Duhovna zvanja - Imenom sam te zazvao (423) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

DUHOVNA ZVANJA

Imenom sam te zazvao Godina XXXVI. ◆ broj 423 ◆ Sarajevo, lipanj 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

DAN KRUHA SV. ANTE 10. lipnja 2018.

Od mnogih će biti blagoslovljen onaj koji velikodušno daruje kruh (Sir 31,23)

e j t s o d Ra dost a l m a n č e vj

i v o z Po

HT ERONET 092 890 830 BH TELECOM 090 291 028 DIREKTNO DONIRAJ ZA POBOLJŠANJE KVALITETA ŽIVOTA STARIH OSOBA U BIH

Kruh svetog Ante Humanitarno-karitativna organizacija Franjevačke provincije Bosne Srebrene Zagrebačka 18; BiH-71000 Sarajevo; tel +387 33 728 860; fax +387 33 728 861; email kruhsvante@gmail.com www.kruhsvetogante.com / www.65plus.ba

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

Tema broja Otajstvo Božjeg poziva

Reportaža franjevačko sjemenište visoko

račun u njemačkoj

Na izvoru Bosne Srebrene

račun u švicarskoj

Riječ obiteljima Tko nema vremena, nema Božji duh

Pogled u dušu U vrtlogu utakmica

U spomen Fra Ladislav Fišić

Sjećanja Vama koji ste otišli

Razgovor Fra Jozo Marinčić, provincijal Molimo za duhovna zvanja

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine. ISSN 1512-6986 Naslovna stranica: Arhiv Svjetla riječi

Svjetlo riječi

RIJEČ ČITATELJIMA U prošlom smo broju revije konstatirali da su danas brak i obitelj u krizi. Usprkos tomu, svjedoci smo fascinantne snage i upornosti ogromnoga broja ljudi koji brane svetost bračne i obiteljske zajednice. Bezrezervno se zalažu za očuvanje temeljne slike čovjeka i društva u vremenu koje svim sredstvima napada ne samo život nego sam izvor života. Zato su posebni ovi ljudi koji se ne boje izazova svoga vremena štiteći i njegujući sve ono u što su kršteni. A na stranu onaj jedinstveni i ispunjavajući osjećaj kojim uvijek mogu sebi pogledati u oči i reći: kada je to trebalo, nisam se skrivao, bježao i uzmicao. Bio sam pozvan i odazvao sam se! U istom kontekstu krize možemo govoriti i o duhovnim zvanjima. Općenito su naša svećenička i redovnička sjemeništa i bogoslovije prazniji nego

što smo mi stariji mogli i zamisliti. Mnogo je razloga za takvo stanje. Svijet se mijenja. Danas više nego ikada čovjek se nemilosrdno bombardira porukama kako je gospodar svoga života, sebi samome najvažniji i da je jedina svrha života usrećivati samoga sebe. Nakon što je stvorena potražnja, sustavno se radi na ponudi, pa mu se prodaju ideologije koje imaju isti učinak kao i droga: stvaraju ovisnost koja razgrađuje, zatire i ubija. Pa ipak i u ovakvom svijetu i vremenu još uvijek postoji velik broj muškaraca i žena koji ne gledaju svijet kakav jest, nego ga mijenjaju i čine onakvim kakav bi trebao biti. I svijet i život su od Boga i Bogu pripadaju pa ga oplemenjuju živeći za druge i s drugima. Čovjek sebe može voljeti jedino u drugome. Zato se nisu pravili gluhi nego su se odazvali kada ih je Bog

zovnuo i poslao da baš ovaj svijet učine mjestom Njegova kraljevstva. „Zvanje je doista blago koje Bog usadi u srca pojedinih ljudi koje On izabere i pozove da ga slijede posebnim životom. Ovo blago koje se mora otkriti i iznijeti na svjetlo nije stvoreno da bi „obogatilo” samo jednu osobu. Onaj tko je pozvan na služenje nije „gospodar” svoga zvanja, nego zapravo poslužitelj dara koji mu je Bog povjerio na dobro cijeloga naroda, štoviše svih ljudi, čak i onih koji su odlutali od življenja svoje vjere ili ne ispovijedaju vjeru u Krista.” (Audijencija s Plenarnim zborom Kongregacije za kler) „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: „Evo me, mene pošalji!” (Iz 6,1-8) Fra Janko Ćuro, urednik l i p a n j 2018 .

Riječ čitatelja Defojnizacija Ovih dana čitamo i gledamo kako u mnogim gradovima maturanti slave završetak svog srednjoškolskog obrazovanja, gledamo tu lijepu mladost i nadu naše Bosne i Hercegovine, i nekako nam lijepo u duši i oko srca i nazor hoćemo vjerovati kako nas čeka lijepa budućnost. Te prekrasne djevojke i mladići, roditelji i prijatelji, izišli na ulice i čekaju povorku, mjesec svibanj sav u cvatu i mirisu... Sve to budi neke osjećaje uzvišenosti i čovjek poželi živjeti još dugo, barem koliko je predviđeno ovoj mladosti. Dobro je da je tako. Neki dan, u Reumalu u Fojnici, obilježavamo 555 godina od Ahdname, sjećamo se velikana naše prošlosti fra Anđela Zvizdovića i njegova providonosnog podviga: dogovora s Osvajačem svijeta, da katolici mogu ostati u svojoj porobljenoj domovini, i zahvaljujući tom dogovoru i ostali smo i opstali do dana današnjega. Fra Anđele, hvala Ti! Zaslužuješ spomenik da Ti podignemo! Organizator obilježavanja te važne obljetnice, Islamska zajednica Fojnice, nas predavače požuruje, ne možemo si priuštiti ni tako potrebnu raspravu oko Ahdname, jer uskoro na ulicama Fojnice pojavit će se kolona maturanata. Mnogi Fojničani izišli na ulice i formirali špalir, policija radi svoj posao, sve je lijepo... Ja pogledah u sebe i oko sebe i vidjeh da nema fojničkih katoličkih maturanata! Kad se sjetih: pa to je tako već 26 godina, 26 godina fojničke katolkinje i katolici maturanti ne šetaju Fojnicom i u svojoj Fojnici. Šetaju u Kiseljaku! Sjećanja naviru: sjećam se bio sam gvardijan u Fojnici od 1997. do 2003. Hrvati se dobro vratili svojim kućama, ali SDA i Musliman načelnik Memija ne da da Hrvati uče školu onako kako oni hoće nego kako on hoće.

4 svjetl ori jeci .ba

Prvi savjetnik mu je Glavni imam i oni meni predlažu neki svoj školski program: eto oni dopuštaju i katoličkoj djeci da idu u Fojnicu u osnovnu školu, ali po nekom programu koji su njih dvojica skrojili. Otvorili smo školu ispod samostana u kući časnih sestara koja je i od svog nastanka bila škola i tu smo formirali školu po svojim potrebama, a škola u samom gradu je bila obnovljena europskim sredstvima i bila je potpuno prazna i to smo stalno tumačili europskim čimbenicima. Nakon nekoliko godina Veliki Memija i njegov Savjetnik su popustili i djeca su krenula u normalne školske prostore. Kad sam bio župnik u Busovači od 2003. do 2009., vratilo se dosta muslimanske djece i HDZ-ovci im ne daju da idu u školu u školske prostorije i nudili im neki program koji njima ne odgovara. Ja sam im lijepo savjetovao, jer imam svježe iskustvo, otvorite školu bilo gdje, u birtiji ako treba, i HDZ će popustiti. I oni otvore školu u birtiji gdje je nekada bio Mulin han. Bila je to škola na sramotu svih nas katolika i Hrvata. I normalno da su uskoro djeca krenula u prostorije koje su gradili i njihovi roditelji! U svom mandatu pozivao sam HDZ da vrate u Fojnicu hrvatske srednjoškolce. Poslije mene gvardijan fra Mirko Majdandžić je činio isto. Poslije njega fra Nikica Vujica je upro sve svoje gvardijanske snage. Ne daju! Tako je do dana današnjega! I tako već mnogo godina fojnička hrvatska mladež ide u Kiseljak, plaćaju autobusnu kartu, posjećuju kiseljačke kafiće, zaboravljaju fojničku crkvu, a i tamo se nisu nakalemili, u Kiseljaku su tuđi, Fojnicu su otuđili, elem vrata Europe su širom otvorena. Aferim našim političarima i njihovim slugama! Fra Janko Ljubos, Fojnica

Povodom odlaska ujaka fra Ladislava Fišića

Dragi prijatelji, Josipe, Ivane, Ladislave, Drago, Slavko, Franjo, Velimire, Vitomire, Zorane, Ivo, Mirko i svi ujaci fratri Bosne Srebrene, čuo sam za tužnu vijest za nas zemnike, a radosnu za nebesnike koji se obogaćuju skromnom i patničkom dušom ujaka Ladislava. On je otišao da nam pripravi putove Gospodnje, živi i mrtvi, znani i neznani, teško mi je naći prave riječi zahvale i radosti za vašu ljubav i žrtve za rodnu grudu koja krije u sebi Andrićeve neistražene majdane i bogatstvo duše i tla. Njih nisu uzalud u prošlosti razni osvajači Istoka i Zapada koristili i gazili kao da je njihovo. Zapravo, da bi se doživjela ljepota povratka i kraja, potrebno je nekada i daleko otići, jer zbog naše skromnosti često smo mislili da je tuđe bolje od bosanske sreće i grude gdje se živjelo od teškoća i dram slobode životom plaćao, da parafraziram Andrića, Lovrenovića i Fišića, koji poput modernih proroka viču da narod ima čim se dičiti i na tom duhovnom bogatstvu graditi i živjeti. Mislima sam s vama i koracam po toj svetoj zemlji i padaju mi na pamet Matoševe pjesme Iseljenik i Domovina gdje autor pati i želi da svaka ptica svome jatu i kraju leti, a domovina i majka imaju isto lice koje dušmani razapinju. Nažalost, teška i mučenička povijest našega naroda se ponavlja i nalazimo se u presudnom trenutku koji predugo traje i čeka novi početak. Kako bi to Hamlet rekao: „Biti ili ne biti, pitanje je sad!” Dalje bi se mogla Šopova pjesma Napuštena kuća skoro na svaku kuću prilijepiti i poželjeti da netko upali svjetlo i da usksrsne život duše i predaka makar to bilo i uz vjeru u čudo Isusova posjeta. Tomu se i naš predak Mihailo Grahović nada živeći u pravoj vjeri rimskoj pošteno hodeći i knjigu i život voleći i poznajući. O tom životu ujak Fišić ponosno piše, slijedeći ga životom i djelima i proročki viče u svojim

djelima da je potrebno na sve probleme današnjice gledati s više znanstvenih aspekata i osobnog iskustva. Tako i vi, u uvodu spomenuti fratri i znanstvenici, poručujete da nema budućnosti bez prošlosti koja se ponavlja i treba biti učiteljica života. Nažalost ne funkcionira više želja Goethea i naših predaka o jedinstvu u raznolikosti, o čemu svjedoče naša pusta i porušena sela i paralelne škole i kulture na koje svi gledamo s tugom i vjerom u čuda novog života. Makar to bilo nekim vanjskim silama ili ne daj Bože novim potresima kojih nas povijest nije poštedjela. Sve nas brine dokle će trajati taj sukob globalizacije ekonomije i kulture i možemo li ga podnijeti da nas ne odvede u kaos u kojem kulturnjaci i intelektualci imaju sve manje utjecaja, da parafraziram Hessea u Stepskom vuku. Na kraju ću reci da nedostaju karizmatici i proroci poput dragih bosanskih ujaka – fratara koji leže po tim grobljima, današnji Fišići, Kolari, Lovrenovići, Jukići, Divkovići i svi budući koji će se roditi i nastaviti život sreće i mira, kako to i akademik Karahasan prorokuje.

Židovi kažu kako sve može biti bolje ili gore. Mi živimo iz snage nade da će biti bolje jer žrtva pravednika nije uzaludna. Dogodit će se čudo preobrazbe iz boli i patnje u novi život ispunjen radošću, jer patnja čovjeka može izgraditi ili uništiti. Vrijeme je svemu lijek. Kakvi smo mi, takva su i vremena koja imaju svoja bremena, rekli bi naši stari. Zaključit ću s Camusovim Strancem kojemu današnji izgubljeni i siromašni čovjek, koji je neoplakan i kome nebo ne daje odgovora, nažalost sve više nalikuje. Iako smo u sadašnjosti pesimisti, ipak smo u budućnosti kao vjernici optimisti i ponosni na svoje korijene, tradiciju i kulturu. Još sanjam kako snimamo dokumentarac o prošlosti i sadašnjosti našeg kraja punog demografije, istraživanja rodoslovlja obitelji i naše društvene višeslojnosti pune emotivnog odnosa i zahvalnosti u kojem nema mjesta za Kafkinoga Josefa K. koji se nedužan predaje sudbini simbolike modernog otuđenog i osamljenog čovjeka koji srlja u propast procesa krivnje iako ne zna zašto. Vjerujmo ipak u duhovno

ozdravljenje i izvor pozitivnih promjena u svijetu, jer nas naši preci i sadašnji nositelji kulture na to opominju i pozivaju. Hvala vam svima po redu za takve odjeke duše, iz dragog zavičaja, za sva životna zapamćenja i sjećanja i pozive zavičajnog zagrljaja u životnom krugu punom životnih igara živih i mrtvih predaka, koji su umirali da bi se živjelo, kako to Andrić ponosno ističe. Mir i dobro svima po redu, a posebno tebi dragi učitelju, odgajatelju i uzoru iz fratarluka i zavičaja! Tomo Barbić, Schwabmünchen, Njemačka

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare putem elektroničke pošte na: redakcija@svjetlorijeci.ba ili Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo.

Širimo svjetlo.

l i p a n j 2018 .

Tema broja

Otajstvo BOŽJEG POZIVA K

ad govorimo o svećeničkom i redovničkom pozivu, trebamo se pokušati izdići s onu stranu naše siromašne ljudske perspektive kako bismo promatrali našu sudbinu iz Božje perspektive, u kojoj središnje mjesto ima Krist: „U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim” (Ef 1,4). Pred Bogom ne postoji anonimna masa. U igri je sva njegova svemoć, sva njegova mudrost i, iznad svega, sva njegova ljubav u remek-djelu njegovih ruku – čovjeku. S ljudske strane sve se treba usmjeriti, kako nas uči sv. Pavao, na davanje hvale i časti Ocu koji nas je izabrao po ljubavi na hvalu njegove milosti (usp. Ef 1,3-14). 6 svjetl ori jeci . ba

Otajstvo božanskoga poziva ostvaruje se takoreći u tri momenta. Prvi moment jest izabranje u Kristu od Boga koji je vječnost. Prije stvaranja svijeta ja sam bio prisutan u nakani, u mudrosti i u ljubavi Božjoj, sa svojom jedinstvenošću, sa svojim darovima i ograničenjima, sa svojim obiteljskim i društvenim ambijentom. Drugi moment nastaje kad Bog daje čovjeku, u nekom trenutku njegova života, sudjelovati u projektu spasenja: to je poziv – zvanje. Treći i odlučujući moment čovjekov je slobodni odgovor na poziv Boga, koji ne nameće svoj plan, nego poštuje fizičku i moralnu slobodu pozvanoga. Na izbor ljubavi mora odgovarati slobodan odgovor ljubavi. Ako

čovjek ne odgovori odmah ili odgovori samo polovično, Bog se ne vrijeđa i ne osvećuje. Međutim, morat će potražiti drugu priliku da ostvari svoj plan.

Prototip vjernosti u kušnji

Postoje izvanredni pozivi koje Bog ostvaruje na poseban način. Kad Bog ulazi u život neke osobe da od nje zatraži suradnju u planu spasenja, stavlja je pred jedan neočekivan put koji valja prijeći i koji se ne može ljudskim umom predvidjeti. Tad jedino vjera daje sigurnost i ohrabrenje da se nastavi naprijed. Biblija nam pokazuje brojne primjere ovakvoga događanja u kojem Bog čudesno pokreće svoje izabrane.

Edward Armitage, Krist poziva apostole Jakova i Ivana, 1869.

Piše fra Danijel Nikolić

Klasičan primjer u SZ jest Abraham – otac vjere. Odabran od Boga da bude otac budućega Izabranog naroda morat će napustiti sve svoje sigurnosti na koje je naviknuo: grad Ur, napredan i dobro organiziran, svoju kuću, svoju rodbinu, svoje posjede. „Vjerom pozvan, Abraham posluša i (...) zaputi se ne znajući kamo ide” (Heb 11,8). Vođen istom vjerom započinje hod po pustinji kao neki beduin, obitavajući pod šatorom, danas ovdje sutra ondje, bez čvrstoga obitavališta, uvijek očekujući ispunjenje božanskoga obećanja. U međuvremenu poodmakao je u godinama, a i njegova žena Sara toliko je ostarila da nema ljudske nade da će imati potomstvo. Ipak, Abraham nastavlja vjerovati protiv svake nade (Rim 4,18). Na koncu rađa se obećani sin, Izak. Tek sada, misli Abraham, Bog će ispuniti svoju riječ. Sin raste, ali jednoga dana Abraham prima od Boga uznemirujuću zapovijed: mora mu žrtvovati svoga sina! Abraham i tad nastavlja vjerovati i pokoravati se Bogu. I zbog herojske pobjede njegove vjere Bog ga neizmjerno blagoslivlja i ispunja konačno svoje obećanje.

Savršeni model odgovora

Marija, pak, ponizna djevojka iz Nazareta, predodređena je u božanskom nacrtu za najuzvišeniju misiju: treba podariti majčinsko krilo da se utjelovi Sin Božji (usp. Lk 1,26-38). Ona to sigurno nije mogla ni zamisliti. Zato se na glas anđelov smete i „stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav” (r. 29). Anđeo je mora umirivati: „Našla si milost kod Boga” (r. 30), a to će reći: Bog računa na tebe. Objavljuje joj sadržaj poruke, a to je poziv na vjeru Marije: Bogu ništa nije nemoguće. Marija se prepušta sasvim svjesno i slobodno na raspolaganje Bogu kad kaže: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj” (r. 38). Time počinje put Marijine vjere, koji nije bio nimalo lagan i mnoge stvari nisu joj bile jasne. U svojoj vjeri

promatrala je tiho stvari i znakove koji će joj pomoći da slijedi božanski put i koji će joj pokazati kakva će biti njezina suradnja. Onda su došle kao i kod Abrahama kušnje vjere. Prva velika kušnja za Marijinu vjeru bilo je ono što se dogodilo u noći rođenja sina u betlehemskoj špilji. Morala je nadići svjedočanstvo svojih očiju da povjeruje da je to novorođenče, ničim različito od drugih, Sin Svevišnjega. Onda dolazi pjesma anđela, poklon pastira... Evanđelist bilježi: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2,19). U svome srcu gledala je sve što se događalo i bila je na raspolaganju za nove znakove božanskoga plana. Jako potresan trenutak za nju morao je biti navještaj starca Šimuna koji se odnosi na budućnost njezina sina, koji bi trebao biti znak osporavan, i navještaj koji se odnosi na mač koji bi trebao probosti srce majke: kada i kako će se to dogoditi? Drugi težak trenutak bio je gubitak i zatim pronalazak dvanaestogodišnjega Isusa.

Kraljevstva očekujući da dođe onaj čas. I kad je došao, Marija je hrabro požurila da ispuni, podno križa, svoju misiju Majke Spasitelja. Vidjela ga je kako umire i položila u grob, potaknuta samo vjerom u vrijednost ove najveće žrtve i sigurnom nadom da će ga vidjeti uskrsnuloga.

Poziv – pustolovina vjere

Isus jednom reče svojim apostolima: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16). Svaki poziv za kraljevstvo nebesko ima kao počelo božanski izbor. Druge ljudske mogućnosti ovise o odluci svakoga pojedinca prema svojim mogućnostima. Tako odluke mogu biti privremene i promijenjene tijekom života te nije nužno da obuhvaćaju cjelovit život. Jedan profesionalac u nekom zanimanju može se ograničiti isključivo na predmet svoga zanimanja, ali jedan redovnik ili redovnica, jedan svećenik, to je uvijek i svagdje. Ne postoje jednostavno ljudski razlozi koji bi opravdali posvećeni život

Druge ljudske mogućnosti ovise o odluci svakoga pojedinca prema svojim mogućnostima. Tako odluke mogu biti privremene i promijenjene tijekom života te nije nužno da obuhvaćaju cjelovit život. Jedan profesionalac u nekom zanimanju može se ograničiti isključivo na predmet svoga zanimanja, ali jedan redovnik ili redovnica, jedan svećenik, to je uvijek i svagdje. Odgovor Isusa ostavio je zbunjene Josipa i Mariju: „Oni ne razumješe riječi koju im reče” (Lk 2,50). Ponovo bilježi evanđelist: „Majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu” (Lk 2,51). Došlo je konačno i javno djelovanje Isusa. Na svadbi u Kani Marija ga je čula kako govori: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas” (Iv 2,4). Unatoč prividnom odbijanju, Isus je započeo svoje znakove posredovanjem svoje majke. Ona je prihvatila da bude podalje od sina za vrijeme navještaja

sa svojim odricanjima. Redovnici i svećenici moraju se svakodnevno uzdizati duhom kako bi na stvari gledali iz božanske perspektive i kako bi onda opravdali izbor koji su učinili, dali razlog nade u njima. Mnoge od teških situacija koje se stvaraju u životima posvećenih osoba nalaze svoj uzrok ili razlog tek nakon što je uzeta u obzir perspektiva vjere da se razlikuje što je na čisto ljudskom planu, u kojem postoje samo vrednovanja i čisto osobni interesi, a što je Božji plan s čovjekom. l i p a n j 2018 .

Živa je riječ Božja

Riječ PROROŠTVA Iz 43,1-5

RIJEČ mudrosti Ps 37 (36),3-6

U Gospodina se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru. Sva radost tvoja neka bude Gospodin: on će ispuniti želje tvoga srca! Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Pravda će tvoja zasjati k’o svjetlost i tvoje pravo k’o sunce podnevno.

Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Gospodin, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj. Za otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe, i narode za život tvoj. Ne boj se, jer ja sam s tobom.

Riječ Isusova Iv 15,13-16

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. l i p a n j 2018 .

HODOČAŠĆE

SV. IVI U PODMILAČJU 2018

Petak, 15. lipnja 18.00 Devetnica Četvrtak, 21. lipnja 18.00 Trodnevnica s molitvama za bolesnike

Nedjelja, 24. lipnja Subota, 23. lipnja 6.30 Početak ispovijedanja 15.30 Pokorničko bogoslužje 7.00 Sveta misa 16.00 Otvaranje proslave s iznošenjem 8.30 Sveta misa kipa sv. Ive u procesiji i misa 11.00 Središnja hodočasnička misa s pokorničkim bogoslužjem s molitvama za bolesnike 18.00 Sveta misa i molitve za bolesnike 20.00 Put križa uz brdo Grabež 22.00 Molitveno-meditativni program uz blagoslov ivanjske vatre

Prvi

korak

SJEMENIŠTE

Dario Laštro 10 svjetl ori jeci . ba

Zovem se Dario Laštro. Sjemeništarac sam i učenik četvrtoga razreda Franjevačke klasične gimnazije iz župe sv. Ante Padovanskog iz Busovače. Kada je u osmom razredu bilo vrijeme odluke što dalje upisati, bio sam vrlo neodlučan te nisam znao što je to za mene. Kako je već bilo uobičajeno da većina pohađa medicinsku školu, smatrao sam da bih i ja tako trebao učiniti. No, mlađa sestra me je jednom zgodom pozvala da započnem ministrirati na svetim misama u župi i to je bio moj prvi bliski susret s franjevcima i svećenicima. Nedugo nakon toga u meni se javilo veliko zanimanje i želja da i ja pođem istim stopama kojim idu oni. Zahvaljujući svom tadašnjem župniku fra Dominku Batiniću koji me prvi uveo u franjevački život, na jesen 2014. godine otišao sam u sjemenište i dospio sve do mature. Moj sjemenišni život je jedan poseban svijet ispunjen svakodnevnim obvezama, učenjem, odmorom, druženjem te razvijanjem svojih talenata i hobija. Tijekom četiri godine života u sjemeništu osim bogate riznice znanja stekao sam i posebnu životnu izobrazbu i kritičkiji pogled na svijet u kojem se danas nalazimo. Uz četverogodišnji odgoj u ovakvoj ustanovi stekne se sveobuhvatno znanje. Svi oni koji dođu iz raznih dijelova naše domovine nose posebne priče koje se komponiraju u jednu knjigu u kojoj svatko od nas ima osobit udio. Jedan drukčiji, danas mnogima jedva zamisliv sjemenišni stil života kakav vodimo, potreban je svakom čovjeku kako bi barem na trenutak zastao i opazio sve one probleme i nedaće koje nas okupiraju. Beznađe, užurbanost, nepreciznost i površnost našli bi lijeka u jednoj ovakvoj ustanovi. Cijeli naš raspored uglavnom je isplaniran i točno određen, svaka molitva, učenje, objedi pa čak i slobodno vrijeme omeđeni su preciznošću i točno određeni kako bismo sutra kao ozbiljni ljudi mogli cijeniti kako svoje tako i tuđe vrijeme. Slobodno vrijeme uglavnom je ispunjeno zajedničkim druženjem, šetnjama, sviranjem ili treniranjem. Svi talenti koje je čovjek otkrio u sebi mogu se ugladiti i dovesti na jednu višu ljestvicu. Ja sam također počeo svirati i pjevati tek kada sam došao u sjemenište što je dokaz velikih mogućnosti koje treba iskoristiti što je bolje moguće. To je i pokazivač otvorenosti i jednostavnosti ovakvoga načina života, ljudi često smatraju da je to jedan klauzurni život, ali to je sasvim obratno. Otvorenost prema novim iskustvima, velike intelektualne mogućnosti i sloboda izbora odlike su ovakvoga stila života. Svi oni koji imaju želju za nečim pomalo uzvišenijim i drukčijim od onoga monotonog svakodnevnog trebali bi okusiti i probati ovakav način života. I svatko tko bi otvorio jednu ovakvu riznicu zasigurno ne bi zažalio i poželio nešto drukčije. Dakako da ta riznica ne bi imala za svakoga ono što mu odgovara te takvi vjerojatno ne bi ni uspjeli, ali oni koji žele nešto više od svoga života, postati sutra dobri fratri, svećenici, neizbježno će sve iskoristiti. Ako je netko osjetio poziv na bilo koji način, ne bi ga trebao skrivati nego njegovati i usmjeriti prema pravom putu.

Prvi

korak

POSTULATURA

Ja se zovem Tonči Šarić i dolazim iz župe Bila kod Livna. Imam 22 godine i trenutno sam postulant u franjevačkom samostanu u Visokom. Svoj put do franjevaštva mogao bih nazvati uzbudljivim. Odgojen sam u praktičnoj katoličkoj obitelji i od malena sam razmišljao o duhovnom pozivu, no usprkos svemu tome nikad nisam bio ministrant ni član Frame. Kad je došlo vrijeme za srednju školu, razmišljao sam o odlasku u sjemenište u Visokom, no ubrzo sam odustao od toga i odlučio upisati Srednju ekonomsku školu u Zagrebu. Nakon srednje škole ponovno sam počeo razmišljati o tome da postanem fratar, no na kraju je ipak prevladao strah pa sam upisao Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. Na fakultetu sam shvatio da politologija uistinu nije za mene te sam na kraju ipak odlučio prekinuti studij i vratiti se natrag u Bosnu. Odlučio sam svoje strahove predati Bogu i hrabro se odazvati na Njegov poziv. Stoga sam prošloga rujna došao u franjevački samostan u Visokom i započeo godinu postulature. Postulatura je prva stepenica u franjevačkoj formaciji u koju dolaze mladići koji su već završili srednju školu. Postulatura je razdoblje u kojem pobliže upoznajemo franjevački način života i pripremamo se za drugu stepenicu u franjevačkoj formaciji – novicijat. Ove godine naša provincija ima tri postulanta. Život postulanata u Visokom je nešto opušteniji i jednostavniji nego život sjemeništaraca. Budući da smo mi postulanti već završili srednju školu, nastavni plan i program sastoji nam se uglavnom od učenja klasičnih jezika (grčkoga i latinskoga) i vjeronauka. Radni dan nam je većim dijelom isplaniran i sastoji se od svakodnevne svete mise u 7 sati, nakon koje slijedi doručak. U 8 sati počinje nastava koja traje do 14 sati kada imamo ručak. Nakon ručka imamo slobodno vrijeme koje provodimo učeći svirati klavir i tamburice, a imamo mogućnost baviti se glumom, novinarstvom, nogometom, rukometom i mnogim drugim izvannastavim aktivnostima. Po potrebi pomažemo fratrima i samostanskom osoblju u čišćenju crkve i kapelice i u košenju trave oko samostana. Na kraju dana imamo večernju molitvu u kapelici nakon čega slijedi noćni mir u 22.30. Budući da mi postulanti imamo manje školskih obveza, često putujemo po župama gdje se družimo s fratrima i narodom. Život fratra nije jednostavan ni lagan, ali ono što sam doživio u ovih godinu dana pokazalo mi da čovjek može biti sretan i ispunjen kad svoj život stavi u Božje ruke. Ono što život u Visokom čini posebnim je osjećaj pripadnosti zajednici u kojoj dijelimo radost i tugu, dobro i zlo. Upravo je zajedništvo i osjećaj pripadnosti zajednici ono što je mene privuklo u franjevački red. Usprkos tome što dolazimo iz različitih krajeva Bosne i usprkos razlici u godinama i različitim karakterima, u ovih godinu dana nas trojica postulanata i osmorica sjemeništaraca postali smo poput prave obitelji koja je uvijek tu kad je trebaš i u kojoj se osjećaš zaštićen i sretan. Moja poruka za sve one koji razmišljaju o tome da se odazovu na Božji poziv je da se ne boje napustiti svoj obiteljski dom jer će ovdje dobiti novu obitelj te da svoje brige predaju Bogu koji se uvijek brine za nas.

Tonči Šarić l i p a n j 2018 .

Drugi korak

NOVICIJAT

Fra Hrvoje Žabić 12 svjetl ori jeci .ba

Duhovni sam poziv i ljubav prema posvećenom načinu života osjetio vrlo rano. Odlučio sam ga spremno prihvatiti bez ikakvih sumnji i dvojbi i poći u Franjevačko sjemenište u Visokom. Imao sam svesrdnu i bezgraničnu potporu svoje obitelji koja mi je bila i ostala snažan i trajan oslonac. Veliku je i ne manje važnu ulogu odigrao i moj župnik fra Leon Pendić s kojim sam prvi put otišao u visočko sjemenište. Četiri godine u sjemeništu proletjele su jako brzo. Sve to vrijeme provedeno u Visokom nastojao sam iskoristiti za usavršavanje u svim područjima. Budući da se život u sjemeništu isprepliće s klasičnom gimnazijom, onda je jasno i posve razumljivo da sam veću prednost davao svladavanju redovitoga školskog programa. No, nalazio sam vremena za molitvu i duhovnu izgradnju. Uz te dvije odrednice život u sjemeništu karakterizira još i zajednički način življenja koji je bitna i nezaobilazna nit redovničkoga života. Sjemenište će mi zasigurno ostati duboko urezano u sjećanju kao mjesto u kojemu sam odrastao i kao zdrav okrug gdje sam bio ispunjen i zadovoljan. Po završetku četvrtoga razreda uslijedilo je oblačenje franjevačkoga habita i stupanje u novicijat. Iako se vremenskim slijedom novicijat naslanja na sjemenište i predstavlja njegov prirodni nastavak, život u novicijatu se u mnogome razlikuje od života u sjemeništu. Rekao bih da tek s novicijatom započinje pravi franjevački i redovnički život. Godina je to u kojoj se intenzivnije navikava na zajednički život s bratstvom u samostanu. Upoznaje se sa životom našega osnivatelja svetoga Franje, temeljima i poviješću Reda, poviješću Provincije, potom franjevačkom duhovnošću i brojnim drugim stvarima. Izdvojenošću iz svijeta novak se oslobađa brojnih napasti i nepotrebnih novosti koje se u vanjskom svijetu svakodnevno nameću. Ovdje uspijevam u samoći, koja je vrlo plodonosna stvar ukoliko se pravilno iskoristi, upoznati samoga sebe (Gnothi seauton) i otkriti odgovore na mnoga pitanja. Neki stariji fratri znali su mi govoriti da im je vrijeme provedeno u novicijatu bilo najljepše razdoblje života. Vjerujem da je uistinu tako. U novicijatu se pridržavanjem dnevnoga reda učim točnosti, ali i odgovornosti koja je vrlo bitna i cijenjena osobina. Međutim, dnevni raspored ostavlja i mnogo slobodnoga vremena. To vrijeme pokušavam što više iskoristiti za osobnu molitvu, duhovna razmatranja, ali i brojne druge aktivnosti za koje u novicijatu imamo velike mogućnosti. Dakle, život u novicijatu, unatoč brojnim predrasudama, nipošto nije jednoličan i dosadan. Naprotiv, ovdje se živi dinamičan i zanimljiv život s brojnim ugodnim i lijepim iznenađenjima. Uskoro se bliže i moji prvi, jednostavni zavjeti kojima se jako radujem. Nakon polaganja zavjeta završit ću godinu novicijata i započeti jedno novo razdoblje studiranja teologije i filozofije koje željno iščekujem. Želio bih sažeti sve dojmove koje sam skupio, što u sjemeništu u Visokom, što ovdje u novicijatu na Gorici i spremno zaploviti u nove vode. Trajna će mi misao u glavi ipak biti želja za cjeloživotnim usavršavanjem kako bih bio što bolji čovjek, vjerodostojniji katolik i istinskiji redovnik.

Treći

korak

BOGOSLOVIJA

Kada me netko upita kako sam se odlučio za franjevački poziv i koja je bila životna prekretnica u mome životu, odgovaram da nisam imao točno određeni trenutak, nego je to bio jedan proces koji sam doživljavao kao osnovnoškolac. Naime, aktivno sam sudjelovao u aktivnostima vezanim uz župnu zajednicu: zbor, ministranti, mala Frama i bend. Zanimalo me kakav to život imaju fratri i časne sestre te kako su postali to što jesu. Nije mi bilo teško ispitati ni njih same – što je bio dobar potez. Počeo sam zamišljati kakav bih to ja bio kao ujak. Pri završetku osnovne škole upisao sam FKG u Visokom kao sjemeništarac. Život u sjemeništu odvajkada je bio dinamičan i zanimljiv pa ni mene takvo što nije zaobišlo. Moji kolege i ja često smo gunđali, ali već sada mogu vidjeti da se meni i mojim prijateljima to itekako isplatilo. Stoga i na ovaj način zahvaljujem svim profesorima i fratrima, a napose odgojiteljima koji su nas s velikom strpljivošću odgajali. Nakon sjemenišne formacije obukao sam franjevački habit i stupio u novicijat. Slobodno vrijeme uvijek smo ispunjavali na razne načine. Kod mene je jedno od tih bilo vođenje mješovitoga zbora u samostanskoj crkvi. Također smo imali tamburaški sastav s kojim smo često nastupali po Bosni predstavljajući novicijat. Za mene je ova godina bila jedna od najljepših do sada. Sada se nalazim na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i studiram na Franjevačkoj teologiji već tri godine. Svake godine obnavljamo redovničke zavjete, a na početku pete godine studija polažu se doživotni zavjeti. Godinu poslije slijedi đakonsko ređenje, a nakon toga, na svetkovinu sv. Petra i Pavla, slijedi svećeničko ređenje. Dan na našoj bogosloviji započinje svetom misom i jutarnjom molitvom časoslova, zatim nastavlja fakultetskim predavanjima te molitvom srednjega časa, službe čitanja i pjevanom večernjom molitvom na gregorijanske napjeve. Bogoslovi imaju priliku predstaviti svoje talente kroz razne vanškolske aktivnosti. Tako imamo studentski teatar Franjevačke teologije, tamburaški sastav, zborove Fra Nenad Dujić i Schola cantorum Fraternitas te vokalno-instrumentalni sastav Jukić. Sa svim sekcijama koja ima naša bogoslovija često nastupamo po Bosni i Hercegovini, ali i u drugim zemljama. Ove godine VIS Jukić i zbor Fra Nenad Dujić snimaju CD, što nas posebno raduje. Kroz nastupe u župama predstavljamo vjernicima bogosloviju potičući ih na molitvu za duhovna zvanja kako bi se hrabro odazvali i drugi na Božji poziv te krenuli stopama sv. Franje. Uz redovne aktivnosti u bogosloviji često nalazimo vremena i za obrađivanje vrta, nogomet, biciklizam, šetnje i izlete u planinu, a nisu rijetka ni bratska druženja uz pjesmu i svirku. Trenutno nas na bogosloviji ima 37 bogoslova, među kojima su i dvojica iz Demokratske Republike Kongo. Zajednički život u bogosloviji, kao i svaki drugi život, nije lagan. Ali s vjerom i povjerenjem u Boga život ima više smisla i svi se problemi lakše otklone. Tko odluči odgovoriti na Božji poziv za redovništvo ili svećeništvo neka onda hrabro, spremno i u vjeri u Božje vodstvo korača naprijed do ostvarenja svojih ideala.

ć i v e š o t a M a l o k Fra Ni l i p a n j 2018 .

Četvrti korak

PREZBITERAT

ć i g o G r i m i l e Ž a r F 14 svjetl ori jeci . ba

Moj redovnički put stopama sv. Franje započeo je prije jedanaest godina. Nakon što sam završio osnovnu školu u rodnom kraju, odlučio sam otići u sjemenište i upisati Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Po završetku školovanja u visočkoj gimnaziji, franjevački habit sam s još osmoricom kolega obukao u župi sv. Franje Šikara kod Tuzle. Godinu novicijata proveli smo na Gorici u Livnu. Nakon završenoga novicijata uslijedio je šestogodišnji studij filozofije i teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Ove godine školovanja bile su ispunjene vrlo važnim spoznajama u teologiji uopće, a napose u franjevaštvu. Po završetku četvrte godine studija teologije položio sam svečane zavjete, a godinu dana kasnije zaređen sam za đakona Katoličke Crkve. Polugodišnju đakonsku praksu imao sam priliku obavljati u župi Uznesenja BDM u Kreševu, gdje sam i nakon svećeničkoga ređenja poslan obavljati službu župnoga i samostanskoga vikara. U mjesecu lipnju bit će obilježena prva obljetnica otkako sam zaređen za svećenika. Biti svećenik nikada nije bilo lako, a osobito u ovo današnje vrijeme, iako se mnogima može činiti da je zapravo lako. Ipak, svećenički poziv najprije podrazumijeva puno žrtve i odricanja. Kao za svaki poziv, tako je i za svećenički potrebno puno ljubavi prema onome čime se čovjek bavi. Ovdje konkretno mislim na ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima. Ono što mene posebno ispunjava i daje mi naročito zadovoljstvo u mom životnom pozivu u ovih proteklih godinu dana otkako sam svećenik jest blizina našim ljudima, posebno onaj osjećaj kada nekome pomogneš, naročito ako je riječ o djeci i mladima, jer sam i ja još uvijek mlad. Rad s njima ispunjava me i čini me posebno sretnim. Zahvalan sam Bogu za to. Osim toga, imao sam zadatak pripremiti ovogodišnje kandidate za sakramente prve svete ispovijedi i pričesti. To će mi sjećanje ostati nezaboravno iskustvo. Pišem u prošlom vremenu jer narednoga ljeta idem na već dogovoreni postdiplomski studij iz dogmatske teologije, tako da ću nekoliko godina morati pauzirati s pastoralnom djelatnošću. Radeći i družeći se s mladima i djecom, naučio sam da su oni danas, kao i uvijek, da se tako izrazim, razapeti između jako primamljivih ponuda svijeta, kojima je jako teško odoljeti, i vrijednosti koje su pod zrcalom vjere i koje ipak nisu toliko primamljive, ako ne shvatimo njihov dublji smisao. Pred nama svećenicima, osobito onima koji imaju priliku raditi s djecom i mladima, stoji velika odgovornost i zadaća zainteresirati ih za vjerske vrednote i iste učiniti njima razumljivijim. Naši mladi su Bogu hvala još uvijek otvoreni prema vjeri, samo im mi ne smijemo biti smetnja i sablazan, nego poticaj u spoznanju njihove vjere. Na kraju bih ohrabrio sve mlade ljude koji trenutno ili koji su nekada barem malo razmišljali o duhovnom pozivu, bilo redovničkom bilo svećeničkom, da se u tome i okušaju. Vama govorim: Ako ne pokušate, nećete znati kako je biti službenik ili službenica Božja. A svijet vas sve itekako treba. Mir vam i dobro!

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

SVEĆENIK UZVIŠENIJEGA I

BOLJEG SAVEZA

Poslanica Hebrejima vrlo bi se lako mogla nazvati i „poslanicom Saveza”. Naime, riječ „savez” pojavljuje se u ovoj poslanici 17 puta, dok se u ostatku Novoga zavjeta pojavljuje još 16 puta, a ni u jednoj drugoj novozavjetnoj knjizi ova riječ nije upotrijebljena više od tri puta.

bog toga osobito dobiva na značaju Heb 7,20-22, gdje se govori o Isusu kao o svećeniku drukčijem od svećenikâ Staroga zavjeta te se kaže da je on postao svećenik „zakletvom Onoga koji mu reče: Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: ‘Zauvijek ti si svećenik’” (7,21). U nastavku čitamo: „Utoliko je Isus i postao jamac boljega Saveza” (7,22). Prema ovakvu prijevodu čini se da je jasno kako je Savez koji nam Isus jamči „bolji” ili kvalitetniji od onoga staroga. Međutim, riječ koja je u grčkom izvorniku ovdje upotrijebljena jest pridjev kreiton koji može imati dva temeljna značenja: prvo, koje se odnosi na viši položaj, na uzvišeniji status, na ono što je pogodnije ili bolje; i drugo, koje se odnosi na relativnu prednost s obzirom na vrijednost, na ono što je korisnije.

U kumranskim spisima

Za bolje razumijevanje novosti ovoga Saveza može nam poslužiti židovska 16 svjetl ori jeci . ba

apokaliptička književnost toga doba, osobito tekstovi koji su nađeni u Kumranu. U njima se podrazumijeva istovremeno nebesko i zemaljsko bogoslužje. Kumranska zajednica prikazana je kao „Dom svetosti”, „Dom savršenstva i istine”, „Dom Zakona”, „siguran Dom” izgrađen na čvrstim temeljima. Riječ je o metaforama koje označavaju sigurnost proisteklu iz Saveza. Taj se Savez ostvaruje kroz izabranje po kojem su izabranici Božji, koji su primljeni u „novi Savez”, već na zemlji sjedinjeni s anđelima na nebu: „Moje su oči ugledale ono što je vječno, mudrost sakrivenu ljudima, znanje i mudar naum sakriven sinovima ljudskim... Bog ih je dao svojim izabranicima i dao im je da baštine dio svetih. Pridružio je njihovu skupštinu sinovima nebeskim, da budu savjet Zajednice, temelj Zgrade svetosti, vječni nasad kroz sve buduće vjekove.” Vidi se da ovdje nije riječ o nekom budućem savezu, nego o savezu koji se

već sada ostvaruje kroz pridruživanje zemaljske Zajednice nebeskoj. Na taj su način pripadnici sljedbe već zakoračili putevima svjetla, dok su drugi još hodili stazama tame. Cilj svetoga života jest prodiranje u nebeska otajstva na ovom svijetu i stajanje pred Bogom dovijeka u budućem. Više nego o ontološko-metafizičkoj dimenziji helenističke misli, ovdje je riječ o misticizmu koji već sada ima pred očima drukčiji, nebeski svijet. S druge strane, u kumranskim spisima prisutno je i eshatološko iščekivanje budućih događaja koji uključuju rat protiv zla. U tom iščekivanju istaknutu ulogu ima jedan ili više mesija. Obično se navodi davidovski mesija kralj i aronovski mesija svećenik. Aronovski mesija bit će posljednji Učitelj koji će „poučavati pravdu na kraju danâ”. U tom kontekstu, za „novi Jeruzalem” nikad se ne kaže da dolazi odozgo, već bi mogla biti riječ o obnovi zemaljskoga grada po nacrtima anđeoskih graditelja.

Reportaža

FRANJEVAČKO SJEMENIŠTE, VISOKO

Piše Nikolina Marčić

Na izvoru BOSNE SREBRENE Z

ašto baš Visoko, a ne Kreševo ili neko drugo mjesto u Bosni gdje su katolici većina? Kako to da su se franjevci odlučili upravo ovdje podignuti svoju važnu odgojnu ustanovu kakva je Gimnazija odnosno Sjemenište? Razloga je bilo više. U vrijeme uspona bosanske države u Visokom su stolovali bosanski banovi, a kralj Tvrtko 18 svjetl ori jeci . ba

I. Kotromanić okrunjen je 1377. godine u obližnjim Milima. Osim povijesnih, središnji zemljopisni položaj Visokog u odnosu na ostatak Provincije bio je zacijelo jedan od presudnih razloga. Zahvaljujući obrtničkoj tradiciji Visoko je bilo važno središte prerade tekstila i kože te intenzivne trgovine. Svemu ovome treba dodati i njegovu povoljnu

cestovnu i željezničku povezanost sa susjednim naseljima, blizinu Sarajeva, a nisu bili daleko ni Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska... Od trinaestoga stoljeća fratri bilježe uspjeh u radu, evangelizaciji i odgoju, a narod ih je itekako prihvatio i bio im naklonjen. Vodeći se pravilima provincije, a u duhu svetoga Franje Asiškoga,

odgajali su svoj pomladak. Svoje poslanje su najprije započeli u samostanskim školama koje su 1882. godine ujedinili u sjemenište u Kreševu, potom u Gučoj Gori i na kraju u Visokom gdje i danas na adresi Bosne Srebrene 4 živi Franjevačko sjemenište.

Učilište dobrih ljudi, kršćana i svećenika

Od 1900. godine u Franjevačkom sjemeništu se odgajaju i svoj duhovni poziv razvijaju sjemeništarci. Sjemenište je opstalo bez obzira na bure i oluje koje su se bile usmjerile na ovu odgojno-obrazovnu ustanovu. Usprkos pretpostavkama vlasti da se sjemenište neće razvijati te da će nedostajati sjemeništaraca, njihov broj je naglo rastao, a smještajni kapacitet bio je mali. „Moj otac je želio ići u sjemenište, ali nije primljen jer je mjesto već bio dobio jedan kandidat iz njegove župe”, otkriva nam fra Josip Ikić, franjevac koji nas srdačno dočekuje i otvara vrata sjemeništa. Osim što je franjevac, fra Josip je danas profesor i prvi prefekt sjemeništaraca koji je u visočko sjemenište došao 1979. godine. Rado se prisjetio svoga dolaska, a još radosnije svjedočio o prvim koracima u sjemeništu. „U to vrijeme je bilo puno sjemeništaraca, oko 120 u mojoj generaciji.” Prolazeći hodnikom sjemeništa, fotografije sjemeništaraca tijekom povijesti odaju dojam da opada broj mladića koji se odlučuju za odlazak u sjemenište. „Nažalost, poslije Domovinskoga rata broj sjemeništaraca se počeo naglo smanjivati. Prijelomna je bila 2007. godina kada je sjemenište brojilo 82 franjevačka kandidata. Nakon nje broj je opadao i dosegnuo današnjih osam sjemeništaraca”, objašnjava fra Josip. Očigledan je, dakle, veliki pad tijekom nekoliko posljednjih desetljeća. Taj pad sigurno zabrinjava i postavlja pitanje: „Kojim smjerom dalje?” Na pitanje je li to potvrda krize duhovnih zvanja o kojoj se danas toliko govori, fra Josip odgovara: „Osobno

smatram da nema krize u duhovnom pozivu. Prisutna je kriza vjere. Bog stalno zove, no pitanje je želi li čovjek čuti taj poziv i što je još presudnije, ako čuje – želi li se odazvati.” S druge strane svjedoci smo fenomena odgode donošenja odluka. Sve se nekako ostavlja za kasnije pa onda i mladi ljudi kasno odluče što žele raditi u životu. Svi ti razlozi navode nas na zaključak da će vrlo mali broj mladića nakon završene osnovne škole donijeti jednu tako važnu odluku kao što je ulazak u sjemenište. Kao drugi problem pada broja sjemeništaraca, fra Josip ističe transformaciju tradicionalne katoličke obitelji: „Nažalost, današnja katolička obitelj ima velikih poteškoća u odgoju djece za temeljne kršćanske vrednote, a samim tim i u odgoju za poziv. U današnjim obiteljima nedostaje poticaja i ohrabrenja za duhovni poziv. Jasno je da je u prošlosti sjemenište služilo kao nezaobilazna

brigu oko njegova sazrijevanja, a uz pomoć odgojitelja koji su svojim životom pozvani biti primjerom budućim fratrima. Odnedavno se u Visokom nalazi i postulatura koja broji tri postulanta. Tijekom godine organizira se nekoliko događaja kao što su susreti ministranata, Dani otvorenih vrata, prigodne priredbe i sl. na kojima se mogućim kandidatima nudi prilika da „zavire” iza sjemenišnih vrata i ono što ih zanima saznaju iz prve ruke. „Franjevačko sjemenište je odgojno-obrazovna institucija u kojoj se sjemeništarci uče prije svega biti dobri ljudi i kršćani i jednoga dana dobri svećenici”, opisuje fra Josip te ističe: „Tko god je bio u Visokom, postao kasnije svećenikom ili ne, dobio je temelje ljudskosti, kulture i obrazovanja. Jednostavno postaje točna tvrdnja da je otišao iz Visokog, ali nije Visoko iz njega. To je i više nego dovoljan razlog za česte posjete, obilježavanje

Franjevačko sjemenište je odgojno-obrazovna institucija u kojoj se sjemeništarci uče prije svega biti dobri ljudi i kršćani i jednoga dana dobri svećenici. Tko god je bio u Visokom, postao kasnije svećenikom ili ne, dobio je temelje ljudskosti, kulture i obrazovanja odgojna institucija za one obitelji koje su imale više djece, a slabije materijalne mogućnosti školovanja pa su poticale djecu na odlazak u sjemenište.” Tko je zapravo sjemeništarac i kako do Franjevačkoga sjemeništa? Sjemeništarac je franjevački kandidat koji je završio osnovnu školu i prije nego bude primljen treba dobiti preporuku župnika i napisati osobnu molbu za ulazak u sjemenište. Svemu tome treba dodati i izjavu roditelja u kojoj navode slaganje s odlukom svoga sina. No, prije ove administrativne procedure i dokumentacije, sjemeništarac je mladić koji je osjetio Božji poziv i odlučio mu potvrdno odgovoriti. Stoga je u sjemeništu posijao sjeme toga poziva i nastavio voditi

maturskih obljetnica i mnogih drugih susreta koji će voditi zajedništvu i sjećanju na lijepe visočke uspomene.”

Sve podređeno vrhunskoj izobrazbi

Sjemenišna zgrada je velika, unutra dugi hodnici s bezbroj vrata. Iza svakih vrata kriju se bogati sadržaji koji upućuju na zaključak kako su, u narodu poznati bosanski ujaci, ispunjavali i još uvijek ispunjavaju svoju misiju, a ona podrazumijeva kvalitetan odgoj i izobrazbu. Sjemeništarcima su na raspolaganju prostorije za učenje, dvorana za rekreaciju i sjemenišna kapelica za molitvu. Uz zgradu je igralište namijenjeno sportskim aktivnostima, a 1935. godine l i p a n j 2018 .

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

DOBAR

PASTIR „Večeras letim za Nashville”, stiže mi poruka na mobitel, „Dolazim u posjet svojoj duhovnoj ‘majci’ koja je nedavno doživjela traumu mozga. Imaš li sutra vremena da se nađemo za ručak?”

lč. Davida nisam vidjela osamnaest godina, ali čitajući poruku činilo mi se kao da smo moj pokojni suprug Matthew i ja jučer sjedili oko vatre u dvorištu njegovih prijatelja u Sioux Cityju (savezna država Iowa) dok sam bila trudna s prvorođencem. Nismo ni redovito komunicirali tijekom minulih godina. Prije samo nekoliko mjeseci me nazvao da me angažira za koncert u njegovoj crkvenoj zajednici. U nekoliko minuta ispričala sam mu sve što se događalo – od rođenja sinova, selidbi iz Los Angelesa u Cincinnati pa u Nashville, o tisuću koncerata, o osnutku kazališta i vođenja TV emisija, o izdanim knjigama i albumima i o bolesti i smrti moga supruga. Sljedećih sat i pol proveli smo u živom i uzbudljivom razgovoru o životu, povezanosti svega u svemiru, o ljubavi i Bogu. „Jesi li ti još uvijek katolkinja?” pitao me je u tom razgovoru kad sam spomenula da sam se napokon nakon puno godina oslobodila kojekakvih strahova. 22 svjetl ori jeci . ba

Nasmijala sam se od srca: „Jesam li nešto ‘krivo’ rekla? Ili pitaš zato što čuješ u mom glasu da sam se oslobodila kojekakvih predrasuda?” Vlč. David se isto nasmijao od srca: „Ne, ne... Zezam se.” „Puno mladih odlazi iz Crkve, jer iako im dajemo odličan vjeronauk, ono što kao institucija ne možemo proizvesti je duboko, osobno iskustvo Boga”, objasnio je vlč. David. Samo kroz osobno iskustvo Boga možemo otkloniti sve što nas sprječava da otkrijemo i živimo istinu koja je zapisana u našim dušama.

Bez straha i sumnji

Sutradan sam stala ispred bolničke zgrade u centru Nashvillea da ga pokupim. U crnoj kleričkoj odjeći lako ga je bilo prepoznati. Ali i bez odijela vlč. David se nije puno promijenio. Pokoja sijeda vlas odala je godine koje su prošle, ali njegov osmijeh je ostao isti – ispunjen Božjom ljubavlju i radošću koja se jednostavno ničega ne boji.

„Oh, da si samo mogla vidjeti moju prijateljicu! Kad sam ušao u sobu, počela je govoriti pune rečenice, a do tada bi jedva izgovarala nekoliko riječi”, započeo je uzbuđeno vlč. David čim je sjeo u moj auto i nastavio: „Ovo nije bio samo društveni posjet. Ovaj sastanak je bio božanski ugovoren. Zapravo, imam užasno puno posla u župi i nije mi bilo lako odvojiti vrijeme, ali jednostavno sam morao doći i donijeti joj Krista.” Vlč. David je održao svetu misu u bolničkoj sobi i proveo nekoliko sati uz svoju prijateljicu. Čak je i liječnik primijetio značajan pomak nabolje u njezinu stanju. „Kad se pojavimo u Božjoj ljubavi i svjetlosti, pustimo da prođe kroz nas bez straha i sumnji, Krist kroz nas otvara vrata iscjeljenja...” Vozim kroz gužvu nashvilleskih ulica dok mi vlč. David priča kako neizmjerno voli svoju prijateljicu koja mu je bila podrška i duhovna inspiracija u zadnjih 28 godina njegova svećeništva, od ukupno 33. Pitam ga boji li se tračeva, krivih interpretacija i ljudskih osuda. Bez i trunke sumnje on mi odgovori: „Čistoći je sve čisto. Nikad nisam kompromitirao svoj svećenički poziv. Ljubav je božanski čin. Molitva je za nečiju dobrobit. Ljubav je odluka, volja da učinimo nešto dobro za ljude. Mi ju osjećamo kao emociju, ali ljubav sama po sebi nije emocija, nego djelo.” Cesta prema mom naselju vodi kroz prekrasna naselja. Usred rečenice vlč. David s djetinjim ushićenjem primijeti ljepotu: „Pogledaj kako je prekrasno! Zelenilo drveća, bijele ograde, konji, ah! Kako je divno! Kako je divno ne samo vidjeti nego i osjetiti Boga u ljepoti Njegova stvorenja!” Davidova iskrenost i spontanost vrati me dvadesetak godina unatrag kad sam ga prvi put susrela u Los Angelesu, na duhovnim vježbama u kući za duhovne obnove sestara karmelićanki. Mogla sam s njim razgovarati o svom doživljaju Boga i ljubavi koja je sveta,

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

TKO NEMA VREMENA,

NEMA BOŽJI DUH „Kao svećenik uvijek sam sretan. Sretan sam jer sam svećenik i znam komu služim. Isusu Kristu, raspetom i uskrslom. Koji živi među nama.” Don Petar Tašev

on Petar je lazarist, po narodnosti je Makedonac, rođen u Radovu kod Strumice, a otac mu je bio svećenik istočnoga obreda. Upoznao sam ga na našem moru kamo je dolazio ljetovati s jednom slovenskom obitelji. Često smo razgovarali i mogu vam reći da sam uza nj bio mnogo bolja osoba. Iako je već u dobi za mirovinu, ni ondje za nj nije bilo odmora: svaki dan ispovijeda i služi mise, neumorno potičući sve oko sebe da dođu u crkvu. Nemoguće je prenijeti oduševljenje kojim don Petar zrači.

Jezik ljubavi

Ta sreća koju osjeća u svojem pozivu vidi se na njemu i zarazna je. Kada opisuje svojega oca, kao da opisuje sebe: „Svećenik života, molitve, rada, milosrđa, volio je svakog čovjeka, bio je čovjek vjere, pravedan, srdačan, istinit.” Otac don Petra imao je želju ići u misije, ali 24 svjetl ori jeci . ba

nije je mogao ostvariti jer se morao skrbiti za jedanaestero djece. „Naša kuća bila je otvorena za sve, kuća molitve, milosrđa za siromašne, bolesne, strance. Nismo bili bogati, živjeli smo od rada svojih ruku. Misa nam je bila izvor života”, kaže don Petar. Don Petar je kao dijete osjetio poziv da bude svećenik, a napose da se posveti bolesnicima i zatvorenicima, što je u skladu s pozivom reda koji je utemeljio sv. Vinko Paulski. Studirao je u Hrvatskoj, bio je misionar u Ukrajini, služio je u Sloveniji i Srbiji – a danas se svi ti jezici miješaju u njegovu govoru, ali lako ga je razumjeti jer govori jezikom ljubavi. Nikad nije zaboravio svoju domovinu: preveo je na makedonski Bibliju za mlade, Liturgiju sv. Ivana Zlatoustog i veliki Rimski misal; priredio je Katekizam i molitvenik Izvor života. „Posla mi nikad nije nedostajalo”, kaže don Petar, „Rado sam obilazio sve obitelji u

dijaspori. Bio mi je potreban stalan dodir s vjernicima i obiteljima. Svećenik je vrlo važan ljudima. Traže ga i mladi i stari, zdravi i bolesni, zatvorenici i slobodni. I doista je lijepo biti svećenik među ljudima i za ljude.”

Potrebno je duhovno živjeti

„Bog je jedina čovjekova životna sreća – u molitvi, daru mise, u ispovjedaonici, kod bolesnika, kod čovjeka koji pati. Svećenik tu sreću nosi u sebi i otkriva svojim životom kao dar živoga Boga i dijeli je po sakramentima, poučavanju Božje riječi, djelima ljubavi, svojim molitvama, razgovorima, po svojem trpljenju u svakidašnjem životu. Zato je potrebno duhovno živjeti. Puno razmatrati i klanjati se. Bez razmatranja i pričesti ne može se ništa poduzeti”, kaže don Petar. „Tko ima Božji Duh, uvijek ima vremena”, često sam čuo don Petra da

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

KANONSKI OBLIK

ŽENIDBE

Nakon što se vidjelo što je crkvena ženidba općenito, što je ženidbena privola, koji su to nužni elementi za valjanost ženidbe i tko je sve sposoban sklopiti je, sada će se nešto više reći o samom kanonskom obliku sklapanja ženidbe.

ostavlja se novo pitanje: što je kanonski oblik ženidbe? Kanonski oblik sklapanja ženidbe je skup kanonskih (crkvenih) propisa koji se odnose na način kako se ženidba mora sklopiti da bude pred Crkvom valjana i zakonito priznata. Odmah na početku potrebno je navesti da današnji oblik, tj. način sklapanja ženidbe u Crkvi nije postojao oduvijek. Već je više puta rečeno da je privola mladenaca konstitutivni i tvorni element ženidbe te ona i nastaje razmjenom privole između muškarca i žene. Oni su služitelji sakramenta ženidbe, a crkveni službenik (biskup, svećenik, đakon) samo je ovlašteni svjedok koji će u ime Crkve prihvatiti njihovu privolu. Oni tu privolu prema naravnom pravu mogu razmijeniti bez ikakve pravne formalnosti i prisustva svjedoka te bez posredovanja Crkve 26 svjetl ori jeci . ba

jer je ženidba temeljno prirodno pravo svakoga čovjeka. No, ipak danas prema crkvenom i svjetovnom zakonodavstvu traži se da ženidba bude sklopljena u javnom obliku prema načinima određenim vlastitim zakonom jer se radi o temeljnoj životnoj zajednici koja nema samo privatni karakter, nego i javni (društveni) iz kojega se svakom državnom uređenju rađaju građani, a samim tim Crkvi i drugim vjerskim zajednicama članovi (vjernici). Ona je najvažnija pravna ustanova čija je duboka ljudska stvarnost od temeljnoga značenja za svako društvo, laičko i vjersko, za kršćane i nekršćane općenito.

Povijesni razvoj oblika

Kada se želi govoriti o kanonskim propisima koji se izravno odnose na oblik sklapanja ženidbe, onda se može reći da

je Tridentski sabor (1547. – 1563.) velika prekretnica u Crkvi. U prvom tisućljeću, pa i kasnije, u Crkvi nije postojala nikakva obvezatna odredba za valjanost da se ženidbena privola mora razmijeniti pred ovlaštenim službenikom Crkve, tj. biskupom ili svećenikom. Nego, kršćani su osim prema narodnim običajima i drugim javnim obredima svoga vremena, sklapali ženidbu kao i svi drugi nekršteni narodi i u privatnim pa i tajnim oblicima (klandestinske ženidbe) bez ikakve javnosti. Odnosno, često su samo u tajnosti bez prisutnosti svećenika, članova obitelji i svjedoka međusobno razmjenjivali voljnu privolu i tako stupali u brak. S druge strane, u mjeri u kojoj je sazrijevala svijest o značenju i sakramentalnosti ženidbe, Crkva već u prvom tisućljeću počinje polako i neprimjetno uvoditi praksu da se ženidbe sklapaju in facie Ecclesiae (pred licem Crkve), tj. da se doslovno slave pred vratima crkve (ispred glavnoga ulaza), uz dopuštenje biskupa i pred svećenikom, gdje bi mladenci prvo sami razmijenili voljnu privolu i prstenje, a onda nakon svećenikovoga blagoslova ulazili bi svi zajedno u procesiji u crkvu na slavljenje presvete euharistije. No, kako ovaj oblik nije bio izričito tražen za valjanost, Crkva je sve ženidbe pa i ove gore navedene, prihvaćala kao valjane i nije im osporavala valjanost, naravno, osim onima koje nisu bile u skladu s naravnim i božanskim pravom. S vremenom, Crkva je počela uviđati manjkavosti, odnosno zloupotrebe koje su se javljale u ovakvim načinima sklapanja ženidbi budući da je bilo teško dokazati jesu li neke osobe uopće dale jedna drugoj ženidbenu privolu, a zatim ako jesu, je li njihova voljna privola valjana ili ne te problemi koji su nastajali oko nasljedstva imovine zakonite i nezakonite djece. S druge strane, opet zbog svih tih manjkavosti, bilo je onda moguće lako raskinuti ženidbu i sklopiti novu, nepravedno napustiti i otpustiti

Franjevačka klasična gimnazija u Visokom objavljuje NATJEČAJ za upis u I. razred u šk. god. 2018./2019. Franjevačka klasična gimnazija otvorena je za sve učenike bez obzira na spol i vjeroispovijest. Stoga pozivamo da nam se jave učenici 8. odnosno 9. razreda koji se žele školovati u našoj Gimnaziji. Učenicima i učenicama iz udaljenih mjesta osiguravamo vrlo udoban smještaj u đačkom Konviktu. Prvi upisni rok • Odmah po dobivanju svjedodžbe OŠ, a najkasnije do 30. lipnja 2018.

Za upis u Gimnaziju dostaviti: • Izvod iz matične knjige rođenih • Zahtjev za upis u I. razred – popunjava se pri upisu • Originalne svjedodžbe o uspjehu od 5. do 8./9. razreda OŠ • Liječničko uvjerenje

Drugi upisni rok • Od 23. do 24. kolovoza 2018. Za više informacija kontaktirajte: • Tajništvo 032 465 181; 032 465 183 • fra Stipo Alandžak, pedagog 063 448 117 • fkg.visoko@gmail.com / www.fkg.edu.ba

Za prijavu u Konvikt: • Zahtjev za prijem u Konvikt – popunjava se pri upisu

Fra Zvonko Miličić, ravnatelj FKG

Franjevačko sjemenište i postulatura u Visokom objavljuje Natječaj za upis u kandidaturu franjevačke provincije Bosne Srebrene Franjevačko sjemenište u Visokom je ustanova u kojoj se promiču zvanja za svećenike. Stoga je redovito usko vezano uz program FKG. Franjevačka postulatura je vrijeme od godinu dana, u kojem se postulanti pripremaju za franjevački život. Ona je prvi dio formacije kandidata za franjevački život. Svi kandidati su smješteni u samostanu u Visokom. Za upis kandidata dostaviti: • Izvod iz matične knjige rođenih • Krsni list – s upisom datuma svete potvrde (za kandidate postulature traži se podatak o slobodnom stanju) • Osobno napisana i potpisana molba s točnom adresom i brojem telefona • Preporuka župnika o prikladnosti za redovničko i svećeničko zvanje • Originalni dokumenti o završenom školovanju (za sjemeništarce svjedodžbe od 5. do 8/9. razreda OŠ, a za postulante od svih razreda srednje škole te diploma mature) • Potpisana izjava da kandidat postulature nije nositelj kredita niti jamac • Izjava roditelja o suglasnosti maloljetnika • Liječničko uvjerenje

Rok za upis u Sjemenište i Postulaturu: • 19. lipnja 2018. u 11 sati. Za dodatne informacije kontaktirajte: • Ured: 032 738 277 / fax: 032 735 826 • Fra Josip Ikić, odgojitelj sjemeništaraca – 061 784 259 • Fra Josip Mrnjavac, meštar postulanata – 063 290 499 • frsjem@hotmail.com ili postulaturabosne@gmail.com U slučaju prijave nakon predviđenoga roka (osobito za postulante), obratiti se izravno na: Franjevački provincijalat, Zagrebačka 18, BiH – 71000 Sarajevo; tel.: 033 722 450, fax br.: 033 722 451 ili e-mail: tajprovbs@gmail.com

fra Josip Ikić, odgojitelj sjemeništaraca fra Josip Mrnjavac, meštar postulanata

Ul. Bosne Srebrene 4; BiH – 71300 Visoko „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” (Lk 10,2).

VIJESTI Kršteno deveto dijete obitelji Tomić SR/Fra Andrija Jozić

RAMA/ŠĆIT – Na svetkovinu Duhova 20. svibnja 2018. u samostanskoj kapeli na Šćitu krštena je Maria Tomić, kći Ante i Mare Tomić r. Burečić, župljana ove župe. Obred krštenja vodio je gvardijan ramskoga franjevačkog samostana fra Andrija Jozić, a svjedok i garant maloj Mariji bila je kuma Marija Burečić. Tom prilikom fra Andrija je između ostaloga rekao: „U vremenu egoizma, straha i kolektivne depresije u obitelji Ante Tomića i Mare Tomić iz Jaklića živi se kultura života. Iskrene čestitke od ramskoga puka i fratara! Neka svih nas simpatije, molitve i konkretne geste solidarnosti budu potpora ovoj i ovakvim hrabrim obiteljima.” Tijekom obreda župnik fra Andrija darovao je obitelji repliku kipa Ramske majke kao simbol hrabrosti. Istoga dana sestra malene Marije Petra Tomić primila je sakrament Prve pričesti, zajedno s još 25 djevojčica i dječaka.

Proslavljeno Šimunovo 2018. Fra Niko Josić/SR

DUBRAVE – U franjevačkom samostanu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama kod Brčkog svake se godine na drugu subotu u

28 svjetl ori jeci . ba

Ante i Mara vjenčali su se 2000. godine. Od tada do danas Bog im je darova devetero djece. To su: Ružica (2002.), Monika (2004.), Josip (2005.), Zoran (2007.), Petra (2008.), Ivana (2009.), Mateo (2011.), Antonia (2014.) i Maria (2018.). O Božjemu daru života majka Mara rekla je: „S djecom se snalazim tako da sve poslove obavljamo zajedno. Oni mi puno pomažu, posebno stariji. Najteže mi je kada su bolesni, ali i to,

hvala Bogu, prođe. Posebno me veseli to što smo vezani jedni za druge i to što smo jedni drugima velika potpora u svemu.” Otac Ante koji privređuje za obitelj obavlja poslove keramičara i majstora za kamen. Nažalost, često je primoran raditi u Hrvatskoj. Ipak svjedoči: „Ne razmišljam o odlasku u Njemačku ili neku drugu zemlju do zadnjega trenutka, sve dok se možemo izboriti za egzistenciju na ovakav način.”

mjesecu svibnju proslavlja dan Sluge Božjega fra Šimuna Filipovića – Šimunovo. Ove godine ovaj je duhovni događaj organiziran 12. svibnja. S okupljenim mnoštvom vjernika iz Zovika, Špionice, Boća, Ulica, Poljaka, Tramošnice i Tuzle domaći su

vjernici iz Dubrava proslavili svoga budućeg sveca. Svečano misno slavlje predvodio je definitor Bosne Srebrene fra Kristijan Montina uz koncelebraciju 13 svećenika. U svojoj homiliji fra Kristijan je naglasio vjernicima u čemu je bila svetost života Sluge Božjega fra Šimuna Filipovića. Među vjernicima je bilo mnoštvo obučeno u narodne nošnje. Nakon misnoga slavlja članovi lokalnih kulturno-umjetničkih društava održali su prigodan program s kolom velikih razmjera. Druženje je završeno okrepom, ručkom pod šatorom. Samoj proslavi Šimunova ove godine prethodila je i trodnevnica u filijalnim crkvama župe Dubrave: prvoga dana u crkvi sv. Petra u Donjoj Skakavi, zatim u svim crkvama na svetkovinu Spasova te trećega dana u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Prijedoru.

VISOKO – Dana 27. travnja upriličena je svečanost Dana škole Franjevačke klasične gimnazije. Proslava je započela svetom misom u samostanskoj crkvi sv. Bone koju je predvodio ravnatelj KŠC-a Sv. Pavao u Zenici vlč. Vlatko Rosić. Potom je u holu škole otvorena izložba slika fra Petra Perice Vidića. Riječ dobrodošlice svima je uputio ravnatelj FKG fra Zvonko Miličić. Nakon toga upriličena je središnja svečanost Dana škole, priredba u sportskoj dvorani FKG-a. Najprije je ženski zbor FKG-a kojom ravna Melisa Marija Zerdo otpjevao pjesmu Kad ja pođoh na Bentbašu. Uslijedila je izvedba Ivana Dominikovića Valcera u e-molu (F. Chopin) na klaviru i pjesma Još ne sviće rujna zora u izvedbi VIS-a Franjevačke klasične gimnazije. Dramska sekcija koju predvodi fra Ivan Nujić izvela je klasičnu dramu Antigona. Puhački sastav FKG-a koji vodi Josip Popović od-

svirao je potom Adio, bella. Uslijedila je izvedba Turskoga marša (W. A. Mozart) Marka Komšića na harmonici te pjesma Žute dunje i skladba Dunavski valovi (J. Ivanović) u izvedbi Tamburaškoga orkestra Franjevačke klasične gimnazije pod vodstvom Tome Maltara. Pred kraj programa nagrađeni su najbolji učenici iz natjecanja latinskoga i grčkoga jezika te učenica generacije Marija Ivanović. Za kraj je upriličen nastup gostujuće klape Prvi komin Snježanin iz Zagreba. U okviru ovogodišnjega svečanog Dana škole upriličena je i zahvala za dugogodišnji profesorski rad fra Marku Ćoriću, profesoru klasičnih jezika u FKG-u. Uz školu i odgoj u ovoj ustanovi, fra Marko se bavio i spisatelj-

stvom i prevođenjem klasičnih djela na hrvatski jezik. Tijekom ove akademije u čast profesoru fra Marku govorili su gosti fra Janko Ljubos (Fojnica), fra Ivan Šarčević (Sarajevo) i fra Drago Bojić (Jajce). Dva tjedna nakon Dana škole, u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji upriličen je i ovogodišnji GVEG, manifestacija Gimnazijske večeri glazbe. Tijekom dviju večeri programa nastupili su učenici svih razreda ove gimnazije, a najbolje među njima nagradio je stručni žiri.

Krizma i blagoslov kipova

Duhovna obnova za život

Patron župe i samostana

Nikolina Marčić/SR

SR/medjugorje.hr

Svjetlo riječi

PODHUM/ŽITAČE – Dana 21. svibnja 2018., na Duhovski ponedjeljak, u župi sv. Ante Padovanskog upriličena je podjela sakramenta potvrde i blagoslov kipova u crkvi. Svečanošću je predsjedao nadbiskup Vinko kard. Puljić uz koncelebraciju župnika fra Marinka Štrbca. Jedini kandidat za krizmu bio je Mateo Trlin. Kardinal Vinko je u homiliji između ostaloga iskazao radost zbog ovoga susreta jer je upravo u ovoj župi, prije 27 godina, prvi put podijelio Potvrdu kao nadbiskup. Nakon prigodne propovijedi, kardinal je podijelio svetu Potvrdu, te blagoslovio nove kipove s motivima Blažene Djevice Marije i sv. Ante Padovanskog. Sveto misno slavlje pjevanjem je pratio đakon fra Silvio Zlatarević, a nakon mise uslijedilo je druženje i zakuska u župnom dvorištu.

MEĐUGORJE – U periodu od 9 do 12. svibnja u Međugorju je održana šesta Međunarodna duhovna obnova za život na kojoj je sudjelovalo oko 160 sudionika iz 14 europskih zemalja. Duhovnu obnovu predvodio je fra Damir Pavić na temu Živjeti od Božje riječi. Ova duhovna obnova, kojom su objedinjeni dosadašnji susreti za liječnike i medicinsko osoblje te pro-life seminar, sastojao se od predavanja, svjedočanstava i sudjelovanja u večernjem molitvenom programu te molitve na Podbrdu i Križevcu. Fra Damir je tih dana predvodio i večernja misna slavlja, a o samom je seminaru istaknuo: „Marija nas 37 godina poziva da ovdje preporodimo svoj život, tako što ćemo svoj život predati Njezinom sinu jer On zna što je najbolje u našemu životu.”

FOJNICA – Na svetkovinu Duhova 20. svibnja u samostanu Svetoga Duha proslavljen je patron. Središnje misno slavlje održano je ispred crkve u Fojnici, a predvoditelj je bio fra Drago Pranješ, gvardijan samostana u Gučoj Gori. Liturgijsko pjevanje animirao je veliki župni zbor Fra Nenad Dujić. Na kraju se vjernicima obratio fojnički gvardijan fra Miro Relota, pozdravivši posebno hodočasnike. Svečanosti su nazočili brojni vjernici iz cijele Bosne i Hercegovine, naročito okolnih župa. Mnogi su bili u narodnim nošnjama te su nakon mise rado odigrali kolo koje je već postalo tradicija. Također su i ove godine su bili motociklisti iz raznih krajeva. Nakon svete mise ulaz u muzej je bio slobodan, a aktivni framaši su vjernicima pružili okrepu u samostanskoj konobi.

Proslava Dana škole Svjetlo riječi

l i p a n j 2 018 .

VIJESTI Sveta krizma i Prva pričest Fra Ivan Jaković/SR

NOVI ŠEHER – U subotu 19. svibnja u crkvi sv. Ilije 72 krizmanika primilo je sakrament Svete potvrde. U subotu popodne župnik u Novom Šeheru

15. Nacionalni mariološko -marijanski kongres Svjetlo riječi

TRAVNIK – Od 10. do 13. svibnja održan je 15. nacionalni mariološko-marijanski kongres, prvi put u Bosni i Hercegovini. Organizirali su ga Hrvatski mariološki institut KBF-a Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s KŠC-om Petar Barbarić, KBF-om Univerziteta u Sarajevu i Franjevačkom teologijom Sarajevo. Susret je upriličen pod geslom Gospina Bosna – pod okriljem Rajske Djeve u prostorijama KŠC-a u Travniku. Prvoga dana sudionici kongresa okupili su se na euharistijskom slavlju u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage i izmolili pobožnost Petru Barbariću. Liturgijom je predsjedao nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić. U popodnevnom terminu organizirano je malo hodočašće do zavjetne kapelice Gospi Snježnoj na Vlašiću. Drugoga dana službeno je otvoren kongres. Toga dana predavanja su održali fra Petar Lubina, mons. Pero Sudar, fra Slavko 30 svjetl ori jeci . ba

fra Josip Tomas dočekao je nadbiskupa Vinka kardinala Puljića zajedno s krizmanicima, kumovima, roditeljima i ostalim župljanima. Uslijedio je susret nadbiskupa Vinka s krizmanicima, u kojem se uvjerio da su se, uz župnika i pomoć kapelana fra Ivana Jakovića,

istinski pripremili za ovaj događaj i naučili najvažnije istine kršćanske vjere. Podjela sakramenta Krizme upriličena je pod misnim slavljem u 17 sati. Nakon mise uslijedilo je uobičajeno veselje za obiteljskim stolom. U četvrtak prije ovog svečanog događaja u župnoj crkvi organizirana je ispovijed za krizmanike, njihove kumove i roditelje. Sutradan, u nedjelju 20. svibnja, na svetkovinu Duhova, pod pučkom misom također je bilo svečano, jer je 26 djece pristupilo prvi put sakramentu svete pričesti. Za ovaj dan pripremala ih je s. Marica Pavlović. Samom događaju doprinijeli su i prvopričesnici svojim pjevanjem i recitacijama. Svetu misu predvodio je i pod njom propovijedao župnik fra Josip Tomas. Nakon Mise slijedilo je kratko druženje s prvopričesnicima i njihovim roditeljima u župnoj vjeronaučnoj dvorani.

Topić i fra Danijel Patafta, zatim vlč. Ivan Turudić, fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, mons. Niko Ikić, Lidija Miler i Jasminka Brala-Mudrovčić. Popodne su predavanja održali Hrvojka Mihanović-Salopek, fra Ivan Karlić i fra Milan Gelo, Biserka Draganić i Kristina Repar. Nakon svakoga bloka predavanja postojala je mogućnost rasprave na odslušane teme. Sudionici kongresa sudjelovali su potom na misi u župi Dolac, a nakon toga upriličen je koncert sjemenišnoj crkvi u Travniku. Trećega dana održan je još niz predavanja: predavali su vlč. Željko Marić, Mirela Hrovatin i Rafael Mlinar. Zatim je uslijedilo predavanje s. Valerije Kovač i s. Tee Barnjak Doprinos revije „Svjetlo

riječi” širenju mariološko-marijanskih tema, u kojem su autorice predstavile zastupljenost i sadržaj mariološko-marijanskih tema u reviji Svjetlo riječi, posebno kroz biblijski govor o Mariji, prigodno odabrane teme, marijanska svetišta i likovno-umjetnički izričaj. Ostali predavači toga dana bili su vlč. Hrvoje Kalem, s. Emanujila Vishka, s. Marija Pehar i Siniša Mujabašić, Anto Barišić i fr. Zvonko Džankić. Sudionici skupa potom su otputovali na hodočašće Majci Božjoj Ramskoj na Šćit, gdje su u samostanskoj i župnoj crkvi slavili svetu misu. Posljednjega dana kongresa upriličen je pohod viteškoj Kalvariji te misno slavlje u župi sv. Josipa Rankovići kod Žepča.

Predstavljanje knjige Zemlja planina Svjetlo riječi

ZADAR – Dana 4. svibnja u prostorijama Gradske knjižnice Zadar upriličeno je predstavljanje knjige Zemlja planina – Bosna i Hercegovina. Predstavljanju su nazočili brojni posjetitelji iz društvenog i kulturnog života, među kojima i brojni profesori i ljubitelji prirode. O knjizi je govorio pjesnik i pisac Nikola Šimić Tonin, između ostaloga rekavši kako je vrijednost knjige višestruka, ponajprije zbog činjenice da popunjava literaturu posvećenu velikom broju planina Bosne i Hercegovine na jednome mjestu, s obiljem podataka korisnih širokome krugu ljudi različitoga obrazovnog profila i interesa. Zatim je o knjizi i o svom angažmanu na planinama Bosne i Hercegovine govorio i autor knjige Zemlja planina – Bosna i Hercegovina dr. Dalibor Ballian. Zaključno je o knjizi govorio i ravnatelj Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi fra Janko Ćuro. Između ostaloga, rekao je: „Planine nisu samo geografska vizura, nego povlaštena mjesta na kojima čovjek itekako

Patron župe i svetišta svetoga Leopolda Mandića Svjetlo riječi

MAGLAJ – Dana 12. svibnja Crkva obilježava spomendan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Istoga dana župa i svetište u Maglaju proslavili su svoga nebeskog zaštitnika. Bolesničku misu predvodio je župnik u Bos. Brodu vlč. Željko Vlajić, dok je središnjim misnim slavljem predsjedao kanonik Vrhbosanskog kaptola mons. Ante Meštrović. Osim 20-ak koncelebranata iz drugih župa bio je i maglajski župnik i upravitelj svetišta vlč. Josip Jelić. Među hodočasnicima koji su toga dana došli častiti svetoga Leopolda bili su vjernici župa Rankovići, Bežlja,

može iskusiti ne samo širinu svijeta koji ga okružuje, nego i širinu vlastitoga duha, što je iskonsko usmjerenje ljudskoga bića kojeg je Bog stvorio na svoju sliku. U tome kontekstu, nije dovoljno samo se zaljubiti u planine i tako se zadržati na njihovoj vanjskoj

ljepoti. Moramo ih voljeti, a zavoljet ih možemo samo onda ako ih istinski i temeljito upoznamo.” Nakon završenoga programa predstavljanja, nazočni su autoru i nakladniku postavili pitanja i razgovarali s njima o knjizi Zemlja planina – Bosna i Hercegovina.

Više informacija o knjizi Zemlja planina Bosna i Hercegovina možete pronaći na mrežnom portalu www.svjetlorijeci.ba Poručite svoj primjerak jedinstvene zbirke tekstova o bh. planinama pozivom na broj telefona 033/726-200. Komušina, Brčko, Bugojno, N. Sarajevo, Breza, Zenica i drugih krajeva domovine. Trodnevnicu koja je prethodila svetkovini patrona u Maglaju predvodili su vlč. Goran Kosić, fra Vinko Ćuro te preč. Marko Majstorović. Osim trodnevnice, vjernici su sudjelovali i na pobožnosti devet srijeda u čast sv. Leopolda.

Župa sv. Leopolda obnovljena je 1970. godine. Nedugo nakon posvete crkve fra Leopold je proglašen blaženikom Crkve, a 1980. i drugim kanoniziranim svecem u Hrvata. Tako je u župi Maglaj utemeljeno i svetište, prvo u našim krajevima posvećeno svecu kapucinu iz Herceg-Novog.

l i p a n j 2018 .

Pogled u dušu

Piše prof. dr. Snježana Šušnjara

U VRTLOGU

UTAKMICA Jesu li mladi doista toliko ovisni o sportu ili su samo obuzeti svim onim što se oko sporta događa? Ako pogledamo današnje utakmice i sportska događanja, vidimo uglavnom mušku populaciju svih uzrasta kako gromoglasno izvikuje imena svojih klubova i kako se posvećeno zanimaju za sve o čemu se piše o nogometu i igračima.

ladionice su postale sastavni dio zajedničkih druženja i razgovora. Sinovi najčešće idu stopama svojih očeva i odlučuju se za sport koji im najčešće obilježi djetinjstvo. Majke uglavnom ostaju po strani. Očevi sretni i ponosni dijele zajedničke trenutke sa svojim potomcima i vrlo rano ih poučavaju nogometnim vještinama, upisuju u male škole nogometa, pa čak i akademije. Pri tom se rijetki zapitaju što se zapravo događa s tim sportom i koja je danas pozadina sportskih događanja općenito. Kako će pomlatku pojasniti otkud toliko nasilja na utakmicama, otkud toliko novca igračima, otkud takva zlokobna imena navijačkim skupinama. Sve se nekako relativizira i prihvaća zdravo za gotovo. Nasilje koje se sve više viđa na tribinama prenosi se i u stvarni 34 svjetl ori jeci . ba

život. Sport tako postaje pozornica za komunikaciju na kojoj pojedinci izražavaju svoje neslaganje s vlašću, politikom ili drugim uplivima koji su od sporta učinili sve ono što on ne bi trebao biti. Zašto djeca žele biti nogometaši? Zbog svojih sportskih sposobnosti ili naoko lagodna života i obilja koje prati igrače i njihove obitelji. Mediji prate uspješne i bogate, ali jako malo govore o onima koje sport rani, povrijedi ili potpuno odbaci. Pažljivo se bira što će biti predstavljeno u javnosti, a što će se zatajiti. Mladi pomno prate svoje idole i ne pomišljajući da sve nije tako sjajno kako se čini. Sportski skauti tragaju za talentima i nalaze ih u siromašnim zemljama, stvaraju od njih zvijezde i predočavaju javnosti samo ono što je pozitivno, a skrivaju tugu i tamu njihovih života.

Očevi žedno upijaju svaki podatak o životu nogometnih zvijezda i skupa sa sinovima prepričavaju anegdote ili životne okolnosti pojedinih, potajno se nadajući da bi i njihovi sinovi mogli isto to postići jednoga dana, ‘uspjeti u životu’. Pri tom se kod djece stvara pogrešna slika i grade snovi koji rijetko mogu biti ispunjeni. Gdje god pogledate vidite klince kako ‘nabijaju’ loptu i nose dresove s imenima svojih idola. Sretni su kad ih roditelji gledaju i kad oni pokažu što znaju. Školovanje im se čini suvišnim jer njihovi su uzori i bez diplome daleko stigli.

Moderna ovisnost

I odrasli i djeca su postali ovisni o nogometu. Privlačnost ove igre iscrpljuje i uznemiruje i igrače i njihovu publiku. Cijeli svijet je pod utjecajem ovoga sporta i svi su kao opijeni u vrtlogu tih utakmica i njihovih aktera. Navijači koji se natječu tko će biti kreativniji u odanosti svome klubu, koji prate svoje igrače diljem svijeta, koji ih bodre, često na pogrešan način, i sami su osobe neispunjenih snova koje bi željele barem navijanjem osigurati sebi trenutak slave. Pri tom i ne razmišljaju o sablasnim imenima koja su nadjenuli svojim skupinama i kao da se natječu koje će biti mračnije. Tako imamo: BHFanaticos, Manijake, Horde zla, Robijaše, Grobare, Kohorte, Armade i ostale zlokobne nazive iza kojih uglavnom stoje obični ljudi koji, možda, u jeku i vatri navijanja nađu srodnost s ovim nazivima, ali uglavnom im ni samima nije jasno otkud te jezive konstrukcije. Međutim, ta imena itekako otkrivaju tko zapravo rukovodi i njima i njihovim idolima. Zlo modernoga doba, istinsko zlo materijalizma koje je ukinulo čistoću i prave motive sporta. Sport više nije natjecanje nego je borba za prestiž, borba za bolji život, za veću cijenu igrača. Sve je to daleko od prvotne ideje sporta i pravoga bogatstva sportskih igara. Sve se više govori o nedozvoljenim sredstvima koje igrači koriste. Kakav je to rezultat koji nije postignut

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

LJUBAV KOJA

POKREĆE SVIJET Bio jednom jedan poznati pijanist. Iza njega su bili rasprodani koncerti, mnogobrojna priznanja i snimljeni nosači zvuka. Neprikosnoveni virtuoz, rijedak talent, svijetla budućnost – bile su riječi kojima se opisivala njegova vještina. Osim toga, iako je, uglavnom, izvodio klasične skladbe, osobno neklasičan, bio je miljenik široke publike.

ednoga dana, pred sam kraj još jedne vrlo uspješne izvedbe, doživio je ono pred čime umjetnici najviše strepe – kreativnu blokadu. Njegovi prsti kao da su imali svoju volju, drukčiju od njegove. U trenu su postali kruti, neposlušni, jedva je izveo skladbu do kraja... Nakon toga se povukao u sebe. Zazirao je od novih nastupa, užasavao se mogućnosti da se sve još jednom ponovi... S vremenom je potpuno prestao svirati. Koncerti su bili redom otkazani, a on psihički sve lošije. Njegova je supruga predložila da se odsele, promijene sredinu. Na primjer u mali grad u kojemu je proveo djetinjstvo? Možda se sve smiri, sve opet dođe na svoje? I odselili su, ali oporavka nije bilo. Jedne večeri pijanist se prisjetio svojih početaka, pa je tako pripovijedao o svom prvom profesoru klavira. Čovjeku koji je vjerovao u njega, koji je prepoznao sve ono što može postati. 36 svjetl ori jeci . ba

Dolazio je svake subote, točno u pet sati poslijepodne. Prije početka sata spustio bi pored klavira u zlatni papir umotan paketić i rekao: „Kad budemo gotovi, moći ćeš pojesti čokoladicu!” I zbilja, pripovijedao je dalje, trudio se, davao sve od sebe na svakom satu, samo kako bi na kraju pojeo donesenu čokoladicu. A profesor? Nijednom ga nije iznevjerio. I nijednom nije otkazao dogovoreni sat. Supruga ga je saslušala i predložila da ga nazove, zamoli da dođe i održi mu sat, kao nekada. Možda ga to motivira, da mu nade, pomislila je... Profesor se vrlo rado odazvao pozivu bivšega učenika, stigao u subotu, točno u pet i spustio čokoladicu pored klavira. Sve je bilo kao nekada... Međutim, strah i blokada i dalje nisu dopuštali da nekad uspješni pijanist odsvira ijednu jednostavnu skladbu, makar onu školsku. Profesor nije odustajao, nije priznavao ograničenja. Svojim je

prstima navodio, sada panično ukočene, prste svoga učenika. Zajedno su sporo, sasvim polako, prebirali po tipkama. I dogodilo se! Učenik je prepoznao poznatu životnu snagu i toplinu iz dragih ruku. Vjeru koja kao da je oslobađala neposlušne zglobove. I krenulo je. Isprva kruto, ali prsti su sve sigurnije pronalazili pravi put. Sat je završio, presretni učenik krenuo je ispratiti profesora, koji se smješkao i podsjetio ga da ne zaboravi čokoladicu... Sljedeće večeri na vrata je pokucao nepoznati čovjek i rekao kako se došao ispričati u ime svoga oca. Nikako nije mogao održati sljedeći dogovoreni sat klavira, a do kojega mu je bilo tako jako stalo. Naime, dan ranije je, mirno, u snu, preminuo... Ne treba čovjek biti glazbeni virtuoz da bi se prepoznao u ovoj priči. Svi smo mi na određeni način virtuozi u svojim talentima. U odnosima s ljudima koji su

VIJESTI IZ SVIJETA Hod za život u svijetu i kod nas Svjetlo riječi

LONDON – Tisuće aktivista za prava na život ispunile su ulice Londona 5. svibnja na prvomu Hodu za život u glavnomu gradu Velike Britanije. Sudionici Hoda za život koračali su od crkve sv. Dominika u pravcu Trga Parlamenta gdje se nazočnima obratila Clare McCollough, predstavnica Udruge Good Counsel Network (Mreža dobroga savjeta). Između ostaloga, ona je ukazala na odluku Gradskoga vijeća Londona kako će oko zdravstvenih ustanova koje nude abortuse biti zabranjeno okupljanje aktivista za prava na život. Na taj način ženama bi bio omogućen slobodan pristup abortivnim klinikama. Sudionicima londonskoga Hoda za život obratili su se i biskup Paisleyja

Svjetlo riječi odlikovano priznanjem SR/FIA

ZAGREB – Hrvatsko društvo katoličkih novinara organiziralo je 16. svibnja proslavu 52. Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija i Dodjelu nagrada i priznanja. Ovaj događaj upriličen je u Plavoj dvorani Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu. Program je vodila Ivana Šimunić. Pozdravnu riječ okupljenima je uputio nadbiskup riječki i predsjednik Odbora Hrvatske biskupske konferencije za sredstva društvenih komunikacija mons. Ivan Devčić, a zatim se skupu obratila i predsjednica Hrvatskoga društva katoličkih novinara Suzana Peran. Uslijedilo je predavanje profesorice Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu Jelene Jurišić na temu „Novinarstvo pred izazovom lažnih vijesti”. Tijekom ovoga događaja nastupili su i bogoslovi Nadbiskupskog bogoslovnog 38 svjetl ori jeci . ba

kod Glasgowa mons. John Keenan i pomoćni biskup Westminstera mons. John Wilson. Ovogodišnji Hod za život u Londonu upriličen je pod geslom „Život od začeća, bez izuzetka” (engl. Life from Conception, no Exception). Hod za život u Velikoj Britaniji se organizira svake godine krajem travnja ili početkom svibnja, u vrijeme kad je 1967. izdan i ratificiran Zakon o abortusu, kojim je dopušteno ženama prekinuti trudnoću do 24 tjedna. Od 2012. godine Hod za život organizira se u Birminghamu, drugom po veličini gradu u Velikoj Britaniji. Ove godine ovaj je događaj postao od šireg značaja pa su organizatori odlučili upriličiti ga prvi put u glavnomu gradu Velike Britanije. Samomu Hodu za život prethodio je dan priprave za događaj, uz molitvu krunice i cjelonoćno klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, procesiju, koncerte i predavanja.

Dva tjedna poslije, 19. svibnja, Hod za život upriličen je i u hrvatskim gradovima. Hodalo se pod geslom „Sva ljudska prava počinju začećem”. Osim u Zagrebu, Hod za život upriličen je u Splitu i prvi put u Rijeci.

sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem Ivona Fabijanca. Potom je započela dodjela priznanja i nagrada društva. Nagradu za životno djelo primio je fra Bono Zvonimir Šagi, teolog i novinar. Godišnju nagradu HKDN zaprimio je koordinator radija Skaut iz Rijeke Marin Miletić. Nagradu za mlade novinare dobila je studentica povijesti i komunikologije Sveučilišta u Zagrebu Klara Jakobović. Nagradu za mrežnu stranicu s kršćanskim sadržajem dobila je stranica Hrvatske redovničke konferencije (redovnistvo.hr). Priznanja za dugogodišnji rad dobila je između ostalih obiteljska revija Svjetlo riječi koju izdaje Franjevački medijski centar Svjetlo riječi u Sarajevu. Priznanje je dodijeljeno uz 35 godina izlaženja. Priznanja su dobili i sljedeći mediji: Glasnik sv. Josipa (145 godina od utemeljenja), Kršćanska sadašnjost (50 godina), Vijesti – Informativno glasilo Hrvatske redovničke konferencije (45), Živa zajednica – mjesečnik

hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj (40), Informativna katolička agencija – IKA (25), emisija Hrvatskoga katoličkog radija Sacro ritam (20), Radio Marija iz Srbije (15), mjesečni magazin Glasa Koncila pod nazivom Prilika (10), Drinske mučenice – informativni bilten za promicanje kauze službenica Božjih (10) Udruga za promicanje znamenitih Križevčana Dr. Stjepan Kranjčić (10). Istoga dana Svjetlo riječi primilo je još jedno priznanje. Studij novinarstva Sveučilišta u Mostaru proslavilo je toga dana 20. obljetnicu osnutka te su dodijeljene nagrade i priznanja zaslužnim pojedincima i institucijama.

Tradicionalno hodočašće Hrvata katolika u Marienthal Adolf Polegubić/SR

GEISENHEIM – Hrvati katolici iz misija i župa Rajnsko-majnskoga pastoralnog područja na blagdan Blažene Djevice Marije Majke Crkve, 22. svibnja, hodočastili su u svetište Blažene Djevice Marije od milosti – Gospe žalosne u Marienthal, u organizaciji HKŽ Frankfurt am Main. S njima su hodočastili i Hrvati katolici iz HKM Ludwigshafen pod vodstvom voditelja misije fra Slavka Antunovića i pastoralne suradnice s. Valerije Šimović. Svečano misno slavlje ispred crkve u svetištu predvodio je župnik i upravitelj svetišta sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju fra Filip Karadža. S njim su u koncelebraciji bili župnik HKŽ Frankfurt fra Željko Ćurković, voditelj HKM Wiesbaden fra Miron Sikirić i još devetorica

Objavljena knjiga Svetac našeg doba

redovničkih i biskupijskih svećenika. Sve je na početku uime organizatora pozdravio župnik fra Željko, a potom i gvardijan franjevačkog samostana u Marienthalu fra Bernold Geyer. Fra Filip Karadža je u propovijedi podsjetio između ostaloga kako je čovjek biće koje je u svojoj biti povezano s Bogom. „Iako čovjek odlazi od Boga, Bog ga ne napušta. Božja briga za čovjeka nije nestala čovjekovim nevjerstvom i čovjekovim odlaskom od Boga. Bog ostaje trajno vjeran, iako je čovjek nevjeran”, istaknuo je fra Filip. Druženje je nastavljeno agapama u dvorištu svetišta.

Novi broj časopisa Communio

Nadbiskup Puljić u posjetu Bugarskoj

blizinu s ovom mjesnom Crkvom. Dolazim iz zemlje iz koje su k vama došli franjevci kao misionari. Dobro razumijem što znači živjeti kao manjina s većinom i kako ostvarivati svoja prava i dostojanstvo s pouzdanjem u Boga i u vjernosti svojem krštenju”, istaknuo je te podsjetio na događaje vezane uz početke biskupije u kojima su vrlo važnu ulogu odigrali bosanski franjevci. Sutradan, pod misom koju je predvodio u katedrali grada Ruse, kardinal Vinko istaknuo je hrabro svjedočanstvo vjere bosanskih franjevaca misionara u toj biskupiji koji su kao plod svoga djelovanja iza sebe ostavili četiri samostana, devet župa, 30 svećenika i 20 bogoslova franjevaca. Nakon mise nadbiskup je posjetio arheološki lokalitet Nicopolis i grad Belene na sjeveru Bugarske. Kardinal Vinko ondje je izmolio krunicu sa župljanima, u župnoj crkvi koju su prvotno izgradili franjevci Bosne Srebrene. Do kraja svoga boravka, 14. svibnja, nadbiskup Puljić posjetio je još nekoliko zajednica i ustanova u Bugarskoj.

SR/fra Ivica Perić

KTA/Svjetlo riječi

OSIJEK – Prva biografska knjiga Fra Vjeko Ćurić – Svetac našeg doba objavljena je u godini u kojoj se obilježava 20. obljetnica njegove mučeničke smrti. Autor knjige je osječki novinar i publicist Željko Garmaz, podupiratelj i prijatelj misije Kivumu u Ruandi, u kojoj je nekoć djelovao fra Vjeko, a danas fra Ivica Perić. Knjiga je rezultat rada od više od godinu dana, a napisana je kao svojevrsni mozaik fra Vjekina života. Dijelove toga mozaika kroz intimne ispovijedi i razmišljanja iznijeli su brojni fra Vjekini prijatelji, obitelj, franjevačka subraća i ljudi kojima je fra Vjeko osobno spasio život tijekom genocida u Ruandi 1994. godine. Fra Vjekin nasljednik u misiji fra Ivica Perić najavio je skorašnji dolazak u Europu kako bi pomogao promociju ove knjige. Knjiga će uskoro biti dostupna u široj prodaji.

BUGARSKA – Nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić boravio je od 11. do 14. svibnja u biskupiji Nikopol u Bugarskoj, na poziv biskupa mons. Petka Christova. Tijekom posjeta pohodili su nekoliko središta biskupije u povodu 370. obljetnice od uspostave te prisjećanje na pastoralno djelovanje franjevaca Bosne Srebrene koji su početkom 17. st. kao misionari djelovali u Bugarskoj. Kardinala Puljića su u gradu Plevenu u svom samostanu ugostili trojica franjevca konventualaca iz Poljske koji upravljaju župom i svetištem Gospe Fatimske u tome gradu. Sutradan, 12. svibnja, u toj je župi svečanim euharistijskim slavljem proslavljen spomendan Gospe Fatimske kojoj su svetište i župa posvećeni. Nadbiskup je tom prigodom između ostaloga rekao: „Rado sam prihvatio ovaj poziv i s posebnom ljubavlju izražavam svoju solidarnost i

Communio/SR

Novi broj međunarodnoga katoličkog časopisa Communio (131), prvi u 2018. godini, posvećen je temama Savjest i Krivnja, uz poseban prilog u rubrici Ogledi. O savjesti su tako pisali Šimo Šokčević (uvodnik hrvatskoga izdanja), Thomas Söding, Herman Geissler, Herbert Schlögel, Jochen Sautermeister i kardinal Karl Lehmann. Promišljanja na temu krivnje pak pisali su Georg Braulik, Bertram Stubenrauch kardinal Jean-Marie Lustiger, Matthias Buschmeister i Anton Štrukelj. U završnomu dijelu Communio donosi promišljanje Ivice Raguža O glazbenim lutanjima Crkve danas. Ovim izdanjem međunarodnoga katoličkog časopisa Communio započelo je 44. godište njegova objavljivanja.

l i p a n j 2 018 .

Politički (ne)korektno

Piše fra Pavo Filipović

SVEĆENIK

SUTRAŠNJICE Kažu kako je netko jednom Josephu Ratzingeru postavio pitanje kako je moguće dokazati božansko podrijetlo Crkve. Naime, Ratzinger je uvijek neumorno isticao kako je Crkva božanskoga ustanovljenja. Netko je međutim htio „dokaz” koji ne bi bio teološki, već više sociološki. Na to pitanje o božanskom podrijetlu Crkve Ratzinger je navodno odgovorio: „Ako svećenici nisu uspjeli u dvije tisuće godina uništiti Crkvu, onda ona zacijelo mora biti božanskoga podrijetla.”

io ovaj događaj istinit ili ne, spontano nam pred oči našega duha dolazi Isusov sedmerostruki „jao” izrečen farizejima, pismoznancima i književnicima u Evanđelju po Mateju. Od 5. do 7. poglavlja Matej nam prenosi Isusove riječi o novoj pravednosti, o istinskoj pobožnosti, o pravoj bogoljubnosti, o novome načinu vjerničkoga života. U cijelome 23. poglavlju vidimo međutim Isusa kako se razračunava s licemjerjem u vjeri, dvoličnošću, lažnom pobožnošću i prijetvornošću. Zanimljivo je kako Isus ovo potonje vidi prisutno uglavnom kod onih koji zasjedoše na Mojsijevu stolicu: farizeja, pismoznanaca i književnika. Dakle, kod onih od kojih bi se to najmanje trebalo očekivati. Teške su, dapače preteške, Isusove optužbe protiv „duhovnih osoba” 40 svjetl ori jeci . ba

njegova vremena: govore, a ne čine; sve što čine, čine zato da ih ljudi vide; vežu teška bremena koja se jedva mogu nositi te ih stavljaju ljudima na pleća, a sami ih neće ni prstom pokrenuti; pred ljudima zatvaraju vrata kraljevstva nebeskoga, sami u nj ne ulaze, niti dopuštaju onima koji bi to htjeli itd. Prispodoba o milosrdnome Samarijancu cjelokupnu stvar još zaoštrava prokazujući tvrdoću srca svećenika prema čovjeku u nevolji, čovjeku kojega su razbojnici polumrtva ostavili nasred ceste: „Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe” (Lk 10,31).

Aronovo iskušenje

Bio je to Isusov sud o vjerskim vođama i duhovnim osobama njegova vremena. Kako međutim stoje stvari danas? I danas se nažalost redovnike i klerike

uglavnom doživljava kao neduhovne, svjetovne, licemjerne. Radeći jednu anketu neki su novinari obilazili svjetske gradove i pitali prolaznike što im prvo pada na pamet kada čuju riječ svećenik. Odgovori su uglavnom bili: licemjeri, skandalozni tipovi, koruptivni, pedofili itd. Papa Franjo je vrlo brzo pokupio simpatije sekularnoga društva i liberalnoga svijeta jer više nije kritizirao svijet i društvo već duhovne osobe, kler i redovništvo. U mnogim svojim govorima povezuje ih Papa s korupcijom, častohlepljem, karijerizmom, grijehom struktura itd. A sve su to stvarnosti oprečne duhovnosti. U naše se vrijeme, kao i u vrijeme sv. Franje Asiškoga, duhovno preselilo iz redovničko-kleričkoga u laički ambijent. Danas su sve aktualniji oni oblici religioznoga u kojima ljudima ne treba

Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo−BiH • redakcija@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba

U SPOMEN FRA LADISLAVU FIŠIĆU (1937. − 2018.)

Svjetlo dobre riječi Piše fra Janko Ćuro Na kraju bilo kojega ljudskog života najteže je izdvojiti točke koje taj život definiraju i zaokružuju i to ne stoga što ih je premalo, nego zato što ih je previše. Pred ledenom šutnjom smrti, one nam, sve odreda važne i znakovite, najedanput progovore. Ako ikad, tada nam postane jasno da za života olako svojim bližnjima mjerimo riječi i djela sa sto sita i rešeta opterećujući ih dodatno svojim uskim interesom, viđenjem i sudom. Obavijeno tajnom smrti, ljudsko tijelo zauvijek izmakne našem pogledu, a riječi i djela nastavljaju svoj hod isprepletenim uličicama naših povezanih života. Dok razmišljam o životu svoga subrata, profesora i suradnika fra Ladislava, mnogo je toga što bih mogao istaknuti iz bogatoga mozaika njegova života i rada. Ovdje bih želio sa zahvalnošću i dubokim poštovanjem iz toga mozaika izdvojiti tri kamenčića koja se odnose na njegov rad u Franjevačkom medijskom centru Svjetlo riječi u kojem je 27 godina kreirao reviju koju Vi, draga čitateljice i čitatelju, držite u ruci, a koju je on, zajedno s drugim franjevcima, započeo davne 1983. godine kao njezin prvi glavni urednik. Fra Ladislav je bio privržen Svjetlu riječi kojeg je, kako mi je prošle godine napisao u jednom elektronskom pismu, smatrao svojom prvom ljubavlju. A nije to bilo nimalo lako u turbulentnim vremenima u kojima je nastajalo i razvijalo se: pad totalitarnoga komunističkog sustava, Domovinski rat, poslijeratna pustoš i beznađe… Znao je fra Ladislav dobro da je u takvim vremenima teško svijetliti riječima i da to iziskuje dodatni, pa ponekad i nadljudski napor. Međutim, siguran je također bio da baš u takvim vremenima najviše treba svjetla i topline u riječima, pa je bez zadrške, privrženo i savjesno, izvršavao ono što nam je Gospodin svima zadao, a to je da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Drugo, u svom svakodnevnom radu fra Ladislav je bio temeljit, gotovo bih smio reći, sitničav u onom lijepom i pozitivnom 42 svjetl ori jeci . ba

smislu. A to je činio jer je poštovao riječi i znao njihovu vrijednost. Riječi nisu pijesak koji se tek tako rasipa, nego dragulji koji bi trebali bližnjega obogaćivati. Itekako treba biti pažljiv s riječima jer imaju moć oživjeti ili ubiti ljudski duh. One su, kao što je to jednom sam napisao, most između ljudi. Zato je i kao glavni urednik, zamjenik glavnoga urednika, suradnik, esejist, lektor u napisane i izgovorene riječi ulijevao obilje svjetla. To onda više nije samo riječ, nego dobra riječ. A samo takve riječi mogu biti građa kojima se grade mostovi. I treći kamenčić, bez kojega ova gore dva ne bi došla do izražaja, fra Ladislav je iskreno, srcem, volio Svjetlo riječi. Nije to bila ona sebična ljubav iz koje se uvijek rodi destrukcija jer izvan sebe ne vidi niti priznaje išta drugo. Volio je Svjetlo riječi baš kao što roditelj voli svoje dijete: bez obzira koliko ga smatrao dijelom sebe i svojim, svjestan je bio da ono mora imati svoju vlastitu dinamiku razvoja i življenja. Takva se ljubav uvijek podređuje zajedničkom dobru stavljajući svoje osobne želje i viđenja u drugi plan. Zato je ostao do svoje smrti vjeran i pun ljubavi prema ovom projektu naše Provincije, bez obzira što se ponekad zaista teško snaći u kompleksnom međuljudskom pa i međufratarskom medijskom prostoru. Ovdje sam izdvojio samo tri kamenčića iz bogatoga mozaika fra Ladislavova života. Kao i kod svakoga života, puno još ima manjih ili većih kamenčića koji će nastaviti pričati svoju priču još dugo vremena. Oni će, povrh svega, svjedočiti da svaki mozaik ispunjenoga i smislenoga ljudskog života može načiniti, povezati i na okupu držati samo ljubav bez koje bi čovjek bio i ostao, kako lijepo reče sveti Pavao, ništa. Hvala Vam, dragi fra Ladislave, u ime svih onih koji su radili i pisali za Svjetlo riječi i u ime svih nas koji smo imali prigodu raditi zajedno s Vama. Hvala Vam u ime svih naših čitatelja Svjetla riječi s kojima već 36. godinu zajedno širimo svjetlo dobrom riječju.

Malo čudo postojanja Piše fra Drago Pranješ, gvardijan (govor na sahrani fra Ladislava Fišića) Nalazimo se na završetku jednoga životnog putovanja koje je tako žudilo „u svoje sutra ući”; putovanja koje naša kršćanska perspektiva razumije kao povratak kući. Fra Ladislav se konačno vratio u kuću Oca nebeskoga s kim se tako dobro razumio. Podsjetit ću vas kratko na nekoliko datuma i fakata koji pečate ovozemni horizont fra Ladislavova života. Dana 22. rujna 1937. u obitelji Nikole Fišića i Marije r. Komšić – obitelji s devetero djece, nepun kilometar udaljeno od dolačke crkve – rodio se sin Zvonimir. Osnovnu školu završio je u Docu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je 1953. godine i na oblačenju je uzeo redovničko ime fra Ladislav po kojem smo ga svi poznavali. Za svećenika je zaređen u Sarajevu 1960. godine. Dvije godine je bio kapelan – jednu u Gučoj Gori, drugu u Podmilačju. U Beogradu je završio germanistiku 1967. godine, a poslije toga predavao je njemački jezik na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom do 1982. Visočki dani i đaci pamtit će ga po šarmantnim priredbama – posebno pokladnim – i veselim glazbenim parodijama kroz koje je probijala njegova visprena ludička crta. Pisao je pjesme, studije, članke, priče, monografije, prikaze knjiga, komemorativne priloge, nekrologe, a njegov izuzetni talent zasjao je u prijevodima s njemačkoga jezika značajnih autora kao što su Leonardo Boff, Hans Küng, Karl-Josef Kuschel. Jedan je od pokretača franjevačkoga lista Svjetlo riječi kojemu je dao i ime. Ukupno 27 godina radio je u Svjetlu riječi, dijelom kao glavni i odgovorni urednik, odgovorni urednik izdanja Svjetla riječi, a dijelom kao lektor i prevoditelj. Godine 1985. izabran je za tajnika Provincije Bosne Srebrene. U 74. godini života, 2011. godine, moždani udar ga je fizički degradirao, prikovao za krevet i potpuno ga izručio brizi i empatiji drugoga. No, ni u takvom stanju nije se dao zarobiti „tjeskobnim trajanjem” svedenim na sizifovski binom krevet-kolica, kolica-krevet. On je svoje nezavidno, bolesničko življenje pretvorio u „malo čudo postojanja”. Svojevrsno metafizičko utočište i „prozor s pogledom na oblake” – kako je sam govorio – ponovno je našao u stvaranju, u pisanju, u igri s riječima, crpeći sadržaj iz svoje precizne

naobrazbe i zavidno žive memorije. Za vrijeme boravka u Domu za stare osobe napisao je tri knjige priča. Njegova prva knjiga priča Životne igre započinje amplitudom sjećanja na djetinjstvo, školovanje i odrastanje da bi nas drugom knjigom priča s naslovom Ručni rad Božji mudro odgonetao kao originale iz Božje tvornice. Amplitudu sjećanja spustio je u slutnju kraja i polako se s naslovom treće knjige priča Sve manje vidimo doslovno primakao kraju. Ugasio se kao što vjetar iznenada ugasi treperavo svjetlo, u svojoj sobi u Domu za stare osobe Otac Kristofor u Novoj Biloj, 4. svibnja 2018. godine.

l i p a n j 2018 .

Sjećanja na sjemenišne dane Piše fra Janko Ćuro

OSTALI SMO

FRANJINI K

ad god se kao školske kolege nađemo u Visokom, a najčešće prigodom obilježavanja obljetnica mature, obistini se jedna lijepa misao koja kaže da ako se pobrinemo za trenutke, godine će se pobrinuti same za sebe (M. Edgeworth). Zaista je tako. Mnogobrojni trenuci našega zajedničkog srednjoškolskoga života, ma kako bili isprekidani, nasumični i zbrkani, jednostavno su zauvijek uokvireni u nekakav svoj vlastiti život u kojemu vrijede drugi zakoni pa mu godine još uvijek ne mogu ništa. Potpuno nas prožmu ti trenuci koji su zauvijek obilježili i odredili naš život i koji nas tako živo podsjete kako smo jednom davno došli na ovo mjesto da postanemo članovi drevne Franjevačke provincije koja na ovim prostorima raste već sedam stoljeća. Nismo svi uspjeli postati fratri, ali smo svi odreda postali i ostali franjevci u onom lijepom i širokom smislu te riječi. I dobro je da je tako. Jer, bila bi prava šteta da smo samo Vili, Antun, Ivo, Ivan, Robert, Branko i ja ostali sljedbenici i svjedoci ogromnoga bogatstva Franjina inspirativnoga života i poruke. Naime, te davne 1982. godine prvi razred Franjevačke klasične gimnazije upisala su 35 sjemeništarca, sabrana sa svih strana BiH, različita u mnogočemu osim u želji da postanu fratri. Kako to već u životu biva, želja je jedno a stvarnost drugo, pa 44 svjetl ori jeci . ba

nas je malo postalo članovima Provincije, ali nas je većina postala i ostala članovima i simpatizerima Franjina duha i to svatko na svoj način, svatko u svom poslanju i društvenom angažmanu. A tko je to franjevac u najširem smislu te riječi? To je svatko onaj tko hodi ovom zemljom pronoseći mir i dobro, koji prihvaća druge i drukčije, angažiran je za pravdu i mir, ne zaobilazi slabe i ranjive koje društvo bez imalo stida gura na svoj rub. Franjevac je svatko onaj tko prihvaća i živi Kristovu poruku Franjinom širinom i radošću. Takav čovjek ne bježi niti se distancira od svoga vremena ma koliko mu ono bilo teško, nerazumljivo pa i pokvareno. Kao Franjo, opremljen evanđeoskim žarom, ne boji se uroniti baš u to i takvo vrijeme kako bi ga iznutra Kristovom riječju promijenio i oplemenio. Ne umara se potičući, pronalazeći i budeći dobro i lijepo u ljudima, nerijetko zatrpano ili zagubljeno sporednim i beznačajnim životnim navikama i željama. Baš je to ovaj najbogatiji siromašak iz Asiza uvijek s uspjehom u svemu stvorenom pronalazio. Čak, kako ga je on nazvao, i u bratu vuku! Kao njegovi, ne trebamo se obeshrabriti ako ne pronađemo lijepo i dobro u vukovima, ali ih moramo pronalaziti u svojim bližnjima i tako unositi svježinu i istinske vrednote u sve pore naših isprepletenih života, a posebno u

naše često ledene međuljudske odnose. Sveti Franjo Asiški je, izgarajući za Kristovu evanđeosku riječ, ostao svevremenski blizak svakom čovjeku. Božja riječ mu je toliko bila važna da nije trošio dragocjeno vrijeme smišljajući i dizajnirajući habit, niti se gubio u pisanju tomova pravila i uputa za novi Red. Jednostavno je obukao prvo što mu je bilo pri ruci i u samo 12 poglavlja definirao Pravilo Reda Manje braće. Jasno je time poručio svojim fratrima, ali i svim svojim simpatizerima da nije važno što je na čovjeku, nego što je u čovjeku. Nije važno gdje čovjek živi, nego kako živi. Gdje ti je blago, tu će ti biti i srce pa je od izuzetne važnosti što prije poredati svoje životne prioritete. Kako bi samo onda svijet bio drukčiji, bolji, božanskiji! I zato nam treba, bilo s habitom ili bez njega, još nebrojeno mnogo glasnika Radosne vijesti Velikoga Kralja. Sve nam ovo tako jasno govori kako se svakodnevno isprepliću i dopunjavaju redovničko i civilno življenje Franjina poslanja, koje ima svoje zajedničko polazište u Isusovim riječima: Idite i propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. A evanđelje je istinski radosna i oslobađajuća vijest svakom čovjeku koji se svakodnevno gubi i traži u labirintu lažnih ponuda i prividnih vrijednosti i u kojem ima svega osim smisla, nesebične ljubavi i istinske radosti. Pa što bi onda više čovjek mogao preporučiti i poželjeti i sebi i drugome? U tom kontekstu, svi smo mi koji nosimo na sebi i/ili u sebi Franjin habit na jedinstven i zdrav način doživotno obilježeni franjevačkim duhom, u kojem smo kroz četiri sjemenišne godine, uz školsku izobrazbu, svakodnevno odgajani i, kako bi to fra Vitomir rekao, Franjinim dlijetom klesani. A bilo je to vrijeme koje se samo može poželjeti i sebi i drugome! Toliko se lijepih uspomena izmijeni sa svakim korakom u nepreglednim sjemenišnim hodnicima, vrtu, crkvi, parku, igralištu, kapelici, učionicama... Bez posebnoga

12 KM

10 KM

20 KM

www.svjetlorijeci.ba

izlog knjige

knjige možete poručiti s adrese

BiH – 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: + 387 (0)33 726-200 • fax: + 387 (0)33 812-247 • pretplata@svjetlorijeci.ba

omot.indd Sec1:83

25.4.2013 15:16:10

Piše Miljenka Koštro

Putovanje prema Božjim vrtovima

46 svjetl ori jeci . ba

Oblaci nebom bezbrižno plove, a mene pomalo ljuti ta njihova bezbrižnost. Mogu me zasuti kišom, a to ne bih htjela jer nemam kišobran. Hodam praznom ulicom kao od svih odbačeni siromah koji nešto traži, iako do kraja ne razumijem značenje riječi siromah. No, ja nisam ni siromah, a niti odbačena. Imam svoju obitelj koja me u svemu podržava. Imala sam i dečka koji je bio spreman za ozbiljnu vezu, ali ja... Odbacila sam i tu vezu. Tražila sam od života nešto drugo, usudim se reći, nešto konkretnije, prožeto duhovnošću. U meni se budi neki drugačiji osjećaj. Imam potrebu dograditi svoje čežnje, pomagati i brinuti se za druge. U glavi mi se redaju pitanja kao autobusi na kolodvoru: Zašto djeca tamo negdje umiru gladna i žedna? Zašto starci sami pate u bolesti i starosti? Čemu svo materijalno ako ću gledati brata i sestru kako pate i ništa ne činiti? Odjednom mi zvonjava crkvenog zvona odzvoni u ušima. Zaustavim se u ulici i podignem pogled prema zvonu na obližnjoj crkvi. Zatim pogledam u nebo. Pitam se što mogu učiniti sada? Nešto posebno? Pobjeći? Neee! Samo kukavice bježe. Gdje je smisao svega? Što želim? Oblake više ne vidim. Grane sunce

i dira me svojom toplinom. O misli mi se okače nove riječi: Ljubi bližnjega svoga. Odjednom, kao da je sva mudrost ovoga svijeta sabrana u ovu rečenicu. Pomislim kako to cijeli život činim. Onda me sustiže nova misao kako mogu i više i bolje. Moram odbaciti od sebe čak i one sitne mrvice egoizma. Jednostavno moram, zapovjedim sebi. U isti trenutak me dotiču nježnost i hrabrost, zatim ponos i skromnost. Uputim se prema crkvi kako bih se pomolila. Tako su me odmalena stariji učili, kad mi je zbrka u glavi da potražim Boga i da se molim Bogu. Ponekad su mi bili smiješni kada bi mi govorili o vjeri i traženju Boga. Valjda čovjek mlad i nezreo ima pravo na neke bezvezarije. U crkvi tišina i ja, jer je zvono svoje odradilo i utihnulo. Moleći osjetim kako su me strahovi napustili. Iz očiju su mi kapale suze a nisam bila tužna. To su bile neke neobične suze kakve nikada prije nisam upoznala. Oko sebe i u sebi sam osjetila radost i mir. Osmjeh mi se ukazao na licu. Gledala sam u Raspetoga. Razmišljam. Bog mi nudi, a ja pristajem na ponudu Božje volje kako bih s Bogom započela novi put gdje će nam suputnici biti Duh i duša. Nije me strah što će mi reći moji u obitelji i župnoj zajednici. Zapravo već

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

LEGENDARNI FRA

ANĐEO ZVIZDOVIĆ Legendarna ličnost u povijesti hrvatskog katoličkog naroda u BiH, uzor vladanja franjevaca na bosanskohercegovačkim prostorima, gorostas hrvatske povijesti (P. Grgec), fra Anđeo Zvizdović (1420. – 1498.) i danas može poslužiti kao paradigma življenja i vladanja na ovim prostorima.

vojim je primjerom fra Anđeo pokazao kako se može i u najtežim životnim okolnostima sačuvati vjera, domovina, narodnost i kultura. Autori se razilaze o mjestu njegova rođenja: Vrhbosna, Herbosa (Travnik), selo Zvizde između Fojnice i Kreševa, a najvjerojatnije selo Zvizde na Vrbasu (a Verbosa) kraj Uskoplja pa se po tom i naziva Zvizdović. O njegovom životnom putu sačuvano nam je malo pismenih podataka. Obratio se na propovijedanje Jakova Markijskog koji ga je i primio u franjevački red. Predaja govori da se sklanjao na samotna mjesta, činio pokoru, posvećivao se molitvi i duhovnom životu. Kao pobožan i ugledan franjevac izabran je za kustosa Bosanske kustodije sa sjedištem u samostanu u Milima.

Dobivanje Ahd-name

Padom Bosne pod Osmanlije i smaknućem posljednjeg bosanskog kralja Tomaševića i njegovih suradnika nastaje 48 svjetl ori jeci . ba

opća pometnja u Bosni. Narod je dijelom izbjegao, dijelom stradao ili odveden u ropstvo. Ni Osvajaču Bosne Mehmed-hanu takvo stanje nije odgovaralo. Što će mu pusta i prazna zemlja? On je običavao regulirati status nemuslimanskog stanovništva s njihovim predstavnicima u pokorenim zemljama. Tako je prigodom osvajanja Carigrada 1453. dao carsku povelju pravoslavnom patrijarhu Genadiju II. Osvajanjem Srebrenice 1462. sličnu je povelju dao i franjevcima. Izdavanje carskih povelja dobro je proračunat čin umna političara koji je želio spriječiti iseljavanje stanovništva radi vlastitih interesa. Znao je da to u Bosni ne može postići bez franjevaca. Franjevac koji je tada mogao zastupati fratre i Hrvate u Bosni bio je kustos Bosanske kustodije fra Anđeo Zvizdović. Ne zna se je li fra Anđeo samoinicijativno došao pred Mehmeda II. ili ga je ovaj pozvao. Činjenica je da je do susreta došlo u srednjovjekovnom

bosanskom dvoru na Milodražu 28. svibnja 1463. Bio je to susret jednostavnog i siromašnog fratra s osvajačem svijeta, kako Sultan sebe naziva. Fra Anđeo je bio svjestan da su nastupila nova vremena, da je jedno razdoblje bosanske povijesti završilo i započelo drugo, da u novim prilikama treba potražiti novi način suživota s novom vlašću kako bi se sačuvao i narod i vjera. Kao domaći sin Bosne želio je i dalje ostati i propovijedati evanđelje riječju i životom malobrojnom preostalom katoličkom puku u svojoj Bosni. Na susretu nisu bila potrebna duga uvjeravanja, ni s jedne ni s druge strane. Interes im je zajednički: treba narod ostati, a one koji su izbjegli vratiti. Poslije razgovora s fra Anđelom, sultan Mehmed II. piše već uobičajenu carsku povelju, Ahd-namu, kojom naređuje da nitko fratre ne smije uznemirivati, neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima… nitko od stanovnika moga

Razgovor Razgovarala Anita Tolo

FRA JOZO MARINČIĆ

Molimo za DUHOVNA ZVANJA

rovincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić rođen je 1959. u Bučićima kod Travnika. Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i Franjevačku teologiju u Sarajevu. Svečane zavjete je položio 1986. godine dok je za svećenika zaređen 1987. u Sarajevu. Pastoralne službe župnog vikara obavljao je u Dobretićima, Gučoj Gori i Jajcu, a službe župnika u Docu kod Travnika, Osovi i Gučoj Gori. Službe samostanskog vikara vršio je u samostanima u Jajcu i Gučoj Gori dok je na dužnosti gvardijana bio u samostanima u Gučoj Gori i u Sarajevu. Prije izbora za provincijalnog ministra 2016. obnašao je službu definitora 50 svjetl ori jeci . ba

Provincije, provincijskog ekonoma te gvardijana samostana Sv. Križa, u sarajevskim Kovačićima. Dugogodišnji ste svećenik i franjevac, a trenutno ste na čelu provincije Bosne Srebrene. Kako ste se Vi odlučili za redovnički i svećenički poziv? Mojoj odluci da postanem svećenik i franjevac doprinijele su tri vrlo važne, na neki način presudne stvari. Prva je bila moja ministrantska služba. Bio sam ministrant, poslužitelj oltara i sudionik bogoslužja. To iskustvo mi je uvelike pomoglo pri donošenju odluke. Tada su u mojoj rodnoj župi Bučići djelovali i još djeluju svećenici franjevci koji su me

oduševljavali svojim pristupom i načinom ophođenja s nama mladima kao i svojim životom uopće. Kroz druženje s njima u meni se rodila želja da budem franjevac. Svjedočanstvo njihova života i rada je druga bitna stvar koja je doprinijela mojoj odluci. Treća, i po meni najvažnija stvar je vjera koja mi je usađena u srce i u kojoj su me odgojili moji roditelji. Vjerujem da Bog ima plan za svakoga čovjeka i da vodi život svakoga pojedinca. Bez Boga se ništa ne događa, pa ni svećenički poziv. U ovoj i ovakvoj vjeri danas promatram i razumijem svoj poziv. Realizacija moje odluke počela je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Novicijat je bio korak dalje

u mojoj odluci da budem svećenik, a za vrijeme studija teologije donio sam konačnu odluku, postati franjevac i svećenik Bosne Srebrene. Kakve dojmove nosite iz vremena svoga obrazovanja i odgoja na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i Franjevačkoj teologiji? Nosim vrlo lijepe dojmove. Prije svega, bilo je to mladenačko doba, puno poleta i radosti. Bio sam pun želje da učinim nešto dobro za sebe, a potom i za ljude s kojima živim i kojima sam poslan. Profesori i odgojitelji su bili kvalitetni, a uz to i zahtjevni. Pomagali su meni, a i mojim kolegama da se razvijamo i postajemo bolji ljudi, da steknemo dobar odgoj i dobru naobrazbu za naš pastoralni i dušobrižnički rad. Teologiju, koja mi je nekada izgledala apstraktna, što ona zapravo nije, morao sam sasvim ozbiljno proučiti, jer to je tražio moj poziv, a i profesori. Bilo je, naravno, puno posla i rada jer studij nije bio nimalo lagan, a rad na sebi kroz korekciju odgojitelja, dosta zahtjevan. Zahvaljujući osobnom trudu i želji, a dobrom mjerom profesorima i odgojiteljima, sve sam ipak stizao i dosta dobro uspijevao. Bar se tako nadam. Zahvalan sam Bogu na veoma dobrim i kvalitetnim profesorima kako u sjemeništu tako i na teologiji jer su me svojim predavanjima i životom znali oduševiti za teologiju, odnosno za Boga. Zahvalan sam jer su doprinijeli mome rastu i sazrijevanju u vjeri, a samim time i ustrajnosti u mom pozivu Bogu posvećene osobe. Obrazovanje i odgoj su za svakoga čovjeka, a tako i za nas svećenike, od neprocjenjive važnosti, jednostavno su nerazdvojivi. Kada s današnje vremenske distance promatram svoje svećeničko obrazovanje i odgoj u klasičnom obrazovanju, teološkom studiju i duhovnom životu prepoznajem uvezanost i cjelinu koja je potrebna svakom svećeniku za osobnu izgradnju i životnu mudrost. Nitko ne voli slaba liječnika, slaba odvjetnika, pa ni slaba

teologa ili svećenika. Zna se dogoditi da onaj tko nema dobroga teološkog znanja, napravi velikih pogrešaka i u svom osobnom životu i u pastoralnom radu. A onaj tko dublje ulazi u teologiju, više i moli, a tko više moli, bolje razumije teologiju. Duhovni život ili molitva je poticaj studiju teologije, a studij teologije poticaj na molitvu. Jer, teologija nije samo govor o Bogu, nego i razgovor s Bogom, a molitva opet nije samo razgovor s Bogom, nego i učenje o Bogu. Dublje ulaziti u teologiju, tj. više moliti, kontemplirati put je kojim postajemo autentičniji kršćani. Svjedoci smo da je u svijetu sve manji broj duhovnih zvanja. Kada razmišljate o budućnosti, bojite li se da će biti sve manje onih koji će odgovoriti na Božji poziv? Kako stoji po tom pitanju provincija Bosna Srebrena? Koji su uzroci krize duhovnih zvanja? Da, istina je, svi smo svjedoci da je u svijetu sve manji broj duhovnih i svećeničkih zvanja, to je velik i ozbiljan problem. Gdje nema svećenika, nema ni euharistije, a Crkva bez euharistije nema snage. Vjerujem da Isus snagom svoga Svetoga Duha i danas vodi Crkvu i zato nema mjesta osobnom strahu. Isus od nas traži da molimo Oca da pošalje radnike u žetvu svoju. Ako manjka

pozove mlade i one malo starije, koji će raditi na njivi Gospodnjoj. Vjerujem da sve što je dobro i plemenito u sebi ne može propasti. Svakako da i naša provincija Bosna Srebrena osjeća pomanjkanje broja novih duhovnih zvanja. To je vidljivo iz broja sjemeništaraca u Visokom i bogoslova u Sarajevu. Ohrabruje činjenica da u odnosu na druge franjevačke provincije, naša provincija Bosna Srebrena još uvijek dobro stoji sa zvanjima. Važno je da imamo na pameti da se u našoj Bosni dogodio rat i jedno opće razaranje. Poslijeratno vrijeme, sve do danas, u svakom pogledu je neizvjesno i nesigurno. Otvorile su se i granice, a tako i mogućnost odlaska iz naše zemlje u krajeve „bolje za život”. Tako su mnoge obitelji odselile, a to se i danas događa. Nadalje, broj djece u današnjim obiteljima je daleko manji od broja djece obitelji od prije 20 godina. Ovakvo stanje dovelo je do pada duhovnih zvanja u našoj Bosni, ali se povećao u nekim drugim provincijama. Jer, iz naših obitelji, koje su odselile u druge krajeve i dalje ima duhovnih zvanja. Tako da su mnogi sjemeništarci i bogoslovi upravo rodom iz naše Bosne nazočni u drugim provincijama. Mislim da u svemu ovome ne trebamo pasti u „bolest” smanjenoga broja du-

Mislim da u svemu ovome ne trebamo pasti u „bolest” smanjenoga broja duhovnih zvanja i da trebamo biti vjerodostojni franjevci i svećenici i uzdati se u Božju milost i proviđenje. Mi trebamo biti oduševljeni svjedoci i navjestitelji Radosne vijesti jer samo oduševljen čovjek može oduševljavati druge. duhovnih, svećeničkih zvanja, to je zato što nedostaje molitve. Ovim putem, pozivam sve vjernike, napose Bogu posvećene osobe, da mole za nova duhovna zvanja. Ako je Božja volja da nas bude i ima, Bog će pronaći put i način da

hovnih zvanja i da trebamo biti vjerodostojni franjevci i svećenici i uzdati se u Božju milost i proviđenje. Mi trebamo biti oduševljeni svjedoci i navjestitelji Radosne vijesti jer samo oduševljen čovjek može oduševljavati druge. l i p a n j 2018 .

Busovački poljoprivrednici Piše Rafaela Obučić Fotografije fra Josip Mihael Matijanić

Borimo se da OSTANEMO OVDJE Sredinom svibnja posjetili smo nekoliko obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u selima Putiš i Gusti Grab na području općine Busovača. Članovi obitelji Badrov, Plavčić i Batista aktivni su župljani župe sv. Ante. Svima njima zajednička je ljubav prema ognjištu iz kojega su ponikli, vjera u Boga i uvjerenje da se poštenjem i zalaganjem u Bosni i Hercegovini može uzdržavati vlastitim radom.

ajprije posjećujemo imanje četrdesetogodišnjega Marinka Badrova. On je još prije 20 godina zasadio svoj prvi voćnjak šljiva na proplancima rodnoga sela Bakije u Putišu. Nakon ratnih razaranja među prvima se s ocem 1999. godine iz Busovače vratio na svoje ognjište, u većinski bošnjačko selo koje je nekada imalo 116 katoličkih obitelji. Danas ih je jedva dvadeset. S vremenom je Marinko poljoprivrednu djelatnost proširio 54 svjetl ori jeci . ba

na jagode, maline, orahe i feferone. Dočekao nas je s prvim ovogodišnjim urodom kraljevske sorte jagoda, koje je netom prije razvezao po Busovači. „Evo tražim kupce”, govori nam dok i sami kušamo proizvod uzgojen na ekološki način. „Otkupljivači mi nude nisku cijenu, ali ne dam ih ispod dvije marke. Radije ću podijeliti sve besplatno, jer ne dam da gaze moj rad i trud”, odlučno tvrdi naš sugovornik kojemu su 36-godišnja supruga

Magdalena i njihovo troje djece desna ruka na plantaži. U berbi smo zatekli i njihove susjede umirovljenike, a Marinko nam pojašnjava da je cijela godina prožeta radom te u šali dodaje da od 24 sata prave 28. „Jagode izdrže do sv. Ante, od sv. Ante do sv. Ive izdrži malina, onda dolazi šljiva pa feferoni”, veli nam Marinko. Dok razgledavamo prekrasni šumoviti predio na 510 m nadmorske visine, Badrov nam priča da se poljoprivredi

KULTURA

Leona Sabolek

Putovima Ćirila i Metoda

Ove godine obilježava se 1155 godina od početka Ćirilometodske misije u Južnoj Moravskoj i 1205 godina od rođenja sv. Metoda. Na mjestu gdje su Ćiril i Metod širili kršćanstvo među Slavenima danas se nalazi Arheopark Mikulčice nominiran za UNESCO-ovu listu svjetske baštine koji je sufinancirao Europski fond za regionalni razvoj. Tu se mogu vidjeti ostaci 12 kamenih crkava, a u muzeju grobovi, arheološki nalazi i rekonstrukcije objekata. Na prostranstvu od 50 hektara uz meandre rijeke Morave nalazila se utvrda i podgrađe. Bilo je to sjedište Velike Moravske države u 9. stoljeću koja je osim Češke i Slovačke obuhvaćala i dijelove današnjih okolnih zemalja. Ćiril i Metod su došli na poziv moravskog kneza Rastislava da propovijedaju kršćansku vjeru na slavenskom jeziku. Tu su udareni temelji prvog slavenskog književnog jezika i književnosti. Braća su zajedno prevodila crkvene knjige, a Metod je kasnije dovršio Bibliju. Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo – glagoljicu. Baština svete braće se otuda proširila među svim Slavenima. Njihovi su sljedbenici bili i glagoljaši u Hrvatskoj. Slavenski apostoli sveti Ćiril i Metod štuju se kao sveci u rimokatoličkoj, pravoslavnoj i anglikanskoj crkvi, a 1980. papa Ivan Pavao II. proglasio ih je suzaštitnicima Europe.

Prestižna nagrada sarajevskom muzeju

Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu već je u prvoj godini djelovanja dobio vrijedne nagrade kao muzej koji pridonosi razumijevanju europskog kulturnog naslijeđa. Muzej je pokrenuo Jasminko Halilović koji je polazeći od vlastitoga odrastanja u ratu sakupljao materijal i napisao knjigu Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992-1995. Jasminko Halilović se zbog svog rada našao na Forbesovoj listi mladih lidera 30 ispod 30. Muzejska nagrada Vijeća Europe uručena mu je 24. travnja 2018. u Strasbourgu u organizaciji Vijeća Europe, a 12. svibnja u Varšavi u organizaciji Europskog muzejskog foruma na manifestaciji Europski muzej godine. Muzej ratnog djetinjstva istražuje i prezentira iskustvo odrastanja u ratu šaljući kroz tragične sudbine djece jasnu antiratnu poruku.

Prikazanje sv. Lovre mučenika

Prikazanje sv. Lovrinca mučenika koje izvodi Hvarsko pučko kazalište u obradi i režiji Marina Carića ubraja se među dvije najdugovječnije hrvatske predstave. Izvodi se u crkvama i temelji na predlošku srednjovjekovnog prikazanja o životu kršćanskih mučenika pape Siksta II. i rimskog đakona svetog Lovre. Pisano je arhaičnim čakavskim govorom i predstavlja jedan od najstarijih hrvatskih dramskih tekstova s temom svetačkih legendi. Kazalište na Hvaru postoji od 1612. godine, a starija rukopisna redakcija prikazanja se pripisuje glasovitom renesansnom hvarskom piscu Petru Hektoroviću. Hvarsko pučko kazalište nastavlja tradiciju svojih prethodnika na najljepši način prezentirajući hrvatsku kazališnu baštinu po svijetu.

Obnovljeno Hrvatsko kazalište

Nakon dugogodišnje obnove, Hrvatsko kazalište iz Pečuha konačno je u travnju uselilo u novi suvremeno i funkcionalno opremljen prostor. Sitniji radovi u obnovljenom kazalištu još nisu završeni, ali je 4. svibnja 2018. uspješno odigrana prva premijera. Ta je čast pripala Krležinom Povratku Filipa Latinovicza koji je izveden na hrvatskome jeziku. l i p a n j 2 018 .

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Tomislav (Marko) Ćaćić (1931. – 2018.)

6. 6. 1999. – fra Ivo Mrkonjić 16. 6. 2002. – fra Miroslav Krajinović 26. 6. 2002. – fra Nikola Drmić

Fra Tomislav Ćaćić, svećenik i član provincije Bosne Srebrene, preminuo je 21. svibnja 2018. nakon kraće bolesti u bolnici u Osijeku, u 88. godini života, 70. godini redovništva i 63. godini misništva. Fra Tomislav, krsnim imenom Marko, rođen je 8. veljače 1931. godine u Tramošnici. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu 1943. nakon čega se upisao u franjevačko sjemenište u Visokom. Franjevački habit obukao je 1949. u Kraljevoj Sutjesci. Studij teologije započeo je u Sarajevu 1952., a 1953. položio je svečane zavjete. Za đakona i svećenika zaređen je 1956., po rukama nadbiskupa mons. Marka Alaupovića. Nakon svećeničkog ređenja bio je dva mjeseca župnim vikarom u Gučoj Gori, a potom odlazi na dvogodišnje služenje vojnoga roka. Po povratku iz vojske bio je župnim vikarom u Varešu, Kraljevoj Sutjesci i Dubravama. Radi prikupljanja novčane potpore za gradnju zgrade Franjevačke teologije, s još četvoricom franjevaca biva poslan u župu Duisburg u Njemačkoj. Nakon povratka u domovinu 1969. pastoralno služi u župama u Zenici, Donjoj Tramošnici i Tuzli, nakon čega vodi HKM Aachen. Po povratku u Provinciju 1979. djeluje u Bučićima, Beogradu, Dubravama, Bugojnu i Špionici. Godine 1990. ponovno odlazi na službu u Njemačku (Emendingen, Riedschingen i Kommingen) gdje djeluje do svibnja 2004. godine. Svojevremeno je nakon ratnih razaranja dosta pomagao obnovu svoga rodnog kraja Tramošnice i zalagao se za ponovnu izgradnju crkava, škola i obiteljskih kuća angažirajući svoja brojna poznanstva po inozemstvu. Po završetku misije u Njemačkoj 2004. godine konačno se vratio u rodni kraj i doselio u samostan u Tolisi. Fra Tomislav je pokopan u fratarskom groblju u Tolisi 24. svibnja. Misu zadušnicu predvodio je mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, a sprovodne obrede u ime Uprave Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. Fra Tomislav je svoju svećeničku službu okrunio dvjema obljetnicama – 2006. godine proslavio je zlatnu misu, a 2016. godine i dijamantni jubilej, 60. obljetnicu svećeništva. Vrlo rado vrijeme je provodio uređujući samostanski voćnjak gdje je posadio i brinuo se o velikom šljiviku.

29. 6. 2002. – fra Pavo Mijić 16. 6. 2004. – fra Pero Jurišić 22. 6. 2005. – fra Marko Štekić

29. 6. 2009. – fra Valerije Stipić 21. 6. 2010. – fra Franjo Stjepanović 22. 6. 2013. – fra Slavko Babij

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! l i p a n j 2018 .

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

SLIKAR

ranjevci Bosne Srebrene u svome su pastoralnom radu, primjereno okolnostima, za crkve i samostane nabavljali ili naručivali slike od talijanskih ili sjevernjačkih majstora, ali je bilo i domaćih slikara. Među njima se izdvaja fra Miho Čuić (Duvno/Tomislavgrad, 1750. – Seonica kraj Duvna 1809.). Studirao je filozofiju i teologiju u Italiji. Vjerojatno je tamo učio i slikarsko umijeće, napose u vrijeme kada je bio dušobrižnik za hrvatske katolike u Veneciji (1786.), gradu bogate likovne tradicije. U Statistici Bosne Srebrene oslovljen je kao egregius pictor – vrstan slikar! Slikao je uljem na platnu, ali se bavio i zidnim slikarstvom. Zidne slike radio je u staroj crkvi u Fojnici 1798. godine te u crkvi u Rami 1804. Fojničke slike uništene su rušenjem crkve 1884. godine, što je nesumnjiv gubitak za bh. kulturno i umjetničko nasljeđe. Zapis o slikaru Čuiću i njegovim zidnim i drugim slikama objavio je Ivan Kukuljević Sakcinski u svome leksikonu umjetnika 1858. godine. Ovdje ga u cijelosti prenosimo: „Čuić Miho, fratar i slikar, rodi se u Duvnu u Bosni oko 1770. Naslikao je u monastiru bosanskomu u Fojnici čitav svod crkve, koj/i/ je iz drva, pa je iz kreča i sadra načinio najprije zid a zatiem 60 svjetl ori jeci . ba

naslikao na liepu sv. Duha i dva angjela s kadionicama, dvanaest apostolah, pod njima Adama i Evu s drvetom života, proroke Mojsiu i Arona, zajedno s proroci, mučenici, djevicami i ispovjednici reda sv. Franje i Dominika. – Na platnu izobrazio je [naslikao] mastima [bojama] biskupa Gregura Ilića iz Vareša, koj/ega/ obraz [lik] čuva se u hodniku župne kuće u Travniku, zatiem Fra Andjela Zvizdovića i sultana Mahomeda II., kako ovaj predaje rečenom fratru ferman za bosanske fratrove. Na prodikaonici u Fojnici načini četiri obraza, SS. Bonaventure, Antuna Pad/ovanskoga/, Jakova od Markie i još jednog svetca” (Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858., str. 54). Čuićeve zidne slike su izgubljene, ali je sačuvano nekoliko rađenih na platnu. Obnovljene su u povodu izložbe „Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine” (1988./89.), koju je pripremila Svetlana Rakić (likovni dio izložbe). Ovdje ćemo se kratko na njih osvrnuti. • Sveto rodbinstvo – Bogorodica s djetetom, sv. Josip, sv. Ana i sv. Joakim, 1795., ulje na platnu, 120 x 83 cm, s potpisom autora, samostan Visoko. Ova je slika najkvalitetnije i najljepše Čuićevo djelo, pravokutnoga je oblika, u gornjem

Sveto rodbinstvo

FRA MIHO ČUIĆ

dijelu završava lukom. Na njoj se nalazi pet likova. Bogorodica drži Isusa u krilu, u ruci mu globus koji ga označava kao kralja svijeta, a u desnoj njezinoj ruci je „ruža bez trnja”, simbol njezina izuzeća od iskonskoga grijeha. Iza Bogorodice stoje sv. Joakim i sv. Josip, dok sv. Ana, Marijina majka, sjedi ispred Josipa i pruža Isusu jabuku. Iznad njih je u jakom svjetlu golubica, simbol Duha Svetoga. Sv. Josip se na slici razlikuje od sv. Joakima, ne samo dobno nego i procvjetalim štapom u ruci. Ta likovna

Strossmayer i Bosna pa je do konačnoga zauzeća prošlo oko tri mjeseca uz nemali broj žrtava. Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

OKUPACIJA BH.

TERITORIJA Tijekom druge polovice 19. stoljeća geopolitička situacija na jugoistoku Europe stubokom se izmijenila. Osim u Bosni i Hercegovini, i ostali dijelovi Osmanskoga Carstva na Balkanu bili su u stalnim nemirima uslijed pokušaja oslobođenja.

labost Osmanlija također su željele iskoristiti svjetske sile, osobito Rusija i Habsburška Monarhija. Poučena iskustvom Krimskoga rata (1853. – 1856.) kada je u borbi protiv Osmanlija ostala bez saveznika, dok su pojedine zemlje zapada stale na sultanovu stranu, Rusija se podrobnije pripremila za novi sukob. Budimpeštanskom konvencijom iz siječnja 1877. godine u zamjenu za neutralnost i onemogućavanje stvaranja protivničkoga saveza Austro-Ugarskoj je dala suglasnost za okupaciju Bosne i Hercegovine. Međutim, unutar Monarhije nije postojao jedinstven stav o zaposjedanju ovih zemalja. Neriješeno nacionalno pitanje Slavena uvelike je opterećivalo postojeći poredak, a ulazak oko milijun novih slavenskih stanovnika samo bi ga dodatno zakomplicirao. S druge strane, bečkom dvoru je pred politikom panslavizma bilo u interesu spriječiti 62 svjetl ori jeci . ba

tješnje vezivanje Južnih Slavena sa Srbijom, što bi bilo pospješeno njezinim širenjem na bosanskohercegovačke prostore, kao i onemogućiti prodor ruskoga utjecaja prema središnjoj Europi. Tako je nakon Rusko-turskoga rata (1877. – 1878.) na Berlinskom kongresu, održanom od 13. lipnja do 13. srpnja 1878., Monarhija dobila pravo na zaposjedanje Bosne i Hercegovine. Bečka vlast trebala je uvesti red i mir u ove pokrajine koje su formalno-pravno ostale pod suverenitetom Porte. Krajem srpnja carska vojska sastavljena uglavnom od pripadnika slavenskih naroda Monarhije, predvođena generalom Josipom Filipovićem, ušla je u Bosnu. Unatoč suprotnom očekivanju temeljenom na zaključcima Kongresa, austrougarskoj vojsci se suprotstavio dio muslimanskoga i pravoslavnoga pučanstva, a pridružile su im se i pojedine osmanske vojne postrojbe,

Politički manevri

S promjenom političkih prilika mijenjao se i Strossmayerov stav o budućnosti Bosne i Hercegovine. Postupno je evoluirao od spremnosti za intervenciju Srbije i konkretne pomoći njezinu angažmanu, preko poticaja da se Monarhija aktivnije uključi u borbu protiv Osmanlija i konačnoga prihvaćanja okupacije ovih zemalja od strane Austro-Ugarske. Ne radi se o vremenski razdvojenim razdobljima u kojima je zastupao jedno ili drugo rješenje, nego je oba držao otvorenima do samoga kraja. Možemo slobodno kazati kako je biskup Strossmayer politički manevrirao u cilju ostvarenja jedne od svojih najvećih životnih želja, a to je potpuno oslobođenje Europe od Osmanlija. Ovisno o načinu na koji bi se to moglo dogoditi, bio je spreman na stvaranje južnoslavenske državne zajednice na prostoru od Jadrana do Crnoga mora ili pak za federalističko uređenje Habsburške Monarhije. U oba slučaja za njega je neupitna povezanost Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. U svibnju 1874. godine, priređujući u Osijeku svečani objed proslavljenom vojskovođi nadvojvodi Albrechtu von Österreich-Teschenu, Strossmayer se javno založio za austro-ugarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine. Međutim, nezadovoljan njezinim angažmanom tijekom ustanka uskoro je počeo primicati ideju autonomije ovih zemalja unutar Osmanskoga Carstva ili pak njihovo povezivanje sa Srbijom koja je na Berlinskom kongresu dobila punu neovisnost. Tako u Memorandumu upućenom ruskoj vladi 1876. ne skriva žaljenje što „neprijatelji ruskog carstva izrabljuju u Bosni i Hercegovini, u prvom redu, katolički elemenat da Rusima stavljaju zapreke u ovim krajevima s obzirom na njihovo određenje i djelovanje. Sasvim je čudno koliko su ljudi

Stopama armenskih kršćana Piše Dalibor Ballian

TAMNICE I SAMOSTAN

KHOR VIRAP

Samostan – utvrda Khor Virap jedan je od najpoznatijih i najvećih samostana Armenske apostolske Crkve. Nalazi se južno od Erevana, u plodnoj dolini rijeke Araks koja predstavlja prirodnu granicu s Turskom.

zraz Khor Virap u slobodnom bi prijevodu značio „duboka jama”. Ovaj samostanski kompleks često se opisuje u turističkim prospektima i omiljen je među posjetiteljima drevne Armenije. Kako se samostan nalazi u plodnoj dolini, okružen je brojnim vinogradima i vrtovima. Podignut je na lijevoj obali rijeke Araks, na uzvisini koja dominira sredinom plodne doline – iznad same granice. Iz samostanskoga kompleksa pruža se divan pogled na biblijsku planinu Ararat. Samostan Khor Virap nalazi se u blizini drevnoga grada Artašata. Na uzvisini u blizini grada, gdje je kasnije osnovan samostan, postojale su kraljevske tamnice u kojima su osuđenici na smrt bili bačeni u duboke jame. Kako su jame bile ispunjene zmijama otrovnicama i otrovnim kukcima, osuđenicima 64 svjetl ori jeci . ba

nije preostajalo mnogo života. Po tim jamama i kasniji je samostan ponio ime. U jednoj od kraljevskih tamnica neko je vrijeme proveo sveti Grgur Prosvjetitelj. Njega je utamničio poganski kralj Armenije Tiridat III. (287. – 330.) zbog toga što je navješćivao kršćanstvo. Kralj Tiridat je pao u teško ludilo nakon što je sveti Grgur već proveo 13 godina u zatočeništvu te nakon progona i ubojstva prvih starokršćanskih mučenika svete Hrispime i djevica. Tiridatova sestra Hosrovidukht posavjetovala je brata neka na slobodu pusti Grgura. Naime, doživjela je viđenje u kojemu je začula glas da jedino Grgur može izliječiti njezina brata. Viđenje se ponovilo ukupno pet puta. Kad su Grgura oslobodili iz tamnice i doveli kralju, on se konačno dozvao pameti, ozdravivši od svoga ludila. Nedugo

zatim, 301. godine, Tiridat III. dao se krstiti po rukama svetoga Grgura. Upravo je njega postavio za prvoga katolikosa Armenske Crkve, a u svomu kraljevstvu kršćanstvo je proglasio državnom religijom. Na taj način Armenija je postala prva kršćanska država u povijesti. Oko 300 godina kasnije, točnije 642. godine, prema nalogu katolikosa Nerzesa III., na mjestu nekadašnjih kraljevskih tamnica i jame u kojoj je dugo vremena bio utamničen Grgur Prosvjetitelj sagrađena je kapela od bijeloga vapnenca. Praktično narednih 600 godina stanje se ne mijenja, da bi se u 13. stoljeću, zahvaljujući javnome i crkvenome djelatniku, poznatom armenskom povjesničaru Vardanu Areveltsiju (1198. – 1271.), u Khor Virapu otvorilo sjemenište. Povjesničari smatraju

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

DOBROVOLJNI

DAROVATELJI KRVI Sredinom mjeseca lipnja obilježava se Svjetski dan dobrovoljnoga darovanja krvi. U čast nobelovca dr. Karla Landsteinera (rođen 14. lipnja 1868.) koji je razvio sustav određivanja krvnih grupa ovim danom se na poseban način podiže razina svijesti o potrebama i važnosti krvi i krvnih pripravaka.

vim danom se, osim toga, posebno zahvaljuje i svim dobrovoljnim darovateljima na njihovu daru života. Jer dobrovoljni darovatelji krvi su nacionalno bogatstvo svake zemlje. Transfuzija krvi spašava živote i poboljšava zdravlje, ali mnogi pacijenti koji traže transfuzije nemaju pravovremeni pristup sigurnoj krvi. Krv nije moguće proizvesti na umjetan način. Jedini izvor toga lijeka je čovjek, darovatelj krvi, koji svoju krv može darovati dobrovoljno, obiteljskim darovanjem ili naplaćivanjem. Kako bi se osiguralo brzo, kvalitetno i sigurno liječenje bolesnika kojima je potrebna krv, važno je uvijek imati dovoljan broj darovatelja krvi, a time i dovoljne količine krvi u pričuvi. Upravo zato, krv se može darovati svakodnevno u raznim transfuzijskim ustanovama ili na organiziranim akcijama darovanja krvi, kao što su veće radne organizacije, škole, mjesne zajednice ili crkve. Trenutno se u svijetu godišnje prikupi više od 110 milijuna 66 svjetl ori jeci . ba

doza krvi. Polovica svih doza prikupi se u zemljama visokih prihoda koje se nalaze uglavnom na europskom kontinentu, nešto manje u zemljama američkoga kontinenta, dok se samo 5 milijuna doza krvi prikupi u siromašnim afričkim zemljama. Kod siromašnih zemalja, čak 65 % svih transfuzija krvi napravi se kod djece mlađe od 5 godina. U bogatim zemljama situacija je obrnuta jer se njihove transfuzije u prosječno 76 % slučajeva obavljaju na osobama koje imaju iznad 65 godina. Što se tiče populacije darovatelja krvi, najvećim dijelom su to osobe u dobi od 25 godina do 44 godine, koje predstavljaju 40 % svih donacija. Starije osobe od 65 godina predstavljaju 5 %, a osobe mlađe od 18 godina predstavljaju 3 % svih donacija. U siromašnim zemljama darovatelji su uglavnom mlađe osobe, dok se u bogatim zemljama uglavnom radi o osobama između 40 i 50 godina. Ohrabrujuće je spomenuti

kako se broj dobrovoljnih darovatelja krvi iz godine u godinu kontinuirano povećava. Razlog tomu je prvenstveno jačanje ljudske svijesti o potrebi dobrovoljnoga darivanja krvi, jer jednom dozom krvi mogu se spasiti tri života. Kako bi bila samodostatna u nacionalnim zalihama krvi, procjenjuje se da svaka zemlja treba održavati minimalni prosjek od 20 do 25 redovnih donatora na 1000 stanovnika. Prosječna stopa donacije krvi u zemljama s visokim prihodima iznosi 32 donacije, u zemljama srednjega dohotka 15 donacija, dok u zemljama s niskim prihodima prosječna stopa donacija na 1000 stanovnika iznosi manje od 5 donacija. U Bosni i Hercegovini prosječni godišnji broj donacija u nekoliko zadnjih godina iznosi oko 85 000 doza krvi. Na ukupni broj stanovnika to predstavlja iznos od 2,5 donacije na 1000 stanovnika, a to je znatno manji izračun od minimalnoga prosjeka. Drugim riječima,

Roditeljima i djeci

? ! u r t s e s u n s a č Netko se rodtikzo ase rodi za pratra!? Ne Piše s. Jelena Antolović

impatično bude kada mi sestre čujemo komentare djece da misle kako se rodimo kao mala časna zatim narastemo i postanemo velika časna sestra. Dakle, časna sestra oduvijek. Naravno ako te netko zna samo kao takvu, onda je njegov doživljaj takav. Ali, je li duhovno zvanje stvarno tako predodređeno da je kao stvoreno za nekoga i da za određene osobe može reći da imaju zvanje i da se vidi iz njegova ili njezina života da je to tako?

Zašto se netko odluči postati časna sestra? Je li stvar samo u odluci ili i u pozivu? I kako to Bog zove? Djelovalo bi pomalo i oholo kad bih rekla da Bog eto mene zove, a nekoga drugog ne zove. Kao da sam ja ili neka druga sestra ili svećenik Bogu milija od nekoga tko nema duhovno zvanje. Naravno da ne. Bog voli jednako svako svoje dijete i svatko sa svojim sposobnostima i odlukama ima mogućnost za različite putove. Na tim različitim putovima mogu se ostvariti kao kvalitetni ljudi i kršćani bez obzira bili oni oženjeni, u samostanu ili neudane i neoženjeni. A kako se ipak odlučiš? To najčešće pitaju oni koji su možda nekad i sami razmišljali o duhovnom zvanju pa se ne odlučiše ili su još mladi pa pomalo misle i o toj mogućnosti. Ako je nekome to jedna od mogućnosti, mislim da je onda bolje ostaviti ju samo kao mogućnost. Jer, kada čovjek zbilja ima 70 svjetl ori jeci . ba

poziv za život posvećene osobe, nekako to na početku biva kao kad se zaljubiš. Znamo onda da nema smisla zaljubljenoga pitati: kako to da voliš npr. tu osobu? Zašto ti se toliko sviđa? Zašto si se zaljubila/o baš u njega/nju? I što bi mogao čovjek na to odgovoriti onako sav lepršav? Ima ono nešto, ne znam, ali, eto, meni odgovara. Ustvari, bezveze trošiti riječi na objašnjavanje kada se ne da opisati. Možda kakvom pjesmom, ali opet to nije to. Jer ako odlaskom u samostan, odnosno biti časna sestra, svećenik, nisi zaljubljen u Božju riječ koju želiš slušati više i saznavati o njoj još te pokušati prema njoj živjeti, teško da ćeš biti sretan u tom zvanju.

Kap dobrote Dobročinitelji za lipanj 2018. Za Fond Kap dobrote Sestra Paula Batarilo, Tramošnica 50 KM Djeca Anđelke i Ante Barbarića, Žepče 50 KM Ružica Kovačević, Sarajevo 20 KM Zdravko Mijić, Švicarska 50 CHF Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Ilija Stipić, Jajce 50 KM Josip Jole Raos, Njemačka 59 EUR Goran Marić, Njemačka 200 EUR

Mara Ćosić, Njemačka N. N., Livno N. N., Sarajevo

200 EUR 100 KM 10 EUR

Za HKO Kruh sv. Ante Slavko Barać, Švicarska (za pučku kuhinju) N. N., Švicarska Ilija Antolović, Njemačka

200 CHF 400 CHF 50 EUR

Za Leonitu Gabrić N. N., Livno Gordan Kraljević, BiH

100 KM 50 KM

Za Tamaru Starčević N. N., Livno Gordan Kraljević, BiH

100 KM 50 KM

Za Patrika Ivanovića N. N., Livno Jelena Kraljević, BiH

100 KM 50 KM

Za Ljiljanu Krajnc N. N., Livno Jelena Kraljević, BiH

100 KM 50 KM

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu. Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana. Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.” Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu. 72 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka. Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek. Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća. Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.” Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje. Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Mt 25,45

Najbolja teološka knjiga u Europi samo u Svjetlu riječi Knjiga jednoga od najznačajnijih teologa ateizma u postkomunističkom društvu, promicatelja vjerskih sloboda i dijaloga s nevjernicima koji se za vrijeme komunizma u Češkoj tajno zaredio za svećenika.

Rijetko što tako snažno upućuje na Boga i tako silno vapi za Bogom kao upravo doživljaj njegove odsutnosti. Bez bolnoga iskustva “bezbožnoga svijeta” teško ćemo moći shvatiti smisao religioznoga traženja.

www.svjetlorijeci.ba

Franjevačka obitelj Održan XXI. Framin Dana 5. svibnja 2018. godine održan je XXI. Susret franjevačkih ministranata u Visokom - Framin pod geslom Uvijek se radujte. Na susretu je sudjelovalo oko 480 ministranata iz 21 župe koje opslužuju oci franjevci provincije Bosne Srebrene. Susret je započeo svetom misom koju je predvodio fra Ivica Tomas u koncelebraciji s još 20 svećenika. Fra Ivica je u nadahnutoj propovijedi potaknuo djecu da budu oni koji rade dobra djela i potiču druge na radost. Pjevanje su animirali članovi dječjeg zbora iz Tolise. Na koncu, sve okupljene ministrante pozdravio je fra Franjo Radman, gvardijan samostana sv. Bonaventure u Visokom i fra Domagoj Šimić, područni duhovni asistent Frame. Nakon misnoga slavlja oko 480 ministranata sa svojim voditeljima uputilo se na igralište i sudjelovalo u izradi milenijske fotografije povodom ovoga susreta. Potom je uslijedio ručak, kao i mogućnost obilaska Franjevačkoga sjemeništa i Franjevačke klasične gimnazije te plesovi za djecu s animatorima Frame.

74 svjetl ori jeci . ba

Sam program Framina sastojao se iz tri dijela. Održani su kviz znanja, igre bez granica i natjecanje u stolnom tenisu. Kviz znanja bio je koncentriran na samostane provincije Bosne Srebrene i liturgijsko animiranje. Treće mjesto u kvizu znanja osvojila je župa Domaljevac, drugo mjesto župa Podmilačje, a najboljim su se pokazali ministranti župe Kraljeva Sutjeska. Treće mjesto u stolnom tenisu pripalo je Davidu Božiću iz župe Fojnica, drugo mjesto Nini Oršolić iz župe Domaljevac, dok je pobjednik bila Mihaela Pavlović iz župe Podhum. U igrama bez granica najbolji su bili ministranti župe Suho Polje, drugo mjesto je zauzela župa Novi Šeher, a treće župa Podhum. Susret je završen podjelom zahvalnica svim župama i peharima za pobjednike uz nagradu za najbolje navijače koja je ove godine pripala župi Tolisa. „Zahvaljujemo se Ekonomatu Provincije Bosne Srebene, Franjevačkom samostanu sv. Bonaventure, svim volonterima, Frami Konvikt Visoko, sjemeništarcima i bogoslovima, te svima koji su pomogli u realizaciji XXI. Framina”, poručuju organizatori susreta.

Skupština BDKJ u Njemačkoj Skupština krovnoga saveza 17 katoličkih udruga za djecu i mlade u Njemačkoj (Bund der Deutschen Katholischen Jugend – BDKJ) organizirana je ove godine od 3. do 6. svibnja u Altenbergu nedaleko od Dresdena. Ovoj skupštini nazočilo je i predstavništvo Franjevačke mladeži Bosne i Hercegovine koje su činile Bernarda Buljan i Tina Tolić. Skupština je okupila oko 150 mladih iz različitih organizacija iz cijele Njemačke. Predstavnice iz BiH predstavile su rad Frame Bosne Srebrene i predvodile jutarnju molitvu časoslova. Također, imale su priliku upoznati se s pojedinim organizacijama kao npr. Udrugom izviđačica St. Georg, organizacijom za žene i djevojke koja slično kao i Frama ima svoja tjedna okupljanja. Na njima obrađuje teme iz područja katoličke vjere, teme o položaju žena u današnjem društvu i njihovih prava, kao i teme koje su vezane za prirodu jer su članovi organizacije ujedno i izviđači. „Imale smo priliku razgovarati i o akciji 72 sata, u koju je Frama na području naše provincije već uključena kroz suradnju s Centrom za pastoral mladih Ivan Pavao II. Akcija će se ove godine održati pod geslom Nebo nas šalje na području cijele Njemačke. Sudjelovanjem na skupštini uvidjele smo kojim pitanjima se mladi u Njemačkoj bave i o čemu raspravljaju, a to su pitanja koja uključuju ljudska prava, veće zalaganje mladih unutar Crkve i želja da se njihov glas više čuje kako unutar Crkve tako i u društvu”, poručile su po završetku Buljan i Tolić.

Skupština Frame i Kapitul OFS-a

18. obljetnica osnutka Frame Kiseljak U subotu 5. svibnja u crkvi svetog Ilije proroka u Kiseljaku upriličen je obred primanja i obećanja Franjevačke mladeži. Pritom su bile istaknute Isusove riječi: „Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.” Svečani obred primanja i obećanja započeo je svetom misom koju je predvodio fra Domagoj Šimić, područni duhovni asistent Frame Bosne Srebrene, a u koncelebraciji su bili još župnik u Kiseljaku fra Zoran Vuković, župni vikar i asistent Frame Kiseljak fra Ivica Matišić, župni vikar iz Ovčareva i nekadašnji član Frame Kiseljak fra Julijan Madžar i župnik Bugojna, prvi duhovni asistent Frame Kiseljak fra Zoran Tadić. Svoje prvo „Evo me” izreklo je 29 framaša koji su time primljeni u bratstvo franjevačke mladeži, a 33 framaša su obnovila svoja obećanja i tako još jednom posvetili svoj život praćenju primjera svetog Franje kroz narednu godinu dana. Nakon misnoga slavlja framaši su se uputili u prostorije kripte gdje su objedovali, kratko se odmorili i uz zvuke benda Zenit veselo proveli vrijeme. „Želimo se zahvaliti svim framama koje su svojim dolaskom uveličali naše ovogodišnje dvostruko slavlje. Naime, Frama Kiseljak osnovana je 2000. godine zahvaljujući fra Zoranu Tadiću koji je svojim zalaganjem pokrenuo ovu našu lijepu priču. Samim time naša Frama ove godine puni svoj 18. rođendan i zbog toga njemu i svim duhovnim asistentima koji su radili s našom Framom jedno veliko hvala”, poručuju iz Frame Kiseljak.

Od 11. do 13. svibnja 2018. u Franjevačkom konviktu u Visokom paralelno su održani Nacionalni kapitul Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) i Nacionalna skupština Franjevačke mladeži (Frame), na kojima su sudjelovali članovi nacionalnih vijeća OFS-a i Frame BiH, područnih vijeća, odabrani delegati te nacionalni duhovni asistent Frame fra Domagoj Šimić i nacionalni duhovni asistent OFS-a fra Antonio Šakota. Nacionalna skupština je sa svojim aktivnim radom započela u subotu izlaganjem izvještaja o radu na nacionalnoj i područnim razinama, te osvrtom duhovnog asistenata. Nakon izlaganja izvještaja područnih predsjednica, Tine Tolić za Framu Bosne Srebrene i Magdalene Musa za Framu Hercegovina, izvještaja nacionalne predsjednice Doris Trogrlić, nacionalne voditeljice formacije Ana-Marije Marjanović, svoj osvrt je dao i nacionalni duhovni asistent, fra Domagoj Šimić. Po završetku izlaganja svih izvještaja otvorena je rasprava Skupštine s ciljem donošenja smjernica za iduću godinu dana. Sudionici Kapitula i Skupštine posjetili su franjevačke samostane u Kreševu i

Fojnici. Nakon obilaska dvaju povijesnih samostana i mise u Fojnici sudionici su se vratili u Visoko. Skupština je rezultirala zaključcima i smjernicama za rad Nacionalnog vijeća u idućoj godini. Smjernica koja je donesena na prošloj skupštini, a vrijedi i za ovu godinu: „Neka Nacionalno vijeće Frame BiH organizira Drugi Nacionalni susret Frame BiH 2019. godine, prije Nacionalne skupštine Frame BiH.” Ostale smjernice donesene na ovoj skupštini su: „Neka Nacionalno vijeće Frame BiH nastavi s organizacijom Nacionalne duhovne obnove, neka nastavi s organizacijom Humanitarne akcije o svetkovini sv. Franje, neka pošalje dopis mjesnim bratstvima čija će zadaća biti dodatno pojašnjenje pojedinih članaka Statuta i neka raspiše natječaj za logo i tekst himne Drugoga Nacionalnog susreta Frame BiH.” Osim toga, „neka Nacionalno povjerenstvo za formaciju Frame BiH, u suradnji s Nacionalnim vijećem Frame BiH nastavi s organizacijom Nacionalnog seminara za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima Frame i neka radi na prikupljanju materijala u svrhu izdavanja priručnika za zabavne susrete.” Kapitul i Skupština su završeni zajedničkim misnim slavljem.

l i p a n j 2018 .

Kruh svetog Ante Pomoć potrebitima kroz projekt Kućna njega i Centar za fizikalnu terapiju Kroz projekt Kućna njega i Centar za fizikalnu terapiju „Kruh sv. Ante” pruža besplatne kvalitetne i kompletne usluge fizikalne terapije i rehabilitacije kao i zdravstvene njege za starije slabopokretne i nepokretne osobe koje se nalaze u stanju socijalne potrebe s ciljem unaprjeđivanja kvalitete života osoba treće životne dobi. Uz medicinske i fizikalne usluge, zahvaljujući sredstvima Središnjeg Državnog ureda za Hrvate izvan RH, kroz mjesec travanj organizirali smo podjelu pelena i lijekova za osobe koje ih zbog minimalnih ili nikakvih primanja nisu u mogućnosti sami osigurati. Zahvaljujući donatorima organizaciji Sprofondo iz Italije, Državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, CARDS-programu Europske Zajednice, i ostalim dobročiniteljima koji svakodnevno daju svoju podršku, projekt se uspješno provodi već dvanaestu godinu. Nadamo se da ćemo uz pomoć dobročinitelja i dalje biti u mogućnosti provoditi projekt i pomoći svakom čovjeku koji pokuca na naša vrata.

76 svjetl ori jeci . ba

Održan dvodnevni seminar u TZ Izvor na Plehanu U okviru trogodišnjeg projekta podrške mentalnom zdravlju ovisnika u programu rehabilitacije i resocijalizacije u terapijskim zajednicama, za čiju implementaciju je sredstva osigurao naš dugogodišnji donator Mennonite Central Committee (MCC), u TZ Izvor na Plehanu je od 14. do 15. svibnja 2018. održan posljednji od tri planirana dvodnevna seminara po metodi „sistemske konstelacije”. Seminar je, kao i dosada, vodio g. Horst Brömer, psiholog, psihoterapeut, supervizor i sistemski konstelator i trener iz Berlina. G. Brömer je umirovljeni izvršni direktor Tannehof Berlin-Brandenburg e.V. (THBB) – mreže ustanova za rehabilitaciju ovisnika u

Njemačkoj. Kao dugogodišnji prijatelj i suradnik TZ Izvor, prethodnih godina je u nekoliko navrata bio gost naše TZ i vodio radionice na kojima je terapijski postupak „sistemske konstelacije” primjenjivao u radu s klijentima u rehabilitacijskom programu. Pored djelatnika i klijenata TZ Izvor, na seminaru su sudjelovale kolege iz TZ Marijanovac, Zavoda za ovisnosti ZE-DO kantona, Općine Sokolac, TZ Kampus – Sarajevo, Fondacije Krila nade – Sarajevo, Zajednice Susret - Split, Centra za mentalno zdravlje i Metadontskog centra – Mostar, koji su svojim sudjelovanjem imali priliku ne samo obogatiti osobna znanja i vještine, već doprinijeti suradnji i razmjeni iskustava i znanja sa kolegama iz drugih terapijskih zajednica.

Donacija Crvenog križa FBiH Crveni križ FBiH jedna je od triju humanitarnih organizacija koje su testamentom dobile ukupno milijun KM od velikog donatora Agana Hodžića iz Rogatice. Od tog iznosa, Crveni križ FBiH donirao je 384 331,98 KM za nabavku hrane siromašnim ljudima, korisnicima kuhinja Crvenog križa i drugim javnim kuhinjama u FBiH s ciljem poboljšanja kvalitete ishrane. Za javne kuhinje u FBiH izdvojeno je 45 805 KM raspoređenih prema broju korisnika. Ovom donacijom obuhvaćene su i pučke kuhinje

Kruha sv. Ante. Tako je u četvrtak, 10. svibnja 2018. u svim pučkim kuhinjama Kruha sv. Ante izvršena podjela poklon vrećica čiji sadržaj se sastojao od mlijeka, kave, sardine, paštete, nareska i keksa. Uz ovu donaciju, dobili smo i određeni iznos prehrambenih artikala koji će se koristiti u pripremi obroka za naše korisnike. Neizmjerno smo zahvalni Crvenom križu FBiH za ovu velikodušnu donaciju koja će nam pomoći da svojim korisnicima spremimo još kvalitetnije obroke.

Za projekte KSA Marko Cvitanović, Sarajevo 10 KM T. N. 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM N. N. 20 KM BIHAMK, Sarajevo 1.000 KM Deling d. o. o., Tuzla 300 KM Predsjednik FBiH 1.000 KM FTM d. o. o. Novi Travnik 150 KM Vulkan d. o. o. Tuzla 100 KM Mandir Dario, Švicarska 100 CHF Za Pučke kuhinje Humanitarni broj BH Telecom 68 KM Kanton Sarajevo 7.363 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Zlatko Zubonja, Kufstein 300 EUR Jure i Slavica Vukoja, Kufstein 50 EUR Florijan i Kristijan-Jure Vukoja, Kufstein 100 EUR Ankica Soldo, Kufstein 50 EUR Kristijan Montina, Kufstein 40 EUR Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Marketing kampanja „65+ razloga za život” Povodom dana Kruha sv. Ante koji se svake godine obilježava uoči blagdana Sv. Ante, naša je organizacija zajedno s mladim volonterima pokrenula promotivnu kampanju pod nazivom „65+ razloga za život” kako bi konkretno i praktično pridonijeli poboljšanju kvaliteta života starih osoba. Glavni pokretački motiv za ovu kampanju jest naš ljudski zadatak i želja da se brinemo o onima u potrebi, o bolesnim i marginaliziranim ljudima. Želimo razviti empatiju kod mladih osoba za druženje sa onima koji nemaju nikoga, a to su upravo osobe starosne dobi preko 65 godina. Inspiraciju za razvijanje jedne ovakve, vrijednosno utemeljene kampanje, pronalazimo u načinu

Akcija za Ljiljanu Lovrić Humanitarni broj BH Telecom

98 KM

Donacije u robi: Crveni Križ Federacije BiH (hrana za kuhinje) 3.343 kg Narodna kuhinja Stari Grad Sarajevo (hrana za kuhinje) 1.045 kg Hrvatska katolička misija Klagenfurt skupila je za Kap dobrote (Korizmeni dar) 3404 eura. Popis darovatelja: A. P. (50), Ambroz Perak (50), Ana i Milan Mršić (100), Ana Knežević (30), Anđelka i Anto Katić (50), Andrija Miačević (20), Ankica i Željko Mamuzić (50), Ante Šimunović (50), Anto Antolović (30), Anto Bilić (50), Anto Šarić (100), Anton Knežević (50), Augustin Glavaš (50), Božica i Vjekoslav Mijić (50), Danijela, Marina i Matias Pavić (20), Franjić (40), života, djelima i istinskom vjerovanju u solidarnost koju je prakticirao i promovirao sv. Anto. Kampanja se sastoji u prikupljanju sredstava kako bi se svaki građanin mogao uključiti u stvaranje kvalitetnijih uvjeta za stare osobe. Provodit će se u periodu od 7. do 29. lipnja 2018. u deset franjevačkih župa i to u Tuzli, Busovači, Vitezu, Zenici, Kreševu, Novom Travniku, Jajcu, Varešu, Sarajevu i Visokom. Kako bi pokazali našu predanost ovom humanom cilju te transparentnost u djelovanju, kreirali smo internet stranicu www.65plus.ba na kojoj su prezentirane životne priče starih osoba koje su volonteri prikupili u proteklom periodu.

Gordana i Ilija Miškić (50), Hrkać (20), Ilija i Mara Pranjić (50), Ivo i Marija Jelić (50), Ivo Perak (50), Jakov Vrdoljak (50), Janjić (50), Jelka Ban (30), Josip Anić (20), Josip Bogić (100), Josip Klarić (50), Jozefina i Štefo Marić (100), Kata i Drago Jelić (30), Kata Knežević (20), Lj. Krnjić (94), Luca i Zlatko Tonjac (50), Manda i Mato Marić (100), Mara Grgić (40), Mara i Drago Mršić (100), Mara i Joko Ageljić (50), Mara Ristić (300), Marjana Vidović (20), Martin Jurić (50), Martinović (50), Monika i Niko Oroz (50), N. N. (270), Olgica i Drago Sekić (40), Pere Vrdoljak (50), Pero Gavran (20), Pravdić (50), Puškarić (50), Silvana i Joko Bijelonić (50), Slavica i Luka Bošnjak (100), Slavica i Vladimir Miškić (50), Smiljko Tuka (50), Snježana i Josip Bjelkanović (50), Vera i Ivan Marinković (60), Vladimir Grgić (50); Zdravko Žuna (50), Katja za Leonitu Gabrić (100). računa otvorene u Intesa Sanpaolo Banci u Sarajevu: 1549995000405634 (za uplate iz BiH) IBAN: BA391549995000405634 SWIFT: UPBKBA22 (uplate iz inozemstva) Uplate iz inozemstva moguće su također i putem Paypal računa: paypal.me/kruhsvetogante

Svi koji žele biti dio kampanje, svoje doprinose mogu uplatiti na brojeve l i p a n j 2 018 .

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Domin Ivica Matijanić

Jozo Lipovac

(1956. – 2018.)

(1954. – 2018.)

Dana 19. svibnja nakon kratke i teške bolesti, u Vitezu je u 62. godini života preminuo Domin Ivica Matijanić, otac svećenika fra Josipa Mihaela Matijanića, člana Bosne Srebrene. Domin Ivica rođen je 1956. u Vitezu,. Kršćanski brak sklopio je 1979. s Dragicom Franjić. Sinovi Miro, fra Josip Mihael, Ivan i Anto te pokojna kći Katarina bili su im blagoslov od Boga. Pokojni Domin Ivica pokopan je 20. svibnja na groblju Kraljevica u Malom Mošunju u župi Vitez. Misu zadušnicu, uz koncelebraciju 17 svećenika, predvodio je fra Nikica Vujica, a sprovodne obrede fra Velimir Bavrka, župnik u Vitezu. U nazočnosti obitelji, brojne rodbine i prijatelja, fra Nikica je u propovijedi istaknuo kako je pokojni Domin bio skroman, zadovoljan, miran i životno usmjeren na dobro svoje djece i obitelji te zahvalan Bogu na daru života. Svjetlo riječi

S. M. Tomislava (Marija) Djedović

U 64. godini života 15. travnja blago je u Gospodinu preminuo Jozo Lipovac, nećak fra Blažena Lipovca, franjevca Bosne Srebrene. Jozo je rođen u Koraću u Bos. Posavini od oca Ivana i majke Anđe. Pokojni Jozo je u Koraću živio sve do 1979., a zatim je otišao na rad u Njemačku, gdje je ostao do smrti. Godine 1981. sklopio je brak s Ljubicom, koja je poginula u prometnoj nezgodi pred Božić 1998. Sljedeće godine ponovno se oženio sa suprugom Danom. Dana 21. travnja sahranjen je u rodnom Koraću. Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je plehanski gvardijan fra Anto Tomas, uz župnika u Koraću fra Ivana Marića i strica fra Blažena. Fra Anto je zahvalio obitelji pokojnika što su ga pokopali u njegovu rodnom mjestu, te je tom prigodom pozvao i druge Posavljake na povratak. B. Lukačević/SR

(1922. – 2018.) Dana 10. svibnja, na blagdan Uzašašća Gospodinova, u 96. godini života i 69. godini redovništva preminula je sestra Tomislava Djedović, rođena 1922. godine u Gornjem Vukšiću (Ulice). U zajednicu Školskih sestara franjevki primljena je 10. svibnja 1944. godine. Doživotne zavjete položila je 8. prosinca 1955. Njezin

životni vijek i djelovanje vezano je za mnoge župe i filijale u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Na vječni počinak s. Tomislava ispraćena je 11. svibnja na mjesnom groblju sv. Roka u Kloštru Ivaniću, a u župnoj crkvi Uznesenja BDM slavljena je sveta misa zadušnica. U oproštajnoj riječi s. Lidija Jurišić je istaknula da je s. Tomislava dozrijevala tijekom svog dugog životnog vijeka kroz susrete s Gospodinom i ljudima. U zahvalnosti s. Tomislavi za njezin život

molimo Gospodina da je u vječnosti obasja svojim svjetlom. S. Ljubica Stjepanović/SR

Barišić

Barbarić

Kvesić

Dragica

Ivana

(† 1954.) († 1986.) Iscrpljena teškom bolešću, 25. veljače 2018. umrla je naša Dragica. Tek što je uvenulo cvijeće ne njezinu grobu, 3. svibnja u susret joj je krenula njezina kći Ivana. Nerazdvojna ljubav, koja ih je vezala na zemlji, sada ih povezuje u nebu. Vrijeme koje dolazi neće donijeti zaborav, nego ljubav i sjećanje na vas, na sve trenutke provedene s vama. Sa zahvalnošću vaši najmiliji: Mato, Berislav, Sanja, Marcel, rodbina i prijatelji! 80 svjetl ori jeci . ba

Anđelka

Anto

(† 2008.) († 1988.) Dragi roditelji, njegujemo uspomenu na svih ovih 10 i 30 godina vaše smrti. U našim ste srcima, mislima i molitvama Sve što ste bili, živi u nama. Sve što ste živjeli, naši su ciljevi. Sve što ste stvarali, rast će kroz naša djela. Svu ljubav koju ste nam dali naš je život i vjera. Živimo u nadi da se radosno vidimo u vječnosti.

Vaši najmiliji iz Žepča i Zagreba

Fra Valerije Stipić († 2009.)

S ljubavlju čuvamo uspomenu na tebe, tvoju dobrotu, požrtvovnost i plemenitost. Uvijek si u našim molitvama i mislima. Tvoji najmiliji

Zora

Mato

(† 2016.) († 2017.) Dana 29. svibnja napunile su se dvije godine kako među nama nije naša draga mama Zora Kvesić iz Kovača, a 29. lipnja godina dana kako s nama nije naš voljeni tata Mato. Dragi roditelji, bili ste naš ponos. Nedostajete nam. Hvala vam za sve. Vjerujemo u naš ponovni susret u vječnosti. Vaši najmiliji

Zdenko Lešić

(1934. – 2018.)

U Sarajevu je 18. svibnja u 85. godini života umro akademik Zdenko Lešić, suradnik obiteljske revije Svjetlo riječi. Rođen je 1934. na otoku Ugljanu kod Zadra. Godine 1940. s roditeljima je doselio u Sarajevu gdje je završio osnovnu, učiteljsku i višu pedagošku školu. Potom je dvije godine kao nastavnik radio u Osnovnoj školi Kreševo. Nakon završetka školovanja na Filozofskom fakultetu, Odsjek za povijest jugoslavenskih književnosti, 1957. godine izabran je za asistenta na predmetu Teorija književnosti. Disertaciju na temu Književno djelo Ivana Gorana Kovačića obranio je 1965. Potom je bio izabran za docenta, za vanrednoga i redovnoga profesora na Filozofskom fakultetu. Kao nastavnik gostovao je u Školi za istočnoeuropske i slavenske studije Sveučilišta u Londonu, na Sveučilištu Columbia u New Yorku i na Državnom sveučilištu Indiana u Bloomingtonu. Godine 1982. izabran je za dekana Filozofskoga fakulteta u Sarajevu. Za dopisnoga člana Akademije znanosti i umjetnosti BiH izabran je 1987., a za redovnoga člana 2002. godine, u Odjeljenju humanističkih znanosti. Kao književni povjesničar i teoretičar, kritičar, esejist, prozaist i prevoditelj s engleskoga jezika Lešić je napisao više knjiga iz oblasti književnosti. Do svoje smrti Lešić je bio suradnik Svjetla riječi, ispisujući retke rubrika Razgovor s precima te Pripovjedači i njihove priče. U svojim je prilozima oživljavao duhove davno minulih doajena povijesti književnosti poput Ivana Frane Jukića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Nikole Šopa, Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića i brojnih drugih. Pritom je uvijek naglašavao: U posljednje vrijeme obuzima

me čežnja da razgovaram s piscima o čijim sam književnim djelima i sam pisao. Svijest o tomu da su svi oni odavno mrtvi nije ublažavala tu čežnju. Želio sam od njih čuti ono što sam propustio uočiti dok sam im čitao djela i pokušavao odgonetnuti njihova značenja. U životu ga je pak uvijek vodila misao da književnost treba čovjeka oplemeniti, a ne uplemeniti. Zdenko Lešić ukopan je 21. svibnja na sarajevskom groblju Bare. O njegovu životu i nastojanju oko književnosti nastavit će govoriti njegova djela – 18 autorskih knjiga, šest prijevoda, na desetke publicističkih priloga i osam nagrada za životno djelo, među kojima i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (1972.), Godišnja nagrada BiH za znanstveno djelo Veselin Masleša (1973.) te Nagrada udruženja književnika BiH (1987.). Svjetlo riječi

OSMOSMJERKA

T N E M O P S M N K

U mreži osmosmjerke treba pronaći i zaokružiti 16 riječi iz popisa. Preostat će vam 6 slova koja čitana vodoravnim slijedom daju konačno rješenje: nadnaravni dar koji Bog daje čovjeku bez njegove zasluge da bi postigao spasenje.

ČAVKA, JAROST, KINOLOG, MREŠKA, NISKOST, POKROV, PREŠA, RAJON, RUĐER, SARKOM, SKOKO, SPOMEN, STISAK, STRUJA, VISOST, VJERNIK Ispravna rješenja pošaljite na adresu uredništva najkasnije do 20. lipnja 2018. Točna rješenja iz prošlog broja: bihacit.

A G O L O N

O T S K O K O N S A S P R E Š A R L K S I O R U Đ E R A O I V O N O J A R O S T S Č A V K A T M T S DOBITNICI: 1. Ivana Miličević, Požega, RH (Godišnja pretplata), 2. Stjepan Šapina, Bugojno, BiH (knjiga Prostranije ogledalo), 3. Karolina Perec, Varaždin, RH (knjiga Prostranije ogledalo). l i p a n j 2 018 .

Za prijavu u Konvikt: • Zahtjev za prijem u Konvikt – popunjava se pri upisu

Fra Zvonko Miličić, ravnatelj FKG

fra Josip Ikić, odgojitelj sjemeništaraca fra Josip Mrnjavac, meštar postulanata

Ul. Bosne Srebrene 4; BiH – 71300 Visoko „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” (Lk 10,2).

DAN KRUHA SV. ANTE 10. lipnja 2018.

Od mnogih će biti blagoslovljen onaj koji velikodušno daruje kruh (Sir 31,23)

e j t s o d Ra dost a l m a n č e vj

i v o z Po

HT ERONET 092 890 830 BH TELECOM 090 291 028 DIREKTNO DONIRAJ ZA POBOLJŠANJE KVALITETA ŽIVOTA STARIH OSOBA U BIH

HODOČAŠĆE

SV. IVI U PODMILAČJU 2018

Petak, 15. lipnja 18.00 Devetnica Četvrtak, 21. lipnja 18.00 Trodnevnica s molitvama za bolesnike