih prijatelja iz Zagreba naslutio je 1951. da se prilike u zemlji mijenjaju nabolje. Zato se te godine vratio u Zagreb. Godine 1952. član je osnivačke redakcije Vjesnika u srijedu te postaje urednik njegove kulturne rubrike,

urednik je i komentator Radio Zagreba, glavni urednik izdavačkoga poduzeća Stvarnost. Osnivač je i direktor Sveučilišne naklade Liber (1970. – 1982.); urednik je hrvatskih izdanja Cankarjeve založbe (1983. – 1990.), osnivač i urednik Novoga Libera (od 1990. do gašenja Libera); glavni je urednik časopisa Erasmus (1993. – 1997.). Uredio je i kao nakladnik objavio brojna kapitalna djela hrvatske i svjetske književnosti, historiografije, leksikografije, opće kulture, memoaristike i politike. Bio je predsjednik Židovske općine Zagreb (1986. – 1990.), prvi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke (1989. – 1990.), predsjednik kulturnoga društva „Miroslav Šalom Freiberger”, predsjednik Savjeta Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac (2001. – 2006.). Godine 2007. izabran je za predsjednika Hrvatsko-izraelskoga društva prijateljstva. Objavio je više od 600 novinskih, publicističkih i esejističkih radova te predgovora i pogovora knjigama koje je uredio; pisao je scenarije za igrane i dokumentarne filmove; suautor je knjige Okrug Karlovac 1941., Holokaust u Zagrebu, Jasenovac i Bleiburg nisu isto i biografskoga djela Tito (sa sinom Ivom Goldsteinom); autor je knjiga Prijedlog 85, 1941. – Godina koja se vraća i Jasenovac. Tragika, mitomanija, istina. Goldstein je nepotkupljivi ljubitelj istine i humanist, tj. ljubitelj ljudi, što je očito u njegovoj najpoznatijoj knjizi 1941. – Godina koja se vraća. Kad piše o zločincima desne i lijeve ideologije, desnoga i lijevoga jednoumlja (nasilja), Goldstein nikada ne prešućuje ono što je čak i kod zločinaca bilo pozitivno. Takva istinoljubivost i dobrohotnost naprosto zadivljuju. Pišući o zloglasnom Eugenu Didi Kvaterniku, koji je bio arhitekt zločina u NDH, on navodi da je u nastupu samokritike Dido u emigraciji govorio kako je „i s hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, s pravnoga zločin, a s političkog ludost”. Goldstein ističe kako

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

TRUBADUR

IZ ASIZA Na zamolbu urednika Svjetla riječi nastojat ću ukratko opisati nazočnost i djelovanje franjevaca među pukom u našim krajevima od najstarijih vremena do danas.

roz proteklih osam stoljeća franjevci su na ovim prostorima nastojali ostvariti ideal evanđeoskoga života povezan s apostolskom djelatnošću. Odigrali su veliku ulogu u našoj Crkvi i narodu. Bili su u hrvatskom narodu stvaraoci vjerskog života, graditelji Crkve, pregaoci kulture, pomoćnici, a često i branitelji i tješitelji naroda (Uredništvo zbornika Franjo među Hrvatima 1226. – 1976.). U svom su djelovanju uvijek pred očima imali lik svoga Utemeljitelja koji je postao forma minorum – oblik života i djelovanja, uzor i otac svojoj subraći. Stoga, prije svega, treba nešto reći o ulozi koju je Franjo imao u svom vremenu. Sveti je Franjo Asiški svetac Katoličke Crkve o kojemu se najviše piše i govori. On je čovjek koga je Bog poslao da popravi ne samo nesređeno stanje u društvu i Crkvi svoga vremena nego također i kršćansko društvo svih vremena. Božja ga je providnost dala i poslala u svijet. Dosada nije bilo 48 svjetl ori jeci . ba

nijednog čovjeka u kome se življe i vjernije odražava slika Krista Gospodina i evanđeoski način življenja negoli u Franji Asiškom (Pio XI.). Vrijeme u kojem je živio sv. Franjo ispunjeno je zvekom oružja i neprekidnim ratovima. Društvo se nalazilo u previranju. U Italiji se između dvije velike sile, Crkve i Carstva, javlja treća: općina, koju sačinjavaju radnici, obrtnici i trgovci, udružuju se u staleška udruženja, izmiču ispod feudalne hijerarhije. Nazivaju ih pučanima, manjim ljudima. Drugi su sloj sačinjavali feudalci i plemići, koji su se nazivali viši ljudi, dobri ljudi. Između ta dva sloja ljudi postojala su trajna gloženja pa i ratovi. Franjo je bio sin bogatoga trgovca tkaninama, pripadao je pučanima. Živio je u vremenu od 1182. do 1226. godine u Asizu. Dvije godine nakon smrti proglašen je svetim. Životni mu je cilj ponajprije bio postati vitezom. Ali, Bog ga je vodio drugim putovima i doveo do uzvišenijega cilja.

Kad je imao 21 godinu, sudjelovao je u ratu između pučana i plemića. Dospio je u zatvor u Perugii gdje ostaje godinu dana. U zatvoru je obolio, hodao uz pomoć štapa, padao u depresiju i počeo zrelije razmišljati. Izložen je stalnom procesu promjena i pronalaženja sebe. Kad je ozdravio ponovno mu se javlja želja postati vitezom. Pružila mu se prilika kada je papa Inocent III. organizirao vojsku da brani svoje pravo skrbništva nad maloljetnim carem Fridrikom II. Kakav izazov! U papinskoj vojsci postati vitez. Trebalo je stići u Apuliju, gdje je grof Valter iz Brienne organizirao papinsku vojsku. Na putu u Spoletu Franjo je u noći čuo kako mu Gospodin govori: Franjo, tko ti može učiniti više: gospodar ili sluga, bogataš ili siromah? Kad je Franjo odgovorio gospodar i bogataš, Gospodin ga dalje pita: Zašto, dakle, zbog sluge ostavljaš gospodara, a zbog siromašna čovjeka bogatog Boga? Franjo je tada shvatio da su svi ljudi sluge, samo je jedan Gospodar, a taj je iznad svih stvorenja. Samo on može zahtijevati da mu se služi. To je bila prekretnica u Franjinu životu. On će služiti jedinom Gospodaru, Isusu Kristu kojega otada bira za svoga jedinog životnog suputnika. Odmah se vraća u Asiz, povlači se na samotna mjesta, meditira, moli. Svi primjećuju promjenu njegova života. Zaokupljen je mislima kako služiti jedinom Gospodaru?

Gospodar ili sluga?

Nadajući se odgovoru na pitanje koje ga neprestano muči, odlučio je otići u Rim, pomoliti se u crkvi sv. Petra. Iznenadio se! Pred crkvom susreće mnoštvo prosjaka, a u crkvi još veće mnoštvo vjernika. Zapazio je da oni u crkvi časte apostole, a za prosjake vani ne mare, ne znaju davati, druge pomagati. Franjo ne želi biti takav. Izlazi iz crkve i pridružuje se prosjacima. Razumio je da su Isusove riječi: Što ste učinili jednom od ove malene braće, meni ste učinili pravi odgovor na njegovo

Razgovor

Marko P. Đurić,

pravnik, esejist i publicist

Samo dijalogom DO JEDINSTVA Razgovarao fra Janko Ćuro

arko P. Đurić rođen je 1942. godine u selu Velika Ivanča podno Kosmaja u Srbiji. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a zatim se intenzivno posvetio ekumenskoj teologiji surađujući u raznim časopisima: Naše teme (Niš), Blagovesti (Beograd), Znakovi vremena (Sarajevo), Crkva u svijetu (Split), Bosna franciscana (Sarajevo). Dosada je objavio dvije knjige: Rušiti zidove i graditi mostove u duhu i Biblijom i Kuranom do jednoga Boga stvoritelja, u nakladi Naučnoistraživačkoga instituta Ibn-sina u Sarajevu. Osim toga, svoje tekstove objavljivao je u Americi, u časopisu Religion in Eastern Europe, a tekst O verskoj toleranciji registriran je u International Bibliography of Sociology.

50 svjetl ori jeci . ba

S našima u svijetu

HKM LONDON

Piše fra Ljubo Šimunović

OTVORENI NOVOME

VREMENU

Gotovo pet desetljeća Hrvatska katolička misija (HKM) u Londonu pastoralno skrbi o Hrvatima u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naša Misija čuva i njeguje vezu s domovinom, hrvatski jezik, kulturu, identitet i običaje te unaprjeđuje čuvanje i promicanje etničkoga, kulturnoga i jezičnoga identiteta tamošnjih Hrvata katolika.

rvi misionari u Londonu bili su dominikanci: o. Franjo Marunica (1969. – 1975.) i o. Dobroslav Ljubić (1971. – 1974.). Nakon njih za vjernike brinu svećenici Zagrebačke nadbiskupije: vlč. Vinko Kanižaj (1975. – 1983.) i vlč. Drago Berišić (1983. – 2007.) nakon kojih je od 1. listopada 2007. godine vođenje misije preuzeo fra Ljubomir Šimunović, član Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem Splitu. Jedno vrijeme u Misiji su djelovale i sestre Kćeri Božje ljubavi. Danas u Velikoj Britaniji živi i boravi oko 4000 Hrvata, od kojih oko 2000 u Londonu. Svjesna je potrebe zdrave integracije, ali i opasnosti čiste asimilacije u britansko društvo. Koliko god između Hrvata i drugih narodnosnih skupina postojale kulturološke i druge razlike, 54 svjetl ori jeci . ba

sve više živimo u „globalnom selu”. Stoga pastoralna skrb u našoj zajednici nastoji biti usmjerena čovjeku pojedincu u njegovoj stvarnosti. Osobitost vođenja relativno male hrvatske katoličke zajednice kao što je ova u Londonu jest potreba i prigoda za osobnim susretanjem. Premda je ova mala zajednica u

opasnosti zbog maloga broja vjernika, omogućena joj je dobra komunikacijska povezanost, a osobni kontakt s vjernicima ostavlja traga u njihovim srcima i životima. U svrhu podizanja svjesnosti o djelovanju HKM London kao i povezanosti zajednice pokrenuta je i održavana uspješna misijska Facebook stranica HKM London, koja je u pastoralnom djelovanju otvorila novu dimenziju povezanosti. A dvojezičnim godišnjim časopisom Most – The Bridge u obliku pisane riječi promiču se hrvatski jezik, kultura i običaji, u težnji da budemo most i susretište hrvatske i engleske kulture. Ovaj godišnjak objavljuje se za Božić, dok se svakoga tjedna priprema pastoralni listić.

Londonski Hrvati

Hrvatski su useljenici mahom visoko obrazovani i u Ujedinjenom Kraljevstvu su se našli zbog potrebe, ambicije ili bolje afirmacije svojih sposobnosti. Zadnjih godina sve je veći protok nestalnih useljenika, posebno studenata i profesionalaca iz Hrvatske kao i Hrvata katolika iz Bosne i Hercegovine koji i izvan domovine imaju potrebu za živom crkvenom zajednicom. Nerijetko se događa da mladi Hrvati, kao i cijele obitelji, iz drugih zemalja (od Njemačke do Australije) završavaju u Londonu. Uz poslovne ljude, financijske i informatičke stručnjake, radnike, medicinske djelatnike, nemali je broj studenata kako na redovnom studiju tako i

Pastoralna skrb o Hrvatima u Irskoj

Pošto je Republika Irska ulaskom Hrvatske u Europsku uniju otvorila svoje granice i mogućnost zapošljavanja hrvatskim građanima, više od 15 000 njih doselilo je u Irsku u potrazi za poslom. U dogovoru s ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. Tomislavom Markićem od srpnja 2015. započelo je okupljanje hrvatskih katolika u Irskoj. Najprije je svakoga prvog utorka u mjesecu bila slavljena misa za Hrvate u dublinskoj crkvi sv. Terezije. Mjesni nadbiskup blagoslovio je ova okupljanja. S druge strane, hrvatski biskupi pokazali su otvorenost pastoralnoj brizi o Hrvatima u Irskoj, pa su onamo poslali vlč. Josipa Levakovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, za stalnoga dušobrižnika. Njegovim dolaskom u studenom 2016. službeno je utemeljena HKM Dublin.

Pripovjedači i njihove priče

MILENA MRAZOVIĆ

Piše Zdenko Lešić

PSEUDOBOSANSKA

PRIČA

Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine donijela je smjenu ne samo dviju uprava i dviju državnih organizacija već i dviju kultura i dviju formi društvenoga života. Da bi se u okupiranim krajevima, u kojima je bilo malo obrazovanih ljudi, u zapadnjačkom smislu riječi, pokrenule institucije nove civilizacije (državna administracija, sudstvo, školstvo, tisak, industrija, rudarstvo, promet i dr.) bilo je potrebno dovesti brojne kvalificirane ljude koji bi u njima mogli uspješno djelovati

ato su iz svih krajeva prostrane Monarhije u Bosnu i Hercegovinu stizali stručnjaci različite vrste, koji su i omogućili uspostavljanje i funkcioniranje tih institucija. Među njima bilo je i dosta književnika ili pak ljudi koji su tek ovdje postali književnici. Neki od tih pisaca – došljaka stvorili su jedan poseban tip „bosanske priče”, u kojoj je Bosna više bila jedan živopisan orijentalni ambijent nego realni životni prostor, a „bosanski kolorit” više dekorativna šara jednoga izmaštanog svijeta nego autentična boja 56 svjetl ori jeci . ba

povijesnoga života. A takve pseudobosanske priče, koje su nastajale već tijekom 80-ih, a naročito 90-ih godina 19. stoljeća i koje su u podnaslovu obično označavane kao „priče iz Bosne” (ili „bosančice”) predstavljale su odjek tada jake stilske struje neoromantičkoga dekorativizma, koja se krajem 19. stoljeća javila u europskoj književnosti. Među tim došljacima, koje su Bosanci nazivali kuferašima, našla se i jedna Bjelovarčanka, Milena Mrazović, rodom iz stare plemićke obitelji, koja je

s roditeljima došla u Sarajevo odmah poslije okupacije i tu ostala 40 godina. Po dolasku u Sarajevo radila je najprije kao učiteljica francuskoga jezika na Višoj djevojačkoj školi, a onda se vezala za Bosnische Post, novine koje su u Sarajevu izlazile na njemačkom jeziku. Jedno vrijeme bila je glavna urednica tih novina, a onda je postala i njihova vlasnica. Objavila je i nekoliko knjiga: Bosanske bajke (Bosnische Volksmärchen, Innsbruck, 1905.), Bosanska istočna pruga (Bosnische Ostbahn, Wien, 1908.) i dr. Na njemačkom jeziku je objavila i knjigu crtica i pripovjedaka pod naslovom Selam, Skizzen und Novellen aus dem Bosnischen Volksleben (Berlin, 1893.) koja je šest godina kasnije prevedena na engleski jezik (Selam, Sketches and Tales of Bosnian Life, London, 1899.). U predgovoru te knjige Milena Mrazović je izjavila da joj je njezine „crtice i priče iz bosanskog života diktirala privrženost toj pokrajini i ljubav prema narodu čijim se potomkom i sama smatra(m)”. „One su”, dodala je, „pokušaj da se da uvid u dušu jednog nepoznatog i zato prezrenog naroda”. (...) te njezine crtice i priče ne samo da nisu dale uvid u „dušu jednog nepoznatog naroda” već ni u „bosanski život”... koji je i poslije toga njezina pokušaja ostao „nepoznat Europi”. Nije ni moglo biti drukčije kad je i njoj, kao i drugim autorima tih „bosančica”, Bosna služila samo kao ono tlo na kojemu se mogu događati čudne i neobične stvari, o kojima je moderni čovjek industrijske epohe mogao još samo sanjariti. I njezina Bosna je bila neoromantički Orijent, u kojemu ljudi još strasno ljube i ginu od ljubavi i nad kojim se nadvija tajanstveni dah istočnjačke mistike. Stvarna povijesna Bosna sačuvala se u tim pričama uglavnom u imenima ličnosti i u ponekim koloritnim riječima orijentalnoga podrijetla. Taj romantički duh koji upravlja pričama Milene Mrazović možda je najpotpunije došao do izražaja u najdužoj pripovijetki u knjizi Selam, onoj pod

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

IZGUBLJENA SLIKA GOSPE

GRADOVRŠKE

Tri najpoznatije Gospine slike, čije je štovanje bilo rašireno među katolicima u Bosni do konca 17. st., bile su slike Gospe Gradovrške, Ramske i Olovske. Raširena praksa zavjetnoga štovanja tih slika prekinuta je Bečkim ratom između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva (1683. – 1697.). O slici Gospe Gradovrške koju su, nakon progona iz Zvornika, franjevci ponijeli sa sobom (1533.) te se skrasili u Gornjim Solima (Tuzli), a potom u obližnjem Gradovrhu (1541.) nemamo nikakvih vijesti kako je i kada naslikana, osim jednoga zapisa da su franjevci u Budimu kupili boje za izradu slike na dasci.

ranjevci su u Zvorniku imali samostan i gotičku crkvu svete Marije već od 14. st. Na prostor za vjernike u crkvi (15 x 15 m) nadovezivao se kor (8 x 7 m), a istočno uz kor stajao je zvonik. Franjevci su opstali u Zvorniku nakon osmanskoga osvajanja 1460. godine. Međutim, 1533. (prema nekima 1538.) prisilno su morali napustiti Zvornik, a između 1548. i 1566. crkva je pretvorena u džamiju. Kako je Zvornik tijekom 18. st. propadao, ista je sudbina zadesila i džamiju (raniju crkvu). Tako ju je dolazak Austro-Ugarske 1878. zatekao u ruševnom stanju. Kasnije je obnovljena i od 1903. služila je kao župna crkva. Nakon II. svjetskoga rata gradske vlasti su je srušile, a građu upotrijebile za podizanje spremišta za žito. 58 svjetl ori jeci . ba

Godine 1541. franjevci su se trajno nastanili u Gradovrhu nedaleko od Donje Tuzle. Uspjeli su od sultana dobiti dopuštenje za gradnju samostana. U tome su im pri ruci bili imućni i utjecajni katolici Ivan i sin mu Pavao Suić ili Sihić (Suichius, Sichius), odnosno Maglašević, o čemu svjedoči biskup fra Jeronim Lučić. Napuštajući Zvornik, franjevci su sa sobom ponijeli Gospinu sliku. Nju je, prema zabilježenoj predaji, neki Osmanlija, jašući na konju, udario kopljem pored lijevoga oka odakle je potekla krv. Konjanik se survao u Drinu i kasnije ga se uvijek, uoči svetkovine Uznesenja Marijina, moglo vidjeti kako se okamenjen valja u valovima rijeke. Marijinu sliku iz Zvornika, po dolasku u Gradovrh, vjernici su častili kao ču-

dotvornu. Pojedinosti o njezinu štovanju zabilježili su kroničari, putopisci i vizitatori tijekom 17. st. Tako su o njoj pisali fra Franjo Baličević (1600.), fra Jeronim Lučić (1639.), fra Pavao iz Rovinja (1640.), fra Franjo Varadinac (1679.), fra Nikola Ogramić Olovčić (1675.), fra Luka Wadding, fra Filip Lastrić (1776.) i dr. Njihovi zapisi o slici uglavnom su, uz male razlike, sadržajno identični. Prema zapisu fra Franje Baličevića iz 1600., u gradovrško su svetište, zbog slike i glasa o njezinoj čudotvornosti, dolazili mnogi ne samo katolici nego i pravoslavni i muslimani. Fra Pavao iz Rovinja 1640. piše o crkvi kako je prostrana i lijepa, a za sliku ponad velikoga oltara da je od ponajboljega umjetnika. Biskup fra Jeronim Lučić opisao je sliku kao božićnu scenu: Isus leži na slamici, a

Strossmayer i Bosna

Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

STROSSMAYEROV

ŽIVOTNI PUT „Pravomoćni sam biskup Bosne i zato imam pravo u tom pogledu božansku sudbinu braniti Bosnu i Hercegovinu” – napisao je biskup bosanski ili đakovački i srijemski Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.) svome prijatelju Williamu Ewartu Gladstoneu (1809. – 1898.), vođi Liberalne stranke, višekratnom premijeru i najistaknutijem građanskom britanskom političaru viktorijanskoga razdoblja.

vjerenje u odgovornost za katoličanstvo na prostoru između Save, Drine i Jadranskoga mora utjecalo je na mnoge životne odluke čelnika biskupije smještene na susretištu katoličanstva, pravoslavlja i islama. Turbulentno razdoblje druge polovice 19. stoljeća, u kojemu su se mijenjale državne granice i politički sustavi, ustroj Crkve te nacionalna svijest, kultura i obrazovanje, a u čemu je osobno aktivno sudjelovao, učinile su Strossmayerov angažman intenzivnijim i dragocjenijim. Josip Juraj Strossmayer rođen je 4. veljače 1815. godine u Osijeku od oca Ivana i majke Ane, rođ. Erdeljac. Prezime baštini zahvaljujući pradjedu koji se 60 svjetl ori jeci . ba

doselio iz Gornje Austrije, ali je ženidbenim vezama obitelj brzo pohrvaćena. Isti je dan kršten u župi sv. Petra i Pavla u rodnome gradu. Dva krsna imena dovela su do pogrešnih tumačenja pojedinih životopisaca o braći blizancima od kojih je jedan umro, pa su roditelji, ne mogavši ih razlikovati, preživjelome dodijelili oba. Početno obrazovanje stekao je u osječkoj franjevačkoj gimnaziji od 1825. do 1831. godine kao izvrstan učenik. U đakovačko sjemenište primljen je 1832. godine, a nadarenost i studijski uspjeh mladoga Osječanina potaknuli su profesorski zbor đakovačkoga učilišta da već iduće godine predlože biskupu Pavlu Sučiću da ga pošalje u

središnje sjemenište u Pešti i školovanje na tamošnjem Sveučilištu. U mađarskoj je prijestolnici također polagao predviđene ispite s najvišim ocjenama, pa je prigodom ispita iz područja dogmatike predsjednik ispitnoga povjerenstva proročki najavio kako će Strossmayer biti „aut primus haereticus saeculi XIX. aut prima columna ecclesiae catholicae!” (ili prvi heretik 19. stoljeća ili prvi stup Katoličke Crkve!). Studij je završio 1837. godine postigavši doktorat iz filozofije. Zbog nenavršene kanonskim pravom propisane dobi za ređenje, ali i zdravstvenih poteškoća, nije odmah zaređen za svećenika. Kao bogoslov djelovao je u tajništvu biskupskoga ureda u Đakovu. S netom navršene 23 godine u veljači 1838. godine primio je redove subđakona, đakona i prezbitera. Nakon dvogodišnje službe župnoga vikara u Petrovaradinu poslan je u središnji zavod za izobrazbu svećenika u Monarhiji „Augustineum” u Beču kako bi završio doktorski studij iz teologije na Sveučilištu u carskoj prijestolnici. Dvogodišnji boravak u gradu „na lijepom plavom Dunavu” okrunio je doktoratom teologije na temu jedinstva Istočne i Zapadne Crkve. Problematika crkvenoga jedinstva obilježila je njegov cjelokupan životni put. Po povratku u Đakovo obavljao je niz odgojnih i obrazovnih službi u tamošnjem sjemeništu. Kao odgojitelj bio je vicerektor i duhovnik sjemeništa, dok je kao nastavnik predavao religiju, matematiku, fiziku i Sveto pismo. Slavonska provincija, nakon života u Pešti i Beču, nije u cijelosti ispunjavala afinitete ambicioznoga mladog svećenika. Istina, kasnije kao biskup nije imao mogućnost izbora životne sredine, ali je zato uložio ogromne napore da središte svoje dijeceze uzdigne do sjaja i važnosti drugih biskupskih gradova, a svoju palaču susretištem i stjecištem velikana vjerskoga, kulturnoga i političkoga života istočnoga dijela Monarhije i južnoga slavenstva. Stoga se 1847. godine, uz suglasnost svoga biskupa Josipa

KULTURA

Leona Sabolek

Zimski salon knjige

U sarajevskoj galeriji Collegium artisticum je od 8. do 24. prosinca 2017. održan 13. Zimski salon knjige realiziran u suradnji s Arhivom Bosne i Hercegovine i Ministarstvom za boračka pitanja. Osim što je imao štand sa svojim izdanjima na Salonu, Arhiv BiH je tu svečano

Kao nekad pred Božić 2017.

U Domu mladih u Sarajevu 6. prosinca održan je 18. festival božićnih pjesama, narodnih igara i običaja Kao nekad pred Božić 2017. Ovaj glazbeno-scenski spektakl osmišljen je kao središnja predbožićna manifestacija u BiH, koja se održava u Sarajevu, a i ove godine ispunio je svoj cilj – stvaranje blagdanske atmosfere i doprinos kulturnom životu bh. glavnog grada i BiH te prenošenju božićnih poruka mira, veselja, radosti i tolerancije kroz prigodnu glazbu, tekst i vizualni događaj. Festival je okupio mnoštvo

obilježio i sedamdeset godina arhiva i arhivske službe. U prigodnom programu je 12. prosinca izložen najstariji originalni dokument koji se čuva u Arhivu BiH: Povelja bosanskog kralja Stjepana Dabiše od 26. travnja 1395. godine. Također, otvorena je izložba Arhitektura austro-ugarskog perioda u BiH.

sudionika, a nastupili su Rajko Dujmić, Goran Karan, Zorica Kondža i Joško Banov, Ivo Amulić, Darko Domijan, Minja Subota, Željko Krušlin – Kruška, Dražen Žerić – Žera, Šima Jovanovac, grupa Stijene, Mladen Jeličić – Troko, Ana Babić & Aid, „KRČ” – Udruga građana Općine Primošten, klapa Divna – Trpanj, VIS Otkrivenja – Mostar, band ALFA, PU DV Sveta obitelj – Mali Caritasovci, Sretko Vujić & „Pravo lice”, Nikolina Pelaić, Pero Križanović, plesna skupina „Bellarte”, Jakša Jurjević, Dragana Glumac, Turistička zajednica Grada Županje i drugi.

Kad se male ruke slože

Kad se male ruke slože i Guinnessov rekord pasti može. Učenici glazbenih škola iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva su 12. prosinca 2017. uz pomoć profesorica Ive Pašić i Nataše Ristić oborili svjetski rekord u najmnogoljudnijem sviranju klavira u sarajevskoj Vijećnici. Kompozitor Đorđe Jovančić je zbog toga kompoziciju Galop Marche Alberta Lavignaca pisanu za četiri ruke preradio za čak 20 ruku. Obaranje Guinnessovog rekorda se odvijalo u okviru koncerta na kojem su svirali učenici Osnovne i baletne škole Novo Sarajevo, Basics škole, Srednje muzičke škole Sarajevo i Srednjoškolskog centra Istočno Sarajevo, dok su studenti sarajevske Muzičke akademije pokazali kako Galop Marche zvuči četveroručno. s i j eč a n j 2018 .

Stopama armenskih kršćana Piše Dalibor Ballian

STARA KRŠĆANSKA

ZEMLJA

Republika Armenija je suverena država u južnoj regiji Kavkaza, odnosno Euroazije, poznatoj kao Armenska visoravan, a graniči s Turskom na zapadu, Gruzijom na sjeveru, Nagorno-Karabaškom Republikom i Azerbejdžanom na istoku te Iranom i azerbejdžanskom enklavom Nakhichevan prema jugu.

anašnja površina Armenije samo je jedna desetina povijesne Armenije. Površina Armenije je 29 743 kvadratna kilometra te je skoro duplo manja od Bosne i Hercegovine. To je uglavnom planinska zemlja, s brzim planinskim rijekama koje teku kroz nepristupačne klance. Šuma je malo, oko 5 %, dok su ostalo većinom pašnjaci koji podsjećaju na suhe stepe. Planine su visoke, a najviša je Aragats s 4090 metara iznad razine mora, dok je najniža točka Armenije na 390 metara iznad razine mora. Klima u Armeniji je izrazito kontinentalna. Ljeta su suha i sunčana, a od lipnja do sredine rujna temperatura varira između 22 i 36 °C. Međutim, niska razina vlage umanjuje učinak visokih temperatura. Večernji povjetarac i puhanje niz planine daju dobrodošao osvježavajući i rashladni učinak. Za boravak u Armeniji najbolja je jesen, a jeseni su poznate po svojoj živopisnosti boja. Zime su vrlo 64 svjetl ori jeci . ba

hladne s puno snijega, s temperaturama između –10 i –5 °C. Armenija ima deset provincija, a grad Erevan ima poseban administrativni status glavnoga grada u zemlji. Izvršnu vlast u provincijama obavljaju guverneri koje imenuje Vlada Armenije. Za razliku od provincija, u Erevanu izvršnu vlast ima gradonačelnik kojega imenuje predsjednik države. U provincijama postoji podjela na niže upravne jedinice, kao što su kod nas općine, ali su kod njih podijeljene na gradove ili sela. Tako da u Armeniji egzistira 915 zajednica, od kojih se 49 smatra gradovima i 866 selima. Također, i glavni grad Erevan ima status općine. Osim toga, Erevan je podijeljen u dvanaest poluautonomnih okruga. Povijest Armenije je vrlo burna, a povijesni tragovi vode do drevne kraljevine Urartu koja je osnovana 860. godine prije Krista, a od 6. stoljeća prije Kri-

sta zamijenjena nazivom Armenija. U 1. stoljeću prije Krista Kraljevina Armenija dostigla je vrhunac pod Tigranom Velikim. Korijeni Armenske Crkve sežu u 1. stoljeće. Prema tradiciji, Armenska Crkva je osnovana od strane dvojice Isusovih apostola – Tadeja i Bartula koji su u Armeniji propovijedali kršćanstvo između 40. i 60. godine. Zbog toga Armenska Crkva nosi naziv Apostolska. Armenija je postala prva država u svijetu koja je prihvatila kršćanstvo kao službenu religiju, i to već krajem 3. stoljeća i u prvim godinama 4. stoljeća Armenci su postali prvi kršćanski narod. Službeni datum državnoga usvajanja kršćanstva je 301. godina. Antičko armensko kraljevstvo bilo je podijeljeno između Bizanta i Perzijanaca tijekom ranoga 5. stoljeća, da bi pod dinastijom Bagratuni bilo obnovljeno u 9. stoljeću, ali već 1045. godine pada pod Bizant, a od Bizanta to područje preotimaju seldžučki

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

KATEDRALE U SVIJETU

I KOD NAS

Simboli svake države su njezin grb, himna i zastava. Simboli njezina naroda su ponosni ljudi koji se nazivaju njezinim imenom, njihove tradicije i kulture, povijesni junaci, pismo kojim pišu ili jezik kojim govore. Simbol svakoga grada u državi može biti puno toga, a najčešće to budu znamenite građevine po kojima ga možemo prepoznati.

a gradove u kojima žive kršćani to su redovito crkve i katedrale. I dok blješte za vrijeme božićnih blagdana i kad tinjaju svome puku u vremenu ratnih stradavanja, to su veličanstvene građevine koje krase ljepotom i drevnošću, mirom i utočištem. Crkve i katedrale su oduvijek bili kameni spomenici koji najvjernije govore o ljudima i njihovu bliskom odnosu s Bogom. Broj crkava rasprostranjenih po cijelom svijetu nije lako procijeniti, ali sigurno je kako je njihov broj puno veći od ukupnoga broja svjetskih gradova. Jer crkve kao vidljivi simboli zajedništva Boga i ljudi mogu biti na bilo kojem mjestu kad se vjernici okupe za molitvu i bogoslužje. Baš poput samih riječi našega Gospodina kada kaže: Gdje su dvoje ili troje okupljeni u Moje ime, tu Sam Ja među njima. I dok u katoličkim zemljama svaki grad broji nekoliko 66 svjetl ori jeci . ba

crkvenih građevina, u zemljama gdje kršćanstvo nije dominantna religija ili u kojima je opasno već samo biti kršćanin broj crkvenih građevina je tek simboličan. Nezahvalno je stoga spomenuti kako cijela Saudijska Arabija nema niti jednu izgrađenu crkvu. Iako ima 1,5 milijuna kršćana – uglavnom imigranata doseljenih zbog posla, u ovoj arapskoj zemlji crkvene građevine su zabranjene, a kršćanima se prijeti uhićenjem, zatvorom, mučenjem i deportiranjem i to samo zbog toga što su vjernici drukčijega religijskog opredjeljenja.

Sve manje vjernika

Katolici su danas kroz ekumenistički pokret aktivno uključeni u proces pomirenja, suradnje, zbližavanja i jedinstva svih kršćana u svijetu. Pored toga, aktivno sudjeluju i u raznim međureligijskim dijalozima. Međutim, svi-

jet u kojemu živimo nije baš kršćanski nastrojen. U zadnjih 15 godina, broj vjernika katoličke vjeroispovijesti smanjen je s 25,3 % na 22,6 % udjela ukupnoga svjetskog stanovništva. Smanjen je i udio vjernika pravoslavne vjeroispovijesti, kao i udio protestanata. Kontinuirano se povećava samo postotak onih koji uopće ne vjeruju, odnosno broj onih kojima vjera zapravo ništa i ne znači. Statistike pokazuju kako je danas takvih jedna trećina od ukupnoga svjetskog stanovništva, a prognostičari predviđaju da će do 2020. godine čak 72 % svjetskoga stanovništva biti nereligiozno. Usprkos činjenici kako broj kršćana u svijetu kontinuirano raste, ostaje upitno hoće li njihov udio u svim religijama svijeta moći pratiti sve veću stopu rasta ukupne svjetske populacije, a koja zalazi u razne oblike različitih religija svijeta.

Tradicijska nošnja i nakit

OKOLICA BRČKOG

Piše o. Zvonko Martić

PEŠČIN POD

PEŠKIROM Tradicijska odjeća ili narodna nošnja nekada je osim funkcionalne uloge, štititi tijelo od hladnoće, imala i imanentno značenje. Ovo potonje stariji kazivači su isticali riječima kako se „po nošnji znalo ‘ko je ‘ko i kakav je ‘ko”.

o je značilo da se unutar lokalnih zajednica po odjeći prepoznavala etnička i religijska pripadnost, socijalni status i pojedini dijelovi su kroz posuđivanje i zajedničko korištenje služili kao sredstvo komunikacije u zajednici. Tako je bilo i u okolici Brčkog. O ljetnoj muškoj tradicijskoj odjeći u okolici Brčkog može se reći da je čine rukom tkane košulje, duge hlače gaća, pojas tkanica, kratki prsluk bez rukava gunjić izrađen od sukna ili kod imućnijih kratki prsluk od čohe fermen. Uz dijelove ove ljetne nošnje muškarci su zimi nosili hlače i duge kapute gunjeve od valjanoga sukna ispod kojih su nosili kratke kapute od čohe s rukavima koparanima. Neoženjeni momci nosili su ispod pazuha kroz prsluk provučen i od crvenoga tkanog platna peškir. Iste ovakve peškire djevojke su nosile na glavama. U prvoj polovici 20. stoljeća muškarci su na glavama nosili kape 68 svjetl ori jeci . ba

od tamnocrvene čohe – fesove koje su kasnije zamijenili šeširi manjega oboda postajući dio njihove nošnje. Ženska tradicijska odjeća ovoga kraja ima mnogo više varijanti nego muško ruho, raskošnija je ukrasima, vezom, čipkom i nakitom. Ženske haljine rubine izrađene su od domaćega ručno tkanog platna, lana i/ili pamuka. Pojedine haljine nazive dobivaju prema ukrasu od veza: mrka, ukrašena crnim pamukom, šarena ili jabučarka nazvana prema dominantnim motivima ili najcjenjenija stotinarka. Stotinarka je tkana tehnikom uzvoda i ukrašena raskošnijim cvjetnim motivima od raznobojnoga konca izvezenim na vrpcama bijeloga platna naknadno našivenim na rubine. Uz vez kao ukras na rubinama su prišivena raznobojna staklena zrnja. Djevojke su rubine opasivale uskim tankim pojasevima tkanicama ili samo nastavcima na pregačama tračicama. I djevojke i udane žene izvlače rubine

Djevojka s jaglukom na glavi

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

a v a p s i z i j n k Blago u N

aši stari sjećaju se vremena kad su živjeli u velikim obiteljskim zajednicama, dugih zimskih večeri kada se sjedilo kod ognjišta dok je netko od starijih članova obitelji pričao događaje iz života ili priče koje se prepričavaju u narodu. Danas, kada se više ne okupljamo oko logorske vatre, kada nam je cijela kuća topla pa ne moramo biti niti u istoj prostoriji i svatko se bavi svojim tehnološkim uređajem, vidimo da po pitanju tih druženja u sadašnjim nešto manjim obiteljima moramo nešto činiti. Što? Oduzeti djeci pametne telefone, ugasiti internet i natjerati ih da malo razgovaraju s ukućanima? Roditelji se s ovim problemima nose kako najbolje znaju osluškujući vlastitu intuiciju ili tražeći po portalima i forumima savjete stručnjaka i iskustva drugih. Često smo zabrinuti na što će sličiti generacija djece koja upravo stasa u ovoj tzv. digitalnoj eri i u kakvom će svijetu morati živjeti. Mi vjernici trebali bismo poslušati Isusa gdje govori Ne brinite se tjeskobno i Ne bojte se jer je on pobijedio svijet. Želimo svoju djecu podržati da uče o svijetu stječući mudrost i u njemu, takvom kakav jest, snalaziti se na svoje dobro i na dobro društva. Želimo da budu inteligentni na svim razinama te da se ostvare kao osobnosti i kao kršćani. I stalno smo u dilemi pružamo li im na tom putu dovoljno uvjeta i podrške. Jedna od motivacija na koju bi, vjerujem, puno roditelja i odgojitelja bilo ponosno da pomogne svome djetetu jest zanimanje za knjige. Možda nije dobro da propuštamo vrijeme i ostavljamo da se to dogodi tek kada krene u školu ili možda vrtić. Ovim ne mislim da dijete treba učiti čitati u ranoj predškolskoj dobi, nego da upoznaje pomalo knjigu u tom plodnom razdoblju i

70 svjetl ori jeci . ba

stvori dobar odnos prema njoj što bi moglo biti važno u daljnjem razvoju. Gotovo će sva djeca, već s dvije godine kada se smire u svom krevetiću pred spavanje, vrlo rado slušati priču iz za njih prilagođene i ilustrirane knjige. Puno toga im je nerazumljivo, puno novih riječi koje nisu čuli te im je to i izazov. Ako djetetu želimo pročitati knjigu ili priču, mogli bismo se najprije malo pripremiti. Zašto? Jer će priča koju prenosimo biti jasnija ako naglasimo dijelove koje smo sami shvatili zašto tako glase. Shvatit ćemo da će dijete lakše prihvatiti dinamičnosti priče, posebno dijaloga, ako se malo uživimo u uloge i pouku priče. • Prvi put kada uzmemo knjigu, najavit ćemo lijepu priču i ukratko prepričati gledajući slike i svakako čitajući pokoju originalnu rečenicu iz knjige. Svaki sljedeći put čitat ćemo više ovisno o trajanju interesa djeteta za pojedinu stranicu. Ako u priči kiša pada, pokazat ćete lupkanjem prstima, zatim, kako vjetar puše, slabije i jače, kako netko kuca na vrata... Ako ste uspjeli zainteresirati dijete za jednu priču koju ćete čitati ponovno i ponovno, te će ju tražiti da smo čita, iako još ne zna čitati, te početi uzimati druge knjige otkrivajući blago koje u njima spava i koje traži da ga se probudi i pozove u život možda ste postavili jako dobar temelj budućega zainteresiranoga čitača. • Ovo čitati djeci, a ne pričati, iako možemo poneku priču i ispričati ako znamo napamet, želim naglasiti jer djeca uviđaju izvor odakle potječe široko znanje. Kako dijete kao malo uči znanja i vještine, počevši od jednostavnijih radnji k usavršavanju i rutini, tako je važno da se i u čitanju polako uvode i osjete izazovi koji će u početku biti samo igra, a poslije dio svakodnevnice i potreba.

Kap dobrote Dobročinitelji za siječanj 2018. Za Tamaru Starčević Sestra Ana K., Sarajevo Drago Bošnjak Vitez Ivica Kostić, Njemačka

20 KM 25 KM 50 EUR

Za Leonitu Gabrić Sestra Ana K., Sarajevo Drago Bošnjak, Vitez Ivica Kostić, Njemačka

20 KM 25 KM 50 EUR

Za Patrika Ivanovića Sestra Ana K., Sarajevo Drago Bošnjak, Vitez Ratimir Bodulušić, Njemačka Ivica Kostić, Njemačka

20 KM 25 KM 50 EUR 50 EUR

Za Ljiljanu Krajnc Sestra Ana K., Sarajevo Drago Bošnjak, Vitez Ivica Kostić, Njemačka

20 KM 25 KM 50 EUR

Za Fond Kap dobrote Ana Dejanović, Bijela 50 KM Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Zdravko Mijić, Švicarska 50 CHF Kata Solomun, BiH 100 KM Ilija Stipić, Jajce 50 KM Ružica Kovačević, Sarajevo 10 KM Ivan Jularić, Oriovac 50 HRK Ena i Robert Rajić, Guča Gora 100 KM Iljo Mikić, Stuttgart 50 EUR

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu. Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana. Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.” Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu. 72 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka. Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek. Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća. Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.” Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje. Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.“ Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Mt 25,45

Franjevačka obitelj IV. Nacionalna duhovna obnova Od 1. do 3. prosinca 2017. godine u Visokom je održana IV. Nacionalna duhovna obnova Frame Bosne i Hercegovine pod geslom Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Na duhovnoj obnovi sudjelovalo je 80-ak framaša iz cijele BiH. Program je započeo okupljanjem i prijavama u konviktu Franjevačke klasične gimnazije gdje su sudionici bili smješteni, nakon čega je uslijedila sveta misa u crkvi svetog Bonaventure koju je predvodio fra Nikica Vujica. Nakon večere sve prisutne framaše pozdravila je Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame i fra Domogaoj Šimić, nacionalni duhovni asistent Frame

74 svjetl ori jeci . ba

BiH. Zatim je uslijedilo upoznavanje po skupinama, a potom je održano prvo predavanje duhovne obnove na temu Važnost vjere u životu mlade osobe koje je vodio fra Nikica Vujica. Framaši su u petak imali organizirano cjelonoćno klanjanje pred Presvetim u kapelici konvikta. Na taj način su izmjenjujući se u grupama proveli cijelu noć u bdijenju s Isusom. Subota je započela jutarnjom molitvom nakon čega je fra Stipo Kljajić imao predavanje na temu gesla seminara. Potom je uslijedio rad po skupinama u kojima su framaši razmatrali i razumijevali Riječ Božju na pojedinim tekstovima iz Svetog pisma. Nakon prezentiranja rada po skupinama i diskusije fra Stipo je održao drugo predavanje na temu Odgovor na Božji poziv – izbor

poslanja. Poslijepodnevni dio programa počeo je ispitom savjesti nakon čega su framaši imali mogućnost za sakrament svete ispovijedi. Sveto misno slavlje u 18 sati predvodio je fra Stipo Kljajić. Večernji program bio je ispunjen plesom, pjesmom i molitvom uz svijeće. Nedjeljno jutro započelo je jutarnjom molitvom nakon čega je Andrea Vlašić, dipl. psiholog, održala predavanje na temu Kojim putem krenuti? Duhovna obnova završila je svetim misnim slavljem koje je predvodio fra Antonio Šakota, područni duhovni asistent Frame Hercegovina. Nakon fotografiranja i ručka framaši su se uputili svojim kućama duhovno obnovljeni i obogaćeni novim iskustvima radosno iščekujući blagdan rođenja Gospodinova.

Boot kamp III za mlade lidere U sklopu projekta Foto glasovi za mir u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banje Luke te uz podršku Ambasade SAD, članovi Frame Domaljevac Josip Mikolić, Ana Rukavina i Ljubica Piljić zajedno s mladima iz lokalnih zajednica Doboj, Doboj Istok, Doboj Jug, Maglaj, Usora, Modriča, Gradačac i Odžak sudjelovali su na Boot kamp III za mlade lidere/ice od 28. studenog

Tradicionalna framaška čajanka u Kiseljaku Ispred crkve svetog Ilije proroka u Kiseljaku 16. i 17. prosinca održana je tradicionalna framaška čajanka. Kao i prethodnih godina, tako je i ove Frama Kiseljak uz dobro raspoloženje i veselu glazbu uveseljavala brojne vjernike koji su dolazili na svetu misu. Oni su im se pridružili u veselju grijući se toplim napitcima i razgledajući razne kreativne radove koje su naši vrijedni framaši pravili. Pored svih tih radova, mogle su se kupiti i posebne šarene narukvice prijateljstva afričkog sirotišta Mali dom, koje vodi franjevac Bosne Srebrene fra Miro Babić. Sredstva prikupljena prodajom tih narukvica doniraju se za pomoć rada sirotišta, a ostala prikupljena sredstva idu u različite humanitarne svrhe.

do 3. prosinca 2017. godine u etno selu Kotromanićevo na magistralnom putu Doboj-Derventa-Bosanski Brod. Program kampa obuhvatio je radionice na temu liderstva, komuniciranja, pomirenja, stereotipa i predrasuda te radionice fotografije. Nakon kampa planirana je i izložba fotografija na temu održivog mira koja će biti održana u sredinama iz kojih dolaze učesnici kampa. Budući da Franjevačka mladež Domaljevac vrlo dobro surađuje s

općinom Domaljevac-Šamac u raznim projektima, naši framaši su i za sudjelovanje u ovom projektu predloženi od Općine. U razgovoru s framašima moglo se zaključiti da im je vrlo lijepo bilo. Osim što su upoznali nove prijatelje naučili su puno toga dobroga i lijepoga i nadamo se da su prenijeli u susretima s prijateljima iz drugih lokalnih zajednica svoje vlastito iskustvo mira jer framaši jesu glasnici mira i pomirenja u duhu Asiza.

„Čajanka za nas predstavlja malu zabavu u kojoj svi rado sudjelujemo. Na taj se način zbližavamo sa stanovnicima

našeg mjesta te se svi zajedno radujemo blagdanima još jednom čineći dobro za druge”, poručuju organizatori.

s i j eč a n j 2018 .

Kruh svetog Ante Sastanak uprave i stanara FSD-a U multimedijalnoj dvorani Sveti Franjo Franjevačkog studentskog centra u Sarajevu 12. prosinca 2017. održan je sastanak Uprave doma i stanara koji tu borave tijekom akademske godine. Ravnatelj Kruha sv. Ante fra Joso Oršolić pozdravio je studente, a u svome govoru obratio im se ohrabrujućim riječima o početku akademske godine, važnosti njihova obrazovanja te ih upoznao s počecima i razvojem sadašnjeg prostora u kojemu je osiguran smještaj za

studente. Istaknuo je također važnost poštivanja osoblja Franjevačkog studentskog doma i odvijanja života prema Pravilniku o kućnom redu. Na sastanku je izglasano Vijeće studenata od 7 članova, koje su izabrali nazočni studenti i studentice, kao predstavnike koji će surađivati s Upravom u cilju unaprjeđenja kvalitete života u Domu, rješavanja eventualnih problema, po potrebi organizirati studentske tribine i pojedine studentske aktivnosti. U vijeće su izabrani Anđela Akrapović, Dražen Janko, Jelena Jukić, Darija

Lukić, Ljiljana Ščekić, Aleksandar Iličić i Nikola Nikolić. Studenti su također imali priliku iznijeti svoje poteškoće ili primjedbe ukoliko ih imaju, u cilju podrške i rješavanja indivudualnih i/ ili grupnih problema suživota u Domu. Potom je dogovoren datum blagoslova studentskog doma kao i ukrašavanje interijera studentskog doma i studentskih soba. Sudjelovanjem u akciji darivanja krvi, 19. prosinca 2017., studenti su također pridonijeli razvoju doniranja krvi i pomogli bolesnima.

Potpora Domu Vlade RH Vlada Republike Hrvatske pružila je financijsku potporu HKO Kruh sv. Ante u iznosu od 200.000 kuna za poboljšanje uvjeta stanovanja studenata u Franje-

vačkom studentskom domu. Od dijela dobivenih sredstava kupljene su dvije perilice za rublje, jedna sušilica za rublje, te dva usisivača koji su bili prijeko potrebni kako bi se studentima omogućilo

pranje veša, posteljine i dubinsko čišćenje soba. Ostatak sredstava također će biti iskorišten na obnovu i nabavku opreme, kako bi se što bolje opslužile potrebe studenata koji borave u FSD-u.

76 svjetl ori jeci . ba

Za pučke kuhinje Kanton Sarajevo 7.367 KM Župni ured Grude 1.820 KM Pavo Prskalo 100 CHF Ružica Ravlić, Australija 100 KM Amir Kapidžić, Sarajevo 200 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 200 KM N. N., Sarajevo 200 KM N. N., Sarajevo 15 KM Ermin Kazić 20 KM Jozo Gagulić 100 KM

Za socijalne projekte Mirko i Zorica Marijanović, Švicarska Olga Bošnjak, Zagreb Marinko Raos, Zagreb Infohouse Nikica Aždajić, K. Sutjeska Dženana Spahović T. N.

Sv. Nikola podijelio paketiće djeci Dana 6. prosinca 2017. godine povodom blagdana sv. Nikole održana je priredba u multimedijalnoj dvorani Franjevačkog studentskog centra u Sarajevu za 120 djece iz obitelji korisnika pučkih kuhinja Kruh sv. Ante. Igrokaz za nazočne izveli su volonteri i stipen-

disti Kruha sv.Ante. Oni su na šaljiv i poučan način prikazali dječici recept kako biti dobar i slušati svoje roditelje. Na kraju igrokaza, dječica su s oduševljenjem dočekala svetog Nikolu s poklonima. Ovaj radosni događaj izvedbom prigodnih pjesama uveličao je bend Antonius.

Kruh sv. Ante na Diplomatskom zimskom bazaru Dana 9. prosinca Kruh sv. Ante sudjelovao je na Diplomatskom zimskom bazaru u Sarajevu, kao predstavnik jedne od humanitarnih organizacija za koje će i ove godine biti dodijeljena sredstva prikupljena ovogodišnjim Zimskim bazarom. Diplomatski zimski bazar svake godine organizira ambasade i međunarodne organizacije koje djeluju u Bosni i Hercegovini. Ove godine u organizaciji je sudjelovalo više od 40 ambasada i više od 60 lokalnih nevladinih zajednica i prodavača koji su se pridružili ambasadama. Brojni posjetitelji imali su priliku osjetiti i upoznati različite kulture, ideje i tradicije. Sav zarađeni novac na Bazaru bit će dodijeljen raznim nevladinim i humanitarnim organizacijama širom Bosne i Hercegovine, a HKO Kruh sv. Ante, jedna je od organizacija koju će i ove godine podržati organizatori Diplomatskog zimskog bazara u stipendiranju studenata.

Studenti za studente U čitaonici Franjevačkog studentskog centra 30. studenog 2017. održan je prvi blok radionica za brucoše te studente druge godine fakulteta koji borave u Franjevačkom studentskom centru te su ujedno i stipendisti Fonda za stipendiranje KSA. Cilj radionice bio je da studenti starijih godina fakulteta Univerziteta u Sarajevu, olakšaju

početak studiranja studentima prve godine. Na radionici je sudjelovalo jedanaest volontera i volonterki, a vodili su je studenti Bruno Grebenar i Ana Gabrić. Radionica je započela međusobnim predstavljanjem i upoznavanjem grada Sarajeva kroz orijentaciju. Pomoću mape grada studenti prve godine prepoznavali su gdje je njihova ulica

stanovanja i fakultet. Studenti su imali priliku upoznati se s lokacijama čitaonice, biblioteke, restorana primjerenih studentskom budžetu, kafića, mjesta za rekreaciju, ambulante i dr. Osim upoznavanja važnih lokacija, studenti su također imali priliku naučiti kako se zdravo hraniti, koje namirnice je dobro konzumirati kako bi poboljšali svoje pamćenje i samim time učenje.

500 CHF 130 EUR 50 KM 200 KM 20 KM 15 KM 20 KM

Donacije u robi Župni ured Grude (hrana za kuhinje) 755 kg Pomoć za samu pomoć Bergkamen (namještaj, odjeća i obuća, hrana) 9.950 kg Sarajevski kiseljak (sokovi) 84 l Za Kap dobrote HKM Klagenfurt

3.715 EUR

s i j eč a n j 2 018 .

Čestit Božić i sretna 2018. godina! Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara

Snježana Šušnjara

Pedagoške mrvice Knjiga koja se čita u dahu Čemu služi roditelj? Što je cilj odgoja? Kakve su smjernice potrebne da bi se postalo dobar roditelj, odgojitelj, učitelj? Sve su to pitanja koja se postavljaju u ovoj knjizi ali se pokušavaju i iznaći rješenja. Ovo je jedno zanimljivo i nadasve nadahnjujuće djelo.

Ana Papić

Tragom narodne baštine Knjiga koja analizira, čuva i prenosi narodnu baštinu naših predaka. One iskusne podsjeća na njihovu tradiciju, a istovremeno upoznaje mladež s dragocjenim uspomenama na narodne običaje i neprocjenjivo blago naše povijesti. Naručite svoj primjerak pozivom na broj telefona

033 726 200