Ekološko obraćenje – Naš odgovor na Božji dar (407)

vjera

• društvo • kultura

Ekološko obraćenje

Naš odgovor na Božji dar Godina XXXV. ◆ broj 407 ◆ Sarajevo, veljača 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Nove knjige u Nakladi sv. Antuna Wilfrid Stinissen, OCD

Novo vino O plodovima Duha

Plodove Duha trebamo razlikovati od sedam darova Duha Svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost, strah Božji. Ovi darovi čine čovjeka voljnim i sklonim da sluša pozive Duha Svetoga. Svi su kršćani dobili darove Duha Svetoga, ali samo kod onih koji spremno slušaju poticaje Duha sazrijevaju plodovi.

Hod prema istini Knjiga o najvažnijem što je potrebno znati i činiti – ili što je potrebno ne činiti – na duhovnom putu. Što se više približavamo istini, tim manje trebamo činiti. Nije upitno da se borimo kako bismo došli do odredišta ili cilja, nego da možemo spokojno i „počivati” dok ne stignemo do priželjkivanog odredišta.

Kaptol 6, Zagreb, tel.: +385 1 4828 823; faks: +385 1 5552 335 naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr, www.verbum.hr

iz sadržaja

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o.

Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Borjana Jozeljić, Rafaela Obučić, Danijel Stanić redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Borjana Jozeljić marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba grafičko oblikovanje Lorko Kalaš glavni urednik

adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

račun u hrvatskoj

Samostan Sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil

Nepoznata Biblija Izgubljene knjige u SZ

11

Riječ obiteljima Postoji li aplikacija za čišćenje stana?

16

račun u austriji

Razgovor Marinko Dalmatin, biolog Odgovornost je na pojedincu 46

List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

S našima u svijetu Albanija i Kosovo Radosni u službi Bogu i narodu

52

Tragom narodne baštine Kad i vrapci svadbuju

66

Epimeteje Martin Luther

82

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja

devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

Tema broja Teološka dimenzija ekologije Poziv na unutarnje obraćenje 6

Fotografija na naslovnoj stranici: Kip sv. Franje Asiškog

Svjetlo riječi

Riječ čitateljima

K

ako je fascinantan izraz ekološko obraćenje! Tako zorno ukazuje da nismo samo dospjeli do krajnje granice koju ekosustav tolerira, nego smo je već počeli ostavljati iza sebe. Pa samo što se nismo počeli ekološki i strmoglavljivati!

A kad počne urušavanje, zaustavljanje je vrlo zahtjevno, a povratak gotovo nemoguć. U ovakvom alarmantnom kontekstu, ekološko obraćenje prestaje biti stvar izbora, postaje nužnost i zahtjev, koji poziva na konkretnu akciju. Bez odlaganja ili odugovlačenja!

Obraćenje dolazi od grčke riječi μετάνοια, što znači preobrazba srca i uma, jer se došlo do nove spoznaje. U vjerskom smislu, promjena je to čitava života – djelovanja, promišljanja, osjećanja i mašte. Čovjek se vraća Bogu i to radikalnim životnim zaokretom, ne žaleći ništa od onoga što ostavlja,

nego se raduje onome što dobiva – i to višestruko.

Takva se slika obraćenja treba žurno oživotvoriti u našem odnosu prema svemu stvorenom. Možda bi najbolje bilo reći prema svemu darovanom. Najbolje bi bilo započeti temeljitu promjenu još jednim značenjem koji glagol obratiti ima u našem jeziku. Naime, pored gore navedenog značenje, možemo također obratiti pozornost na nešto ili nekoga, uspostaviti kontakt, osloviti, primijetiti, zainteresirati se za nekoga... Kad bismo se tako, za početak, počeli obraćati prirodi i njezinu nesebičnom i darežljivom bogatstvu, postali bismo svjesni zajedničke sudbine, pripadnosti i sveopćeg bratstva.

Savršeni primjer takva odnosa prema stvorenom je Božji trubadur sveti Franjo Asiški. On ide korak dalje pa

se svemu stvorenom obraća intimnim rodbinskim izrazima. Sve doživljava kao dar čiste Božje ljubavi, pa ga zato naziva sestrama i braćom. Nisam siguran da danas možemo dostići takav stupanj brižnosti i ljubavi prema čovjeku i prirodi, čije resurse nezasitno i nemilosrdno pustošimo. Ne činimo to radi osnovnih životnih potreba i preživljavanja, nego radi nezajažljiva hedonizma i bezobrazno enormnog bogaćenja pojedinaca.

Unatoč svemu tome, možemo biti mirni, znajući da nam se priroda neće osvećivati. Neće. Osveta je posve ljudska osobina. Priroda nam samo ispostavlja račune. A oni su svake godine duži, opsežniji i porazniji. Ne samo za buduće naraštaje, nego i za nas. Danas.

Fra Janko Ćuro, urednik vel j a č a 2017.

3

RIJEČ ČITATELJA

Prvi se pamte Poštovani!

Ne mogu se sjetiti da sam ikada za početak godine, a tada mi je i rođendan, primio tako drag dar kao vaš list broj 406 za siječanj 2017. godine. Već dugo sam pretplatnik. Pažljivo čitam i čuvam sve brojeve.

Zbog poodmaklih godina i lošeg zdravstvenog stanja najveći dio vremena provodim u vodoravnom položaju.

Pored mene na stoliću je lokalni imotski vjerski list Grad na gori i vaše Svjetlo riječi. Ovaj broj mi se posebno svidio jer je u novom ruhu, a još više što je moja kćer Viktorija Banić u članku Prvi se pamte spomenula svoga tatu, sjemenište i Kraljevu Sutjesku.

Nihil est annis velocius. To me ne zabrinjava jer se imam čega sjećati. Najčešće se sjetim pak dr. fra Stanka Petrova, Kraljeve Sutjeske i mojih dragih učenika.

Dr. fra Stanko Petrov bio mi je duhovnik i profesor klasičnih jezika. Bio je inkarnacija mudrosti i skromnosti. Da bismo potrošili što veći dio sata i izbjegli ispitivanje, često bismo ga pitali o svemu i svačemu. Strpljivo bi nam odgovarao i pred kraj sata rekao: „Majko draga, pa vi se rugate sa svojim duhovnikom?!”

4 svjetl ori jeci .ba

Ne postadoh mu kolega (mnogo zvanih, malo odabranih), ali ga nikada ne zaboravih. Odlučio sam raditi posao bar malo sličan njegovom. Upisao sam se u učiteljsku školu u Sarajevu. Sa znanjem i navikama koje sam donio bio sam izuzetno dobar đak. Kad je predsjednik Općine Kakanj razgovarao s direktorom škole o tome kome dati stipendiju da dođe raditi kod njih, direktor mu je preporučio mene i garantirao za mene. Dobio sam stipendiju u visini osnovne učiteljske plaće. Kada sam završio, počeo sam raditi u Kraljevoj Sutjesci. Još i danas čujem gromke pozive „MOLIM”. To je značilo: „Dopustite da Vam se obratim.” Najčešće bi iza toga „molim” slijedilo pitanje da li mogu doći kod mene u stan da im pomognem učiti i pisati domaće zadaće. Nanizali bi se na podu jer nije bilo dovoljno stolica i uz moju pomoć učili.

Slušajući svećenike razmišljam o svom duhovniku. Kad sam često šetao pored Sene razmišljao sam o Trstionici koja teče kroz Kraljevu Sutjesku.

Gledajući mladež sjećam se svojih dragih učenika sada već ljudi u poodmaklim godinama. Hvala vam na ustupljenom prostoru! Još jednom vam hvala što me obogaćujete vašim listom! S dubokim poštovanjem!

Viktor Barbić, Imotski

Još nešto o fra Vjeki Ćuriću Sjećam se one nedjeljne večeri, 31. siječnja 1998., kada sam na njemačkoj televiziji ZDF čuo riječi pape Ivana Pavla II. da je „u Ruandi ubijen hrvatski franjevac Vjeko Ćurić”. Čim sam se malo pribrao nazvao sam braću i sestre i pitao je li do njih stigla tužna vijest. Nije to za nas bio neki nepoznati misionar iz Afrike, nego najbliži rođak, unuk pokojnog brata naše pokojne majke. Kako su znali da sam se dopisivao s fra Vjekom i da me posjetio u Njemačkoj, „naredili” su mi da napišem pismo sućuti roditeljima i najužoj obitelji i izrazili spremnost u

sudjelovanju s prilozima, kako se obično kaže, umjesto vijenaca.

Naravno, pristao sam. Rado ili nerado? Nije bilo lako naći prave riječi. Kada sam mu par puta posjetio roditelje, majka mu Ana, ili kako smo je mi zvali neva Petrovica, nekoliko je puta ponovila da takve riječi, iz duše i srca, nisu dobili od drugih, ni pismenim ni usmenim putem. Bilo mi je drago da sam na prikladan način izrazio naše suosjećanje.

Nakon operacije kralježnice u Belgiji, umjesto medicinske rehabilitacije, došao je u posjet školskom kolegi Anti Prgometu, kapelanu u Leonbergu kod Stuttgarta i kada je vidio da je tu negdje u blizini i Böblingen, nije propustio da se navrati kod mene. Nema teme ni područja koju nismo dotaknuli. Životni standard, siromaštvo, običaji, kultura, mentalitet u Ruandi. Mogao bi se napisati jedan mali roman. Mala su nam djeca s velikom pozornošću i interesom slušala njegove riječi i gledala njegovo poslovično veselo i nasmijano lice. Nakon što je pokazao nekoliko fotografija, djeca su se zagledala i čudila da ima tako siromašnih zemalja i bili istovremeno ponosni da je tatin rođak prihvatio takve uvjete života. Na jednoj fotografiji vidjeli su prostoriju u kojoj fra Vjeko živi i spava s budućim, domorodnim fratrima. Moglo se osjetiti da su sretni, da im tatin rođak „nije rasist”. U

dječjem vrtiću se često uči i govori da su svi ljudi jednako vrijedni i važni, bez obzira na boju kože. Među odraslima su češće doživljavali podrugljive osmijehe ili čak neslane i uvredljive šale na račun drukčijih. Između još sačuvane pošte, pisama i čestitki (za Božić i imendan) našao sam i pozivnicu za Mladu misu iz ljeta 1982. godine i zadržao se na odužem citatu jedne Molitve svetog Franje, koju je uzeo kao geslo. „Gospodine, daj da se ne brinem toliko da budem utješen, koliko da tješim; da me razumiju, koliko da druge razumijem; da budem ljubljen, koliko da ljubim. Jer, tko se daruje, prima; tko sebe zaboravlja, sebe nalazi; tko prašta, bit će mu oprošteno; tko umire, rađa se za vječni život.”

Taj moto, misao i želju vodilju, da ne kažem program, u redovničkom i svećeničkom životu i djelovanju sam povezao s jednim podatkom i istinitom pričom o životu i smrti njegova djeda i moga ujaka (nekada se smjelo reći i daidža) Nike. Starija sestra je čula od pokojne nam majke da joj je brat umro jako mlad, na jedan malo nesvakidašnji način. Trebalo je u susjedstvu pokopati jednu od tifusa umrlu, siromašnu i samački živuću osobu. Nitko to nije htio ili smio (strahujući od zaraze). Niko nije oklijevao. Poznata mu je bila zapovijed ljubavi prema bližnjemu i jedno od djela tjelesnog milosrđa „mrtva pokopati”. Zaraza ga nije mimoišla. Ubrzo je obolio i u kratkom vremenu umro.

Mlad i dotad potpuno zdrav.

Vratit ću se kratko na izvještaj starije mi sestre i napisati što sam čuo od nje: „Ne molim se ja više za njegovu dušu ili spas njegove duše (kao što se to čini za druge i drage pokojnike), nego za njegov zagovor kod Boga. Još nijedna molba i molitva mi nije ostala neuslišana.”

Razmišljajući o određenoj paralelnosti života i smrti djeda i unuka, raspitao sam se o liječničkom stajalištu utjecaja gena ili nasljednih faktora, i to više između djedova i baka i unuka, nego između

roditelja i djece. Još nikada nisam čuo ili pročitao od teologa i vjerskih učitelja da, možda, postoje i djeluju i u vjerskom životu nešto kao nasljedni faktori. (...) Osobno mislim da bi neke čitatelje zanimalo i nešto iz, da se poslužim medicinskom terminologijom, obiteljske anamneze fra Vjeke Ćurića. Takav materijal bi dobro došao i onima koji su zaduženi za nekrologije ili pišu kronike i povijest Provincije. Srdačan pozdrav!

Anto Batarilo, Böblingen, Njemačka

Dugo mi je trebalo da shvatim Život je tekao, a ja zajedno s njime. Njegovim valovima plivao sam onako kako sam znao i umio. Ponekad su bili bezazleni valovi, slabi i tihi, a često veliki, bučni i razarajući. Plivajući raznim vodama, promatrao sam ljude i prirodu.

Divio se prirodi, a i mnogim ljudima i njihovim mudrostima i karakterima. Često sam se ljutio, jer neki ljudi nisu po svome razmišljanju i logici bili kao ja, a ponekad me ljutilo što prema izgledu nisu jednaki upravo meni! Pitao sam se, zašto ne vjeruju u istog i jedinog Boga? Zašto im politička ideologija nije ista? Zar su neki ljudi agresivni i ratoborni, a drugi tihi, mirni, plemeniti i miroljubivi?

Ljutio sam se, a nisam znao kako nemam pravo na tako nešto. Nisam znao kako je potrebno da bi ljudi jednako, ili barem slično razmišljali; trebali ići u istu školu; učiti iz istih knjiga; slušati iste nastavnike – profesore; družiti se s ljudima približno iste naravi i razmišljanja; živjeti u približno istim životnim uvjetima; u društvu s istom političkom ideologijom; vjerovati u istoga Boga i poštivati iste moralne norme. Čak i kada bi sve bilo kako navedoh, opet bi bilo različitosti u razmišljanjima, donošenju zaključaka, reagiranju ljudi u određenim situacijama. Zašto?

Zaboravio sam faktor genetike, faktor utjecanja kozmičkih zračenja na

ljude, faktor ljudskog temperamenta i još mnoge karakteristike. Zapitao sam se jednog dana, zašto se ljutim? Kada bi sve navedene okolnosti bile iste, opet bi različitosti postojale, iako možda u malo manjoj mjeri.

Ako je sve već ovako kako jeste, ne ljutimo se na svoga susjeda, što je tako drugačiji od nas? Ustvari, on i ne može razmišljati kao ti; jer je produkt drugačijih životnih okolnosti u kojima je rastao i razvijao se, fizički i duševno.

A kakva je tek različitost ljudi iz druge države, s drugog kontinenta, drugačijih klimatskih uvjeta, ljudi s drugačijom filozofijom življenja i vjerovanja. Beskrajno je nabrajanje različitosti između ljudi na kugli zemaljskoj. Činjenice su takve, i zašto onda opterećivati se, dovoditi svoje zdravlje u opasnost, kada promijeniti ne možemo baš ništa.

Događalo mi se da iz nemoći da promijenim bilo što, bolujem od nervoze; svađao sam se, tukao, znao sam šutjeti i ne razgovarati s nekim po nekoliko mjeseci; zato što susjed ima drugačija politička razmišljanja; što on poima moralne norme drugačije; zato što je njegov Bog bolji od mog; njegova je filozofija življenja i vjerovanja drugačija; njegov navijački tim pobijedio; ili naposljetku što mu ide mnogo bolje u organizaciji rada, života i ...

Anto Stanić, Kreševo, Iz knjige Životni putokazi

Šaljite nam svoje komentare putem elektroničke pošte na redakcija@svjetlorijeci.ba ili na adresu Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo. Širite svjetlo, čitajte riječ. vel j a č a 2017.

5

Tema broja

teološka dimenzija ekologije Piše dr. fra Vili Radman

Poziv na unutarnje obraćenje Može se reći da na početku 21. stoljeća vlada opći dojam da se čovječanstvo nalazi pred ekološkim izazovima koji su bez premca u ljudima poznatoj povijesti.

Z

ahvaljujući velikim dijelom ljudskom čimbeniku, život na Zemlji suočava se s najvećim masovnim izumiranjem još od doba dinosaura, prije 65 milijuna godina. Prirodna bogatstva koja održavaju život na ovom planetu – zrak, voda i zemlja – zagađuju se ili troše brzinom koja zabrinjava i poziva

6 svjetl ori jeci . ba

na uzbunu. Dostupne analize povezuju daljnju degradaciju i iscrpljivanje prirodnih bogatstava s porastom stanovništva u budućnosti. Toksični otpadi, koji će tek budućim generacijama zadavati prave muke, nastavljaju se gomilati širom svijeta.

Dugo je vremena u našoj kulturi bila tendencija da se takva pitanja tretiraju

jednostavno kao znanstveni, tehnološki ili politički problemi. Međutim, ozbiljnost ekološke krize i njezine moguće posljedice doveli su do razvoja dublje ekološke svijesti i potrebe promjene ovog stava i razmišljanja. Postalo je jasno da ekološki problemi pred nas postavljaju temeljna pitanja o samima sebi: o našim vrednotama, našem identitetu i naravi,

Nepoznata Biblija

Izgubljene knjige u Starom zavjetu U Svetom pismu navodi se određeni broj knjiga i spisa koji nam danas nisu dostupni. Ponekad su unutar svetopisamskih tekstova čak prenesene i riječi, pa i cijeli tekstovi iz tih knjiga. ako se u Knjizi Brojeva kaže: „Zato se veli u Knjizi Jahvinih vojni: ‘Vaheb kod Sufe i doline arnonske i padine doline što se naginje prema mjestu Aru i naslanja se na granicu moapsku...’” (Br 21,14). Ove riječi smještene su unutar opisa putovanja Izraelaca prema obećanoj zemlji uz kanjon potoka Arnona koji je bio granica između Moabaca i Amorejaca.

Navod iz Knjige Jahvinih vojni služi da bi potvrdio izjavu u prethodnom retku prema kojoj je upravo Arnon granica (usp. 21,13). Nije međutim poznato koja je bila prava narav, namjena i sadržaj ove izgubljene knjige. Prema naslovu knjige moglo bi se zaključiti da je njezina namjena bila da veliča Jahvine pobjede protiv njegovih neprijatelja, a

T

to bi značilo protiv neprijatelja njegova izabranog naroda. Sâm je navod tek djelomičan, pa ne sadrži glagol. Mjesta Vaheb i Sufa koja se odmah na početku spominju do danas su nepoznata, no očito je da ih odlomak smješta u blizinu Arnona. Izraz ‘doline arnonske’ zapravo se odnosi na arnonske kanjone, to jest suha korita koja se tek u kišnom razdoblju ponekad napune vodom.

Izrazom ‘padine doline’ označene su strme stijene oko kanjona Arnona. Ar je, prema drugim biblijskim tekstovima, bilo mjesto uz istočni dio Arnona, nasuprot Moabu. Očito je da je autor ove izgubljene knjige dobro poznavao geografsku situaciju istočno od Mrtvoga mora. Više od ovoga o Knjizi Jahvinih vojni ne možemo znati jer

Marc Chagall, Kralj David, 1963.

Piše fra Darko Tepert

je riječ o jedinome njezinom poznatom odlomku.

Zapisano je...

Druga izgubljena knjiga koja se spominje u Starom zavjetu nazvana je Knjiga Pravednika, a spomenuta je na dva mjesta: u Knjizi o Jošui i Drugoj knjizi o Samuelu. U Knjizi o Jošui ova se izgubljena knjiga nalazi unutar opisa bitke koju su poduzeli Amorejci protiv pet kraljeva Gibeona, gdje Jošua dolazi u pomoć Gibeoncima. Gospodin mu tada kaže: „Ne boj se! Ja sam ih predao u tvoje ruke i nijedan od njih neće se održati pred tobom” (Jš 10,8). Sveti pisac nastavlja: „Onoga dana kad Jahve predade Amorejce sinovima Izraelovim, obrati se Jošua i poviče pred Izraelcima: ‘Stani, vel j a č a 2017.

11

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

Svi smo povezani Moji sinovi, suprug i ja sjedimo na bijelom pijesku floridske zapadne obale i gledamo sunce dok zalazi. Oko nas stotine ljudi okrenute prema narančastoj lopti koja već dodiruje more. Tišina. Znamo da će čarolija trajati samo nekoliko trenutaka i nitko ju ne želi propustiti.

N

eko dijete pita mamu gdje sunce spava, tinejdžerice se namještaju za selfie, jedan starac sjedi sam na pijesku s rukom ispruženom kao da grli nekoga koga više nema. Kad i posljednji komadić sunca nestane u vodi djeca, tinejdžerice, starac, moji sinovi, suprug i ja plješćemo božanskoj izvedbi nečega tako običnog, a svaki put jednako zadivljujućeg. Osjeća se radost u zraku, neka posebna lakoća.

Prelijepo. Teškoće, boli i brige prerastaju u zahvalnost za trenutak koji nam je dȃn, bez zasluge. Iz čiste Božje ljubavi, one koja pokreće svijet i cijeli svemir. Ostajem sjediti jer volim gledati more. Zapravo vidim samo površinu – namreškane valove, morsku pjenu, poneku pticu... Mogu samo zamisliti kompleksni život koji se odvija u dubinama, očima nevidljiv.

Promatram ljude oko sebe i pomislim da, kao kad gledam more, vidim 14 svjetl ori jeci . ba

samo njihovu površinu. Ne vidim njihove životne priče, radosti, tuge, ali znam da smo ispod površine i izvan životnih situacija koje nas određuju, jedni drugima vrlo slični. Bez obzira tko smo, gdje živimo i što radimo, svima izlazi i zalazi isto sunce. Svima je darovan isti broj sati u danu. Svi smo dio iste Ljubavi, čak i onda kad ju ne prepoznajemo – kad nas napinju životne bure i oluje, kad nas vjetrovi ušutkaju tako da jedva dišemo ili kad smo zaslijepljeni blještavim odrazom sunca na površini mora.

Iz prve ruke

„Nisi trebala pričati o ženama koje su žrtve trgovine ljudima. Mi taj problem ovdje nemamo”, veli mi nakon mog nastupa organizatorica glazbeno-inspirativne večeri u crkvi jednog bogatijeg američkog gradića. „Trgovina ljudima je svačiji problem”, kažem. „Na oholost,

pohlepu, nezasitnu požudu za moći i izobiljem svatko od nas utječe svojim ponašanjem – hranimo ju i podržavamo, makar potpuno nesvjesno. Ali ako ni ne pokušamo razumjeti da svojim doprinosom, konzumacijom, podržavamo one koji doslovce kupuju i prodaju ljude zbog zarade i vlastitog užitka i sami postajemo dio problema”, pojašnjavam joj, nadajući se da će me čuti.

Sve je krug. I sve je povezano.

Blais, moj najmlađi sin, dolazi iz škole. Ide u četvrti razred. Uzbuđeno vadi papir iz torbe i objašnjava mi kružni tok vode. Otvara slavinu i puni čašu. „Ova se voda negdje pretvorila u vodenu paru, pa se kondenzirala i u oblaku došla do nas. Možda je baš tu vodu pila baka u Zagrebu!”

Nekoliko godina nakon tog otkrića, Blais lijeva vodu u čaše i poslužuje ih gostima: Clemmie i njezinoj prijateljici. Clemmie je bila tri desetljeća u ropstvu prostitucije i ovisnosti. Život joj se odvijao između zatvora, skitnje, ulice i skupih hotelskih soba. Danas vodi organizaciju Nashville Peacekeepers i nudi alternativne programe mladima okruženim drogom, kriminalom i prostitucijom. Blais je sluša dok govori o dečkima njegove dobi – 11, 12 godina – koji odrastaju u sredinama u kojima nemaju prilike uvidjeti da postoje i druge mogućnosti. „Dilanje droge je brza zarada.

Klinci vide dilera koji vozi dobar auto i nosi dizajnersku odjeću, a s druge strane vlastitu majku koja radi dva-tri posla da bi ih samo prehranila. Mnogi od njih samo žele pomoći majci dodatnom zaradom, ali droga i kriminal vode samo u jednom pravcu – u propast. I u zatvor.”

Clemmie navodi nekoliko primjera kojima želi upozoriti moje sinove na svodnike koji za seksualnu trgovinu vrebaju djevojke i mlade dečke. Daje nam smjernice kako ih prepoznati i kako pomoći djeci, koja su najlakše žrtve.

Usred večere zazvoni joj telefon. „Hoćete li se javiti mom prijatelju? Uključit ću kameru, vi mu samo

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

Postoji li aplikacija za čišćenje stana?

Maria Montessori, genijalna talijanska pedagoginja, napravila je tablicu iz koje možete saznati kada su djeca sposobna za koje poslove. a primjer: s tri godine mogu baciti smeće, pokupiti odjeću i postaviti stol; s pet mogu obrisati proliveno, pospremiti suđe i urediti svoju sobu; sa sedam mogu oguliti krumpir, zamijeniti rolu toalet-papira i isprazniti perilicu suđa. S devet godina djeca mogu napuniti perilicu suđa, obrisati prašinu i očistiti terasu; s jedanaest mogu usisavati, počistiti kuhinju i pripremiti jednostavan obrok; od 12 nadalje mogu ići u dućan, prati prozore i glačati odjeću.

Mora da je Maria Montessori davno živjela. Danas bi njezin popis dječjih mogućnosti bio drugačiji, recimo ovakav: s tri godine spojiti se na Internet i na YouTubu potražiti svoj omiljeni crtić; s pet igrati se na PlayStationu; sa sedam downloadirati pjesme i igre

N

16 svjetl ori jeci . ba

na vlastiti smartphone; s devet sudjelovati u cjelodnevnom razgovoru s prijateljima iz razreda preko Vibera ili WhatsAppa, izvaljen na krevetu; s jedanaest nalaziti samostalno robu na Amazonu i eBayu i kupovati je roditeljskom karticom; od 12 nadalje imati profil na Facebooku i Twitteru i na njega stavljati svoje fotografije.

Obiteljski eko-sustav vrlo je osjetljiv i kompliciran, a digitalna tehnologija u njemu ima sve veću i važniju ulogu.

Recimo, dijete A nije zapamtilo što ima za zadaću iz grčkog. Čas posla. Spoji se na Facebook grupu svog razreda, na njoj je netko od boljih đaka već postavio fotografiranu zadaću, naše dijete to downloadira – i može početi vrtjeti rječnik. To jest, vrtjelo bi ga, ali i on je već digitaliziran pa ga skrolira.

Ili, dijete B mora za zadaću na računalu ispraviti gomilu rečenica koje sadrže namjerne pravopisne i gramatičke pogreške. Zamoli me da to učinim ja jer brže tipkam. Od prijateljice je dobilo elektronskom poštom skeniranu stranicu iz knjige, proslijedilo mi ju je u dnevnu sobu, a ja sam mu onda prepisano u tili čas vratio e-mailom u sobu. Dijete potom rečenice provjeri na jezičnom portalu i zadaća je gotova u tili čas.

Ili, dijete C u 8:01 ujutro šalje SMS poruku da treba glinamol, opremu za tjelesni ili potpisanu roditeljsku privolu za školski izlet, i to hitno, do početka drugog sata.

Ili, dijete D javlja da je u centru Zagreba umjesto u Preradovićevu otišlo u Gundulićevu i moli za upute kako da se probije do teritorija udaljena 50 metara, a da usput ne zaluta ili ne umre od gladi.

Mobiteli su, srećom, batina s dva kraja. Mogu ih koristiti i roditelji.

U kasni noćni sat, dok supruga i ja gledamo na televiziji kako forenzičari love nekog otmičara, krajičkom oka provjerim svoj Facebook. Uočavam zeleni kružić uz ime našeg potomka, zaključujem da je budan i pošaljem mu poruku u sobu udaljenu sedam metara: Na spavanje, kasno je.

U težim slučajevima mogu čak klincima u drugi dio stana poslati SMS, ili ih eventualno i nazvati da izvade posuđe iz mašine ili odnesu smeće.

Jer, eto, u našoj obiteljskoj ekološkoj sferi još uvijek nije sve virtualno, nego ima i nekih zamornih i zastarjelih tjelesnih aktivnosti. U kojima se internetska generacija teže snalazi nego za tipkovnicom.

Maca Papučarica

Na ovom mjestu priznajem da nisam bio ništa bolji od svoje djece. Nisam dangubio uz router, nego uz stripove; moje društvene mreže nisu bile pogodne za postove i feedove, nego za nogomet i kartanje, ali dan bi jednako prošao

KROZ OBJEKTIV

Molitva za jedinstvo kršćana O

vogodišnja molitvena osmina za jedinstvo kršćana upriličena je pod geslom Pomirenje – Ljubav nas Kristova obuzima, prema riječima sv. Pavla iz Druge poslanice Korinćanima.

U Sarajevu je tako organizirano Ekumensko bogoslužje Riječi u katedrali Srca Isusova, 18. siječnja u 18 sati. Prigodnu propovijed uputio je delegat Mitropolije dabrobosanske protojerej stavrofor Vladislav Topalović, profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Vasilije Ostroški u Foči.

Dana 21. siječnja u katedrali je održan Ekumenski koncert kršćana grada Sarajeva. Nastupili su Srpsko pjevačko društvo Sloga iz Sarajeva i Katedralni mješoviti zbor Josip Stadler, a pozvani su bili i predstavnici Baptističke, Adventističke i Evanđeoske Crkve u Sarajevu.

Posljednjeg dana molitvene osmine, na blagdan Obraćenja svetog Pavla, u Sabornoj crkvi u Sarajevu upriličena je služba čitanja, tzv. jektenija. Prigodnu propovijed pripremio je delegat nadbiskupa Vinka kardinala Puljića i profesor KBF-a u Sarajevu vlč. Mario Bernadić, a u njegovu odsutstvu zbog bolesti pročitao ju je duhovnik bogoslova vlč. Jakov Kajinić. (SR) 18 svjetl ori jeci . ba

Urbana ekologija Piše mr. sc. Selma Haračić Berbić Šumarski Fakultet Univerziteta u Sarajevu

Ekološka estetika grada

M

oderno društvo već odavno kronično pati od „nedostatka prirode”. Čovjek je izgradnjom modernih građevina i infrastrukturnih rješenja možda mislio na sve, ali ne i na očuvanje prirode koja ga okružuje.

Modernizacija ljudskih naselja donijela je koliko udobnosti toliko i problema. Visoke temperature u gradovima za vrijeme ljetnih vrućina, aerozagađenja, gradska buka i dr. Nažalost, sasvim su opravdana predviđanja da će ti problemi postati sve kompleksniji i izražajniji.

Urbana ekologija je prema mnogim autorima nastala iz krize izazvane izgradnjom gradova i intenzivnom urbanizacijom. Njena je primarna zadaća zaustaviti daljnju degradaciju okoliša, uz metode organizacije održivog urbanog 20 svjetl ori jeci . ba

razvoja gradova u budućnosti. Odvojenost čovjeka od prirode, koja je rezultat višestoljetnog egoističnog pristupa okolišu i hedonističkoj eksploataciji prirodnih dobara rezultirala je problemima čije će posljedice osjetiti generacije nakon nas.

Nositi se s izazovom opstanka u gradu, modernom društvu predstavlja sve veći teret. Nažalost, i mi smo svjedoci ove negativne globalne pojave. Znanstvenici različitih profila pružaju ogromne napore da pokušaju barem umanjiti negativne pojave izazvane ljudskim faktorom. Fascinantni su napori pojedinih projektanata da kroz inovativne, maštovite projekte u ljudska naselja integriraju prirodu.

Zelena infrastruktura

U BiH je evidentno smanjenje zelenih površina iako do sada ne postoje precizni

podaci. Ali postoje normativi prilikom projektiranja objekata koji preciziraju da zelena površina treba zauzimati 15 – 20 % prostora u odnosu na bruto površinu obuhvaćenu projektom. U nemogućnosti projektanta da ispoštuje ovu proceduru bilo bi poželjno da barem izvrši kompenzaciju kroz nekonvencionalne metode podizanja zelenih površina: podići krovni ili vertikalni vrt, osvježiti betonske kamene zidove biljnim otocima i slično.

Zbog širokog spektra korištenja, u radu ćemo predloženu tehniku podizanja zelenih površina definirati kao zelenu infrastrukturu. Prilikom planiranja projektnog rješenja, ako želimo da opstanak u gradu bude održiv, neophodno je projektu dodati i ekološku dimenziju.

Promotrimo dobrobiti koje bi ovakvi projekti uz primjenu zelene

Novi ekološki problemi

Genetsko zagađenje flore Piše Dalibor Ballian

U

vremenu ekologije živimo te smo svakodnevno svjedoci da nas svi mediji, novine, radio i televizija upozoravaju na mnoge vidove zagađenja u našoj sredini, odnosno o ekološkoj ugroženosti. Najčešći vidovi zagađenja su razni štetni dimovi iz tvornica ili zapaljenih smetlišta, curenja kemikalija u vodotoke i na tlo, pretjerana uporaba mineralnih gnojiva i pesticida, koji se kasnije koncentriraju u hrani.

Ipak, ovdje ćemo nešto reći o jednom zasad nevidljivom zagađenju, koje ne pobuđuje veću pažnju, ali može predstavljati nerješiv problem. U našim medijima i znanstvenim krugovima o njemu se govori malo ili nikako, iako je već desetljećima prisutan. U svijetu ovaj vid zagađenja već niz godina predstavlja značajan globalni problem i pokušava se na mnoge načine riješiti, no zasad neuspješno.

Suvremena saznanja i znanstveni krugovi, naročito u posljednjem 22 svjetl ori jeci . ba

desetljeću prošlog stoljeća počeli su nas upozoravati na vrlo veliku opasnost, u novije vrijeme i značajnim kampanjama protiv nekontroliranog prometa genetski modificiranim organizmima, koji predstavljaju samo jedan od mogućih oblika genetskog zagađivanja.

Ipak, u našem okruženju i pored pojavljivanja GMO usjeva zadnjih godina, imamo mnogo drugih genetskih zagađivača. Slobodno možemo reći da u Europi, pa i kod nas, već stoljećima živimo s ovim zagađenjem. Kako onda možemo reći da ovo nevidljivo zagađenje ima negativan utjecaj na čovjeka i okolinu u kojoj živimo?

Prednost domaćih vrsta

Da bi se moglo bolje razumjeti u čemu je problem, moramo se vratiti malo u povijest te kroz nekoliko primjera pokušati objasniti ovaj fenomen. Čovjek je u svom povijesnom razvoju prešao put od sakupljača i lovca do ratara.

Još u neolitskom periodu počinje s

razmjenom sjemena žitarica i drugog bilja. Tako je počeo nezaustavljivi proces prenošenja, odnosno svjesnog preseljenja biljaka s ciljem zadovoljenja ljudskih potreba. U početku biljke, a kasnije i životinje, vrlo brzo mijenjaju svoje stanište te prelaze s jednog na druga područja. Također, uspješno prolaze kroz procese aklimatizacije i počinju se širiti u novoj sredini. Mnoge od njih vrlo često stupaju u reprodukcijske odnose i križaju se s autohtonim vrstama te kroz proces introgresije razmjenjuju genetički materijal i lagano uništavaju autohtoni genofond. Gubitak je velik, jer je autohtoni genetički materijal visoko adaptabilan na sve promjene, a njegovim gubitkom novonastale introgresirane populacije postaju jako labilne i osjetljive na sve promjene u okolini. U slučaju jačih poremećaja te nove populacije nestaju uz katastrofalne posljedice. Primjer je propadanje nekih vrsta ili sušenje šuma kojima smo svjedoci u zadnjem desetljeću.

Franjevačka obitelj i ekologija Piše Ana Fruk, OFS

Briga za sve stvoreno

O

d trenutka stvaranja čovjek upire svoj pogled u nebo, u sunce, mjesec, zvijezde. Divi se planinama, morima i jezerima.

Odlazi u prirodu kako bi pronašao mir, kako bi na trenutak zaustavio užurbanost svakodnevnog života, te kako bi se u tišini i samoći susreo sa sobom i s Bogom, stvoriteljem svega stvorenoga.

Već na prvim stranicama Svetoga pisma iščitava se ljubav i briga kojima je Bog stvarao zemlju, čovjekov dom. Tu ljubav i brigu nastavlja iskazivati kroz riječi psalmista koji na više mjesta govori o čudu Božjeg stvaranja. I sam Isus Krist je nastavio upućivati na Stvoritelja 24 svjetl ori jeci . ba

uzimajući slike i primjere iz prirode.

No, nije samo Sveto pismo to koje govori o Božjem stvaranju, nego i sama priroda govori o Bogu. I upravo je ta priroda pomogla sv. Franji Asiškom da u njoj osjeti, doživi i opjeva Božje očinstvo nad svim stvorenjima te na neki način uvede pojam sveopćeg bratstva.

On je poznat kao istaknuti primjer kršćanske brige za sve stvoreno. Njegovo duboko razumijevanje ljepote i dobrote svega stvorenog ispunjava ga snažnom ljubavlju i zahvalnošću prema Bogu, a to se posebno očituje u njegovoj Pjesmi stvorova u kojoj je opjevao svoj vlastiti odnos prema stvorenome.

Božji trag u prirodi

Franjo se divi suncu, gleda prema zvijezdama, propovijeda pticama, približava se ognju, miluje zemlju. Sve stvoreno je znak Stvoritelja koji svugdje ostavlja svoj božanski otisak. Franjina posvećenost življenju Radosne vijesti, uz ljubav prema svemu stvorenom, dovela je do izuzetne vjerske i ekološke svijesti. Stremio je k pravednim odnosima ne samo između ljudskih bića, već i s drugim stvorenjima i samom zemljom.

Koliko je sv. Franjo utjecao na razvoj katoličke misli prema brizi za okoliš može se vidjeti i u porukama mnogih papa, osobito ovih posljednjih koji

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Dok nas smrt ne rastavi U Zakoniku kanonskog prava (ZKP) nalazimo različite pojmove koji označavaju ženidbu u Katoličkoj Crkvi.

Jedan od temeljnih pojmova jest matrimonium, latinska riječ koja je izvedena od matris munium ili munus što znači služba majke. Tim izrazom se naglašava posebna briga majke oko rađanja i prvog odgoja djece.

T

u su i drugi latinski pojmovi kao što su npr.: connubium što znači pokriti istim velom; coniugium što znači podjarmiti ili podvrgnuti se istom jarmu s jasnim odnosom prema zajedništvu života; consortium što označava zajednički položaj muža i žene u smislu zajedničke sudbine i sl.

Kao što navode različiti komentatori kanonskog prava i etimološki rječnici, riječ ženidba u hrvatskom jeziku ima svoj korijen u riječi žena. Promatrano prvenstveno iz perspektive muškarca ženidba znači uzeti sebi ženu, oženiti se ili uspostaviti posebnu životnu zajednicu muškarca i žene. Iz perspektive žene, pak, stupanje u takvu zajednicu označuje se vlastitim izrazom udati se (udaja).

Općenito je u pravu svaka definicija opisna. Povodeći se tim pravilom ZKP 26 svjetl ori jeci . ba

pri definiranju obično se služi opisnim a nikada izričitim definicijama. Tako se opisna definicija ženidbe nalazi u kanonu 1055 § 1 (§ = paragraf), gdje se kaže da je ženidba savez među krštenima, kojim muška i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva. Taj je isti ženidbeni savez Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta i stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament.

Kako razumjeti ovu definiciju ženidbe? Znači, radi se o savezu i o zajednici koja traje sveg života (dok smrt ne rastavi) a ne o privremenoj, probnoj ili unaprijed vremenski točno određenoj zajednici (na jednu, pet ili deset godina).

Ona je po svojoj naravi usmjerena na dvostruku objektivnu svrhu. Prva objektivna svrha ženidbe jest dobro supruga, što bi značilo uzajamno darivanje, uzajamno predanje i primanje cjelovite osobe, intimno sjedinjenje osoba i čina, pružanje pomoći, služenje, praštanje i sl. Druga je svrha rađanje i odgajanje potomstva kao što i sama Biblija na prvim stranicama uči da je Bog stvorio svijet i ljude da opstanu, u Post 1,28: Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!

Ženidba je sveta

Kako je ovdje riječ o pravnom aspektu ženidbe, potrebno je naglasiti da subjektivne svrhe poput ljubavi, ljepote, naklonosti i sl. ne utječu bitno na narav same ženidbe, kao što to utječu objektivne svrhe. Zašto? Uzmimo primjer ljubavi. Ona jest bitni element građanskog i kršćanskog sakramentalnog braka, ali s pravnog gledišta ženidba se ne temelji na ljubavi, već na valjanoj privoli, tj. na sudbonosnom da zaručnika.

Dalje, u opisnoj definiciji navodi se da je ženidba po svome božanskom utemeljenju i po svojoj naravi nešto sveto, jer ju je Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osim što je sakrament, ženidba ima i značenje pravog pravnog ugovora koji je čisto konsenzualni i temelji se na razmjeni privole između dvije pravno sposobne stranke (dvoje zaručnikā). Stoga među krštenima ne može biti valjanog ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament, ni valjanog sakramenta koji ujedno ne bi bio ugovor. Ako pravni ugovor ne valja, neće biti ni sakramenta i obrnuto. Ono što ženidbu kao pravni ugovor razlikuje od svih drugih ugovora jest to što je ujedno i sakrament, što ga mogu sklopiti samo muška i ženska osoba, ravna se prema božanskom i crkvenom pravu, jedan takav valjani ugovor – sakrament ne može biti ni na koji način poništen nijednom ljudskom vlašću, pa ni od strane samog Rimskog prvosvećenika.

BH Retrospektiva Piše Marko Karamatić

Činjenicama usprkos Raspadom bivše države prije četvrt stoljeća novonastale zemlje su se našle pod teretom različitih i oprečnih viđenja događajā koji su obilježili vrijeme 90-ih godina 20. stoljeća. Nije riječ tek o drukčijem kutu gledanja, nego vrlo često o potpunom izokretanju stvarnosti. o ide prije svega na dušu političkih „elita” kao i tzv. intelektualnih krugova. Izbjegavanje suočavanja s istinom redovito je ideološki motivirano i ono vodi stvaranju lažne slike o nedavnoj prošlosti i ostaje trajan izvor mogućih sukobljavanja.

Od toga nisu izuzeti ni pojedini autoriteti iz vjerskih zajednica. I dio njih je uvezan u isključivu nacionalnu ideologiju i stvarnost promatraju jedino iz te vizure. To je realnost s kojom se gotovo svakodnevno susrećemo u javnosti. Ovaj put ćemo razmotriti intervju patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Irineja, objavljenog u zagrebačkom Jutarnjem listu 7. siječnja 2017. godine.

Vodio ga je novinar Drago Pilsel. Patrijarh se u razgovoru jasno odredio prema nekim aktualnim temama crkvenog i političkog života. U tom kontekstu

T

30 svjetl ori jeci . ba

svoje je mjesto našao i njegov intrigantni govor održan na proslavi Dana Republike Srpske 9. siječnja 2016. u Banjoj Luci. Na to je u ime Biskupske konferencije BiH reagirao kardinal Vinko Puljić 8. veljače 2016. otvorenim pismom patrijarhu. No, radi boljeg uvida u samu stvar, donijet ćemo navode iz Patrijarhova banjolučkog govora i Kardinalova pisma, kao i Patrijarhovu reakciju u Jutarnjem listu. Evo Patrijarhovih riječi: „Danas Republika Srpska, utemeljena na istini Božijoj, na pravdi Božijoj, slavi svoj rođendan, veliki dan, ne samo za vas, braćo i sestre, veliki dan za ceo srpski narod, i onaj koji je ostao u otadžbini i onaj koji je otišao silom prilika u svet i danas oni sa nama svima i sa svima vama slave Gospoda, slave Republiku Srpsku, Bogom blagoslovenu, blagodaću Božjom osvećenu. I to je ono što

garantuje njen život, njenu budućnost i budućnost njenog naroda. Znamo mi danas da, kao što su nekada fariseji škrgutali zubima na arhiđakona Stefana kada im je prigovorio istinu, Božiju istinu, i danas mnogi škrguću zubima na Republiku Srpsku, ali uzalud im to škrgutanje. Ako Gospod blagoslovi narod, naslednike onih koji su položili živote svoje, i ova Republika je postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime Božije, to je večno i neprolazno. To Gospod podupire svojim prstom. A sve ono što Gospod podupire nikakva sila ovoga sveta ne može se odupreti tome.”

Tako patrijarh Irinej!

Odgovor na izjavu

U odmjerenoj i argumentiranoj reakciji na taj govor kardinal V. Puljić se u ime BKBiH osvrnuo na tvrdnju da je Republika Srpska, „utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj”, te da počiva „na krvi svetih mučenika”, smatrajući je besmislenom i uvredljivom. „Teško da ikome s ovih prostora, a pogotovo Vama, mogu biti nepoznate u nebo vapijuće činjenice koje su u potpunoj suprotnosti s tom tvrdnjom”, stoji u pismu. Tako „trogodišnje opsjedanje glavnoga grada BiH Sarajeva od strane bivše JNA i srpskih oružanih formacija” gdje su građani bili „kažnjeni na svakodnevno granatiranje, ubijanje iz snajpera, ranjavanje, žeđ, glad, hladnoću...”

S područja RS-a „nasilno je protjerano iz svojih domova oko 140.000 katolika”.

Na prostoru 15 župa derventskog kraja „prije rata je živjelo 50.000 katolika” i gotovo svi su protjerani pa ih je „nakon rata ostalo tek oko tisuću”.

Posebno je tragično, ističe se u pismu, da su na području banjolučke općine, pod punom srpskom vlašću i bez oružanih djelovanja, „ubijena 122 katolika”, 90 % posto ih protjerano, a na području prijedorske općine „ubijen 151 katolik”. Ubijena su također

HR Retrospektiva

Piše dr. sc. Božo Skoko

25 godina uhodavanja Dana 15. siječnja navršilo se 25 godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Značajna je to obljetnica, koju su hrvatske državne institucije nastojale dostojanstveno proslaviti. S druge strane bilo je emotivno prisjećanje običnih ljudi na teško i ponosno razdoblje stvaranja hrvatske države.

P

odsjetimo, dva mjeseca prije toga potpuno je srušen i okupiran Vukovar, njegovi stanovnici su pobijeni ili protjerani u neizvjesnost. Tri mjeseca ranije bio je pokušaj atentata na hrvatski državni vrh i raketirani su Banski dvori. Hrvatska je krvarila od sjevera do juga. Porušene su mnogobrojne crkve, škole i bolnice. Opljačkana je i uništena kulturna baština, a zločinci se nisu libili raketirati čak ni staru jezgru stoljetnoga Dubrovnika, unatoč činjenici da se nalazi na popisu Svjetske baštine. Njezine prometnice su presječene, dijelovi teritorija okupirani, institucije su se tek stvarale, a oni koji su je trebali braniti bili su – bez oružja. Hrvatska je mjesecima pokušavala nagovoriti međunarodnu zajednicu da intervenira i zaustavi agresiju, ali su se 32 svjetl ori jeci . ba

službeni Brisel i Washington pretvarali kao da ne znaju što se uopće događa na prostoru tadašnje Jugoslavije i pokazivali su općenitu zatečenost. Dio svjetskih moćnika je bio interesno povezan s Beogradom pa je činio sve kako bi sačuvao status quo, drugi je nasjeo na velikosrpsku propagandu kako je riječ o pokušaju očuvanja cjelovite države i zaštiti ugrožene srpske manjine u Hrvatskoj, a trećima se uopće nije činilo opravdanim baviti „divljim balkanskim plemenima, koji se ionako pokolju svakih pedesetak godina”.

Je li vrijedilo truda?

Rijetki su u međunarodnoj politici imali hrabrosti založiti se za istinu i pravdu, a među njima je bio najzauzetiji sveti papa Ivan Pavao II. koji je

jako dobro poznavao hrvatski narod, ali i prilike u bivšoj Jugoslaviji. Svojim moralnim autoritetom, diplomatskim umijećem, ali i upornosti potaknuo je i druge europske lidere da se odvaže i pomognu žrtvi u borbi za demokraciju, neovisnost i slobodu. Neupitna je i potpora tadašnje Njemačke i niza drugih europskih država i lidera, koji su shvatili da je Jugoslavija mrtva, da iza zla koje se događa stoje nacionalizam i želja za stvaranjem Velike Srbije, koje je pokrenuo Milošević te su stvari nazvali pravim imenom i napravili hrabar potez – priznali neovisnost i samostalnost novonastalih država. Bio je to povijesni događaj za Hrvatsku i Sloveniju, jer što bi značili referendumi o samostalnosti i proglašenja neovisnosti da najmoćnije sile svijeta mladim državama nisu dale zeleno svjetlo da postanu punopravni subjekt međunarodnih političkih odnosa.

Jasno je da međunarodno priznanje nije automatski zaustavilo ratna događanja, ali je Hrvatskoj dalo snažan vjetar u leđa da se izbori za svoje interese i omogućilo da izravno sudjeluje u kreiranju svoje budućnosti. Isto tako, važno je zamijetiti da priznanje Hrvatskoj nije nitko poklonio, jer su gotovo sve države u početku bile za kakvo-takvo očuvanje Jugoslavije. Ono je bilo, prije svega, rezultat hrvatske upornosti, borbe i odlučnosti, ali i strašnih događanja na terenu, koja nisu ostavljala više šanse za zajednički život.

Podsjetimo, ideja o neovisnosti je i u Zagrebu bila rezervna opcija, sve dok u Beogradu nije odbačen prijedlog o konfederalizaciji Jugoslavije i dok nisu krenuli otvoreni napadi na Zagreb zrakoplovstvom tadašnje JNA. U to vrijeme, čini se, jedino je Hrvatska vjerovala u sebe. Toga postajemo svjesni kad čitamo izvješća stranih obavještajaca iz tog vremena, koji su Hrvatskoj davali tek par mjeseci otpora ili preporuke moćnika upućene Beogradu: „Napravite to, ali brzo!” Hrvatski otpor i želja za slobodom

Aktualno 500. OBLJETNICA PODJELE FRANJEVAČKOG REDA Piše fra Anđelko Barun

Opservanti i konventualci Samo nekoliko godina poslije smrti sv. Franje među njegovim su se sljedbenicima pojavila različita mišljenja o prvotnom idealu njihova Utemeljitelja. Razilaženja u shvaćanju ideala trajala su stoljećima i dovela do podjele Reda 1517. na opservante (opslužitelje) i konventualce (samostance). ostojale su dvije mogućnosti kojima je prvotna Franjina zajednica mogla krenuti u budućnost.

Ostati mala zajednica evanđeoskog života, živjeti u potpunom siromaštvu i poniznosti, izvan crkvenih zbivanja, ili razviti se u veliki crkveni red i uključiti se u apostolat Crkve. Iako je Franjo bio skloniji prvoj varijanti, njegovim pristankom bratstvo je prihvatilo drugu mogućnost, uključilo se u evangelizaciju ljudi u svijetu.

Franjo je bio oruđe Božje providnosti, potpuno se povjerio Bogu da ga vodi i nadahnjuje. On sluša Božji glas i preko Crkve, čak se u svojim dvojbama obraća Crkvi, prihvaća njezine sugestije. Papinska se kurija istinski trudila da novosti koje donosi Red manje braće prihvati i usmjeri u organski život i organizacijsku uredbu Crkve.

P

38 svjetl ori jeci . ba

Franjo je u Pravilu napisao: Braća ne smiju ništa primiti u vlasništvo, ni kuće, ni mjesta, ni bilo koje stvari. Praksa je, ipak, pokazala da braća, ako hoće izvršiti zadaću koju im Crkva namjenjuje, moraju imati neke nastambe i materijalna dobra kojima će se služiti. Stoga je Franjo dopustio prilagođavanje stvarnosti u pogledu kuća, crkava i prostorija za izobrazbu.

U svoje bratstvo Franjo je primao i brojne studente, profesore i učene ljude koji će se i dalje baviti studijem potrebnim za propovjedničku službu.

Studij zahtijeva veće kuće i opremljenije prostore. Živjeti u takvim većim samostanima više nije problem. Ali, kako ostati vjeran Pravilu da braća ne smiju ništa primiti u vlasništvo? Tu je Franjo nepopustljiv. Otuda i početak podjele među braćom: na one koji žele

opsluživati odredbu Pravila (opservanti), bez ikakva vlasništva, i one koji bi željeli živjeti na svojim samostanskim imanjima (konventualci). Tu je srž problema stoljetnih borbi između konventualaca i opservanata. Problem je postao tako velik da se mogao riješiti jedino bratskom diobom na dvije posebne zajednice.

Prema papinskim tumačenjima Pravila, braća su mogla siromaštvo prilagoditi blažem i zakonski uređenom obliku života. Međutim, bilo je i onih koji to ne prihvaćaju, zagovornici su življenja u isposništvu i siromaštvu, manjim nastambama i jednostavnim liturgijskim slavljima, poput prvobitna Franjina bratstva. Problem je potencirao papa Ivan XXII. koji je proglasio heretičnom franjevačku tezu da bi Krist i apostoli odbili svako pravo na vlasništvo pojedinca i u zajednici i da se u tome sastoji najviši oblik savršenstva. Nastao je raskol u Redu, koji je okončan tek smrću kolovođa pobune protiv Pape. Novi generalni ministar Reda, po Papinoj želji, postao je Gerard Odonis, sklon laksantnijem načinu života. On je uspio od pape Benedikta XII. 1336. isposlovati nove Konstitucije koje su naglašavale monaški oblik života, a franjevačke oznake se nisu uopće spominjale. Time je konventualizam dobio pravni temelj i moralno opravdanje.

Pojava i širenje opservancije

Kao reakcija na konventualizam nastaje opservantski pokret koji teži povratiti Red prvotnom idealu Utemeljitelja. Prema pripadnicima tog pokreta, opsluživanje Pravila prema papinskim tumačenjima nije u skladu s prvotnim idealom sv. Franje. Željeli su se vratiti izvornom franjevaštvu. Imali su podršku najboljih predstavnika Reda i naroda koji se oduševio njihovim evanđeoskim načinom života. Reakcija opservanata nije bila usmjerena samo protiv slabog opsluživanja siromaštva, nego i protiv pretjeranog monaškog i obrednog

Politički (ne)korektno!?

Piše fra Pavo Filipović

Tko sam ja da sudim?

po kojima se može pripadati izabranomu narodu Božjem, autor iz izabranoga naroda isključuje one koji se ponašaju homoseksualno. Na toj pozadini sveti Pavao razvija eshatološko gledište unutar kojega ponovno predlaže isti nauk, uvrštavajući među one koji neće ući u Božje kraljevstvo i homoseksualce (usp. 1 Kor 6,9).

U jednome drugom ulomku svojih poslanica, u kontekstu suočavanja kršćanstva s poganskim svijetom svojega vremena, on homoseksualno ponašanje predstavlja kao primjer zaslijepljenosti u koju je upalo čovječanstvo i kao posljedicu idolopoklonstva (usp.

Rim 1,18-32 i 1 Tim 1,10).

Možemo stoga reći kako su, prema učenju Katoličke Crkve, homoseksualni čini bili i ostaju težak grijeh! Tu se nije ništa promijenilo i ne može se promijeniti! Međutim, promijenio se i mijenja se način govora i ophođenja s osobama koje osjećaju homoseksualne sklonosti.

Otkako je papa Franjo, upitan o homoseksualizmu, za intervju izjavio: Ako je netko gej i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim? i 2013. godine završio na naslovnici renomiranoga gej časopisa The Advocate kao osoba godine, pitanje odnosa Crkve i Pastoral istospolnih osoba? pjevač Hozier, koji se svojim pjehomoseksualizma u javnosti se ponovno aktualiziralo. Pop smama zalaže za prava istospolnih oso-

Z

namo kako je Katolička Crkva u prošlosti pojavu homoseksualizma najoštrije osuđivala. Četiri autora koja su u povijesti kršćanstva vrlo polemično pisala ili propovijedala protiv homoseksualizma bijahu franjevac Bernardin Sijenski u svojim pučkim propovijedima Sermones vulgares, crkveni naučitelj Petar Damiani u traktatu Liber gomorrhianus, crkvena naučiteljica Katarina Sijenska u traktatu Dialogus de providentia Dei i cistercit Alan Lilski u knjizi De planctu naturae. Alan Lilski alegorijama i personifikacijama govori o prirodi koja plače nad sodomitima (tj. homoseksualcima i lezbijkama). Odatle i naziv djela – De planctu naturae (O plaču prirode). Time autor želi reći kako je homoseksualizam u sebi nešto duboko protuprirodno.

40 svjetl ori jeci . ba

Katarina Sijenska tvrdi kako je grijeh sodomije nešto što se protivi samoj naravi čovjeka, tj. protunaravan je.

Stav prijašnje teologije svodi se dakle na tvrdnju da su pojave poput homoseksualizma i lezbijstva protuprirodne i protunaravne. Taj svoj stav prijašnji teolozi izvode iz Svetoga pisma.

Stav izražen u Bibliji

Oslanjajući se na izvještaj iz Knjige Postanka (19,1-11), Zbor za nauk vjere u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe iz 1986. godine nedvosmisleno tvrdi: „Ne može se sumnjati o moralnom sudu ondje (u Svetome pismu, op. a.) izrečenom protiv homoseksualnih odnosa.” U Levitskome zakoniku (18,22 i 20,13), kad se ukazuje na uvjete

ba i bori protiv njihove diskriminacije, u popularnoj pjesmi Take me to church prigovara kako se iz crkve, kad je o tome riječ, može svake nedjelje samo neutješan izaći i dobiti svježu dozu novoga otrova. No, je li to doista tako? Ovdje se dakle postavlja pitanje postojanja pastorala istospolnih osoba.

Iako Crkva osuđuje grijeh istospolnih čina, ipak ne smije prestati voditi dušobrižničku skrb o osobama s istospolnim sklonostima. Otac John Harvey u knjizi Šutnja u Crkvi prigovara: Tragično je što mnogi mladi ljudi s homoseksualnim sklonostima ne znaju što bi učinili i komu bi se mogli obratiti kad postanu svjesni konflikta između svojih sklonosti i učenja svoje vjere. A biskup Andreas Laun ukazuje na činjenicu kako za osobe s poteškoćama u spolnome identitetu u Europi uopće ili gotovo

Pogled u dušu

poimanja? Zašto srednjoškolke izbjeljuju svoju kosu do potpunog uništenja samo da bi izgledale kao njihovi uzori – turbo folk izvođačice?

i kako se otac sad diči svojim sinom, jer je to njegov isplativi ulog!

Je li taj roditelj uopće svjestan u što je uveo svog sina, u kakav svijet je njegovo dijete dospjelo hranjeno njegovom ljubavlju i brigom? Kamo ide ovaj svijet i dokle će se ovako kotrljati ka bezdanu?

Ulijevati u dijete pogrešne vrednote još od malih nogu znači uništavati dijete i upućivati ga na put koji mu ništa dobroga neće donijeti. Tko su idoli današnjoj djeci, što djeca gledaju na televiziji, na kakve koncerte idu, o čemu komuniciraju putem mobitela? Znaju li roditelji kakvim utjecajima pripuštaju svoju djecu i tko to manipulira njihovom djecom?

Kakav je svijet noćnih izlazaka, kakvi su susreti u mračnim prostorima i kakve se navike razvijaju? I pri tom, oni rijetki koji ne slijede slijepo neuke i priproste idole i ne slušaju ono „što svi slušaju” postaju meta ismijavanja pa počesto i mobinga.

Cijelo društvo je zapalo u blato nepoštenja, pogrešnih vrednota i laži. Kud god se dijete ili odrasli okrenu, nailaze samo na vijesti o ubojstvima, o nepoštenim radnjama i skandalima kojima ih obasiplju njihovi idoli kako bi se što duže o njima govorilo i kako bi nametali svoj nesretni život i osamljenost drugima, onima koji nemaju razvijenu kritičku svijest niti su dovoljno zreli da uvide što je doista vrijedno a što je prijevara. Kako Sveti Otac Benedikt ističe, zlo crpi svoju snagu iz neodlučnosti i brige oko onoga što će drugi ljudi o nama misliti.

Pogrešne vrednote

Nejasne granice

Piše: prof. dr. sc.

Snježana Šušnjara

Blagdani i izazovi Za božićnih blagdanskih dana bilo je puno vremena i prilika za druženje s prijateljima te za posjete rodbini.

U svakom domu u koji sam ušla dočekao me i svugdje prisutni veliki ekran koji je svime dominirao i sve kontrolirao. On je utjecao i na naše razgovore (često ih i prekidao), ali je i pokazivao što se to u obiteljima gleda i na što se djeca posebice ugledaju. oznato mi je da ovaj problem postoji i da ova pojava traje već duže vrijeme ali tolika zaraženost i odraslih istim tim slikama i prepričavanjima zgoda i nezgoda estradnih zvijezda novoga doba, to mi je tek postala enigma. Znaju se imena svih „pevaljki”, imena njihove djece, njihovih bivših i sadašnjih muževa, poruka koje one šalju jedne drugima i koje uglavnom graniče sa svakom pristojnošću. Postavlja se pitanje zašto je toliko prisutna opčinjenost tim golišavim prsatim ženama, umjetnog izgleda i još strašnije pojave? Zašto se mlade djevojke ugledaju na te žene koje ničega prirodnoga u sebi nemaju, koje izgledaju kao da su ispale iz nekog tamnog dijela ljudskog

P

44 svjetl ori jeci . ba

Ne mogu reći pjevačice, jer, daleko je to od pjesme. U većini obitelji u koje sam došla bila sam prisiljena slušati te nakaradne zvukove i slušati tekstove koji vrijeđaju ljudsku pamet. Djeca pjevuše te riječi, nesvjesna njihova značenja!

Roditelji ništa čudno ne vide u tome, jer i oni isto slušaju, isto se ponašaju, iste koncerte posjećuju. I onda, kao da je to najnormalnije, pripovijedaju kako je jedan otac uložio silne novce kako bi njegov jedinac uspio u tom polu-svijetu

Još je zanimljive kad cijela obitelj gleda Pink i Zvezde Granda i onda stane veličati pojedine osobe i pravdati njihove nesretne živote i ispade! I to rade djedovi, bake, mame, tate. Naravno da će i djeca isto to raditi jer se ugledaju na starije.

Djeca znaju imena svih tih nazovi zvijezda, a kad ih pitate tko je bio Tesla, Einstein, Aristotel, Michelangelo... Uh, teško pitanje. Ako neka od novokomponiranih zvijezda uspije nekog od ovih likova strpati u svoje rime, onda će ovi likovi biti

Razgovor

Razgovarala Rafaela Obučić

Marinko Dalmatin biolog, Ekološka udruga Lijepa naša Čapljina

Odgovornost je na pojedincu

M

arinko Dalmatin rođen je 2. srpnja 1959. godine u Čapljini. Biologiju je diplomirao 1983. na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, s usmjerenjem na ekološke znanosti. Tri godine nakon toga, u srednjoj je školi godinu dana radio kao profesor biologije da bi se potom 1987. zaposlio kao voditelj radne 46 svjetl ori jeci . ba

jedinice u Parku prirode Hutovo blato i tu ostao do 1990. Od 2003. do 2005. djeluje kao predsjednik Ekološke udruge Lijepa Naša Čapljina. U dosadašnjem profesionalnom radu bio je angažiran u brojnim povjerenstvima i savjetodavnim vijećima pri ministarstvima te vladinim i nevladinim organizacijama zaduženim za ekološku problematiku.

Autor je velikog broja stručnih i znanstvenih radova i publikacija. Danas živi kao umirovljenik u rodnoj Čapljini.

Gospodine Dalmatin, Svjetski dan močvarnih staništa koji se svake godine obilježava 2. veljače ove godine poseban naglasak stavlja na važnost zdravih močvara u smanjenju rizika od ekstremnih

S našima u svijetu ALBANIJA I KOSOVO Piše fra Lovro Gavran

Radosni u službi Bogu i narodu Kad iz Bosne pogledamo na Kosovo i Albaniju, vidimo da smo zemljopisno vrlo blizu, ali smo duhovno jako daleko jedni od drugih. Jedva da se malo poznajemo. Jedan od razloga za to zasigurno je i nama vrlo težak albanski jezik, ali možda još i više naša orijentiranost prema Zapadu i manjak interesa za te krajeve. stvari smo u mnogo čemu vrlo slični jedni drugima s obzirom na vjeru i kulturu, ali i na povijesne nedaće, koje smo jednako doživljavali i mi i oni, kako pod turskim jarmom, tako i u vrijeme komunističke diktature.

Albanci spadaju među najstarije kršćanske narode. Sv. Pavao piše Rimljanima kako je od Jeruzalema, pa uokolo sve do Ilirika, pronio Evanđelje Kristovo (usp. Rim 15,19). A što se tiče Franjevačkog reda, njega je u Albaniji osobno zasadio sam sveti Franjo 1220. godine, na povratku iz Svete Zemlje. U Lezhu je već 1240. godine sagrađena najstarija albanska franjevačka crkva Marijina navještenja, koja postoji i danas.

U

52 svjetl ori jeci . ba

Marijinu navještenju je posvećena i Albanska franjevačka provincija, koja je – nekoć zbog turskog terora, a potom zbog komunističkih progona – ostajala s vrlo malim brojem fratara i svođena na status kustodije.

Franjevaci i njihov rad

Albanski franjevci i danas drže najveće svetište sv. Ante Padovanskog na Balkanu, ono u Laçu. Druga balkanska svetišta sv. Ante: ono u Đakovici, u Sarajevu i u Beogradu – ni izdaleka ne privlače toliki broj hodočasnika kao ono u Laçu, unatoč dugogodišnjoj zabrani svih vjerskih aktivnosti u vrijeme režima Envera Hodže. U to svetište

jednako hodočaste katolici, pravoslavci i muslimani.

Albanska franjevačka provincija je imala i vrlo velikih, slavnih, svjetski poznatih duhovnih gorostasa, kao što su najveći albanski pjesnik, fra Gjergj Fishta i prvi albanski arheolog, fra Shtjefën Gjeçovi, rodom iz Janjeva. Pored Albanije, franjevci su djelovali i po cijelom Kosovu, a i danas imaju svoj samostan u Đakovici, skupa sa Svetištem sv. Ante Padovanskog, koje je osnovano još 1882. godine. Župu su fratri preuzeli za stalno tek 1958. godine, a do tada ju je opsluživao dijecezanski kler. Đakovica je najveća župa na Kosovu, koja se bila skoro ugasila u vrijeme teških turskih progona nakon Bečkog rata, ali je obnovljena 1851. godine. Nakon Prvog svjetskog rata od Đakovice su odvojene još tri nove župe. Danas općina Đakovica ima šest župa.

Kad su fratri preuzeli župu, imala je oko 3300 vjernika, ali je broj stalno i dosta brzo rastao, tako da ih je 1963. bilo 3890, 1974. bilo ih je već 5440 (plus oko 500 u inozemstvu!), 1982. bilo ih je 7789, a 1991. ukupno 9208. Pred sam rat 1999. imali smo čak i preko 12 000 vjernika (računajući i one u inozemstvu).

No, gospodarska kriza i ratne neprilike poticale su iseljavanje stanovništva, ali ni nakon političkog osamostaljenja Kosova, situacija se u tom pogledu nije poboljšala. Naprotiv! Većina radno sposobnih mladih ljudi odlazi u inozemstvo, prije svega u Švicarsku. Uz to opada i natalitet, tako da naša župa danas ima svega 1119 nastanjenih kuća, s 5792 vjernika, a i druge župe više vjernika imaju u inozemstvu nego u domovini.

Uza sve to posla imamo na pretek.

Na župnom vjeronauku (u Đakovici i sedam filijala) imamo 734 djece iz devetogodišnje osnovne škole, a prije samo osam godina bilo ih je čak 1402.

Uz to, hvala Bogu, fratri su posljednjih godina uspjeli ne samo obnoviti Svetište sv. Ante i sagraditi novu, veliku, prekrasnu župnu crkvu sv. Petra

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

Promrzla priča Obrušile su se tako, zahvaljujući prikupljenim jaknama na mene ovih dana i ostale nebrojene zimske priče. One koje sam puno puta imala prilike čuti. Na primjer... a prolazu hrpica prosutih iglica od ovogodišnjeg božićnog drvca kao da vijeća kuda dalje. Šutke svjedoči još jednom da drvce ulazi na vrata, a izlazi kroz prozor. Ostatak iglica pričvršćen je na već suhim granama drvca zajedno s ponekim zaboravljenim ukrasom, češće mašnicom ili nevještom pahuljicom od vate. Bilo u hrpama na improviziranom odlagalištu ili kao samci, često vrlo blizu mjesta na kojem su ne tako davno kupljeni, dokazuju da su blagdani tek maločas završili.

Vratili smo se svakodnevici, narušenoj tek temperaturnim minusima i snijegom... Gotovo da razumijem Eskime koji navodno imaju desetine naziva za različite vrste snijega. Ja ih ne znam više od par, ali ih vidim.

Baš kao i akciju Imaš jaknu viška – ostavi, trebaš jaknu – uzmi! Krenula je neplanski, od grada do grada i broj jakni je rastao, nasreću, puno brže nego što su se minusi množili, a vijugala niska onih koji trebaju. I mada je još pametni Seneka davno rekao da onaj tko učini dobro djelo treba šutjeti, a onaj koji prima treba govoriti, ne znam jesu li me više rastuživala brbljava lica onih koji su se

N

54 svjetl ori jeci . ba

hvalili jer su donijeli ili šutljiva onih koji su pognuti uzimali. Takvi smo.

Davno, dok sam bila dijete i moram priznati nisam shvaćala različito postojanje onih koji nemaju, bila je zima, baš kao ova. Poslijepodne, mi u toplome, a bura pronalazi i najmanje rupice u prozorima i okviru vrata pa zviždi i ljulja u uzaludnoj namjeri da sve podčini sebi.

Kroz staklo bi u naletima provirila poneka nogavica ili rukav obješenog rublja,

nenaviklo na zaključavanje, riješena je na vrlo neočekivan način – za vrijeme velikog odmora ugledala sam na školskom dvorištu curicu u svojim odmetnutim hlačama. Ništa joj nisam rekla.

Bila sam tek začuđena činjenicom da ih bezbrižno nosi neko drugo dijete. Kasnije se čula priča o obitelji koja nema i kojoj treba, pa su, smatrajući metodu ispravnom, pokupili među obješenim rubljem ono što im je trebalo...

Obrušile su se tako, zahvaljujući prikupljenim jaknama na mene ovih dana i ostale nebrojene zimske priče.

One koje sam puno puta imala prilike čuti. Na primjer priča o tome kako se cijela jedna zima može provesti samo u šuškavcu. Ili o tome kako je moguće da u cijelom djetinjstvu samo jednom budeš kažnjen i to kad nikako ne želiš u školu obuti gumene čizme na suknene čarape. Pa priče o velikim, velikim snjegovima, cičim zimama i anegdotama uz ognjište kakvih, dakako, više nema, kune se pripovjedač. Zatrpaju me tada sve prašnjave saonice na tavanu i brzo trljanje njihova okova slaninom, dok se snijeg nije otopio, pa onda odrasli susjedi koji se guraju među djecu, kao da nam pokažu kako se to radi, uz proteste gradskih dušobrižnika – zar baš moramo juriti pored groblja?

Zašarene se sve izgubljene kape i rukavice, posebno one bez svog para i bez nade da će se ikad više sresti, a koje se ipak dugo čuvaju u nekoj ladici. Čuvaju, baš kao i rijetki pogledi kroz prozor kad konačno počne sniježiti kad bi ga podignula visoko preko žice.

Te iste večeri primijetili smo da je znatno manji broj komada osušenog rublja od onoga koje je bilo obješeno. Na žici su, u pravilnom i urednom nizu, zijevale nastale rupe poput osmijeha prvašića na razrednoj fotografiji. Velika enigma za malo mjesto, naviklo na vjetar i

Zašarene se sve izgubljene kape i rukavice, posebno one bez svog para i bez nade da će se ikad više sresti, a koje se ipak dugo čuvaju u nekoj ladici. Čuvaju, baš kao i rijetki pogledi kroz prozor kad konačno počne sniježiti. Ako budemo stalno gledali prestat će padati, govorili su važno mama i ujak, pri tome

Historia est magistra vitae NACIONALNO-POLITIČKE IDEOLOGIJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Piše fra Petar Jeleč

Neostvariva ideja panslavizma Ideja panslavizma razvijala se zahvaljujući djelovanju slovačkih pisaca i političara (Kollár, Šafařik, Štúr), koji su je promicali iznad pangermanizma i pod utjecajem Herderovih filozofskih ideja o povijesti čovječanstva, prema kojima je sve izvjesnije propadanje germansko-latinskih naroda i uspon slavenskih. ao što se njemački nacionalizam u doba romantizma pojavio pod utjecajem francuskoga, tako je panslavizam, kao općeslavenski romantičarski nacionalizam, nastao na izravan poticaj njemačkoga nacionalnog romantizma i pangermanizma kao njegove ekspanzionističke ideologije.

Dok je osnovni cilj pangermanizma bio ujedinjavanje malih njemačkih država u jedan veliki njemački Reich, koji bi se tako ujedinjen i moćan mogao izjednačiti s ostalim europskim silama (Francuskom, Velikom Britanijom, Rusijom

K

56 svjetl ori jeci . ba

i Austrijom), panslavenska ideologija bila je uvjetovana političkim i ekonomskim slabostima slavenskih naroda u odnosu prema razvijenijim i brojno jačim europskim susjedima.

Sličnost s panrusizmom

Panslavizam kao izraz kulturnoga i političkoga približavanja slavenskih naroda imao je različite odjeke u slavenskim zemljama. Tako se, na primjer, Rusija, koja je nakon Napoleonova kraha postala najsnažnija europska sila, nije previše zanimala za pokret panslavizma.

Carizam je svoju ekspanziju zasnivao na pravu Velike Rusije kao velike sile i na ideologiji Pravoslavne Crkve, tražeći da Moskva bude središte istočnoga kršćanstva. Usprkos tom imperijalističkom stavu, Rusija je snažno privlačila Slavene unutar Osmanskoga Carstva i Habsburške Monarhije, koji su od nje očekivali pomoć i zaštitu. No, kad je Rusija za balkanske Slavene pokazala interes veći nego za one austrijske, stvari su se počele mijenjati. U trenutku, naime, kad su ruski ekspanzionizam i despotizam počeli zabrinjavati ne samo europske sile nego i zapadne Slavene (Poljake, Čehe, Slovake), posebno zbog dubine rusko-poljskoga sukoba, ideologija velikoga panslavizma četrdesetih godina XIX. stoljeća prerasla je u „mali panslavizam” ili austroslavizam. Treba reći da je sama ideja panslavizma od svoga početka u sebi nosila razlike temeljene na kulturnim, državno-političkim i vjerskim specifičnostima Slavena i da se dijelila u dvije struje: rusko slavenofilstvo (slavjanofilstvo) i europski austroslavizam, kojima se može dodati i poljski mesijanizam.

Poljski intelektualci u emigraciji ideološki su objašnjavali rusko-poljski sukob koji je bio velika smetnja zaživljavanju panslavističke ideologije, usmjeravajući se na katoličanstvo i na zapadnu kulturu, dok su Rusi svoje slavjanofilstvo temeljili na pravoslavlju. Ruska je inteligencija, polazeći od pretpostavke da je pravoslavlje jedina originalna i prava religija svih Slavena, govorila o svetoj dužnosti Rusije da oko sebe ujedini cijeli slavenski svijet na temelju pravoslavlja i zajedničke kulture u jedinstvenu moralnu i političku cjelinu. Tako je ideologija panslavizma u Rusa postala zapravo panruski program pod nazivom slavjanofilstvo. Romantičarsko uvjerenje mnogih intelektualaca da bi Slaveni, ujedinjeni, mogli promijeniti svijet, teško se moglo pomiriti s despotizmom carske Rusije, na koji je liberalna i revolucionarna Europa

Arheotragovi

Piše Ana Marić

Novac Petrovih nasljednika Papinski novci predstavljaju zanimljivu temu unutar široke oblasti numizmatike. Riječ je o novcima koje kuju vrhovni poglavari Crkve već više od 1300 godina. ape, kao vrhovni poglavari Crkve, imaju pravo kovanja novca, koji se naziva papinskim novcem. Iako početak toga kovanja možemo pratiti od samoga kraja 8. stoljeća, postoji i nekoliko ranijih primjeraka koje su kovali pape Grgur II. (715. – 731.) i Zaharija (741. – 752.), oko kojih postoji prijepor u literaturi. Ti se novci ne smatraju pravim papinskim novcima, s obzirom da su u to vrijeme pape još priznavale bizantsku vlast, tj. nisu imali potpuni suverenitet. Na prednjoj strani tih novaca nalazi se prikaz cara, Lea III., odnosno, Konstantina V., dok se na stražnjoj strani nalazi natpis GREO oko centralnog križa kod pape Grgura II., odnosno, monogram i slovo Z, kod pape Zaharije.

Papa Hadrijan I. (772. – 795.) započinje kovanje srebrenih denara po uzoru na

P

58 svjetl ori jeci . ba

bizantske novce i ti se novci smatraju prvim papinskim novcima. Tako je aversu bilo prikazano njegovo poprsje i ime, a na reversu križ na stepenicama te jedna izvedba natpisa Victoria, skupa sa slovima RM COMOB, koje su ukazivale na kovnicu u Rimu. Njega je naslijedio papa Lav III. (795. – 816.), koji je donio određene promjene u izgledu novca, a koje su se zadržale do sredine 10. stoljeća. Tako se na prednjoj strani novca nalazilo ime trenutnog vladara oko monograma koje je obično predstavljao riječ imperator ili Rim, dok se na stražnjoj strani novca nalazio monogram imena pape okružen natpisom Scs Petrus. Izuzetak od tog pravila je uradilo nekoliko papa (Ivan VIII., Formoz, Ivan IX., Benedikt IV.), koji su stražnju stranu novca postavili poprsje sv. Petra.

Od pape Grgura IV. (827. – 844.) na novcu se pokraj imena vladara nalazi i ime pape za koga se novac kovao, a od Sergija III. (904. – 911.) i Anastazija III. (911. – 913.) izostavlja se naziv vladara.

Od druge polovine 10. stoljeća, javljala su se oba prikaza na novcima (monogram ili poprsje Sv. Petra). Prvi portret pape nalazimo na novcu Benedikta VI. (972. – 974.), gdje je on predstavljen u dosta shematiziranom prikazu poprsja sa natpisom BE–NE/PA–P. Njegov nasljednik Benedikt VII. (974. – 984.) ima prikaz hrama na aversu.

Likovi na kovanicama

U razdoblju između 984. i 1305. godine, papinski novac se ne pojavljuje. Do tog prestanka u kovanju dolazi zbog činjenice da je rimski Senat preuzeo ovlasti nad kovnicom u Rimu, u sklopu preuzimanja svjetovne vlasti u Rimu, te su izdavali svoje novce sa natpisom ROMA CAPUT MUNDI, bez ikakva spomena pape. Od početka 14. stoljeća, kovanje papinskog novca je nastavljeno, ovaj put u više nominala i sa raznovrsnijim prikazima. Papa Urban V. (1362.

– 1370.) na aversu srebrenog novca ima prikaz svoga poprsja, sa natpisom Urb PP Qnts, te natpisom In Roma Urbi na reversu. Srebreni grossoni 14. stoljeća nose prikaz pape koji sjedi na aversu i dva ukrižena ključa na reversu. Papa Eugen IV. (1431. – 1447.) uvodi i papinski zlatni novac, dukat, sa prikazom papinskog grba kojeg nadvisuju ukriženi ključevi i tijara, te stojeći lik sv. Petra. Na jednom primjerku iz 15. stoljeća javlja se i lik sv. Petra u malom čamcu. Papa Julije II. (1503. – 1513.) uvodi teston, srebrni novac sa natpisom na prednjoj strani i likovima sv. Petra i sv. Pavla na stražnjoj. Scenu stigmatiziranja sv. Franje prvi put nalazimo na reversu srebrenog novca pape Siksta V. (1585. – 1590.). U 16. stoljeću veliki srebreni novac je scudo, kada se počinju javljati sve raznolikiji prikazi, poput Bogorodice ili raznih svetaca, a

Razgovor s precima

Piše Zdenko Lešić

Pjesnik tužnog lika Ilija Ladin Dugo sam ga poznavao, ali mi je uvijek ostajao tuđ, čudan i nedostupan, kao da se kretao u nekoj drugoj životnoj zoni, čije su mjere, načela i običaji sasvim drukčiji od onih koji važe u mom svijetu. io je tu pored nas, sve vrijeme, a opet kao da nas je dijelila neka nevidljiva linija: mi ovdje, s našim nama dobro poznatim računanjem vremena i prostora, on tamo s Bog te pita kakvim računima i računalima. I kao pjesnik dugo mi je bio stran. Moj bioritam se nikako nije mogao uskladiti s ritmom njegovih pjesama. Bez obzira jesam li ih sam čitao ili sam slušao kako ih govori. Ustvari, upravo kad sam slušao kako govori svoje pjesme, s onim neočekivanim sinkopama, s onim naglim krešendima, s neobičnim modulacijama u glasu pri svakom drugom stihu, stjecao sam utisak da on govori, piše i misli u jednom sasvim sebi svojstvenu ritmu. Takav, nije me privlačio ni kao pjesnik ni kao čovjek. Tek kasnije, u ratu, postao mi je posebno blizak.

Jedna mala grupa sarajevskih pisaca počela se tijekom ljeta 1992. okupljati u devastiranom Domu pisaca. Ilija je

B

60 svjetl ori jeci . ba

dolazio gotovo svakodnevno, čak i kad su granate sa svih strana zasipale grad.

Dolazio je da pojede grah koji nam je ponekad servirao dobroćudni kuhar HVO-a. Ili pak da samo šutke posjedi.

Za razliku od nas nije se ništa izmijenio.

Mršav je bio i prije, za goli život nije mario ni prije, patnju je jednako podnosio i prije. A mi smo u tim danima i sami postali pomalo čudni, gotovo nehajni, u toj buci i bijesu kad nam se rušio svijet.

Postali smo, zapravo, onakvim kakav je on oduvijek bio: ni do čega nam više nije bilo posebno stalo. Osim straha i patnje nismo osjećali ništa drugo. I kad bi se, usred naše šutnje, ili bez veze s našim rečenicama iznenada oglasio, govoreći neke svoje davne stihove, uvijek s visoko podignutom desnom rukom, s kažiprstom kojim je sam sebi davao ritam, ja bih osjetio da je u toj ekstremnoj situaciji taj njegov ritam prelazio na mene i odjekivao kao moj vlastiti:

Nije počelo nije još ništa. Ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela. Ona je počela davno (...)

Pod zvijezdama san. Još ničega dolje Pod oblacima san. Još ničega gore (...)

Nije počelo nije još ništa. Ili gotovo ništa Ali jest moja patnja počela ona je počela: kakav divan početak!

Nije to više zvučalo ekstravagantno, kao nekad, na večerima poezije prije rata. Tad mi se taj čudni ritam i čudna asketska, mučenička figura Pjesnika činila odveć teatralnom. Sad je to bilo nešto drugo, sad sam se i sam našao s druge strane normalnog svijeta. S one strane razuma, u svijetu drukčijeg ritma, u svijetu krajnje egzistencijalne tjeskobe, u kojem je pjesnik Ladin oduvijek obitavao. Odjednom su mi, tada prvi put, njegova poezija i on osobno, postali bliski.

Prošlo je ljeto, dolazila je druga ratna zima. Više se nismo okupljali u Domu pisaca, jer nas je policija po nalogu „Vlade” izbacila van; sve više obuzimao nas je očaj, sve smo se manje nadali. Iliju bih tada sretao na ulici. Svi smo se tada vukli ulicama, kao gluhe kučke, izgubljeno i bez cilja. Ali se Ilija nije mijenjao, i dalje je išao ulicom jednako hitro kao nekad, kao da se nekud, nekim poslom, veoma žuri. Možda je žurio zato što je, kao i svi mi, strahovao od snajperskog metka. Ali ja sam nekako bio uvjeren da on nije mario hoće li ga taj metak stići. Možda je čak vjerovao da ga metak ni ne može stići tu, na toj njegovoj strani svijeta, gdje se živi bestjelesno, od snova.

Sjećam se da sam ga jednom, u Titovoj ispred jedne robne kuće, molio da mi izrecitira neke svoje pjesme koje sam tih dana najviše doživljavao kao izraz „naših” raspoloženja. A znao sam da on može u svakom trenutku izvući iz memorije svaku svoju pjesmu. Među njima bila je i ona s čudno naivnim naslovom: Na klupicama. U njoj, činilo mi se, bio je sav on: onako nevješt u poslovima

Zemlja planina MAHNJAČA Piše Dalibor Ballian

Živopisni predjeli Planina Mahnjača nalazi se na prijelazu središnje Bosne ka sjevernoj, a pruža se pravcem jug – sjever na Dinarske planine. Spada u naše srednje duge planine sa svojih 30 do 40 km dužine te širinom oko 15 km. Planina je smještena tako da je omeđena rijekom Bosnom na istoku i rijekom Usorom na zapadu, Bistričakom na jugu i Crnim vrhom na sjeveru. Sama planina rasprostire se u općinama Zenica, Žepče, Tešanj i Teslić. visinskom pogledu Mahnjača spada u naše niže planine, a u geološkom pogledu je predstavnik tipičnih peridotitsko-serpentinskih planina Dinarida. Geološka struktura ukazuje na rudno siromaštvo ove planine, izuzev iskapanja serpentinita koji može služiti kao posipni materijal ili tampon u izgradnji putova i pruga. Veliku barijeru u svestranijem korištenju serpentinita predstavlja i azbest koji je primiješan tim stijenama. Geološka struktura i pozicija planine uvjetovali su i njezin planinski reljef, koji ima uglavnom mirnu morfostrukturu bez velikih i naglih uspona i padova, izuzev nešto strmijih strana koje gravitiraju potocima, ali ipak ne prave neprohodne barijere za prolaz ljudi.

Mahnjaču čini niz vrhova i planinskih kosa od kojih neki prelaze 1000 m nadmorske visine. Najviši vrhovi su Mahnjača s 1359 m i Mala Mahnjača s 1202 m, a ističu se i poznati vrhovi Matinski vis s 945 m i brojni vrhovi manjeg značaja. U središnjem dijelu Mahnjače

U

64 svjetl ori jeci . ba

nalazimo nekoliko kraćih planinskih lanaca, koji se pružaju paralelno s rijekom Bosnom i Usorom, dijeleći njihove doline, tako da možemo reći da su to više povezana brda koja ovaj dio planine čine valovitim i veoma živopisnim.

Zapadna strana Mahnjače koja gravitira rijeci Usori nešto je strmija i kraća, dok se istočna strana planine lagano spušta ka rijeci Bosni i mnogo je pitomija i samim time naseljenija.

Ostaci planinskog brijesta

U hidrološkom pogledu planina je bogata manjim vodotocima i izvorima, pa s istočne strane nalazimo potok Bistričak, Željeznopoljski potok, Papratnicu i Crni potok. Sa zapadne strane ima nekoliko manjih potoka, jako kratkih vodotoka koji se ulijevaju u Usoru. Na južnom dijelu nalazimo i jezero Bistričak kod Nemile, koje tom dijelu planine daje veoma pitom izgled.

U klimatskom pogledu Mahnjaču odlikuje umjerena kontinentalna klima,

s tim da je nešto toplija na nižim nadmorskim visinama. Čitavo područje s umjerenom kontinentalnom klimom ima prosječnu srpanjsku temperaturu oko 23 °C, a siječanjsku oko 0 °C, s godišnjom količinom padalina od 800 do 900 mm. Na višim vrhovima temperature su niže, u prosjeku za 2 do 3 Celzijeva stupnja. Za razliku od drugih Dinarskih planina ova ne obiluje snijegom, jer je većina padalina u obliku kiše. Inače, Mahnjača predstavlja barijeru kretanju atlantske klime koja prodire iz zapadne i sjeverozapadne Bosne na istoku te modificira klimu u dolini Gostovičke rijeke i Krivaje, kao i planine Konjuh. Na samoj planini postoje i veće mikroklimatske razlike, uvjetovane reljefom, osobito u vlažnim dolinama potoka što uvjetuje njihovu specifičnu flornu komponentu.

Za Mahnjaču ne možemo reći da je bogata šumama, jer je kroz povijest bila naseljena i jako velike površine su obrađivane ili su se koristile kao

Tragom narodne baštine

Piše Ana Papić

Kad i vrapci svadbuju U veljači se Crkva prisjeća svetoga Valentina, kršćanskoga mučenika iz 3. stoljeća koji se u tradiciji slavi kao zaštitnik zaljubljenih. O životu ovoga sveca nema puno povijesnih podataka i o njegovu liku saznajemo najviše na temelju sačuvanih legendi. Njegov je spomendan poznat kao Valentinovo. rema legendi sv. Valentin bio je biskup u Terniju. Nad njegovim je grobom, izvan zidina Ternija, bila podignuta crkva, a početkom 17. stoljeća sazidana je katedrala u kojoj se čuva njegovo tijelo. U Katoličkoj Crkvi Valentinovo se slavi 14. veljače, a na isti dan proslavljaju ga anglikanci i luteranske Crkve. Smatra se da su tek od 15. stoljeća Valentina počeli štovati kao zaštitnika zaljubljenih parova. Hrvatski mu je narod posvetio nekoliko crkava, a brojne su crkve u kojima postoje slike i oltari sv. Valentina.

Prema legendi koja dolazi s engleskoga govornoga područja sv. Valentin je živio u vrijeme kada je car Klaudije II. naredio da se njegovi vojnici ne smiju ženiti, smatrajući da se kao oženjeni neće predano boriti u ratovima,

P

66 svjetl ori jeci . ba

nego će gledati kako sačuvati život i vratiti se obitelji. Valentin nije htio poštivati ovu odluku te je potajno vjenčavao mlade parove sve dok ga vlasti nisu ulovile, utamničile ga i odrubile mu glavu.

Mučenik Crkve

Rimski martirologij spominje sv. Valentina izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnoga iz 8. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog svoje je mudrosti stekao ugled i među poganima te ga je i car Klaudije II. htio upoznati.

Valentin je slutio što mu se sprema te je okrijepljen svetim sakramentima došao pred cara koji ga je pokušao nagovoriti da se obrati vjeri u rimske bogove.

Valentin mu je odgovorio da je za njega Krist pravi Božji Sin i da nikada to ne bi od njega tražio kad bi barem nešto slutio od Božje slave. Na pitanje što misli o bogovima, odgovorio je da su to demoni na što je sudska skupština tražila njegovu smrt.

Prije smrti Valentin je caru protumačio osnove kršćanske vjere što je potreslo cara. Gradski prefekt ga je optužio da je čarobnjak te je car bojeći se pobune, predao Valentina gradskom upravitelju, a ovaj sucu Asteriju kojega je Valentin obratio na kršćanstvo ozdravivši mu kćer koja je bila slijepa. Stoga se Valentina često zaziva i za zdravlje očiju.

Asterije se odmah krstio i uskoro zajedno sa svojom obitelji umire mučeničkom smrću. Gradski je prefekt svećenika Valentina dao istući i naredio je da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla. Jedan drugi izvještaj mlađega datuma spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog. (Antolović, 1998:136-137).

Budući da je izliječio čovjeka koji je bolovao od epilepsije, utječe mu se i za ozdravljenje od te bolesti. U ikonografiji ga prikazuju s pticama, ružama, s djetetom bogaljem ili padavičarom pored noge, kao biskupa koji odbija štovati idola, biskupa kojem odsijecaju glavu, svećenika koji daje vid slijepoj djevojci i slično.

Običaji zaljubljenih

Prema jednoj izreci na Valentinovo i vrapci svadbuju i ostavljaju kolačiće (ostatke svadbene hrane) u dvorišta, pa ih djeca traže. Iako zima toga dana može još uvijek biti oštra, u nekim bi hrvatskim krajevima roditelji ujutro slali bosu djecu u dvorište po crvene čizmice. No, djeca bi samo našla jabuke,

Brojke i slova

Kriza zvanja

Piše Željko Bošnjak

Duša i srce Crkve Jedan od boljih filmova duhovno-religiozne tematike koji sam nedavno pogledao i koji vam želim preporučiti je film o svetom Anti Padovanskom. Film se jednostavno tako i zove (tal. Sant’Antonio di Padova), a snimljen je 2002. godine u Italiji. Tehnički je jako dobro snimljen, a prikazuje mnogo lijepih scena i poučnih dijaloga. osebno je dojmljiva jedna scena, kad sveti Anto Padovanski prvi put susreće svoga učitelja – svetog Franju Asiškog. Na proplanku, visoko na postolju, stoji sveti Franjo i propovijeda evanđelje. Oko njega braća franjevci pažljivo slušaju svaku njegovu riječ. Vjerni, poslušni i skromni. Danas, nakon više od 800 godina od njihovog formiranja, jednako se može reći kako franjevce prepoznajemo po spomenutim osobinama. I dalje ih krasi čistoća, poslušnost i siromaštvo – tri redovnička zavjeta, tri čvora kojim vezuju svoj habit.

Kao putujući propovjednici, franjevci se danas nalaze po cijelome svijetu. Jedan su od najbrojnijih redova u Crkvi, broje oko 1,2 milijuna

P

68 svjetl ori jeci . ba

članova. Godišnje izvješće Svete Stolice za 2013. godinu iznosi podatak da je samo u Prvom franjevačkom redu (kojeg čine redovnici) bilo 29 198 članova. Od toga broja, njih 19 713 su bili svećenici. Najviše od njih se odnosi na franjevce opservante (koje još zovemo i smeđim fratrima).

Njih je bilo 14 123 člana, od kojih su 9735 bili svećenici. Franjevaca konventualaca (crnih fratara) je bilo 4289 članova (od toga 2921 svećenika), a franjevaca kapucina 10 786 članova (od toga 7057 svećenika). Broj članova Drugog franjevačkog reda (sestre klarise) iznosio je oko 18 000, a Treći franjevački red ima više od milijun članova.

Centar za studije o Katoličkoj Crkvi (CARA Research) ističe kako katolici na kraju 2014. godine čine 17 % svjetske populacije te imaju oko 1,2 milijarde članova. Ukupan broj svećenika iznosi 414 313 i raspoređen je u 221 740 župa širom svijeta. Broj katolika kao i broj svećenika, u svijetu se kontinuirano povećava. Nažalost, dinamika rasta nije ista, jer broj katoličkog stanovništva raste puno bržom stopom nego što raste broj katoličkih svećenika. Tako je u zadnjih 40 godina broj katolika u svijetu gotovo udvostručen, a broj svećenika je gotovo ostao nepromijenjen.

Europa još uvijek ima više od pola broja svih svećenika na svijetu. Međutim, uz Sjevernu Ameriku i Oceaniju, Europa čini i područje gdje se broj svećenika konstantno smanjuje. Mnoge europske zemlje tako se susreću s krizom zvanja, a rješenja pronalaze zapošljavanjem svećenika koji dolaze s drugih kontinenata. Pretežito se tu misli na svećenike iz Azije i Afrike u kojima se njihov broj povećava. Primjerice, jedna Francuska u kojoj se više od 80 % stanovništva izjašnjava kao katolici (oko 52 milijuna stanovnika), u 2009. godini zaredila je samo 90 svećenika. Stoga su otvorili putove svećenicima iz drugih država i danas ih imaju ukupno oko 1300. Od toga broja, čak ih je 650 došlo iz Afrike.

Sa sličnom situacijom susreću se i časne sestre. Njihov broj se također smanjuje, a na kraju 2014. godine u svijetu ih je bilo 705 529 članica.

Za suradnju i plodonosnije ostvarivanje svoga poslanja u Crkvi, u Bosni i Hercegovini je 2000. godine osnovana Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH). Konferenciju čine redovničke zajednice sa sjedištem u Bosni i Hercegovini (dvije zajednice redovnika i četiri zajednice redovnica), te redovničke ustanove koje djeluju na području Bosne i Hercegovine, ali imaju sjedište izvan nje.

KAP DOBROTE Dobročinitelji za veljaču 2017.

Za Fond Kap dobrote Dragan Volić, Švicarska Franjo Rajić, Švicarska Stipo Breljak, Švicarska Danijel Čović, Švicarska Ana Dejanović, Dubrave Iljo Mikić, Njemačka N. N., Sinj (Za franjevačke bogoslove u Africi)

100 CHF 100 CHF 100 CHF 100 CHF 50 KM 50 EUR 100 HRK

Za Tamaru Starčević Marija Ševo, Čitluk N. N., Sinj HKM Wiesbaden

50 KM 100 HRK 200 EUR

Za Patrika Ivanovića Marija Ševo, Čitluk N. N., Sinj N. N., Njemačka HKM Wiesbaden

50 KM 100 HRK 50 EUR 200 EUR

Za Ljiljanu Krajnc Obitelji Vuelta, Mikić i Ružić,

Sarajevo N. N., Sinj HKM Wiesbaden

30 KM 100 HRK 200 EUR

Za HKO KSA Ljubica Čeko, Švicarska Mijo i Iva Bilić, Berlin

100 CHF 300 EUR

Za Leonitu Gabrić Marija Ševo, Čitluk Župni ured Kakanj N. N., Sinj HKM Wiesbaden

50 KM 43 KM 100 HRK 300 EUR

AKCIJE KOJE TRAJU Tamara Starčević boluje od teškog oblika mioklone epilepsije – Dravet sindroma.

Premda je dosad bila 40-ak puta u bolnicama, njezina bolest nije stavljena pod kontrolu. Bolest je visokorizična, komplicirana i za život i za liječenje. Samohrana majka lijekove plaća sama i naručuje ih iz inozemstva jer ih kod nas nema.

Patrik Ivanović ima urođenu srčanu manu VSD i plućnu hipertenziju. Dijete je s poteškoćama u razvoju, ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Svakodnevno koristi lijekove koji malo usporavaju njegovu bolest, a za koje roditelji izdvajaju oko 300 KM mjesečno.

Ljiljana Krajnc je 100 % invalid. Prije nekoliko godina imala je dvije transplantacije jetre i nakon toga još dvije operacije. Doživjela je kliničku smrt, bila na aparatima. Presadili su joj zaraženu jetru s hepatitisom. Od tada mora kupovati lijek hepsera jer joj on drži sve parametre pod kontrolom i bez njega ne bi mogla živjeti, ali lijek košta 600 € u inozemstvu.

Leonita Gabrić oboljela je od teške bolesti, od ko­je boluje tek trinaestoro djece u svijetu. Liječnici iz Beograda vjeruju da mo­gu pomoći Leoniti, ali za operaciju, tijekom koje bi donor kosti bila njezina majka, potrebno je oko 20 000 €. Pokažimo da imamo otvoreno srce.

72 svjetl ori jeci . ba

Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

E Ž A R D J A N E J MO

PJESMICE

tvima Glazba igra važnu ulogu u gotovo svim druš stvanje, icira Muz i civilizacijama diljem svijeta. bi glaz aja ranje glazbe i pridavanje posebnog znač osna ini unutar jedne kulture ili u određenoj okol žuje i spaja društvenu zajednicu. lo priGlazbom se može služiti da bi se potaknu tveno druš lo stajanje uz društvene norme, oblikova urkult prihvatljivo ponašanje kod djece i usvojilo anjem. ne alate, kao na primjer učenje abecede pjev nje i laNovorođenčetu ćemo pjevati uz ljuljuška pjevami i znal , vati gani ples kada ga želimo uspa om dan U ne. ti i osjećali se kao dobar pjevač ili riti umi te trenutku, kada vidimo da moramo dije ma umibit će nam gotovo jedino važno da je pjes kitica te rujuća i melodična (često i da ima puno ). Dovana uspa e bud da ne završi prije nego beba bebu, za e brin godit će se da će roditelj, ili tko se vati uspa a u nedostatku inspiracije kad dijete treb a rodnog zapjevati narodnu i izvornu pjesmu svog malena kraja, dijelom i zato jer će svojoj djeci od tradiciod dnim vrije pokušati prenijeti što smatra ženju. okru i elji je koju je i sam naučio u svojoj obit me pjes ili A možda će roditelji pjevati i crkvene ovo njih duhovnog sadržaja u želji i molitvi da o. čedo bude blagoslovljen

74 svjetl ori jeci . ba

Kada počnemo s djetetom pjevati i učiti ga da i samo izgovara riječi, najčešća pjesmica će biti: Taši, taši tanana, i svilena marama.

U marami šećera, da mi dijete večera.

Pjesmica je lijepa zbog jednostavnosti izgovora i melodičnosti riječi. Pljeskanje ručicama u ritmu dijete voli i to je jedna od prvih igara svojim tijelom koju će naučiti i koja će mu biti vrlo zabavna.

Još jedna od pjesmica s jednostavnom igrom rukama i prigodna za najmanju djecu je: Prste ima ruka svaka, kad je stisneš to je šaka 2x Bum, bum, bum, bum, bum to je pjesma laka.

Igrale se ruke dvije tko će brže tko će prije 2x Bum, bum, bum, bum, bum to je pjesma laka.

Pjesmica pjevamo igrajući se s prstima, a kad pjevamo bum-bum, stisnemo šake.

S navršene tri godine mnoga će djeca već krenuti u vrtić te će tamo naučiti mnoštvo pjesmica. U tom periodu kao i za vrijeme čitavog njihova djetinjstva zainteresiran roditelj, i svatko tko bliže sudjeluje u odgoju djeteta, potrudit će se na internetu naći mnoštvo lijepih i zanimljivih pjesmica. Najljepše pjesmice za djecu na hrvatskom jeziku možemo naći na CD-u koji su snimili Zagrebački mališani te Klinci s ribnjaka. Hrvatski skladatelj Alfi Kabiljo skladao je, između ostalih, i prekrasne pjesme za djecu.

Npr. njegov album Zapjevajmo maleni koji se može naći u knjižarama Školske knjige čije je izdanje, prekrasan je izbor dječijih pjesmica koje djeca stvarno vole.

Ako želite da se zabavite s djetetom koje još ne ide u vrtić, izaberite pjesmicu uz koju ćete izmišljati pokrete i pjevati je na različite načine tako da će to biti vaša pjesmica.

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Ilka Karamatić rođ. Tolić

(1927. – 2017.)

U 90. godini života preminula je 12. siječnja u Slavonskom Brodu Ilka Karamatić, rođ. Tolić, majka fra Marka Karamatića, svećenika Bosne Srebrene i profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Ilka je rođena 10. siječnja 1927. godine u Foči kod Doboja kao četvrto od šestero djece od oca Jure i majke Anđe. U Drugom svjetskom ratu nestala su joj 1945. dva brata Luka i Antun. Kršćanski brak sklopila je 1946. godine sa suprugom Matom, koji je preminuo 2003. godine. Imali su kćer Ankicu, koja je preminula 2013. i dva sina: Antu i fra Marka. U obiteljima Ankice i Ante, Ilka je imala tri unuka i petero praunučadi.

Do rata 1992. godine sa suprugom je živjela u Johovcu, kada su poput mnogih Posavljaka morali u izbjeglištvo. Do 1997. u izbjeglištvu je sa suprugom živjela u Galgovu kraj Samobora, a potom su preselili u Vodice kraj Šibenika. Zadnjih 15 mjeseci provela je u Slavonskom Brodu, gdje je i preminula.

Pokopana je u ponedjeljak 16. siječnja na groblju u Svetom Martinu pod Okićem kod Samobora. Sprovodne obrede uz šesnaest svećenika predvodio je domaći župnik Siniša Hegedušić. Misu zadušnicu u crkvi sv. Roka u Galgovu predvodio je fra Petar Jeleč, vikar provincije Bosne Srebrene, a propovijedao fra Mile Babić, gvardijan i profesor na Franjevačkoj teologiji. Obrede ispraćaja ispred franjevačke crkve Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu predvodio je fra Anto Tomas, gvardijan samostana na Plehanu. /Brankica Lukačević/

Ivka Livančić rođ. Krišto

(1932. – 2017.)

Dana 15. siječnja preminula je blago u Gospodinu Ivka (Stipe) Livančić, r. Krišto, majka fra Zorana Livančića i baka bogoslova fra Olivera Livančića, članova franjevačke Provincije Bosne Srebrene.

Umrla je u 85. godini života. Pokojna Ivka pokopana je 17. siječnja na katoličkom groblju u Dubravici, župa Vitez u 15 sati.

Sestra Pankracija Prgomet

(1947. – 2017.)

U samostanu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Gornjoj Tramošnici, Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije, 10. siječnja 2017. blago je u Gospodinu preminula s. M. Pankracija Prgomet u 70. godini života i 50. godini redovništva.

Sestra Pankracija, krsnim imenom Mara, rođena je 11. lipnja 1947. u župi sv. Marka evanđelista na Plehanu. U zajednicu Školskih sestara franjevki Krista Kralja primljena je 6. siječnja 1964. Dana 22. kolovoza 1967. stupila je u novicijat i dobila redovničko ime Pankracija. Doživotne je zavjete položila 9. rujna 1973. također u Kloštru Ivaniću. Sestra Pankracija je predano i savjesno radila kao kuharica u samostanima svoje Družbe kao i kod braće franjevaca i karmelićana te u Njemačkoj. Bila je kućna predstojnica u Kraljevoj Sutjesci te u Zagrebu u Sigetu i Remetama. Od 2007. do svoje smrti boravila je u samostanu u Gornjoj Tramošnici. Alzheimerova bolest s godinama joj je sve više napredovala. Zadnje tri godine živjela je o potpunoj brizi sestara.

Sveta misa zadušnica upriličena je 12. siječnja u župnoj crkvi Gospe od Anđela u Gornjoj Tramošnici. Nakon Svete mise obred ukopa upriličen je na groblju Okruglić.

Ilija Benković

(1972. – 2017.)

Dana 9. siječnja preminuo je Ilija Benković, brat fra Zvonke Benkovića, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Pokojni Ilija rođen je 22. listopada 1972. u Ugljari, župa Tolisa, od roditelja Marka i Evice r. Filipović. Kršten je 12. studenog 1972. u Tolisi. Dana 27. kolovoza 1995. stupio je u crkveni brak s Mirom r. Kopić, a Bog ih je blagoslovio s trojicom sinova. Najstariji je sin Marko rođen 1997., Josip je rođen 2003., a najmlađi Ivo 2008.

Ukop pokojnog Ilije bio je 11. siječnja na toliškom groblju u Ugljari u 13 sati, a misa zadušnica upriličena je u filijalnoj crkvi odmah poslije ukopa.

U SPOMEN

Mato Lovrinović

(1954. – 2016.)

Dana 12. studenog 2016. u Zagrebu je preminuo Mato Lovrinović. Sahranjen je 16. studenog na Slimenima, župa Dolac. Sprovod je vodio župnik fra Zoran Livančić s fra Ivom Markovićem i don Jozom Majićem. /Djeca Biljana i Boris, supruga Finka, sestra Dragana, braća: Pero, Stipo, Vlado, Drago i Ivica/ 80 svjetl ori jeci . ba

Jure Šarčević

Vrdoljak Marija († 1973.)

Ilija († 1984.)

Prošle su 44 godine otkako je umrla naša majka i 33 kako je umro naš otac.

Znamo da i dalje pazite na nas. S ljubavlju ćemo vas nositi u srcima i moliti za vas. /Vaši sin i kćeri s obiteljima/

(† 2005.)

Dana 12. siječnja navršilo se 12 tužnih godina od smrti Jure Šarčevića. Ako je smrt jača od života, nije jača od poštovanja, ljubavi i sjećanja na tebe. /Tvoji najmiliji: supruga Ivuša, kćeri Marija, Ružica, Kristina, Tonka, Marta, Ana, Ivana i Josipa, sinovi: Tomislav i Ivan, unučad i zetovi/

Samo u Svjetlu riječi...

Karl-Josef Kuschel Ove su knjige izazov za svakog vjernika triju svjetskih religija koje se stoljećima susreću, spore, nadmeću... Koje mjesto ima drugi za mene?

Koji prostor pored mene ima drugo svjedočanstvo vjere? − temeljna su pitanja koja pisac postavlja svakome od nas.

Uskoro u Svjetlu riječi...

Biseri mudrosti

Najljepši tekstovi Anselma Grüna, benediktinca, doktora teologije i jednog od najuspješnijih duhovnih pisaca današnjice

Poput bisera na vrpci tako i ova zbirka sabire ono najbolje iz mudrih misli Anselma Grüna i osvjetljava njegovo traženje smisla cjelokupnosti u središnjim riječima.

Ovi su tekstovi duboko duhovni i odgovaraju zbilji života.

www.svjetlorijeci.ba