Demografska revitalizacija - Nužnost i potreba (411)

vjera

• društvo • kultura

DEMOGRAFSKA REVITALIZACIJA

Nužnost i potreba Godina XXXV. ◆ broj 411 ◆ Sarajevo, lipanj 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

iz sadržaja

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić redakcija@svjetlorijeci.ba marketing marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba Lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Reportaža Zaton Veliki i Orašac Pola stoljeća s ujacima

16

račun u austriji

Aktualno Dolina svetoga Ive

28

HR retrospektiva Gdje je bolje, a gdje lakše?

40

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

Tema broja Bosna i Hercegovina Demografska stvarnost 6 Hrvatska Izumiranje ili revitalizacija? 10

Fotografija na naslovnoj stranici: Ivan Ćurić

Svjetlo riječi

Razgovor Snježana Šušnjara Uloga obitelji je neprocjenjiva 48 Kaos kao fraktal Ma što se dogodilo...

54

Zemlja planina Planina kristala i minerala

66

Riječ čitateljima

D

oista je zagonetno koliko naš čovjek može trpjeti, brzo se pomiriti sa sudbinom, nepravdom pa i nestankom i to kao da se događaju nekome drugom. Možda se odgovor krije u jednoj rečenici romana Tvrđava Meše Selimovića. Mula Ibrahim, jedan od likova, kratkom, ali vrlo znakovitom izrekom: Ja uvijek kažem: samo neka nije gore, zaokružuje konstataciju da se čovjek na sve navikne. Pa, naš se čovjek uopće i ne nada da bi moglo i trebalo biti bolje i da svojom radinošću, sposobnošću i širinom zaslužuje puno više! Ne. Samo neka nije gore. Živimo u prelijepoj zemlji ugodne klime i vrlo plodna tla. Imamo more, rijeke, ravnice, šumom bogate planine. Gotovo pokraj svih putova nude se izvori pitke, ledeno hladne i mirisne vode za okrepu umornom i žednom

putniku. Naš zemljopisni položaj je kao zgoditak na lutriji: u istom danu možeš doručkovati u Sarajevu, ručati u Zagrebu, espressom se osladiti u Veneciji, pa večerati u Münchenu. Suvišno je trošiti riječi na opis karaktera našega čovjeka, koji je već poslovično ugodan, srdačan i susretljiv. I pored svega darovanoga blaga Božjega ipak živimo teško. Nekako preguramo od danas do sutra, ne planirajući dalje od prvoga u mjesecu. I na koncu, kao najgore od svega: velikom brzinom jednostavno nestajemo.

Stoljećima su stranci dolazili i crpili naše prirodne resurse pa ipak ih je uvijek i nama dostajalo. Danas nam odvode mlade, obrazovane i radine ljude, čitave obitelji kojima tamo daju sve što su ovdje željeli, uzimajući im pri tom sve ono što jesu i na čemu su poniknuli. A mi

koji smo ostali upiremo pogled u one koje smo izabrali da nas vode i živimo u strahu samo da ne bude gore. A oni, ne samo da nam svake četiri godine slažu nego se s nama zafrkavaju obećavajući nam stotinu tisuća radnih mjesta, televizijski kanal na vlastitom jeziku i kvazidržavu u državi. Osim duboko zabrinutih demografa, nitko se posebno ne uzrujava što svake godine nestane jedan gradić i što će, shodno tomu, za 300 godina biti 0 (slovima: nula) stanovnika u BiH, i to u ovom obilju prirodnoga bogatstva i sposobnih ljudi. Sve su imali, ništa imali nisu – otpjevao bi nam jedan popularni kantautor.

Krajnje je vrijeme da inzistiramo na boljem! Jer, gore nas ionako prati samo od sebe.

Fra Janko Ćuro, urednik l i p a n j 2017.

3

RIJEČ ČITATELJA

Čestitam na naslovnici!

Poštovano uredništvo, u moju Župu sv. Josipa u Drvaru već nekoliko godina ne dolazi časopis Svjetlo riječi, a bio sam dugogodišnji redoviti pretplatnik. Nakon toga, časopis sam kupovao na kiosku koji je u međuvremenu prestao s radom i, nažalost, premješten u drugo mjesto. Svjetlo riječi trenutno čitam na internetskim stranicama, što ne mogu usporediti sa živim, opipljivim medijem.

Prije nekoliko dana sam otvorio Vašu web stranicu gdje me je dočekala izvrsna naslovnica uskrsnog broja na kojoj je prikazana unutrašnjost crkve sv. Ante na Bistriku. Kada uđemo u crkvu, nasuprot ulazu, prvo što ugledamo u apsidalnom dijelu, tri su vitraja Ive Dulčića i zidna slika Đure Sedera. Vitraji s prizorima Isusova rođenja, Umiranja na križu i Uskrsnuća, te zidna slika Posljednje večere, pružaju gledatelju snažni vizualni doživljaj, po kome se crkva sv. Ante, uz sve ostalo, nosi u dugom sjećanju.

Osobno je pamtim po tome, jer sam crkvu redovito posjećivao, svaki utorak, za vrijeme svoga studija u Sarajevu. Pored spomenutih vitraja, Dulčić je uradio još dva koja se nalaze na bočnim zidovima apside i koji se iz spomenute vizure apsolutno ne vide. Lijevo se nalazi prizor Blagovijesti a desno Uzašašća.

Ugledavši naslovnicu, s radošću sam se prisjetio toga vremena, kao i

svojih posjeta crkvi i, na prvi pogled, nisam odmah primijetio kako se na njoj ne nalazi slika koju prvo ugledamo, koju pamtimo i nosimo u sjećanju.

Kada sam vidio Isusov lik s Posljednje večere, dolje lijevo, otkrio sam kako je fokus prikaza pomjeren za jednu sliku udesno. Ispušteno je Isusovo rođenje, zahvaćeno Uzašašće i na taj način je Uskrsnuće zauzelo središnje mjesto, a to i jeste tema ovoga broja.

Na naslovnici, uz spomenuto, vidimo i grupu likova u prednjem planu (muškarac, žena i dvoje odrasle djece – obitelj), pogleda usmjerenog Uskrsnuću. Bočni zidovi oktogonalne apside daju slici dojam dubine – prostora. Vitraji i zidna slika izranjaju iz tamne pozadine i zajedno s likovima, naslovnici daju mističnu atmosferu u predivnoj crkvi. Čestitam i zahvaljujem autoru, što me je, svojom naslovnicom, potaknuo na ovo razmišljanje.

Prof. Željko Lekić, akademski slikar

Gospa me izliječila!

Martin Lešić (rođ.

1943.) iz Bošnjaka, velikoga hrvatskog mjesta i župe u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, nekoliko je desetljeća bolovao od psorijaze. Ta mu se kožna bolest s godinama proširila gotovo čitavim tijelom i otežavala teški seljački posao od kojega je živjela njegova obitelj. Obilazio je mnoge liječnike i specijaliste, nabavljao skupe lijekove, ali pomoći nije bilo.

Kad je bolest postala neizdrživa, odlučio je otići u Ilaču, maleno Gospino svetište u zapadnom Srijemu, hrvatski

4 svjetl ori jeci .ba

Lurd, kako se za njega, zbog mnogih ozdravljenja, u narodu govori.

Na blagdan Male Gospe sredinom 80-ih godina kleknuo je pred njezin lik pokraj bunara i u suzama Gospi zavapio za pomoć. Sa svetišta je ponio vode i kod kuće se njome polijevao.

Poboljšanje je bilo postupno, sve dok ranice nisu potpuno nestale. Liječnici su se čudili, a on je svima govorio: Što se čudite? Gospa me izliječila!

Bolest se ni nakon više desetljeća nije vratila, a Martin svake godine za Veliku ili Malu Gospu s obitelji dolazi zahvaliti Dragoj Gospi Ilačkoj. O toj milosti napisao je čak i pjesmu:

Kad sam s boljom u Ilaču došo velike sam kalvarije prošo.

Kod doktora ja sam svuda bio nijedan me nije izličio.

Kad sam opet u Ilaču došo ja sam oma Dragoj Gospi pošo.

Draga Gospo ti meni pomozi imam rane po tilu i nozi.

Sa vodicom ja sam rane prao a i Dragu Gospu zazivao.

Ona mi je tada milost dala, sa mene je moja bolja spala.

Draga Gospo puno tebi fala što si moje molbe uslišala.

Vinko Juzbašić

REAGIRANJE

Apeli koje nitko ne čuje

P

ovodom obilježavanja dvadesete obljetnice osnivanja Komisije Justitia et pax Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u Banjoj Luci su se 6. svibnja 2017. okupili njezini članovi na zajedničko zasjedanje, a pridružili su im se i članovi komisija Justitia et pax iz Hrvatske i Slovenije. Kao poseban gost iz Vatikana, na zasjedanju je bio nazočan kard. Peter Turkson, donedavni dugogodišnji predsjednik Papinskoga vijeća Justitia et pax.

S toga zasjedanja „crkvenoj i sveopćoj javnosti” upućena je posebna Izjava koju su, uz banjolučkoga biskupa mons.

Franju Komaricu, predsjednika Komisije Justitia et pax BKBiH, potpisali mons. Stanislav Zore, ljubljanski nadbiskup, metropolit, predsjednik Komisije Justitia et pax SŠK i mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, predsjednik Komisije Justitia et pax HBK. Tu su Izjavu 8. svibnja 2017. na svojim mrežnim stranicama objavile Katolička tiskovna agencija Sarajevo i Informativna katolička agencija Zagreb, a 9. svibnja objavljena je i na stranicama banjolučke biskupije.

Izjava kao takva ne predstavlja ništa novo. Ponavlja ono što se već čulo

Sudionici zasjedanja Vijeća Justitia et pax BKBiH

mnogo puta i što je široj javnosti dobro poznato. Mnogo toga što je u njoj rečeno, kao i u brojnim drugim poslijeratnim oglašavanjima BKBiH ili Komisije Justitia et pax BKBiH, a osobito biskupa Komarice, posve je istinito. U pravu su biskupi u BiH i Komisija Justitia et pax BKBiH kad ukazuju na nebrigu i propuste Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, kad optužuju i okrivljuju domaće političare i tijela vlasti na svim razinama za nepoštivanje osnovnih ljudskih prava i za diskriminaciju Hrvata. Nažalost, to dosad nije bilo ni od kakve koristi. Položaj Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj nije se nimalo poboljšao i nije se otvorila nikakva perspektiva za povratak prognanih Hrvata u svoja predratna prebivališta i domove, a što je bila glavna tema većine ranijih istupa crkvenih predstavnika u javnosti.

Autori i potpisnici spomenute Izjave vjerojatno ni ne očekuju da će se sada nešto bitno promijeniti. Možda misle kako je važno i da je dovoljno da se čuje njihov glas te da se u javnosti pokaže i kod našega naroda stekne dojam – a on se već stekao – da Međunarodnoj zajednici nije stalo do položaja Hrvata

u Bosni i Hercegovini i da hrvatski političari i sudionici u tijelima civilne vlasti ne čine ništa, ili čine vrlo malo, na dobrobit hrvatskoga naroda kojeg zastupaju te da još jedino Katolička Crkva i njezini predvodnici brinu o interesima katolika i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Radi objektivnosti treba ipak reći da nisu posve utemeljena neprestana optuživanja hrvatskih predstavnika u vlasti na nivou cijele Bosne i Hercegovine i entiteta Republike Srpske kako ne čine ništa, a ponekad i Vlade Republike Hrvatske da ne čini dovoljno, a pritom i ne znajući što i koliko tko čini. Osim toga, valjalo bi postaviti pitanje jesu li ti hrvatski predstavnici u vlasti kakva već jest u mogućnosti učiniti išta više, kad bi svakome moralo biti jasno da rezultati njihova nastojanja i angažiranja ovise isključivo o volji onih koji u svojim rukama drže svu vlast i konačno o svemu odlučuju.

Umjesno je također zamisliti se jesu li razne optužujuće izjave, priopćenja, apeli, intervjui, tiskovne konferencije, okrugli stolovi, otvorena pisma dobar i jedini način za rješavanje životnih problema katolika i Hrvata u Republici Srpskoj! Zar se ti problemi ne bi mogli uspješnije rješavati u međusobnim osobnim kontaktima i razgovorima ili u službenoj prepisci s predstavnicima vlasti, koliko god ona bila nesklona Hrvatima? A distanciranjem od te vlasti ili napadima na nju, makar to nekada bilo i opravdano, ne može se očekivati da će Katoličkoj Crkvi i Hrvatima, bilo u Republici Srpskoj bilo u Federaciji BiH, biti bolje.

Na kraju, simptomatično je da Izjava nije naišla ni na kakav odjek u „svjetovnoj i sveopćoj javnosti” kojoj je upućena niti je pobudila ikakvo zanimanje u svjetovnim pisanim i audiovizualnim medijima, a zasigurno će, kako od međunarodne zajednice tako i od bosanskohercegovačkih vlasti, biti ignorirana kao i sve dosadašnje.

Fra Velimir Blažević l i p a n j 2017.

5

Tema broja

BOSNA I HERCEGOVINA Piše doc. dr. sc. Mirjana Milićević Sveučilište u Mostaru

Demografska stvarnost Povijest, kultura i jezik, europski put i demokratizacija, ustavna i institucionalna jednakopravnost, europska BiH i svaki drugi oblik političke, društvene, prostorne i ine organizacije apsolutno nemaju nikakvoga smisla u uvjetima demografskoga nestanka Hrvata u BiH.

R

azina demografske destrukcije Hrvata u BiH je tolikih razmjera da nam svaka druga djelatnost nema gotovo nikakvo značenje nastave li se recentni trendovi depopulacije, prirodnoga pada, izumiranja i iseljavanja.

Problem ne možemo prikriti nikakvim objašnjenjima niti fiktivnim slaganjima stanovništva i njegove strukture u službenim popisima, ali ga konačno možemo sagledati, razumjeti i početi rješavati. Prema analizi trenutnoga stanja uz postojeći prirodni pad i vanjsku 6 svjetl ori jeci . ba

negativnu migracijsku bilancu i projekciju za sljedećih 10 godina može se pretpostaviti smanjenje ukupne hrvatske populacije u BiH sa sadašnjih oko 400 000 na vrlo vjerojatno manje od 300 000 osoba. Možemo samo pretpostaviti ukupnu starost te populacije (vjerojatno blizu 50 godina), odnose mladoga i staroga stanovništva (najmanje dvostruko više starijih od 60 (65) godina nego mladih mlađih od 19 godina), smanjenje rodnosti (vjerojatno ispod 3000 rođenih), povećanje smrtnosti (vjerojatno preko 7000 umrlih),

intenziviranje prirodnoga pada (vjerojatno preko 3000 osoba), izumiranje, moguću supstituciju stanovništva (kroz velike migracije prema Europi) itd.

Pretpostavke o ukupno oko 300 000 Hrvata u BiH uz takve su procese zapravo vrlo optimistične i gotovo bismo mogli reći nerealne. Može se reći kako se radi o povijesnom odlasku Hrvata nakon kojega povratka više nema. I sve to u uvjetima velikoga migracijskog pritiska prema Europi iz jugozapadne Azije i sjeverne Afrike. No, ukoliko problem prihvatimo kao hrvatski politički

Tema broja

HRVATSKA Pišu dr. sc. Stjepan Šterc Monika Komušanac, mag. edu. geo. et hist.

Sveučilište u Zagrebu

Izumiranje ili revitalizacija?

Koliko smo samo puta na okruglim stolovima, tribinama, prezentacijama, javnim nastupima izgovorili i javno upozoravali sve koji upravljaju Hrvatskom da je Hrvatska došla pred zid i pred odluku želi li mirno promatrati hrvatski demografski nestanak ili će konačno početi donositi strateške odluke vezane za populacijsku revitalizaciju.

T

o je toliko puta ponovljeno da hrvatski političari sasvim sigurno već sve znaju i jedino im preostaje donijeti konačnu odluku i razriješiti dilemu iz naslova. Uz mali podsjetnik.

Prirodni pad i osobito iseljavanje mladoga i obrazovanoga stanovništva zahvatili su Hrvatsku svom silinom na cijelom teritoriju pa je demografski slom naše zemlje objektivna stvarnost.

Danas u Hrvatskoj nema niti jednoga 10 svjetl ori jeci . ba

demografskog procesa ili pokazatelja koji je pozitivan, a negativni se procesi dodatno još i ubrzavaju zahvaćajući pritom sve gradske prostore, uključujući i velike gradove. Razina je demografskih gubitaka samo prirodnim putem u Hrvatskoj u tri godine (2014. – 2016.) iznosila oko 50 000 stanovnika, ne računajući pritom negativnu vanjsku migracijsku bilancu koja je istovremeno vrlo vjerojatno bila iznad 200 000 osoba prema službenim statistikama zemalja

useljavanja. Gotovo nevjerojatnih 250 000 osoba u samo tri godine! Prema pak službenim podacima Državnoga zavoda za statistiku o prirodnom padu i iseljavanju, hrvatski su demografski gubici u te tri godine bili na razini oko isto tako nevjerojatnih 150 000 osoba!

Svakoga bi u bilo kojoj zemlji ovi podaci jako zabrinuli, a posebno bi trebali brinuti sve koji planiraju razvoj zemlje i njezinih županija, gradova i općina. Posebno stoga što je demografska

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

Graham Sutherland, Krist u slavi u tetramorfu, 20. st.

Krist kao Veliki svećenik Poslanica Hebrejima donosi pred čitatelja lik Krista kao Velikoga svećenika. Nije poznato tko je njezin autor, a nagađa se da je pisana Židovima koji su prihvatili kršćansku vjeru ili možda kršćanima iz poganstva koji su osobito simpatizirali starozavjetne židovske ustanove kao što je Hram i svećeništvo. toga je velika pozornost posvećena govoru o Kristovu svećeništvu i o njegovu jedinstvenom bogoslužju. Neki misle da je ova poslanica upućena židovskim kršćanima koji su žalili za sjajem staroga hramskoga bogoslužja, bilo da je to žaljenje prouzročilo razorenje Hrama 70. godine, bilo da ga je prouzročio raskid između kršćanstva i židovske vjerničke zajednice.

S

Krist – naš brat

Poslanica pred očima ima Isusa Krista čija je veličina prethodno predstavljena (usp. Heb 1,1-14). On je Sin Očev po kojemu je Otac progovorio nama. On je „odsjaj Slave i otisak Bića njegova i sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe” te „sjede zdesna Veličanstvu u visinama” (1,3-4). O ulozi ovoga Sina

Božjega svjedoče brojni starozavjetni tekstovi (usp. 1,5-13). On je podnio muku na korist ljudima (usp. 2,8-9).

U takav kontekst smješten je odlomak koji je ovdje predložen za čitanje.

Kad se na početku kaže da je „dolikovalo” da Otac provede Sina kroz patnju, misli se na Božji spasiteljski naum. Sve je tako određeno sa samo jednom svrhom – da mnogi sinovi budu privedeni slavi (usp. 2,10). To pak ima smisla jer su „i Posvetitelj i posvećeni – svi od jednoga” (2,11). Posvetitelj je Isus Krist, a posvećeni su oni koji su njegovi, to jest kršćani. I Krist i kršćani imaju zajedničkoga Oca. Zato se Krist ne stidi kršćane nazivati braćom (usp. 2,12) jer to doista i jesu.

Pritom su navedene riječi psalma koje su primijenjene na Krista. Cijeli

Psalam 22 govori o patnjama i nadama pravednika. Započinje riječima: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Ps 22,1). Od samih početaka kršćanstva, već u vrijeme nastanka evanđeljâ, kršćani su ovaj psalam povezivali s Kristovim vazmenim otajstvom, pa ga stavljaju i na Isusova usta dok on visi na križu. U psalmu se spominju probodene ruke i noge, kao i haljine koje su kockom razdijeljene (usp. 22,17-19). Iz muke, molitelj se u psalmu okreće s pouzdanjem Bogu da ga spasi (usp. 22,20-22). I tada dolaze riječi: „A sada, braći ću svojoj naviještat› ime tvoje, hvalit ću te usred zbora” (22,23). Kristova muka, smrt i uskrsnuće postaju navještaj Božjega imena ljudima, onima koji su njegova braća. l i p a n j 2 017.

15

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

Ostajem Ponekad je najlakše spakirati kovčege i otići. Zalupiti vratima bez pozdrava i nestati. Završiti priču koja se predugo ponavlja kao pokvarena ploča. ikad se ništa neće promijeniti! jednostavno zaključimo i odemo.

Neko vrijeme osjećamo mir koji smo toliko dugo čekali, uživamo u slobodi i novim mogućnostima koje nam se otvaraju. A onda se čudimo kako smo završili na sličnom mjestu pitajući se kako je moguće da uvijek naiđemo na situacije i ljude s kojima „nešto nije u redu”. Ponovno gunđamo, žalimo se, optužujemo i odlazimo. Tražimo sreću negdje drugdje. „Nikad se ništa neće promijeniti”, ponavljamo u začaranom krugu dok ne shvatimo da je jedina promjena koja se mora dogoditi u nama samima. „Hvala ti što me nisi ostavila”, govori mi suprug jedne večeri dok ga nježno masiram ljekovitim uljem. „Hvala i tebi”, odgovorim mu.

Godinama smo imali probleme, nismo znali komunicirati, dopustili smo razlikama u odgoju i podrijetlu da postanu velike prepreke. Često sam razmišljala o tome kako bi nam možda svima bilo lakše kad bih otišla. Koliko god smo pokušavali zaštiti naše sinove od prepirki i konflikta, djeca osjete patnju svojih roditelja.

Nisam otišla zato što sam, poučena prijašnjim iskustvima, već znala da će me odlazak samo vratiti u začarani

N

18 svjetl ori jeci . ba

krug vječnoga traženja sreće na krivim mjestima. Odlučila sam ostati i pokušati nešto sasvim drugačije – napraviti radikalnu promjenu u sebi. Tražila sam to i od njega i sljedećih nekoliko godina bila bih frustrirana i ljuta kad bih ocijenila da se ja mijenjam, a on ne.

Temeljite promjene zahtijevaju i potpuno drugačije misli i ponašanje.

Raditi na sebi

Nakon mnogo vremena shvatila sam da su moja frustracija i očekivanja promjene kod moga supruga dio problema – ostatak onoga dijela mene koji se nije želio mijenjati. Dijela koji sebi želi dati za pravo i stvoriti (trenutni) osjećaj kontrole nad situacijom. Kao neizliječena gripa ili upala za koju samo nismo uzeli propisanu dozu antibiotika.

Lakše je vidjeti propuste i nedostatke kod drugih, nego priznati svoje. Teško je kloniti se negativnih misli. Istovremeno, izgovarati riječi promišljeno i s puno razumijevanja i ljubavi zahtijeva veliku disciplinu koju je gotovo nemoguće imati u našim ubrzanim, prenatrpanim i napetim životima. Zašto se uvijek ja moram mijenjati i raditi na sebi? pitanje je koje mi je oduzimalo mir i napredak i

gnjavilo me sve dok ga nisam postavila drugačije: Kako je divno što imam priliku uvijek rasti i raditi na sebi! Zaključila sam da nikakvim riječima neću moći utjecati na nečiju unutarnju promjenu. Pogotovo ne kod svoga supruga... Znala sam da ga moram pustiti i koncentrirati se na svoje misli, reakcije, ponašanje. Umjesto da gunđam zbog njegovih jutarnjih rutina koje su mi smetale, stvorila sam vlastitu.

Započela bih dan odlukom da manje sudim i više volim. Navečer, prije spavanja, ocijenila bih koliko sam u tome uspjela.

Neki dani bili su bolji, neki lošiji. Neki su bili sramotno ponižavajući jer bih dala da me stare rečenice i misli „pumpaju” protiv novoostvarenoga mira. Ali svakoga dana dala sam sebi pohvalu – ne za rezultat nego za odluku i spremnost da napravim pozitivan pomak. Dan po dan postajala sam mirnija i ispunjena zahvalnošću i životnom radošću.

Onda je došla bolest.

Odjednom više nismo imali čitavu vječnost da se mijenjamo i da odbacimo sve što nas je sprečavalo da živimo u ljubavi. Gledala sam kako moj suprug prelazi s polaganoga hoda u petu brzinu. Svakodnevno je skidao nove slojeve nakupljenoga bijesa, frustracije, nezadovoljstva, strahova i otkrivao osobu koju su život i obveze potisnule u drugi plan – osobu koju sam čekala. A ja sam učila novi smisao bezuvjetne ljubavi.

Ljubavi koja voli i ne traži baš ništa... Ni potvrdu, ni zahvalu. Koja se makne kad smeta, koja zašuti u vrijeme svete tišine i koja zna suzdržati glas koji kaže: „Zar ti to ja nisam prije sve rekla?” „Nije nam trebao karcinom da bismo se konačno našli u Ljubavi”, složili smo se oboje. Nažalost, mi ljudi često trebamo nešto što će nas dobro potresti da bismo shvatili smisao života. No i tada, ako ostanemo i ne bježimo, počinjemo uistinu živjeti.

Kad je odlazak neizbježan

„Lako je tebi govoriti. Tvoj suprug je predivna osoba. I nije te fizički

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

Digitalna osamljenost naše djece Moja djeca više ništa ne rade bez mobitela. Posuđe iz perilice vade s mobitelom u ruci, jaja peku s mobitelom u ruci, uče pogledavajući mobitel, dapače, mobitel se ni noću ne gasi i stalno se oglašava porukama. Jednostavno, nikad se ne mogu isključiti iz svijeta. ez mobitela više nema druženja, a meni je jasno zašto. Djece, naime, nigdje nema. To se ne vidi kada se ode u školu ili vrtić, jer ondje sve odjekuje od graje, ali vidi se u parkovima.

Tratina na obližnjem trgu, dok sam još išao u gimnaziju, bila je posve ogoljena jer je stalno ondje netko igrao nogomet.

Na tom trgu već dvadesetak godina raste gusta trava, uostalom, kao i na mojem srednjoškolskom igralištu.

U središtu Zagreba, gdje živim, škole su pred zatvaranjem, a neke postoje samo zato što roditelji djecu u njih dovoze, zbog toga što rade u gradu ili pak žele učiti latinski. Međutim, ta djeca nakon nastave odlaze s roditeljima i

B

20 svjetl ori jeci . ba

gradske ulice ostaju puste. Vrlo rijetko možete vidjeti djecu na njima, a i tada projure na biciklu ili rolama.

Budući da se djeca više ne druže spontano, ne dozivaju jedno drugo s ulice, ne zvone na vrata i ne sjede na kućnim pragovima, roditelji im moraju sve organizirati. Dramske i plesne grupe, glazbene škole i treninzi, računalne i filmske radionice, sve to obavljaju roditelji koji su se pretvorili u taksiste, a djeci je druženje prefabricirano i odmjereno, bez mogućnosti da ga produže, preskoče ili odlože za kasnije. Naravno da stoga jedva čekaju doći kući i leći u krevet pa na jednoj od društvenih mreža popričati o dnevnim događajima.

Zanimljivo je da je ta nova društvenost izbacila knjige iz dnevnoga i noćnoga ritma. Kad sam bolje razmislio, i to mi je bilo logično. Čitanje je usamljenička aktivnost, nešto što je meni u djetinjstvu bilo dobrodošlo nakon trčanja, skakanja i skitanja. Današnjoj je mladeži i previše usamljenosti na praznim ulicama i sterilnim aktivnostima pa je očekivano da slobodno vrijeme žele provesti s isto tako usamljenim vršnjacima na internetu.

Relikt prošlosti

Čovjek koji sjedi u kutu i čita knjigu tako postaje relikt prošlosti. Prvi čovjek za kojega pouzdano znamo da je to činio bio je sveti Ambrozije, milanski biskup iz 4. stoljeća, a taj nam je neobičan podatak ostavio sveti Augustin u Ispovijestima. Augustin je u Milano došao tražeći slavu kao filozof, ali počeo je odlaziti kod Ambrozija da s njim razgovara o vjeri. Kod Ambrozija je mogao doći svatko bez najave i komplikacija, a Augustin bi ga često našao u sobi kako čita. „Kada je čitao”, zapisao je Augustin, „njegove oči pretraživale su stranicu, a srce je tražilo značenje, ali glas mu je bio nijem, a jezik ukočen. Nalazili smo ga kako čita u tišini jer nikada nije čitao naglas.” Augustin je bio vrlo načitan i jedan je od najvećih antičkih filozofa, ali očito je uvijek čitao naglas.

A ako su učeni ljudi čitali naglas, pogotovo je to vrijedilo među neukima gdje su oni koji su znali čitati, čitali naglas onima koji nisu znali.

Ambrozije je sjedio i čitao knjigu u šutnji, povučen u sebe, koncentriran.

Danas se, međutim, zuri u mobitel, u laptop, u kablovsku televiziju. I svoju djecu i studente pokušavam obeshrabriti od toga i vratiti ih knjizi, ali to je teško kad su virtualni svjetovi tako zamamni, kad su na internetu neodvojivo pomiješani ljudi i programi, istina i fikcija, stvarnost i mašta.

Mislim da smo izgubili bitku protiv računala prije točno dvadeset godina,

DOBRA VIJEST

Priznanje za nemjerljiv doprinos u promociji sestrinstva U

povodu Međunarodnoga dana medicinskih sestara 12. svibnja 2017. godine na tradicionalnoj manifestaciji u kongresnoj dvorani hotela Hollywood, Komora medicinskih sestara i tehničara Kantona Sarajevo dodijelila je časnoj i medicinskoj sestri Mariji Bešker nagradu i priznanje za nemjerljiv doprinos u promociji sestrinstva.

Sestra Marija Bešker članica je Školskih sestara franjevki hercegovačke Provincije Svete obitelji od 1975. i glavna medicinska sestra na Klinici za traumatologiju i ortopediju u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, kojega je s ljubavlju izabrala još 1986. godine i u njemu ostala tijekom cijeloga rata. Bezbrojni su oni koji su iskusili dobrotu ove plemenite i

požrtvovne časne i medicinske sestre Marije Bešker.

Primivši ovo vrijedno priznanje, s. Marija pozdravila je sve nazočne, a napose liječnike, kolege i kolegice medicinske sestre i tehničare te im se obratila prigodnim riječima: – U sadašnjem vremenu biti humana i požrtvovna sestra je jako teško.

Zašto? Patologija bolesnika je svakoga dana teža. Kadra je premalo, sredstava za rad oskudno. Posao medicinske sestre je jako odgovoran. Samo ljubav prema svakom bolesnom čovjeku može nam dati snage za predani rad. Mislim da to sestre kroz svoj nesebični rad pokazuju svakog dana. Svjedoci smo silnog odlaska medicinskog kadra iz ove naše drage nam domovine. To nas

obične ljude jako boli. Ne znam što misle čelnici ove zemlje koji prepuštaju slučaju odlazak školovanih ljudi koji tuđe bolesnike služe? Što misle o ovom narodu, koji ostaje bez svoje mladosti? Svaki normalni građanin ove zemlje mora se pitati zašto se tolika krv lila, zašto smo se mi zdravstveni radnici borili za svakog ranjenog, a sad nam zemlja ostaje pusta. Svi mi najviše volimo svoju zemlju. Pa gdje ima ljepše od naše Bosne i Hercegovine, njenih planina, šuma, potoka, jezera, livada, sunca... Prenosimo ljubav na svoje mlade da nikada ne zaborave svoju domovinu. Živimo u nadi da će jednoga dana biti posla za našu mladost na rodnoj grudi. – kazala je sestra Marija.

Fra Mislav Jozić/SR

Snimio: fra Antonio Baketarić

22 svjetl ori jeci . ba

Reportaža ZATON VELIKI I ORAŠAC

Piše Danijel Stanić

Pola stoljeća s ujacima Među vjerničkim zajednicama o kojima brinu franjevci Bosne Srebrene posebno mjesto zauzimaju one župe koje su im povjerene u biskupijama izvan Bosne i Hercegovine. Dvije takve postoje na samom jugu Hrvatske, u zaleđu Dubrovnika. Nad vjernicima župa Marijina Pohođenja u Orašcu i svetog Stjepana u Zatonu Velikom već pedeset godina bdiju bosanski ujaci, dijeleći s njima i dobro i zlo. No, ovom uspješnom suživotu Bosne i Dubrovnika bliži se kraj.

24 svjetl ori jeci . ba

Aktualno

Piše fra Janko Ćuro

Dolina svetoga Ive Svetište svetoga Ive Krstitelja u Podmilačju, jedno od najstarijih u BiH, svjedok je vreména i ljudskih mijena kroz mnoga stoljeća. Snagom koju samo Bog može darovati, ono još uvijek pripovijeda i propovijeda obraćenje i pokoru iz kojih se rađaju istinska radost i mir.

Pa, što onda prvo istaknuti, čime započeti, čemu dati prednost u ovom kratkom osvrtu? apočeti, možda, faktografskom poviješću Krstiteljeva svetišta?

Kad se čovjek zaputi u tom smjeru, brzo shvati da je ona škrta, teško prohodna i puna rana. Bi li i mogla biti drugačija u ovoj zemljici u kojoj se gram radosti krvlju plaća, kako s tugom reče jedan Andrićev fratar? Povijest je to koja ljubomorno čuva i pomno krije čak i tragove nekih, ne tako davnih, vremena. Pa i kad se čovjek zainati i pronađe njezine tragove, oni se začas isprepletu i fragmentiraju izazivajući ga da dalje traži kao da ništa nije ni pronašao. Ili mu se nametnu kao da je našao sve. Ovisno o tome kako je tražitelj uštiman. Ili danas još češće: protiv koga je uštiman.

Z

28 svjetl ori jeci . ba

Zbilja, malo je i premalo materijalnih povijesnih tragova ovoga drevnog i čudotvornoga svetišta, ali i mjesta.

Oni što su ostali, šutnjom pričaju svoju priču. Jer, priča je to koja se nikada do kraja ne može ispripovjediti, a još manje izrecitirati. To je ona vrsta šutnje koja se raspriča samo na licu umornoga pripovjedača, koja se prepozna jedino u njegovom umornom pogledu koji je kadar prodrijeti i kroz najveću planinu, ali koji još uvijek ne može odgovoriti na pitanje ostavljeno samoj vječnosti: Zašto? Zašto nije moglo biti drugačije? Zašto su ljudi toliko nesretni, da ne kažem, zli?

Moglo bi se nadugo i naširoko pričati o muci i križevima ovoga maloga mjesta smještenoga pet kilometara od

Jajca kad se krene prema Banjaluci.

Ipak, sama pomisao da je u jednom trenutku, prema narodnoj predaji, i sama crkva sv. Ive morala prijeći s lijeve strane Vrbasa na desnu, jer su Turci u nju utjerivali koze, prekine čovjeka i uljudno ga zamoli da priča o nečem drugom.

Ne zbog toga što bi se čovjek plašio, već zato što se toga zasitio.

Čuti Boga u pustinji

Ili bi možda trebalo pisati o nekad jednostavnim i sada započetim (ne)potrebno grandioznim sakralnim objektima koje još samo vrijeme nije imalo priliku urušiti pa bi se upravo tu mogao pronaći razlog zašto nikad nisu ni mogle prestati postojati? Poznato je da je prva crkva izgrađena još sredinom 15. stoljeća, renovirana 1705., zatim sredinom 18. stoljeća te 1822. i 1872. godine.

Druga je crkva sagrađena prije nešto više od jednoga stoljeća (1910.), a u nju je bila ugrađena postojeća stara crkvica.

Upravo je ona za vrijeme osmanskoga vakta uspjela pobjeći Turcima preko Vrbasa, ali nije 1. ožujka 1993. pripadnicima srpskih snaga. Oni su je, prvi put u njezinoj šest stoljeća dugoj povijesti, minirali i sravnili sa zemljom. Unatoč tomu, poruku i značaj ovoga svetišta, jednostavno je nemoguće minirati i zatrti.

I u progonstvu se slavio Sv. Ivo „Podmilački”: u Cerniku kod Gradiške, u Podhumu kod Livna, Zagrebu, Trogiru i Novoj Biloj. Čim je prostor svetišta oslobođen, vratili su se fratri na ruševine, nastanili se u brvnari i nastavili tamo gdje se stalo 1992. Bez obzira na to što je crkvu zamijenio donirani šator, pa drvena baraka, narod se još usrdnije okupljao oko sv. Ive kako bi zahvalnom molitvom slavio Boga. Izgradnjom crkvice sv. Ive, onakvom kakva je bila prije više stotina godina, započela je obnova svetišta. Od 2003. gradi se nova crkva i uređuje prostor svetišta. Zanimljivo je da sakralni objekti nisu nikad dominirali svetištem (a zasigurno nikad i neće), nego su, baš kao i njihov

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Javne i tajne zapreke

BiH i Hrvatske tražena dob za dopušteno slavljenje ženidbe za muškarca i ženu jest 18 navršenih godina.

Manjak tražene dobi zapreka je crkvenoga prava, što znači da oprost od nje može dati i mjesni ordinarij. Narav joj je prolazna i može prestati sama po sebi (ex se) čim se navrši tražena dob.

U slučaju da zapreka prestane sama od sebe, nevaljanu ženidbu potrebno je ukrijepiti prema odredbama kanona 1156-1158.

Uvjet za dobivanje oprosta od ove zapreke jest i dostatna psihološka zrelost. Osim tražene dobi, već je ranije rečeno, potrebno je da stranke imaju dostatnu psihičku i seksualnu zrelost.

Psihička zrelost potrebna je za valjanost ženidbe prema naravnom božanskom pravu jer bez nje stranke ne bi mogle ispravno vrednovati s dostatnom odgovornošću i izvršiti bitne dužnosti i obveze koje brak nameće.

U prošlom broju Svjetla riječi vidjelo se da se ženidbene zapreke prvenstveno razlikuju s obzirom na njihovo božansko ili ljudsko podrijetlo (izvor). Daljnja podjela ženidbenih zapreka jest na javne i tajne Zapreka spolne nemoći Da bi se uopće moglo govoriti o spolnoj (kan. 1074). nemoći kao kanonskoj zapreci nužno

J

avnom se smatra ona zapreka koja se može dokazati na izvanjskom području putem različitih dokaza koji su pravno dopušteni: priznanje stranaka, iskazi vjerodostojnih i službenih svjedoka, stručna vještačenja, javni i privatni dokumenti i sl. Takva jedna javna ženidbena zapreka jest zapreka krvnoga srodstva koja se može utvrditi iz službenih matica (crvenih i građanskih) pa makar za nju same stranke (zaručnici), njihovi roditelji, rodbina i prijatelji ne znali. Sve druge zapreke koje se ne mogu dokazati na izvanjskom području jesu tajne.

Zapreka dobi

Kako navode veliki komentatori crkvenoga prava, poput L. Chiappette, općenito je za valjano sklapanje braka, bilo crkvenoga bilo građanskoga, nužno da stranke posjeduju i zakonom 30 svjetl ori jeci . ba

predviđenu dob. Ovu zapreku dobi Crkva je preuzela iz rimskoga prava. Tako kanon 1083 navodi da muška osoba prije navršene šesnaeste godine, a ženska osoba prije navršene četrnaeste godine ne može sklopiti valjanu ženidbu. To je najniža tražena dob za valjano sklapanje ženidbe. Godine moraju biti integralno navršene – ako bi nedostajao samo i jedan dan do predviđene dobi, brak bi bio nevaljan.

Prema odredbi istoga kanona, biskupske konferencije za svoje područje mogu odrediti višu dob (no ne i nižu) ne za valjano nego za dopušteno sklapanje ženidbe vodeći računa o krajevnim i kulturnim okolnostima vlastitoga teritorija. Uglavnom, sve biskupske konferencije svijeta, usklađuju traženu dob za dopušteno sklapanje ženidbe s propisima građanskoga prava. Tako na primjer na području biskupskih konferencija

je da ženidba nije izvršena spolnim činom. Prema službenom nauku zapreka spolne nemoći (impotentia coeundi) bilo kod muške osobe bilo kod ženske osobe po samoj svojoj naravi čini ženidbu nevaljanom (kan. 1084). Radi se o zapreci prirodnoga, odnosno božanskoga prava i od nje se ne može dobiti oprost.

Potrebno se odmah zapitati: Zašto je spolna nemoć zapreka božanskoga prava i zbog čega nije moguće dobiti oprost od nje? Zato što je spolna nemoć sadržana u nesposobnosti da se izvrši ili do kraja dovede seksualni čin, a ženidba kao ženidba je po svojoj naravi (prirodi) usmjerena na dvostruku objektivnu svrhu: dobro supruga (uzajamno darivanje, uzajamno predanje i primanje cjelovite osobe, intimno sjedinjenje osoba i čina i sl.) i rađanje i odgajanje potomstva. Znači, spolno nemoćna osoba ne može ispuniti ove temeljne svrhe ženidbe. Da bi spolna nemoć bila kanonska

BH retrospektiva

Piše Marko Karamatić

Duh isključivosti Nemali je broj onih koji se na riječima izdaju za zagovornike uvažavanja različitih mišljenja i ljudi različite nacionalne, vjerske, kulturne pripadnosti i svjetonazora, a u stvarnom susretu s drugačijima predstave onaj svoj pravi karakter, otkriju skrivano lice i, konačno, pokažu svoj duh isključivosti. stina je sve više nelagodan kamen spoticanja u pogledima na mučna zbivanja u nedavnoj prošlosti.

Uljepšana laž daleko bolje kotira. Ona je pravi kamen zaglavni političke korektnosti. Izjednačavanje agresora i žrtve, raspodjela krivnje – u stilu svi su oni isti, sve je češći model ponašanja političkih dužnosnika i raznih mirotvoraca u tobožnjoj ulozi stvaranja i očuvanja mira u poratnom vremenu.

I

Nepodnošljivost istine

Poznato je da je nacionalno homogen srpski entitet u BiH nastao nesmiljenim progonom i ubojstvima Hrvata i Bošnjaka i uništavanjem njihove imovine.

Još je itekako živo sjećanje onih koji su to proživjeli. Međutim, otvoren govor o tome je nepoželjan, smatra ga se čak neprijateljskim činom. To ponajbolje 38 svjetl ori jeci . ba

pokazuju reakcije na eksplicitne izjave u istupima banjolučkoga biskupa Franje Komarice. Na konferenciji za novinare u Banjoj Luci (17. svibnja 2016.) na upit zašto je baš on predvodio komemoraciju za žrtve partizanskoga zločina u Bleiburgu, odgovorio je da je želio poručiti da se Bleiburg zapravo dogodio u Banjoj Luci: „Gdje su Banjalučani, zašto su oni pobijeni, zašto je njima oduzeto pravo na identitet? Nemaju pravo na svoje rodno mjesto. To je Bleiburg za mene...”

Očekivano, ta je izjava doživljena kao teška uvreda entitetske političke elite.

Izazvala je burne reakcije srpskih političara i njihovih medija. Osobito se pogođenim osjetio entitetski predsjednik Milorad Dodik. Oštro je napao biskupa u otvorenom pismu. Istodobno su krenuli orkestrirani napadi čelnika srpskih stranaka i gradonačelnika Banje Luke.

Iz partije entitetskoga predsjednika čak su tražili da se biskup ispriča jer je „povrijedio najtananije osjećaje” Srba, a ne isključuju i „mogućnost zakonskog postupanja zbog širenja netolerancije i mržnje”. U hajku su se orkestrirano uključili entitetski tiskani i elektronski mediji.

U toj zaglušno bučnoj hajci na biskupovu stranu su stali tadašnji potpredsjednik hrvatske Vlade Tomislav Karamarko, bošnjački potpredsjednik srpskoga entiteta Ramiz Salkić, vrhovno vodstvo Islamske zajednice u BiH, ali ne i čelnik HDZ-a i član Predsjedništva BiH Dragan Čović, koji je izjavio da se „svatko treba baviti svojim poslom” te se distancirao od toga slučaja.

On s Dodikom, uz političke veze, gaji i osobno prijateljstvo koje je ovdje presudilo i postalo važnije od tema koje tište tamošnje Hrvate! Nisu se oglasila niti dvojica hrvatskih predstavnika u entitetskoj vlasti držeći se stava svoga stranačkog čelnika.

Godinu dana kasnije biskup je u intervjuu za agenciju Anadolija (17. travnja 2017.) vezano za bh. entitete i druge teme rekao da mu nije „dovoljno poznato što znači entitet”, aludirajući na zahtjeve iz hrvatskih političkih struktura za uspostavom hrvatskoga entiteta. Kako bi on izgledao i u kojim granicama, o tome se ne govori! Ako bi bio „sličan entitetu RS ili sada Federaciji BiH”, onda nam nije potreban, kaže biskup. „Entitet RS znači da nema, ne postoje drugi narodi, članovi druge partije nego samo moje...

Kakva je to onda država? Kakva je to lakrdija od države? To će samo biti strašna sramota za Hrvate i tobože taj hrvatski entitet, ako je to isto. Ovdje bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava, odnosno ljudskog dostojanstva i prava svakog čovjeka na vlastiti identitet i na sva osnovna ljudska prava i slobode među kojima je također pravo na rodno mjesto, nema države. To je apsurdna država. Takve države, koliko ja znam, nema nigdje u Europi”, rekao je biskup.

HR retrospektiva

počnu zaračunavati stanarinu ako ostanu koju godinu duže.

Četverostruka prednost

Piše dr. sc. Božo Skoko

Gdje je bolje, a gdje lakše?

Mladi Hrvati ostaju živjeti s roditeljima najduže u Europskoj uniji; odlučuju se na samostalan život u prosjeku tek kad napune 33 godine! – objavio je Eurostat. S druge strane, Skandinavci, posebice Šveđani, napuštaju roditeljski dom u prosjeku s čak 19 godina, a prate ih njihovi susjedi Danci, Finci i Norvežani.

G

otovo tri četvrtine mladih Hrvata ne napušta roditeljski dom dok ne postanu ozbiljni muškarci. Usporedbe radi, prosjek onih koji u dobi od 18 do 34 godine žive s roditeljima na razini Europske unije iznosi 48 posto.

Izvan EU od nas su „gori” samo Makedonci, gdje čak 72,5 posto mladih živi s roditeljima. A među susjedima unutar zajednice odmah iza nas su Slovaci pa mediteranske zemlje poput Italije, Portugala, Malte... Muškarci u cijeloj Europi doduše ostaju duže s roditeljima nego žene. Prosječna dob sinova kad napuste dom je 27 godina, a kćeri 25. Međutim, Hrvatice su opet iznad europskoga prosjeka pa tako prestaju živjeti s roditeljima u prosjeku s 29,6 godina, odmah iza „najstarijih” u EU Maltežanki, kojima je tada gotovo 30 godina.

40 svjetl ori jeci . ba

Neki su sociolozi odmah zamijetili kako je praksa života s roditeljima prisutnija u mediteranskim katoličkim zemljama i kako se nužno ne mora dovoditi u vezu s nemogućnosti osamostaljenja i pronalaskom posla. A najbolji primjer za to su Talijani, poznati kao „mamini sinovi” koji ostaju uz roditeljske skute i kad imaju mogućnosti kupiti stan. Analitičari često navode katoličku kulturu kolektiviteta i izraženu socijalnu notu, nasuprot protestantskoj pragmatičnosti i individualizmu. Tako je mnogim našim sugrađanima, kojima se podrazumijeva da dijete živi u istom stanu ili kući sve dok mu se ne posreći kupiti vlastiti ili izgraditi kuću, neobično vidjeti kako roditelji u sjevernoj Europi pitaju svoju djecu nakon 18. rođendana kad će konačno odseliti ili im

Jedan od pobornika teze kako su baš zbog toga sjeverne zemlje uspješnije od južnih jest i poznati hrvatski i bosanskohercegovački novinarski brend Goran Milić. U jednoj od svojih kolumni se svojedobno zapitao: „Premda su navedene zemlje, mjereno BDP-om po stanovniku, otprilike četiri puta bogatije od nas, ne postoji nijedan pojedinačni ekonomski i socijalni parametar koji im daje tu četverostruku prednost. Niti su im četiri puta veće bruto plaće. Niti im je zdravstvo četiri puta bolje. Nemaju ni četiri puta više fakultetski obrazovanih.

Nemaju (to pogotovo!) ni četverostruko veće vlasništvo nekretnina. Nemaju četiri automobila na našeg jednoga. Ne znaju njihovi učenici i studenti četiri puta više od naših. Ne idu im djeca na četiri puta skuplja maturalna putovanja.

Njihov jedan ne jede i ne pije koliko naših četvero, vjenčanja im nisu u prosjeku četiri puta skuplja, nemaju ni četiri mobitela na jedan naš...”

A onda je otkrio razlog za koji smatra da im daje konkurentsku prednost: „To je osamostaljivanje djece i mladeži, uključivanje u proces rada, stjecanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskog doma. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Tu je statistika neumoljiva!” Naime, čak 40 puta više mladih Hrvata ostaje živjeti s roditeljima nego mladih Danaca. Milić dodaje kako „dijete”, po našemu, ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju vlasništvo stana ili bar veći dio: „Naša se logika pita zašto bi ‘dijete’ živjelo nižim standardom nego u roditeljskom domu? A u tome i jest glavni gvint! I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastito rublje. Ali, za nekoliko godina, oni dostignu, a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali

Politički (ne)korektno!?

Piše fra Pavo Filipović

Arhimedov vapaj Nesretnoga li sina i sramote za obitelj! Što sve trgovac tkaninama Petar Bernardone i njegova supruga Pika nisu uložili u svojega dječaka! Priuštili su mu izobrazbu u župnoj školi San Giorgio kako bi naučio čitati i pisati, računati i govoriti latinski.

O

djenuo ga je ponosni otac otmjenim tkaninama kako bi bio u najnovijem modnome trendu. I novaca mu je dao, i to napretek, kako bi se mogao svidjeti svojim prijateljima i zadiviti okolinu rasipno bančeći. Trebao je postati ponosni trgovac, poput svoga oca, ili slavnan vitez: cijenjen, poštovan, kojemu zavidi cijeli Asiz.

Nije li mu otac kupio i konja i vitešku opremu?! A evo do čega se doveo: u javnosti stoji gol pred sudištem, pred očima biskupa i svih tih plemenitih i jednostavnih ljudi grada Asiza koji su se toga dana 1207. godine okupili na sudsku parnicu na trgu pred asiškom katedralom! Optužen je Giovanni Battista Bernardone zvani Francesco da je ponovno krao novac i bez dopuštenja uzimao robu iz radnje svoga oca i davao ih u dobrotvorne svrhe i za ponovnu izgradnju jedne ruševne Crkve, kako je 44 svjetl ori jeci . ba

i sam priznao. Pietro Berarndone pjeni od bijesa i želi razbaštiniti svoga sina.

Već je na kraju sa strpljenjem. Štapom ga je nastojao urazumiti i dao ga čak zatvoriti u podrum. I usprkos tomu, nitkov jedan, i dalje priča o Bogu i višim zadaćama na koje je pozvan. Takav sigurno neće postati trgovac, a ni vitez. Pa neka sada sud odluči o njemu. Ali Francesco ne čeka sudski pravorijek. On se javno obraća svomu zemaljskom ocu: Do sada sam tebe, Pietro Bernardone, zvao svojim ocem na zemlji; sada slobodno mogu reći: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’. Tada je asiški biskup Franji dao ogrtač, tada mu je Crkva iskazala pravu majčinsku ljubav, a Otac na nebesima zaodjenuo ga istinskim očinstvom.

Ukratko sam prepričao dio teksta autora Daniela Steinvortha o sv. Franji Asiškome, „Božjem trubaduru”. Nevjerojatno je aktualan ovaj prizor iz

života sv. Franje, danas kada živimo u društvu koje ima problem s odsutnošću muškarca (Anna Tarant/Michael Ward), u društvu bez oca, u bezočnome vremenu. Već su mnogi autori pisali o toj temi. Posebno se ističe knjiga psihoanalitičara Alexandera Mitscherlicha Na putu prema društvu bez oca (Auf dem Weg in die vaterlose Gesellschaft) koja je 1963. stekla međunarodnu slavu. Autor je, dakle, knjigu pisao još prije pojave buntovne 68-aške generacije od koje će se ta stvarnost društvene bezočnosti početi ozbiljivati i ostvarivati. On nam pruža sociopsihološku sliku društva i epohe u kojima nedostaje uzora, istinskih autoriteta i ideala, osoba za nasljedovanje. Obitelj kao stup društva? To je bilo nekada. U gotovo svim državama Zapada urušavaju se obiteljske strukture počevši od slike i uloge oca. Lijevo-ideološka politika za junakinju 21. stoljeća stavlja ili divlju, buntovnu i feministički orijentiranu ženu ratnicu, amazonku ili samohranu, modernu, emancipiranu, single-mamu.

Naše društvo postavlja sve naglavačke: žene se sve više maskuliziraju, a muškarci feminiziraju; heteroseksualni parovi bježe iz braka, dok homoseksualni parovi pošto-poto žele ostvariti pravo na brak. Pritom najviše stradavaju djeca i mladi, nova generacija koja živi i odrasta u ozračju dezorijentiranosti i posvemašnje egzistencijalne pogubljenosti. Ne snalaze se jer nemaju čvrste duhovne i intelektualne uporišne točke.

Grčki fizičar, astronom i matematičar Arhimed iz Sirakuze je vapio: Dajte mi čvrstu točku i pokrenut ću svijet!?

Lovci na ljude slomljenih biografija

Upravo te čvrste uporišne točke mladi više nemaju: Ne znam na koju bih se stranu okrenuo, jauče moderni čovjek Friedricha Nietzschea. Današnje društvo je „raskorijenilo” ljude, a ukorijenjenost je po svoj prilici najvažnija, a ujedno

S našima u svijetu HKM TRAUNREUT Priredio Danijel Stanić

Kao svoji na svomu U Bavarskoj, u blizini trećega najvećeg njemačkoga jezera Chiemsee, smješten je gradić Traunreut. Premda mu se ime na hrvatski može prevesti kao ‘Krčevine’ ili slično, ipak je povijest Traunreuta počela drukčije.

N

ajprije je u ovom malom mjestu, u kojemu danas živi oko 20 tisuća stanovnika, utemeljena tvornica oružja u kojoj se proizvodila municija za njemačku vojsku tijekom Drugoga svjetskog rata. U popratnim objektima stanovali su radnici tvornice sve dok američka vojska 1945. nije zauzela tvornicu, nasreću bez ispaljena metka. Povijest koja je uslijedila bila je ipak mirnija.

Po završetku Velikoga rata ovaj su gradić nastanili raseljeni Nijemci. Upravu nad napuštenim tvornicama preuzele su i danas velike tvrtke Siemens i Heidenhain, a mještanima su ponuđena nova radna mjesta.

Pastoral za Hrvate

Povijest kršćanstva u Traunreutu počinje 1954. kad su podignute katolička crkva Presvetoga Otkupitelja i evangelička crkva svetoga Pavla. Već 1960. godine mjestu je priznat status grada, a 1966. gradić je brojio 10 000 stanovnika.

46 svjetl ori jeci . ba

Početak pastoralne skrbi za Hrvate – katolike ovoga malog mjesta veže se uz HKM München. Naime, za njih su do 1973. godine brinuli tamošnji svećenici.

Dana 12. rujna iste godine osniva se Hrvatska katolička misija Traunreut.

Svećenici koji su prvi preuzeli brigu za vjernike Misije bili su franjevci iz Splita, odnosno fra Berislav Nikić, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. On je u Traunreutu djelovao od 1973. do 1975. Nakon njega misiju su preuzeli svećenici Krčke biskupije.

Do danas najdugovječniji dušobrižnik HKM Traunreut, koji je svojevremeno naslijedio fra Berislava, bio je vlč. Anton Mrakovčić. On je Misiju vodio od 1975. do 1991. godine, a nakon njega je na mjesto upravitelja Misije došao vlč.

Mladen Mrakovčić, koji je ondje i ostao do 2000. godine.

S novim milenijem došlo je do promjena u ovoj maloj zajednici hrvatskih vjernika. Naime, upravu nad HKM

Traunreut preuzimaju franjevci Bosne Srebrene. Prvi od trojice, fra Mogomir Kikić, ondje je djelovao do 2014. kad je na njegovo mjesto došao fra Pavo Filipović, kolumnist Svjetla riječi. No on je Misijom upravljao samo godinu dana pa je 2015. za novoga upravitelja Misije izabran fra Vislav Krijan.

Danas ovoj zajednici Hrvata – katolika pripada približno 4000 duša, koje nedjeljom sudjeluju na misnim slavljima na četiri lokacije. Osim u središtu misije, u crkvi Presvetoga Otkupitelja, svećenik misu slavi još u crkvi svete Margarete u gradiću Grassauu. Valja pripomenuti da svećenici ove misije vode brigu i o Hrvatima koji žive geografski najbliže domovini, odnosno u Freilassingu i Bad Reichenhallu, gradićima uz austrijsku granicu. I ondje se svake godine slavi sveta misa na hrvatskom jeziku. Uz to, subotom je na rasporedu euharistijsko slavlje u crkvi posvećenoj Majci Božjoj u Burghausenu.

Najbliži domovini

Misija u Traunreutu administrativno pripada Nadbiskupiji München i Freising. Zemljopisni položaj ovoga kraja izrazito je povoljan, a posebno je izražena blizina domovini. Stoga brojni vjernici ove misije blagdane Božića, Uskrsa i Duhova provode s rodbinom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. S druge strane, brojni Hrvati koji u Njemačku dolaze u potrazi za poslom, ostaju upravo u Traunreutu, gdje se zajednica Hrvata u posljednjim desetljećima već formirala i afirmirala.

Misijske prostorije u Traunreutu, nažalost, više ne zadovoljavaju potrebe vjerničke zajednice u potpunosti iako su otvorene tek krajem 2001. godine kad ih je blagoslovio pomoćni biskup minhenski i freisinški mons. Engelbert Siebler. Broji jednu veću prostoriju u kojoj se odvijaju gotovo sve aktivnosti, poput vjeronauka za prvopričesnike i krizmanike ili pak susreta različitih sekcija koje postoje u ovoj zajednici. Kapelica

Razgovor

Razgovarala Rafaela Obučić

Prof. dr. SNJEŽANA ŠUŠNJARA, sveučilišna profesorica

Uloga obitelji je neprocjenjiva

S

nježana Šušnjara rođena je u Zenici 1966. godine. Nakon završenog magisterija u Sarajevu i Joensuu, Finska, na Sveučilištu u Joensuu brani doktorsku disertaciju iz pedagoških znanosti. Izvanredna je profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu i rukovoditeljica Odsjeka za pedagogiju. Njezini su istraživački i nastavni interesi vezani za povijest 48 svjetl ori jeci . ba

pedagogije i školstva, specijalnu pedagogiju, metodiku odgojnoga rada i savjetodavni rad, temeljna nastavna umijeća, komunikaciju u nastavi i dr.

Objavila je dvije knjige iz područja povijesti pedagogije i školstva i specijalne pedagogije. Autorica je više znanstvenih i stručnih članaka te sudionica mnogih međunarodnih znanstvenih skupova. Od 2013. godine stalna je suradnica revije Svjetlo riječi.

Profesorice Šušnjara, svjedoci smo odlaska brojnih mladih ljudi i cijelih obitelji iz naše zemlje. Mnogi od njih otišli su u potrazi za poslom, trbuhom za kruhom. Može li se čovjek pripremiti za ono što ga čeka u ‘bijelom svijetu’?

U svjetlu današnjih zbivanja i svakodnevnoga bombardiranja vijestima o novim migrantima zaboravljamo da su migracije uvijek bile prisutne u BiH. Sve je ovisilo o političkoj situaciji u zemlji

Pogled u dušu Piše: prof. dr. sc.

Snježana Šušnjara

Otuđenost djece od roditelja Mladi danas odrastaju u svijetu koji je obilježen pojavama koje njihovi roditelji nisu iskusili i s čijim se utjecajem ne znaju uvijek nositi. Pojam globalizacije koji se stalno spominje predstavlja mogućnosti jednake za sve. apravo on to uopće nije, iako je približio Zapad zemljama koje su ranije od njega zazirale i bile predstavljane kao opasnost za njihovu slobodu i način življenja. Danas kad su pomaknute granice, mladi su stalno izloženi novim situacijama i procesima transformacije svakodnevnoga življenja. Grčevito se nastoje prilagoditi novim uvjetima koji su, uglavnom, stresni.

Svijet s kojim se danas susrećemo jest svijet siromašnih i bogatih, svijet demokracije, ali i izrazite nejednakosti. Porast nasilja je sveprisutan, a pri tom raste i nesigurnost. Promjene koje se događaju zbunjuju ljude, osobito mlade, i kako Tanja Rener ističe, oni se nalaze u „praznoj budućnosti”. Dolazi do pojave globalne kulture mladih koja se oslikava kroz pojavu složenih oblika hibridne kulture i identiteta, a posljedica je

Z

52 svjetl ori jeci . ba

konzumerizma i različitih djelovanja novih komunikacijskih tehnologija.

Upravo komfor koji počiva na modernoj tehnologiji i prevelika ponuda koju nudi društvo koje počiva na konzumerizmu pridonose pojavi da djeca u ranim fazama odrastanja, umjesto da se prilagode okolini, očekuju da se okolina prilagodi njima. Autorica knjige Mali tiranin Irina Prekop ističe da već u ranim fazama odrastanja djetetu treba postavljati granice i upućivati ga na određena pravila. Onda ono s pravilno usmjerenim stavovima nastavlja i u kasnijim fazama svoga razvoja. Ako dijete od malih nogu nauči udarati svoje roditelje čim osjeti agresivni impuls, ono će i kasnije tako reagirati. Ono što naučimo dok smo djeca, radit ćemo i kao odrasli. Ako se malom djetetu dopusti da preuzme vlast nad odraslima, ono će

s vremenom sve više osvajati i inzistirati na određenim svojeglavo postavljenim pravilima koja služe samo njegovom osobnom ugađanju i poprimaju karakter hira. Prekopova to uspoređuje s primjenom sile i zakona u totalitarnoj državi, jer se i tu postavljaju pravila koja su sama sebi svrha, a posebna pažnja se pridaje njihovoj provedbi.

Od malih nogu...

Danas su sve češći slučajevi djece koja zlostavljaju roditelje. Nasilno ponašanje djece prema roditeljima je u porastu, a institucije ne znaju kako se s tim nositi.

Nema sigurnih kuća za roditelje. Nepoželjno ponašanje djece prema roditeljima započne u najranijoj dobi i ako mu se ne stane u kraj, ono poprima veće razmjere u zrelijoj dobi djeteta. Dijete započne gurkati roditelja, udarati ga, a roditelj to sve prihvaća s osmijehom i opravdava dijete i njegove postupke. Roditelji su preslabi i ne uviđaju opasnost od nepostavljanja granica i pravila djetetu. Iz vlastitoga neznanja dovode i sebe i dijete u nepodnošljivu situaciju. Kad tinejdžer počne psovati roditelju, prijetiti mu, bježati od kuće ili krasti novac i uništavati imovinu, onda roditelj stoji skamenjen od srama i nemoći. Ako roditelji nisu naviknuli komunicirati s djetetom dok je još bilo malo i učinkovito rješavati sukobe koji su nastajali, onda su sada dovedeni u situaciju iz koje ne vide izlaz.

Ono što dijete ne nauči kao malo, neće nikada ni naučiti, ističe Prekopova.

Upravo nedostatak komunikacije roditelja s djecom i njihovo nebavljenje njima na pravi način dok su mala (provođenje što više zajedničkoga vremena u prirodi, igri, obavljanju različitih obveza, zadataka, aktivnosti u kojima i dijete sudjeluje, ukazujući mu povjerenje da ono to može...) pridonosi sve većoj otuđenosti djece od roditelja i potpunoj odsutnosti empatije kod djece. Kasnije dolazi do pojave nasilničkoga ponašanja djece prema roditeljima i to uglavnom zbog različitih ovisnosti kojima su

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

Ma što se dogodilo...

Ove dvije priče potvrđuju da dobri preduvjeti ne moraju biti nikakvo jamstvo kasnijega uspjeha, niti su loši opravdanje za nezavidan život i dvojben pravac razvoja neke osobe. Sa životom se treba uhvatiti u koštac vrijeme masovnih tvornica i društvenoga vlasništva nije bilo puno privatnika, ljudi koji imaju vlastiti posao. Mirin otac je bio jedan od njih, uspješan autoprijevoznik. Vozio je veliki sivi kamion, kiper, onaj koji je pored bočnih retrovizora imao i debele federe s kuglicom na vrhu. Poslovi su se tada odrađivali sporije, naplaćivali brže, knjigovodstvo u današnjem smislu nije postojalo, niti ovoliko obveza prema državi. Stoga, iako je to bio jedini prihod u obitelji jer je Mirina majka bila kućanica, za njihovu jedinicu svega je bilo i više nego dovoljno. Najviše je pak bilo savjeta da svoje stvari čuva od drugih jer joj svi ostali zavide, jer je bolja od njih. Dok nije krenula u školu, vrijeme je provodila s pobožnom bakom koja joj je blago pričala i plela duge crne pletenice.

Kad bake više nije bilo, jedino dopušteno društvo pronalazila je u samostanu časnih sestara. Početak i kraj

U

54 svjetl ori jeci . ba

velikoga odmora ili slobodnoga sata obilježavali su otvaranje i zatvaranje samostanskih vrata. Njezin strogi otac, marljiv, ali vječno nezadovoljan i frustriran zbog visoke naobrazbe i uspjeha vlastitoga brata, imao je za Miru velike planove. Njegove visoke kriterije zadovoljavao je jedino upis na medicinski fakultet.

Tako je Mira, kao izvrsna učenica, iako je zapravo voljela matematiku, bez problema postala studentica medicine.

Studiranje daleko od rodnoga mjesta znači i samostalnu organizaciju života i učenja, što je dovoljno zahtjevno samo po sebi. Kad se tomu doda i težak studij daleko od prirodnih sklonosti, nespretno uloženi trud neizbježno donosi slab rezultat. Napredovala je sporo, otac bio nezadovoljan, ali nije sumnjao da će Mira izgurati. Još kad se za Miru zainteresirao sin njihovih poznanika, također jedinac, također student medicine, bio

je siguran da je njezina budućnost izvjesna. A ona? Prihvatila je, još jednom, ono što su ostali smatrali da je najbolje za nju. Život se nastavio u skladu s očekivanjima, sve dok Miri njezin, sada zaručnik, nije priopćio da postoji druga djevojka u njegovu životu i da je, k tomu, trudna. Cijeli svijet joj se srušio.

Vratila se roditeljima, plakala, tugovala, lomila se. Otac, sada manje čvrst u svojoj namjeri da joj upravlja životom, morao je prihvatiti da nikad neće postati liječnica. Vrijeme je prolazilo, tuga se stišala i ona je izrazila želju da studira matematiku. Daleko od oduševljenja, ali pritisnut proteklim događajima, otac je pristao i tako je, još jednom, postala brucošica.

Ovaj put je želja bila prisutna, ali snage nije bilo nigdje. Jedno je vrijeme pokušavala, a onda se konačno psihički potpuno slomila i vratila kući. Uslijedile su godine liječenja, otresitosti nekad poslušne Mire, lutanja između duboke depresije i okrutne tiranije prema ljudima oko sebe, predbacivanja... Dugo je trebalo dok je osjetila da je dovoljno čvrsta da još jednom krene u susret životu. Pronašla je posao službenice i ostatak svoga, relativno kratkoga života, provela zajedljivija i nezadovoljnija i od vlastitoga oca koji je, na svoju sreću, otišao prije nje. Gdje je sve ovo vrijeme bila njezina majka? Sa strane, u sjeni, bez pogovora podržavala svoga supruga. Tako je bilo najlakše.

Za razliku od Mire, Josipu nikada nije bilo lagano. Od rođenja. Njegovu obitelj činili su poslušni stariji brat, dominantna, životom nezadovoljna majka i otac koji je više od obitelji volio lutanje, društvo i kavane. Kažu i druge žene. Živjeli su tako do dana kad je Josipova majka uzela njegova brata za ruku i otišla. Josip? Njega je ostavila s bakom, zajedno s još dvoje-troje djece, bakinih unuka koji su, također zbog vlastitih roditelja koji su odlučili živjeti svoje živote, pronašli utočište kod starice. Baka

Tragom narodne baštine

Piše Ana Papić

Dvan’est apoštola Isus je izabrao dvanaest učenika i poslao ih da nastave njegovu misiju propovijedanja evanđelja te im je dao vlast nad nečistim duhovima i da liječe svaku bolest i slabost. Pučka tradicija u izrekama, predajama i legendama te molitvama često spominje apostole. postoli su bili Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda (Mt 10,24). Nakon Jude među apostole je izabran Matija (usp. Dj 1,23-26). Osim sv.

Ivana, svi apostoli su doživjeli mučeničku smrt, kako spominje i crkveno-pučka pjesma:

A

Dvan’est apostola, jedanaest mučenika, deset Božjih zapovijedi, devet korova anđeoskih, osam nečistih duhova, sedam Gospinih žalosti, šest voda kamen nosi, pet je rana na Isusu, četiri su evanđelisti, tri su tajne, dvi zapovidi ljubavi, jedan križ slavni i Bog jedini koji nas čuva i brani.

56 svjetl ori jeci . ba

Vrlo čest lik u predaji je sveti Petar. U narodu se može čuti izreka Koštalo ga k’o svetog Petra kajgana! (ili Prisjelo mu k’o svetom Petru kajgana!). Objašnjenje za tu izreku nalazi se u narodnoj priči.

Kada su Isus i sveti Petar hodali zemljom, nakon dugoga hodanja bez hrane i vode naiđu na jednu kuću u kojoj je bila jedna žena. Rekli su joj da dugo hodaju i da su gladni i žedni te ju pitali ima li im što dati. Žena im dadne vode, a za jelo je imala samo nekoliko jaja koja je morala ostaviti mužu kada se umoran i gladan vrati s polja. No, kako su joj se gosti učinili dobri i vidjevši da su iscrpljeni od puta, odluči im napraviti kajganu.

Kada su pojeli, otišli su odmoriti.

Isus je legao na krevet, a Petar uz krevet.

Kada je čovjek došao kući, čuo što je žena napravila i da sada nema što jesti, pobjesnio je, uzeo štap i ušao u sobu i istukao onoga koji je ležao uz krevet, tj. svetog Petra. Tukao ga je tako da mu se štap slomio pa je izišao vani po novi. Za to vrijeme Isus i Petar zamijene mjesta,

da ne tuče samo njega jer je i on jeo kao i sveti Petar – Isus legne uz krevet, a sveti Petar na krevet. Kada se muž vratio, stao je uz krevet i pomisli da neće više tući onoga koji je ležao uz krevet kako ne bi onaj što leži na krevetu prošao nekažnjeno pa ga stane tući. Tako je sveti Petar zbog kajgane dvaput dobio batine.

Apostole spominje i velika Isusova krunica u kojoj se, ovisno o verziji, moli 33 Očenaša, pet Zdravomarija, Vjerovanje, pet puta Slava Ocu, a kod pokojnih Pokoj vječni. Opsežna je i rijetki je kazivači znaju napamet. Neki kazuju kako su je naučili tek nakon što su nekoliko dana postili, dok je nekima pomagala u najtežim životnim trenucima. Svaki Očenaš i Zdravomarija sadrže otajstvo iz Isusova života – od rođenja do uzlaska k Ocu. Prije molitve Apostolskoga vjerovanja kazuje se Sastalo se 12 apostola, raširiše vjeru Isusovu po svijetu. Evo ćemo opoštovati Apostolsko vjerovanje. Osim toga, apostoli se u krunici spominju i u sljedećim trenucima Isusova života: – Isus odabra sebi učenike i ostavlja im svoju službu svaku.

– Isus bi preobražen na planini kod Tabora pred apostolima, pred Petrom, pred Jakovom i pred Ivanom. Lice mu zasja kao Sunce, a haljine bijele poput snijega.

– Isus cjelovom izdan od Jude i mnoštva, uvučen i svezan kao zločinac.

– Isus pogleda milostivo na svetog Petra prije nego ga treći put zataji. Opaki Juda izgubi ufanje, sam sebe objesi i osudi zauvijek, a kada se pivac oglasi treći put, Petar se sjeti riječi Isusovih, iziđe van i gorko zaplaka.

– Isus se ukaza apostolima, pokaza im najprvo svoje presvete rane, zapovjedi svetom Tomi da mu dotakne presvete rane na prsima iz koje poteče krv i voda na spasenje svega naroda.

– Isus poslije svog svetog uskrsnuća na 40 dana zapovjedi apostolima da idu po čitavome svijetu da propovijedaju evanđelje i da krste narod u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, a ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

KROZ OBJEKTIV

XX. Framin VISOKO – Dana 13. svibnja 2017. održan je jubilarni XX. Susret franjevačkih ministranata Framin pod geslom Ti si nada naša i veselje. Na susretu je sudjelovalo oko 500 ministranata iz 25 župa koje opslužuju franjevci Bosne Srebrene. Susret je započeo svetom misom koju je predvodio župni vikar župe sv. Ane u Domaljevcu fra Bono Kovačević, u koncelebraciji s 20 svećenika. Pjevanje su animirali članovi VIS-a Jukić.

Na koncu, sve okupljene ministrante pozdravili su fra Franjo Radman, gvardijan samostana sv. Bonaventure u Visokom i fra Domagoj Šimić, duhovni asistent Frame BiH. Nakon misnoga slavlja oko 500 ministranata sa svojim voditeljima uputilo se na igralište i napravilo milenijsku fotografiju povodom ovoga jubilarnog susreta. Potom je uslijedio ručak i obilazak Franjevačkoga sjemeništa i Franjevačke klasične gimnazije te plesovi za djecu s animatorima Frame.

Sam program Framina sastojao se iz tri dijela: kviz znanja, igre bez granica te natjecanje u stolnom tenisu. Tema kviza znanja bili su život i djelo Isusa Krista te liturgijsko animiranje. Najbolji su ove godine bili ministranti župe sv. Ante iz Busovače, potom ministranti župe sv. Ive iz Kraljeve Sutjeske i ministranti župe Bezgrešnoga začeća iz Vidoša kod Livna. U igrama bez granica najbolji su bili ministranti iz Vidoša, drugo mjesto zauzeli su ministranti Kraljeve Sutjeske, a treći su bili podhumski ministranti. Najbolji stolnotenisač bio je ministrant župe Uznesenja BDM iz Uskoplja Franjo Posavac, druga je bila ministrantica župe sv. Ive iz Podhuma Mihaela Pavlović, a treći ministrant župe Uznesenja BDM iz Kreševa Tin Dusper.

Susret je završen podjelom zahvalnica svim župama i peharima za pobjednike, a svi ministranti na dar su dobili krunicu. Ovogodišnji Framin posebno su pomogli volonteri, Frama iz Visokog, sjemeništarci i bogoslovi te HKO Kruh svetog Ante.

Frama Bosne Srebrene/SR l i p a n j 2017.

59

Historia est magistra vitae NACIONALNO-POLITIČKE IDEOLOGIJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Piše fra Petar Jeleč

Realizacija jugoslavenstva

bi započeti ne samo oslobađanjem braće po krvi od stranih vladara nego i od svih ostalih stvari i novina uvedenih tijekom strane vladavine te povratkom jedinstvenom nacionalom podrijetlu ili u jednom novom odijelu – prema jugoslavističkom shvaćanju, ili pak u srpskom ogrtaču, prema zastupnicima velikosrpske ideologije. Nesrpski Južni Slaveni – prije svega Hrvati i Slovenci – očekivali su da će unutar nove države njihovi kulturni i nacionalni interesi biti poštovani u većoj mjeri nego unutar Austro-Ugarske.

Zbog toga kao i zbog straha pred teritorijalnim pretenzijama Austrije i Italije, njih u fazi ujedinjavanja nije smetalo ovo uvrštavanje u pleme. Međutim, kad su počeli osjećati srpske asimilacijske tendencije i ograničenje vlastitih nacionalnih interesa u novoj državi nastaloj 1918., intelektualci i političari ovih dvaju naroda nisu više mogli prihvatiti ideju o tri plemena jednoga naroda, nego su inzistirali na činjenici da postoje tri različita naroda koji doduše imaju mnogo zajedničkih obilježja, ali i svoje pojedinačne nacionalne i kulturne specifičnosti.

Ideja jugoslavenstva doživjela je svoju realizaciju stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine preimenovane u Kraljevinu Jugoslaviju) 1918. godine, završetkom Prvoga svjetskog rata. U dokumentima o ujedinjenju i stvaranju nove države formulirana je sintagma koja govori o „troimenom Neprihvaćanje narodu Srba, Hrvata i Slovenaca”.

S

hvaćanje ove sintagme o troimenom narodu i njezina primjena bili su glavna točka sporenja kako tijekom stvaranja prve jugoslavenske države tako i u njezinu kasnijem razvoju. Radilo se zapravo o pitanju što se podrazumijevalo pod imenima Srba, Hrvata i Slovenaca – tri naroda ili samo tri plemena jednoga naroda. Iz odgovora na to pitanje mogu se vidjeti politički stavovi pojedinih tumača. Povjesničar Srećko M. Džaja taj spor obrazlaže na sljedeći način: Takozvani integralistički jugoslavisti vidjeli su u „trima imenima” zastarjele forme iz prošlosti i zahtijevali su asimilaciju tih „triju plemena” u jednu jedinstvenu naciju s novim imenom: Jugoslaveni.

62 svjetl ori jeci . ba

Velikosrpska varijanta jugoslavenstva je Srbe, Hrvate i Slovence također shvaćala kao tri plemena, no odbijali su asimilaciju Srba u jedan zajednički jugoslavenski narod, štoviše tražili su baš suprotno. Povjesničar Džaja drži da velikosrpski političari nisu primjenjivali tu sintagmu na Srbiju (i Crnu Goru), nego samo na južne Slavene koji su živjeli u Austro-Ugarskoj. Poticali su njihovo ujedinjenje koje bi u konačnici dovelo do njihova stapanja sa srpskim narodom i državom. Mišljenje integralističkih jugoslavista i velikosrba bilo je da je na ovim prostorima u davna vremena živio jedinstven narod, koji su strane sile podijelile politički, vjerski i kulturalno. Eventualno ujedinjenje trebalo

južnoslavenske ideje

Razlike u shvaćanju jugoslavenske ideje i različite koncepcije ujedinjenja imale su duboke korijene u nejednakom društveno-političkom i ekonomsko-kulturnom razvoju pojedinih južnoslavenskih naroda. Ta je ideja rođena na temelju zajedničkih interesa u borbi protiv stranih vladara i na temelju romantičarskih teorija o ujedinjenju svih slavenskih naroda od Drave i Jadrana do Soluna i Crnoga mora. Jugoslavenska ideologija bila je baza za ujedinjenje nacionalnih pokreta Hrvata, Slovenaca i Srba u borbi za autonomiju od Austro-Ugarske u smislu trijalističkoga preoblikovanja te velike države u kojoj bi svoje zasluženo mjesto dobio i slavenski element.

To je trebala biti početna točka na putu

Zemlja planina BUSOVAČKA PLANINA Piše Dalibor Ballian

Planina kristala i minerala

Busovačka planina smještena je iznad grada Busovače te se na jugu proteže do Vranice i na zapadu do Krušćice iznad Viteza. Planina sa svojih 1650 metara nadmorske visine dominira iznad centralnoga dijela Središnje Bosne. vojom visinom Busovačka se planina ne ubraja u naše najviše planine, ali zato ima vrlo zanimljiv položaj kojim plijeni pažnju. Ona se svojom geološkom građom u potpunosti razlikuje od ostalih dinarskih planina, kao i Vranica, jer nije vapnenačko-dolomitskoga podrijetla. Busovačka planina pripada starim gorjima jer je grade brojni tipovi škriljaca i metamorfnih stijena.

To je razlog što pripada našim rudnim planinama jer je bogata brojnim i vrijednim mineralima. Pored toga, u potocima koji je presijecaju se može naći i poneki sitni grumenčić zlata. Planina nije samo poznata po rudnom bogatstvu jer je njezino podnožje poznato i po brojnim izvorima voda, ali se još ne koriste kako bi trebalo. Trenutno se koristi voda Tisovačkoga potoka za napajanje Busovače pitkom vodom, a djelomično se hidrozahvatom koristi i Crni potok.

S

Pitoma planina srednje mjere

Za klimu Busovačke planine ne možemo reći da je jako oštra, ali ni potpuno blaga jer na planini vladaju umjereno niske temperature. Ekstremni minimumi 66 svjetl ori jeci . ba

se kreću do -20 °C, a ljeta su umjereno topla na južnim i zapadnim padinama zbog utjecaja planine Vranice, dok su sjeverne padine otvorene ka zeničkoj kotlini i imaju nešto nižu temperaturu zimi i topliju ljeti. Zbog sudara dviju klima, kontinentalne i izmijenjene kontinentalne te utjecaja slabe oceanske klime sa zapada, planina obiluje oborinama čiji je godišnji prosjek oko 1100 mm. Ova planina u zimskom razdoblju također obiluje i snijegom koji je vrlo često visok i preko 1,5 m. To je razlog što se na ovoj planini počinje razvijati zimski turizam, pa su otvorena i dva skijališta.

Za razliku od drugih visokih bosanskih planina, Busovačka planina je prilično pitoma, a na nju se može lako prići iz područja Busovače. Pored bogatstva šuma to je bio razlog zašto se u Busovači pokreće prva šumarija 1880. godine, dolaskom Austro-Ugarske. Pored eksploatacije šume, ubrzo se počinje i s uzgajanjem i podizanjem novih šuma, odnosno zamjenom bukovih šuma četinjačama. Tim povodom se otvara prvi šumski rasadnik, na području poznatom kao Raića bašča, iznad Tisovca.

Danas po planini možemo naći brojne smreke, koje su podrijetlom iz toga malog rasadnika, a svojom morfologijom se razlikuju od autohtonih smreka.

U hidrološkom pogledu planina je izrazito bogata površinskim vodama, kao što je slučaj i s Vranicom, te postoje brojni izvori visoko u planini. Kada govorimo o hidrologiji, ne smije se zanemariti da na planini izvire nekoliko značajnih potoka koji se kasnije kod Kaonika ulijevaju u Lašvu. Veliki problem ovih potoka je što su na njima planirane male hidroelektrane te im prijeti nestanak. Ovdje se ponovno trebamo osvrnuti na gornji tok Crnoga potoka, koji je u vidu klanca i kanjona, s brojnim slapovima te je praktički na mnogim mjestima za čovjeka neprolazan, ali za divlje životinje predstavlja pravu oazu. S obzirom na vrlo visoku čistoću vode, u potoku još možemo naći autohtonu potočnu pastrvu i brojne rakušce koji su indikatori čiste vode. Inače, kada su niske temperature, brojni izvori i potočići se zalede te predstavljaju neponovljive ledene skulpture, a što mnogi skijaši obavezno fotografiraju kada idu na skijalište.

Brojke i slova

transplantaciju uspije dobiti samo njih 100 000, odnosno svaki deseti bolesnik.

Najviše darivatelja

Piše Željko Bošnjak

Doniranje organa Dok nas zdravlje dobro služi, nitko od nas previše ne razmišlja o smrti. Ali čim nas shrva bolest, puno smo bliži takvim razmišljanjima. Smatrajući tada kako imamo samo jednu želju – ponovno biti zdravi, počinjemo više cijeniti sve ono što smo prije, tek tako propuštali. djednom primjećujemo i humanost svih onih dobrih ljudi koji su odlučili darovati svoje organe kako bi nekome spasili život. Potaknuti izvrsnim rezultatima Republike Hrvatske u području transplantacije organa, ali i činjenicom da se radi o specifičnoj temi ljudske (medicinske) djelatnosti – koja se može ticati i svakoga od nas, tekstom koji slijedi pokazat će se neki od zanimljivih podataka u području transplantacije organa, kao jednoga od najvećih medicinskih dostignuća u 20. stoljeću.

Prva uspješna transplantacija organa u svijetu napravljena je 1902. godine u Beču. Tada je austrijski kirurg Emerich Ullmann napravio prvu transplantaciju bubrega kod psa. Nešto kasnije sličnu je transplantaciju napravio i francuski kirurg Alexis Carrel, koji je 1912. godine zbog svojih doprinosa u području transplantacijske medicine

O

68 svjetl ori jeci . ba

dobio i Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju. Njihov se uspjeh eksperimentalne transplantacije bubrega ujedno smatra i početkom razvoja suvremene transplantacijske medicine.

Danas ovo područje medicine ostvaruje toliki napredak da se njegove operacije jednim dijelom mogu smatrati i čistim rutinskim operacijama.

Međunarodna izvješća o transplantacijskoj medicini pokazuju kako se svake godine u svijetu napravi oko 120 000 transplantacija organa. Najčešće se transplantiraju bubrezi, gušterača, jetra, pluća, srce i tanka crijeva. Svakim danom se obavi prosječno 328 transplantacija, a svaki sat prosječno njih 14. Unatoč tome i dalje se procjenjuje kako trenutno u svijetu postoji više od milijun osoba kojima je potrebno presađivanje određenoga organa. Nažalost, kako tih organa nema dovoljno,

Republika Hrvatska je svjetski lider u transplantaciji organa. Njezini postignuti rezultati pozicioniraju je već dugi niz godina u sami svjetski vrh transplantacijske medicine. Zahvaljujući vrhunskim stručnim timovima u Hrvatskoj se danas uspješno presađuju gotovo svi organi.

Prema podacima Eurotransplanta kao međunarodne organizacije za raspodjelu organa za presađivanje, u Hrvatskoj je 2015. godine presađeno ukupno 399 organa. Od toga je bilo 213 presađenih bubrega, 141 jetra, 37 srdaca i 8 gušterača. Od 2010. godine pa do danas, ukupna lista čekanja na transplantaciju organa u Hrvatskoj se smanjila za 37 %.

I dok u Europi svaki dan u prosjeku umre 12 osoba zbog nedostatka organa za transplantaciju, hrvatski pacijenti imaju takav privilegij da na presađivanje organa čekaju znatno kraće. Tako na primjer, za transplantaciju jetre se čeka prosječno 16 dana, za transplantaciju bubrega manje od godinu dana, a za transplantaciju srca samo 70 dana.

Kako se postižu tako dobri rezultati? Prvenstveno na temelju velike baze potencijalnih darivatelja. Naime, sa stopom od 40 darivatelja na milijun stanovnika, Hrvatska se po broju darivatelja nalazi na prvom mjestu u cijelome svijetu. Sa sustavom pretpostavljenoga pristanka, u Hrvatskoj su danas potencijalni darivatelji organa svi oni građani koji se sami izričito ne izjasne da to ne žele biti. To znači da je svaka preminula osoba koja kod svoga doktora prethodno nema potpisanu izjavu o nedarivanju organa potencijalni darivatelj. Međutim, i uz postojanje ovakvoga sustava, u praksi se poštuje stav obitelji preminule osobe. Ovaj sustav stvaranja baze potencijalnih darivatelja preuzet je u većini europskih zemalja, a nastoji se primijeniti i u Bosni i Hercegovini.

KAP DOBROTE Dobročinitelji za lipanj 2017.

Za Patrika Ivanovića S. Martina Ivanić, Brestovsko 20 KM

Za Fond Kap dobrote Vjekoslav Buzuk, Kiseljak 50 KM Vera Klarić, Beč 60 EUR Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Mara Ćosić, Njemačka 150 EUR Josip Jole Raos, Njemačka 50 EUR

Za Ljiljanu Krajnc S. Martina Ivanić, Brestovsko 20 KM Za HKO KSA Anka Majdandžić, Busovača 20 KM N. N., Švicarska 300 CHF

Za Leonitu Gabrić S. Leonita Tabak, Hrvatska 200 HRK Josip Jole Raos, Njemačka 50 EUR Za Fond fra Vjeko Ćurić Obitelj Lukić, N. Šeher

200 KM 100 CHF

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti.

Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, 72 svjetl ori jeci . ba

zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće. Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom.

Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.“

Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

j a v o o m j a d e l g Po ! t e j i v s divni godipubertetskim u ci je d o imao v znamo to a, vidjet ćeš kada budeš ro b o d i, lj te naši am ao odgoji li to i nama iše pri- n u v is i N at . aj cu g d je o d si da moramo brzo svoju govorili u određenim a c je D . m ro ji vel o govo ran rodit a? I tada nam to, nara li fo mjerom neg is r je m ri acijam gojni p nama osjete je li od ni zbilja znaju biti tu nije ništa značilo. Ali , O ji, to o . el ili dosljedan jer su na početku n odgajamo, i vama rodit ko ji .A ari ko veliki kritič nešto značiti se gućnosti. a o d m sa o lo n g u o p ža im i, možemo puta koji pru ojitelji danas su sve b obro odgajat d o elja m g li d o že i ji strane rodit ncijad A roditel te o o p ja a ci g a o tu n ogrom sjetiti si vrijeđale, a više svjesni s kao djecu di čovjek pa a la n m i su k a je o sv k le posebla koji ima su nam osta kad si že dovoljno je ru o p k e n ih a n d o tuacija ojoj i često u grču bi trebali, sv ge. Bilo je si glas, kada a ra d d le o is n m o a k ili koli u sebi ili n u to ra. a o /l n o a it k b re te ra neć li djeci usk ao/la dijete, opustljiv, a p im i it em b d u a b b e ica kojih se o Ne tr i dragih sitn te sitnice strog. Nism a re p Im i n i. it i d it b ne treba o je roamo. Tada ba se znati tk reda- tako rado sjeć repoznavali kao e tr i i lj te ja p pri iti p amo ožda nismo t ne treba b ditelj, a ope tetu. Ne treba biti m ocjene, ali kao odrasli zn e. g dil ra dje m tre- d su i da su nas bitno odre aleko svome o z re p o s , ali elja je dav o da je staromodan a naših rodit ako kako udi modern n n ći o e V št ti a ć a tu sve, ba prihv simum on opustiti djete im la od sebe mak d e odgojiteN . o v št sv dru što i mi kao ije sa o v a z k , ra li a se zn a d su o dopua dopustiti as. Nemojm dgojiti ga n a O d . a o m m li e a aj ij d c i odine, n ve po- lj svojim pote jeci prođu g da ra d p j šo ru a je n m a d ti na ko stiti jetinjstva, a u vjeri, ali z aja, zna koli vo ranoga d svakodnevg d to o o g o o k p T i. cima najviše božnost u sitnim kora kažemo kako hrabrosti, a , im a ć e ij u m se u a je e po od ga života n tve potrebn o li n o m i i . v a ra b lju a mje e nađe prav iti čovjek. svemu ovom često reći, pogo- b Roditelji će

K

74 svjetl ori jeci . ba

KRUH SVETOG ANTE Godišnja skupština

Na poziv ravnatelja fra Jose Oršolića, a uz suglasnost predsjednika Organizacije i provincijala Bosne Srebrene fra Joze Marinčića, dana 9. svibnja održana je redovna godišnja Skupština Kruha svetog Ante. Skupština je održana u Franjevačkom studentskom domu na Kovačićima u Sarajevu. Pozdravnu riječ uputio je Provincijal, a uslijedilo je kratko podsjećanje na rad prethodne skupštine.

Ravnatelj HKO Kruh sv. Ante fra Joso Oršolić upoznao je prisutne članove o aktivnostima i financijskim rezultatima za proteklu godinu. Potom su članovi Skupštine prezentirali aktivnosti podružnica Kruha sv. Ante u 2016. godini.

Na kraju diskusija, po svim izvješćima je zaključeno kako je Kruh sv. Ante organizacija čiji je rad prepoznat i potreban, pa treba još intenzivnije nastaviti sa svim trenutno aktivnim projektima. „Humanitarno-karitativni rad je franjevačka misija i to je ono po čemu su prepoznatljivi”, zaključeno je na skupštini.

U radu skupštine sudjelovali su brojni franjevci koji sudjeluju u radu Kruha svetog Ante. Sastanak Skupštine Provincijal je završio zahvalom svima koji su uključeni u rad ove humanitarno-karitativne organizacije na dosadašnjem uspješnom radu te zaželio da ustraju u svome daljnjem angažmanu pomoći onima kojima je pomoć prijeko potrebna.

76 svjetl ori jeci . ba

Glazbeno-terapeutske radionice

U Terapijskoj zajednici Izvor na Plehanu održane su 11. svibnja dvije glazbeno-terapeutske radionice za štićenike u okviru projekta Ekspresivni oblici terapije za ovisnike u procesu rehabilitacije, koji će se realizirati kroz godinu dana.

Voditeljica glazbeno-terapeutskih radionica je Lejla Džambazov, profesorica i magistrica glazbene umjetnosti sa višegodišnjim pedagoškim iskustvom u radu sa slijepom djecom i omladinom, djecom i omladinom u spektru autizma te djecom i adolescentima s različitim psihičkim poteškoćama.

Organizatori radionica poručuju: „Glazbena terapija je učinkovit način liječenja osoba s psihosocijalnim, afektivnim, kognitivnim i komunikacijskim problemima. Grupne, analitičke glazbeno-terapeutske radionice provode se kroz glazbene improvizacije i verbalne

diskusije. Improvizacija je moguća na instrumentima ili glasovno, a prethodno ili naknadno joj se daju naslovi bazirani na osjećajima, mislima, slikama, fantazijama, uspomenama, događajima, situacijama ili snovima, koje potom osoba ili njezin terapeut identificira kao slučaj kojemu je potrebna daljnja eksploracija.

Glazba ima moć u smislu povezivanja prošlosti i sadašnjosti, osvješćivanja nutarnjih konflikata i njihovih simptoma te postizanje bolje integracije. Na području osobne svijesti ciljevi glazbe su raznoliki i uključuju postizanje samopoštovanja, rješavanje nutarnjih konflikata, emocionalno opuštanje, samoizražavanje, pozitivne promjene u emocijama i ponašanju, poboljšanje interpersonalnih problema, razvitak zdravih odnosa, itd.

Može se utvrditi da je krajnji uspješan rezultat korištenja glazbe u terapeutske svrhe skladno tijelo, duh i um.”

Za projekte KSA T. N. 20 KM Cober d. o. o., Sarajevo 50 KM Frizerland d. o. o., Vitez 200 KM Profi Tex d. o. o, Vareš 500 KM Violeta d. o. o., Grude 300 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM Darko Marin Sučić 500 KM Renovabis (projekt Bukovica) 20.000 EUR Za pučke kuhinje Infohouse, Sarajevo Frano Bućo, Švedska Katarina Petrović Iris HKM Aachen Sprofondo Italija (za kućnu njegu)

100 KM 20 KM 100 KM 1.458 EUR 2.000 EUR

Darovatelji HKM Klagenfurt, za Kap dobrote 3.715 EUR Ilija Abramović (50), obitelj Ageljić (50), Ana i Anto Andrijević (50), DraGostovanje na Radio Mariji

Dana 17. svibnja fra Joso Oršolić, ravnatelj HKO Kruh sv. Ante gostovao je u programu Radio Marije Bosne i Hercegovine. U jednosatnom razgovoru s glavnim urednikom p. Matom Anićem predstavio je projekte, vrednote i poteškoće cjelokupne djelatnosti ove ustanove, koja već više od 120 godina djeluje na prostorima Bosne i Hercegovine i okruženja.

Između ostaloga, u razgovoru je naglašena činjenica da Kruh svetog Ante, zahvaljujući svojim dobročiniteljima, svake godine u svojim pučkim kuhinjama prehrani „jedan grad veličine

go Anić (30), Josip Anić (20), Elza i Luka Balukčić (30), Jelka Ban (20), Marija Barberić (50), Josip Bogić (20), Slavica i Luka Bošnjak (100), Iva Dadić (20), Kaja i Pero Gavran (50), Marica i Zoran Gavran (50), Augustin Glavaš (50), Marko Gluhaković (30), Jozo Grgić (50), Lucija i Željko Grgić (30), Mara Grgić (25), Tea Grgić (10), Vladimir Grgić (30), Svjetlana Janjić (50), Kata i Drago Jelić (30), Marija i Ivo Jelić (50), obitelj Jezerčić (50), Anica Jularić (20), Martin Jurić (50), Sanja i Josip Klarić (50), Franjo Knežević (20), Kata i Drago Knežević (20), Marko Knežević (50), Slavica i Ićo Knežević (50), Željko Kovačić (50), obitelj Krnjić (80), Manda i Jakov Lučić (20), Ankica i Željko Mamuzić (50), Jozefina i Štefo Marić (100), Toma Marić (50), Vera i Ivan Marinković (50), Ana Markija (30), obitelj Martinović (50), Ljuba Matičević (50),

Jadranka i Juro Matijević (50), Terezija i Ivo Medjaković (50), Petar Mejaković (50), Božica i Vjeko Mijić (30), Andrija Miočević (50), Gordana i Ilija Miškić (50), Slavica i Vladimir Miškić (50), Snježana i Zvonko Mrkonjić (20), Ana i Milan Mršić (150), Marija i Drago Mršić (100), Marijana Mršić (50), Nevenka i Ivo Mršić (50), N.N. (220), Janja i Zdravko Nikić (30), A.P. (50), Nada i Ivo Pejić (20), Ivo Perak (50), Tomo Pranjić (100), Vladimir Pranjić (20), obitelj Pravdić (50), Božica i Vjeko Prgić (50), obitelj Puškarić (50), obitelj Radman (40), Mara Ristić (160), Ljubica Satončić (20), Anto Šarić (100), Janja Tomić (10), Luca i Zlatko Tonjac (20), Kata i Drago Topić (20), Smiljko Tuka (50), Marjana Vidović (20), Marija i Juro Vorga (50), Jakov Vrdoljak (50), Snježana i Josip Zečević (50), Zdravko Žuna (50).

Sarajeva”, brine se i pomaže osobama zahvaćenima ovisnošću i poslijeratnim sindromom PTSP. Uz to, na godišnjoj razini podijeli 80 stipendija, svakodnevno udomljuje oko 130 studenata i u vrtićima vodi brigu o stotinjak djece. „Također, pored svih poteškoća i krize koja je u domovini Bosni i Hercegovini, uz Božju pomoć i donatore, uspješno pruža pomoć svim ljudima bez obzira na vjeru i nacionalnost i s njihovih vrata nitko ne odlazi a da nije našao razumijevanje i pomoć koja mu je potrebna za svakodnevni život”, poručio je fra Joso Oršolić.

„O djelatnostima Kruha sv. Ante još će se mnogo toga lijepoga i dobroga čuti preko valova Radio Marije Bosne i Hercegovine”, obećao je na kraju razgovora svojim slušateljima pater Mato, voditelj razgovora i ravnatelj radija.

•

PRVE R U

O

O • HK

G A NTE

KE

PO M

Humanitarno-karitativna organizacija KRUH SVETOG ANTE Franjevačke provincije Bosne Srebrene • Zagrebačka 18, BiH - 71000 Sarajevo • Tel: +387 33 728 860; Faks: +387 33 728 861 • e-mail: kruhsvante@gmail.com • Transakcijski računi: UniCredit bank d.d. 3383202267235329 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 1549995000405634 • Devizni donacijski računi: UniCredit bank d.d. 48-32-92993-8 - S.W.I.F.T: UNCRBA22 IBAN: BA393383204892993804 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 533-71200-400055 - S.W.I.F.T: UPBKBA22 IBAN: BA391549995000405634 • Antoniusbrot e.V. Sparkasse, Rhein-Neckar Nord Konto Nr. 33176007 BLZ 67050505 Antoniusbrot Schweiz PC 87-119122-9 • Austrija – Kontonummer: 07701 - 197209 EUR, Bankleitzahl: 20506, Name: Kristijan Montina für Heilige Antonius Brot, Anschrift: Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein, IBAN: AT09 2050 6077 0119 7209, BIC: SPKUAT22 • Hrvatska – Broj računa: HR96 23400091110606403, Privredna banka Zagreb, SWIFT: PBZGHR2X, „Kruh sv. Ante” - Zagreb, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb – Dubrava.

K

IZ OĆ

T RU E H SV

l i p a n j 2017.

77

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Marija Petričević r. Ravlija

(1929. – 2017.)

Dana 10. svibnja, u 88 godini života, blago je u Gospodinu preminula Marija Petričević, majka svećenika fra Marijana Petričevića, člana provincije Bosne Srebrene.

Pokojna Marija, djevojačkim prezimenom Ravlija, rodila se u selu Papratno, župa Kraljeva Sutjeska 19. rujna 1929. godine od roditelja Franje i Ljubice r. Pavlović. Za Jozu Petričevića sa Lukovog Brda udala se 28. siječnja 1948. i u tom su braku, osim sina fra Marijana, rodili sinove Antu, Branka, Marka i kćer Kaju. Marijin život nije uvijek bio lagan ni jednostavan.

Zajedno sa svojim suprugom Jozom velikodušno je podarila život potomstvu i radovala se djeci svoje djece. Uz sve kućne obveze, na prvo je mjesto uvijek stavljala svetu misu i obiteljsku molitvu. Ta joj je žrtva oblikovala nježnu i blagu narav koja je i kod drugih poticala optimizam i dobro raspoloženje.

Pokojna Marija sahranjena je 13. svibnja na groblju Klenovica kod Novog Vinodolskog. Ukopne obrede u ime provincijala Bosne Srebrene predvodio je fra Damir Pavić, tajnik Provincije, a svetu misu zadušnicu fra Željko Brkić, gvardijan samostana Kraljeva Sutjeska.

Don Renzo Scapolo

(1937. – 2017.)

Dana 2. svibnja, u 79. godini u staračkom domu u San Carlo Borromeo u Solbiateu, preminuo je don Renzo Scapolo.

Pokojni don Renzo rođen je u San Giustina in Colle, u pokrajini Padovi, a za svećenika je zaređen 1965. godine. Za života se zdušno borio protiv ratova i naoružanja te nasilja i siromaštva. Svi koji su ga poznavali pamtit će ga po čovječnosti i odlučnosti, radosnome duhu i otvorenosti.

Sahranjen je 4. svibnja u župi Muggio. Misno slavlje u crkvi Como predvodio je mons. Oscar Cantoni u koncelebraciji šezdesetak svećenika i nazočnosti nekoliko stotina vjernika koji su došli odati priznanje pokojnome don Renzu.

U svojoj propovijedi mons. Cantoni je istaknuo da je don Scapolo bio „nezgodan svećenik”, kako za vjernike, tako i za subraću svećenike, a možda čak i za biskupe, jer je bio jedan od Božjih proroka. „Prorok po svojoj prirodi remeti mir zajedničkog djelovanja, budi nas iz letargije svakodnevice, prodrma nas i natjera da zauzmemo stav, kao pojedinci i kao zajednica.” kazao je mons. Oscar.

U SPOMEN

Stjepan Baban

(† 1993.)

Moj Pepo! U ovom mjesecu navršavaju se 24 godine od tvoje smrti... iako vrijeme prolazi, ponosna sam na tebe što si bio sa mnom. Uvijek si bio uz mene kad je trebalo! Pažljiv, nježan, pravedan i pošten čovjek, pomagao si i drugim ljudima koliko si mogao. Nikada nisi gledao tko je tko i kako se zove. Svaka pomisao na tebe nanosi mi bol, jer tebe više nema među nama: svakoga dana, mjeseca, godine, sve mi je teže bez tebe moj Pepo. /Tvoja Ljubica/

Ruža Mamić rođ. Rančić

(† 2007.)

Prije deset godina blago je u Gospodinu preminula Ruža rođ. Rančić. Iza sebe je ostavila mnogobrojnu obitelj u koju je utkala 80 svjetl ori jeci . ba

najvrijednije: bogoljublje, čovjekoljublje, rodoljublje i domoljublje. Ostavila je dubok trag na sve nas šireći nesebičnu ljubav u zajedništvu. Uz oca se nije bojala života. To je potvrdila svojim majčinstvom: jedanaest poroda, osmero živih. Radom i trudom ostvarili su svojoj djeci i unucima veliki blagoslov, na čemu im velika hvala! Nedugo poslije umrli su još Josip Kosor i Ivan Grubišić.

Ponosna sam na sve njih što su svjedočili Krista raspetoga, ali uskrsloga za sve nas. Neka ih dragi Bog nagradi vječnim mirom, a nama učvrsti vjeru, ufanje i nadu kao i dosada. Bogu hvala! /Vaši najmiliji/

Fra Valerije Stipić

(† 2009.)

Uvijek si u našim srcima, mislima i molitvama. Počivaj u zagrljaju Kristovu. /Tvoji najmiliji, č.s. Inocenta Stipić/

Franjo-Milenko Majdandžić

(† 2015.)

Zahvalni za dar ovozemaljskoga zajedništva, grlimo te svojim molitvama i nosimo u živoj uspomeni. /Tvoji najmiliji/

Jozeljić Drago Ana

(† 1997.) († 2016.)

Lijepo je bilo živjeti s Vama, a teško bez Vas. Počivajte u miru Božjem! /Neutješna kćer Vera/

Ja sam uskrnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.

(Iv 11,25)

Klasik u izdanju Svjetla riječi

Sestra Anđelka Jakovljević svoje je dobro čuvane recepte godinama objavljivala u Svjetlu riječi. Prva zbirka njezinih originalnih recepata za slana i slatka jela i torte izašla je 2008. godine. Do danas je izašlo i drugo, dopunjeno izdanje Kuhinje bez zidova.

Osigurajte svoj primjerak ove jedinstvene kuharice pozivom na broj telefona 033 726 200. Savršen priručnik za svaku kuhinju djevojke će ohrabriti za prve pobjede u kuhinji, a iskusnim kuharicama dati nove ideje.

Kuhinja bez zidova - samo u vašem Svjetlu riječi.

www.svjetlorijeci.ba

HODOČAŠĆE SV. IVI U PODMILAČJU

2017 Četvrtak, 15. lipnja 18.00 Devetnica Srijeda, 21. lipnja 18.00 Trodnevnica Petak, 23. lipnja 15.30 Pokorničko bogoslužje 16.00 Otvaranje proslave s iznošenjem

kipa sv. Ive u procesiji i misa

s pokorničkim bogoslužjem 18.00 Sveta misa i molitve za bolesnike 20.00 Put križa uz brdo Grabež 22.00 Molitveno-meditativni program

uz blagoslov ivanjske vatre Subota, 24. lipnja 6.30 Početak ispovijedanja 7.00 Sveta misa 8.30 Sveta misa 11.00 Središnja hodočasnička misa

s molitvama za bolesnike