Svetost - Odsjev Boga u dušama ljudi (416) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

SVETOST

Odsjev Boga u dušama ljudi Godina XXXV. ◆ broj 416 ◆ Sarajevo, studeni 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Pratite nas i na portalu

www.svjetlorijeci.ba

Brza poĹĄta. Uvijek na vrijeme. Nekada i ranije.

Dostavljamo poĹĄiljke unutar 24 sata bilo gdje u Bosni i Hercegovini.

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Tema broja Svetost − zaboravljena riječ?

Riječ obiteljima Razgovori u dječjem svemiru 16 Reportaža Župa i samostan Uznesenja BDM – Šćit Jedna je Rama 20

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil

Uz Dan državnosti BiH (Ne)uređena država

račun u austriji

Poseban prilog Zgrada Franjevačkog provincijalata Bosne Srebrene Kovačići Ponovni izgon iz naše kuće? 40

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine. ISSN 1512-6986 Fotografija na naslovnoj stranici: Crkva sv. Josipa u Sarajevu, Danijel Stanić

Svjetlo riječi

Razgovor Obitelj Marošević Uspješan je svatko tko zaposli sebe

Zemlja planina – Javor Nenarušeno prostranstvo

Riječ čitateljima

zgleda da se danas više bojimo svetosti nego grešnosti. Jedan od razloga se nalazi u tome što je pojam „svetog” izobličen promjenom perspektive i stalnim izvrtanjem njegova izvornoga značenja. A kako se promjenom perspektive mijenja smisao, objašnjava ovaj događaj: kad je jedan misionar ugledao kako mala djevojčica nosi na leđima drugo dijete, pitao ju je kako može nositi toliki teret? U čudu mu je odgovorila: Nije to teret, to je moj brat. Desetljećima su nam razni ideolozi oskvrnjivali „sveto” ponavljanim lažima kako bi postale istina, a neoliberalizam i konzumizam su nam uspjeli promijeniti perspektivu svetoga. Možda se netko neće složiti, ali probajte samo, čak i u svom društvu, posvjedočiti sljedeće: Toliko sam u duhu siromašan da sam potpuno ovisan o Bogu. Što bi ti ljudi rekli? A Bog ti kaže: Blago tebi. Tvoje je

kraljevstvo nebesko! Žaloste me moji i grijesi drugih ljudi. Moram pod hitno reorganizirati svoj život. Što bi ti ljudi rekli? A Bog ti kaže: Blago tebi. Utješit ćeš se! Ne želim se koristiti silom i nasiljem. I među „vukovima” želim biti miroljubiv. Što bi ti ljudi rekli? A Bog ti kaže: Blago tebi. Baštinit ćeš zemlju. Gladujem i žeđam za pravednošću ne samo vlastitom nego i društva u kojemu živim: dijete je osoba od začeća, brak je zajednica muškarca i žene... Što bi ti ljudi rekli? A Bog kaže: Blago tebi. Nasitit ćeš se. Često me drugi jako povrijede. Dobrim im uzvraćam: tako je ozdravljujuće imati milo srce. Najgore je na zlo uzvratiti zlom. Što bi ti ljudi rekli? A Bog ti kaže: Blago tebi. Zadobit ćeš milosrđe. Samo markirana odjeća, prestižni automobili, kuće... Čemu biti navezan

na stvari i komplicirati sebi život? Želim svoj život pojednostaviti, očistiti srce od suvišnih stvari kako bi bilo komotno za Boga. Što bi ti ljudi rekli? A Bog ti kaže: Blago tebi. Boga ćeš gledati. Toliko je zavisti, trača, podmetanja, nerazumijevanja... Trebaju nam mirotvorci. Krist je Knez mira i On nas je pomirio s Bogom. Želim i ja druge ljude približavati i miriti s Bogom. Što bi ti ljudi rekli? A Bog ti kaže: Blago tebi. Božjim sinom ćeš se zvati. Bio sam mirotvorac, a sad sam zbog toga proganjan i ismijavan. Nema veze. Mučili su i mog Boga i oprostio im je. S Njim se želim identificirati, a ne s onima koji su Mu to činili. Što bi ti ljudi rekli? A Bog ti kaže: Blago tebi. Tvoje je kraljevstvo nebesko. Biti svet znači biti Božji suradnik i prijatelj. Zašto se toga bojimo? Fra Janko Ćuro, urednik st u d en i 2017.

RIJEČ ČITATELJA

Poštovano uredništvo,

moje ime je Zoran Jozić, a rođen sam u Sarajevu. U prvih nekoliko godišta u kojima je revija Svjetlo riječi počela izlaziti u boji, surađivao sam s Uredništvom ovoga lista kao fotograf. Uz to se aktivno bavim i pisanjem, slikarstvom i karikaturom. Nedavno sam objavio fiktivni roman Zorastra. Uredništvu poklanjam jedan primjerak. Uz to, volio bih s čitateljima Svjetla riječi podijeliti nekoliko misli iz ovoga romana, dio govora glavnoga junaka Zorastre. Hvala Vam ako mi dopustite tu mogućnost. Ostajte u dobru. „Oprostite jedni drugima, srca svoja otvorite (...) Ne dijelite se, zajedno ste jači, jedan prut lako je slomit, a pregršt njih teško (...) Kako posijemo tako ćemo požnjeti. Ako posijemo ljubav, zajedništvo, slogu, požnjet ćemo ljubav, zajedništvo slogu.” Zoran Jozić, Sarajevo

Poštovano Uredništvo!

U prošlomjesečnom broju Svjetla riječi u okviru jednoga članka osvrnuli ste se na izvrsnu propovijed fra Janka koji je govorio o pojmu slobode. Zadivilo me kako je lucidno definirao pojam vjere. Rekao je da je „vjera strast za nemoguće”. Istinski vjernik strastveno želi pobjedu Božjeg Kraljevstva na cijeloj planeti Zemlji. To izgleda nemoguće ako gledamo zatiranje univerzalnih etičkih vrijednosti u svijetu, na moralnu dekadenciju jer se u ime tobožnje demokracije donose zakoni koji ruše čovjekovo dostojanstvo. Iako izgleda nemoguće, pravi vjernik uporno sa žarom moli u Očenašu „dođi Kraljevstvo tvoje!” On zna (vjeruje) da će na koncu vremena (ne zna kada) Božje kraljevstvo, koje je vječno i neuništivo, zavladati i na našoj planeti. „Evo činim sve NOVO”, piše negdje u Bibliji. Očenaš je najljepša molitva koju nas je naučio Krist Gospodin. Ali je ne 4 svjetl ori jeci .ba

smijemo moliti samo verbalno. Ako smo u svađi s nekim i ne želimo mu oprostiti, Očenašem izazivamo Nebeskog Oca i kao da Mu govorimo: Ne trebaš mi oprostiti dugove jer ni ja ne mogu oprostiti svome susjedu. Isto se odnosi na završetak Očenaša: „izbavi nas od Zla.” Nije sav smisao toga da nas izbavi od bolesti i nesreće, da nas poštedi križa. Isus je rekao: „Tko želi biti moj učenik, neka uzme križ svoj i neka slijedi mene.” Smisao završetka Očenaša je „izbavi nas od Zloga”, kako je s grčkog izvornika preveo pokojni fra Bonaventura Duda (izdanje Kršćanske sadašnjosti 1990.). Izbavi nas od strane Zmije koja nam je svojim lažima i svojim obmanama želi upropastiti dušu. S poštovanjem vas sve pozdravlja Miroslava Lucić, Dugi Rat

Svjetlo u tami

Vjerni sam čitatelj Svjetla riječi već decenijama i s nostalgijom se ponekad sjetim vremena kad je ovaj cijenjeni list izlazio na „roto-papiru” u formatu dnevnih novina. To su za vrijeme prošlog, nesretnog rata bile jedine novine do kojih sam uspijevao doći i koje su i u tim teškim vremenima pronalazile put do čitatelja i bile istinsko svjetlo u sveopćem mraku. Danas je Svjetlo riječi moderan časopis i po svom formatu a i po sadržaju te predstavlja respektabilnu, utjecajnu i hvalevrijednu zvijezdu na šarolikom i reklo bi se prilično konfuznom informativnom nebu. Malo je danas pisanih medija koji „pokrivaju” tako širok spektar tema od tumačenja biblijskih tekstova, komentara aktualnih društvenih pojava, članaka o ekologiji, psihologiji, kulturi, umjetnosti, vijesti iz župa i misija, itd. Iako Svjetlo riječi pročitam od prvog do zadnjeg slova i nemam većih primjedbi, uzet ću si slobodu da istaknem nekoliko dobronamjernih sugestija i prijedloga kako bi ste po mom mišljenju mogli biti bolji nego

do sada. Prije svega bih se osvrnuo na tekstove o „njezinu veličanstvu” politici koja se kao što znamo grubo poigrala sa nama, a kao što vidimo sa tom igrom ne namjerava u skoro vrijeme prestati. Naravno da Svjetlu riječi nitko ne može osporiti niti oduzeti pravo da komentira događanja na političkoj sceni, poglavito ona koja se tiču opstanka Hrvata-katolika i koja zadiru u naše vitalne interese , ali predložio bih da se te teme ipak svedu na neophodnu dozu. Budući da se bavim pisanjem poezije, oduševila me rubrika Zdenka Lešića o velikanima pisane riječi s ovih prostora, pa možda ne bi bilo loše da se ta rubrika vremenom proširi i na strane autore, poglavito klasike. Također mi se sviđa feljton fra Petra Jeleča u kojemu rasvjetljava neke zamagljene povijesne činjenice i prijepore između južnoslavenskih naroda. Ne smijem ovom prigodom zaboraviti „Zemlju planina” Dalibora Balliana, „Pogled u dušu” Snježane Šušnjara i prelijepe reportaže Rafaele Obučić o našim župama i o obiteljima koje u ovoj sveopćoj krizi odlučuju pokazati i dokazati kako se i u ovoj našoj Bosni i Hercegovini može pristojno živjeti od vlastite pameti i vlastitih ruku. Ne bih nimalo pogriješio kad bih nabrojio sve vaše autore i njihove priloge jer doista u Svjetlu riječi nema slabe točke. Još bih za kraj predložio da uvedete rubriku o pretkršćanskoj Bosni i vjerskim sektama koje su tada bile prisutne, zatim o bosanskim krstjanima, bogumilima, patarenima i začetku kršćanstva. Dobro bi došli i savjeti iz hrvatskoga pravopisa. Na kraju bih uredništvu, redakciji i svim suradnicima Svjetla riječi zaželio dobro zdravlje i sreću da bi i dalje svojim vrijednim radom i zalaganjem širili svjetlo istine u ovoj sveopćoj društvenoj i medijskoj tami. Srdačan pozdrav iz Vranaka kod Kreševa, Ivica Kesić

Svi Franjini susreti

Simbolički rečeno, naš život je stalno putovanje i susretanje koje čine stalni odlasci i dolasci, a ponekad i neuspješno bježanje od susreta s drugim, sa sobom, pa tako i od Boga. To je i Franjo prije obraćenja proživio; možda površno kao i mi danas, ali poslije obraćenja duboko i s ljubavlju prema siromašnima i Kristu, što će vječno obilježiti njegov život i put njegovih sljedbenika. Dakle, život i susreti svetog Franje mogli bi se shematski predstaviti kroz razdoblje prije obraćenja te vrijeme i susrete poslije obraćenja. (...) Nas posebno zanimaju Franjini susreti poslije obraćenja, koje predstavljaju četiri najvažnija susreta, što bi trebali biti i nama uzor. Odlučujući Franjin susret bio je susret s gubavcem, koji je prekretnica u njegovom životu i obraćenju za razliku od svjetovnih površnih i interesnih susreta koji ni Franji nisu manjkali u doba mladenaštva i lutanja. Franjo grli gubavca (1205.) i to otvara put za osobno pročišćenje i zbližavanje sa siromašnima i odbačenima iz društva. Drugi važan susret u Franjinu životu jest susret s papom Inocentom III. (1209.), najmoćnijim papom svih vremena. Taj susret predstavlja prihvaćanje službene Crkve, ali istovremeno i kritiku njezine moći, bogatstva i nevjerodostojnosti. Treći susret, isto tako značajan i uzorit i za naše vrijeme kriza i sukoba raznih kultura i religija, jest susret s egipatskim sultanom Malikom al-Khamilom (1219.). To je vrijeme besmislenog i krvavog 5. križarskog rata između Saracena i kršćana. Samo je Bog mogao Franji dati toliku hrabrost i snagu da stupi pred sultana i riskirajući svoj život pokuša pomiriti zavađene strane. Franji se zaista dogodilo čudo tako što ga je sultan primio, saslušao i otpustio vjerojatno vidjevši u njemu Božji glas i poruku mira, za što drugi kršća ni i muslimani nisu bili dozreli. Taj

Franjin nastup predstavlja jedan novi i jedinstveni način susretanja različitih religija i kultura. To mi danas zovemo ekumenskim dijalogom i suživotom u toleranciji i solidarnosti, što nažalost još nije u praksi potpuno zaživjelo kako je to sveti Franjo želio i prakticirao. I na koncu je četvrti, ne manje važan od navedenih susreta, vrlo zanimljiv legendarni susret s vukom, koga Franjo naziva bratom kao što je i svu prirodu i stvorenja zvao sestrama i braćom. Ovaj susret nam daje važnu poruku kako živjeti u miru s prirodom i sa živim stvorovima. Zato je Franjo i danas moderan kao primjer i začetnik zaštite prirode nasuprot današnjem dobu svjetske globalne ekološke krize te ugroženosti i otuđenosti čovjeka i prirode općenito. Dakle potrebno je putovati po svijetu te susretati ljude i prirodu poput svetog Franje i Krista. Franjevaštvo kao misijski red susretanja i putovanja po uzoru na Krista i svetog Franju brzo se proširilo po cijelom svijetu tako da su koncem 13. stoljeća franjevci stigli i u našu domovinu. Dragi fratri-ujaci stoljećima su dijelili dobro i zlo s ljudima naše domovine kao i u misijama razasutim po cijelom svijetu. Oni i pored kriza ovog materijalnog i otuđenog svijeta nastoje i dalje ostvarivati četiri spomenuta Franjina susreta. Na kraju upitajmo se, kao Franjini sljedbenici, dokle smo stigli na svojim putovanjima i susretanju drugih, sebe i Boga. Zato neka naša Domovina i svijet budu mjesta radosnih susreta, očekivanja i nadanja po uzoru na Krista i svetog Franju. I mi smo na jednom biblijskom putovanju koje čine stalni odlasci i dolasci, a ponekad i pokušaj bježanja od susreta s drugima, sa sobom ili s Bogom iako znamo da bez tih susreta nema ni obraćenja. I danas kao i u Franjino vrijeme mnogi su susreti gledano izvana bez ljubavi, grubi i teški, ali gledano iznutra kršćanski trebali bi biti puni ljubavi koju ljudi zaslužuju po primje-

ru Franjina bogatog siromaštva u poniznosti i služenja drugom, iako je to sve današnjem svijetu teško, neistraženo i nepoznato. Imamo li snage i volje zvati i susretati sve ljude svijeta, kao i prirodu i životinje braćom i sestrama poput svetog Franje, svima želeći mir i dobro?! (...) Dajmo se poučiti i cijeniti susrete i ljude više nego sve bogatstvo svijeta po primjeru svetog Franje za kojeg su čovjek i Bog bili cilj i smisao života. Dakle, ljudskost i svetost stječu se susretom s čovjekom, Bogom i sa samim sobom. Zapravo se sav smisao ljudskog života svodi na susretanje s drugima, istima ili drukčijima. Sveti Augustin je rekao: „Ljubi i radi što hoćeš!” Veliki ruski pisac Tolstoj u svom je poznatom djelu Ana Karenjina rekao da je ljubav odgovor na sve probleme ljudske egzistencije. I Isus je na kraju zaključio da nema veće ljubavi nego dati svoj život za drugoga. Dakle, naši susreti imaju sjajne i nenadmašne uzore i ideale te zato trebaju biti stalno prakticirani i njegovani prema primjeru Franjinu i Kristovu. Tomo Barbić, Schwabmünchen

Devedesetogodišnja čitateljica!

Hvaljen Isus i Marija! Ova preplata je za moju mamu Maru Medak koja je stara 90 godina i još uvijek uživa čitati Svjetlo riječi. Karl Medak, Australija

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare putem elektroničke pošte na: redakcija@svjetlorijeci.ba ili Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo.

Širite svjetlo, čitajte riječ. st u d en i 2017.

Tema broja

Svetost − zaboravljena riječ? Piše fra Damir Pavić

Velika je snaga riječi. Kadra je opisati široka prostranstva svijeta, ali i skrivenu nutrinu ljudske duše. Pa ipak, riječima se izriče tek djelić stvarnosti, jer ono što izmiče dosegu ljudske spoznaje i nadilazi čovjeka i svijet nemoguće je zatvoriti u riječi. Međutim, koliko god riječ bila manjkava, na nju se valja osloniti jer ona je jedini način, ne samo čovjeku kako bi razumio čovjeka nego i Bogu koji se očituje čovjeku po svojoj Riječi i po riječima kojima – kao Stvoritelj stvorenjima – otkriva svoju božansku bit.

iječ svetost, kao i druge njezine izvedenice, jedna je od riječi koja opisuje stvarnosti onkraj ljudskoga te, premještajući nas u sferu božanskoga, ipak ostavlja jasnu spoznaju da se radi o nečemu što je sastavni dio čovjekove naravi i njegove povezanosti 6 svjetl ori jeci . ba

s nadnaravnim. Može je se pronaći u svim svjetskim religijama i ona upućuje na sve što je povezano s božanskim, nasuprot onome ljudskome. Rudolf Otto – poznati njemački teolog i profesor komparativne znanosti o religijama – koji je napisao poznato djelo pod naslovom Sveto, ističe kako je ovaj pojam

glavni element religije i središnji objekt religijske znanosti uopće.

Izvor svetoga

Ako uzmemo semitsku riječ qōdeš za svetu stvar, svetost, vidjet ćemo da njezin korijen ima značenje odsjeći ili odvojiti, što će reći da je sveto upućeno na

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

Sveti Bog i sveti narod Pojam svetoga i svetosti vrlo je čest u Svetom pismu, no nisu uvijek poznate sve nijanse koje taj pojam označava. Ponekad je kao sveto označeno neko mjesto, ponekad je kao svet označen Bog, a ponekad i neki čovjek. Što onda u biblijskom smislu znači „svet”? hebrejskom jeziku pojam „svet” označen je riječju qadoš, a čini se da je ta riječ izvedena iz glagola koji je nekoć značio „sjeći”, „odijeliti”. To bi onda značilo da je sveto ono što je izuzeto iz svakodnevne uporabe pa tako odijeljeno od svega drugoga, nešto što više nije profano. Ideja svetosti i posvećenja u Bibliji se pojavljuje već na samom početku gdje se kaže: „I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini” (Post 2,3). Ponovno će u Knjizi Izlaska, unutar Deset zapovijedi biti rečeno: „Sjeti se da svetkuješ dan subotnji” (Izl 20,8). Tako se vidi da postoje neka vremena koja su posvećena i sveta. To je najprije šabat, tjedni dan počinka. On je izdvojen od svih drugih dana, razlikuje se od ostalih dana time što se tada ne radi i time što

je sav okrenut prema Bogu. Sva čovjekova aktivnost toga dana morala bi biti usmjerena na Boga.

Sveta mjesta

U Knjizi Izlaska vidi se da i neko mjesto može biti sveto. Kad Mojsije pase ovce svoga tasta Jitra, pa ugleda grm koji gori, a ne izgara, on iz grma čuje glas: „Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo” (Izl 3,5). Postoji, dakle, neko sveto tlo, neka sveta mjesta. Ona su označena naročitom Božjom prisutnošću i time drukčija od svih ostalih mjesta. Slično se može pročitati o gori Sinaju, kad Mojsije, nakon izlaska iz Egipta, onamo dovede Božji izabrani narod. Bog tada nalaže: „Postavi granice naokolo brda i proglasi ga svetim” (Izl 19,23). Svetost nekoga mjesta podrazumijeva vrstu granica uokolo

Gustave Moreau, Pokvareni bogataš Ticijan, Sveto Trojstvo u slavi, 1554. i siromašni Lazar, 1878.

toga prostora. Doista, u mnogim narodima, pa tako i među Izraelcima, ali i među narodima koji su prije njih nastanjivali Svetu zemlju, vidljivo je da se svetišta ograđuju. Zid koji zatvara prilaz svetištu nije obrambeni zid, nego granica koja označava prestanak profanoga i početak svetoga. To pak znači da pristup unutar toga zida podrazumijeva i neke zahtjeve koji su stavljeni pred čovjeka. Mojsije tako treba izuti obuću. Obuća se izrađivala od kože, a to znači od životinjskih ostataka, što je samim time čini obredno nečistom. Odložiti obuću, značilo je odložiti obrednu nečistoću i biti čist za Boga, čist za pristup u sveto područje. Slično se odnosilo i kad su se Izraelci našli podno Sinaja. Ondje Bog nalaže Izraelcima da operu svoju odjeću, a svećenicima da oni sami budu obredno čisti (usp. Izl 19,10.22). st u d en i 2017.

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

Sveci i ljubav „Spakiraj četkicu za zube i spavaćicu. Idemo u Veneciju”, rekla sam prijateljici na telefon. „Pokupit ću te za par sati.” Bio je maglovit petak, blagdan Svih svetih i produženi vikend – jedan od rijetkih kad nisam imala koncert. A prijateljica je imala odmor na sveučilištu. ez planova i opterećenja da moramo nešto kupiti ili posjetiti uobičajena turistička mjesta, vozile smo širokom i gotovo praznom talijanskom autocestom. Ivanu sam upoznala u prvom razredu srednje škole. Sjedila je u klupi ispred mene. Na prvi pogled nismo imale puno toga zajedničkoga. Ja sam bila zaokupljena glazbom i kazalištem, a ona gimnastikom. No kad smo počele izmjenjivati tajne o prvim ljubavima i srednjoškolskim simpatijama, prepoznale smo jedna u drugoj slične tinejdžerske nesigurnosti, strahove, ali i nadu, optimizam i radost življenja. Privlačile su nas slične knjige i filmovi. Postale smo bliske prijateljice. Ivana je bila jedina kojoj sam mogla reći sve, bez straha da će me krivo razumjeti. Imala je posebnu sposobnost ljubavi bez predrasuda. Bila je sa mnom na svakom

14 svjetl ori jeci . ba

koraku – od samoga početka na glazbenoj sceni do vrha moje pjevačke karijere. Nakon moga uspjeha nije se ni malo promijenila prema meni. Dok sam se i sama pitala tko je zapravo Tajči ispod imidža mlade vesele pjevačice, ona me je uvijek doživljavala onakvu kakva sam bila iznutra.

Molitva za drugoga

„Najprije ćemo se počastiti hotelom s četiri zvjezdice na Trgu svetog Marka u Veneciji”, najavila sam joj. Uživale smo u skupom restoranu i glamurozno namještenom hotelu. Naručile si doručak u krevet i smijale se komičnosti cijele situacije – dvije tinejdžerke u svijetu u kojemu su se našle igrom slučaja – ili možda orkestracijom nekoga većeg plana kojeg ni same nisu bile svjesne. Jedna drugu smo ohrabrivale da smo baš na pravom mjestu i da se na nama uopće

ne vidi da smo provele cijelo djetinjstvo u skromnim obiteljima radničke klase. Nakon Venecije krenule smo u Milano. Na putu smo stale u Padovi. Imale smo potrebu posjetiti crkvu sv. Ante Padovanskog. Nismo tada ni slutile koliko će život toga franjevca utjecati na naše puteve i naučiti nas imati hrabrost suočiti se s velikim i malim krizama; prolaziti kroz doline i vrhove života; odazvati se pozivu da volimo, praštamo i brinemo se za druge; stajati čvrsto na temeljima potpune ljubavi i predanja Bogu. Tada nisam znala da je sv. Anto ostavio lagodan život da bi bio u prilici služiti onima koji nisu imali privilegije bogatih. Nekoliko godina kasnije Ivana i ja sjedimo za doručkom u mom iznajmljenom stančiću u američkom gradiću Lancansteru, država Pennsylvania. „Vidiš kako ti se sve ostvarilo što si željela”, primijetila je tada Ivana. Nakon završene Glazbene akademije u New Yorku dobila sam glavnu ulogu u velikom mjuziklu The Miracle of Christmas. Zaista, nakon pop karijere i dalje sam živjela san koji sam još kao malo dijete imala – da kroz glazbu prenosim priče koje imaju snagu doprijeti do ljudskih srca i tamo ih obogatiti ljubavlju i radošću. „Nisam ti nikad rekla, ali onaj dan kad smo bile kod sv. Ante, moja jedina molitva je bila da dobiješ vizu za Ameriku i da ti se otvori put prema životu koji ti želiš”, nastavila je. Spustila sam šalicu kave na stol i osjetila kako mi suze naviru iz nekoga dubokog kutka, preko srca i pluća do grla i očiju: „Hvala ti.” Kako netko može biti toliko nesebičan da u trenutku u kojemu osjeća snažnu prisutnost Boga ne prinese molitve za sebe nego za nekoga drugoga? Osjetila sam se posramljeno jer ja u tom istom trenutku nisam mislila na nju. „Nemoj se osjećati kriva”, rekla je. „Ja se mogu stalno moliti za sebe.” Dugo mi je trebalo da razumijem njezine riječi. Možda ni ona sama tada nije bila svjesna

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

Razgovori u dječjem svemiru Mladi roditelji ubrzo otkriju da nisu više gospodari svoje sudbine. Čak i u idealnom slučaju, kad raspolažu s deset zdravih i mazohistički raspoloženih strina, tetaka, baka i ujni, voljnih da podmetnu leđa i osiguraju roditeljima osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna, ubrzo uvide da se neće provoditi kao nekada. dlazak u kino otpast će zbog peglanja benkica, kuglanje s dečkima zbog čitanja slikovnica, ministarski položaj zbog porodiljnoga, a penjanje do snjegova Kilimandžara zbog upale srednjega uha. Kako je bilo drugima tako je bilo i meni: umjesto da radim, tražim po gradu tricikl s onom ručkom za guranje; umjesto da čitam, dežuram uz tobogan; umjesto da tražim fuš, sjedim u pedijatrijskoj čekaonici; umjesto da pijem pivo pred kafićem, odlazim iza sedam područnih ureda, iza sedam kancelarija i sedam šaltera po OIB novoga malog građanina. A kad se i pobjedonosno

16 svjetl ori jeci . ba

vratim, neću blaženo odrijemati u kutku mirnoga doma, kako pjeva Tin Ujević, nego ću odnijeti smeće, izvesti potomka u šetnju, otići u ljekarnu po sirup protiv kašlja, videoteku, kupiti pelene i podići dječji kaputić iz čistionice, a hitove s večerašnjega koncerta na Šalati, gdje gostuje bend iz moje mladosti, neću pjevati uživo sa svojim ljubimcima nego eventualno pjevušiti rasprostirući odjećicu na balkonu, kamo dopiru odjeci iz koncertnih zvučnika od milijun wata. Na paradoks broj jedan vezan uz djecu, to jest da zahtijevaju sve više novca, a istovremeno zauzimaju i sve više vremena u kojemu bi se taj novac mogao

zaraditi, vratit ću se na kraju. Najprije bih želio razriješiti drugi paradoks, a to je da roditelji male djece uopće ne žive robinzonski na pješčanom otočiću izgubljenom u oceanu briga i obveza nego, zahvaljujući djeci, šire krug poznanika eksponencijalnom brzinom.

Paralelni svijet

Djeca su vrlo moćna karika u lancima novih društvenih veza. Taj mi je fenomen doduše bio poznat i prije iz literature i filma, samo nisam na njega obraćao pažnju. U filmu Sve zbog jednog dječaka, snimljenom po romanu engleskoga pisca Nicka Hornbyja, junak se zaljubio u mladu ženu, razvedenu, majku spomenutoga dječaka. Da bi joj se približio, izmislio je da i on ima sina. Od mrvica po podu, igračaka i fotografija stvorio je svoj paralelni svijet razvedena oca, samo da bi lakše utro put do srca razvedene majke. Također, u jednoj priči američkoga književnika Raymonda Carvera junak Leo je kupio od Toni pretplatu na dječju enciklopediju što ih je prodavala samo da bi se s njom mogao viđati. Kad su izmišljena djeca tako uspješna, koliko su tek ona prava! U romanu Williama Saroyana Mama, volim te spomenuta majka otišla je u New York s desetogodišnjom kćeri kako bi oživjela svoju glumačku karijeru i dobila ulogu u nekom dobrom komadu dok je još iole mlada. I tko zna bi li uspjela da se njezina kći nije izgubila u hotelu i tako nabasala na staru gospođu Kate Cranschaw, najveću instruktoricu glume na svijetu, kako je to rekla majka. I tako je stara gospođa upoznala najprije djevojčicu pa zatim i majku i dalje je bilo kao u nekoj realističnoj bajci – nakon mnogo straha, znoja i suza, majka je nastupila na Broadwayu, stekavši životnu ulogu u uspješnom mjuziklu. Kao ljubitelj znanstvene fantastike mogu se sjetiti i priče Vrijeme mutanata slavnog Roberta Silverberga u kojemu su staromodni ljudi bili nepovjerljivi prema svojim mutiranim sugrađanima i nerado

Reportaža ŽUPA I SAMOSTAN UZNESENJA BDM – ŠĆIT

Piše Danijel Stanić

Jedna je Rama Negdje između Bosne i Hercegovine, gdje se spajaju sve ljepote jednoga i drugog blagoslovljenog prostora koji, povlašteni, zovemo svojim domom, nalazi se Rama. Ovo područje, omeđeno planinama Radušom, Makljenom, Ljubušom i Vranom, naziv je dobilo prema istoimenoj rijeci, jednoj od najvećih pritoka zelene Neretve. Brana koja je izgled ovoga kraja izmijenila do neprepoznatljivosti, ipak nije zaustavila rijeku, kao što ni životne teškoće nisu zaustavile duh ramskoga čovjeka. 20 svjetl ori jeci . ba

Aktualno MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA

Piše Nikolina Marčić

Koliko vrijedi žena? „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Već od samoga početka svijeta zamisli Bog da budu jednaki. Da, i ženi dade pravo da bude jednaka. „Za ne povjerovati!”, rekli bi oni koji ženu smjestiše na nižu razinu. Ali pusti to pravo i jednakost. To je Božje pravilo. A pravila su tu da se krše. aključio je tako i diktator Rafael Trujillo kada je 25. studenoga 1960. godine u Dominikanskoj Republici dao brutalno ubiti sestre Patriju, Minervu i Mariju Teresu Mirabal. Vijest o njihovoj smrti razbjesnila je narod. Prije nego je njihov život okrutno ugašen, bile su mučene i stalno izlagane nasilju. Na dan svoga ubojstva bile su u posjetu svojim muževima koji su bili u zatvoru. Vraćajući se iz posjeta, na putu ih je presrela Trujillova tajna policija. Sve tri sestre i vozač bili su zadavljeni i polomljenih kostiju, a automobil je nađen u provaliji planine La Cumbre. Sestre Mirabal danas predstavljaju simbol otpora diktaturi, ali i simbol feminističkoga otpora. O njima su napisane knjige, opjevane su u pjesmama, njihove

24 svjetl ori jeci . ba

stvari izložene su u Nacionalnom muzeju povijesti i zemljopisa. U međuvremenu je 1985. godine tiskana poštanska markica njima u čast, a na Međunarodni dan žena 1997. godine u Santo Domingu na visokom obelisku koji je Trujillo dao podići u svoju čast otkrivena je slika na kojoj su prikazane sestre. Slika je nazvana Un Canto a la Libertad (Pjesma slobodi). Ujedinjeni narodi su rezolucijom od 17. prosinca 1999. godine datum njihove smrti proglasili Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama (25. studenog).

Krhko i lomljivo biće

Bog je ženu stvorio šestoga dana i posvetio joj puno više vremena. Tko si onda ti, čovječe, da imaš hrabrosti

dignuti ruku na nju koja je od Boga ljubljena onom mjerom kojom Bog ljubi i tebe? Tko si ti, sine, da imaš pravo povisiti ton na nju po kojoj ti je život darovan? Tko si ti, oče, pa nasiljem odgajaš svoju kćer spremajući je tako da bude „jaka” kroz ono što život nosi? Znaš li odgovor na pitanje „Tko si?” Ma ti si samo običan čovjek. Ali odgovoru nije kraj! I ona je. Ona na koju podižeš svoju ruku, na koju povisuješ ton, koju silovito udaraš. I ona je čovjek. Krhko i lomljivo biće. I dok sav svoj bijes silovito na njoj iskaljuješ, ona muku muči, a glasovito šuti. Zbog nje tvoj život može izgledati kao predokus neba, ali i pakla. Tvoje ponašanje prema njoj oblikovat će tvoju buduću obitelj, ali i obitelj tvoje djece. Razumiješ li da nasilje nad ženom nije ništa drugo nego dokaz slabosti? Razumiješ li da žena ima isto ono pravo koje posjeduješ i ti? Razumiješ li da i ona ima pravo živjeti život dostojan čovjeka? Ipak, uveo si sebi dopunsko „pravo” i podredio je sebi. Uveo si ono pravo koje se zove „samovolja” i manifestirao ga u obliku nasilja nad ženom. Gromoglasan pljesak! Bravo! Upravo si dokazao da si jači, pametniji, da znaš vladati, da je žena ispod tvoje razine. Oružje koje te je vodilo prema ovom uspjehu, bilo je nasilje. Jesi li sada miran i spokojan? Slaviš li pobjedu? Ili možda ipak nemaš što slaviti? Kad bolje razmislim, zapravo, i nemaš. Žena je ta koja je dokazala svoju jakost pred nasilničkom slabošću.

Neprestano raste

U međuvremenu su i istraživanja pokazala kako broj nasilja nad ženama neprekidno raste. U prosjeku svakih 15 minuta jedna žena biva fizički zlostavljena. Međutim, to je samo obični statistički podatak koji nije do kraja istražen dok većina nasilja ostaje neregistrirana. Nasilje nad ženama je prisutno u svim društvima kroz različite oblike, od psihičkoga ili fizičkoga do kombiniranoga psihofizičkog nasilja. Nažalost,

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Zapreka svetoga reda Kada se svećenici nađu u neformalnom razgovoru sa svojim vjernicima, ali i s ljudima drugih vjera, često moraju uvijek odgovarati na isto pitanje: zašto se ne žene? Zašto im Crkva brani ženidbu ako je to dopušteno pravoslavnim svećenicima, muslimanskim imamima, židovskim rabinima? Jednostavno pitanje, ali je odgovor složen.

ri davanju odgovara odmah treba napomenuti da sam božanski zakon, koji je vrhovni zakon u Crkvi, ne obvezuje osobe koje žele primiti sakrament svetoga reda u Katoličkoj Crkvi na beženstvo ili celibat. Teološki gledano, niti sakrament svetoga reda isključuje ženidbu kao takvu, niti sakrament ženidbe isključuje sveti red. Naprotiv, ova dva sakramenta, ljudski govoreći, sasvim su kompatibilna. O čemu je onda riječ ako se međusobno ne isključuju? Zapreka koja proizlazi iz svetoga reda (beženstva) očito je onda zapreka crkvenoga prava, donesena ljudskom voljom, tj. općom odredbom Crkve. Radi se samo o disciplinskoj mjeri povezanoj s celibatom o kojoj se govori u kanonu 277 § 1. Tu izričito stoji da su klerici obvezni čuvati potpunu i trajnu 26 svjetl ori jeci . ba

suzdržljivost radi kraljevstva nebeskoga. Zato su obvezni na celibat, koji je osobit Božji dar da bi posvećeni službenici mogli nepodijeljena srca lakše prianjati uz Krista i slobodnije se posvetiti služenju Bogu i ljudima.

Celibat u Crkvi

Kanon 277 § 1 jasno govori o dvostrukom razlogu (svrsi) ove pravne odredbe: radi kraljevstva nebeskoga i nepodijeljenosti srca posvećenih službenika. Kao što je donesena ljudskom voljom, isto tako može biti i dokinuta jer i danas u Katoličkoj Crkvi ima oženjenih klerika: to su katolički svećenici i đakoni istočnoga obreda (grkokatolici), zatim oženjeni trajni đakoni u Katoličkoj Crkvi, a od 2009. godine ima i oženjenih anglikanskih svećenika koji ulaze u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom.

Drugo važno pitanje koje treba postaviti jest: Je li celibat uvijek postojao u Crkvi? Da bi se dao odgovor potrebno je poći od samih početaka Crkve. Ako se čitaju četiri kanonska evanđelja, neće se naći povijesni podatak da je Isus Krist, koji je Glava i početak Crkve, bio oženjen. Često je i u svojim govorima govorio o beženstvu, koji nije bio upućen direktno svećenstvu nego općenito ljudima. Tako se npr. u Matejevu evanđelju nailazi na njegovu izjavu gdje se kaže: „Ima nesposobnih za ženidbu koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19, 12). Ili, u Lukinu evanđelju zapisana je Gospodinova tvrdnja: „Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni” (Lk 18, 29-30). Ali ako se pogleda život prvih apostola, sa sigurnošću se može reći da su neki od njih već bili oženjeni ljudi, prije nego su susreli Isusa, u prilog tome idu izvještaji iz evanđelja koji govore o ozdravljenju Petrove punice (usp. Mt 8,14; Mk 1,30; Lk 4,28). Sveti Pavao jasno kaže u svojoj poslanici upućenoj zajednici u Korintu da vjernici neće sagriješiti ako se budu ženili ili udavale (1 Kor 7,28). No ipak dalje u svome pismu pojašnjava: Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu” (1 Kor 7,32b-34). S druge strane, isto tako kada govori o krepostima koje trebaju imati crkveni nadglednici, đakoni i starješine, među traženim se osobinama navodi i to da budu jedne žene muževi (1 Tim 3,2; 3,12; Tit 1,6).

Uz Dan državnosti BiH

Piše fra Janko Ćuro

(Ne)uređena država U kontekstu sve složenijih i zategnutijih međunacionalnih odnosa u BiH, državni praznik Dan državnosti bi bilo svrsishodnije iskoristiti kao povod za temeljit i otvoren razgovor o tome u kakvoj državi živimo i u kojem je pravcu svi zajedno usmjeravamo, gradimo ili razgrađujemo. U ovom trenutku manje je bitno tko je kao ZAVNOBIH-sku priznaje ili ne priznaje. nda kad BiH bude uređena po mjeri svih njezinih stanovnika, obilježavanje Dana državnosti neće se uopće dovoditi u pitanje. A ova je dejtonska BiH sva u pitanjima, koja čak više ne stvaraju ni jeku, što znači da se s ovim eksperimentom došlo do samoga dna. Već su i bosanskohercegovački vrapci, na svim razinama svoga unutarnjeg ptičjeg uređenja, suglasni kako ovakva država jednostavno nije funkcionalna. Zorno to poručuje čak i njezina himna, koja do dana današnjega neće da progovori. Jednostavno je ostala bez teksta. Prošlostoljetni „liječnici” iz SAD-a su rutinirano osmislili ovakvo uređenje i to samo kao flaster za naše mnoge i duboke ratne rane, a da se pritom nisu zamarali ikakvom, a kamoli temeljitom dijagnozom onoga što

30 svjetl ori jeci . ba

je za njih samo balkanska „bačva baruta”. Onda kad rana zacijeli, apsurdno je dalje nositi flaster. Tada on samo šteti. A mi, umjesto da konačno skinemo ovaj potpuno dotrajali flaster, pobrinemo se svake godine dodati novi. Toliko je vremena prošlo, a još uvijek ne shvaćamo da se uređenje naše države najviše tiče nas i da je to prvenstveno naša unutarnja stvar o kojoj trebamo što prije iskreno razgovarati kako bismo pronašli rješenje koje će garantirati prava i prosperitet ne samo trima konstitutivnim narodima nego svakom čovjeku koji je srastao s ovim plodnim bosanskohercegovačkim tlom.

Godinama nedodirljivi

Kad se nestručno projektira i nespretno sagradi temelj na erozivnom i

nestabilnom tlu, onda zaista nema svrhe na njemu nešto dograđivati ili preuređivati. Jedan od mnogih renovacijskih pokušaja jest inzistiranje na izmjenama Izbornoga zakona BiH kako bosanskohercegovačkim Hrvatima ne bi drugi birali njihove političke predstavnike. U tom kontekstu, predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH gospodin Dragan Čović sve učestalije aktualizira stvaranje trećega entiteta kojemu je početkom ove godine čak iscrtao i granice. On smatra kako bi ovakav državni ustroj BiH zaštitio Hrvate i zaustavio njihovo iseljavanje. Napominje kako planira posegnuti za ovim rješenjem ukoliko se dogovorno ne riješe nagomilani problemi u odnosima u Federaciji BiH, a na prvom mjestu izmjena Izbornoga zakona. Naime, dosadašnji Zakon zaista omogućava majorizaciju drugih naroda nad bh. Hrvatima. Bošnjaci svakodnevno tvrde da to nije točno, dok bh. Srbe ovo pitanje previše ne zanima jer se ne radi o njihovoj „Republici”. A povijest, od koje ne samo da ne učimo nego su si neki dali za pravo da je izmišljaju i štimaju, potvrđuje kako se baš to zaista dogodilo već dva puta. Ne ulazeći u šire diskusije, mora se ustvrditi da to nije pravedno jer se „igra prijestolja” dobiva brojnošću umjesto konstitutivnošću. Ali koga briga što se u BiH zaista događa! Da se ne mučimo razmišljajući i gledajući, sve nam to ionako naši politički lideri svakodnevno objašnjavaju. A da više vjerujemo njima nego vlastitim očima i mozgu, pokazuje činjenica da su nedodirljivi na vlasti već više od dvadeset pet godina. Što se tiče trećega entiteta, simptomatično je da se ovo pitanje pojavljuje dugi niz godina i to poput morskih valova. Ono se zatalasa gotovo uvijek pred izbore i nakon kraćega vremena utihne. Bonaca. Vjerujem kako je širok spektar razloga koji su mogli inicirati ovaj prijedlog ili bi bilo bolje reći prijetnju, što je adekvatniji izraz u kontekstu sveukupne bh. političke komunikacije. Razni uzavreli

BH retrospektiva

Piše Marko Karamatić

Dozirani neostaljinizam Već je tradicionalno da u povodu svetkovine sv. Franje uprava Bosne Srebrene u zgradi Provincijalata na Kovačićima, općina Novo Sarajevo, priređuje primanje za predstavnike crkvenoga, kulturnoga, društvenoga i političkoga života. ako je bilo i 3. listopada ove godine. Provincijal fra Jozo Marinčić u pozdravnom govoru je spomenuo jedno aktualno pitanje vezano za ovu zgradu. Rekao je da je franjevci obnavljaju već dvadesetak godina i nije bilo nikakvih teškoća. No sada im Općina ne daje dopuštenje da dovrše obnovu jer je zgrada općinsko vlasništvo.

Sve „po zakonu”

Ovdje ćemo kratko predstaviti cijeli problem. Zgrada, koju su franjevci počeli graditi uoči Drugoga svjetskog rata, dovršena je 1942. godine i u nju je uselila franjevačka bogoslovija zbog čega je i građena. Samo pet godina kasnije (1947.) komunistička vlast ju je nepravedno oduzela. Nije to bio izoliran slučaj, nego jedan od nebrojenih. Oduzeta je i zgrada franjevačkoga konvikta u Visokom, a bile su zaposjednute i četiri 32 svjetl ori jeci . ba

petine tamošnje zgrade Franjevačke gimnazije koje su vremenom vraćene. Također su zaposjedani i prostori drugih franjevačkih samostana većim ili manjim dijelom, a kasnije su vraćeni. Oduzete su silom dekreta i zgrade franjevačke bogoslovije u Mostaru i gimnazije u Širokom Brijegu te nadbiskupske bogoslovije u Sarajevu i gimnazije u Travniku. U zadnjem ratu, 90-ih godina prošloga stoljeća, u BiH je mnogo toga porušeno. Među devastiranim zgradama je i spomenuta franjevačka bogoslovija na Kovačićima. Ona je dobrim dijelom izgorjela i urušila se. Na molbu uprave bosanskih franjevaca, Vlada BiH je na svojoj 31. sjednici održanoj 30. 10. 1996. godine donijela zaključak da se „objekti: bivše Teologije na Grbavici – Sarajevo i konvikta (gimnazijska zgrada i

zemljište u Visokom) daju na korištenje Provincijalatu Bosne Srebrene i da se istovremeno pokrene postupak vraćanja ove imovine Franjevačkom provincijalatu kao bivšem vlasniku.” Nažalost, prošlo je dvadeset godina, a zakon o restituciji još nije donesen. U međuvremenu franjevci su obnovili 80 % zgrade i nikada nije bilo administrativnih prepreka. U zgradi su smješteni Studentski dom, Pučka kuhinja, Svjetlo riječi... Radi se o prostoru koji služi općem dobru. I sada, kada je trebalo dovršiti i preostali dio zgrade, za što je osigurana donacija, općinski načelnik je „na sramotan način”, kako kaže donedavni gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić, zabranio dovršetak jer da je to općinska zgrada! „Ne dopuštaju nam obnoviti preostali dio zgrade, pravdajući to zakonom koji govori da ova naša zgrada i dvorište zapravo nisu naše, nego Općine Novo Sarajevo. Hoćemo li ponovno doživjeti izgon iz naše kuće i iz naše zemlje?”, pita se provincijal koji je na čelu najstarije institucije u BiH! Vraća li se to 1947. godina? I onda je rađeno sve „po zakonu”. A taj „zakon” iz vremena urušenoga režima sada nastavlja život u ambalaži novoga totalitarizma!

Političko razvaljivanje BiH

Nedavno je (19. 10. 2017.) obilježena četrnaesta obljetnica smrti Alije Izetbegovića, negdašnjeg predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ništa neobično, obilježavaju se brojne obljetnice, pa tako i ova. No, ovaj put u javnosti je odjeknula izjava njegova sina Bakira, aktualnoga člana Predsjedništva BiH, koji je naglasio blisku povezanost svojega oca sa sadašnjim predsjednikom Turske Erdoganom, s kojim je ovaj razgovarao dan uoči smrti. „On je u njemu prepoznao budućega jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet”, kaže mlađi Izetbegović. Takvu izjavu dotični, kao visoki dužnosnik, iznova reciklira i

HR retrospektiva

Piše dr. sc. Božo Skoko

Dobrosusjedski odnosi

diplomatski rat praveći se kao da uopće nije bilo povrede arbitražnoga postupka, a ispostavilo se da su kratkoga pamćenja i neke europske države. Hrvatska očito nije iskoristila priliku kad je Slovenija uhvaćena u laži i nimalo europskom ponašanju da joj to poštenije „nabije na nos” pred svjetskom javnosti! Tako posljednjih tjedana svjedočimo kako slovenski političari Hrvatsku etiketiraju, ocrnjuju i optužuju za nekorektnost, nepoštivanje međunarodnoga prava i zle namjere, a hrvatski političari nemušto ponavljaju činjenice, kao da su one uopće važne. S jedne strane Hrvatska ne bi puno izgubila ni da prihvati arbitražu, a s druge popusti li slovenskim manipulacijama, na red će doći i druge ucjene, a puno je otvorenih pitanja – od statusa zajedničke nuklearke Krško do povrata duga štedišama Ljubljanske banke.

Iako su joj na čelu države iskusni diplomati, Hrvatska već dugo nije bila u tako zategnutim političkim odnosima sa svojim susjedima. S figom u džepu

eško bi bilo reći da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković ne znaju svoj posao, da nisu vidjeli svijeta i da ne znaju kako funkcioniraju međunarodni odnosi. Ali svejedno posljednjih mjeseci učestalo dobivamo packe od Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine... Je li Hrvatska stvarno nedobronamjerna susjeda koja se otkako je ušla u Europsku uniju uobrazila i ponaša svađalački, kako joj neki spočitavaju?! Ili je možda naivna susjeda koja misli da su se okolnosti u ovom nestabilnom dijelu Europe promijenile i da svi igraju dobronamjerno, bez fige u džepu?! Po svemu sudeći, Hrvatska je postala žrtva vlastite naivnosti, misleći da europski može igrati na Balkanu. Najprije je stvoren jaz sa Slovenijom nakon što se otkrilo da je slovenska strana muljala oko arbitraže koju je Hrvatska prihvatila kao uvjet zatvaranja pregovora s EU, a koja je trebala 34 svjetl ori jeci . ba

nepristrano i objektivno utvrditi sporne dijelove granice na moru i kopnu između dvije članice EU. Naime, u ljeto 2015. godine Večernji list je došao do snimke razgovora između člana arbitražnoga suda i zastupnice Slovenije u tom postupku, a na kojoj je očito otkrivanje povjerljivih podataka, zajedničko utjecanje na druge suce, dodavanje materijala u spis nakon završetka rasprave i razna druga kršenja pravila suda. Nakon toga Hrvatska je prilično složno istupila iz arbitraže i upozorila da neće prihvatiti nikakve odluke kompromitiranoga Suda, ma kakve one bile. Europska unija je bila prilično zbunjena nakon toga skandala. Međutim, poduprli su nastavak procesa kako se ne bi ugrozila ta institucija međunarodnoga prava. A onda je ljetos konačno stigla i presuda koja pogoduje Sloveniji u Piranskom zaljevu, a Hrvatskoj na kopnu. Kako je Hrvatska ustrajala u svojoj odluci o neprihvaćanju arbitražne odluke, Slovenija je započela verbalni i

Bosna i Hercegovina je najvažniji politički i gospodarski partner Republike Hrvatske. To slušamo valjda od osamostaljenja. Svi premijeri i predsjednici nakon inauguracije najprije otputuju u Sarajevo. Hrvatska je bila uz BiH kad joj je bilo najteže – od međunarodnoga priznanja, do zbrinjavanja izbjeglica i vojne pomoći u oslobađanju. Puno je toga što povezuje naše dvije države; od stanovnika koji su konstitutivni narod do iznimno duge granice i svekolike upućenosti jednih na druge – od prometa do sigurnosnih izazova. Zato je Hrvatskoj u interesu da svojoj susjedi pomogne na njezinu putu prema europskim integracijama i uspostavi trajne stabilnosti. Međutim, kao da se sve vrijeme igralo nekako s figom u džepu. Kad je bosanska strana u pitanju, točnije rečeno bošnjačka, naslušali smo se komplimenata na račun službenoga Zagreba. Zagrebački gradonačelnik Bandić bio je počasni građanin, a predsjednica Kraljica Balkana. Međutim, kad je Bandić počeo govoriti o ravnopravnosti

Politički (ne)korektno!?

Piše fra Pavo Filipović

Čovjek bez riječi

pobožnost prema Mariji nužno uključuje i svetoga Josipa. Zapravo začuđuje što smo ga ostavili potpuno po strani i gotovo odvojili od tajne Utjelovljenja i spasenja. Osobito je to čudno kada pogledamo koliko o njemu teolozi kroz sva stoljeća promišljaju i pape na pobožnost potiču. Ove godine Hrvatska obilježava (ili bi barem trebala) 300. obljetnicu (1687. – 2017.) otkako je Hrvatski sabor proglasio sv. Josipa za svoga nebeskoga zaštitnika, zaštitnika Hrvatskoga Kraljevstva i hrvatskoga naroda. Kada vidimo koja isprazna brbljavost danas vlada u Hrvatskome saboru, doista čovjek ne može ne poželjeti da si hrvatski sabornici uzmu svetoga Josipa za uzor i nadahnuće.

tišine Svim studentima teologije poznate su teološke disci- Snagom Evanđelja Josipa opisuju kao sina Davipline kristologija i mariologija, i oni bi o tim teološ- dova, čovjeka pravedna, djevičanskoga i muža Marijina, zakonitoga kim naukama mogli mnogo toga ispričati. Međutim, zaručnika (nebiološkoga) oca i skrbnika Isusa Krikada bi ih tko upitao što o josipologiji, vjerojatno bi sta, čovjeka vjere i posluha, zaštitnika svoje obitelji, vrijednoga radnika koji je dobio samo odgovor kako se tu po svoj prilici radi o savjesno obavljao tesarski zanat. Crkva k tomu još štuje kao zaštitnika sveopteološkome nauku o svetome Josipu. I na toj bi izjavi ga će Crkve i uzora obiteljske duhovnosti i ujedno i zastali. duhovnoga očinstva u bezočnome sviakon nje bi nastupio muk, šutnja, tišina. Takav doista bijaše sveti Josip: čovjek šutnje, tišine, skrovitosti. Evanđelja o njemu više šute negoli govore. Nije nam prenesena niti jedna jedina njegova izgovorena riječ. Iz Objave znamo samo za njegove potajne misli, naume, snove, strahove: A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju” (Mt 1,18-20). Stoga Marija u objavama danima mističarki Mariji de Agredi († 1665.) svijetu poručuje: Svijet je bio uvelike ravnodušan prema veličini i povlasticama koje je višnji Gospodin darovao mojemu svetom suprugu

36 svjetl ori jeci . ba

i prema njegovu moćnome zagovoru kod njegova božanskoga veličanstva. U nekoj bavarskoj župi odlučio je župnik za Božić s djecom i mladima prirediti lijep božićni igrokaz. Svatko je dobio svoju ulogu i svoj tekst. Samo je sv. Josip dobio ulogu bez riječi. Ne bi se to sve ni primijetilo da pri kraju igrokaza dječak koji je igrao ulogu sv. Josipa nije zaplakao. Tek tada su svi primijetili sveca koji je ostao po strani, usamljen i bez riječi. Doista ga i mi često marginaliziramo u navještaju, u pobožnosti i molitvi, u vjerničkome promišljanju kao uzora za nasljedovanje. Stoga sv. Augustin bolno uzvikuje: Ako bismo svetoga Josipa isključili iz tajne Utjelovljenja, mogao bi se on usprotiviti: Zašto me od nje odvajate? A sv. Terezija Avilska smatra kako prava

jetu, što je postala bitna značajka Crkve. Ono po čemu se mnogima on danas čini aktualnim jest jedna vrlo bitna sastavnica njegove svetosti: šutnja, povučenost, tišina, kontemplativnost. Francuski spisatelj Paul Claudel je 1911. godine u pismu svomu prijatelju Silvanu Pittu zapisao: Ono što me trenutačno osobito zaokuplja je taj veliki i pomalo tajanstveni lik svetoga Josipa. Josip je zaštitnik skrovitoga života. Josip je „čovjek bez riječi” (Joseph Overath), ali ujedno čovjek koji je intenzivno živio duhovni život. Šutnja, tišina, kontemplativna skrovitost preduvjeti su molitve. Ono što je u našim životima, pa i uvelike i u životima Bogu posvećenih osoba, dospjelo u potpuni nesklad, naime djelatnost i sveto razmatranje, kod Josipa bijahu potpuno uravnoteženi. Time što nam ne prenose

Piše Leona Sabolek

Umjetnost kao most

Ovogodišnji, 17. po redu Dani Matice hrvatske u Sarajevu otvoreni su u dvorani Franjevačkog studentskog centra na Kovačićima 5. listopada 2017. nastupom muške klape Herceg iz Čitluka. Glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić otvorio je potom izložbu slika predsjednika sarajevskog ogranka fra Petra Perice Vidića 11. listopada u Galeriji sv. Ante na Bistriku. Prigodom predstavljanja monografije Fra Petar Perica Vidić o djelu ovoga humanista govorila je povjesničarka umjetnosti Snježana Mutapčić, a prigodan tekst uz ovaj događaj napisao profesor Ibrahim Krzović. Moderator večeri bio je profesor sarajevskoga KBF-a vlč. Ivica Mršo, a u glazbenom je dijelu nastupio pijanist Bartolomej Stanković. Akademik fra Perica Vidić govorio je o svoje tri ljubavi koje čine: Bog, čovjek i umjetnost. U programu Dana Matice hrvatske dan je prostor umjetnosti mladih i najmlađih. Naime, u Sarajevu su upriličene izložba likovnih radova učenika sarajevskih osnovnih škola 16. listopada u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, zatim predstavljanje Zbornika proznih i poetskih radova sarajevskih srednjoškolaca 19. listopada u KŠC Sv. Josip te Glazbena večer sarajevskih gimnazija 24. listopada u Domu Oružanih snaga BiH. Galerija sv. Ante ponovno je 26. listopada 2017.g. bila domaćin predstavljanju knjiga Matice hrvatske. Ovogodišnji Dani Matice hrvatske po sedamnaesti put ponudila je raznolik program i pored nedostatne pomoći u njegovoj realizaciji.

KULTURA

„Prvih 100 godina” Maka Dizdara

godišnjica njegova rođenja obilježena je i u drugim gradovima poput pjesnikova rodnog Stoca, Zenice, Mostara, Banja Luke i u inozemstvu. Treba spomenuti da je memorijalnom manifestacijom u listopadu obilježena obljetnica još jednoga velikana: zabilježena je 125. godišnjica rođenja nobelovca Ive Andrića.

Stoljeće Avde Smailovića

glazbenog pedagoga Avde Smailovića. Umjetnička direktorica ovoga festivalaVioleta Smailović-Huart okupila je oko sjajnog repertoara vrsne glazbenike iz cijeloga svijeta. Oni su osim Smailovićeve obitelji na koncertima oduševili i brojnu publiku.

Između dvije imperije

Františeka Topiča koji je svojim sjajnim radovima ovjekovječio epohu na prijelomu stoljeća. Negativi Topičevih radova, njih oko pet tisuća, čuvaju se na staklenim pločama u Zemaljskomu muzeju. Izbor fotografija priredili su Mirsad Sijarić i Zijah Gafić.

Ove godine obilježava se 100. obljetnica rođenja jednoga od najznačajnijih bh. pjesnika: Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. listopada 1917. u Stocu. Tim povodom upravo je na obljetnicu rođenja u Sarajevu upriličena središnja svečanost u Narodnom pozorištu, kojoj su nazočile osobe iz kulturnih, obrazovnih i političkih sfera Bosne i Hercegovine te članovi Dizdareve uže obitelji. Neka od Dizdarevih najznačajnijih zbirki svakako su Kameni spavač, Modra rijeka, Povratak, Okrutnosti kruga. Sto-

Sedmi međunarodni festival Muzika na žici koji je otvoren 11. listopada u Narodnom pozorištu u Sarajevu, a nastavljen do 14. listopada u Domu Oružanih snaga BiH, bio je posvećen stotoj obljetnici rođenja kompozitora i

U Zemaljskom muzeju u Sarajevu je 6. listopada otvorena izložba Između dvije imperije, Bosna i Hercegovina na fotografijama Františeka Topiča 1885. – 1919. i predstavljena istoimena fotomonografija. Radi se o izboru radova pionira fotografije u Bosni i Hercegovini

st u d en i 2017.

ZGRADA FRANJEVAČKOG PROVINCIJALATA BOSNE SREBRENE KOVAČIĆI

Ponovni izgon iz naše kuće? Uz svetkovinu svetoga Franje Asiškoga, Provincijalat Bosne Srebrene redovito upriliči svečani primanja za uzvanike iz vjerskoga, političkog i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ovogodišnji prijam u javnosti je odjeknuo zbog bremenitoga govora provincijala fra Joze Marinčića, u kojem izričito tematizira propuste u restituciji dijela zgrade Provincijalata na Kovačićima koja je nakon Drugoga svjetskog rata oteta franjevcima. Govor donosimo u cijelosti: Poštovani gosti, dame i gospodo! Sve vas od srca pozdravljam u ime Franjevačke provincije Bosne Srebrene, dragi prijatelji, koji ste se okupili danas na ovom prijemu, kako biste našoj franjevačkoj zajednici čestitali svetkovinu sv. Franje Asiškoga, utemeljitelja Franjevačkoga reda. Pozdravljam sve predstavnike državnih, federalnih, županijskih i općinskih vlasti na svim razinama, vaše ekscelencije, članove diplomatskih predstavništava, sve predstavnike vojnih i policijskih struktura, sve svećenike, časne sestre, bogoslove, sve naše prijatelje i suradnike – jednom riječju: sve vas koji ste žrtvovali svoje dragocjeno vrijeme i došli da nas počastite i obradujete svojom nazočnošću. Dobro došli! Karizma sv. Franje Asiškog, utemeljitelja franjevačkoga reda, njegova ideja i njegov duh, kojima se nadahnjuju ne samo franjevci i franjevke, nego i mnogi drugi dobri ljudi diljem svijeta, iz svih naroda i religija, jako je korisna i nužno potrebna i bh. društvu, koje je prepuno socijalnih, kulturnih, vjerskih i političkih razlika, a ono ipak mora biti jedno društvo i jedna država, povezana mnoštvom zajedničkih interesa. Sedamstoljetna povijest franjevaca Bosne Srebrene bila je trajan izazov; 40 svjetl ori jeci . ba

trebalo je imati i mudrosti i umijeća da se iščitaju znakovi vremena u duhu evanđeoskoga poslanja i dadnu adekvatni odgovori. Povijest se nastavlja. I danas su franjevci pred brojnim izazovima s obzirom na nedaće ratnih zbivanja što su se dogodila u nečuvenim razmjerima na ovim prostorima. Iz tih razloga atmosfera u našem društvu još je itekako nelagodna. Prestalo je zlo rata u onoj najgoroj varijanti, ali se osjećaju njegove posljedice u međunacionalnim napetostima, korupciji, sumnjivom bogaćenju uskog sloja ljudi, pljački naroda i njegovu siromašenju, invalidnom funkcioniranju pravosuđa i državnoga sustava. Zgradu u kojoj se nalazimo izgradili su franjevci kao Teološki fakultet za izobrazbu franjevaca–svećenika, a 1947. nepravedno je i nasilno oduzeta. A 1993. je u tijeku ratnih djelovanja bila je devastirana i dobrim dijelom izgorjela i urušena. Na molbu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Vlada Bosne i Hercegovine na 31. sjednici održanoj 30. listopada 1996. godine donijela je zaključak da se objekti bivša Teologije na Grbavici – Sarajevo i konvikta (gimnazijska zgrada i zemljište u Visokom) daju na korištenje Provincijalatu Bosne Srebrene i da se istovremeno

pokrene postupak vraćanja ove imovine Franjevačkom provincijalatu kao bivšem vlasniku. Od tada pa do danas mi smo korisnici, ali ne i upravitelji, ove naše kuće i dvorišta, prema važećem ugovoru između Općine Novo Sarajevo i Franjevačkog provincijalata Bosne Srebrene, sklopljenog 18. listopada 2006. godine na neodređeno vrijeme do donošenja Zakona o restituciji. Hvala Bogu i dobrim ljudima, uspjeli smo do danas obnoviti preko 80 % zgrade, za koju imamo i urbanističku, i građevinsku i uporabnu dozvolu. U zgradi su smješteni studentski dom, pučka kuhinja, Svjetlo riječi, znači, radi se o prostoru koji je namijenjen općem društvenom dobru, te humanitarnim djelatnostima. Ostalo nam je još obnoviti preostali dio naše zgrade. Međutim, iznenadio nas je i zatekao negativan odgovor općinskih vlasti. Ne dopuštaju nam obnoviti preostali dio zgrade, pravdajući to zakonom koji govori da ova naša zgrada i dvorište zapravo nisu naše, nego Općine Novo Sarajevo, a znamo da se tek od 2003. godine Općina Novo Sarajevo vodi kao vlasnik. Hoćemo li ponovno doživjeti izgon iz naše kuće i iz naše zemlje? Ne znam jeli potrebno spominjati da naša zajednica, Franjevačka provincija

Bosna Srebrena, po svemu zaslužuje pravnu i moralnu sigurnost povratka spomenute imovine kao najstarija živuća institucija kojom se čak dokazuje i državnost BiH. Zbog toga nas još više iznenađuje da nam se i danas nanosi nepravda. Kada smo mislili da su vremena progona vjerskih zajednica davno iza nas, ponovno nam se pokušava oduzeti naša imovina, ali na jedan krajnje licemjeran i perfidan način. A tome pogoduje inertnost i neefikasnost zakonodavne vlasti koja ne donosi validne zakone i ne rješava pitanja povratka imovine vjerskim zajednicama. Na ovakvo stanje gledamo kao na slučaj, a nikako kao stav, da moja zajednica, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, nema više što tražiti u Sarajevu i BiH. Možda su i ovo ona ‘olovna’ vremena (o kojima govori fra Josip Markušić), vremena koja ističu nužnost da pravilno shvatimo potrebe naše zemlje i naroda, izgradnju i obnovu, te poradimo na njihovu zadovoljenju u granicama svojih mogućnosti, svoga zvanja i svoga vjekovnog poziva. Uloga i zadaća nas bosanskih franjevaca danas ista je kao i prije: naviještanje Radosne vijesti riječju i životom. Evanđelje je bilo i ostalo temelj i norma cijeloga franjevačkog redovničkog života. Širiti nadu i povjerenje među ljudima, koje se neće hraniti predrasudama prema drugima, koje će jačati suradnju i tako stvarati pretpostavke za izgradnju međusobnog povjerenja. Da bi se to uspjelo, potrebno je prestati pothranjivati tjeskobu i širiti strah. Dragi prijatelji, mi kao pojedinci ne možemo učiniti mnogo, ali ako se svi zajedno borimo za dobrobit svakog čovjeka s kojim se susrećemo, među nama neće biti ni gladnih ni žednih, ni beskućnika ni prognanika – jer ćemo se bratski brinuti jedni za druge, ne dopuštajući da drugi pored nas stradava, a mi da gledamo svoje interese, zanemarujući nevoljnike. U tom duhu svima vam želim Mir i dobro neka vas prati!

Franjevački provincijalat Bosne Srebrene obavlja svoju registriranu djelatnost u kompleksu koji je projektiran i izveden u obliku slova „T” ukupne bruto građevinske površine cca 12.000 m2, a sastoji se od lamela A, B i C. Provincijalat je uz suglasnost Općine svojim sredstvima rekonstruirao oko 2/3 zgrade. U lameli A postoji glavni ulaz iz Zagrebačke ulice i središnji hol sa stubištem i dizalom koji međusobno povezuje sve lamele, a sastoji se od prizemlja, tri kata i potkrovlja. U prizemlju se nalaze uredi te kotlovnica, trafostanica, radionica i praonica rublja. Na I, II III i IV katu nalaze se dvokrevetne sobe s kupaonicom, prostor za dnevni boravak, salon za razgovor, sanitarije i servisni prostor. Tijekom 2015./16. školske godine u ovoj lameli boravi 127 studenata iz BiH, Slovenije i Republike Hrvatske. Lamela B je glavnim pročeljem orijentirana prema glavnoj pristupnoj prometnici, a u njoj se nalaze multimedijalna dvorana, crkva i višenamjenski prostor na posljednjoj etaži. Multimedijalna dvorana ima 200 mjesta za sjedenje i sve prateće sadržaje: hol, garderobe za izvoditelje, sanitarije i prigodna je za organizaciju kazališnih predstava, filmskih projekcija, predavanja, tribina, simpozija, seminara i sl. Na etaži iznad multimedijalne dvorane nalazi se crkva koja je zavjetno svetište sv. Nikole Tavelića. Na posljednjoj etaži je i prostor koji se može koristiti u različite svrhe.

Lamela C je treći blok kompleksa. Orijentirana je prema Grbavičkoj ulici i dvorištu Franjevačkog studentskog centra i sportskim terenima. Povezana je s lamelama A i B preko središnjeg hola sa stubištem i dizalom. Glavni ulaz u lamelu C je iz Grbavičke ulice, a ulaz u pogon kuhinje i pučku blagovaonicu je iz dvorišta. Planirano je da objekt ima suteren, prizemlje, I, II, III kat i potkrovlje ukupne bruto građevinske površine 3.400 m2. U prizemlju, iz hola sa stubištem i dizalom ulazi se u multifunkcionalnu dvoranu koja je direktno vezana sa središnjim holom u lameli A i terasom. Iz hola se, također, ulazi u studentsku blagovaonicu kapaciteta 70 sjedećih mjesta te postoji mogućnost pristupa u pučku blagovaonicu kapaciteta 40 mjesta. Pogon kuhinje projektiran je tako da zadovolji sve potrebe studenata Franjevačkog studentskog centra i korisnika pučke kuhinje, kapaciteta 700 obroka dnevno. Pored tehnološke cjeline pripreme, priprave i distribucije hrane predviđene su ostave namirnica za tjedan dana. Na I katu grupirani su prostori za knjižnicu, arhiv i Kulturno-povijesni institut Franjevačke provincije Bosne Srebrene, s izdvojenim prostorom za korisnike. Predviđena je i manja dvorana s čajnom kuhinjom i sanitarijama za potrebe znanstvenih skupova. Sve etaže su povezane s lamelama A i B. Projekt rekonstrukcije lamele C podržava visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko. st u d en i 2017.

ZGRADA FRANJEVAČKOG PROVINCIJALATA BOSNE SREBRENE KOVAČIĆI

42 svjetl ori jeci . ba

Kronologija zgrade Provincijalata Bosne Srebrene ▷ 1937. godine: ▷ 10. ožujka 1947.: ▷ 10. rujna 1948.: ▷ do 1992.: ▷ do 1996.: ▷ 30. listopada 1996.: ▷ 18. svibnja 1998.: ▷ 7. prosinca 2000.: ▷ 2. travnja 2003.: ▷ 5. lipnja 2003.: ▷ 17. ožujka 2004.: ▷ 18. srpnja 2005.: ▷ 18. listopada 2006.: ▷ 17. rujna 2007.: ▷ danas:

Franjevačka provincija Bosna Srebrena kupuje zemljište i gradi Franjevačku teologiju i svetište svetoga Nikole Tavelića Zemljište i zgrada Franjevačke teologije sa svetištem svetoga Nikole Tavelića oduzeta od Provincije (Odluka Sreskog suda za rejon II i IV Grada Sarajeva, br. I 67/47) Dio kompleksa daje se na upravu Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu (Akti Uprave državnih nekretnina i Ministarstva za nauku i kulturu NRBiH) Kompleks koriste Poljoprivredni i Šumarski fakultet u Sarajevu Kompleks je devastiran, zgrada je izgorjela i urušena, ostala bez krova Vlada BiH donosi zaključak da se kompleks daje na korištenje Provincijalatu i da se pokrene postupak vraćanja u posjed bivšem vlasniku Izdaje se rješenje o urbanističkim suglasnostima Općine Novo Sarajevo (br. 07-364-677/98) Općina Novo Sarajevo izdaje još jedno rješenje o urbanističkoj suglasnosti (br. 04-23-3023/00) na temelju dopisa Premijera Vlade KS, u kojem je navedeno da Poljoprivredni fakultet neće seliti natrag u kompleks Rješenje Općine Novo Sarajevo (br. 08-31-73/03) kojim zemljište i zgrada, kao općenarodna imovina prelazi na Općinu Novo Sarajevo, po čl. 4, Zakona o uknjižbi nekretnina u državnoj svojini, kojom odredbom je propisano, kada se na nekretninama u državnoj svojini ne može utvrditi nosilac prava na raspolaganje, uknjižit će se kao nositelj prava na raspolaganje Općina, na čijem se području nekretnina nalazi. Protiv ovog Rješenja se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor Općina Novo Sarajevo izdaje rješenje (br. 03-23-1014/03) kojim se Provincijalatu dodjeljuje poslovni prostor (Zagrebačka 18), ukupne površine 10.901,50 m2. Prava i obveze korisnika i uvjeti korištenja bit će regulirani ugovorom o zakupu poslovnih prostorija Općina Novo Sarajevo izdaje građevinsku dozvolu Provincijalatu (br. 04-23-2847/02) kojom se odobrava rekonstrukcija i sanacija poslovnoga objekta (lamele A i B na zemljištu k.č. 83/1 KO Novo Sarajevo II novoga premjera, odnosno k.č. 503 KO CXXXV Mahala staroga premjera) Općina Novo Sarajevo izdaje uporabnu dozvolu za lamele A i B (br. 04-23-2043/04) Općina i Provincijalat zaključuju ugovor o zakupu nekretnina u kojem „zakupodavac (Općina Novo Sarajevo) daje, a zakupac (Franjevački provincijalat Bosne Srebrene) prima u zakup nekretnine koje se u naravi sastoje od objekta koji se nalaze u Sarajevu, ulica Zagrebačka 18 na zemljištu označenom kao k.č. 83/I K.O. Novo Sarajevo II novog premjera kao i zemljište za redovnu upotrebu na istoj parceli koje se na terenu sastoji od dvorišta, igrališta, staza za komunikaciju i prilaz objektima označenog u prilogu ugovora kao parcela ‘A’, ukupne površine 9.774 m2 kao i k.č. 73/I K.O. Novo Sarajevo II novog premjera označenog u prilogu ugovora kao parcela ‘B’, ukupne površine 3.642 m2”. Zakup je dogovoren na neodređeno vrijeme do donošenja Zakona o restituciji, bez naknade Općina Novo Sarajevo izdaje rješenje o urbaničkoj suglasnosti za radove na izgradnji kapije i dijela ograde kompleksa (br. 04-23-2233/06) Lamela C i dalje je devastirana. Objekt je konstruktivno u veoma lošem stanju i kao takav predstavlja opasnost za život i zdravlje ljudi. Provincijalat je osigurao donatorska sredstva (oko 3 milijuna KM) za rekonstrukciju i revitalizaciju Lamele C st u d en i 2017.

ZGRADA FRANJEVAČKOG PROVINCIJALATA BOSNE SREBRENE KOVAČIĆI U procesu izlažanje rješenja za nastavak obnove Samostana sv. Nikole u Kovačićima, provincijal fra Jozo Mariničić i ekonom fra Nikica Vujica razgovarali su s predstavnicima vlasti na svim razinama. Razgovarali su više puta s načelnikom Općine Novo Sarajevo Nedžadom Koldžom; s pojedinim vijećnicima i zaposlenicima Općine Novo Sarajevo. Sugovornici s članovima Uprave na ovu temu bili su zatim i članovi Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, Mladen Ivanić i Dragan Čović; nuncij Luigi Pezzuto, nadbiskup Vinko kard. Puljić, reis Husein ef. Kavazović, zatim visoki predstavnik Valentin Inzko (OHR), predsjednik DF-a Željko Komšić, bivši gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić, trenutni zamjenik gradonačelnika Sarajeva Ivica Šarić i ostali predstavnici vlasti i politike. Angažiran je pravni tim, Vlado Adamović i Edina Jahić, kao pomoć u iznalaženju rješenja. Kronologija traženja dozvola: ▷ 6. srpnja 2016.: Provincijalat Općini upućuje zahtjev za izdavanje urbanističke suglasnosti rekonstrukcije i sanacije dijela zgrade, Lamele C ▷ 12. kolovoza 2016.: Općina od Provincijalata traži dopunu zahtjevu, da se u roku od osam dana dostavi dokaz da je Franjevačka provincija stvarno legitimirana stranka za izdavanje urbanističke suglasnosti (odnosno da je vlasnik nekretnina) ▷ 29. kolovoza 2016.: Općina obustavlja zahtjev Provincijalatu za izdavanje urbanističke suglasnosti rekonstrukcije i sanacije Lamele C ▷ 23. rujna 2016.: Sudski vještak, po nalogu Provincijalata, izdaje Nalaz i mišljenje radi osiguranja dokaza o rekonstrukciji stanja, ocjenom stanja objekta nakon ratnih djelovanja s procjenom vrijednosti uloženih sredstava na sanaciji i stavljanju u funkciju objekta, a na osnovu utvrđene vrste, obujma i vrijednosti izvršenih radova za Lamela A i B i procjena vrijednosti potrebnih sredstava za sanaciju Lamele C koja je oštećena. Procjena je 14.069.484,00 KM ▷ 29. studenog 2016.: Provincijalat upućuje zahtjev Općini za izdavanje suglasnosti za rekonstrukciju i sanaciju Lamele C, prema važećem Ugovoru o zakupu nekretnina br. 02-14-2674/06 od 18. listopada 2006. (Prvi prijedlog za rješavanje problema) ▷ 9. prosinca 2016.: Provincijalat upućuje zahtjev Općinskom vijeću za donošenje Odluke o privremenom vraćanju na korištenje i upravljanje imovine-nekretnina (upisanih na zemljištu ul. 491 k.o. SP Sarajevo-Mahala CXXXV, Pl.1659 k.o. Novo Sarajevo II, Pl.1474 k.o. Novo Sarajevo II) izvornom vlasniku Franjevačkom provincijalatu Bosne Srebrene do donošenja Zakona o restituciji (Drugi prijedlog za rješavanje problema) ▷ 23. prosinca 2016.: Provincijalat upućuje zahtjev Općini za pristup informacijama u vezi s upućenim zahtjevima (29. studenog i 9. prosinca 2016.), na koje već duže vrijeme nema nikakva odgovora ▷ 29. prosinca 2016.: Dr. Valentin Inzko (OHR) upućuje dopis Općini Novo Sarajevo: „Poštovani gospodine Načelniče, obraćam Vam se u vezi sa zahtjevima koje je Vašoj Općini podnio Franjevački provincijalat Bosne Srebrene u posljednjih mjesec dana, a tiču se uslova upravljanja i korištenja nekretnina u ulici Zagrebačka 18, izvorno zgrade Franjevačkog samostana u Kovačićima. Između ostalog, riječ je o projektu rekonstrukcije i revitalizacije dijela (Lamela „C“) Franjevačkog međunarodnog studentskog centra, za koji su već osigurana novčana sredstva, za čiju je realizaciju neophodna suglasnost i suradnja nadležnih službi Općine Novo Sarajevo. Siguran sam da ćete se složiti da se radi o izuzetno značajnom projektu, koji zavrjeđuje podršku svih relevantnih faktora (...)“ ▷ 30. prosinca 2016.: Pravobranitelj Općine upućuje negativan odgovor na zahtjev Provincijalata (od 29. studenog 2016.), za izdavanje suglasnosti za rekonstrukciju i sanaciju Lamele C ▷ 11. siječnja 2017.: Općinska Služba za imovinsko-pravne i geodetske poslove i katastar nekretnina odbija zahtjev za donošenje odluke o privremenom vraćanju na korištenje i upravljanje imovinom-nekretninama, koji je Provincijalat uputio Općinskom vijeću, 9. prosinca 2016. (Međutim, Općinsko vijeće nije dalo odgovor) ▷ 16. siječnja 2017.: Općina uvažava zahtjev Provicijalata (od 23. prosinca 2016.) za pristup informacijama glede upućenih zahtjeva ▷ 7. travnja 2017.: Građevinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, na zahtjev Provincijalata, izdaje stručno mišljenje o stanju nosive konstrukcije objekta Lamele C (br. 04-1-330-1/17), prema kojoj pouzdanost postojeće konstrukcije (sigurnost, upotrebljivost i trajnost) nije potpuna. Osnovna nosiva konstrukcija zgrade ne ispunjava kriterije definirane Pravilnikom o tehničkim normativima za izgradnju objekata visokogradnje u seizmičkim područjima za zidane objekte. Neki elementi konstrukcije kao i dijelovi objekta imaju oštećenja koja ugrožavaju mehaničku 44 svjetl ori jeci . ba

otpornost i stabilnost, koje mogu ugroziti život i zdravlje ljudi ▷ 22. svibnja 2017.: Ured visokoga predstavnika upućuje dopis Provincijalatu: „Poštovani fra Jozo, kao visoki predstavnik, ja snažno podržavam projekt rekonstrukcije zgrade u Sarajevu, na adresi Zagrebačka 18 (Lamela „C“), izvorno zgrade Franjevačkog samostana u Kovačićima. Imajući u vidu značaj spomenutog projekta za širu zajednicu, OHR se u prethodnom periodu obratio nadležnim općinskim vlastima Općine Novo Sarajevo, s ciljem da posreduje u procesu diskusije i traženja najboljeg mogućeg rješenja unutar postojećeg zakonskog okvira (...)” ▷ 6. lipnja 2017.: Provincijalat upućuje Općini prijedlog rješenja za nastavak obnove zgrade, prema dogovoru postignutom u Uredu visokog predstavnika za BiH od 9. svibnja 2017. godine (Treći prijedlog rješenja). Istog dana, zbog hitnosti, prema stručnom mišljenju od 7. travnja 2017., Provincijalat započinje radove na sanaciji, postavljanjem zaštitne ograde na već postojećoj ogradi za koju postoji urbanistička suglasnost od 17. rujna 2007. ▷ 7. lipnja 2017.: Općinska inspekcija vrši kontrolu radova na postavljanju zaštitne ograde, koja se postavljala na postojećoj ogradi, radi sigurnosnih razloga koje su navedeni u Stručnom mišljenju Građevinskog fakulteta u Sarajevu od 7. travnja 2017. godine i radi početka radova koje zahtijevaju hitnost ▷ 9. lipnja 2017.: Provincijalat obavještava Policijsku stanicu Novo Sarajevo da je započela građevinske radove na postavljanju vanjske fasade i djelomičnoj sanaciji Lamele C. Istoga dana Općinska inspekcija vrši kontrolu na započetim radovima, zaključuje da se rade poslovi tekućeg održavanja i upozorava da se ne smiju obavljati poslovi za koje treba prethodno imati urbanističku i građevinsku dozvolu ▷ 12. lipnja 2017.: Provincijalat ponovno upućuje zahtjev Općini za izdavanje urbanističke suglasnosti za rekonstrukciju i sanacije Lamele C (prvi je zahtjev upućen 6. srpnja 2016.) ▷ 14. lipnja 2017.: Općina Novo Sarajevo odbacuje zahtjev Provincijalata, jer nema uvjeta za rješavanje zahtjeva (Provincijalat nije vlasnik). Istoga dana Općinska inspekcija vrši kontrolu na započetim radovima i zabranjuje daljnji rad zbog nedostatka urbanističke i građevinske dozvole ▷ 16. lipnja 2017.: Provincijalat upućuje žalbu Općini zbog neizdavanja dozvole i zabrane radova, jer Općina nije uvažila uz zahtjev dostavljeno Stručno mišljenje o stanju nosive konstrukcije dijela zgrade za obnovu Građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (od 6. travnja 2017.) iz kojeg jasno proizlazi da su radovi na rekonstrukciji i sanaciji hitni i neophodni radi sprječavanja nastanka štete po život i zdravlje ljudi ▷ 23. lipnja 2017.: Općinska inspekcija naređuje Provincijalatu uklanjanje privremene zaštitne ograde, koja je postavljena na postojećoj ogradi ▷ 27. lipnja 2017.: Načelnik Općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo upućuje dopis provincijalu fra Jozi Marinčiću. U njemu navodi da se za izvođenje radova u obnovi Lamele C mora najprije osigurati pravosnažna građevinska dozvola u skladu sa zakonom ▷ 30. lipnja 2017.: Provincijalat upućuje žalbu Općini na odluku o rušenju zaštitne ograde: U cilju izvršenja ugovorenih obveza (Ugovor, 18. listopada 2006.), kao savjestan zakupac i posjednik (Franjevački provincijalat), dužni smo spriječiti svaki nastanak štete, a posebno kada prijeti šteta po zdravlje i život ljudi. Općinski organ je bio dužan pravilno utvrditi da je Općina Novo Sarajevo od 2007. pa do danas odbacila ili odbila sve zahtjeve žalitelja (Franjevački provincijalat) za izdavanje urbanističke suglasnosti i građevinskih dozvola s obrazloženjem da žalitelj nije vlasnik zakupnih nekretnina, iako je izdala suglasnosti, građevinske dozvole i uporabne dozvole za obnovu 2/3 zgrade ▷ 25. kolovoza 2017.: Općina Novo Sarajevo ponovno odbija žalbu Provincijalata zbog neizdavanja urbanističke dozvole od 16. lipnja 2017. ▷ 11. rujna 2017.: Iz Historijskog arhiva Sarajevo Provincijalat, na zahtjev, traži i dobiva kopiju kupoprodajnog ugovora od 8. veljače 1964. godine, u kojem stoji da je Provincija Bosna Srebrena (Franjevačka Teologija) kupila zemlju od Dušana Šućura za 1.972.250 dinara, za izgradnju učilišta u sarajevskom naselju Nedžarići. Ovaj je dokument odgovor na tvrdnju načelnika Općine Novo Sarajevo da je Franjevačka provincija Bosne Srebrene dobila zamjensku zemlju u Nedžarićima za onu oduzetu na Kovačićima ▷ 15. rujna 2017.: Općina Novo Sarajevo ponovno odbija žalbu Provincijalata na izvršenje naredbe o rušenju zaštitne ograde od 30. lipnja 2017. ▷ 25. rujna 2017.: Provincijalat pokreće Upravni spor kod Kantonalnog suda u Sarajevu zbog negativnog drugostupanjskog rješenja na žalbu za dobivanje urbanističke suglasnosti i uklanjanja zaštitne ograde (25. kolovoza 2017. i 15. rujna 2017.) st u d en i 2017.

Razgovor

Razgovarala: Rafaela Obučić

Milomir, Miroslav i Mario Marošević, vareški poduzetnici

Uspješan je svatko tko zaposli sebe

nekadašnjem poznatom rudarskom gradiću Varešu, smještenom u utrobi planine Zvijezde, poduzetnička obitelj Marošević primjer je koji pokazuje da se vlastitim sposobnostima i ustrajnim radom može ostvariti uspjeh kako u poslovnom svijetu tako i u obiteljskom ozračju. Braća Miroslav i Milomir (46) uz bratića Marija (26), koji je u poslu zamijenio njihova najstarijega brata Mladena, vlasnici su poduzeća MPM Pekara. Za vrijeme rata 1991. godine izbjegli su u Njemačku i sedam godina radili u velikoj pekari u Stuttgartu gdje su usavršili sve proizvodne faze pekarskoga zanata. Ideju su ponijeli sa sobom u rodni Vareš i 1998. godine pokrenuli vlastiti lanac pekara i trgovačkih radnji. Uz pekarske proizvode, bave se i proizvodnjom kolača. Osim poslovnih poduhvata, braća Maroševići aktivni su u župnoj zajednici, 46 svjetl ori jeci . ba

a nesebično pomažu i humanitarnim udrugama i pojedincima. Uz svetkovinu Svih svetih osobitu smo pozornost u ovome broju Svjetla riječi posvetili temi svetosti. Što je za vas svetost i što danas uopće znači biti svet? Milomir: Svetost danas nije čudo koje se ne može ostvariti, ali postati svet nije ni lako. No, prvenstveno treba tome težiti i uzdati se u Božju pomoć. Čitajući Sveto pismo i čineći ono što nam nalaže Crkva, najprije bismo svojim mislima, riječima i djelima trebali slijediti Isusa Krista. Kako nam je i Gospa u Međugorju rekla, moramo poštivati crkvena pravila, a pritom posebno mislim na mjesečnu ispovijed i svakodnevnu svetu misu. Miroslav: Za mene je svetost jedan normalan život koji uključuje borbu protiv grijeha i nastojanje da se živi po Božjim zapovijedima. Cijeli čovjekov život iziskuje borbu, kako duhovnu tako i

svakodnevnu. Da bi ostvario i svoj puni potencijal, čovjek se mora boriti. Za mene su sveti obični ljudi koji su pošteni i iskreni. Oni kojima možeš vjerovati, bez obzira u kakvim se okolnostima našli. Ljudi smo koji trebaju težiti tome, a svima će nam Bog suditi jesmo li uspjeli to ostvariti ili ne. Jednostavno, svetost je borba u svakodnevnici sa svim izazovima koje ona nosi. Trebaju li nam sveci u životu i koliko nam njihov primjer može pomoći? I što mislite koliko ljudi uopće razmišljaju o tomu da postanu sveti? Milomir: Svi proglašeni sveci su nam zapravo putokaz. A svetost najbolje svjedočimo svakodnevnim životom, ispunjavajući svoje obveze prema Bogu, Crkvi, ljudima. Tu se ogleda naša poniznost, čestitost, ponašanje prema drugima, jesmo li ljubazni ili ne, jesmo li s kim u svađi, opraštamo li svome bližnjemu..

Pogled u dušu Piše: prof. dr. sc. Snježana Šušnjara

Učiteljski poziv je vrijedno zanimanje Jesu li odrasli uopće svjesni koliko utječu na mlade duše? Te nevine oči tek rođene djece naviknu pratiti kretanje odraslih i uskoro oni postaju njihov centar svijeta, njihove upute za snalaženje, njihova karta u svijet. ječica mlađega uzrasta nemaju drugoga uzora osim odraslih koji su oko njih. Oni prihvaćaju sve što im ponudite ili kažete, sve na što ih uputite ili nešto od čega ih odgovorite jer ste im vi to rekli. U školi gledaju u učiteljice ili učitelje kao nadnaravna bića. Slijede ih u svaku stopu, oponašaju ih, žele biti kao oni. Jednostavno je dirljivo koliko su djeca otvorena, ranjiva u svojoj povjerljivosti i nepoznavanju drugih. Nedostatak iskustva koje će tek stjecati odrastanjem daje priliku odraslima da ih oblikuju. Kako će to ovi učiniti uvelike ovisi kako su oni prolazili kao djeca i kakve su oni upute i uzore imali. Čovjek stalno djeluje u odnosu na druga bića kojima je okružen, isticao je papa Ivan Pavao II. Djelovanje ozbiljuje bit mladoga bića.

50 svjetl ori jeci . ba

Maria Montessori je upozoravala da je dijete u dobi od 3 do 6 godina obdareno posebnom osjetljivošću zanimanja za okolinu. Stoga ga je potrebno u tom razdoblju opremiti pozitivnim osjećajima kako bi kasnije sigurnije stjecalo znanja, produbljujući interes sukladno ovim ranije stečenim osjećajima. Ovo razdoblje osjetljivosti i zainteresiranosti je prolazno i stoga ne smije biti zanemareno. Čak i mala radnja ili interakcija predstavljaju iskustvo učenja za malo dijete. Ono tako oblikuje svoj stav prema okolini i odraslima koji su odgovorni za ovakva životna iskustva djeteta koja često bivaju zanemarena uslijed svakodnevnih roditeljskih obveza i nebavljenja djecom na pravi način. Montessori je isticala da dijete upija sve

vrijednosti, priličnosti i nepriličnosti, standarde, ali i predrasude onih oko sebe. Predrasude mogu itekako utjecati na razvoj djeteta, mogu biti prepreka i ograničenje za dijete. Dijete u toj fazi razvija čuvstva koja kasnije postaju neodvojiv dio njegove osobnosti kao odrasle osobe.

Rast dječje duše

Danas se za svaki zanat traži priznata i potvrđena stručna sprema i kvalifikacija. Jedino se za tešku roditeljsku dužnost ne traži diploma. Sve se prepušta slučaju i slijepoj sreći. Ipak je neophodno znati kako se dječja duša razvija, postaje i raste. Jagoda Truhelka ističe da do poznavanja dječje duše vode tri puta. Na prvom mjestu su naše vlastite uspomene. I učitelji i roditelji bi se također trebali prisjetiti svoga djetinjstva, misli i osjećaja u nekim zgodama i prilikama. A nije dosta ni to da promatramo samo dijete jer nam ono ne daje svu spoznaju svoje duše. Ne možemo suditi i zaključivati neposredno što se u dječjoj duši zbiva jer ta duša, osobito u prve dane i tjedne, još spava i za mnogo mjeseci ne progovara jezikom. Napokon, tu je još i treći put, a to je općenito promatranje ljudi i djece, kako rade, govore, kako se vladaju u izvjesnim događajima, i što je jako važno, to je pravovremena kontrola, što je ima voditi sam uzgajatelj nad samim sobom, nad svojim mišljenjem, čuvstvima i htijenjem. U povodu Dana učitelja koji je bio 5. listopada nije se dizala osobita prašina. Netko bi spomenuo pa čak i čestitao Dan učitelja, ali su zato učitelji sami u svojim školama, skupa s učenicima obilježili ovaj dan. U vrijeme Austro-Ugarske i kasnijih kraljevina, učitelji su se stalno borili za bolji položaj, htjeli su biti izjednačeni s državnim službenicima, ali im upravo država to nije omogućavala. Smještali su ih u neke platežne razrede koji su bili ispod onih lugara ili željezničara. Nije ih se smatralo vrijednim državnim djelatnicima, a bez njih

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

Najbolja obitelj Obitelj su, bez obzira na sve, oni koji te najbolje znaju, najviše vole, među kojima si svoj. A njih je najteže opisati. Obitelj čine povezanost i briga, prepirke i nesporazumi, ljutnja i pomirenje, podrška i ljubav. mam zanimljive susjede. Da ne bude zabune, zanimljive mislim u pozitivnom smislu. Oni su stariji bračni par, sada već u kasnoj jeseni života. Žilavi i istovremeno boležljivi, gotovo krhki. Marijan je nekad bio vozač dostave u trgovačkom poduzeću. Uvijek dobre volje, bučan, spreman na šalu, pokretan i prisutan. Njegova je Dragica bila prodavačica u maloj trgovini istoga poduzeća, šutljivija i ozbiljnija od svoje bračne polovice. U slobodno je vrijeme bila marljiva kućanica, čista i temeljita. Od onih koje stalno metu, tresu prostirke i imaju širom otvorene prozore s prebačenom posteljinom. On je, više od društva, volio samo lov. Tako je u njihovu dvorištu uvijek stajala i pseća kućica, s urednim lovačkim psom u ili, još češće, ispred nje. Tijekom godina, ograničeni tek životnim vijekom, nekoliko se pasa smijenilo u kućici. Ali svi su nosili isto ime. Po čemu su bili različiti, posebniji od bilo kojega drugog para u susjedstvu? Ne spominjem njihovu djecu jer ih nemaju. Bila je to tiha čežnja njihova života u mlađim danima, nada koja

52 svjetl ori jeci . ba

se s vremenom ugasila kao posljednji ugarak na već ohlađenom ognjištu. Niti ova životna okolnost ne čini ih toliko posebnima, kao što sam naznačila na početku priče. Snažno i drukčije je to što nisu postali razočaran, mrzovoljan bračni par, kakvi ljudi u takvoj situaciji obično postanu. Naprotiv, oni su jako, jako voljeli djecu. Svu. Ali stvarno, djelima. Ne samo riječima. Kako je to izgledalo u naravi? Marijan je oformio svoju vojsku od djece u ulici. Novaka je bilo u izobilju. Okupljale se ispred novosagrađenih obiteljskih kuća grupice vršnjaka. Tko pristupi vojsci, mora Marijana priznavati za glavnoga zapovjednika. Vojska se okupljala u stožeru, njegovu dvorištu, a razgovaralo se o školi, o svemu onome što se vojnicima događalo i što ih je mučilo. Oni su mu zauzvrat pomagali u garaži pri održavanju jednoga od prvih i svakako najurednijih automobila u ulici. Ma u gradu! Sudjelovali su i u pripremama za lov ili, još češće, pozorno slušali lovačke priče, mazili najboljega ptičara ikad, podmetali sitne smicalice jedni drugima... S obzirom

na ukupno pokazano znanje i spretnost, a posebno trud uložen u međusobnim odnosima, vojnici su napredovali. Dobivali, a rijetko gubili činove. Jedan od zadataka brojne vojske bio je i budan nadzor naselja u vrućim ljetnim danima. Vrebao se upad mrskoga neprijatelja, tj. zalutale zmije, istjerane vrelinom dana iz svenuloga grmlja uz tada neasfaltiranu cestu. Vojnik koji bi je uočio, morao je što brže i tiše pozvati zapovjednika da, uvijek spremnom lovačkom puškom, presudi neželjenom gostu. Nakon još jedne uspješne akcije i podnesenoga dnevnog izvješća o sigurnosnom stanju susjedstva ispružili bi se umorni ratnici na zasjedanju ispred garaže, odmah do kućice jedinoga četveronožnog pripadnika postrojbe. Snage bi imali još toliko da donesu jednoglasan zaključak kako je pravi trenutak da teta Dragica presudi sljedećoj kokoši iz uvijek punoga kokošinjca. Zaslužili su još jedan zajednički slasni obrok. Jedan od onih, o kojima se kasnije, danima pripovijedalo. Godišnja doba su se izmicala, a kalendari izlistavali, različiti tek po maštovitim zajedničkim proslavama posljednjega dana u godini. Proporcionalno njihovu broju množili su se i centimetri kojima su vojnici napredovali u visinu, ostavljajući razrede iza sebe. Prolazile tako čitave generacije, pa je vojska nekoliko puta temeljito obnavljana. Sve manje brojna, bolesna od nedostatka novaka, zaokupljenih nekom novom zabavom. Sve dok nije došlo vrijeme kad djece više nema na ulici, a ni u polupraznim kućama. A njih dvoje? Prkose godinama, buri i ljetnoj žezi što upire u škure. Žive tiše nego ranije, u već ostarjeloj, ali i dalje urednoj kući, s lovačkim psom u dvorištu. Sjetila sam ih se potaknuta nedavnom hajkom povodom nacrta zakonske definicije obitelji, od koje se, eto, u međuvremenu i odustalo. Pogođeni su bili oni koji nemaju djecu, pa netipične

Tragom narodne baštine

Piše Ana Papić

Stara groblja Svjedoci burne bosanskohercegovačke povijesti zasigurno su i brojna stara groblja. Nekim grobovima katolički puk hodočasti smatrajući ih čudotvornima. O nekim grobljima se pripovijeda kako su pripadala Grcima, Rimljanima, neka su nastala zbog kuge koja je ostavila posljedice u ovim krajevima, za neka se vežu predaje o svatovima koji su smrtno tu stradali ili pak o boju s Turcima. jesto Krućevići (Čitluk) nekoć je imalo kneza pa je tu postojalo groblje starih plemića. Neki Turčin Ćaja je to groblje dignuo i od nadgrobnih spomenika napravio kulu. U Koritima se nalazi Nakića groblje jer se prema predaji tamo nalazi grob plemenitoga muža Nakića. U Ančićima kod Tomislavgrada postoji pećina koju je priroda oblikovala, a u koju je nekoliko stotina katolika dolazilo na svetu misu. U udaljenim kutovima ove pećine su ponori i mala jezera, a u blizini se nalazi velika grobnica. Kada su s grobnice skinuli kameni poklopac, u grobu su pronađena dva srpasta mača, dva zlatna prstena i dvije medalje u obliku zvijezde (Dragić 1999: 203,204). Brojne predaje govore i o tzv. grčkim i rimskim grobljima, a Grci se često spominju kao divovi koji su živjeli po nekoliko stotina godina. Na Gorici

54 svjetl ori jeci . ba

u Rami bilo je puno ratova. Tu su, prema predaji, najprije živjeli Grci pa su ih potjerali Rimljani, stoga ima mnogo grčkih grobalja. I fojnički puk kazuje kako su tamo nekada živjeli Grci koji su se bavili trgovinom i bili jako pohlepni za dobrom zaradom. Po Kozogradu su tražili zlato i nosili ga na konjima. Tu su i umirali, a za njima su ostala grčka, grkovska groblja (Dragić 1999: 206,207).

Nepristupačni tereni

Rimska groblja spominju predaje u Ostrošcu kod Tomislavgrada i Brijegu kod Ravnoga. Kako kažu predaje, na tim se mjestima vodio žestok bok u kojemu su izginuli vojnici, a na tim mjestima su ostala rimska groblja. Oko prijašnje tvrđave u Crvenicama nalazi se mnogo pučkih grobova, a pripovijeda se da su to grobovi vojnika koje su pobili Rimljani. Kada su stanovnici

s nekoliko volova htjeli ukloniti jedan grob sa sredine njive, nisi uspjeli jer su se volovi zaustavili. Isto su pokušali učiniti traktorima, ali se odjednom naoblačilo i počela je padati jaka krupa (Dragić 1999: 209,210). Turci su između ostaloga zabranjivali osnivati groblja na pristupačnim terenima pa su tjerali puk da groblja osniva na nepristupačnim mjestima. Da je to bio slučaj i u livanjskom kraju svjedoči znameniti bosanskohercegovački franjevac Lovro Karaula: Kad su se, naime, srednjovjekovni plemići poturčili jer nemogaše po zakonu arapskog zlobnjaka Korana kao keršćani bit gospodari svojih zemaljah i kmetah, kad postadoše od keršćanske gospode vašljivi Poturice, onda sazidaže u verh Sela (Ljubunčića), u mistu Pod Dragom kulu, gdi i sada vire iz zemlje njezini temelji napokon iskališe svoju pakost pucajuć iz svojih šišanah i štucevah kroz prozore iz lakomice rečene kule u mertva tilesa koja keršćani donašahu na Glavicu da ji po običaju pokopaju. Ovim bezboštvom usilovan karšćeni narod Ljubunčićki zabacih svoje starinsko groblje na Glavici, i poče zakopavat svoje mertce s onu stranu Gnjilarskog potoka (Perković 2007: 76–79). Da fra Lovro govori istinu svjedoče i danas sačuvani stećci na spomenutom lokalitetu Glavica gdje se nalazi ljubunska crkva. Predaja iz Gornjih Goranaca kazuje kako je početkom 18. stoljeća tu harala kuga i neki je čovjek htio pokopati dječaka u neki stari grob. U grobu je otkrio sarkofag od bijeloga kamena i pomislivši da se u njemu nalazi blago, skinuo poklopac. Kada je skinuo poklopac, od straha se onesvijestio. U grobu je bilo potpuno sačuvano tijelo djevojčice s bijelom kapom na glavi. Pošto se nadivio ljepoti, pomolio se i vratio poklopac, a pokraj sarkofaga pokopao dječaka kojega je donio. Predaja dalje govori kako su svemu tome svjedočili pastiri (Dragić 1999: 220).

Pripovjedači i njihove priče BOŽIDAR ČEROVIĆ

Piše Zdenko Lešić

Jedan nepoznati pripovjedač Želim se osvrnuti na jedan moj davni trogodišnji istraživački rad koji je rezultirao dvotomnom studijom Pripovjedačka Bosna (Svjetlost Sarajevo, 1991). To djelo je imalo nesretnu sudbinu da, iako objavljeno, nikad nije došlo u ruke čitatelja jer je izdavač početkom rata cijelu nakladu prodao sarajevskoj tvornici duhana kao papir za pakiranje cigareta. (Tol’ki trud uzalud!) Ali ne bih se zato osvrnuo na njega. svrnuo bih se na to djelo zato što sam u njemu izložio jedan zanimljiv slučaj iz kulturne povijesti Bosne i Hercegovine koji, po meni, predstavlja važnu kariku u razvojnom lancu bosanskohercegovačke pripovjedne književnosti. Mislim na slučaj Božidara Čerovića i na njegov književni rad koji je, izgubljen u zaboravu, donedavno predstavljao „bijelo polje” na mapi pripovjedačke Bosne. Božidar Čerović rođen je 1873. u imućnoj građanskoj obitelji u Podglivlju

60 svjetl ori jeci . ba

kod Trebinja. Osnovnu školu pohađao je u Trebinju, gimnaziju u Sarajevu, a filozofski fakultet u Beču, gdje je i doktorirao. Radio je kao profesor u Sarajevu (1903. – 1906.) i Mostaru (1906. – 1907.). Od 1907. do 1921. godine živio je u Beču, gdje je najprije radio u Odjeljenju za nastavu pri Uredu za Bosnu i Hercegovinu, a zatim kao dvorski savjetnik. Poslije sloma Austro-Ugarske Monarhije ostao je u Beču kao prvi generalni konzul Kraljevine SHS. Nakon toga vratio se u Sarajevo gdje je najprije

vodio osiguravajuće društvo, a zatim Srpsku privrednu banku. Godine 1941. prebjegao je u Beograd i tamo živio do smrti 1953. godine. Malo je tko, i tamo i ovdje, znao da je taj doktor znanosti, diplomat i bankar na prijelomu devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća pisao pripovijetke zasnovane na načelima jedne moderne poetike. Što se dogodilo? Zašto je taj talentirani pripovjedač bio zaboravljen? S pripovijetkama toga Ćorovićeva i Kočićeva suvremenika, o kojemu ranije nisam ništa znao, susreo sam se prvi put istražujući „staze i bogaze” Pripovjedačke Bosne. Iznenađen, tada sam konstatirao ovo: „U historiji bosanskohercegovačke književnosti on bi morao dobiti istaknutije mjesto, jer je u nju uveo i nove teme i nove postupke i jer je prvi izvršio radikalnu literarizaciju narativnog teksta, u kojem je jezik dobio naglašeno poetsku funkciju, a priča se preselila iz svijeta vanjske stvarnosti u svijet osjećanja i snova.” Bio je to zaključak izveden iz neočekivanoga susreta s jednim izvrsnim, a dotad sasvim nepoznatim pripovjedačem. A sve se to dogodilo u trenutku kad sam, zaslugom Sreće, uspio povezati priče koje je Čerović objavio u Bosanskoj vili i Nadi s onim koje je pod do tada neidentificiranim pseudonimom objavio u Srpskom književnom glasniku. U tom trenutku sam došao do, za mene, frapantnoga otkrića: u vrijeme kad je pripovjedačkom Bosnom još odjekivala narodna pjesma i vezla se priča na način usmenih kazivača, djelovao je jedan autor koji se upravljao prema jednom drukčijem estetskom idealu i koji je „pripovijetku” više poimao kao poetski nego kao narativni diskurs. Već prva Čerovićeva pripovijetka, Grana bosioka (Bosanska vila, 1895.) jasno mi je pokazala da je taj autor gradio tekst pripovijetke na novim načelima: svjesno zanemarujući priču (kao slijed događaja) i slobodno izmjenjujući

Historia est magistra vitae NACIONALNO-POLITIČKE IDEOLOGIJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Piše fra Petar Jeleč

Austrougarsko razdoblje Od 1867. godine Austro-Ugarskim Carstvom upravljao je tzv. régimediarchique, što je bila posljedica dogovora između vladajućih elita Austrije i Mađarske. Dualistički su partneri imali svoj parlament i svoju vladu. Povremeno su se susretali u takozvanim „delegacijama” i raspravljali o zajedničkim problemima.

lavenski narodi unutar Monarhije bili su podijeljeni između ove dvije države kako bi njima lakše upravljale. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine postavilo se pitanje kome će ovaj teritorij biti dodijeljen na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj. Problem je riješen na taj način što je Bosna i Hercegovina proglašena krunskom zemljom, što je značilo da njome neće ekskluzivno vladati ni Austrija ni Ugarska, nego obje istovremeno. Kako bi se održala ravnoteža moći u Monarhiji, Bosna i Hercegovina je već 16. rujna 1878. godine stavljena pod upravu zajedničkoga Ministarstva vanjskih poslova pri kojemu je poslije uspostavljena takozvana Bosanska komisija (Bosnische Komission) 62 svjetl ori jeci . ba

koja je imala savjetodavnu ulogu, a njezin je prvi predsjednik bio Mađar József Szlávy. U glavnom gradu Sarajevu oformljena je Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu (Landesregierung für Bosnien und Herzegowina) kojoj je na čelu bio zemaljski poglavar Wilhelm von Württemberg, austrijski vojni časnik koji je tu funkciju preuzeo početkom siječnja 1879. godine. Kad je 8. travnja 1880. godine Szlávy imenovan ministrom Zajedničkoga ministarstva za financije (Gemeinsames Finanzministerium), Bosanska komisija kao i upravljanje cijelom Bosnom i Hercegovinom prešli su pod ingerenciju ovoga ministarstva. Nakon što je Szlávy razriješen dužnosti u lipnju 1882., na čelo ministarstva i uprave u zemlji došao je

Mađar Benjamin Kállay (1839. – 1903.) koji je idućih 20 godina bio neosporni vladar Bosne i Hercegovine. Osnovano je mješovito povjerenstvo na čelu sa zajedničkim (austrijskim i ugarskim) ministrom financija. Teoretski je vlast u Bosni i Hercegovini imao vojni namjesnik koji je izravno odgovarao kruni, ali je političke odluke zapravo donosio upravo „savezni” ministar financija.

Novi životni stilovi

U zemlji prilično zaostaloj na mnogim područjima, novim gospodarima nije bilo teško postići velike rezultate u razvoju i modernizaciji svih aspekata života, koji nisu bili u sukobu s njihovim interesima. Tijekom četrdeset godina pod austrougarskom vlašću Bosna i Hercegovina proživjela je fazu duboke unutarnje promjene, prvo kao okupirana provincija pod formalnom vlašću sultana, a od 1908. kao područje pod aneksijom Austro-Ugarske Monarhije tj. kao corpus separatum dvojne države. Tereti i suprotnosti iz prošlosti izišli su na vidjelo kao nikad prije u povijesti, no u isto vrijeme ubrzani su pozitivni povijesni procesi kao posljedica modernizacije i europeizacije bosanskohercegovačkoga društva. Najočitije promjene dogodile su se u svakodnevnom životu stanovnika, pogotovo u urbanim područjima u koja su počele dolaziti europske forme ponašanja, stanovanja, odijevanja i prehrane. Nosioci tih novih životnih stilova bili su brojni državni zaposlenici koji su u Bosnu i Hercegovinu došli iz raznih krajeva Monarhije, a koji su činili novi administrativni aparat austrougarske vlade. U isto vrijeme, muslimani koji se nisu mirili s odlaskom osmanske vlasti iz Bosne i Hercegovine i s austrougarskom vlašću počeli su odlaziti iz zemlje. Kako bismo dobili potpuniju sliku demografske situacije u Bosni i Hercegovini između 1878. i 1910., dakle za vrijeme austrougarske vladavine, vrijedi pogledati neke statističke podatke i promjene.

LIKOVNA UMJETNOST BOSNE SREBRENE

Piše Marko Karamatić

Kreativni susret arhitekta i slikara na Plehanu P

očetkom srpnja 1992. godine srpska vojska u tijeku osvajanja Bosanske Posavine minirala je franjevački samostan i crkvu sv. Marka na Plehanu kod Dervente. Do jeseni te godine razorene su i sve druge katoličke crkve kao i islamski sakralni objekti, stanovništvo protjerano, domovi spaljeni. Projekt stvaranja etnički čiste srpske Bosanske Posavine, gdje su većinski bili Hrvati, u potpunosti je ostvaren. Boraveći u izbjeglištvu u Hrvatskoj, plehanski franjevci nisu se htjeli s tim pomiriti. Vjerovali su da će tomu zlu doći kraj i da taj dan treba dočekati spremno. Razmišljali su o novom projektu za vjersko i kulturno središte Plehan, kao odgovor na zlo koje je zadesilo Posavinu. U krugu plehanskih franjevaca koji su se angažirali oko osmišljavanja te ideje dogovoreno je da se razgovara s uglednim sarajevskim arhitektom Zlatkom Ugljenom koji je također bio u izbjeglištvu u Zagrebu. Predložili su mu da osmisli projekt nove crkve i samostana kao vjerskoga i kulturnoga središta, što je on rado prihvatio. Samostan posjeduje respektabilnu zbirku djela suvremene umjetnosti, starih knjiga i rukopisa, fond arhivske građe... U tome se ogleda ne samo vjerska nego i povijesno-kulturna simbolika Plehana u Bosanskoj Posavini, koja je, uostalom, snažno motivirala osvajače na njegovo razaranje – brisanje tuđih duhovnih i kulturnih znakova! Na ideju novoga Plehana njezini su pokretači gledali kao na znak otpora osvajačkom zloduhu koji je lebdio nad zgarištima prognanih i grobovima ubijenih u Posavini. Projekt Plehan – ponovno rađanje započeo je 1993. godine. Ideju „Vjerskog 64 svjetl ori jeci . ba

Ljubo Ivančić, Raspeće, mozaik, v. 900 cm, crkva sv. Marka na Plehanu

i kulturnog središta Plehan” razradio je Zlatko Ugljen zajedno s Ninom Ugljen Ademović. U proces idejnoga oblikovanja interijera crkve uključen je i zagrebački slikar Ljubo Ivančić (1925. –2003.). On je u dogovoru s arhitektom zamislio izradu monumentalnoga Raspeća u mozaiku koji bi bio likovna okosnica cijeloga crkvenog prostora. U vezi s tim, 19. svibnja 1994. godine u Beču, u umjetničkoj galeriji Palais Palffy, otvorena je izložba pod sloganom „Plehan – ponovno rađanje”. Na njoj je predstavljen idejni projekt vjerskoga i kulturnoga središta Plehan, izložen je oveći broj sačuvanih umjetnina i najnovijih djela urađenih za Plehan. Ljubo Ivančić je sudjelovao s devet slika, među kojima su i dva Raspeća i Pieta, ali je sudjelovao i zapažen broj drugih vrhunskih umjetnika kao što su Slavko Šohaj, Đuro Seder, Edo Murtić, Zlatko Prica, Želimir Janeš, Šime Vulas, Zdenko Grgić, Zlatko Keser...

Vratimo se projektu. Polazeći od Plehana kao višestoljetnoga duhovnog i kulturnog središta Posavlja, Ugljen je razvijao arhitektonsku ideju s oslonom na taj specifični povijesni kontekst, na duhovnu i kulturnu baštinu. Projekt koncepcijski izrasta iz duha tradicijske kulture posavskoga kraja kojemu su pečat dali franjevci svojim višestoljetnim djelovanjem. Graditeljsku baštinu karakteriziraju niske panonske kuće koje, kao i druge važne činjenice posavskoga podneblja, arhitekt asocijativno ugrađuje u svoju arhitektonsku viziju. To je diskretno prisutno u svim dijelovima plehanskoga projekta: crkvi sv. Marka, samostanu i kulturnom središtu, koji tvore jedinstven kompleks profanoga i sakralnoga. Stambeni i kulturni korpus oblikuju prizemlje cijeloga kompleksa iz kojega se vertikalno izdiže crkva koja poput svjetionika svemu kraju objavljuje znak svoje prisutnosti i svoj poziv ljudima. Crkva je kružnoga tlocrta u formi

Zemlja planina JAVOR Piše Dalibor Ballian

Nenarušeno prostranstvo

Planina Javor predstavlja našu najistočniju planinu koja se prostire u tri općine: Srebrenicu, Vlasenicu i Han Pijesak. Sama planina je sa sjevera i sjeveroistoka omeđena rijekom Drinjačom i Zelenim Jadrom, s istoka rijekom Drinom, a s juga i zapada istočno-bosanskom visoravni. rema prostiranju u tri općine može se odmah zaključiti da spada u red većih planinskih masiva, no ne i najviših jer je najviši vrh ove planine Žep s 1537 m. Tu je i niz manjih vrhova od kojih je možda najznačajniji Pliština zbog populacije endemske Pančićeve omorike koja raste na njemu. Sama planina nije naseljena, ali su zato njezini obronci kroz povijest sustavno naseljavani, naročito njezine istočne padine koje se nadvijaju iznad rijeke Drine, poznate kao Luke. Na planini, točnije u njenom podnožju, nalazi se i Han Pijesak, mjesto na preko 1000 m nadmorske visine, jedno od najviših u Bosni i Hercegovini. Javor ima klimu koja je izmijenjeno kontinentalna s utjecajem mezijske klime te su ljeta topla i suha, a zime hladne i s visokim snjegovima koji čine i do 30 %

66 svjetl ori jeci . ba

padalina. Zbog tih visokih snjegova planina je zimi neprohodna. Proljeća i jeseni su kišni s obiljem vode. Ipak, zadnjih četrdeset godina klima se na planini mijenja zbog utjecaja hidroakumulacije Bajina Bašta na rijeci Drini te je sve manje snijega, a više magle.

Vodena i šumska riznica

Iako spada u grupu Dinarskog vapnenačkog gorja, s kraškim fenomenima koje karakterizira nedostatak vode, ova planina je prava vodena riznica. Kako su i ovu planinu oblikovali ledenjaci koji su se niz nju spuštali k dolinama rijeka, to su ostali iza njih brojni tragovi. Sama planina je bogata brojnim izvorima bistre, pitke i hladne vode i razdjelnica je voda jer se njezine vode slijevaju u dva vodotoka koji se kasnije ulijevaju u Drinu, slijev Drinjače i Žepe. Planinu

dijeli čitava mreža malih potoka, a oni koji se direktno ulijevaju u Drinu grade neprolazne kanjone. Na zapadnom dijelu planine je izvor rijeke Žepe, poznate po mostu o kome je pisao naš nobelovac Ivo Andrić. Brojni bistri i hladni planinski potoci i rijeke naseljeni su autohtonom potočnom pastrvom i rakovima, a u mirnijim vodama tu je klen, škobalj, mrena i druge vrste te brojni sitniji organizmi poput vilinih konjica i vodenih cvjetova. Šume na Javoru su bogate i dobro očuvane te su dobra osnova za bogat i raznovrstan životinjski i biljni svijet. Idući od podnožja k vrhu, tu su tople hrastove šume uz rijeku Drinu, na većim visinama su bukove šume, zatim dolaze šume bukve i jele, a na najvećim visinama su smrekove šume, ali i šume običnog i crnog bora. Od drveća u

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

Neka pažljivi čitaju slijepima Vjerojatno je svatko od nas imao priliku vidjeti slijepu osobu na ulici kako pažljivo šeta gradom ili dok mirno sjedi na klupici u parku. Lako bismo je mogli uočiti dok se pomaže bijelim štapom, u pratnji psa vodiča ili dok sluša specifični govorni aparat s kojim donekle olakšava posljedice svoje sljepoće. ažu, svako vrijeme nosi svoje breme. Međutim, svakodnevica slijepih i slabovidnih osoba otežana je i za najboljih vremena. Upravo zato smo ih se posebno sjetili sredinom prošloga

68 svjetl ori jeci . ba

mjeseca (15. listopada) kada se obilježavao Međunarodni dan bijeloga štapa. On predstavlja njihov zaštitni znak, ali i simbol samostalnosti, nezavisnosti i apsolutne slobode koja ih okružuje.

Procjenjuje se kako danas u svijetu živi 285 milijuna slabovidnih osoba. Od toga broja, 39 milijuna je potpuno slijepo, a 246 milijuna ima oslabljen vid. Čak 80 % oštećenja vida je pravovremenim liječenjem moglo biti spriječeno, a to znači da je broj slijepih osoba mogao biti manji za čak 31 milijun. Oko 90 % slabovidnih osoba živi u okruženju s niskim prihodima, a 82 % slijepih osoba ima 50 i više godina. Kao najčešći uzrok sljepoće u svijetu navode se pogreške u prelamanju svjetlosnih zraka – tzv. refrakcije, a koje su uzrok sljepoći u čak 43 % slučajeva. Zatim slijede neoperativne mrene (33 %) te povišeni očni tlak (glaukom) u 2 % slučajeva. Najviše slučajeva slabovidnih i slijepih osoba zabilježeno je na području južne i istočne Azije te u dijelovima subsaharske Afrike. Tako je u južnoj Aziji zabilježeno 11,7 milijuna, u istočnoj Aziji 6,2 milijuna, a u subsaharskoj Africi je slijepo više od 4 % stanovništva. Zemljopisni položaj pokazuje kako su to uglavnom siromašnije zemlje svijeta koje nemaju dovoljan broj liječnika, lijekova ili ustanova za brigu o slijepim osobama. Da je siromaštvo jedan od presudnih faktora oko broja slijepih, može se zaključiti iz činjenice kako se postotak osoba s oštećenjem u bogatoj zapadnoj Europi kreće tek oko 0,2 %, odnosno na 30 Europljana samo 1 od njih susreće se s gubitkom vida.

KAP DOBROTE Dobročinitelji za studeni 2017. Za Fond Kap dobrote Stipo Breljak, Švicarska Dragan Volić, Švicarska Ilija Stipić, Jajce N. N., Zagreb Mladen Radoš, Švedska

200 CHF 100 CHF 50 KM 200 HKR 100 KM

Za Tamaru Starčević Gabrijela Jurišić i Petar Stjepanović, Brestovsko N. N., Visoko

30 KM 25 KM

Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, Sarajevo 50 KM Katolička župna zajednica sv. Franje, Njemačka 200 EUR

Za Ljiljanu Krajnc N. N., Visoko 25 KM Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, Sarajevo 50 KM

Za Patrika Ivanovića N. N., Visoko 25 KM Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, Sarajevo 50 KM Katolička župna zajednica sv. Franje, Njemačka 100 EUR

Za Leonitu Gabrić N. N., Visoko 25 KM Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, Sarajevo 50 KM Katolička župna zajednica sv. Franje, Njemačka 100 EUR

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu. Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana. Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.” Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu. 72 svjetl ori jeci . ba

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek. Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća. Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje. Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.“ Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Mt 25,45

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

e j i n a n i t Ba o m e ć o t Iš

ok se pripremaju postati roditelji, pogotovo prvi put, mame i tate u današnje vrijeme o roditeljstvu puno čitaju na portalima i časopisima. I kome se opet ne čini kada krene odgoj, a kreće odmah čim se dijete rodi, da je za biti roditelj trebalo završiti studij, možda i doktorat? Danas me baš osramotio! Koji roditelj to još nije rekao i možda već za svoje dvogodišnje dijete! Kako se ponašao u crkvi, trgovini, na rođendanu. Dere se bez veze, neće ušutjeti, baca se, otima... Mama i/ili tata su pokušavali sve fino riješiti. Strpljivo, što mirnije, uporno. Nije mu bilo ništa! Nego inati se, tjera svoje. Kako malo dijete, neiskvareno, uopće može osramotiti roditelja? Možda zato jer se roditelj već tada počeo osjećati kao loš, kao onaj koji neće znati odgojiti dijete. Poraz onoga koji je barem nekad pomislio da sigurno neće odgajati razmaženo dijete. A porazi su dobri. Puno korisniji za našu zrelost nego pobjede.

74 svjetl ori jeci . ba

Zrelosti onomu koji odgaja nikad nije dovoljno. U mjesecu smo kada se spominjemo Svih svetih i svih pokojnih za koje vjerujemo da su zaslužili biti u Božjoj blizini. Crkva pred nas stavlja svece kao dobre primjere kršćanskoga života. Među svecima imamo ljude od vremena i prije nego je Isus došao na svijet (istina samo nekoliko njih), kao sveti Ilija prorok, a jako puno ih je proglašeno svetima od rođenja Isusova i ustanove Katoličke Crkve. Među proglašenim svecima su pape, biskupi, mučenici, ali i obični ljudi koji su bili oženjeni ili su umrli još kao djeca... Ako čitamo neke životopise svetaca, vidjet ćemo da ti sveci nisu bili samo neki pobožni ljudi, nego ljudi sa životom i itekakvim iskustvom. Ljudi koji su prošli poraze i padove. Ljudi od kojih učimo o samoodgoju bez koga

ne možemo biti niti dobri kršćanski roditelji i uz čiji zagovor nam je lakše prebroditi teškoće u odrastanju naše djece. Upalit ćemo svijeće početkom studenoga za svoje pokojne. I zamislit ćemo se malo zagledani u svijeću. O životu koji trenutno živimo, o dobroti onoga na čijem grobu molimo. Djeca na grobu roditelja, roditelji na grobovima svoje djece. Ima li intimnijih mjesta i trenutaka sa sjećanjima s ljubavlju (ako je iole odnos bio u redu) i željom za susretom u vječnosti? Pokušajmo u svom obiteljskom domu uvesti zajedničku večernju molitvu, ako je već nemamo. Ne mora biti duga – Vjerovanje i nekoliko Očenaša. Pokušajmo, ako ne uvijek barem ponekad, za vrijeme obiteljske molitve upaliti svijeću. Zašto? Ako nam se možda ponekad i čini da i nije od velike koristi što svake nedjelje idemo u crkvu

KRUH SVETOG ANTE Dan borbe protiv siromaštva

Svakoga 17. listopada u svijetu se obilježava Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i društvene isključenosti. Ovaj je dan određen kao za promociju svijesti o potrebi iskorjenjivanja siromaštva i bijede u svijetu, ali i o ozbiljnim razmjerama društvene isključenosti, koja utječe na siromaštvo. HKO Kruh sv. Ante kroz svoje tri Pučke kuhinje nastoji doprinjeti suzbijanju siromaštva pružajući izravnu pomoć ljudima u potrebi. Svaki dan preko pučkih kuhinja tako bude podijeljeno preko

1000 toplih obroka. Na godišnjoj razini to je broj obroka za jedan grad kao što je Sarajevo. Korisnici pučkih kuhinja najvećim su dijelom umirovljenici koji žive od minimalnih primanja, ali i drugi ljudi, obitelji s djecom koja nemaju stalno uposlenje i žive na rubu društva. Ove godine Kruh sv. Ante, pored svakodnevnih aktivnosti kojima doprinosi suzbijanju siromaštva i brigom za siromašne, obilježio je Međunarodni Dan borbe protiv siromaštva podjelom 1100 higijenskih setova svim svojim korisnicima, a topli obrok je upotpunio

keksom. Osim toga, u mjesecu listopadu organizirana je podjela prehrambenih paketa, higijenskih setova i prekrivača za 34 potrebite obitelji. Također, na svetkovinu svetoga Franje Asiškog, 4. listopada, djelatnici HKO Kruh sv. Ante Centar za socijalni rad Vitez te za potrebe siromašnih donirali su 450 prekrivača i 150 higijenskih kanti. Od kompletne donacije, romskom udruženju Zuralipe Vitez ustupljeno je 30 higijenskih kanti i 50 prekrivača. Ostatak donacije bit će darivan najpotrebitijima.

Gosti iz Švicarske u KSA

Nakon prezentacije upriličen je zajednički ručak u pučkoj kuhinji Kruha sv. Ante, gdje su imali priliku sami osjetiti i doživjeti uslugu koju našim korisnicima pružamo svaki dan. Neki od švicarskih gostiju bliža su rodbina s. Magdalene Schildknecht, koja svoju misiju već 17 godina realizira na raznim humanitarnim projektima u BiH. Od ove godine sestra se pridružila djelatnicima KSA kako bi zajedničkim naporom održali desetak projekata Kruha sv. Ante. Gosti Kruha sv. Ante tih su dana posjetili i druge gradove Bosne i Hercegovine kroz koje ih je provela upravo s. Magdalena i pokazala im kako je naša domovina prekrasna i lijepa.

Dani kruha i plodova zemlje

Svake se godine u mjesecu listopadu obilježavaju Dani zahvalnosti za kruh i plodove zemlje. U to vrijeme u svijetu se obilježava i Dan hrane, s ciljem podizanja svijesti o važnosti zdrave prehrane, ekološke proizvodnje i očuvanju biološke raznolikosti. Uglavnom se obilježava u vrtićima, školama, učeničkim domovima i institucijama koje se bave djecom. U školama se organiziraju izložbe pekarskih proizvoda i drugih plodova zemlje. Ovom prigodom, učenici OŠ Vareš sa svojim učiteljima i nastavnicima organizirali su ispred župne crkve sv. Mihovila humanitarnu prodajnu izložbu kruha, peciva, kolača i ostalih jela, a zarađeni novac doniran je pučkoj kuhinji Kruh sv. Ante u Varešu kako bi potpomogli njezin rad.

76 svjetl ori jeci . ba

Dana 26. rujna ustanovu Kruh sv. Ante posjetili su dobročinitelji iz Švicarske. Ova je skupina gostiju donacijom pomogla rad projekata. Jedan dio sredstava donirali su za studentski fond, a drugi dio sredstava za projekt Stariji brat, starija sestra, koji se implementira u suradnji HKO Kruh sv. Ante, udruženja Narko-ne i SOS Društvenog centra. Na početku susreta goste je pozdravio ravnatelj fra Joso Oršolić te ih ukratko upoznao s Franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom i prvim godinama rada Kruha sv. Ante. Potom je uslijedilo prezentiranje djelatnosti i projekata kojima se ova organizacija trenutno bavi.

Za projekte KSA HKC sv. Nikola Tavelić, Melbourne 670 AUD HKC Marija Kraljica Hrvata, Wollongong 1.210 AUD Raffaella Walz, Stuttgart, Njemačka 100 EUR HKM Klagenfurt, Austrija 1.188 EUR Nikica Aždajić, K. Sutjeska 40 KM

Infohouse, Sarajevo 200 KM N. N. (za humanitarni rad) 4.000 KM T. N. 20 KM

Za Pučke kuhinje Lukša Šoljan, Sarajevo Ermin Kazić, Sarajevo

Za kućnu njegu Sprofondo, Italija 4.000

Za studentski dom Središnji ured za Hrvate izvan R. Hrvatske 200.000 HRK

Projekt Bukovica Renovabis

EUR

300 KM 40 KM

10.000 EUR

Pomoć za obitelj Radačić (KSA Zagreb) Sanja Marić, Zagreb 1.500 HRK, Tomislav Karajica, Hamburg 7.300 EUR, Anto Brtan, Jajce 200 HRK, Stipo Pranjić, Kotor Varoš 50 EUR, Ilija i Nada Pranjić, Klagenfurt 150 EUR, Agro-Honor, Beli Manastir 500 HRK, Milorad Bandalo, Kutjevo 100 HRK, Mato Kljajić, Wels 100 EUR, Marko Pranjković, Kotor Varoš 572 HRK, Hongoldonia, Zagreb 500 HRK, Jako Jelušić, Kapfenberg 100 EUR, Anita Grgić, Meckesheim 200 EUR, Jakov i Janja Marković, Zagreb 5.250 HRK, Urbani prostor, Damir Milišić, Zagreb 1.000 Kn (+ projekt), Dragoslav Marić, Nürtingen 500 EUR, Ivica Grgić, Kotor Varoš 100 CHF, Jelica Topalović, Linz 50 EUR, Mara Pavković, Široki Brijeg 1.500 HRK, Sanja Petrušić, Zagreb 200 HRK, Tadija Čakarić, Weigelsdorf 110 EUR, Ana Marić, Njemačka 100 EUR, fra Petar Karajica, Dobrinja/Sarajevo 150 EUR, Kotorvaroški Hrvati Koruške, Austrija 1.900 EUR, Ivan i Nediljka Karajica, Zaprešić 800 HRK, Kata i Marina Pranjković, München 200 EUR, Marko Bjelobrk Capo, Kaštel Stari 300 HRK, fra Marko Kovačić, Jajce 1.000 HRK, Luka Jakovljević, Kutjevo 100 EUR, Pero i Ora Batljan, Koprivnica 100 EUR, Dado i Ružica Batljan, Koprivnica 20 EUR, Oliver i Matea Batljan, Koprivnica 20 EUR, Kruno i Mara Grubišić, Njemačka 40 EUR, Marko i Štefica Grgić, Njemačka 20 EUR, Boro i Jela Batljan, Koprivnica 50 EUR, Filip i Mara Batljan, Koprivnica 100 EUR, Lošo i Kata Grgić, Austrija 50 EUR, Ilija i Manda Batljan, Austrija 50 EUR, Zoran i Manda Batljan, Koprivnica 50 EUR, Ivica i Dragica Kljajić, Austrija 50 EUR, Marijan i Ružica Šubara, Austrija 50 EUR, Mara Kljajić, Virovitica 100 HRK, Josip i Svjetlana Kljajić, Virovitica 100 HRK, Ermin Fejzić, Brčko 20 EUR, Goran Ritan, Banja Luka 50 EUR, Pero Jović, Doboj 40 EUR, Josip Papak, Prozor/Rama 30 EUR, Ivo Manović, Jakotina 50 EUR, Stipo Marić, Jakotina 50 EUR, Franjo Đogaš, Zagreb 200 HRK, Ivana Mihaljević, München 100 EUR, Anto i Kaja Karajica, Salzburg 100 EUR, Miroslav i Mara Knežević, Zell am See 100 EUR, HKM Rotterdam, fra Mišo Sirovina 1.450 EUR, fra Kristijan Montina, Kufstein-Sparchen 100 EUR, Ankica Soldo, Kufstein-Sparchen 100 EUR, Silvija Kokutek, Seona 100 HRK, Zorka Kljajić, Seona 100 HRK, Ivka Jakobek, Seona 100 HRK, Jela Gašić, Seona 100 HRK, Mira Miletić, Seona 100 HRK, Ilija Marić, Zagreb 1.000 HRK, Marko Marić, Zagreb 100 EUR, Željko Jurić, Zagreb 1.000 HRK, Tvrtko i Andreas Marić, Villach 150 EUR, Ivan i Manda Grgić, Meckesheim 100 EUR, Ivan i Ana Ramljak, Zagreb – Dubrava 1.500 HRK, Glovia d.o.o. Zagreb, Stipe Babić 1.000 HRK, Šimun Babić, Zagreb 1.000 HRK, Branislav Beljo, Zagreb 100 EUR, Mato i Anđa Marić, Kotor Varoš 50 EUR, Kotorvaroški Hrvati i prijatelji, Wels 500 EUR, Gordana Marić, Weinrich 1.000 EUR, Bogdan Marić, Weinrich 500 EUR, Marko Grgić Kiza, Kloštar Ivanić 500 HRK, Zvonko Marić None, Dugo Selo 50 EUR, Spomenko Marić, Leibnitz 150 EUR, Općina Donja Motičina, načelnik Željko Kovačević 2.000 HRK, Goran Anđelić, Donja Motičina, iskop i odvoz šute 2.000 HRK, Saltech d.o.o. Đurđenovac, Ivo Kljajić i Ivica Jakovljević, prozori i vrata 9.500 HRK, Župa sv. Antuna Padovanskog, Našice, šporet i hladnjak 5.700 HRK, Barićoprema Đurđenovac, kuhinjski namještaj i sobna vrata 9.156 HRK, Frida-Mijić d.o.o., Sesvetski Kraljevec, keramičke pločice 4.000 HRK, Elektro–Lovošević, Našice, elektroinstalaterski radovi 4.500 HRK, Tomislav i Slavko Uremović, Našice, građevinski materijal 1.500 HRK, Tvrtko i Andreas Marić, Villach, fasadna boja 2.442 HRK.

Franjevačka inicijativa 1219. u KSA

Dana 21. rujna djelatnici Kruha sv. Ante ugostili su člana Generalnog definitorija OFM fra Jürgena Neitzerta i njegovu skupinu Franjevačka

inicijativa 1219. Cilj ove udruge je širenje znanja o vjerama i vjernosti različitih religija u multikulturnom društvu. Nakon kratkog posjeta Franjevačkom medijskom centru Svjetlo riječi, gosti su posjetili i prostorije Kruha sv. Ante.

Tijekom ovoga posjeta, Vanja Čerenić, asistentica na projektima HKO Kruha sv. Ante, predstavila je gostima djelatnosti i projekte. Potom su sudjelovali na zajedničkom ručku u pučkoj kuhinji Kruha sv. Ante. st u d en i 2 017.

FRANJEVAČKA OBITELJ Godišnji kapitul OFS-a U Franjevačkom samostanu sv. Bonaventure u Visokom održan je redoviti Godišnji kapitul i duhovna obnova Bosanskoga bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS) Kraljice Katarine. Dvodnevni susret započeo je 29. rujna, na blagdan Svetih arkanđela, a okupili su se članovi područnoga vijeća, ministri i delegati iz 13 mjesnih bratstava, područni duhovni asistent fra Domagoj Šimić i četiri duhovna asistenta mjesnih bratstava: fra Gabrijel Tomić, fra Josip Mihael Matijanić i fra Josip Ikić. Kapitulom je predsjedao područni ministar Marijan Begić. Susret je započeo slavljem svete mise za sve žive i pokojne članove Franjevačkoga svjetovnog reda područnoga bratstva Bosne Srebrene. Nakon svete mise i večere u samostanskoj dvorani nastavljen je rad Kapitula uvodnim pozdravima. Potom je predstavljena zbirka

70 svjetl ori jeci . ba

tekstova koje je od 2010. do 2017.godine napisala Ljerka Mikić, područna učiteljica formacije. Objavljivanje ove zbirke je izraz zahvalnosti za sve što je Mikićeva činila i čini kako za područno bratstvo Bosne Srebrene i za svoje mjesno bratstvo. Po jedan primjerak ove zbirke uručen je predstavnicima svih mjesnih bratstava koja su sudjelovala na Kapitulu. Poseban dar uručen je, pak, fra Gabrijelu Tomiću, koji je toga dana slavio imendan. Bila je to svojevrsna zahvala za sve što je učinio i čini za OFS u Bosni. U nastavku večeri sudionici Kapitula odslušali su predavanje na temu Blagoslov i dar služenja Ljerke Mikić. Prvi dan susreta zaključen je molitvom Večernje molitve časoslova. Drugi dan Kapitula protekao je u radnoj atmosferi. Nakon jutarnje molitve časoslova i doručka sudionici su se sastali kako bi podnijeli izvješća o radu mjesnih bratstava kroz proteklu godinu. Gotovo svi sudionici potvrdili su kako

situacija, nažalost, nije dobra i kako se broj članova mjesnih bratstava smanjuje. „Članstvo nam je starije životne dobi, dosta braće i sestara je umrlo u proteklom periodu. Još jedan razlog smanjenja broja članova je iseljavanje mlađih zbog teške materijalne situacije. Bogu dragom hvala i u takvim okolnostima uspjeli smo oživjeti mjesno bratstvo u župi Suho Polje, a do kraja godine izabrat ćemo vijeća u nekoliko bratstava. Također će u nekoliko mjesnih bratstava biti održano primanje i zavjetovanje novih članova. Znači – bez obzira na generalno sivu sliku, uz naš trud i zalaganje bit će i pozitivnih rezultata”, poručili su sudionici skupa. Uslijedilo je predavanje fra Stipe Kljajića na temu Čovjekova i Božja odgovornost, a zatim zajednički ručak, nakon kojega su se sudionici Kapitula družili i razgovarali. Sastanak je završen svetom misom zahvalnicom, koju je uveličao pjevački zbor iz Zagreba.

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Ivka Brkić

(22. rujan 1932. – 20. rujan 2017.) U srijedu, 20. rujna 2017., u Ripcima kraj Prozora u Rami, u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, umrla je Ivka (Ivuša) Brkić u 86. godini života. Rođena je u istome selu, 22. rujna 1932., kao drugo od desetoro djece koliko su ih imali njezini pokojni roditelji: majka Anđa (Anđelija), rođ. Faletar, i otac Anto Brkić, zvani Jukić. Pokopana je u mjesnome groblju u Ripcima, 21. rujna 2017., uz prisustvo mnogobrojne rodbine, prijatelja i znanaca. Ivka Brkić nije se udavala. Živjela je sa svojim roditeljima. Bila im je na usluzi sve do njihove smrti, ali i ostalima: braći, pokojnima Jozi i Miši, kao i sestrama pokojnoj Zori, te živućima Ani, Mari i Ruži. Uz Ivku, njezini roditelji nisu se trebali bojati da će ostati sami i umrijeti daleko od očiju svojih najbližih. Ali, ni ona se nije trebala bojati starosti i bolesti; uz nju je sve vrijeme – u zdravlju i bolesti – bila njezina sestričina Marija (rođena Cvitanović, udana Kordić) sa svojom obitelji. „Ivkina životna priča”, kako je prigodom sahrane okupljenima na groblju u Ripcima lijepo istaknuo ramski gvardijan

fra Andrija Jozić, „otkrila je mnogima snagu njezina duha, svu strpljivost, smirenost i predanost u Božju volju. Nikada nije precjenjivala sebe ni svoju ulogu, radije je živjela tiho.” Ivka je pune 32 godine provela radeći kao čistačica u osnovnoj školi u Šćitu i Ripcima. U školi je uz to, istaknuo je fra Andrija, radila i „kao izvrsna pedagoginja”. Znala je djecu uvijek lijepo savjetovati kako se ulazi u školu i kako treba uvijek biti čist, uredan i točan. Širinu svoje nesebičnosti i razumijevanja pokazivala je posebno prema onima koji su u školu dolazili iz udaljenijih ramskih mjesta. Njima je znala uvijek ‹podebljavati› školsku užinu da djeca ne bi ostala gladna. A one koji nisu slušali znala je, istaknuo je fra Andrija, „ukoriti riječima i ponekad taračem”. Odlaskom u mirovinu, Ivka ostaje i dalje pedagoginjom pomažući svojim sestrama Zori, Mari i Ruži i sestrični Mariji u odgoju njihove djecu. I ja sam joj sa svojom suprugom Ružom neizmjerno zahvalan na njezinoj pomoći u odgoju naše djece Helene i Josipa. Ivka, draga i dobra, hvala ti baš za sve i počivala u miru Božjem. /Ivan Markešić/

U SPOMEN

Ana Lozančić rođ. Turalija

(+ 2007.) Tužne su godine bez tebe draga naša. Uvijek si u našim mislima, srcima i molitvama. Hvala ti za sve. Počivala u miru Božjem. /Tvoji tugujući: kćer Vlatka i sinovi sa obitelji/

Fra Ignacije Gavran

(† 2009.) S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na tebe. Počivao u miru Božjem. /Tvoje nećakinje/

Obučić

Bošnjak Stjepan

Drago

(+ 2015.)

Mato

(+ 1989.)

Ana

(+ 2002.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na vas. U našim ste mislima, srcima i molitvama. Ivan, Lucija, Jelena, Nevenka i Mirjana. 80 svjetl ori jeci . ba

Anica

(† 1997.) († 2005.) Duboko u srcu čuvamo trenutke provedene s vama, iako vrijeme sa sobom nosi promjene, pa i zaborav. Zahvalni smo što ste nam utirali puteve ovdje na zemlji i bili svjetionik našim stremljenjima. Iskrene molitve Bogu sada natapaju naš život nadom da živite u Njegovoj prisutnosti. Počivajte u miru Božjem. /Vaša obitelj/

Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. (Iv 11,25-26)

i r a d n e l a K e t n A g o t e v s

2018 NARUČITE SVOJ KOMPLET KALENDARA!

Nazovite odmah! Svjetlo riječi • 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: 033 726 200 • fax: 033 812 247 • www.svjetlorijeci.ba