Siromaštvo – Čujemo li vapaj? (399) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

SIROMAŠTVO

Čujemo li vapaj? l i p a n j 2 01 6 . Sv j et l o ri j e či

Godina XXXIV. ◆ broj 399 ◆ Sarajevo, lipanj 2016. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Novi CD skupine ALFA

Pjesma za mir predstavlja znak pažnje i zahvalnosti papi Franji za dolazak u Bosnu i Hercegovinu i poziv je svima da grade mir. Kupovinom ovoga CD-a pomažete rad HKO „Kruh sv. Ante” Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

10 KM Mir siromasima, mir bogatašima, mir gladnima i žednima, svima Vama mir, samo mir!

Franjevačka klasična gimnazija Visoko Bosne Srebrene 4 ■ BiH-71300 Visoko Tel. 032 738 723 ■ www.fkg.edu.ba ■ fkg.visoko@gmail.com

Znam - hoću - mogu! III. ljetna škola Franjevačke klasične gimnazije, 4. − 9. srpnja 2016. Ljetna škola namijenjena je učenicima i učenicama koji su završili 7., 8. ili 9. razred. Participacija iznosi 100 KM po učeniku. U iznos su uračunati smještaj, hrana (3 obroka), posjeti muzejima, samostanima i kupanje na bazenu. Ukoliko učenici sviraju neke instrumente, mogu ih ponijeti sa sobom. Prijave poslati najkasnije do 30. lipanj 2016. Program 4. srpnja (ponedjeljak) − okupljanje polaznika do 12.30, ručak, smještaj i razgledanje Konvikta i Franjevačkog samostana u Visokom 19.00 večera, slobodne aktivnosti (sport...) 5. − 7. srpnja (utorak, srijeda i četvrtak) 8.00 − doručak 9.00 − 12.00 − nastava - upoznavanje s predmetima gimnazije 12.30 − ručak

U poslijepodnevnim satima posjeti samostanima Kraljeva Sutjeska, Kreševo, Fojnica, razgledanje lokaliteta Mili 19.00 − večera, slobodne aktivnosti (sport...) 8. srpnja (petak) 8.00 − doručak 9.00 − polazak za Sarajevo 13.00 − bazeni, kupanje (Termalna rivijera Ilidža) 19.00 − večera, slobodne aktivnosti (sport...) 9. srpnja (subota) 8.00 − doručak 9.00 − dodjela diploma i povratak

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

Poštovani čitatelji!

nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. ravnatelj

Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba / uprava@svjetlorijeci.ba glavni urednik

Marko Ešegović marko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Vjeko Eduard Tomić vjeko@svjetlorijeci.ba redakcija

Janko Ćuro, Marko Ešegović, Vjeko E. Tomić, Rafaela Obučić i Borjana Jozeljić /marketing/ redakcija@svjetlorijeci.ba marketing@svjetlorijeci.ba pretplata

Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 www.svjetlorijeci.ba uredničko vijeće

Janko Ćuro, Davor Dominović, Marko Ešegović, Lovro Gavran, Josip Ikić, Marijan Karaula, Vili Radman, Vjeko E. Tomić i Nikica Vujica godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 Kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Franjevački samostan Sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Sparkasse Ulm, Kontoinhaber: Dr. med. Ivo Jolic (Svjetlo rijeci), Konto: 891343, IBAN: DE57 6305 0000 0000 8913 43, BIC: SOLADES1ULM račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina “Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX grafičko oblikovanje

Lorko Kalaš tisak

Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine ISSN 1512-6986

Svjedoci smo svakodnevnog osiromašenja našega društva. Osvrćući se oko sebe vidimo kako iz dana u dan naši prijatelji, susjedi, obitelji... odlaze u potrazi za radnim mjestom u zapadnoeuropske zemlje. Prema neslužbenim procjenama prethodnih godina iz naše domovine „trbuhom za kruhom” iselilo je oko 100 000 njezinih građana. A ovi koji su ostali, stanje u kojem žive nazivaju jednom riječju – siromaštvo! Već dugi niz godina sa siromaštvom se bori bh društvo, ali i mnoge druge zemlje koje su u tehnološkom napretku daleko naprednije. Dapače, rijetke se zemlje mogu pohvaliti blagostanjem. O sveprisutnom svjetskom siromaštvu koje je obuhvatilo preko milijardu ljudi Crkva je snažno progovorila 2013. godine izborom novog pape. Jorge Mario Bergoglio, postavši 266. poglavar Katoliče Crkve, odmah na početku svoga pontifikata privukao je pozornost javnosti

uzevši ime Franjo! Zašto Franjo?, odgovor je sam dao! Naime, čim je izabran za Papu, prvi koji je sjedio uza nj – Cláudio Hummes zagrlio ga je i čestitao mu riječima: „Ne zaboravi siromahe!” Ove su riječi papu Franju dirnule u srce. Kao predstavnika siromaha prepoznao je Asiškog Siromaška, čovjeka mira i onoga koji je gajio poseban odnos prema svemu stvorenomu. Dosadašnjim svojim zalaganjem za sve one koji se nalaze u rubnim društvenim zajednicama papa Franjo je pokazao da je vjerodostojan nasljednik svetoga Franje. Nas je u Svjetlu riječi Papin primjer potaknuo da još više razmišljamo i djelujemo u korist siromašnih. Nadam se da ćete i vi, poštovani čitatelji, čitajući naše priloge na ovu temu u ovom broju sami biti ponukani na još veći angažman u korist siromaha. Na tome vam svesrdno zahvaljujem! Glavni urednik

iz sadržaja

Tema broja Siromaštvo kao dobitak

Reportaža Duhovno-humanitarna udruga Kap ljubavi, Tomislavgrad Od kapi do rijeke ljubavi

Bonum commune Facebook prijatelji

Pogled iskosa Fali nam smijeha

S povodom Zatiranje Hrvata u RS-u

Zemlja planina Maglić Najviša planina u Bosni i Hercegovini

Pogled u dušu Novi ‘gastarbajteri’

Duh Afrike Siromašna i nesretna zbog bogatstva

Snimka na naslovnoj stranici: quietmike.org

Svjetlo riječi l i p a n j 2 01 6 . Sv j et l o ri j e či

Tema broja

Siromaštvo kao dobitak Nikakvo bogatstvo, nikakav novac, nijedna stvar ne može me spasiti. Nikakvo bogatstvo ne može me učiniti doista sretnim. To može samo Krist. Zbog toga je, kako Pavao kaže, u odnosu na Krista, sve drugo otpad (Fil 3,8). Sve je drugo sasvim bezvrijedno. Prepoznamo li to, otkrit ćemo slobodu

današnjem svijetu često je imanje, ono što posjedujemo, prepoznato kao izvor sreće i blagostanja. Prepoznato je kao nešto što čovjeka ispunjava. Ponekad smo i nesvjesno, pod utjecajem promidžbe, uvjereni da nam je ova ili ona stvar potrebna i da bez nje ne možemo. Ukoliko si te stvari možemo priušti4 www.svjetl ori jec i. ba

ti, naći ćemo se u lažnom uvjerenju da je u našem životu sve dobro, te ćemo uživati u nekom lažnom zadovoljstvu, koje međutim neće biti ni trajno ni duboko. Ako si pak te stvari ne možemo priuštiti, obuzet će nas nezadovoljstvo i bit ćemo frustrirani, što pak može dovesti do stanja očaja. Bog nas je nasuprot tomu stvorio da budemo sretni, da bude-

mo zadovoljni. Gdje je onda ta sreća i zadovoljstvo?

Kako premostiti provaliju?

Knjiga Mudrih izreka jasno poučava: „Bolji je siromah koji živi bezazleno nego bogataš koji kroči krivim putem” (Izr 28,6). U ovoj pouci nema osude bogatstva, niti je siromaštvo samo po sebi kvaliteta, nego je riječ

Razgovor

Sveti Anto godišnje nahrani grad veličine Sarajeva fra Joso Oršolić, ravnatelj Kruha sv. Ante

U lipanjskom broju revije govorimo više o siromaštvu i siromasima, u ovom mjesecu se katolički vjernici u velikom broju utječu sv. Anti u zagovor budući da je 13. lipnja blagdan ovog svetca. U ovom mjesecu se, također, na župama kojima upravljaju franjevci Bosne Srebrene provodi godišnja akcija prikupljanja priloga za Humanitarno–karitativnu organizaciju Kruh sv. Ante, u Sarajevu, poznatu po svojoj skrbi za najsiromašnije među nama. To su sve dovoljno dobri razlozi što smo za sugovornika u ovom broju izabrali fra Josu Oršolića, svećenika koji je od 2012. godine ravnatelj HKO Kruh svetog Ante 8 www.svjetl ori jec i. ba

Pod povećalom

Propovijedaju vodu, piju vino Piše Luka Marković

markovic-l@bistum-muenster.de

Onaj koji pokuša steći veliki kapital i ispuniti sebi sve želje, nuđene od medija, mora u postizanje toga uložiti i vrijeme. A to vodi gubitku vremena za one važnije stvari, za one koje doista usrećuju. Čovjek bez prijatelja, obitelji, bez zdrave komunikacije ne može biti sretan. Jer je za ispunjen život važnije imati prijatelje i ljude oko sebe nego kapital

12 www.svjetl ori jec i. ba

zadnje vrijeme pitanjem privrede bave se ne samo ekonomski stručnjaci, nego također filozofi, psiholozi i teolozi, upozoravajući na to da ekonomija ne smije biti samo u službi bogaćenja pojedinaca i naroda, nego prije svega na dobrobit čitavog društva. Sve veći jaz između bogatih i siromašnih potiče autore, kao što je filozof Robert C. Solomon, da ukažu na nužnost etike u privredi, upozoravajući na to kako spoj privrede i etike nije samo moguć, nego i nužan. Jer, kako kaže isti filozof, vrline su ono što nas čini čovjekom, a ne posjed. A vrline se stječu i odgojem. Naime, odgoj bi morao pripomoći čovjeku shvatiti kako se smisao života ne sastoji u gomilanju bogatstva, nego prije svega, kako kaže filozof Dworkin, u tome da iz darovanoga nam života učinimo nešto dobro. I to ne samo za sebe, nego i druge. U tom kontekstu dobivaju na vrijednosti i danas misli Aristotela, kako cilj ljudskog života nije bogatstvo, nego uspješan život (eudaimonia). Nažalost, danas živimo u vremenu u kojem novac doslovno vlada svijetom i prijeti njegovom opstanku. Pohlepa pojedinaca i naroda za kapitalom otvara prostor za sve veće siromaštvo u svijetu, što rezultira jačanjem zavisiti, mržnje i ratova, koji, kako vidimo zadnjih desetljeća, prisiljavaju desetke milijuna ljudi na

izbjeglištvo. Upravo ta činjenica ukazuje na to koliko su važne misli velikog filozofa i psihologa Ericha Fromma, kako nije najvažnije u životu imati, nego biti. Na opasnost od ljuske pohlepe za bogatstvom, koja proizvodi istovremeno materijalno siromaštvo i čini pojedince ovisnicima o kapitalu, ukazale su svojevremeno velike povijesne osobe, kao što su Sokrat, Isus ili Franjo Asiški, osobe koje su se iz protesta protiv vlasti i novca odlučile za dobrovoljno siromaštvo. Sva trojica su u centar svog razmišljanja i života stavili ljubav prema istini

Reportaža

Od kapi do rijeke ljubavi

DUHOVNO-HUMANITARNA UDRUGA KAP LJUBAVI, tomislavgrad

Tekst i snimci Rafaela Obučić

Davno je rečeno Blaženije je davati nego primati. Oni koji se upuste u ovu avanturu, zasigurno će se obogatiti. A obogatit će se i oni koji su na bilo koji način vezani uz njih. Takvih bogataša, na svu sreću, ima svuda oko nas. Možda se za njih ne čuje koliko za aktere crnih kronika, seksualnih afera i političkih manifestacija, ali oni su istinski heroji našeg vremena

Marijana Tolić, volonterka i Dražana Perković, tajnica Udruge s fra Đȍkom

14 www.svjetl ori jec i. ba

Arheologija i kršćanstvo

Kršćanski motivi u numizmatici U nepreglednom moru likova i prikaza koji se javljaju na kovanom novcu, zanimljiva je skupina svetih osoba i motiva, koji su specifični primarno za razdoblje srednjeg vijeka, ali se javljaju neposredno prije i traju nešto kasnije

ored vrlo čestog simbola križa, te raznoliko predstavljenog lika Krista, najčešće se javljaju patroni, tj. svetci zaštitnici pojedinih gradova ili država. Oni su obično popraćeni natpisom na latinskom jeziku, dok se na drugoj strani novca nalaze različiti prikazi, vezani za određenog vladara, zemlju ili pak neki simbol. Jedan od najranijih srodnih primjera pripada ipak razdoblju kasne antike, i na njemu je prikazana Helena, majka Konstantina Velikog, rimskog cara koji je 313. godine izdao čuveni Milanski edikt, uredbu kojom je kršćanstvo izjednačeno s drugim religijama u Carstvu. Prema vjerovanju, Helena je otkrila ostatke križa na kojem je Krist bio razapet, te se kasnije počela slaviti kao zaštitnica kršćana, ali i zaštitnica arheologa. Na novcu se prikazuje profano, kao carica s dijademom na glavi. Prvi pravi kršćanski motivi se pak javljaju na bizantskom novcu, gdje je na prednjoj strani prikazan car, sam ili sa suvladarom, dok se na stražnjoj strani prikazuju križ, kristogram ili Kristovo poprsje. Ti su prikazi zamijenili rimsku mitologiju, koja je bila zastupljena ispočetka, te su se vrlo 18 www.svjetl ori jec i. ba

Piše Ana Marić Zemaljski muzej BiH

često prikazivali Viktorija ili personifikacija Rima i Konstantinopola.

„Slavonski banovac”

Kršćanski motivi u potpunosti prevladavaju u razdoblju Srednjeg vijeka, te se gotovo isključivo na novcima javljaju motivi križa ili kristograma. Primjerice tako, novac Karla Velikog (768. − 814.) ima prikaz križa i carevo ime na prednjoj strani. Također, pape kuju svoj novac počevši od 8. stoljeća, a koji redovno sadrži kršćanske motive. Iznimno je čest i lik Krista, koji može biti prikazan u poprsju, stojeći ili u mandorli ili pak kako sjedi na prijestolju i blagoslivlja. Takve motive nalazimo na novcima diljem srednjovjekovne Europe, pa tako i u našoj okolini. Prvi novci koje su samostalno kovali bosanski vladari javljaju se početkom 14. stoljeća, za vrijeme banova Šubića Bribirskih. Novac kuje i ban Stjepan II. Kotromanić, što je nastavio i njegov nasljednik ban Tvrtko, kasnije i kralj Tvrtko I. Kotromanić. Glavni motiv koji se javlja na prednjoj strani kraljevskog

novca je grb dinastije Kotromanića, dok je na stražnjoj lik sv. Grgura Nazijanskog, odnosno sv. Grgura pape na kasnijim novcima. Na području južne Ugarske, sjeverne Hrvatske i u nekim dijelovima sjeverne Bosne u 13. i 14. stoljeću koristio se dinar, poznat pod imenom „Slavonski banovac”. Na prednjoj je strani predstavljen grb Slavonije (kuna u trku između dvije rijeke simbolički predstavljene s dvije zvijezde), a na stražnjoj dvostruki križ s dvije okrunjene glave (hrvatsko-ugarski zajednički kralj, te herceg ili dux). Ne zna se točna godina početka kovanja novca u Dubrovniku, ali se prema nekim arhivskim podatcima zna da je to bilo krajem 13. stoljeća. Kovao se bakreni (minca, poludinarić, soldo) i srebrni novac (dinar, dinarić, artiluk, perpera, poluperpera, škuda, poluškuda, dukat, bradan, vižlin itd.). Unatoč brojnosti primjeraka i nominala, zajednička osobina gotovo svih dubrovačkih novaca jest prikaz sv. Vlahe, zaštitnika grada (SANCTUS BLASIUS). Novac sa prikazom svetca zaštitnika sv. Dujma se kovao u Splitu od 14. stoljeća, a u dalmatinskim gradovima koji su bili pod mletačkom vlašću, osim

Bonum commune

Facebook prijatelji Oni Facebook „prijatelji” koji stalno otkrivaju vlastitu intimu zapravo nam u stvarnosti ne mogu biti istinski prijatelji jer su u središte stavili selfije – svoju sliku, a ne sliku Božju, tj. drugu osobu, u konačnici Boga. Uz takve „prijatelje”, pitam se, tko uopće danas treba neprijatelje?

rijateljstvo je važna dimenzija općega dobra. Bez prijateljstva nema ispunjenoga života, niti životne sreće za pojedinca i društvo. Po mnogima, jednu od najvrjednijih, ali i najpoznatijih analiza prijateljstva donio je Aristotel. On dijeli prijateljstvo u tri kategorije: prijateljstvo radi koristi, prijateljstvo radi užitka i prijateljstvo dobrih, krjeposnih ljudi. To posljednje možemo smatrati prijateljstvom u pravome smislu te riječi. Prijatelji koji uživaju igrajući nogomet zajedno, gledajući filmove, serije, razmjenjujući knjige, gaje prijateljstvo radi užitka. Uspješni poslovni partneri koji se dobro slažu u uredu, ali koji se vrlo rijetko privatno sastaju, prijatelji su radi koristi. Za Aristotela prijateljstva radi užitka i koristi u stvari su prolazna prijateljstva, mogu se lako dogoditi, no isto tako moguće ih je lagano i bezbolno razvrgnuti. Dok smo mladi stvaramo prijateljstva iz užitka, no kako starimo sve više su nam važna prijateljstva iz koristi. Međutim, istinsko prijateljstvo mora uključivati nešto više od pukoga uživanja ili uzajamne koristi. Iako je Aristotel živio u sasvim nekom drugom vremenu mora se priznati da su njegova zapažanja o prijateljstvu i danas aktualna i važeća. Naime, točna je Aristotelova tvrdnja da nam istinski prijatelji pomažu u tomu da budemo bolji ljudi. Prijatelj je naše 20 www.svjetl ori je c i. ba

drugo ja kada su vremena teška. Prijatelj je tu uz nas da nas podigne kada smo klonuli duhom ili da nam pomogne u nekim svakodnevnim, čak i banalnim situacijama. Pravi prijatelj je u stanju izvući iz nas naše najveće i najintimnije duševno blago. Prijatelj prosuđuje naše mišljenje, ispituje naše nove ideje, podržava žar i potpiruje zanos. I nema kvalitetnog prijateljskog odnosa bez djelovanja na izgradnji uzajamnog dobra i zdrave komunikacije. No, današnji oblici komunikacije bitno se razlikuju od onih u Aristotelovo vrijeme. Tako su danas društvene mreže vrlo popularan i za mnoge ljude važan alat komunikacije. Svakako najpopularnija društvena mreža je Facebook.

Facebook – anđeo ili vrag?

Značenje, vrijednost i posljedice koje sa sobom nosi korištenje te mreže, sasvim sigurno, veliko je pitanje današnjice. I to s pravom! Sve što plijeni pozornost tolikog broja ljudi na svijetu zahtijeva propitkivanje i analizu. Tako za jedne Facebook je anđeosko sredstvo komunikacije, dok za druge ta društvena mreža ima vražja svojstva. No, kao i sa svim tehničkim sredstvima važno je kako ih i za što ih upotrebljavamo. Kako ističe Papa u svojoj nedavnoj poruci prigodom 50. svjetskog dana sredstava društvene komunikacije: „(...) i elektronička pošta, SMS poruke i interaktivni

Piše doc. dr. sc. Šimo Šokčević simo.sokcevic@djkbf.hr

razgovori više korisnika putem interneta (chat) mogu biti potpuno ljudski oblik komunikacije.” Stoga, ako je Facebook sredstvo kojim održavamo svoje prijateljske odnose onda je on, sasvim sigurno, dobro sredstvo komunikacije. No, ako Facebook koristimo da bismo svijetu obznanili koliko smo narcisoidni onda ga zloupotrebljavamo. Osnova Facebooka kao društvene mreže su prijatelji. No, postavlja se pitanje tko su ti ljudi koji su navedeni u sklopu našega profila kao prijatelji? To često i nisu samo naši pravi životni prijatelji, rođaci, kolege iako su i oni uključeni u tu listu. Na Facebooku riječ „prijatelj” je zapravo metafora. Tako prema Facebooku ja trenutno imam 138 „prijatelja”. Ako vam se čini da je to puno, onda zasigurno niste na Facebooku. U tom društvu našli su se ljudi koje nikada nisam sreo u stvarnome svijetu, ali s kojima komuniciram. S nekoliko njih stupio sam u kontakt nakon što su pročitali neki moj članak ili su me čuli na nekom simpoziju, tribini ili konferenciji.

Pogled iskosa

Fali nam smijeha

rije poprilično godina, u poslijeratno doba, radio sam za jednu inozemnu TV kuću, a najčešće teme bile su povratak i obnova. Obilazio sam našu dragu domovinu uzduž i poprijeko, i tako nekih osam godina. Nikad nitko nije od mene tražio nikakvu nacionalnu izbalansiranost u prilozima i odabiru toga gdje ću ih snimati, ali se to valjda podrazumijevalo. Tako su, uz ostale, u prilozima svoje mjesto nalazili i prognani Hrvati-katolici, od onih u Trebinju ili Jablanici, preko središnjeg dijela Bosne pa do banjolučkog kraja i Krajine. I moram priznati, najteže mi je bilo snimiti priloge o povratku Hrvata. Zašto? Kad bih, recimo, došao u Foču, Prijedor ili Vitez, mogao sam birati između 20-ak sela u koja su se Bošnjaci polako vraćali, a tako i kad, primjerice, tražim srpske povratnike na Vlašiću ili u Drvaru. Sela uglavnom srušena, bilo ih je i u kojima nijedna kuća nije ostala čitava. Povratnici spavaju u šatorima, ili u dva kombija, što sam, sjećam se, snimio u selu Neđelišta kod Vlasenice. Polako raščišćavaju ruševine, pa deset dana kasnije dođu drugi, a ovi se vrate tamo kamo su izbjegli. Tako je to išlo, sporo i traljavo, pa mi je često izgledalo da su uzalud i njihovi pokušaji i moji prilozi, ali sam kasnije shvatio da sam ipak bio u krivu, barem kad su u pitanju neka sela, općine, pa i regije.

Kud ću ić’, nisam poludio?

Kad dođem u neko hrvatsko selo u Posavini ili, malne, bilo gdje, ne da ne 26 www.svjetl ori je c i. ba

Piše Milo Jukić mogu naći povratnike nego ne mogu naći selo. Kosturi kuća zarasli u neprobojni splet nekakvog bilja kojeg dotad nigdje nije bilo ili ga oko nije primjećivalo, iz nekadašnjih dnevnih boravaka rastu stabla, auto jedva može proći nekadašnjim seoskim ulicama. Jedan domaćin, Hrvat iz jednog dobojskog sela, na moje pitanje zašto se ne vrati u kuću koja je obnovljena (pa sam ga slučajno zatekao, došao na vikend) kaže kako to zasad ne može uraditi: nisu mu, kaže, zalijepljene pločice u kupatilu. Njegovi susjedi mi kasnije kažu da do rata nije imao ni kupatila, a pločice... U selu kod Glamoča, ne sjećam se više jesu li u pitanju Vidimlije ili Vrba, zatječem brojnu bošnjačku povratničku obitelj kako podiže rogove na donedavno srušenoj štali. Biram najmlađeg od trojice sinova, namještam kameru i pitam ga vidi li perspektivu u ostanku u svom selu ili razmišlja o odlasku u

inozemstvo. Dečko me blijedo gleda i šuti pa moram ponoviti pitanje. „Što me pitaš” – progovori napokon „kad vidiš da imam tu... tu perspektivu?” Pokazuje potom na poveliko stado ovaca iza leđa. „Pa vidiš...!” – čudi se – „kud ću ić’, nisam poludio?!” U jednom vlašićkom selu Hrvati mi ponavljaju uvijek istu priču: nema posla, a živjeli bi oni tu, kako ne bi! U susjednom selu, evo, reći ću, o Korićanima je riječ, ima pilana, vlasnik je Hrvat, sjećam se da se preziva Blažević, ime sam zaboravio. Pitam ga uz kavu, mimo kamere, zašto ne zaposli i nekog Hrvata, svi radnici su mu Srbi iz susjednih Imljana. Kaže čovjek: „Eto, moj novinar, ti ga nađi i dovedi koji hoće raditi i odmah sutra može na posao!” Meni svašta nešto nejasno pa se vratim u ono prvo selo, onima što kažu da nemaju posla, a inače... I šta je problem? Eh, privatnik je to, plaća slaba, a valja raditi, nekad i duže od radnog vremena, nema ništa od toga... Pričamo to ispred male seoske

Živjeti u Hrvatskoj

I kako se onda živi u Hrvatskoj? Super!

ako se živjelo u Hrvatskoj u posljednje vrijeme? Malo je reći – zanimljivo! Stradavanje u Jasenovcu obilježeno je i ove godine sa čak tri svečane komemoracije, čime je nadiđen i broj vukovarskih kolona sjećanja. I dok su se stranice dnevnog tiska punile brojčanim procjenama žrtava stradalih „s ove” i „s one” strane, kao i svakogodišnjim elaboriranjem tko je tamo bio ili je trebao biti, Hrvatskoj je, ah zgodna li trenutka, dijagnosticirana „fašizacija”, kako je bolest nazvana u stranim medijima. Muke su krenule davno, s ministrom kulture, koji se od tada pokušava iskupiti, ali nikako da ga se ozbiljno shvati, niti da mu krene. Trend je zažarila propovijed u Splitu prenošena putem državne televizije, tijekom koje je svećenik Luka Prcela prozvao predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović jer je Nezavisnu Državu Hrvatsku nazvala zločinačkom i spočitala joj neslobodu. Kaže, ako je to već morala izjaviti pod pritiskom Amerike, zašto nije spomenula i Hirošimu i Nagasaki? Predsjednica mu odgovara putem Facebooka (mjerodavnog li medija!) kako mu velikodušno oprašta te da se treba okrenuti budućnosti. Stvar se zahuktala. Raspravljalo se o značaju privatnog i javnog, snazi onoga izrečenog s oltara koji, ponavlja se, nije mjesto za politička razračunavanja. Predbacivalo se državnom vrhu što nije

28 www.svjetl ori je c i. ba

reagirao, što i nije čudo s obzirom na to da naša Vlada nije politička, pa i ne reagira ni na kakve političke izazove. S druge strane, pitanje je tko bi, koliko bi i bi li uopće reagirao da propovijed nije prenosila TV, jer niti se prvi put raspravlja s oltara, niti bi bilo prvi put da se ono što se čuje i prečuje. Rečeno je samo da je sadržaj propovijedi pitanje osobnog razmišljanja pojedinca, ali da oltar nikako ne smije služiti za politička razračunavanja, bez obzira na životne rane te osobe. I prozvana predsjednica se obratila javnosti službenim priopćenjem, vrlo uopćenim tezama osude svih totalitarnih režima i svakog govora mržnje, prošlosti koju treba zaboraviti i pomiriti Hrvatsku podijeljenu nikad kao danas. Ništa novo ni revolucionarno, brine samo poznato uopćavanje o „nekima koji su” i „nekima koji bi trebali”, ne nazivajući stvari pravim imenom, jer svi ljudi imaju svoje ime, a događaji mjesto i vrijeme. Politička stvarnost Hrvatske nije mobilna mreža pa da

Piše Marija Barbić zadržiš istovremeno i ovce i novce. Malo morgen!

Žrtve ostale u sjeni

Slici slobodoumne, politički neopterećene Hrvatske nije doprinijela niti proslava Svjetskog dana slobode medija. Predsjednicu su izviždali aktivisti koji su predbacivali Hrvatskoj nepostojanje slobode djelovanja, ma stanje ljudskih prava uopće. A još jedna zgodna prilika za prozivanje Hrvatske za toleranciju, opet, totalitarnih režima i prebrojavanje krvnih zrnaca, bila je i najava ovogodišnje 71. obljetnice obilježavanja Bleiburške tragedije i Križnog puta, sve pod obnovljenim pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora. I opet se mudrovalo tko je bio, a tko trebao biti, a povod susreta, pravi opseg tragedije i ono pametno rečeno se nekako izgubilo usput, pa su još jednom žrtve ostale u sjeni zajedno s onima koji su izgubili članove svoje obitelji. U poluvremenu

Život, ljudi i običaji u Bibliji

Životinje u Svetom pismu Piše Darko Tomašević darko.tomasevic@gmail.com

Od domaćih životinja sisavaca Biblija spominje dosta njih, i biblijski ljudi su ih koristili prije svega kod obrađivanja zemlje. Najčešće domaće životinje su bile ovce i koze koje jako dobro podnose suhu i vruću klimu Bliskog istoka. Od svih prednjače ovce koje su bile možda najkorisnije životinje

ivotinje su prisutne na stranicama Svetog pisma od početnih do završnih stranica. Na početku, u Knjizi Postanka, Bog je stvorio „svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste” (Post 1,25), a na kraju će Bog poraziti đavla i zvijer (Otk 20,10). Bog je životinje stvorio prije samog čovjeka, tako da im je čovjek davao imena (Post 2,19-20). Nakon prvog grijeha, Bog je bio taj koji je čovjeku i ženi načinio odjeću od životinjskog krzna (Post 3,21). Moglo bi se reći da su životinje pratile i prate čovjeka tijekom cijelog njegova postojanja. One su čovjeku pomagale kod obrađivanja polja, kod nošenja tereta, njih je čovjek koristio za prehranu, njihovom kožom se odijevao, čak se krv životinja koristila kao zadovoljština za grijehe čovjekove. U Svetom pismu se izričito spominje skoro stotinjak životinja. S tim da treba reći da to nije popis svih sisavaca koji se mogu naći na području Svete Zemlje. Čitajući Sveto pismo, čovjek može ostati iznenađen pojedinim životinjama te se upitati što je to Behemot (Job 40,15), Levijatan (Job 3,8), Lilit (Iz 34,14)?

Ovce i janjci

Što se tiče životinja u Bibliji, jednu stvar treba naglasiti, a to je da je ponekad vrlo teško sa stopostotnom sigurnošću identificirati pojedine životinje u Bibliji, tj. točno prevesti što 32 www.svjetl ori jec i. ba

pojedine hebrejske riječi znače. Razni prijevodi nude razne mogućnosti. Razlog tome je što je točno značenje hebrejskih riječi izgubljeno tijekom povijesti, pa prevoditelji pokušavaju donijeti opis koji odgovara istom rodu životinja. Tako se recimo i u hrvatskim prijevodima Izl 25,5 jednom kaže da je koža od „pliskavice” (Silvije Grubišić – Franjevačka Biblija), drugi put od „fine kože” (Silvije Grubišić – Biblija Kršćanske sadašnjosti); treći put da je koža od „morske krave” (Ivan Šarić); četvrti put od „kože jazavčje” (Đuro Daničić). Pojedine vrste životinja su i izumrle te se danas pokušava donijeti opis koji bi odgovarao dotičnoj životinji ili nekoj sličnoj. Od domaćih životinja sisavaca Biblija spominje dosta njih, i biblijski ljudi su ih koristili prije svega kod obrađivanja zemlje. Najčešće domaće životinje su bile ovce i koze koje jako dobro podnose suhu i vruću klimu Bliskog istoka. Od svih prednjače ovce koje su bile možda najkorisnije životinje. Ovce (hebrejski kebeś), koje se u Bibliji spominje oko 750 puta, prije svega su se uzgajale radi vune, koja je bila vrijedna trgovačka roba, i njom se čak plaćao danak. Tako 2 Kr 3,4 ističe: „Meša, kralj moapski, bio je stočar i slao je izraelskom kralju u danak stotinu tisuća janjaca i vunu od stotine tisuća ovnova.” Koliko su ovce bile važne pokazuje i primjer striženja

Aktualno

Hrvati i Bošnjaci i dalje nepoželjni

U povodu rušenja i obnove džamije Ferhadije u Banjoj Luci Piše Srđan Šušnica Banja Luka

Ferhadija se vratila, ali Banjolučani i mnogi drugi prijeratni stanovnici općina u sastavu RS-a nisu, niti će dok god postoji tzv. Republika Srpska. Ovo je zemlja u kojoj samo kosti i kamenje nepodobnih i protjeranih mogu mirno počivati, dok živi nesrbi nisu poželjni u političkom i javnom prostoru ovog dijela Bosne i Hercegovine

38 www.svjetl ori je c i. ba

Dž

amija i UNESCO-ov zaštićeni spomenik kulturnog nasljeđa Banje Luke, Bosne i Hercegovine, Balkana i svijeta; prijeratni simbol i turistička atrakcija grada na Vrbasu unikatne arhitekture i estetike ne samo u balkanskim okvirima; zadužbina Ferhat-paše Sokolovića, ne osvajača već čovjeka ovih prostora, koji je od mahala podno srednjovjekovne utvrde „Banyalwka” stvorio urbano mjesto sa statusom šehera i postavio temelje budućeg razvoja Banje Luke. Ferhadija, dovršena 1579. godine! U cijelom 20. vijeku dva su datuma bila kritična za sudbinu Ferhadije, zemljotres 27. 10. 1969. godine i njeno potpuno rušenje 7. 5. 1993. godine od strane etno-fašističkog režima tzv. Republike Srpske (u daljem tekstu: RS). Prvi vezan uz prirodnu silu, a drugi za silu nečovještva, kriminala, bolesne mržnje i zločina. Taj drugi datum je barbarski čin, djelo neljudi, fašista. Čin na pragu 21. vijeka, bez presedana u istoriji poslijeratne Evrope koji se može porediti sa rušenjem budističkih hramova i statua od strane afganistanskih talibana s početka 21. vijeka. Čin koji je zločin protiv međunarodnog humanitranog prava. Čin naređen od tvoraca RS-a, danas osuđenih ratnih zločinaca Karadžića, Župljanina i Br-

đanina i još nekolicine njih koje još nije ili neće dostići ruka pravde, Đure Bulića, Vukića, Radića i Kuprešanina. Čin koji je po svim indicijama vjerojatno organizovan i proveden od strane Srede Vučanovića, kuma Stojana Župljanina, policajca MUP-a RS-a od 1992., a prijeratnog službenika kontradiverzionog odjeljenja RSUP-a SR Hrvatske i nekoliko srpskih policajaca i kriminalaca iz Stevandićevog SOS-a. Nakon tog barbarstva, na lice mjesta je došao inspektor Dragomir Jovičić, nekadašnji ministar policije RS-a, sadašnji profesor i neostvareni političar, koji je sačinio fingirani i nemušti zapisnik sa uviđaja o rušenju i konstatovao da su N. N. lica srušila džamiju i da su sve dragocjenosti unutar Ferhadije uništene prilikom eksplozije. I on i cijeli MUP RS su dobro znali da je srpska vrhuška te noći naredila povlačenje svih pozornika koji su do tada čuvali džamije, da su cijelu noć srpski kriminalci i policajci iznosili i tovarili tepihe i druge dragocjenosti koje su našli u džamijama, a unosili eksploziv i postavljali ga prema uputama stručnjaka, te da su na zgradi banjolučkog SUP-a te noći svi prozori bili brižno otvoreni, kako ne bi popucali od eksplozije. Ostao je dio Ferhadijinog minareta, dijelovi turbeta, ograde i nekolicina mezara, pa su etno-fašističke vlasti naredile da banjolučka ko-

Zatiranje Hrvata u RS-u je zl onim na Bleiburgu i

Na novinarsko pitanje zašto je išao u Bleiburg 14. svibnja gdje je pre „Križnom putu” na kojima je Titova jugo-komunistička armada pobila predali se saveznicima, dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki je odg poručiti...” Biskup je time podsjetio na progon i stradanje koje su zad uništena. Uslijedili su javni pritisci na Biskupa i zahtjevi da Piše fra Velimir Blažević Na 14. svibnja o. g. održana je na bleiburškom polju, u Austriji, komemoracija žrtvama Bleiburga i „Križnog puta”, a na njoj je svetu misu predvodio banjolučki biskup mons. Franjo Komarica. U svojoj je propovijedi, govoreći o stradanjima na Bleiburgu na kraju Drugog svjetskog rata i na „Križnom putu” koji je uslijedio, napomenuo da su se u protekla dva i pol desetljeća dogodili novi „Bleiburg” i novi „Križni put”, na kojem su za svoj rodni kraj i za svoje stoljetne korijene nestale nove stotine tisuća Hrvata i drugih. Na to u prvi čas i nije bilo nekih reakcija. Koji dan kasnije, 17. svibnja, nakon što se gosp. Željko Reiner, predsjednik Sabora Republike Hrvatske, sastao u Banjoj Luci u Narodnoj skupštini Republike Srpske s potpredsjednicom, gospođom Željkom Stojičić, a potom u Biskupskom ordinarijatu s biskupom Franjom Komaricom, netko od novinara je Biskupu postavio pitanje: Zašto je išao u Bleiburg 14. svibnja? – na što je biskup Komarica, bez sustezanja i uvijanja, odgovorio: „Mi smo ovdje Bleiburg. To je muka i to sam želio u Bleiburgu poručiti. Gdje su Banjolučani, zašto su oni pobijeni, zašto je njima oduzeto pravo na identitet? Nemaju pravo na svoje rodno mjesto. To je Bleiburg za mene”. Nakon toga je u sredstvima priopćavanja na biskupa Komaricu krenula prava lavina napada. Kad je sljedećeg dana, 18. svibnja, upriličena promocija knjige: Prešućivani zločin, Zbornik radova Međunarodnog studijskog dana, održanog u Banjoj Luci, 13. studenoga 2015., pod nazivom: Dvadeset godina (1995. − 2015.) od završne faze protjerivanja Hrvata, Bošnjaka i drugih s područja RS-a, nekima od nazočnih bila je to prilika da negoduju i da se okome na biskupa Komaricu, ne zbog sadržaja same knjige, jer oni nisu ranije knjige ni vidjeli, a kamoli pročitali, nego zbog odlaska biskupa Komarice na Bleiburg, i osobito zbog izraženog mišljenja i isticanja da je protjerivanje Hrvata iz Banje Luke za njega svojevrsni Bleiburg. U svezi s navedenim istupima biskupa Komarice odmah su se formirala dva suprotstavljena bloka, i već neko vrijeme se javljaju u raznim društvenim medijima. Jedni ga, zbog izgovorenih riječi i ocjena o protjerivanju Hrvata iz Republike 42 www.svjetl ori je c i. ba

Povratak

Pučka kuhinja Vareš Ne gleda se ni vjera ni nacija

Na samom početku kuhinju je koristilo oko 60 osoba koje su dobivale po jedan topli obrok svakodnevno. Broj korisnika kuhinje se neprestano mijenja, ali u zadnjih nekoliko godina se kreće oko 110 korisnika

utujući kroz život možemo primijetiti prisutnost siromaštva i oskudice kako u našoj, tako i u ostalim zemljama svijeta. Dok jedni imaju obilje, a žele sve više, drugi pak nemaju ni ono najmanje što žele – kruh svagdašnji! Zašto je to tako i hoće li se ikada promijeniti ova situacija, ne znamo, ali znamo da još uvijek postoje ljudi koji imaju srce, a ne kamen i koji s vremena na vrijeme pokažu svoju humanost i dobrotu. Da je siromaštvo u našoj zemlji vrlo zastupljeno najbolje ćemo vidjeti na primjeru malih općina, kao što je općina Vareš. Humanitarno-karitativna organizacija Franjevačke provincije Bosne Srebrene Kruh svetog Ante je poznati utemeljitelj pučkih kuhinja. Poznato je da na svakoj franjevačkoj župi postoji ogranak Kruha svetog Ante koji prikuplja pomoć za siromašne. Jedan od takvih je i pučka kuhinja u Varešu kojoj će biti posvećen daljnji tekst. Naime, općinu je Vareš u posljednje vrijeme zadesila vrlo teška kriza koja vodi u moguće zatvaranje općine. Dokaz tomu je posjećenost stanovnika pučkoj kuhinji Kruh svetog Ante koja je iz dana u dan obimom posla sve veća i veća. Pučku je kuhinju otvorio 1998. godine tadašnji vareški župnik fra Mato Topić uz 48 www.svjetl ori je c i. ba

Tekst Nikolina Marčić i Ivona Lukić Snimke fra Tomislav Svetinović pomoć Caritasa iz njemačkog Offenburga na čelu s Mijom Vidovićem. Na početku je djelovala u suradnji s karitativnom udrugom Majka Terezija čija je suradnja i danas primjetna. Žene koje su djelovale u udruzi, spremno su na sebe prihvatile zadatak i s ljubavlju ga izvršavale, a zadatak im je bio posjetiti siromašne noseći sa

sobom topli obrok koji će toga dana blagovati. No, s tim obrokom, one su nosile svu toplinu svoga srca i pritom činile da se oni kojima su bile poslane, osjećaju blagoslovljeno i voljeno. U isto vrijeme je s radom počela i pekara „MPM” koja je odmah pokazala otvoreno srce i brigu za siromašne surađujući s pučkom kuhinjom. Bio je to još jedan dokaz kako zajedništvo može učiniti velike stvari za naše bližnje. U ovom slučaju je to značilo osigurati kruh svakidaš-

Tragom narodne baštine

Crtice iz seoskoga života Ovčja vuna bila je osnovna sirovina od koje se pravila odjeća i posteljina, striženje ovaca obavljalo se ljeti, a odrasli su se jarci šišali u jesen kad se vrate iz ispaše. Konoplja se sijala u proljeće, a u jesen brala i prerađivala

elo je po definiciji osnovno naselje u kojemu se stanovnici pretežno bave obradom zemlje. Nekada se i živjelo gotovo isključivo od poljoprivrede i stočarstva, a podjela rada provodila se s obzirom na spol i dob. Radilo se planski, ovisno o tomu koja kultura je rodnija na kojem sastavu tla i znalo se pogodno vrijeme za svaku rađu. Ako bi vremenske nepogode bile opasne za urod i ljetinu, narod bi iznosio raspela i Bogu upravljao molitve, a u vrijeme krupe oglašavala su se i crkvena da svojim zvukom rastjeraju niže slojeve oblaka. Obitelj je stoku nazivala blagom jer se i bogatstvo mjerilo količinom blaga koju obitelj posjeduje. Blago je paslo iznad sela, a na ispašu u polje gonilo se nakon što se livade pokose i pokupe. Goveda su se svako jutro tjerala na pašu i uvečer vraćala kući (ponegdje su se samo muzne krave vraćale). Ovce su po povratku iz paše zatvarane u tor koji je imao vratnice i pregradu na kojima je bila struga na koju su se nagonile ovce za mužnju. Jalovo se blago tovilo i u jesen klalo. Nerijetko su čobani imali svoje nastambe u planini – košare (kućice od kamenih blokova). U njima su boravili dok se ne pokose livade ili do kasne jeseni. Zemlja se obrađivala ručnim sredstvima i onima od kojih se neka i danas koriste (motika, kosa, grablje...). 50 www.svjetl ori je c i. ba

Piše Ana Papić

tragomtradicije@gmail.com

Razvojem tehnologije postupno se usavršavaju i sredstva za rad.

Sijanje i prosijavanje žita

Dolaskom toplijih dana nakon zime počinjali su i radovi u polju. Njive su se za sjetvu pripremale orući drvenim ralom kojega su vukli volovi ili konji, dok su se manje površine štijale (štihale) ovisno o tomu što se sadilo ili sijalo. Za kukuruz i krumpir oralo se drvenim plugom u koji se uprežu volovi. Žito se sijalo iz ruke, iz bisega koje su visjele na lijevom ramenu, a bacalo se s desne noge (pri iskoraku desnom nogom). Nakon sijanja žito se drljačom podrlja. Njive je bilo potrebno svake godine (ili svake druge) đubriti, a najbolje je đubrivo napor – ovčje đubre koje se nosilo traljama. Ako je u proljeće njiva nađubrena, trebalo ju je branati. Drljača razrjeđuje posijano žito, a brana ga pokrije. Vršenje žita obavljalo se na armenu (guvnu) gdje se oko stožine žito nasadi u vršanj. Konji za vršenje se uajme – na vrat im

se stavi ajam (vuneno uže) za koji se drvenom kukom zapne dugački konop – obrtanj čiji se drugi kraj privezivao za gužvu na stožini. Da se gužva pri okretanju ne bi dizala uz stožinu, iznad nje se udari klin. Kad se gornje klasje obije, žito se prevrne drvenim vilama i protrese, a onda drvenim grabljama ujmi (uzima) prazna slama. Nakon vršidbe zrnje se pročiš ćivalo od pljeve tako da se vijačom (drvenom lopatom) sve zajedno izbaci u zrak i vjetar plivu i prašinu odnese na jednu stranu, a zrnje pada na ceradu gdje se skupljalo. Nakon prosijavanja kroz rešeto, žito je bilo spremno za mljevenje.

Odjeća se šivala ručno

Oko Sv. Ante počinjale su pripreme za kosidbu – klepanje kose i sabiranje kosaca. Prije izlaska sunca kosci bi se uputili prema livadi, poklepali kose i dogovorili tko će biti kojboša (najbolji kosac, najbrži i najniže kosi travu). U polju su ostajali dok sve ne pokose i ne pokupe u plastove. Za turske okupacije se čekalo da dođe begov momak i procijeni koliko je za bega i državu, a ono što ostane seljaci mogu voziti kućama. U austrougarskoj upravi postojala je tzv. jagma. U rano jutro, na zvuk pucnja žandarske puške kosci bi počeli kositi, a navečer bi na znak pucnja košenje prestajalo. Ono što je netko u tom vremenu pokosio bilo je njegovo. Na livadi su otkosi ostajali

Zemlja planina

Najviša planina u Bosni i Hercegovini Maglić

Piše Dalibor Ballian

Maglić pripada dinarskom sustavu planina, a nalazi se na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore te se prostire u obje države. Iako je granična planina, ona je naša - kod nas s visinom od 2386 m, dok je vrh onog dijela koji pripada Crnoj Gori nešto viši s 2388 m

52 www.svjetl ori jec i. ba

lanina je smještena između rijeke Sutjeske, Pive i Drine te je na zapadu odvojena od planine Volujak kanjonom Suhe, a planinom Bioč na jugoistoku. Pored najvišeg vrha u ovoj zoni nalazimo veliki broj visoravni i vrhova na njima koji su veoma značajni, kao što su Vučevo s Crnim Vrhom od 1591 m, Rujevac s 1835 m, Sniježnica s 1804 m, Prijevor s vrhom Makaze 1668 m i Mratinjska Gora s 1576 m. Kako Maglić pripada dinarskim planinama, većinom je izgrađen od vapnenaca. U osnovi građe Maglića su permske stijene, odnosno mezozojski vapnenci, dijabazi i malafiri. Također, na ovoj planini možemo vidjeti i brojne tragove lednika, koji su u posljednjoj glacijaciji ostavili vidne tragove na reljefu, u vidu klanaca i kanjona, kao i ledničkog jezera (Trnovačkog koje pripada Crnoj Gori), koje u stvari predstavlja lednički cirk na 1517 m nadmorske visine. Kako je u pitanju kraška planina njeno podnožje je bogato izvorima vode, a najpoznatiji izvor je Carev Do, koji nikada ne presušuje. Specifičnost reljefa, kao

Zalaganjem stručnjaka sa Šumarskoga fakulteta u Sarajevu, Perućica je zbog svoje ljepote i prirodnog bogatstva 1952. godine proglašena strogo zaštićenim dijelom prirode koji se isključivo koristi za znanstvene i obrazovne svrhe, dok je 1954. godine stavljena pod zaštitu države kao prirodni rezervat. Od 1962. godine Perućica je u okviru Nacionalnog Parka Sutjeska. U prašumi Perućica se mogu pronaći stabla visoka preko 50 metara, a trenutno najviše izmjereno visoko je 57,4 metra. Dosadašnji rekorder, stablo visoko 62 metra nedavno se srušilo od starosti i truleži na žilju. Do sada je u Perućici registrirano preko 170 vrsta drveća i grmlja, te preko 1000 vrsta zeljastog bilja, od kojih su brojni endemi. i teža prohodnost ove planine pogodovali su razvoju specifičnih biljnih zajednica, s brojnim endemskim vrstama. Najvažnije endemske i rijetke vrste Maglića su: bedrnica, bresin,

Pogled u dušu

Novi ‘gastarbajteri’ Zaduže se, rentaju skupi auto, kako bi pokazali da su se snašli i da se samo na njih čekalo tamo u drugoj državi u kojoj je sve bolje nego u onoj koju su s prezirom napustili. Kad ih ljudi upitaju pa kako su si mogli priuštiti tako skupu limuzinu, počnu graditi kule i gradove i pretvarati se u opsjenare i stručnjake kakvih nadaleko nema i kakve plaćaju više od drugih jer su toliko kvalitetni i hvalevrijedni

to se to dešava s mladim ljudima danas, bolje reći s mladim roditeljima? Svi su nagrnuli odlaziti iz zemlje u kojoj su njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja zaradili kruh, stvorili obitelji. Odjednom, mladi nisu zadovoljni, hoće više, hoće nešto novo, nešto što im samo ‘bijeli svijet’ može pružiti. Roditelji nijemo prate te obijesne odluke, pružaju ruke za unucima koji odlaze i tko zna kad će se vratiti i hoće li ih više uopće vidjeti. Djeci je lako, njima je svugdje lijepo ako su s roditeljima, ali djedovi i bake... Krenimo od početka. Svadba je bila, potrošilo se ali neka je, neka su djeca sretna i neka su na svome. Kuća se izgradila, u nju se unijelo sve što se pristoji, sve po redu. Ubrzo se i dijete rodilo i obitelj se ispunila. Rodbina je pomagala u izgradnji kuće, u čuvanju djeteta, sve da bi mladi bili sretni i spokojni. Međutim, njima je dosadno. Hoće nešto drugo. Nisu se pomučili za kuću, za namještaj, za čuvanje djeteta, svugdje su roditelji uskakali. Oni isti roditelji koji su se brinuli i za svoje stare i o njima skrbili, i za svoje mlade, izveli ih na put, i sad kad su mislili da se mogu malo odmoriti, šok. Djeca su odlučila napustiti sve i otići. Daju otkaze na poslu, rasprodaju što mogu i odlaze. Kuće ostaju puste, 54 www.svjetl ori je c i. ba

puno jer je konkurencija velika. Režije su skuplje nego kod kuće, hrana, prijevoz, sve je skuplje. I taman ono što prištede bude potrošeno na neke dodatne izdatke i sve se opet ponavlja. Kod kuće nisu puno razmišljali o Piše prof. dr. sc. Snježana Šušnjara pragovi zarasli, a roditelji u zebnji.

Nitko ih ne štedi

Tko još danas ostavlja siguran posao, tko ostavlja svoj dom, tko ostavlja svoju obitelj ako ne mora, ako ga glad i neimaština nisu natjerali. Ali primjeri koje ja znam upravo su suprotni. Od sveg obilja i svih mogućnosti, oni su otišli. Znam najmanje tri mlada bračna para kojima ništa nije nedostajalo i kojima se ‘svijet’ učinio boljim mjestom za život od onoga koji ih je okruživao. Otišli su i uskoro se saznalo da žive u kolektivnom smještaju, da rade od zore do mraka, da se i ne viđaju i da im se život sveo na puko tavorenje. Djecu čestito i ne vide jer u vrijeme kad odlaze ili dolaze, ona su u krevetu. Otuđuju se jedni od drugih, muke životne ih pritisnule, valja raditi, valja zaraditi i sve se vrti oko posla i novaca. Dan, noć, dan, noć i tako ukrug. Ne znamo zapitaju li se što im je to sve trebalo i zašto to rade? Ne zarade

Vidi li itko koliko se oni muče, zna li itko što su oni ostavili kod kuće da bi došli ovamo i sad ih tu izjednačavaju s bauštelcima i gledaju s visoka?! A oni imali ugled kod kuće, kontakte, prijateljstva, sve što im treba režijama jer su ih, uglavnom, roditelji pokrivali. Roditelji su često i hranu donosili a sve da se djeca ne muče i da malo izađu. Ovdje ih nitko ne štedi, ne podupire nego se sami mukotrpno probijaju a da ne budu niti pohvaljeni a kamoli nagrađeni za svoj rad i žrtvu. Vidi li itko koliko se oni muče, zna li itko što su oni ostavili kod kuće da bi došli ovamo i sad ih tu izjednačavaju s bauštelcima i gledaju s visoka?! A oni imali ugled kod kuće, kontakte, prijateljstva, sve što im treba. Toliko poniženja nisu podnijeli za cijeli svoj

Kaos kao fraktal

Pod krošnjom jorgovana Visoka, stasita, lijepog lica, jako ugodnog baršunastog glasa. Nikad je nisam vidjela bez frizure, nikad neurednu. Mirisala je čisto i njegovano. Odisala je mirnoćom i dostojanstvom, onim, s kojim se rađa

rotekli mjesec, svibanj, Marijin je mjesec. Mjesec je to majke, žene. Baš na Majčin dan bio bi njen rođendan, tj. on to je. Čak i sada, kada je već dugo nema. Strina Ana. Kako uopće objasniti? Postojao je tatin daljnji rođak, kojeg je tata zvao stricem, a njegovu suprugu strinom. I ja uz njega. Tako sam uz dvije biološke bake, imala i nju. Baku-strinu. Ne može se reći „rezervnu”, niti „dopunsku” jer ona rezervna nikad ne bi ni mogla biti, možda „dodatna”. Visoka, stasita, lijepog lica, jako ugodnog baršunastog glasa. Nikad je nisam vidjela bez frizure, nikad neurednu. Mirisala je čisto i njegovano. Odisala je mirnoćom i dostojanstvom, onim, s kojim se rađa. Život joj nije bio jednostavan, niti lagodan. „U Prvom svjetskom ratu sam bila gladna, u Drugom sam bila u smrtnoj opasnosti i samo me čudo spasilo od sigurne smrti. Nikako ne bih željela doživjeti još i treći...”, govorila je. Kad pomislim na nju vidim dobrodržeću gospođu i sebe, dijete, u njenom dvorištu pod rascvjetalim, mirisnim jorgovanima, ograđenim urednim labirintom od šimšira. Bijela vrtna garnitura, sjedim na stolcu sa onim vitičastim željeznim ukrasima na naslonu. Pričam o školi, o igrama i nepravdama. Ona sluša, prebire povr56 www.svjetl ori je c i. ba

Piše Viktorija Banić viktorija.banic@hotmail.com

će koje će spremati za sljedeći obrok, klima glavom i blago se smješka. Njen je dom bio namješten ukusno, građanski, ipak zaspao u nekom prošlom vremenu. Nakon reskog starinskog zvonca i otkučenog stakla na dvokrilnim ulaznim vratima, korak preko praga, pa neobičnim šarenim pločicama u prošlost, dovoljno daleko da prostor bude šarmantan. Mirisalo je na fine starinske slastice koje su izvrsno pristajale crno bijelim fotografijama i čokoladi u njenom kristalu. Kad je bila mlađa znala je šivati uz Radio Zagreb čiji su me zvuci mamili iz velikog četvrtastog radio prijamnika u kuhinji. Dnevna soba obasjana lampom sa nabranim platnenim abažurom i stalkom za novine, prekrasan starinski ormar i ona kako sjedi među tamnocrvenim i bijelim jastucima sa ručno izvezenim krupnim cvjetovima. Izvrsna scenografija za još jedno lutanje pogledom po probranim suvenirima. Dosta je putovala i pri

tom doživljavala simpatične anegdote kojih se nikada nisam mogla zasititi. Uvijek decentna, ujedno jednostavna, pa je tako prihvaćala i šalu i zabunu. Pri tom je damski ublažavala Stričeve burne reakcije. Koliko su bili različiti! Po svome porijeklu, interesima, karakternim osobinama. Funkcionirali su zahvaljujući njenoj mudrosti, prilagodljivosti, a da pri tom nije gubila niti mrvicu sebe. Prepričavala je crtice iz života svaki put identično, od riječi do riječi. Ja sam uživala u predvidljivosti, nestrpljivo iščekivala kulminaciju i smijala se kao prvi put. Kad bih od slušača postala pripovjedač, slušala je moje djetinje dvojbe strpljivo, nikad docirala, tek nježno, gotovo majčinski, usmjeravala moje razmišljanje. Vlastite djece, nažalost, nije imala. S druge strane, ovako je imala više vremena za sve nas, djecu iz obitelji ili susjedstva koja su odrastala s njom i pored nje, upijajući je zauvijek. I baš svima je pamtila značajne datume, darivala nas i nagrađivala za uspjeh u školi, rođendane ili tek tako... S godinama su se dovukle i kronične bolesti koje je nosila na svoj, dostojanstven način. Najteže joj je pao postupni gubitak vida. Sve oko nje je i dalje ostalo uredno i čisto, ali se osjećalo da se umara, da usporava. Svjesna i razumna nekoliko je

Javna diplomacija

Maša i Medvjed Neki će reći da je crtić nastao radi širenja slike velike Rusije, što je možda i točno, jer tko može tvrditi da za nekoliko godina, djeca neće poželjeti učiti ruski jezik, ili posjetiti zemlju u kojoj je nastao njihov najdraži crtić?

ostoje dva potpuno različita filozofska gledišta o rađanju djeteta. Jedni smatraju da se rađamo s već nekim osobinama, dok drugi smatraju da se svi rađaju tabula rasa, bez prethodnog znanja i iskustva. Bilo da se rađamo s osobinama ili bez njih, odrastanje u određenoj sredini, obitelj i okolica imaju veliki utjecaj na nas. Taj utjecaj kreće već nekoliko mjeseci po samom rođenju, kada počinjemo usvajati određena znanja, te se odvija kroz cijeli životni vijek jer čovjek uči dok je živ, te se samim time i mijenja. No, nije novost da se u ranoj dobi, kada smo još djeca, najbolje uči i najviše znanja i osobina usvaja. U današnje vrijeme u kojem živimo teško nam je zamisliti kako je to djetinjstvo izgledalo početkom 19. ili 20. stoljeća, ali je sasvim sigurno da se razlikuje od djetinjstva koje sam ja imala ili koje imaju ove nove generacije. Razvojem tehnologija, pa samim time i televizije, odgajanje djece više ne vrše samo roditelji ili učitelji, već velike zasluge može preuzeti i televizija. Bilo bi čudno pomisliti da djeca više ne gledaju crtiće, onih 15-tak minuta kada roditelji malo odahnu, u moje vrijeme prije spavanja, a danas od jutra do mraka. Ne mislim ulaziti u analizu crtanih filmova, zašto i kako su nastali, ali bih željela pisati o „po60 www.svjetl ori je c i. ba

Piše Dajana Bogdanović dajana.bogdanovic@gmail.com

rukama” koje nose, s kojima se sada, kao odrasla osoba, u većini slučajeva ne slažem. Ne bih željela da netko stekne dojam da djeca ne trebaju gledati crtiće, te da se vječna borba između dobra i zla ne treba pokazivati, samo bih željela istaknuti da se ne slažem s načinima na koje se to prikazuje te da se treba u velikoj mjeri ograničiti. Moj najdraži crtani film bio je Uspavana ljepotica. Oh, mogla sam sate provoditi gledajući taj crtić, opet i opet, iz dana u dan. Crtani koji je nastao 60tih godina prošlog stoljeća, oslikavajući borbu dobra i zla, ljubomore i zavisti, učio me da nikada ne budem ljubomorna na druge, te da moja borba za uspjehom ne treba nikada uključivati spoticanje drugih ljudi na tom putu. Ukoliko bih sada analizirala svoj najdraži crtić iz djetinjstva, možda sam subjektivna pa ne razmišljam potpuno racionalno, u potpunosti se razlikuje od crtanih koje danas djeca gledaju. Gledajući Uspavanu ljepoticu, koja je potpuna bajka, bez mjesta koje osli-

kava određenu državu, te navika koje bih mogla usvojiti, a koje bi se mogle pripisati nekoj zapadnoj sili, smatram da javna diplomacija nije još bila umiješana u crtane filmove u tom periodu. A danas... Danas, svi su ludi za Mašom i Medvjedom. Crtić koji je osvojio srca i velikih i malih, vratio je osmijeh na lice svima koji ga gledaju, djeci jer su Mašini nestašluci smiješni, a roditeljima jer se suosjećaju s Medom. No, ono što je još bitno dodati, vratio je obiteljsko druženje, iako pred televizijom, zbližavajući roditelje s djecom koji sjede i zajedno ga gledaju.

Brojke i slova

Peti po siromaštvu u Europi Od 185 država svijeta, Bosna i Hercegovina se nalazi na 103. mjestu s nešto više od 7000 KM po glavi stanovnika. S tim rezultatima je od Južnog Sudana, Burundija, Srednjoafričke Republike, Malawija i Madagaskara bogatija za gotovo 13 puta! Međutim, gledajući samo europske zemlje, stanovnici Bosne i Hercegovine su imali bolji životni standard jedino od Albanije, Gruzije, Armenije, Ukrajine i Moldavije

a kvalitetnu usporedbu siromaštva između bilo kojih država svijeta, kao najrelevantniji pokazatelj bi poslužio bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika (BDP per capita). Predstavljajući životni standard određene države, ovaj omjer pokazuje vrijednost svih finalnih dobara i usluga proizvedenih u nekoj državi u godini dana, s prosječnim brojem stanovnika te države. Što je veći BDP po glavi stanovnika, to su veće mogućnosti da će država svojim stanovnicima omogućiti veće plaće, bolju infrastrukturu ili uređenije kulturne i društvene djelatnosti. Prema podatcima Međunarodnog monetarnog fonda za 2015. godinu, najmanji iznos BDP-a per capita su imale siromašne zemlje srednjeg afričkog kontinenta. Najsiromašnije zemlje svijeta su bile Južni Sudan, Burundi, Srednjoafrička Republika, Malawi i Madagaskar. Od 185 država svijeta, Bosna i Hercegovina se nalazila na 103. mjestu s nešto više od 7000 KM po glavi stanovnika. S tim rezultatima je od prethodno spomenutih zemalja bogatija za gotovo 13 puta! Međutim, gledajući samo europske zemlje, stanovnici Bosne i Hercegovine su imali bolji životni standard jedino od Albanije, Gruzije, Armenije, Ukrajine 62 www.svjetl ori je c i. ba

Piše Željko Bošnjak i Moldavije. U odnosu na njih, bolji životni standard je iznosio oko 35 %. Za daljnju usporedbu životnih mogućnosti između stanovnika iz različitih država svijeta, mogu poslužiti i usporedbe njihovih prosječnih plaća. Ali kako veće plaće mogu značiti i veću cijenu proizvoda i usluga, dobra usporedba se dobiva tek uzimanjem u obzir i cijene košarice dobara. Ona pokazuje koliko zapravo koštaju određena dobra i usluge složene u jednu zajedničku kombinaciju. Izračunom udjela u plaći potrebnog za kupnju iste košarice dobara u dvije različite zemlje, dobiva se i razlika u mogućnostima, odnosno prilikama za bolji životni standard.

Nerealna slika života u BiH

Razne međunarodne organizacije u svojim izračunima prosječnih plaća i životnog standarda prikazuju slične ili jednake podatke. Prema većini tih rezultata, najmanje plaće na svijetu imaju stanovnici Kube. Oni u prosjeku

mjesečno zarađuju oko 45 KM. To je uistinu mali iznos, ali uzimanjem u obzir njihovog trenutnog državnog uređenja, ova karipska zemlja baš i nije prikladna za usporedbu s drugim državama svijeta. Među najmanjim plaćama su i one stanovnika ratom pogođene Sirije, stanovnika Nepala i Venezuele. Njihova prosječna mjesečna plaća iznosi oko 272 KM. Od europskih zemalja najmanje plaće imaju stanovnici Ukrajine i Moldavije. Oni dobiju mjesečnu plaću u iznosu oko 336 KM. Prosječna plaća stanovnika Bosne i Hercegovine u siječnju ove godine iznosila je 834 KM. Mnogi će reći da je to prilično lijep iznos, a poznajući realne prilike u Bosni i Hercegovini on to uistinu i jest. Međutim, ovaj službeni podatak pokazuje jednu nerealnu sliku stvarnog životnog standarda njenih stanovnika. Naime, istraživanja su pokazala da je skoro jedna trećina zaposlenih u Bosni i Hercegovini prijavljena na minimalnu plaću, a to znači da jedna trećina zaposlenika dobiva samo oko 375 KM (što je prema Zakonu 45 % od prosječne plaće u zemlji). S tako velikim postotkom prijavljenih na „minimalac” i s tako velikim izračunom prosječne plaće, može se izvući zaključak da postoji dosta zaposlenika s jako velikim plaćama.

Od snova sazdani

Isusov magarac Živimo Piše Mile Stojić

Koze Petru Gudelju Na radionici kreativnog pisanja U Bečkom sveučilišnom kampusu Mladoj pjesnikinji objašnjavam Kako su u poeziji, kao i u životu Neke stvari neobjašnjive.

Živimo Na keju rijeke Aheront Preostali iz prošlog stoljeća Kao voće ubrano prošle jeseni Kad smo pjevali domovini Prošao je vijek I domovina. Živimo u blagoslovljenome mileniju Trpeljivi na poniženje Plivajući u vodi straha Gradeći na ruševinama Partenona Prozračne zamkove nade.

Ona se zove Leni Esterházy Prozračna je i magnetična, kao zavodnice Sa Klimtovih slika, divna i davna Adele Bloch Bauer.

Živimo Na škrtoj zemlji Dišući kruh, jedući zrak U kome odzvanja nesnosni žamor Riječi u koje više nitko Ne vjeruje.

I pita o višestrukom značenju metafore „Metafora je dječji jezik”, pokušavam Biti jezgrovit, mada ni sâm stanovite stvari Nikad sebi neću moći objasniti.

Večeru završavamo šutnjom U kojoj se otvara provalija Našu žeđ tažimo Slatkim vinom uspomena.

Kao matematiku metafore Kao pljačkanje siromaha na svjetskoj burzi Kao mlade fanatike islama što se raznose ekrazitom Kao teoriju crnih rupa.

Želje su nam zvonke i nejasne Poput Celanova stiha A naše ljubavi odnijeli su davno čađavi vlakovi prema Herakleji Prema jugu.

Kao činjenicu da ja, pjesnik-izbjeglica Tumačim tajnu umjetnosti djevojci Čiji je pradjed svirao violinu u Bečkoj operi, Dok je moj čuvao koze u Iliriji. 64 www.svjetl ori je c i. ba

Živimo Ako tako može Da se kaže.

Duh Afrike

Siromašna i nesretna zbog bogatstva Ovaj se kontinent stoljećima pljačka i izrabljuje. A onima koji to rade, i preko leđa Afrikanaca stječu enormna bogatstva za sebe i svoje zemlje zahvaljujući dijamantima, zlatu, rudama, egzotičnim životinjama, upravo odgovara da su ljudi ovdje neobrazovani, da nemaju vjeru u sebe i svoje mogućnosti

frika jest siromašna, ali Afrika su osmijeh, sreća, ljubav i uživanje u malim stvarima. Tema ovomjesečnog broja je siromaštvo. Kada bih se htio našaliti s urednicima Svjetla riječi, jednostavno bih poslao najkraći tekst koji sam do sada napisao. A on bi zvučao ovako: Afrika = siromaštvo. U konačnici, većina ljudi Afriku upravo tako i doživljava. I u pravu su. Jezivo siromaštvo, ljudima u Europi gotovo i nezamislivo, golemi je problem crnog kontinenta. Ipak, nije sve baš tako. Kada provedete barem malo

66 www.svjetl ori je c i. ba

Piše fra Ivica Perić vremena na crnom kontinentu, onda shvatite da je Afrika = golemo bogatstvo! I tu zapravo počiva njezin najveći problem. Ili, njezino prokletstvo... Afrika je toliko bogata, da je upravo zbog toga nesretna i siromašna. Jer, ovaj se kontinent stoljećima

pljačka i izrabljuje. A onima koji to rade, i preko leđa Afrikanaca stječu enormna bogatstva za sebe i svoje zemlje zahvaljujući dijamantima, zlatu, rudama, egzotičnim životinjama, upravo odgovara da su ljudi ovdje neobrazovani, da nemaju vjeru u sebe i svoje mogućnosti. Zato što upravo tako mogu vrlo lako njima manipulirati, mogu lako među njima izazvati sukobe i ratove. I tako sebi omogućiti neprestano lako i jeftino izvlačenje svega onog materijalno vrijednog. I zato je Afrika = siromaštvo. Jer ju neke svjetske velesile koriste za boga-

KAP DOBROTE

Dobročinitelji za lipanj 2016. Za Fond Kap dobrote Marko Ešegović, Livno Anka Majdandžić, Busovača Jozo Crnoja, Jajce Jelena Puljić Perić, USA Antonija P. Relota, USA Stipo Breljak, Švicarska Za Tamaru Starčević Danijel Samardžić, Australija N. N., Sinj

100 KM 30 KM 100 KM 100 USD 100 USD 100 CHF

100 AUD 100 KN

Za Patrika Ivanovića Danijel Samardžić, Australija N. N., Sinj Za Ljiljanu Krajnc Danijel Samardžić, Australija N. N., Sinj Za Petra Ramljaka Danijel Samardžić, Australija N. N., Sinj

100 AUD 100 KN

100 AUD 100, KN

Za Miu Stojak Danijel Samardžić,

Australija N. N., Sinj

100 AUD 100 KN

Za Leonitu Gabrić Danijel Samardžić, Australija N. N., Sinj

100 AUD 100 KN

Za afričke bogoslove Župa Duha Svetoga, Nova Bila 500 KM Fra Kristijan Montina, HKM Kufstein, Austrija 450 EUR Župa Uznesenja BDM Rama-Šćit 2.500 KM

AKCIJE KOJE TRAJU Petar Ramljak Dragi prijatelji, svi vi koji ste nas do sada pomagali, od srca vam zahvaljujemo. Neka vas dragi Bog blagoslovi. Mi se ispričavamo što se tek javljamo, ali stalna borba pored troje djece i Petrove bolesti nije ostavljala baš puno slobodnog vremena. Naš Petar je pobijedio tešku bolest. Završio je sve terapije i sada je u remisiji (izvan bolesti). Imao je malo komplikacija poslije terapija, ali je on to junački pobijedio. Narednih pet godina će se obavljati mjesečne kontrole. Uz Božju pomoć i to ćemo pobijediti. Još jednom vam zahvaljujemo u ime naše obitelji. Tamara Starčević boluje od teškog oblika mioklone epilepsije – Dravet sindroma. Premda je dosad bila 40-ak puta u bolnicama, njezina bolest nije stavljena pod kontrolu. Bolest je visokorizična, komplicirana i za život i 72 www.svjetl ori jec i. ba

za liječenje. Samohrana majka lijekove plaća sama i naručuje ih iz inozemstva jer ih kod nas nema. Ljiljana Krajnc je 100 % invalid. Prije nekoliko godina imala je dvije transplantacije jetre i nakon toga još dvije operacije. Doživjela je kliničku smrt, bila na aparatima. Presadili su joj zaraženu jetru s hepatitisom. Od tada mora kupovati lijek “hepsera” jer joj on drži sve parametre pod kontrolom i bez njega ne bi mogla živjeti, ali lijek košta 600 € u inozemstvu. Mia Stojak boluje od leukemije II. stupnja, odnosno C92 mijeloične leukemije. Za ovu bolest ne postoji univerzalni lijek za sve pacijente. Terapija ovisi o tipu leukemije, dobi pacijenta, stupnju bolesti i općem stanju organizma. Akutne leukemije je potrebno početi liječiti što prije, dok kronične ne zahtijevaju

brz postupak liječenja, ali je izlječenje vrlo rijetko. U većini slučajeva oboljele se podvrgava kemoterapiji, zračenju središnjeg živčanog sustava, a ponekad i presađivanju koštane srži. Patrik Ivanović ima urođenu srčanu manu VSD i plućnu hipertenziju. Dijete je s poteškoćama u razvoju, ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Svakodnevno koristi lijekove koji malo usporavaju njegovu bolest, a za koje roditelji izdvajaju oko 300 KM mjesečno. Leonita Gabrić oboljela je od teške bolesti, od koje boluje tek trinaestoro djece u svijetu. Liječnici iz Beograda vjeruju da mo gu pomoći Leoniti, ali za operaciju, tijekom koje bi donor kosti bila njezina majka, potrebno je oko 20 000 €. Pokažimo da imamo otvoreno srce.

Medicinski kutak

Može se spriječiti zdravim navikama STARAČKA MRENA

Vodeći uzrok sljepoće u mnogim zemljama je bolest poznata pod imenom senilna katarakta ili staračka mrena. Pojavljuje se oko 60. godine života vjerojatno zbog poremećaja u prehrani i poremećaja rada žlijezda, a skloniji su joj oboljeli od šećerne bolesti

enilna katarakta ili staračka mrena nastaje obično nakon 60. godine života, ali može i prije. Staračke katarakte su uzrok sljepoće kod ljudi u oko 48 % slučajeva, što je otprilike 18 milijuna ljudi, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO, World Health Organization). U mnogim zemljama nema uvjeta za operacije katarakte, pa ona i dalje ostaje vodeći uzrok sljepoće. Da bismo utvrdili stanje zamućenja leće staračku mrenu možemo podijeliti u četiri stadija: početna katarakta, katarakta u fazi bubrenja, zrela katarakta i prezrela katarakta. Početna katarakta počinje zamućenjima u kori leće koja se vremenom šire u leći poput prugastih zamućenja ili točkica. Vidne smetnje nisu velike ali vid pomalo slabi. Dijagnozu postavljamo i na osnovu pregleda procijepnom svjetiljkom ili oftalmoskopom. Drugi stadij je senilna katarakta. U tom stadiju leća je jače zamućena. Leća bubri i povećava se njezin obujam. Kao posljedica povećanja leće može doći do otežanoga otjecanja očne vodice zbog 74 www.svjetl ori jec i. ba

šećerne bolesti, oboljeli od glaukoma (bolesti povišenog očnog tlaka), oni koji imaju visoku kratkovidnost ili kroničnu duboku upalu oka (uveitis), a rizik je veći i u onih čiji su otac ili majka imali mrenu. Piše dr. Boris Adašević boris.adasevic@gmail.com

čega može nastati povišen očni tlak, a i vidna oštrina se smanjuje. Treći stadij razvoja staračke mrene je tzv. zrela mrena. Taj je stadij karakteriziran normalnom veličinom leće. Četvrti stadij ili prezrela mrena je stadij u kojem dolazi do još jačeg zamućenja. Mrena postaje mliječnobijele boje.

Nepoznat uzrok nastanka

Usprkos mnogim proučavanjima uzrok nastanka mrene još je i danas nepoznat. Pretpostavlja se da se radi o poremećaju u prehrani, o poremećajima raznih žlijezda, o štetnim vanjskim utjecajima te jačoj bolesnikovoj izloženosti ultraljubičastim zrakama. Veću predispoziciju za pojavu sive mrene imaju oboljeli od

Naočale ne pomažu

Kako katarakta postaje sve mutnija, jasan vid je ugrožen. Gubitak oštrine vida je uočljiv. Gubi se također i osjetljivost na kontrast, tako da su konture, sjene i viđenje boja slabiji. Blještanje može biti problem kako se svjetlost raspršuje zbog katarakte u oko. Potrebno je provesti test osjetljivosti na kontrast, i ako je zabilježen gubitak osjetljivosti na kontrast, potreban je pregled kod specijalista, oftalmologa. U razvijenim zemljama, i drugdje, gdje uzrok katarakte može biti dijabetes, potrebno je tražiti mišljenje liječnika ukoliko noću vidite „aureolu” oko noćnih svjetiljki, posebno ako gledate s jednim okom pa s drugim, i tako vidite samo jednim okom. Brzina razvoja mrene razlikuje se od osobe do osobe. S vremenom,

••

•

Osjetilni park Boooog svima J! Evo nas u još jednom broju dragog nam časopisa! Danas vam nećemo prezentirati svoje aktivnosti, nego ćemo vas provesti svojim osjetilnim parkom. Nadam se da će vam i ovo biti zanimljivo kao i naše prethodne teme!•

•

••

Priredila Jela Bejić

Svojim projektom sudjelovali smo na jednom natječaju te osvojili dovoljan iznos za gradnju osjetilnog parka. Osjetilni park namijenjen je djeci predškolskog i školskog uzrasta, ali i djeci s različitim posebnim potrebama. Park je podijeljen na nekoliko zona koje educiraju o različitim osjetilima, a sve je povezano različitim podlogama. Važno je napomenuti kako i kroz ovaj park učimo o važnosti očuvanja biljnog svijeta. Zato će djeca ovdje zalijevati cvijeće i povrće, saditi, čupati travkice te učiti o pojedinim biljnim vrstama i održavanju istih. Uz osjetilo vida tu će se razvijati te koristiti i druga osjetila (okus, sluh, miris i opip). Vrlo je važno kod djece potaknuti korištenje svih osjetila.

NAŠI POKOJNICI Šimica Marić (1930. – 2016.) U 86. godini života okrijepljena svetim sakramentima preminula je 26. travnja u Živinicama kod Tuzle Šimica Marić. Uz rodbinu i brojne prijatelje pokopana je 29. travnja na groblju u Novom Selu-Balegovcu kod Odžaka. Sprovodne obrede predvodio je župnik Matija Šimić. Prije pokopa u župnoj crkvi u Balegovcu služena je misa zadušnica, koju je u koncelebraciji tridesetak svećenika predvodio donedavni provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran. Šimica je rođena 1930. godine u Novom Selu, kod Odžaka u obitelji oca Stipe i majke Jele Ivanković. U kršćanskom braku, koji je s mužem Sti-

pom u svojoj 16. godini života sklopila 1947. godine, imala je šestero djece: Jelenu koja je umrla u prvoj godini života, potom sina Ivana – svećenika Franjevačke provincije Bosne Srebrene, sada župnika župe Uznesenja BDM u Koraću i derventskog dekana; Jakova koji je preminuo 2010., kćeri Jelenu i Zdenku te najmlađeg sina Marka. Oni su joj podarili sedmero unučadi i dvoje praunučadi. Kako joj je suprug kao strojovođa radio na željeznici 1949. godine iz Balegovca doselili su se u Banoviće gdje su živjeli od skromnih primanja. Zbog vjere su od komunističkih vlasti puno pretrpjeli te je Stipo često puta bio u zatvoru, a policija je budno pazila tko dolazi u njihov dom. /B. Lukačević/

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! Ivo Babić (1937. – 2016.) Dana 15. svibnja preminuo je Ivo Babić, otac fra Miroslava Babića, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji je na službi misionara u Keniji. Pokojni Ivo rođen je 1. srpnja 1937. godine u Lenđerovini, župa Bugojno. Sa suprugom Jelom r. Vranješ ima četvero djece: fra Miru, Berislava, Vinka i Ivanu. Pokopan je 20. svibnja na mjesnom groblju u Okučanima, RH.

U SPOMEN Mijat Ešegović († 1992.) hrvatski vojnik Navršavaju se dvadeset četiri godine od tragične smrti našega sina Mijata. Dragi sine Mijate, laka ti bila hrvatska zemlja koju si toliko ljubio. /Tvoja obitelj/ Stjepan Baban († 1993.) Moj Pepo! U ovom mjesecu navršavaju se 23 godine od tvoje smrti, iako vrijeme prolazi, ponosna sam na tebe što si bio sa mnom. Uvijek si bio uz mene kad je trebalo! Pažljiv, nježan, pravedan i pošten čovjek, pomagao si i drugim ljudima koliko si mogao. Nikada nisi gledao tko je tko. Svaka pomisao na tebe nanosi mi bol, jer tebe više nema među nama: svakog dana, mjeseca, godine, sve mi je teže bez tebe moj Pepo. /Tvoja Ljubica/ 80 www.svjetl ori je c i. ba

Fra Valerije Stipić († 2009.) S ljubavlju i mislima na tebe, nosimo te u svojim srcima i molitvama. Tvoji najmiliji. /Sestra Inocenta/ Franjo-Milenko Majdandžić († 2015.) Radujmo se, jer smo djeca Uskrsnuća! Zahvalni za vrijeme darovano u ovozemnom životu, veselimo se susretu i zajedništvu, u domu Oca nebeskoga. /Obitelj/ Pavo Davidović († 2015.) Dana 13. svibnja navršila se godina dana otkada je prestalo kucati srce našeg dragog tate i supruga. Dragi tata, vrijeme koje prolazi ne može izbrisati tvoj plemeniti lik iz naših srdaca. Otišao si tiho i polako s mirisima svibanjskoga jutra, kao da u šetnju nekud krećeš, da l’ si znao da se vra-

tit’ nećeš? U srcima tuga, na grobu tišina, a u našem domu velika praznina. Ne vidimo ti oči i ne čujemo glas, ali osjećamo da si tu između nas. Volimo te, tata. /Djeca i supruga Luce/

Jako Kurevija Jela Kurevija († 2004.) († 2014.) Zahvalni dragom Bogu i vama, za sve dobro koje smo primili, svakodnevno ste u našim mislima, srcima i molitvama. /Zahvalna djeca/ Berislava Ćaleta rođ. Lozančić († 2005.) Prošla je još jedna tužna godina bez tebe, draga naša kćeri, sestro i tetko. Uvijek si u našim mislima, srcima i molitvama. /Tvoji tugujući, obitelj Lozančić i Đikić/

Spomen na dragog fratra

RIJEČ ČITATELJA

Rado čitamo vašu reviju

Poštovana redakcijo,

Poštovani!

prvobitna namjera mi je bila poslati vam jednu fotografiju iz mog arhiva, bez nekog propratnog teksta, jer mislim da bi sama fotografija svojim nazivom i sadržajem rekla dovoljno, ali zaključih da ipak imam nešto za dodati. Pojasnio bih vrijeme i mjesto nastanka fotografije. Fotografija je snimljena u studenom 2011. u trapističkom samostanu Marija Zvijezda u Banjoj Luci. Ruka koja se vidi na njoj je od pokojnog fra Branka Naimarevića, koji je preminuo u studenom 2012. Nisam mogao propustiti priliku izgovoriti ime tog dragog čovjeka. Branko Naimarević, počivao u miru! Sve vas srdačno pozdravljam i želim vam svako dobro! Siniša Skenderija, Vitez, 12. svibnja 2016.

Čitajući u zadnjem broju „Svjetla riječi” o mineralima, pošt. Darka Tomaševića, vidim da postoji zanimanje i za „prirodoznanstvo”, te Vam šaljem moju knjigu o mineralima, kako biste imali širu paletu mjesta u Bibliji gdje se oni spominju. Moram napomenuti, da vrlo rado ne samo ja nego i moja braća u samostanu čitamo rado lijepi mjesečnik! Mir i dobro! Vaš p. Mario Crvenka

l i p a n j 2 01 6 . Sv j et l o ri j e či

Više informacija na: 033 726 200

Hodočašće sv. Ivi u Podmilačju

2016.

Srijeda, 15. lipnja 18.00 Devetnica

Četvrtak, 23. lipnja 15.30 Pokorničko bogoslužje 16.00 Otvaranje proslave s iznošenjem kipa sv. Ive u procesiji i misa s pokorničkim bogoslužjem

Petak, 24. lipnja 6.30 Početak ispovijedanja 7.00 Sveta misa 8.30 Sveta misa 11.00 Središnja hodočasnička misa s molitvama za bolesnike

Program

Utorak, 21. lipnja 18.00 Trodnevnica

18.00 Sveta misa i molitve za bolesnike 20.00 Put križa uz brdo Grabež 22.00 Molitveno-meditativni program uz blagoslov ivanjske vatre