Katolička karizmatska obnova - Žeđ za darovima Duha Svetoga (412/413)

vjera

• društvo • kultura

KATOLIČKA KARIZMATSKA OBNOVA

Žeđ za darovima Duha Svetoga Godina XXXV. ◆ broj 412-413 ◆ Sarajevo, srpanj - kolovoz 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

6

Nepoznata Biblija Mojsijev poziv i Božje ime

13

Reportaža Lonjsko polje Zeleno srce sred Hrvatske

22

račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

Tema broja Katolička karizmatska obnova Nova kršćanska religiozna praksa

Fotografija na naslovnoj stranici: Molitvena zajednica Loretto Duhovi 2017., Salzburg, Austrija

Aktualno Sv. Benedikt - Zaštitnik Europe Europa između volje za životom i nagona za smrću 26 Razgovor Fra Ante Vučković Otvoreni Božjem Duhu

48

Fra Jurina biljna ljekarna Kopriva – Urtica dioica

73

Svjetlo riječi

Riječ čitateljima

J

este li čuli za sindrom afričke impale? Naime, ova graciozna životinja može skočiti više od 9 metara u daljinu i 2,5 metra u visinu, a može ju se zarobiti zidom visokim samo jedan metar. Razlog? Impala nikad neće skočiti onamo kamo ne vidi gdje će joj noge završiti. Od životarenja do života dijeli je samo jedan mali skok, čak puno manji od onoga za koji je već osposobljena. Blokada nije u zidu, blokada je u njezinoj glavi. Da ironija bude veća, vjerojatno cijeli život provede optužujući zid za svoj jadan život. A tako to uvijek bude onda kad se problem vidi svugdje osim u sebi samome.

Odvažiti se i skočiti u očima nevidljivo čovjek može jedino vjerom kojom do punine realizira svoje sposobnosti i mogućnosti, svoj život. A to iziskuje hrabrost koja jedino uporište ima u djetinjem povjerenju u Božju riječ. Naravno

da je lakše hodati utabanim stazama.

Udobnije je svoj komadić života ograditi sigurnošću onoga što smo već istražili, provjerili. Ipak i takav život krije opasnosti, a najveća je manjak slobode, širine, rasta... A kad čovjek ograniči sebe, on to ubrzo učini i Bogu i bestidno se postavi sucem koji nepogrešivo razlikuje dobro i zlo, ispravno od neispravnoga, vjernika od nevjernika. Paradoksalno, on tako žilavo drži i čuva ono što ionako ne može zadržati, umjesto da se odvaži rasti i tako stjecati ono što ne može izgubiti: neraspadljivo blago vjere kojom postaje Božji a samim time i čovjekov prijatelj.

Međutim, i ovdje se, kao u svemu, može otići iz jedne krajnosti u drugu.

Tada takvi šizofrenim uvjerenjem u vlastitu širinu paradoksalno demonstriraju užasnu uskoću duha i promptno osuđuju, ismijavaju i omalovažavaju

sve ono što se ne uklapa u njihov kalup vjere, Boga i čovjeka. Pozivajući se stalno na slobodu, uhodano je limitiraju i uskraćuju svima osim samima sebi. Bez izgrađene i zdrave nutarnje i vanjske kontrole vrlo brzo se zapute u provaliju sinkretizma gdje se boje pomiješaju, okusi izgube, različitosti ignoriraju i individualnosti brišu, umjesto da se ozbiljno uzimaju u obzir i uvažavaju. A poznato je da se od svega gotovo uvijek dobije samo veliko ništa.

Po tko zna koji put potvrđuje se da je istina negdje u sredini i to u osobnom odgovoru na Božju ljubav i milost što je, ustvari, još jedna lijepa definicija vjere.

Na taj nas put usmjerava nitko drugi doli sam Bog koji je i doslovno bio u našim cipelama.

Fra Janko Ćuro, urednik s r p a n j - ko l ovoz 2017.

3

RIJEČ ČITATELJA

Protjerivanje Hrvata iz Pariza

Poštovani, nedavno ste pisali o Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu. Jako lijep tekst koji vidi budućnost HKM i svih nas Hrvata u dijaspori. Ne znam jeste li upoznati s trenutnom situacijom i

problemima koji su zadesili HKM Pariz. Prijeti nam deložacija, da nas se izbaci iz crkve koju smo sami izgradili iz ruševina, našim novcem i našim rukama. Šaljem vam link za tekst koji je objavio fenix-magazin.de da vam bolje objasni o čemu se radi.

Svi smo odgovorni

Poštovano Uredništvo, u lipanjskom broju Svjetla riječi pogodili ste u sridu gorućeg problema našeg naroda, a i Zapada kojim se dičimo i koji u svemu slijedimo, a koji sve više zapada u demografsku krizu i tako gubi svoju kulturu i identitet.

Temi ste pristupili s više znanastvenih aspekata i proročki vičete kao glas iz pustinje da svijet gori i nestaje kao što viče i onaj klaun u Ratzingerovoj knjizi Uvod u kršćanstvo. Nažalost, svijet zabave i konzumerizma vam ne vjeruje zbog maski i buke misleći da je to gluma ili laž. Hegelovski bih rekao da problematiku demografije Zapad ne vidi, kao što ne vidi šumu od drveća.

Naši stari su davno mudro rekli da planina pripada onome čije su ovce. Dakle, svi smo odgovorni za demografiju jer smo u krizi vrijednosti i konzumerizma sebični i kratkoročno gledamo sa strahom na najezdu svjetskog duha s Istoka. Hegel je u Povijesti filozofije dobro rekao da je povijest razvoj svjetskog

duha u vremenu koji seli sa Zapada na Istok i obratno u novije vrijeme. Filozof Hegel je tada proročki vidio da svjetski duh sa Zapada s Napoleonom i kasnijim ratovima seli prema Istoku, ali će se bilo kad s Istoka okrenuti na Zapad; što se nažalost danas i događa.

Potječem iz seoske obitelji s devetero djece gdje se živjelo teško, ali se nije selilo niti kukalo nego molilo i radilo.

Nadam se da ćete već naći neki način da javnost dozna za protjerivanje Hrvata u Parizu.

Lijepi pozdrav i hvala u ime naše zajednice.

Ana Gabelica, Pariz Bilo je dovoljno djece, pa su jedni odlazili za fratre, drugi u gradove i u daleki svijet, za razliku od danas kada se ima jedno ili nijedno dijete. Bježeći za boljim životom, često tražeći kruha nad pogačom, ognjišta se gase. Stari bi rekli za današnje vrijeme da je dobro da ne može bolje biti i da nikad nije previše djece niti novaca, jer duševno zdravlje i zadovoljstvo određuje svako vrijeme koje ima svoje breme.

Sreća nije tamo gdje nismo nego tamo gdje jesmo, na svom ognjištu i u svom narodu gdje je možda malo manje kruha i luksuza, ali zato više duha i sreće. Mudrome dosta i svi smo odgovorni kovači svoje sreće i sudbine.

Mir i dobro našem puku, ma gdje bio misli na svoju budućnost i potomstvo u čemu je najveće bogatstvo. Zaključit ću sa židovskom poslovicom – da sve može biti bolje ili gore. Za sadašnjost sam pesimist, a za budućnost optimist, jer kako kaže sveti Pavao, onaj uz koga je Bog neće propasti.

Tomo Barbić, Schwabmünchen

N ATJ E Č A J

za prijem studenata u Franjevački studentski dom u akademskoj 2017./2018. godini HKO Kruh sv. Ante Franjevačke provincije Bosne Srebrene vrši prijem studenata u Franjevački studentski dom: GLAVNE ODREDBE Prijaviti se mogu samo studenti na redovnom studiju. | Uzorno ponašanje za vrijeme sve četiri godine srednje škole (navedeno u svjedodžbi). | Socijalne prilike, ozbiljnost i čestitost u studiju, bez obzira na etničku i vjersku pripadnost. | Talentirani studenti slabijeg imovnog stanja. | Djeca bez jednog ili oba roditelja.

POTREBNI DOKUMENTI Popunjena prijavnica za prijem u Dom (obrazac prijave se nabavlja u Franjevačkom studentskom domu, Zagrebačka 18 ili na www.kruhsvante.com | Kopija osobne karte ili CIPS potvrda. | Zamolba s kratkim životopisom. | Uvjerenje visokoškolske ustanove da je osoba redovan/na student/ica u akademskoj 2017./2018. godini, s prijepisom ocjena o svim položenim ispitima (ovjereni obrazac uvjerenja sa dotičnog fakulteta). | Studenti koji ne mogu dobiti ovo uvjerenje do kraja Natječaja, kopijom indeksa trebaju dokazati da su redoviti studenti, te da su SVI ispiti položeni, tako da upis u 2017./2018. nije sporan, dakle kopija treba sadržavati liste predmeta, kao i položene ispite (studenti koji dostave Uvjerenje visokoškolske ustanove da je osoba redovan/na student/ica u akademskoj 2017./2018. imaju prednost).

Za studente koji upisuju prvu godinu studija potrebne su ovjerene kopije svjedodžbi sve 4 godine i završnog (maturalnog) ispita, te potvrda ili isprintana rang lista kao dokaz o upisu na fakultet. | Ovjerena kućna lista. | Potvrda o primanjima obitelji (za svakog člana s kućne liste): potvrda o visini zadnje plaće (kopija zadnjeg izreska plaće), kopija zadnjeg izreska mirovine, potvrda o neuposlenosti (od ureda za upošljavanje) ili dokaz o nekom drugom izvoru primanja (ovjerena izjava o tome čime se obitelj uzdržava – na primjer socijalne pomoći ili iz nekog drugog izvora prihoda). | Potvrdu o stupnju invalidnosti koju izdaje mjerodavno povjerenstvo (osobna, za roditelja ili staratelja). | Potvrde ili preporuke mjerodavnih osoba i institucija za one koji su u posljednjih 12 mjeseci obavljali volonterski rad. | Potvrda visokoškolske ustanove o studiranju brata/sestre – ukoliko studira izvan mjesta boravišta.

NEMAJU PRAVO NATJEČAJA Studenti Univerziteta u Sarajevu s mjestom prebivališta u Županiji/Kantonu Sarajevo, studenti stanari Doma iz prethodnih godina koji su izgubili to pravo zbog kršenja Pravilnika o kućnom redu, studenti koji obnavljaju godinu, izvanredni studenti i studenti koji su u srednjoj školi imali vladanje manje od „uzorno – odličan”.

ROK ZA PRIJAVU Prijave za natječaj s potpunom dokumentacijom primaju se isključivo od 15. srpnja do 15. kolovoza 2017. g.

Prijave slati na adresu: Franjevački studentski dom | Zagrebačka 18 | 71000 Sarajevo PRIJAVE DOSTAVLJENE NAKON 15. KOLOVOZA NEĆE SE UZETI U OBZIR! Detaljnije informacije možete dobiti na telefon 033 728 869 ili e-mail mladi.ksa@gmail.com Obrazac prijave možete preuzeti s web-stranice: www.kruhsvante.com ili izravno u službi Doma.

Povjerenstvo za prijem studenata napravit će rang listu primljenih studenata, koja će biti objavljena na oglasnoj ploči u Domu i na web stranici www.kruhsvante.com

Tema broja

Piše fra Pavo Filipović

KATOLIČKA KARIZMATSKA OBNOVA

Nova kršćanska religiozna praksa Nakon Drugoga vatikanskog sabora počeli su se javljati novi crkveni pokreti i duhovne zajednice u Katoličkoj Crkvi. Diljem svijeta raste njihova popularnost i na razini Crkve oni dobivaju potvrdu i ohrabrenje, ponajprije Biskupskom sinodom iz 1987. godine koja je raspravljala o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu, a potom i postsinodalnim apostolskim pismom Christifideles laici pape Ivana Pavla II. iz 1988. godine.

M

eđu svim tim mnoštvom crkvenih pokreta i duhovnih zajednica postkoncilskoga razdoblja, danas je svakako najpoznatiji i najbrojniji Katolička karizmatska obnova ili Obnova u Duhu Svetome, kako ga radije zovu sami njegovi članovi. Prisutan je, prema njihovim informacijama, u 240 država svijeta i broji preko 120 milijuna članova.

6 svjetl ori jeci . ba

Vatikan je Pokret kanonski odobrio 1993. godine i od tada mu je sjedište u Rimu pod nazivom International Catholic Charismatic Renewal Service (ICCRS).

Problem identiteta

U svim brošurama Međunarodne katoličke karizmatske obnove nalazimo informaciju kako su Pokret 1967. godine osnovali profesori i studenti Katoličkoga

sveučilišta Duquesne u Pittsburghu (Pennsylvania, SAD). U kolovozu 1966. godine nekolicina profesora s toga Sveučilišta, među njima i Ralph Keifer, sudjelovali su na Kongresu Curillos de cristianidad na kojemu ih je Steve Clark upoznao s knjigom protestantskoga pastora Davida Raya Wilkersona Križ i bodež (The Cross and the Switchblade).

Ta knjiga, koju je napisao u koautorstvu

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

Mojsijev poziv i Božje ime Mojsijev poziv, kako je opisan u Knjizi Izlaska, započinje spomenom promjene stanja u Egiptu gdje je umro faraon (Izl 2,23). Obično se misli da je to bio faraon Seti I., nakon kojega na vlast dolazi Ramzes II. atnje Izraelaca nastavljene su, a Bog se sjetio „svoga saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom” (2,24). Savez je prikazan, dakle, kao povod Božjem djelovanju i njegovu zauzimanju za narod.

P

Božja objava

Mojsije odlazi u pustaru, pasući stado, sve do „Horeba, brda Božjega” (3,1).

Unutar ove pripovijesti riječ je o udaljenom i sasvim izdvojenom mjestu, a njegovo značenje nije geografsko, nego teološko. Na tom se mjestu Mojsiju ukazuje anđeo. Premda se hebrejska riječ malah doista obično prevodi kao ‘anđeo’, ipak nije riječ o anđelu. Naime, kroz cijelu se ovu epizodu izmjenjuju simbol, posrednik i Bog sâm. Mojsije vidi simbol (gorući grm) i čuje Gospodinov glas (3,4-6.7-10.12), a samo čitatelj vidi da se Mojsiju objavio Božji glasnik. Sjaj plamena koji je privukao

Mojsijevu pažnju božanska je objava i to u obliku kakav se nalazi i u drugim starozavjetnim tekstovima (usp. Iz 19; Ps 18). Stoga grm ne sagorijeva, a cijeli je prizor čudnovat.

Sasvim je nepotrebno ovdje ulaziti u duge rasprave o naravi i vrsti grma, jer nije važan grm, nego plamen. Za „rasplamtjelu vatru” rečeno je da se pojavljuje „iz grma” u Izl 3,2, a sasvim iste riječi pojavljuju se i u 3,4 gdje se govori o tome kako je Bog zovnuo Mojsija „iz grma”.

Važan je podatak da se Bog ne objavljuje Mojsiju u nekom liku, nego glasom. Riječ je već ovdje o izbjegavanju prikazivanja Boga pod bilo kojim likom. Za mjesto kojem Mojsije prilazi rečeno je da je „sveto” i da pristupajući mora izuti obuću (3,5).

Iz svega je jasno da je riječ o božanskoj objavi Mojsiju. To potkrepljuje i činjenica da Mojsije zaklanja lice jer „bojao se u Boga gledati” (3,6), jer nijedan čovjek ne može Boga vidjeti i ostati na životu. Bog

Tetragram u crkvi sv. Karla u Beču

se ovdje objavljuje riječima: „Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev” (3,6). Dakle, on se objavljuje kao Bog kojega štuje Mojsijeva obitelj („Bog tvoga oca”), ali i kao Bog velikih obećanja danih praocima.

Obećanje dano Mojsiju

Srž je Mojsijeva poziva u recima 7-10, gdje se najprije podsjeća na nevolje Izraelaca u Egiptu (3,7.9) te donosi Božja odluka da izbavi narod i da mu dade kanaansku zemlju (3,8), a kao izvršitelj te odluke pozvan je Mojsije (3,10).

Nakon toga poziva slijedi živi dijalog između Boga i Mojsija u kojemu Mojsije ističe pet poteškoća koje mu onemogućavaju da bude Božji izvršitelj.

Poteškoće se sastoje u tome da Mojsije nema vlast nad narodom (3,11), da ne zna Božje ime (3,13), da mu narod neće vjerovati (4,1), da ne zna govoriti (4,10) i da bi netko drugi bio pogodniji (4,13). s r p a n j - ko l ovoz 2017.

13

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

„Plugged in” „Pognite glave i molite za Božji blagoslov”, poziva svećenik prisutne na završetku mise. Zatvaram oči, nakratko se poklonim i podignem glavu. Iza zatvorenih kapaka vidim svjetlost sunca koja me obasjava u bojama vitražnih prozora crkve. sjećam i onu drugu Svjetlost kojoj ni zidovi, ni prozori, ni kapci nisu prepreka da dopre do dubine moje duše i osvijetli svaki zanemareni ili prašnjavi kutak.

Otvaram ruke i pustim da dlanovi sami nađu poziciju koja umjesto riječi govori da sam spremna. Uzbuđenoga srca i potpuno otvorena Ljubavi, primam blagoslov. Svjetlost kao rijeka prolazi kroz moje vene, kapilare, do svake stanice moga tijela i do svakoga prostora između najmanjih atoma. Iz svakoga djelića moga bića Božji blagoslov preuzima moje boli i strahove zamjenjujući ih milošću i spokojem. Kao da struja Ljubavi prolazi kroz mene i u trenutku me obnavlja. „Što je Duh Sveti?” pita me moje dijete. „Hm... To je duh koji je svet”, odgovorim mu sa smiješkom na licu. „Mama, baš si smiješna”, nasmije se moj mališan. „Ne mislim na duha koji se skriva ispod bijele plahte, nego na duha kojega spominjemo u molitvama.”

Udahnem duboko i pomislim kako objasniti djetetu što je i tko je Duh

O

16 svjetl ori jeci . ba

Sveti. Umjesto definicija i filozofskih objašnjenja koje i odrasli teško razumiju, odgovorim mu da ću mu probati pokazati. On se u trenutku začudi, sa strahom da ću možda prizvati nekoga čudnog duha… Smirim ga govoreći mu da mi vjeruje jer Duh Sveti se ne vidi očima, samo srcem. Zagrlim ga čvrsto i iz dna svoga bića prošapćem: „Volim te najviše na svijetu.” Dijete me pogleda, uzvrati zagrljaj i odgovori: „A ja tebe još više.” Nakon kratke šutnje upita me: „I gdje je Duh?” Zagrlim ga još jače i stavim mu ruku najprije na njegovo srce, a onda na moje. „U ovom trenutku, tu i tu.” Kratko mi se nasmije, skoči iz moga zagrljaja i nastavi se igrati u svom svijetu ispunjenom prisutnošću Oca, Sina i Duha Svetoga.

Nekoliko tjedana kasnije mališan se posvađa s djevojčicom koja mu je najdraži prijatelj. Plače u mom krilu i pita me zašto ga tako jako boli u grudima?

Stavim mu ruku na srce i kažem: „Boli zato što volimo. Kad izgubimo ono što volimo, normalno je da osjećamo bol.”

Zar je i bol onda dio Duha Svetoga?

Mališan izraste u tinejdžera. Stojimo na misi i pjevamo s odličnim i dobro uvježbanim zborom. Pjevači suzdržano i s kontrolom pjevaju o radosti i ljubavi.

Na trenutak, makar znam što će se dogoditi, pustim srcu da se otvori i osjeti radost i ljubav o kojoj pjevamo. Glas mi postaje jači i obogaćen strujom životne energije koja prolazi kroz mene. Zbog te dodatne snage pjevam tiho, odskačem od ostalih. Moj tinejdžer mi šapne da se suzdržim jer mu je neugodno. Nekoliko glava se okreće prema nama da bi vidjeli tko to narušava uobičajeno.

Zagrlim svoga sina, stavim ruku na njegovo srce pa na moje i namignem mu: „Duh Sveti!” On zakoluta očima i nasmiješi mi se.

Pjevam iz srca, ali stojim sasvim mirno. Ne skačem, ne plješćem rukama, ne plešem, ne vičem amen iako osjećam potrebu za svim tim. Želim se prepustiti radosti i ljubavi kao dvogodišnje dijete kojeg još nisu ukorili kad pleše na crkvenoj klupi i ne poznaje strah. Ali već i ovako odskačem od pomalo uspavanoga svećenstva koje sasvim pristojno i smireno služi svetu misu. No kako već godinama zbog svoga mira usavršavam vještinu predavanja emocijama bez straha, poput dvogodišnjega djeteta, ali uz razum i disciplinu četrdesetogodišnjakinje, ne uzrokujem nemir.

Uključi prekidač

„Uključi svoj unutarnji prekidač!” viknem malom sinu prije mjuzikla u kojemu igra jednu od glavnih uloga. Kimne glavom potvrđujući da me je čuo i nestaje u hodniku službenoga ulaza.

Stojim nakratko dok ga ne izgubim iz vida prisjećajući se kako sam otkrila svoj „unutarnji prekidač”.

Još kao mala djevojčica osjetila sam neku Moć koja je bila veća od svih nas.

Iako nisam išla na vjeronauk i nisam znala definiciju Boga, bila sam zadivljena nečim čarobnim što je stvorilo i mene, i zvijezde na nebu, i tratinčice u travi. Dok bih pjevala, svijet oko mene

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

Putovanje do nakraj sebe Na posao putujem vlakom, gdje se uvijek mogu saznati razne priče, a najnovija me jako rastužila. Naime, istim vlakom osim lokalnih putnika, putuju i moji studenti na fakultet, a putuju i mnogi turisti. I tako su mi moji studenti ispričali da zavide turistima koji imaju priliku putovati stranim zemljama jer oni katkada nemaju ni za vlak da odu na predavanja.

P

oznajem dosta mojih vršnjaka koji nisu nikamo putovali. Dok su bili djeca, roditelji ih nisu nikamo vodili na put, a sada kada imaju vlastitu djecu, ponovno nikamo ne putuju. A putovanje je izvrsna stvar. Čim prijeđemo granicu, sve postaje drugačije – kuće su drugačije, sela su drugačija, gradovi su drugačiji, priroda je drugačija, ljudi su drugačiji. Mogu se vidjeti znamenite crkve i palače iz prošlosti, mogu se posjetiti muzeji s najvećim postignućima ljudskoga duha, mogu se vidjeti planine, vodopadi i obale kakve mi ovdje nemamo, mogu se jesti čudna jela i pića, mogu se doživjeti susreti s novim i drugačijim ljudima... Pa zašto onda ljudi ne putuju?

18 svjetl ori jeci . ba

Nemaju novca, reći ćete odmah. Ali posvuda ima već tako jeftinoga smještaja da vam je jeftinije nego doma, a osim toga, već na dan vožnje nalaze se Venecija, Beč, Postojna, Budimpešta – pa ipak ljudi nisu nikad tamo bili. A da i ne govorim da svako od tih putovanja stoji manje nego mjesečna rata za mobitel...

Tko ode, kajat će se

Moja kći je za lektiru nedavno čitala hrvatske narodne priče, a među njima je bila jedna o ljudima koji su otputovali u nepoznatu zemlju. Na ulasku u nju bili su upozoreni da je tamo kamenje čarobno – tko ga ponese sa sobom kući, kajat će se, a kajat će se i onaj koji ga ne ponese. Nitko od putnika nije se usu-

đivao dirnuti takvo začarano kamenje, osim jednoga koji nije mogao odoljeti i strpao je jedan kamenčić u džep. Kada se vratio kući, otkrio je da se kamen pretvorio u dragulj. Upozorenje se tako pokazalo istinitim – oni koji nisu uzeli nijedan kamen kajali su se jer su se mogli obogatiti, a kajao se i onaj koji ga je uzeo – jer nije ponio više s putovanja.

Meni se čini da je tako sa svakim putovanjem. Kada odemo u stranu zemlju, sve ono što je ondje obično, nama je neobično. Ondje možemo vidjeti neočekivane stvari, doživjeti razne pustolovine, steći prijatelje ili čak naći i ljubav – a kada se vratimo, to će biti dragulji u našem sjećanju. I ti će nam dragulji izazivati patnju jer će nam biti žao što ih nismo skupili više i što više ne možemo biti ondje daleko gdje smo bili sretni, makar i na čas. Čovjek koji ode na put nikada se više ne vrati s toga puta, barem ne posve. Uvijek negdje ostane dio njega, u tim prostranstvima, u velikim gradovima, među dragim prijateljima koji su se raspršili po svijetu i više se ne mogu sastati. Mislim da su ljudi koji ne putuju toga svjesni – da znaju da se preko obzora skrivaju divote koje će im otkriti da njihov život ovdje nije tako savršen i besprijekoran, da na svijetu postoje tisuće novih i nezamislivih mogućnosti.

Putovanje je stoga najbolji protuotrov za zatucanost, rekao je Mark Twain.

Vojna vježba

Mora se doduše priznati da obiteljski odmor može biti naporan poput vojne vježbe. Zamislite tipičnu situaciju da s djecom ljetujete u apartmanu iz kojega se morate voziti na plažu. Ustajanje, doručak, mazanje, pakiranje, ulazak u vrući auto, vožnja, traženje parkinga, desant na plažu, nakon sat i pol skupljanje stvari, ulazak u vrući auto, vožnja, traženje parkinga, kuhanje, pranje posuđa, zabavljanje mališana do popodnevnih sati, mazanje, pakiranje, ulazak u vrući auto, vožnja, traženje parkinga,

MLADOMISNICI 2017.

Fra Goran Barešić Sin je † Ive i † Ljubice r. Blaž, rođen 1980. u Zenici, Župa sv.

Jurja u Vitezu. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 16. srpnja u Vitezu.

Fra Emanuel Josić Sin je Milka i Spomenke r. Todić, rođen 1990. u Tuzli, Župa sv. Franje u Šikari. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 6. kolovoza u Šikari.

Fra Jure Šekerija Sin je Slavka i Ivke r. Čuljak, rođen 1991. u Travniku, Župa Uznesenja BDM u Uskoplju. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 13. kolovoza u Uskoplju.

Fra Želimir Gogić Sin je Jozepa i Helene r. Franjković, rođen 1992. u Varešu, Župa Bezgrešnog začeća BDM u Vijaci. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 12. kolovoza u Oćeviji.

Fra Dario Džigumović Sin je Ante i Mire r. Tikvić, rođen 1992. u Brčkom, Župa Bezgrešnog začeća BDM u Dubravama. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu.

Vlč. Ante Vrhovac Sin je Mate i Spomenke r. Gazibarić, rođen 1993. u Travniku, Župa Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku. Član je Vrhbosanske nadbiskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 5. kolovoza u N. Travniku.

Fra Alen Pajić Sin je Ivana i Anice r. Gustić, rođen 1988. u Tesliću, Župa sv. Josipa Radnika u Domanovićima, Čapljina. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 25. lipnja u Mostaru. Mlada misa: 16. srpnja u Domanovićima.

Fra Augustin Čordaš Sin je Davora i Katice r. Kapetan, rođen 1989. u Sarajevu, Župa Marije Majke Crkve u Mostaru. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 25. lipnja u Mostaru. Mlada misa: 23. srpnja u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Fra Zvonimir Pavičić Sin je Ante i Zdravke r. Lukić, rođen 1989. u Mostaru, Župa Uznesenja BDM Široki Brijeg. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 25. lipnja u Mostaru.

Mlada misa: 30. srpnja u Širokom Brijegu.

Vlč. Marin Krešić Sin je Ante i Milenke r. Golemac, rođen 1992. u Mostaru, Župa sv. Marka u Cimu. Član je Mostarsko-duvanjske biskupije.

Svećeničko ređenje: 25. lipnja u Mostaru. Mlada misa: 29. srpnja u Cimu.

20 svjetl ori jeci . ba

Snimio: fra Antonio Baketarić

Reportaža LONJSKO POLJE Piše Dragica Zeljko Selak Snimci: Ivan Bodržić

Zeleno srce sred Hrvatske Tolika snaga razdijeli se kroz izvore i rijeke i zagospodari svijetom i planetom. Proključaše dva čudesna vrela, jedno u Alpama, a drugo u Triglavu i spojiše se u jedinstven tok – rijeku Savu.

S

granice Austrije Sava kroz Sloveniju stiže u Hrvatsku grleći putem brojne pritoke pa u proljeće i jesen bogato iz korita izlijeva poplavnu vodu i oblikuje raznolike prirodne ljepote u jedinstven krajolik Savske nizine. A kad prigrli Lonju rijeku, tada čudesno stvara golemo jezero s otocima poplavljenih šuma. Nastaje zeleno srce sred Hrvatske i rađa se božanstveni perivoj – Lonjsko polje, stoljetno gnjezdište bijele rode.

22 svjetl ori jeci . ba

Do Lonjskoga polja valjalo je doći i otkriti savske mrtvaje i sokake. Okupati se u rosnoj močvari. Pomirisati šume i livade. Odmoriti se u nebeskom smiraju i upiti miris hrastovih trjemova.

I dođoh.

Park prirode

Park prirode Lonjsko polje, jedinstvene flore i faune, smjestio se između Siska i Nove Gradiške, Save i Moslavačke gore, dijelom uz Lonju. Najveće je zaštićeno

poplavno područje u Dunavskom slijevu. Obuhvaća polja Lonjsko, Mokro i Poganovo s naseljima uz lijevu obalu Save. U proljeće vode bujaju i plave lijevu obalu Save rađajući močvarnu riznicu staništa i gnjezdilišta rijetkih i ugroženih ptica. To carstvo ptica i najveće mrijestilište šarana u Europi nastanjuju dabar i vidra, jelen i srna, divlja mačka, kornjača, gatalinka, umbra, nežica, crvenorepa bjelica, balavac prugasti, vretenar, ugrožena alpska rozalija...

Aktualno SV. BENEDIKT – ZAŠTITNIK EUROPE Piše Ivan Bubalo

Europa između volje za životom i nagona za smrću Tijekom raspada Zapadnoga Rimskog Carstva malo je nedostajalo da klasična grčko-rimska civilizacija u potpunosti nestane u sveopćem kaosu te da iz nje uopće ne proiziđe novi svijet duha koji će baštiniti njezine najbolje plodove. svojoj izvrsnoj knjizi Civilizacija K. Clark piše: „Zapravo se ona jedva provukla”, a mi „kao nasljednici Grčke i Rima, jedva jedvice umaknuli”. Dogodilo se to zahvaljujući usponu Crkve, jedine čvrsto organizirane nove duhovne moći na razvalinama Staroga svijeta, koja je u svoj nauk preuzela elemente antičke kulture koji su bili kompatibilni s kršćanskom vjerom.

Na taj je način tijekom evangelizacije novopridošlih naroda Crkva zajedno s

U

26 svjetl ori jeci . ba

evanđeljem tim „barbarima” posredovala i sadržaje klasičnoga obrazovanja i kulture.

Ne smije se pritom smetnuti s uma da je to uspjelo samo zahvaljujući ratnim uspjesima novih moćnih političkih čimbenika koji će se postupno sve više razumijevati kao baštinici Rimskoga Imperija: „Bez pobjede Karla Martela nad Maurima kod Poitiersa 732. godine zapadne civilizacije ne bi možda nikad bilo, a bez neumornih

vojničkih pohoda Karla Velikog nikad ne bismo mogli zamisliti sjedinjenu Europu” – da se ponovno pozovemo na Clarka.

Na početku Europe stoji dakle Crkva kao dominantna sila i nosiva duhovna snaga novoga, kršćanskoga Imperija. Nisu joj, naravno, prvotno bili na umu ni carstvo ni Europa, nego prije svega evangelizacija, ali je zahvaljujući upravo pokrštavanju kontinenta nastala kršćanska Europa koja je sebe razumijevala kao nasljednicu Rimskoga Imperija na koju je on prenesen (translatio imperii). Ta je Europa nastala kao duhovna i civilizacijska sinteza proistekla iz posredovanja zajedničke baštine triju svjetskopovijesnih središta – Atene (grčka filozofija), Rima (rimsko pravo) i Jeruzalema (kršćanska vjera) – vitalnim novopridošlim plemenima tijekom velike „seobe naroda”, nošenima snažnom voljom za životom.

Križem, knjigom i plugom

Dugi proces „civiliziranja” odvijao se pod presudnim utjecajem novih snažnih žarišta života u samostanima benediktinskoga tipa. Pothvat utemeljitelja zapadnoga redovništva sv. Benedikta iz Nursije (o. 480. – 547.) nije bio usmjeren na spašavanje oronuloga Carstva niti na bijeg od grešnoga svijeta u samotnu pustinjačku duhovnost. Bio je to, kako kaže T. Šagi-Bunić, „pokušaj ovozemaljskog proživljavanja bitnih vrijednosti kršćanskog života u onom vremenu i prostoru, pokušaj da se mala jezgra ljudskog društva uredi po evanđeoskim načelima na takav način da to bude moglo funkcionirati kao svakodnevna zbilja”. U tu svrhu Benedikt je utemeljio poseban tip samostana, bitno određen stalnošću (stabilitas loci), što se pokazalo presudnim za prenošenje i daljnje stvaranje kulture.

Na taj je način nastao čitav mali svijet zaokruženih i samostojnih zajednica molitve i rada (ora et labora) – kako duhovnoga tako i fizičkoga. Fizički rad nije

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Zapreka krvnoga srodstva Pojam krvnoga srodstva je nešto s čime se susrećemo u svakodnevici, najčešće kada krenu obiteljske priče o bližoj i daljnjoj rodbini. Tada se pokušava odrediti i stupanj (koljeno) krvnoga srodstva, odnosno vidjeti na koji način ta krvna veza postoji među srodnicima.

D

obro je da čovjek poznaje svoje korijene, ali i širu rodbinu, naročito kada se radi o tomu da se izbjegne ženidba između bliskih rođaka. Stoga i u Zakoniku Katoličke Crkve postoji točno definirana zapreka krvnoga srodstva koja u kanonu 1091 § 1 i 2 kaže da je u ravnoj liniji krvnoga srodstva nevaljana ženidba među svim precima i potomcima, bilo zakonitim bilo naravnim, dok je u pobočnoj liniji nevaljana sve do četvrtoga koljena uključivo. Možda će se nekima ova odredba učiniti preblizu, ali treba napomenuti da uvijek postoji i moralna obveza napominjati ljudima da što je stupanjska udaljenost osoba od zajedničkoga korijena veća, to je bolje za zdravlje potomstva.

Time se izbjegava mogućnost spajanja iste krvi koja može imati za posljedicu genetsku deformaciju potomstva.

Zakon je ovdje sasvim jasan i precizan te se isključuje svaka mogućnost

dvojbe. Najčešći problemi koji se javljaju kod ovoga kanona nastaju u trenutku njegove primjene na konkretnim slučajevima, tj. onda kada ljudi sami pokušavaju izračunati stupanj krvnoga srodstva. Naime, u narodu postoji „više oblika” računanja krvnoga srodstva koji se temelje na nekim predajama i na logici narodnoga mentaliteta koji često nisu ni izbliza u skladu s crkvenim računanjem koji se još naziva i rimskim (ZKP – 1983).

Računanje krvnoga srodstva

Da bi ova crkvena zapreka bila jasnija, a samim time da bi pojam krvnoga srodstva i njegovo računanje bilo ispravno shvaćeno, potrebno je vidjeti što Crkva naziva srodstvom, kako se ono uistinu računa i po kojim pravilima. Odmah treba napomenuti da se pravilo po kojemu se računa krvno srodstvo ne temelji

na ženidbi, nego na rađanju općenito bez obzira radi li se o zakonitoj ili nezakonitoj, valjanoj ili nevaljanoj ženidbi. Što je onda srodstvo? Srodstvo je odnos između dviju ili više osoba zasnovan na međusobnoj vezi koja može biti: biološke prirode i temelji se na krvnoj vezi, zatim sociološke prirode koja se naziva tazbinsko srodstvo ili svojta, a nastaje iz valjane ženidbe između muža i ženinih krvnih srodnika i između žene i muževih krvnih srodnika i pravne prirode koja se temelji na činjenici zakonskoga posvojenja.

Krvno srodstvo je krvna veza koja postoji između osoba koje potječu jedna od druge ili imaju zajednički korijen, a ne potječu jedna od druge. Njegovo se računanje vrši po linijama (lozama) i stupnjevima (koljenima).

Zajednički korijen (stipes) su osobe ili osoba od koje neposredno u pravoj liniji ili posredno u pobočnoj liniji potječu krvno srodne osobe, tj. potomci.

Redovito su to dvije osobe, otac i majka.

Postoji mogućnost da zajednički korijen čini samo jedna osoba, ili otac ili majka. Npr. muž i žena ili samo jedno od njih prije trenutnoga braka već su prije izrodili djecu u prethodnom braku. Njihova djeca iz sadašnjega braka i djeca iz prvoga braka su polubraća ili polusestre po ocu ili majci i među njima postoji jednostrano krvno srodstvo.

Stupanj (gradus) ili koljeno je mjera za udaljenost osobe od zajedničkoga korijena. Linija ili loza je neprekidni niz osoba koje potječu od zajedničkoga korijena, a može biti ravna i pobočna.

Ravna linija srodstva

Linija je ravna kad osobe potječu jedna od druge, npr. otac, sin, unuk, praunuk itd. Može biti silazna ili uzlazna. Linija je uzlazna ako se imaju u vidu preci, a silazna ako se promatraju potomci iste osobe. U ravnoj liniji ili lozi toliko je stupnjeva koliko je rođenja ili koliko je osoba (tot gradus, quot generationes) pošto se oduzme korijen. Sukladno tome, otac/ majka i sin/kći su srodni u 1. stupnju s r p a n j - ko l ovoz 2017.

29

BH retrospektiva

Piše fra Petar Jeleč

(Ne)moralnost politike Nedavno se navršilo punih dvadeset pet godina otkada je vojska Republike Srpske počinila stravičan zločin nad Hrvatima i Bošnjacima grada Prijedora i okolnih sela. Tomu svjedoči i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu. tu su grobnicu srpski zločinci ukopavali pobijene civile iz Prijedora i okolnih mjesta. Prije samoga pokolja naredili su nesrbima da na svoje kuće i stanove izvjese bijele trake kako bi k’o biva pokazali svoju lojalnost novim vlastima. Bila je to dobro smišljena prijevara jer su na taj način lakše raspoznavali hrvatske i bošnjačke kuće i stanove i odvodili ljude u logore i na stratišta.

Tužnu sudbinu je doživjelo i hrvatsko selo Briševo. Brigade iz sastava Banjalučkoga korpusa Srpske vojske, prijedorska 5. kozarska brigada i sanskomošćanska 6. krajiška brigada uz pomoć Srba iz susjednih sela izvršile su 24. i 25. srpnja mješoviti napad topništvom, minobacačima i pješaštvom, a potom su ušle u to selo te su na posebno okrutan način pobile 67 civila među kojima veliki broj starijih osoba i djece. Inače su srpske snage u ovim pokoljima u ljeto

U

36 svjetl ori jeci . ba

1992. u prijedorskoj općini između ostalih ubile ukupno 102 djece, što na poseban način govori o nakani potpunoga uništenja nesrpskoga stanovništva ovih krajeva i strašna je nepravda što je Haški sud ograničio optužbu za genocid samo na Srebrenicu jer je u Prijedoru bio isti modus operandi kao i u Srebrenici.

Tužna sudbina

Selo i župa Briševo izbrisani su sa zemljopisne karte i danas nitko tamo ne živi. Slična stvar dogodila se i s hrvatskim selima od Johovca, preko Foče, Komarice, Cera, Modrana, Plehana, Dervente, sve do Bosanskoga Broda jer nakon agresije nije ostao ni kamen na kamenu u tim selima. Danas na potezu od Doboja do Bosanskoga Broda, nekad najkompaktnijega hrvatskog područja u Bosni, živi tek nešto više od 800 starijih ljudi. Ono što posebno boli

svakoga normalnog čovjeka jest odnos službenih hrvatskih vlasti i medija prema sudbini briševskih i posavskih Hrvata. Ni HDZ i Dragan Čović, ni hrvatski predstavnici u vlasti Republike Srpske iz ove stranke nikad nisu obišli Briševo, nikad ga nisu ni spomenuli u svojim javnim nastupima. Teško ćete u Večernjem listu ili na tzv. hrvatskim portalima u BiH ikad naći išta napisano o Briševu i stradanju posavskih Hrvata.

Nedavno je prošla još jedna tužna 25. obljetnica uništenja posavskih sela, a ni spomena, ni jedne jedine riječi o najvećem egzodusu Hrvata u zadnjem ratu… Tuga, jad i čemer kakvi nas ljudi vode i kako se selektivno odnose prema žrtvama. Zbog toga što je to korisno opstanku na vlasti treba stalno, svaki dan iznova, potencirati hrvatske žrtve od strane bošnjačke vojske, ali potpuno prešućivati neviđene masakre i uništenja koje je počinila srpska vojska. Zar i jedne i druge žrtve ne zaslužuju jednak tretman? Prave europske vrijednosti stožerne hrvatske stranke, nema šta!

Lažni borci protiv terorizma

Kao što smo mogli čitati u medijima, Saudijska Arabija, Egipat, Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) u ponedjeljak su zaredom objavili prekid diplomatskih i drugih veza s Katarom optužujući ga za „potporu terorizmu”, napose mrežama Al-Kaidi, džihadističkoj skupini Islamskoj državi (IS) i Muslimanskom bratstvu. Sve se to događa nakon samo nekoliko tjedana od posjeta novoga američkog predsjednika Donalda Trumpa Saudijskoj Arabiji gdje je s tamošnjim vlastima sklopio dogovor o izvozu američkoga oružja toj državi u vrijednosti od 360 milijardi dolara. Ovoj izolaciji Katara obradovao se i izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman koji je izjavio kako „odluka većine monarhija Zaljeva da prekinu veze s Katarom otvara put za suradnju s tim zemljama u borbi protiv terorizma koji sponzorira Katar”.

HR retrospektiva

Piše dr. sc. Božo Skoko

Europa, a ne Balkan Ove jeseni konačno će započeti gradnja Pelješkoga mosta koji će prometno i simbolično povezati jug Hrvatske s ostatkom zemlje. Zaobići će bosanskohercegovački teritorij u Neumu koji presijeca Hrvatsku još od razmirica Dubrovačke Republike i Venecije.

N

aime, tad su lukavi Dubrovčani taj komadić teritorija poklonili Turcima kako ne bi morali graničiti s Mlečanima.

Vesele se tome stanovnici Dubrovačko-neretvanske županije, ali i svi koji ovih ljetnih mjeseci prolaze čak dvije državne granice s Bosnom i Hercegovinom kako bi iz Splita ili Makarske došli do Dubrovnika. Strancima to nikada nije bilo jasno, a lokalno stanovništvo se ionako godinama ne miri s novim graničnim režimom pitajući se – kakva je to sad neprobojna Schengenska granica kad isti narod živi s obje strane!? Ali nije glavna vijest Pelješki most, budući da se o njemu priča punih dvadeset godina, polažu kameni temeljci, otvaraju radovi i na njima dobivaju izbori. Vijest je da čak 85 % vrijednosti mosta, u iznosu od 357 milijuna eura, financira Europska unija i da su 38 svjetl ori jeci . ba

novci već na raspolaganju Hrvatskim cestama. Najveći je to projekt u povijesti Hrvatske koji će biti financiran europskim sredstvima, a političari mu već tepaju kako će biti „simbol Hrvatske i ujediniti naciju” te kako je „majka svih infrastrukturnih projekata”. Činjenica da je Europska komisija povezivanje krajnjega juga s ostatkom Hrvatske ocijenila potrebnim iz strateških razloga te ga odlučila sufinancirati u maksimalnom mogućem iznosu, vratila je povjerenje hrvatskih građana u tu zajednicu država i naroda, čija je Hrvatska članica pune četiri godine. Već smo se naslušali prigovora kako smo ušli u Europsku uniju pomalo prekasno, kad su se mnogi zasitili europskoga zajedništva, a novci potrošili. Zavidjeli smo Španjolskoj i Portugalu koji su ušavši u zajednicu još 1986. iskoristili sve blagodati širenja i sufinanciranja razvoja i

prometne infrastrukture. Omalovažavali smo se tvrdeći da ionako ni na što nećemo moći utjecati i nikakvu korist izvući, a vidjeli smo kako se stare članice odnose prema novoj Europi kod izbjegličkoga vala, kad su Mađarska, Austrija i Slovenija počele podizati zidove prema nama ostavljajući probleme Hrvatskoj, kao pridošlici u razredu koji se tek treba dokazati.

Treba biti iskren i priznati da je Europska unija i do sada financirala mnogobrojne projekte diljem Hrvatske, a zahvaljujući prekograničnoj suradnji njihove pogodnosti osjećaju i pojedini krajevi Bosne i Hercegovine. Međutim, sad se Brisel ozbiljno iskazao i poručio da je i njemu važno ono što je važno Hrvatima. I tu se krije tajna jačanja popularnosti Europske unije u Hrvatskoj. Građani počinju uviđati da nas Europa smatra svojima i da naše probleme doživljava važnima. Vjerujemo da će tako biti i na drugim poljima, jer smo bili svjedoci i maćehinskoga odnosa. Međutim, čak ni tada Hrvati nisu gubili nadu i bježali od svoga europskoga identiteta.

Prozapadni eurofili

Danas kad su ispunili svoje snove o „povijesnom povratku Europi”, odnosno članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu, hrvatski građani tek otkrivaju mogućnosti takvih zajednica, ali čvrsto vjeruju da im je tamo mjesto. Svjedoči tome i istraživanje provedeno za potrebe međunarodne konferencije Globsec, vodeće srednjoeuropske konferencije s područja vanjske i sigurnosne politike održane u Bratislavi. Istraživanje je bilo posvećeno stajalištima građana u sedam država Srednje i Istočne Europe o odnosu prema drugim državama, zajedničkim vrijednostima i sigurnosti. Tako smo doznali da nijedna nacija postkomunističke Europe nije uvjerenija u pripadnost Zapadu u političkom i kulturnom smislu kao što su Hrvati. Čak 56 % Hrvata birajući između zapadnoga bloka, sredine (neutralnih) i istočnoga, odlučilo se za

Piše Miljenka Koštro

Molitva Bogu Bože, žedan je ovaj svijet.

Napoji ga milosrđem svojim, Kao kiša u vrtu cvijet.

Ti si milostiv, zato se ne bojim.

Pošalji, Bože, snagu Duha Svetoga, Molitve izviru iz srca ljudskoga.

Oslobodi nas grijeha teškoga, Smisao života samo je uz Boga.

Bože, vladar si našeg života, Nek zaslužimo kraljevstvo Tvoje.

Prevelika je Tvoja ljubav i dobrota, Na putu k Nebu pruži nam ruke svoje.

Velika je Tvoja milost, za našu potrebu.

Ispuni nas vjerom, daj svagdašnjeg kruha.

Duša i tijelo da u grijehu ne zebu. Živimo vjerom u Oca, Sina i Svetog Duha!

Politički (ne)korektno!?

Piše fra Pavo Filipović

Nepoznati Bog Vjerojatno jedan od najpoznatijih navjestiteljskih nastupa Apostola naroda bijaše njegov čuveni govor na atenskome Areopagu. Atenjanima Pavao kaže: Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem (Dj 17,23).

N

epoznati Bog kojega bi u današnje vrijeme trebalo navijestiti, zapravo je treća božanska osoba – Duh Sveti. U svomu romanu iz 1891. godine Là-bas (hrv. Tamo dolje), napisanu nakon iskustva obraćenja, Charles Marie Georges Huysmans (1848. – 1907.) govori o dubokome padu (dekadenciji) tadašnjega društva u kojemu su trend postala okultno-sotonistička tajna društava. Na kraju romana Huysmans pred čitatelje stavlja lik eremita Carhaixa koji se povlači u zvonik crkve i usrdno moli za dolazak Duha Svetoga. Samo u Duhu Svetomu vidi Huysmans lijek protiv okultnoga koje rastače Zapad.

Duh Sveti? Tko je on uopće? Neka je vjeroučiteljica krizmanicima postavila upravo to pitanje: Tko je Duh Sveti? Jedan odgovor je glasio da je ptica, drugi da je golub. Ali ne treba nas čuditi nepoznavanje Duha Svetoga kod današnjih generacija mladih kada ga se i u suvremenoj teologiji naziva „nepoznatim Bogom”. Čini se zapravo kako je Duh 40 svjetl ori jeci . ba

Sveti nekako uvijek bio velika nepoznanica kršćanima. Zar se nije i apostol Pavao čudio Efežanima: Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali? Oni će mu: Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti (Dj 19,2). Žalosno je, ali istinito: treća osoba Presvetoga Trojstva u redu imenovanja (misli se na znak križa: U ime Oca..., op. a.), Duh Sveti, ujedno je i posljednja u spoznaji i štovanju kod kršćana, kaže Jean-Joseph de Gaume u svojoj knjizi o Duhu Svetomu te nastavlja: Ovaj duboki zaborav, recimo to onako kako i jest, ova općenita nezahvalnost predstavlja neku vrstu kalvarije Duha Svetoga. Toliki zaborav, pored tolike egzistencijalne važnosti za kršćanstvo?!

Neomacedonijanizam

Sveti Bazilije Veliki, teolog Duha Svetoga, kaže na jednome mjestu otprilike ovako: Duh sve stvara: spusti li se na carinika, on postane evanđelist (Matej); siđe li na progonitelja, taj postane navjestitelj Riječi (Pavao); dođe li na zatajnika,

od njega učini onoga koji će prvi posvjedočiti njegovu ljubav (Petar).

Izlišno bi zapravo bilo dokazivati neizmjernu važnost treće osobe Presvetoga Trojstva! Ali od vremena prvoga zanesenjačkog pokreta (montanizma) u povijesti Crkve u 2. stoljeću, koji je pokrenuo na kršćanstvo obraćeni poganski svećenik Montan, a koji sebe smatraše „vjesnikom i prorokom Duha Svetoga”, Crkva kao da je ostala rezervirana prema trećoj božanskoj osobi.

Taj zaborav, ta stranost Duha Svetoga i rezerviranost Crkve prema njemu imaju dakako dalekosežne posljedice. U vrijeme sv. Atanazija Velikoga (296. – 374.) krivovjerci su najžešće osporavali božanstvo Duha Svetoga zbog čega ih on naziva „pneumatomasima”, tj. onima koji se bore protiv Duha Svetoga. Danas možda nećemo baš naći onih koji Duhu Svetomu osporavaju božanstvo, ali ćemo svakako naći onih koji u teologiji, pastoralnoj praksi i molitvenome životu minimaliziraju njegovu ulogu i važnost.

Thomas Colyandro to naziva „neomacedonijanizmom”, po heretičkome biskupu Macedoniju. Taj suvremeni neomacedonijanizam čini da Crkva bude nevjerodostojna u svijetu, da se ne obnavlja i ne pomlađuje, ne posvećuje.

Opasnost od zaborava

Parafrazirajući jednu izreku sv. Jeronima, mogli bismo reći kako se bez Duha Svetoga uvijek iznova u povijesti kršćanstva i Crkve događa da imamo posvjetovnjačene klerike i poduhovnjačene laike. Sv. Jeronim je siguran: i jedni i drugi uništavaju Crkvu. Opasnost minimaliziranja ili zaborava Duha Svetoga uočio je u novome vijeku prvi „prorok Duha Svetoga” i marijanski svetac Louis-Marie Grignion de Montfort (1673. – 1716.), koji Mariju i Duha Svetoga smatra protagonistima posljednjega vremena.

Pater Andrea D’Ascanio, kapucin, primjećuje kako suvremeni teolozi općenito preferiraju ne zadržavati se na toj

Ususret blagdanu sv. Klare Asiške

Piše Rafaela Obučić

Oaza radosti i molitve Proslava blagdana sv. Klare Asiške, utemeljiteljice Drugoga franjevačkog reda, i ove će godine 11. kolovoza okupiti mnoštvo vjernika u Župi Brestovsko, gdje je smješten i jedini samostan sestara klarisa u BiH. Na ovaj plodonosni brežuljak osobito će se uputiti oni koji su po zagovoru ove velike katoličke svetice doživjeli uslišanje svojih najdubljih molitava kako bi zahvalili Bogu.

U

samome srcu bosanskoga franjevaštva, između drevnoga fojničkog, kreševskog i sutješkog samostana, gotovo preko brda visočkom rasadniku franjevačkih zvanja i sarajevskom provincijskom sjedištu, već tridesetak godina samostan sv. Klare Asiške u tišini i miru osluškuje ljudsku patnju i na nju odgovara poslanjem povjerenim mu od početka.

Sklopljenim rukama i na koljenima sestre klarise, pozvane služiti bližnjima iza zatvorenih vrata, svakodnevno prose od svoga Zaručnika mnoge milosti za čovjeka s različitim potrebama. Samo Bog zna koliko se po zagovoru asiške svetice rodilo djece kojima se spremao pobačaj, a poslije su obilato blagoslovila svoje roditelje i koliko je onih koji 44 svjetl ori jeci . ba

su čeznuli za radošću dječjega smijeha i prvih izgovorenih riječi dobilo prinove? Radosno prihvaćena i življena pokora ovih poniznih sestara sjedinila je brojne rasute obitelji i podarila Crkvi i društvu čestite vjernike koji su ostali na ovome tlu unatoč svemu ili usprkos mnogočemu. Po njihovim molitvama mnogo je supružnika ustrajalo na trnovitom bračnom putu. Koliko ih se samo izmirilo s Bogom i nanovo otkrilo da su ljubljena djeca Oca na nebesima! A koliko ih se po zagovoru ove franjevačke svetice poželjelo zaogrnuti habitom i pronositi ovim svijetom Radosnu vijest!

Sve su ovo i još mnogo više izmolile siromašne gospođe koje su nekoć rekle Da Gospodinu, računajući s Njegovom snagom i providnosti, svjesne svoje slabosti.

Obećale su se samo svojski truditi sačuvati čistoću srca i tijela, razdati sve što su ikad posjedovale i poći bosonoge Njemu u zagrljaj, u dom u kojemu će biti poslušne časnoj majci koja bdije nad njima, svojim kćerima. Ni one, poput njihove duhovne Majke Klare, nisu štedjele sebe, nego su se svesrdno stavile na raspolaganje braći i sestrama, svome narodu i u konačnici svijetu koji još nije upoznao Lice Gospodnje.

Iza rešetaka koje ih simbolično odvajaju od svijeta, zagledane u Vječnost, u svom srcu osluškuju Stvoriteljev glas. Jer čovjek najbolje srcem vidi i čuje, očima se ne otkriva ni dubina ni širina.

Klara Asiška prepoznala je Božji zov i prije osam stoljeća hrabro zakoračila neutrtim stazama, usprkos protivljenju njezinih roditelja i mnogobrojne plemićke rodbine koja ju je htjela vezati svojim kratkoročnim ciljevima. Ni slutila nije da će njezina potpuna opredijeljenost za Krista i jedina želja služiti Njemu u svemu uroditi prvim ženskim franjevačkim pokretom, koji danas broji oko dvadeset tisuća sestara klarisa u svijetu, raspoređenih u oko 950 samostana. Dovoljno je bilo vjerovati, kao što je i njezin duhovni brat i otac, sv. Franjo Asiški povjerovao i krenuo za glasom koji mu je progovorio: Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši! Poslušavši tada, na ruševinama samostana sv. Damjana udareni su temelji franjevaštva, koje se zatim sa sv. Klarom, poput dva rukavca izlilo svijetom i natopilo ga plodovima neuništive vjere za koju se mnogi nisu bojali ni krv proliti.

Utočište u Bosni

Provincijsko vodstvo, na čelu s pokojnim provincijalom fra Lukom Markešićem, svoju je želju da cijelu franjevačku obitelj okupe u središtu Bosne ostvarilo izgradnjom i blagoslovom samostana 1989. godine, uoči 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu (1291.). Provincijalovoj želji posebno se obradovala s. Hijacinta Batinić, opatica današnjega samostana, jer je i sama u srcu dugo čuvala istu nakanu. Zajedno s još tri

Razgovor

DR. FRA ANTE VUČKOVIĆ sveučilišni profesor 48 svjetl ori jeci . ba

Otvoreni Božjem Duhu

Razgovarao fra Janko Ćuro

Nije uzalud Novi zavjet radosna vijest. Od tada više nije moguće isključiti da u bilo kojem vremenu ponovno proradi vulkan koji je jednom promijenio lice zemlje. Probuđivanje živoga odnosa s Uskrslim prati Crkvu od njezina početka

F

ra Ante Vučković rođen je 1958. u Sinju. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i Franjevačku klasičnu gimnaziju. Kao svećenički kandidat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj i Zagrebu, a diplomirao je 1984. godine. Za svećenika je zaređen 1983. u Sinju i zatim pastoralno djelovao u Metkoviću i Münchenu. Ondje je na Filozofskom fakultetu započeo poslijediplomski studij, koji je potom nastavio u Rimu. Akademski stupanj doktora filozofije stekao je 1993. na Papinskom učilištu Antonianum, s doktorskim radom pod naslovom Dimenzija slušanja u Martina Heideggera.

Po završetku studija predavao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, na Antonianumu u Rimu i u međunarodnom bogoslovnom sjemeništu za kandidate Neokatekumenskoga puta Redemptoris Mater u Puli. Bio je dekan KBF-a u Splitu i prodekan za znanost istoga učilišta. Trenutno predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i na Odsjeku za

filozofiju Filozofskoga fakulteta u Splitu. Sudionik je znanstvenih simpozija, a svoje članke objavljuje u različitim teološkim i filozofskim časopisima na hrvatskomu jeziku. Član je uredničkoga vijeća časopisa Crkva u svijetu i član znanstvenoga vijeća časopisa Nova prisutnost. U franjevačkoj reviji Svjetlo riječi ispisivao je retke kolumne Zapažanje na rubu od 2009. do 2013. godine. U jubilejskoj Godini milosrđa bio je imenovan misionarom milosrđa. Izabran je za pročelnika Franjevačkog instituta za kulturu mira u Splitu, u okviru kojeg se bavi tematikom milosrđa, pomirenja i praštanja.

Katolička karizmatska obnova je mlad pokret koji je relativno brzo prerastao u instituciju s preko 120 milijuna članova. Očito današnji čovjek treba nove načine evangelizacije. Je li on nadišao dosadašnju duhovnost i prakticiranje vjere koje nudi Crkva? Ili je to jednostavno nova stepenica angažiranijega i emocionalnijega rasta u vjeri?

Brzi i veliki rast karizmatskoga pokreta, kako u Katoličkoj Crkvi tako i u

protestantskim, odnosno evangeličkim Crkvama pokazuje u svom temelju glad suvremenoga svijeta. Nije dovoljna formalna pripadnost Crkvi i mnoge ne ispunjava samo uigrana pastoralna skrb. Crkva je nastala kao pokret nošen jakim emocijama i nečuvenom egzistencijalnom snagom koja je izvirala iz vjere u Uskrsloga. Nije uzalud Novi zavjet radosna vijest. Od tada više nije moguće isključiti da u bilo kojem vremenu ponovno proradi vulkan koji je jednom promijenio lice zemlje.

Probuđivanje živoga odnosa s Uskrslim prati Crkvu od njezina početka. Širenje karizmatskoga pokreta je povezano i s velikom osamljenošću i otuđenošću suvremenoga čovjeka. Čovjek je biće koje treba druge ljude, a unutar zajednica koje mole i žive od darova Duha postoji i izrazita emocionalna i društvena povezanost članova. Nije nevažno opaziti kako se članovi takvih zajednica međusobno pozdravljaju otvoreno, srdačno, snažnim zagrljajima. Usporedimo li to s formalnim pozdravima iza kojih nema nikakvih emocija, dobit ćemo razliku formalne i žive vjere. s r p a n j - ko l ovoz 2 017.

49

S našima u svijetu GRADIŠĆE Piše fra Božo Blažević

Čuvari vjere, jezika i kulture Austrijska savezna država Gradišće (njem. Burgenland) leži na tromeđi između Austrije, Mađarske i Slovačke. Hrvati s područja Like, Korduna, Banovine i Krbave onamo su doselili početkom 16. stoljeća uslijed vojnih pothvata Osmanskoga Carstva. Iako u početku privremena, nova domovina ipak je postala dugoročno rješenje za gradišćanske Hrvate.

P

remda su veze s domovinom među emigrantima tijekom stoljeća bile sve slabije, gradišćanski Hrvati su unatoč raznim izazovima integracije i asimilacije uspjeli očuvati svoj jezik, kulturu i vjersku pripadnost.

Stoji, Vlahi, Dolinci, Poljanci i Haci skupine su gradišćanskih Hrvata koje se međusobno razlikuju po dijalektu i zemljopisnom podrijetlu.

Iako nekoliko tisuća gradišćanskih Hrvata živi u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj, najveći dio njih živi u biskupiji Željezno (njem. Eisenstadt) koja je osnovana 1960. godine. Od ukupno 250 000 vjernika ove biskupije oko 50 000 je Hrvata. U središtu istoimenoga grada stoji katedrala svetoga Martina gdje stoluje mons. Egidije Živković, također gradišćanski Hrvat.

46 svjetl ori jeci . ba

Prije 500 godina franjevci Bosne Srebrene došli su na ove prostore i oko 300 godina bili uz svoj narod, a zatim ondje više pastoralno ne djeluju. Na molbu biskupa Živkovića ponovno su došli u Gradišće, u njegov središnji dio, gdje je smješten tzv. Hrvatski dekanat.

Ondje je smješteno devet župa ili fara koje opslužuju franjevci Bosne Srebrene. Od toga šest župa vodi fra Božidar Blažević uz pomoć župnoga vikara fra Ive Bošnjaka. To su župe Filež, Mjenovo, Gerištof, Veliki Borištof, Šuševo i Mali Borištof koje broje oko 3000 vjernika. Druge župe vode fra Vjeko Matić (Donja Pulja) i fra Rafael Ivankić (Frakanava i Lučman-Selce). Veliki dio vjernika živi u ovim župama, ali je prijavljen u Beču ili nekim drugim gradovima zbog radnih mjesta i školovanja.

Ova populacija hrvatskoga naroda pružala je otpor asimilaciji i protestantizmu. Svojevremeno su sa sobom u svijet ponijeli jezik, vjeru, kulturu i dvije vrijedne ruke. Sačuvali su svoju katoličku vjeru i hrvatsku tradiciju. Govore starim hrvatskim jezikom koji se nije dalje razvijao tijekom povijesti. Za usporedbu, hrvatski standardni jezik ima rječnik od oko 100 000 riječi, a gradišćanski hrvatski ima tek 10 000 riječi, s vlastitom gramatikom i rječnikom.

Pohvalno je da pri gradišćanskim farama djeluju hrvatske škole, vrtići i hrvatske općine. U župama je jako razvijena hrvatska kultura, osobito u sekcijama zborova, ministranata, vjeronauka, muških i ženskih pokreta te različitih udruga, kulturnih društava, sportskih klubova i udruga za mlade koje podupiru Crkva i država.

Gradišćanski Hrvati su jako dobro organizirani i ljubomorno gaje i čuvaju svoju tradiciju, čak bolje nego neki krajevi Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nerado žele čuti njemački jezik u crkvama jer je Crkva tijekom povijesti bila jedina institucija koja je sačuvala ne samo vjeru nego kulturu i jezik kroz pisane knjige i molitvenike. Intenzivno se tiskaju crkveni glasnik i novine na hrvatskom jeziku koje održavaju vjeru, jezik i kulturu Hrvata. U vrijeme komunizma su upravo ove tiskovine, unatoč zabranama, bile veza s Hrvatima u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj.

Procesije i hodočašća

Svake godine se u zadnjem tjednu mjeseca kolovoza Hrvati već 40 godina okupljaju u Celju na trodnevnom zajedničkom hodočašću Mariji Celjanskoj koju u tim danima posjeti preko 10 000 hodočasnika koji iz svih zemalja danima hodočaste pješice. Druga hodočašća imaju u rujnu i listopadu u Loretu i Željeznom.

U našem dekanatu se susreću kod svih crkvenih proslava, a posebnost je zajednički križni put u Selcu-Frakanavi,

Pogled u dušu Piše: prof. dr. sc.

Snježana Šušnjara

Motivacija za nove obzore i spoznaje U školstvu se danas, kao i nekada, provode razne idejne i političke smjernice. Mnogi se osjećaju slobodni govoriti kako i što se treba raditi u školama. inistarstvo, političari, školski odbor i upravno osoblje, iako malo ili nimalo upućeni u sam način izvođenja nastave, smatraju da trebaju govoriti nastavnicima što će činiti, kako trebaju izvoditi nastavu, koje smjernice će slijediti i kako će vrednovati učenički rad. Iako je posao nastavnika slabo plaćen i podcijenjen u društvu te se nerijetko o nastavniku i njegovu poslu govori s podsmijehom, nastavnički poziv je osjetljiv i osobito izazovan. Stoga ni danas ne nedostaje pojedinaca koji se žele baviti ovom profesijom. Prema Williamu Glasseru, nastavnički posao je najprofesionalniji od svih, ali je i posao u kojemu se ljude koji ga obavljaju onemogućuje da ga izvode onako kako bi doista trebalo. Biti dobar nastavnik puno je teže nego biti dobar sudac ili li-

M

52 svjetl ori jeci . ba

ječnik iako su to zanimanja koja se kod nas više cijene. No, sve je poteklo od obrazovanja kojemu se temelj postavlja i u osnovnim i u srednjim školama i stoga je jako važno imati što kvalitetniji kadar u ovom području koji će biti posvećen svom poslu, odnosno koji će svoj posao obavljati profesionalno i odgovorno.

Iako se malo o tomu govori, nastavnici su često uzori svojim učenicima i budući poziv učenici često odabiru baš zbog nastavnika koji im je ostao u sjećanju.

S druge strane, postoje i nastavnici koje želimo što prije zaboraviti, ali takvi su, srećom, u manjini.

Jagoda Truhelka, učiteljica koja je najveći dio svoga učiteljevanja ostvarila baš u Bosni i Hercegovini u vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine SHS, isticala je u svojim člancima da neprispodobivo više

djelujemo na dijete ovim, što sami iz sebe učinismo, nego svim onim, što mu govorimo. Kvaliteta sustava obrazovanja ne bi smjela biti bolja od kvalitete nastavnoga osoblja i njihove spremnosti za stalnim usavršavanjem. Nastavnici su ti koji čine školu školom i samo njihova predanost i odanost svome pozivu ovaj poziv i dalje čini atraktivnim i plemenitim.

Spremni za izazove

Navodeći šest uvjeta za kvalitetan rad, Glasser ističe kako razredna sredina mora biti poticajna i ugodna. Stoga je potrebno ostvariti takav stvaralački odnos između nastavnika i učenika koji će pobuđivati povjerenje i gdje će svi raditi na dobrobit jednih i drugih. Bez povjerenja, kako ističu i finski nastavnici, nema kvalitetnoga nastavnika i dobre atmosfere u školstvu. Učenike treba ohrabrivati da se nastavnicima obraćaju iskreno i s povjerenjem, bez straha i skrivenih namjera. Stvarati ljude, dobre, sretne i zadovoljne, spremati čestite značajeve za poštenu i lojalnu životnu borbu, to je naša najsvetija i najljepša zadaća, smatra Truhelka.

Nastavu je potrebno osmišljavati kako bi učenicima bila interesantna.

Učenje napamet je pogubna činjenica i nešto što dijete prisiljava na automatizam i ponavljanje. Da bi dijete školu doživljavalo kao svoj drugi dom i rado učilo, nastavnik je dužan pojasniti mu korisnost gradiva koje treba svladati.

Učenici će, vjerujući nastavniku, biti spremni puno učiniti prije nego što shvate korist naučenoga, pa će se lakše spremati i za prijemne ispite i testove jer će im se pokazati istina – uloženi napori bit će vrata nekih drugih mogućnosti. Također, potreban je velik trud da bi se učenike naviklo da rade najbolje što mogu. Učenici su se danas uglavnom naučili izvlačiti i ne truditi puno.

Truhelka smatra da treba samo da mu se razvije dobro srce, da bude spremno drugima pomoći, druge razveseliti, pa da se prikloni svemu, što je lijepo i plemenito.

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

Marinci života Kažu da je osnovni postulat u školovanju, pravilo na kojemu počiva ustrojstvo američkih marinaca to da se nitko od njih ne smije sebično brinuti za sebe. Ne, svatko je od njih dužan brinuti se, odgovarati za onoga pored sebe, promišljeno. Samim time i za njega će se netko sasvim sigurno pobrinuti. Možda i bolje nego što bi on sam jednoj školi, u drugoj klupi do prozora, između bilježnica i čitanki, sjedi naoko običan dječak Danijel. Djetinje bucmast, guste svijetle kose, uglavnom bučan i uvijek nemirnih očiju. I ne samo očiju... Na kraju školske godine često neko dijete odlazi iz svoga razreda, obitelj preseli (sada češće iseli, zauvijek). Na početku nove školske godine mali nomad krene u novi razred.

Tako je i Danijel prošle godine stigao u 3. a. Djeca su bila sretna i radoznala zbog dolaska novoga prijatelja.

Učiteljica je djecu upozorila da s novim učenikom budu obazrivi, da ga prihvate, ne izdvajaju. Međutim, s vremenom dobrodošlica više nije bila dostatna, postala je problem za ostatak razreda.

Naime, Danijel je itekako koristio privilegirani položaj, zaštitu učiteljice.

Pred njom je bio prilično pristojan, a nasamo s djecom grub i sebičan, otimao je i prijetio. Provocirao bi, a onda se žalio učiteljici. Ona je stajala u njegovu

U

54 svjetl ori jeci . ba

obranu, vikala, pa i kažnjavala ostalu djecu jer ga izdvajaju, jer ga ne razumiju i namjerno ne žele prihvatiti, ljuto bi ponavljala. I tako se krug nasilja i nepovjerenja iznova zatvarao.

Djeca su slučajno, od učenika iz Danijelove bivše škole, saznala da je i tamo postojao identičan problem s njegovim ponašanjem. I u tom je razredu život njega i njegovih kolega izgledao baš kao i ovaj sada. Tako da je Danijel, zapravo, premješten na službeni zahtjev škole.

Kad je glasina stigla i do učiteljice, tvrdila je da to nije istina i otkud im pravo da tako pričaju. Oni moraju poštovati Danijelovu privatnost, njega samo treba razumjeti... Uglavnom, krivnja je uvijek bila samo na ostatku razreda koji Danijela, eto, ne želi prihvatiti!

S druge strane, Danijelova se majka silno trudila. Stalno je dolazila u školu, odrađivala sve zadatke i projekte umjesto svoga sina, čineći mu time više štete nego koristi. A Danijel? U nedostatku obveza, s viškom slobodnoga vremena i ključale

energije, dalje je tukao, gurao, prijetio, psovao i provocirao. I to, gotovo uvijek, kad učiteljice nema u blizini. Hm...

Ranije se djecu koja su bila nasilna i s kojom se teško surađivalo smatralo jednostavno zločestom i nastojalo ih se držati pod kontrolom, uglavnom nekom sankcijom. Danas se pod ADHD i slične, vrlo komotno postavljene dijagnoze, uz djecu koja stvarno trebaju pomoć, utrpa svašta. Tako i Danijel može biti sretan da nije rođen u prošlom stoljeću, a što se tiče sreće ostatka razreda, nisam baš uvjerena...

Kako će se razriješiti njegov problem? Pa, vjerojatno će ga premjestiti u neku treću školu. Tako sustav funkcionira. Dok ne završi osnovnu školu, a onda nek’ se neke druge škole i neki drugi sustav brinu o njemu. U međuvremenu će zbog njegova ponašanja sva ostala djeca biti zakinuta i podijeljena, nesretna i često nepravedno optužena.

Cijeli jedan razred! I eto još jedan primjer krajnosti. Naime, ranije su djeca, općenito ljudi, koji su na bilo koji način predstavljali manjinu, bili zapostavljeni, zanemareni, marginalizirani. Danas je situacija dijametralno suprotna – manjine vladaju, manjine se nameću, manjine nastoje biti mjerilo. Blokirani, deložirani, različito orijentirani... grupa koja je u trku prema ravnopravnosti nezaustavljivo projurila ravno u nametanje načina razmišljanja i življenja, nametanje osjećaja bespogovorne krivnje ušutkanoj većini.

Tako je i ovaj razred, i još puno takvih razreda s isto tako puno različitih Danijela unutar svojih zidova, zapeo na najvišoj prečki ljestvice tolerancije, bez prava na povratak u ravnotežu.

Ovaj razred, kao dio društva, živi je organizam koji raste i mijenja se, izlazi u svakodnevici iz svojih okvira stisnut sustavom odgoja i obrazovanja koji bolno kaska za vremenom i promijenjenim okolnostima. Sustavom koji svojom inertnošću osuđuje generacije ovakvih razreda na lutanje u oluji odrastanja u

Tragom narodne baštine

Piše Ana Papić

Potraga za blagom Zakopano ili skriveno blago čest je motiv usmenih narodnih priča. Mjesta na kojima se prema predaji nalazi skriveno blago uvijek su privlačila pažnju znatiželjnika u nadi da će ga pronaći. Uz takva mjesta i pothvate vezuju se razne nadnaravne pojave. uman, jedan od izvora livanjske rijeke Bistrice, pri svom izvoru je vrlo jak, no još veću snagu pokaže Bukovača, slap koji se otvori na velikoj visini slijevajući se punim intenzitetom.

Uska pećina pokraj Dumana koja se u narodu zove Skoza ponekada provri poslije dugotrajnih i obilnih kiša. Prema nekim zapisima i kazivanjima, pošto bi voda presušila, tu bi se znalo naći staroga novca, nakita, noževa i raznih drugih predmeta. Nitko sa sigurnošću ne zna otkud bi to blago moglo doći.

Osim tajanstvenosti predmeta koje krije, ovaj je tok vode zagonetka i istraživačima. Naime, voda koja provri obojena je zemljom crvenicom i dalje preko brane pretvara tok Bistrice u dvije boje ostavljajući tako nerazjašnjen fenomen te nesvakidašnje pojave.

U glamočkom selu Gradina stoji stećak, možda i najveći u ovim krajevima.

D

56 svjetl ori jeci . ba

Prema pripovijedanju mještana taj je stećak (mašet) počeo pilati oholi Baša. Pileći ga, udarila iz mašeta krv, a iz neba strašna krvava krupa. Tada se Turčin prošao pilanja. 1864. godine Turci i raja su kopali ispod ploče u dubinu da nađu blago.

U dubini se namire na svod s kamenom kriptom, provale ga i ugledaju mnogo kostiju ljudskih, ugljena i pepela umjesto novca što su tražili (Lozić 1864: 10).

Prema predaji, na gradini kod Prispa (Livno) postoji zlatni stan i blago. Čim se počne kopati, udari nevrijeme i izlijeću neki konjanici. Jednom neki čovjek vidio kacu s blagom i dok je otišao vratiti koze, kako mu je neki glas doviknuo, svega je nestalo.

Predaja iz okolice Zagreba kaže kako je ispod Sljemena selo Jakuvle, bliže Podsuseda, i tamo je jedan brijeg. Tu je velika rupa gdje su zmije. U toj rupi je zmijski kralj sa zlatnom jabukom. Tko

bi uzeo tu jabuku, postao bi bogat, ali bi morao kroz devet zatvorenih vrata bježati i za sobom zaključavati da ga ne ulovi kralj zmijski (Marks 1998: 100).

Zmija koja čuva blago i čeka da joj netko dođe čest je motiv ovakvih priča. Onaj tko ju poljubi i tako spasi, bit će sretan.

Blago ilirske kraljice

U Velinu Selu kod Čelića (Tuzla) kazuje se kako je na mjestu gdje je nekada bila crkva, pa se i zove Crkvište, bilo zakopano veliko blago. Druga predaja govori kako je blago bilo prosuto iz zaprežnih kola koja su prolazila pokraj mezarja. Neki tvrde da je blago bilo otkopano, ali je uskoro zavladala neka teška bolest od koje su umirali svi oni koji su ga vidjeli pa su ga odlučili ponovno zakopati, ali nitko ne zna gdje.

Postoje i brojne predaje o zakopanom blagu vezane uz razne povijesne osobe poput Teute, Frankopana, Bele IV., Dioklecijana... Tako se u predajama zabilježenima u okolici Sinja govori o kralju Dioklecijanu kojega su poslije smrti sa svim blagom pokopali negdje između Solina i Kaštela. Svi vojnici i stražari koji su bili prisutni pogrebu su ubijeni da se ne bi saznalo gdje je pokopan i dan-danas se traži taj grob (Bošković-Stulli 1968: 382–383).

Po narodnoj predaji crkvu na Vlaci kod Rivina napravila je kraljica Vida koja je živjela na gradu iznad kanjona rijeke Radimlje i svakoga proljeća okupljala narod ispred crkve donoseći važne odluke. Iako je izvana crkva izgledala skromno, njezina unutrašnjost blistala je raskošju raznoga blaga. Dolaskom Turaka crkva je srušena, ali blago je sačuvano. Predaja kaže da je župnik uspio blago sakriti u veliki kazan i zakopati duboko u zemlju. Na mjestu zakopanoga kazana viri ručka koja izgledom podsjeća na žilu. Prema predaji, jednoga dana tuda će proći djevojka i zapeti nogom što će biti znak da se na tom mjestu nalazi kazan sa zakopanim blagom (Dragić 2007/2008: 284).

KROZ OBJEKTIV

Proslava svetoga Ive u Podmilačju Tekst i snimci Danijel Stanić

D

vodnevnom slavlju patrona u Dolini svetoga Ive nazočilo je na desetke tisuća vjernika hodočasnika, koji su došli izmoliti pomoć kod Boga u jedinomu Krstiteljevu svetištu u Europi.

Na uočnicu, 23. lipnja, u 16 sati otvorena je ovogodišnja proslava uz iznošenje kipa svetoga Ive iz zavjetne crkve.

Svetu misu i molitvu za bolesnike u 18 sati predvodio je nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić, u suslavlju s provincijalom Bosne Srebrene fra Jozom Marinčićem i upraviteljem svetišta fra Filipom Karadžom. Nakon misnoga slavlja za hodočasnike je upriličena pobožnost Puta križa na brdo Grabež u blizini svetišta te molitveno-meditativni program za hodočasnike i blagoslov vatre ivanjske ispred vanjskoga oltara.

Na samu svetkovinu Rođenja svetoga Ivana Krstitelja, 24. lipnja, molitveni je program započeo već u 6:30, kad su svećenici počeli ispovijedati hodočasnike. Središnje misno slavlje u 11 sati predvodio je voditelj HKM u njemačkomu Aachenu fra Pavo Filipović. On je u svojoj propovijedi pozvao okupljene da u današnjem vremenu depresije i beznađe šire kršćansku nadu u pobjedu dobra nad zlom i radost što pripadamo Isusu Kristu.

Brojni hodočasnici tako su se nakon dvodnevnoga obilježavanja velikoga pučkog sveca svetoga Ive Krstitelja vratili svojim domovima. Pretpostavlja se da je na ovogodišnjoj proslavi svetoga Ive bilo više od 50.000 vjernika. s r p a n j - ko l ovoz 2017.

59

Historia est magistra vitae NACIONALNO-POLITIČKE IDEOLOGIJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Piše fra Petar Jeleč

Velikosrpska ideologija Klice velikosrpske ideologije vuku korijene iz daleke prošlosti, ali postaju politički razorne tek nakon stvaranja Kneževine Srbije 1830. godine, kada je Srbija ostvarila autonomiju unutar Osmanskoga Carstva.

J

edan od glavnih ciljeva obnovljene srpske države bilo je ujedinjenje i oslobađanje ostatka Srba, koji su tijekom mnogih austro-turskih (i mletačko-turskih) ratova morali emigrirati iz svoje zemlje u zapadne provincije jugoistočne Europe. Korijene koncepta Velike Srbije nalazimo u jezičnim kriterijima Vuka Stefanovića Karadžića koji se na temelju lingvističkih argumenata zalagao za integraciju nesrpskih provincija u jedan srpski politički corpus. Smatrao je kako su svi štokavci Srbi, da je štokavština bitno obilježje srpskoga identiteta te da postoje Srbi pripadnici triju vjera – pravoslavci, katolici i muslimani. Dakle, za njega su svi oni koji govore najraširenijim štokavskim dijalektom Srbi neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti.

Ove svoje ideje razradio je u svom poznatom djelu Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona. Slavisti 62 svjetl ori jeci . ba

su cijenili Vuka Stefanovića Karadžića zbog njegova lingvističkoga rada kao reformatora književnoga jezika Srba i Hrvata. U Karadžićevu lingvističkom djelovanju i njegovoj prezentaciji jezične situacije na južnoslavenskom prostoru veliku je ulogu odigralo prijateljstvo sa slovenskim slavistom i jezikoslovcem Jernejem Kopitarom (1780. – 1844.).

Kopitar je podržavao Karadžićev rad na lingvističkom planu i upoznavao ga s tadašnjim teorijama slavista o južnoslavenskim narodima i njihovim jezicima.

Pogrešne kategorije

Povjesničari Srećko M. Džaja i Ivo Banac slažu se s činjenicom da su tadašnji slavisti pogrešno percipirali slavenske narode, njihove su jezike klasificirali neprimjereno i nudili su pogrešna objašnjenja. Predložena objašnjenja nekih slavista davala su vjetar u leđa

Karadžićevu radu i širenju velikosrpskih teorija o jeziku. Tako češki filolog Josef Dobrovský (1753. – 1829.) predlaže da bi umjesto naziva Slaveni kao nadređeni pojam trebalo koristiti Srbi.

Pavel J. Šafařík (1795. – 1861.) odlazi korak dalje i s jedne strane govori „o jeziku i literaturi katoličkih Slavosrba” (Dalmatinaca, Bosanaca, Slavonaca), a s druge strane govori o „Slavosrbima grčkoga obreda” ubrajajući među njih osim Srba i Bugare. Šafařík je tako u svom djelu Slovanský národopis (1842.) smatrao kako postoji samo 801 000 Hrvata – katolika, koji žive jedino u Habsburškoj Monarhiji, dok s druge strane ima 1 151 000 Slovenaca i 5 294 000 Srba od kojih je 2 880 000 bilo pravoslavaca, 1 864 000 katolika i 555 000 muslimana. Ovakve teorije i stavovi pojedinih slavista poticali su Karadžića da Srbima smatra sve one koji govore štokavskim – najraširenijim dijalektom među Južnim Slavenima.

U studiji naslovljenoj Srbi svi i svuda objavljenoj 1849. godine unutar knjige Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iznio je tu svoju tvrdnju.

Prema Karadžiću, Hrvati su samo oni koji govore čakavskim (Istra i neki otoci) i kajkavskim dijalektom (područje Zagreba i Zagorja). Kako Hrvati i bosansko-hercegovački muslimani, od kojih većina govori štokavskim dijalektom, nisu htjeli prihvatiti njegovu teoriju o Srbima triju zakona, Karadžić je reagirao ljutito i zanijekao im pravo da se ubuduće nazivaju ijednim drugim nacionalnim imenom ako ne žele biti Srbi.

Posljedice zabluda

Vuk Stefanović Karadžić je cijeloga svoga života podržavao velikosrpski teorijsko-lingvistički koncept, koji će poslije doživjeti i svoj konkretan politički razvoj i program. Karadžić je zaslužan za stvaranje suvremene velikosrpske nacionalne ideologije koja je za cilj imala asimilaciju većine katoličkih Hrvata i bosanskih muslimana čiji su govori srodni štokavskim

Zemlja planina ZELENGORA Piše Dalibor Ballian

Zeleni biser jugoistočne Bosne Planina Zelengora je većim djelom smještena u Nacionalnom parku Sutjeska. Sama planina je planinski plato zapadno od kanjona Sutjeske. Za razliku od Maglića i Volujka, izrazito stjenovitih planina, karakteristike Zelengore su gusti šumski kompleksi i planinski pašnjaci. lanina je smještena između rijeke Sutjeske, Drine, Bistrice s Gozvom i izvora rijeke Neretve. Tako svojim masivom zauzima veliku površinu od 140 km2. Sam masiv Zelengore ima više vrhova, a najveći je Bregoč s 2014 m koji zauzima centralni dio masiva. Tu je još nekoliko vrhova koji su blizu 2000 metara. To su vrhovi Kozje brdo s 2014 m, Drhtar 1991 m, Duboki do 1976 m, Kalelija 1975 m, Orlovac 1966 m, Todor 1949 m, Golija 1934 m, Maglaj 1917 m, Todorac 1906 m. U literaturi ćemo često naći i vrh Lelija (2032 m) kao dio Zelengore, premda je on odvojen masiv iznad Kalinovika.

U klimatskom pogledu Zelengora ima izmijenjeno kontinentalnu klimu, s toplim ljetom i hladnom zimom koju karakterizira visoki snijeg zbog kojega je planina zimi neprohodna, a na vrhovima se javljaju manje lavine. Proljeća i jeseni su kišni s obiljem vode.

Iako spada u grupu dinarskoga vapnenačkog gorja, gdje imamo brojne

p

66 svjetl ori jeci . ba

kraške fenomene i nedostatak vode, planina Zelengora je prava vodena riznica.

Bogata je brojnim izvorima bistre, pitke i hladne vode, potocima, rijekama i jezerima. Sama Zelengora je razdjelnica voda jer se njezine vode slijevaju u dva morska sliva, Jadranski i Crnomorski.

Samu planinu dijeli Hrčavka s čitavom mrežom malih potoka, koja se divljim kanjonom slijeva do Sutjeske. Na zapadnom dijelu planine je izvor Neretve, najznačajnije hercegovačke rijeke. Iz Zelengore izvire i Izgorka koja kasnije gradi Sutjesku, a na istoku je izvor Gozve koja se ulijeva u Bistricu.

Gorske oči

Zelengora je oblikovana glacijalnim djelovanjem kada su se niz nju spuštali ledenjaci. Tada su nastala brojna ledenjačka jezera i bare, poznati kao gorske oči. Najpoznatija glacijalna jezera su: Crno jezero, Bijelo jezero, Donje Bare, Gornje Bare, Kotlaničko jezero,

Orlovačko jezero, Štirinsko jezero i Kladanjsko jezero. Osim prirodnih, tu je i poznato umjetno jezero, nastalo pregradnjom potoka u izvedbi lokalnoga šumara Juge Šerifa te je po njemu i dobilo ime Jugovo jezero. Brojni bistri i hladni planinski potoci i rijeke, kao i jezera, naseljeni su autohtonom potočnom pastrvom i klenom, kao i brojnim sitnijim organizmima poput potočnih rakova, vilinih konjica i vodencvjetova, a u jezerima se još mogu naći tritoni, odnosno alpski mrmoljci. Šume na Zelengori su dobro očuvana staništa koja su osnova za bogat i raznovrstan životinjski i biljni svijet. Idući od podnožja prema vrhu, tu su tople hrastove šume, a na većim visinama svijetle bukove šume. Zatim dolaze šume bukve i jele, a na najvećim visinama su smrekove šume, koje prema vrhovima prelaze u šume bora krivulja, te slijede visoko planinski pašnjaci i kamenjari. Od drveća u šumama nalazimo još

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

Stresan i opasan posao Svakom od nas ponekad se učini kako je posao kojim se bavi jedan od najtežih ili najodgovornijih poslova na svijetu. Srećom, većina nas ipak ne smatra kako je taj posao ujedno i jedan od najopasnijih ili po život najstresnijih poslova kojim se današnji zaposlenik može baviti. No, jeste li se ikad zapitali koji su to zapravo najopasniji poslovi na svijetu? ored uobičajeno stresnih i odgovornih poslova, postoje i zanimanja čije svakodnevno obavljanje često dovodi do uistinu za život opasnih situacija. Na listi takvih poslova svakako će se naći posao vatrogasca, policajca i pilota. Isto tako, svoje mjesto među najopasnijim poslovima pronaći će i posao krovopokrivača, električara ili posao građevinskoga radnika. I zanimanje drvosječe kao fizičkoga radnika u šumi jedan je od stresnijih i opasnijih poslova jer ne može svatko raditi u šumi, daleko od liječnika ili bolnice, a pri tomu paziti na insekte, zmije, otrovne biljke te razne vremenske nepogode ili ratoborne životinje.

Stresnim i opasnim zanimanjem u današnje vrijeme možemo smatrati i

P

68 svjetl ori jeci . ba

novinarstvo. Utrke s rokovima, neizvjesnost uvjeta rada te svakodnevno snalaženje u nepoznatim situacijama svakodnevica su njihova posla. Novinari rade u svako vrijeme i u različitim uvjetima – ovisno o zahtjevu posla, zadatku ili organizaciji rada. Ima ih u ratovima, pri potresima i poplavama, u nesrećama i ubojstvima. U novije vrijeme novinari kao terenski reporteri često podliježu i raznim otmicama, zatočenjima i mučenjima. Da se uistinu radi o opasnom zanimanju potvrđuje i podatak kako danas u svijetu prosječno svakoga petog pogine jedan novinar.

Odbor za zaštitu novinara (Committee to Protect Journalists) kao neovisna i neprofitna organizacija sa sjedištem u

SAD-u svake godine objavljuje popis ubijenih novinara širom svijeta. Iako taj popis ne uključuje novinare koji poginu u nesrećama, za koje ne mora značiti da su se slučajno dogodile, njihov podatak o broju poginulih novinara u zadnjih nekoliko godina uistinu je alarmantan.

Odbor izvještava da je od 1992. godine pa do sredine lipnja ove godine ukupno stradalo 1834 novinara. Od toga broja ih je čak 1243 poginulo s utvrđenim motivima njihova ubojstva, dok ih je 489 ubijeno pod neriješenim okolnostima. Pored spomenutih novinara koji su se bavili prikupljanjem, pisanjem ili objavljivanjem informacija poginulo je i 102 novinara koji su obavljali razne tehničke poslove (kamermani, vozači itd.).

Najveći broj ubojstava novinara veže se uz 2007. godinu kada je poginulo ukupno 112 novinara. Od toga broja zbog rata na Bliskom istoku samo u Iraku ih je poginulo 32. Irak je i danas prva zemlja u svijetu po ubojstvima novinara. Slijede ga Sirija, Filipini, Somalija, Alžir i Pakistan. Među vodećim zemljama ove nepopularne ljestvice nalaze se i Rusija, Kolumbija te Meksiko.

U 2015. godini poginulo je 100 novinara, u 2016. godini 79, a u prvih pet mjeseci ove godine poginulo je ukupno 28 novinara.

Novinari su danas najvećim dijelom žrtve političkih igara (29 %), rata (25 %), kršenja ljudskih prava (13 %) ili korupcije (12 %). Što se tiče medija izvještavanja, najviše stradavaju novinari koji se bave tiskovnim novinarstvom (43 %), potom televizijski izvjestitelji (27 %), radijski izvjestitelji (17 %) te novinari blogeri koji izvještavaju i pišu samo preko interneta (13 %).

U zadnjih 25 godina u Bosni i Hercegovini poginulo je 25 novinara. Svi oni stradali su u razdoblju od 1992. do 1995. godine. U istom razdoblju u Republici Hrvatskoj poginula su 4 novinara, a pola od toga je iz 2008. godine kada su u Zagrebu ubijena dva novinara poznatoga političkog tjednika.

FRANJEVAČKA OBITELJ Susret s Generalom Reda manje braće Marijan Begić

Generalni ministar Franjevačkog reda, fra Michael A. Perry 19. lipnja susreo se na Humcu s članovima Frame i Franjevačkog svjetovnog reda.

Prije samog slavlja svete mise provincijal provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita fra Joško Kodžoman, predstavio je generalnog ministra i članove generalnog Definitorija. Potom je nacionalna predsjednica Frame BiH Doris Trogrlić predstavila rad Frame u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a nacionalna ministra OFS-a BiH, Matea Galić predstavila je rad OFS-a Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Obje su istaknule da se i pored teških posljedica rata i sadašnje loše ekonomske situacije Frama i OFS u BiH uz naše zalaganje i rad i Božji blagoslov obnavljaju i uspješno razvijaju. Naglašeno je kako su framaši baš tih dana proslavili 25 godina postojanja Frame u Bosni i Hercegovini te da je prvo mjesno bratstvo Frame osnovano upravo na Humcu.

Misno slavlje predvodio je fra Miljenko Šteko, predsjednik Južnoslavenske konferencije provincijalnih ministara OFM i provincijal Hercegovačke provincije, a propovijedao je generalni ministar fra Michael A. Perry.

U svojoj propovijedi fra Michael je posebno naglasio važnost svete euharistije, pomirenja, ljubavi i milosrđa bez kompromisa. Dar Euharistije je dar potpunog pomirenja s Bogom i svim ljudima. Trebamo živjeti život usredotočeni na dar tog nezasluženog i neograničenog milosrđa. Poručio je da u našem životu moramo vjerno slijediti našeg Gospodina Isusa Krista kako bi postali sredstvo Božjeg mira i pomirenja. Misno slavlje svojim pjevanjem uveličao je zbor Frame Hercegovina.

Na kraju misnog slavlja fra Dario Dodig, humački gvardijan, zahvalio se generalnom ministru i njegovim 70 svjetl ori jeci . ba

suradnicima za posjet, te mu uručio sliku svetoga Franje, rad jednog fratra koji je trenutno u novicijatu na Humcu.

U ime framaša, svjetovnih franjevaca i njihovih duhovnih asistenata generalnom ministru se na posjetu i ovom susretu zahvalio područni duhovni asistent Frame i OFS-a Hercegovine te nacionalni asistent OFS-a BiH fra Antonio Šakota. Ivan Šimić iz Frame Ružići je fra Michaelu uručio crtež svetoga Franje koji je sam nacrtao.

Nakon toga fra Michael je nakon spontanoga zajedničkog pjevanja uputio nekoliko riječi okupljenim framašima i svjetovnim franjevcima. Pozvao je sve nazočne da u svim životnim prilikama budu ambasadori mira, kao što je to bio i serafski otac sveti Franjo. Još jednom je ponovio da jedino tako mogu ozdraviti svoju domovinu i njezine ljude koji još uvijek u srcima osjećaju posljedice rata.

Nakon svete mise upriličeno je zajedničko fotografiranje s generalnim ministrom te slobodno vrijeme za druženje i razgledavanje muzeja.

Kiseljački framaši na iftaru

Framaši u dijalogu Monika Kobačić/SR

Tijekom svetoga muslimanskog mjeseca ramazana u Islamskim zajednicama širom svijeta organiziraju se svečane večere iftari kojima se prekida cjelodnevni post. Na takve svečanosti ponekad budu pozvani i nemuslimani, čime gosti imaju priliku upoznati običaje muslimana, svojih susjeda. Tako su ovoga ramazana zabilježeni nesvakidašnji susreti framaša i mladih Islamskih zajednica u Kiseljaku, Fojnici i Tuzli.

Dana 7. lipnja mladi Medžlisa islamske zajednice Kiseljak i Franjevačka mladež iz Kiseljaka održali su susret, na koje-

Zaključen godišnji rad Framaša Svjetlo riječi

Franjevačka mladež u Tuzli ove je školske i akademske godine bila vjerojatno najaktivnije bratstvo Bosne Srebrene.

Ponajveće priznanje za to bila je nagrada za najbolju skladbu na prošlogodišnjem XIX. Framafestu, koja je pripala glazbenicima i pjevačima Frame Tuzla.

Kako bi zaključili proteklu „framašku godinu” i započeli godišnji odmor, duhovni asistent fra Božidar Štrkalj odlučio je organizirati izlet za sve članove ovoga mjesnog bratstva. Tako su tuzlanski

mu su Mirza ef. Bilić, Hamza ef. Berbić i Kenan ef. Bajrić objasnili djelovanje i ciljeve Mreže mladih MIZ Kiseljak. Nakon predavanja upriličen je zajednički iftar, a zatim su framaši imali priliku obići džamiju i nazočiti klanjanju. Na koncu susreta razmijenili su darove: svi su framaši na poklon dobili prijevod Kur’ana, dok je fra Ivica Matišić predstavnicima Medžlisa IZ Kiseljak darovao knjigu o susretu svetoga Franje i sultana. Framaši Kiseljaka poručili su: „Shvaćajući u kakvome vremenu živimo i kolike se razlike i sukobi stvaraju, od velike je važnosti održavati ovakve susrete te razvijati međureligijski dijalog s ciljem međusobnoga prihvaćanja.”

Slično iskustvo imali su i framaši iz

Fojnice i duhovni asistent fra Mario Katušić. Naime, Frama Fojnica gostovala je 14. lipnja na iftaru koji su organizirali Medžlis IZ Fojnica, Općina Fojnica i Općina Umraniya iz Istambula za tisuću postača Fojnice.

Iftaru koji je organiziran na Kicelju u Tuzli 9. lipnja nazočilo je 70-ak mladih koji su sudjelovali na projektu naučno-istraživačkoga kampa NIK. Među njima su bili i framaši iz Tuzle, predvođeni duhovnim asistentom fra Božidarom Štrkaljem. Organizatori su izjavili: „Svatko je dao dio sebe za ovu svečanu noć i još jednom pokazali pravu sliku Bosne i Hercegovine i bogatstva koje ona ima sa svim svojim različitostima.” framaši nazočili svetoj misi u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Breškama. Zahvalno misno slavlje pjesmom su animirali tuzlanski framaši.

Cjelodnevno druženje mladih nastavljeno je popodnevnom roštiljadom u župnomu dvorištu, a simpatizeri i nasljednici svetoga Franje okušali su se i u nogometu i badmintonu. Vrativši se na kraju dana u Tuzlu, framaši su poslali jasnu poruku: „Uz dugi period odmora koji nas čeka, nadamo se da ćemo skupiti energije za nove framaške pobjede, pritom slijedeći radosno našeg serafskog oca sv. Franju.” s r p a n j - ko l ovoz 2 017.

71

KAP DOBROTE Dobročinitelji za srpanj - kolozov 2017.

Za Fond Kap dobrote Marko Ešegović, BiH Vera Jozeljić, BiH Stipo Breljak, Švicarska Zdravko Mijić, Švicarska

Za Tamaru Starčević Danijel Samardžić, Australija 200 AUD Marinko Raos, Zagreb 50 KM

100 KM 20 KM 100 CHF 50 CHF

Za Patrika Ivanovića Danijel Samardžić, Australija 200 AUD

Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti.

Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Za Leonitu Gabrić Danijel Samardžić, Australija 200 AUD

Za Ljiljanu Krajnc Obitelji Vuleta, Ružić i Mikić, Sarajevo 20 KM Danijel Samardžić, Australija 200 AUD Za fond Fra Vjeko Ćurić, Ruanda Marija Mamuza, Wiesbaden 100 EUR Slavica Grujak, Wiesbaden 50 EUR

AKCIJE KOJE TRAJU

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, 72 svjetl ori jeci . ba

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće. Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom.

Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.“

Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

Odmori se u igri!

A

ko se ovo ljeto na prijateljskim i obiteljskim druženjima odlučite zabaviti igrajući neku igru, predlažem vam ih ne koliko. Vjerujem da će vam biti inspiracija da se sjetite nekih od ranije poznatih iga ra koje će vas oraspoložiti, zbližiti i odmoriti.

Veselo vam druženje!

Ne zaboravite!

ĆORAVE BAKE

Potrebno: marama ili neki drugi povez za oči.

Jednom od igrača zavežite oči maramom.

Zavrtite ga u krug. I sada igra može početi.

– Neka igrač s povezom na očima pokuša uhvatiti druge igrače koji će se kretati u blizini, a kada nekoga uhv ati, treba ga prepoznati opipavajući mu lice i kosu. Ako ga ne uspi je prepoznati, neka pokuša po glasu. Uhvaćeni postaje sljedeća ćorava baka.

Druga varijanta. Igrači se uhvate u kolo oko igrača s povezom na očima. Kreću se u kolu pjevajući neku poz natu pjesmu. Igrač s povezom na očima vikne Stoj! i svi trebaju stati i zašutjeti. Tada igrač s povezom pokaže prstom na nekoga iz kola , a taj treba ući u krug zajedno s njim. Kada uđe u krug, pokušava ga uhvatiti dok mu drugi ne dopuštaju izići držeći se za ruke. Uhv aćenoga ćorava baka treba prepoznati na isti način kao u prvoj varijant i igre.

74 svjetl ori jeci . ba

Iako je molitva u ob i neizostavni di itelji važna o života svake kršćanske ob itel misa, a pogotovo ji, sveta se na, ne propušta ona nedjeljn odmora. I uvije i za vrijeme k imajte na pameti da nikad a vruće da se ne m nije previše ožemo pristojno odjenuti u crkv u.

Svoju malu djec u koja tek uče govoriti naučite prvu večernju molitvicu: Glavica mi pospan

a,

postelja mi pripra

vna.

Bog nam bio na po mama, tata, laku

moć,

noć!

KRUH SVETOG ANTE Proslava Dana Kruha sv. Ante

HKO Kruh sv. Ante Franjevačke provincije Bosne Srebrene iz dana u dan pomaže onima kojima je pomoć najpotrebnija, a ove su godine akcije posebno posvećene osobama treće životne dobi i poboljšanju kvalitete njihova života.

U tom duhu 11. lipnja je u svim župama Bosne Srebrene i podružnicama u inozemstvu obilježen ovogodišnji Dan Kruha sv. Ante.

Tijekom humanitarnih akcija, djelatnici Kruha sv. Ante posjetili su Udruge umirovljenika Općine Istočna Ilidža i Centar te su im darovali 200 higijenskih paketa. Zatim su posjetili i Centar za zdravo starenje u Sarajevu s kojim je početkom 2017. pokrenut pilot projekt „Volontiranje 60 +”. Prigodom posjeta Kruh sv. Ante uručio je Centru 150 higijenskih setova.

Stipendisti, volonteri Kruha sv. Ante dali su također svoj doprinos tijekom ovih dana, organizirajući humanitarnu

Dan Kruha sv. Ante u Wollongongu

Podružnica Kruha sv. Ante u Wollongongu koju vodi fra Ivo Tadić, ove je godine Dan Kruha sv. Ante proslavila na blagdan Duha Svetoga 4. lipnja.

Proslava je započela procesijom u kojoj su sudjelovala djeca folklorne grupe Zagreb obučena u narodnu nošnju. Poslije procesije slavljena je sveta misa u crkvi Marije kraljice Hrvata. Poslije svete mise upriličen je humanitarni ručak u crkvenoj dvorani na koji se odazvao veliki broj vjernika. Za to vrijeme nastupile su velika i mala grupa hrvatske folklorne skupine Zagreb i tamburaški sastav ove zajednice. Tamburašima se priključio i poznati harmonikaš iz Sydneyja Denny Herceg pa se uz zvuke harmonike zaigralo i zapjevalo.

Poslije ručka fra Ivo Tadić je nazočne upoznao o značaju i djelovanju ove karitativno-humanitarne organizacije Franjevačke provincije Bosne Srebrene 76 svjetl ori jeci . ba

akciju pod sloganom Dobro je činiti dobro, kojom su prikupljali sredstva za pomoć osobama treće životne dobi. Akcija prikupljanja pomoći održana je u periodu od 11. do 14. lipnja ispred crkve sv.

Ante na Bistriku i Super Konzuma (TC Wisa). Navedena akcija nastavlja se i u

narednom periodu, pa svi ljudi dobroga srca još uvijek mogu darovati svoj prilog.

Novčani iznos može se uplatiti na transakcijski račun 3383202267239985 (UniCredit bank) ili osobno donijeti u ured Kruha sv. Ante, Zagrebačka 18, Franjevački studentski dom.

te ukratko podsjetio što se sve uradilo u proteklih dvanaest godina preko podružnice u Wollongongu. Na koncu se zahvalio svima koji su kroz sve ove godine ustrajno darivali svoje novčane priloge za one najpotrebnije te volonterima i vrijednim domaćicama koji su sudjelovali u organizaciji proslave.

Posebno se zahvalio onima iz zajednice koji već godinama svaki mjesec odvajaju za potrebe rada KSA. Za ovu prigodu bila je organizirana i bogata tombola. Sav prihod od ručka uključujući i donacije pojedinaca iznosio je 7.770 AUD i usmjeren je za potrebe organizacije Kruh sv. Ante.

Uz Dan Kruha sv. Ante Franj. samostan Dubrave 850 KM Župa Začeća BDM, Vijaka 207 KM Župa Male Gospe, K. Varoš 55 EUR Župa sv. Ante, Sivša 640 KM Župa Svih Svetih, Livno 1.000 KM HKM Kufstein, Austrija 630 EUR HKM Krefeld, Njemačka 600 EUR HKC Wollongong, Australija 7.770 AUD Darovatelji za Kruh sv. Ante - Zagreb Kustura d. o. o., Zagreb, Ivica Kustura 2.000 HRK Arabesca d. o. o., Sesvete, Zvonko Dučkić 1.000 HRK Solelux d. o. o., Sesvete, Ivica Tolić 1.000 HRK Župa sv. Filipa i Jakova, Vukovar 1.300 HRK Marina i Kevin Knopf, München 495 EUR Marko Petrušić, Purmerend 250 EUR TZ Kampus kod TZ Izvor

Članovi stručnog tima JU terapijske zajednice Kantona Sarajevo Kampus posjetili su 20. lipnja Terapijsku zajednicu Izvor na Plehanu, s ciljem upoznavanja organizacije rada sa ovisnicima ženskog spola – ovisnicama, budući da i sami imaju namjeru proširiti svoje područje djelovanja na žensku populaciju među ovisnicima.

Voditelj Izvora fra Dalibor Stjepanović najprije je pozdravio goste te ih upoznao s idejom i misijom HKO Kruh

HKM Berlin 1.934 EUR HKM Krefeld 600 EUR Davor Borošak, Zagreb 600 HRK Rafael Romić, Zagreb 200 HRK Ljubko Ladan, Poreč 743 HRK Zdenko Tolić, Sesvetska Sopnica 730 HRK Za pučke kuhinje Kanton Sarajevo 7.363 KM Grad Sarajevo 7.000 KM Sanda Bejak 100 KM Jelena Tavra 50 KM Infohouse, Sarajevo 100 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Jozo Gagulić, Tramošnica 100 KM Za projekte KSA T. N. 20 KM N. N., Sarajevo 15 KM Nikica Aždajić, Kr. Sutjeska 20 KM Ljubica Lončarević, Bratunac 20 KM Obitelj Arslanagić, Sarajevo 50 KM sv. Ante. Potom je voditeljica terapijskoga programa i terapijski operater Dragana Mandić-Subotić objasnila svojim gostima kako je ključ uspjeha vjerovati u ispravnost ideje i programa. Nakon početnoga upoznavanja, članovi dviju terapijskih zajednica nastavili su konstruktivan razgovor uz druženje. „Uzor kojeg jedna javna ustanova prepoznaje u radu naše Terapijske zajednice za nas je od velikog značaja. Pokazatelj je to da, usprkos manjku podrške od javnih institucija u ekonomskom

Obitelj Marković, Sarajevo 50 KM Pavić plast d.o.o, Livno 50 KM Brojler d.o.o.

200 KM Mila Ćosić, Kanada 300 CAD HKM Klagenfurt, Austrija 1.114 EUR HKC Wollongong, Australija 3.000 AUD HKM St Johns Park, Australija 8.000 AUD Sprofondo, Italija (za kućnu njegu) 2.000 EUR Samostan Baldegg, Švicarska (za stipendije) 34.990 CHF N. N., Sarajevo (za projekt „Dobro je činiti dobro”) 1.000 KM FMO Beč (za projekt 60+) 18.971,65 KM Donacije u robi Pomoć za samu pomoć, Bergkamen, Njemačka (hrana, odjeća, pokućstvo) 9.200 kg

području, rad naše Terapijske zajednice na Plehanu utječu na pozitivno oblikovanje opće svijesti o vrijednosti svakog ljudskog života kao Božjeg dara”, poručili su iz Terapijske zajednice Izvor.

•

PRVE R U

O

O • HK

G A NTE

KE

PO M

Humanitarno-karitativna organizacija KRUH SVETOG ANTE Franjevačke provincije Bosne Srebrene • Zagrebačka 18, BiH - 71000 Sarajevo • Tel: +387 33 728 860; Faks: +387 33 728 861 • e-mail: kruhsvante@gmail.com • Transakcijski računi: UniCredit bank d.d. 3383202267235329 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 1549995000405634 • Devizni donacijski računi: UniCredit bank d.d. 48-32-92993-8 - S.W.I.F.T: UNCRBA22 IBAN: BA393383204892993804 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 533-71200-400055 - S.W.I.F.T: UPBKBA22 IBAN: BA391549995000405634 • Antoniusbrot e.V. Sparkasse, Rhein-Neckar Nord Konto Nr. 33176007 BLZ 67050505 Antoniusbrot Schweiz PC 87-119122-9 • Austrija – Kontonummer: 07701 - 197209 EUR, Bankleitzahl: 20506, Name: Kristijan Montina für Heilige Antonius Brot, Anschrift: Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein, IBAN: AT09 2050 6077 0119 7209, BIC: SPKUAT22 • Hrvatska – Broj računa: HR96 23400091110606403, Privredna banka Zagreb, SWIFT: PBZGHR2X, „Kruh sv. Ante” - Zagreb, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb – Dubrava.

K

IZ OĆ

T RU E H SV

s r p a n j - ko l ovoz 2 017.

77

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Vinko Stipić

(15. srpnja 1928. – 19. travnja 2017.)

Dana 19. travnja, u Sydneyu je primivši sve svete sakramente, u miru preminuo naš otac, djed i pradjed Vinko Stipić. Pokojni Vinko rođen je u selu Doljani kraj Jablanice na Neretvi.

Imao je težak život. Proživio je neimaštinu i rat, othranio desetero djece koji su mu podarili osmero unučadi i troje pra-

unučadi. Bio je čovjek mašte, pun čarobnih priča kojima je uljepšao naše djetinjstvo. Pisao je pjesme i svakojake fele, najviše o svome rodnom kraju, koji je u srcu nosio.

Zahvalni smo dragom Bogu za tatin primjer vjere i molitve. Cijeli je njegov život bio protkan pouzdanjem u Boga.

Vjerujemo da će Bog biti milosrdan i da će mu naša draga Gospa koju je štovao cijeli život otvoriti vrata raja. /Zahvalni sinovi i kćeri/

U SPOMEN

Josef Otto Ešegović Stipo († 2016.)

Mijat

(† 1992.) hrvatski vojnik Počivajte u miru Božjem! /Vaša obitelj/

Finka Livančić

(† 2007.)

Draga 6. kolovoza navršit će se desetljeće otkako si nas napustila ali nosimo te u srcima, zahvalni za tvoju dobrotu i djelo koje si nam pružila.

Počivaj u miru!​ /Tvoji najmiliji: suprug Jozo, kći Irena, sin Mario i unučad Loren i Ines/

80 svjetl ori jeci . ba

(† 2008.)

Godine prolaze, ali dubok trag koji si ostavio u nama ostaje. Počivaj u miru! /Leona/

Stjepan Burić

(† 2009.)

Tuga i bol što smo te izgubili nikada neće prestati.

Počivaj u miru, anđele. /Tvoji roditelji, braća i sestre/

Kata Burečić

(† 2014.)

Prošle su već tri tužne godine otkada te dragi Bog pozvao k sebi.

Puno te voli tvoja kći Ruža

Andrija Petrović

(† 2012.)

Prošlo je pet tužnih godina otkad nas je napustio naš voljeni Andrija. I sve ovo vrijeme znamo da i dalje paziš na nas. S ponosom i ljubavlju čuvamo te u svojim srcima. Počivaj u miru Božjem! /Tvoji mama, ujko i tetke s obiteljima/

Kurevija Jako Jela

(† 2004.) († 2014.)

Zahvalni dragom Bogu i Vama, za sve dobro koje smo primili, svakodnevno ste u našim mislima, srcima i molitvama. /Zahvalna djeca/

NIF COMMERCE MAKS K I S E L J A K Knjižara, Kućne potrepštine Darovni program, Tiskara Motel/Hostel Maks T 030 879 726 | e-mail: makskiseljak@hotmail.com

Nova knjiga u izdanju Svjetla riječi

u „Svoju najnoviju knjig ma Svjetla posvećujem čitatelji isivao riječi, za koje sam isp i vjera te retke kolumni Život Oltar i tribina”

Za sve informacije pozovite nas na 033 726 200