Izbori u BiH - Sami sebi biramo (426) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

IZBORI U BIH

Sami sebi biramo Godina XXXVI. ◆ broj 426 ◆ Sarajevo, rujan 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Å irimo svjetlo. www.svjetlorijeci.ba

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

Tema broja Glas za budućnost, a ne za prošlost

Franjevačka duhovnost Sveta gora La Verna

račun u švicarskoj

Reportaža Quo vadis, Livno?

račun u austriji

Retrospektiva Iz Europe u Europu

račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Suton, Široki Brijeg List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine. ISSN 1512-6986 Snimak na naslovnoj stranici: Janko Ćuro

Svjetlo riječi

Razgovor Glas naroda Političari vode brigu – o sebi 50 Aktualno Učimo za život

Roditeljima i djeci Umrijet ću od dosade!

RIJEČ ČITATELJIMA „I ako ima i jedna stvar koja bi u ovom trenutku mogla postati zajedničkim projektom svih stranaka i institucija vezanih za hrvatski narodni korpus u BiH, to bi trebao biti angažman na animaciji za izlazak na izbore. To je mnogo važniji projekt nego bilo čija pobjeda na izborima. Postoje ružna povijesna iskustva: davnih dana kralj Pir je jedne prilike dobio bitku, ali nijedan vojnik mu nije preživio.” Ovim je riječima još davne 2002. godine tadašnji glavni urednik Svjetla riječi fra Mirko Filipović završio svoje razmišljanje o izborima u BiH. Sjajno je raščlanio problem i ukazao na ono bitno hrvatskoga narodnog korpusa u BiH. Ipak, situacija se hrvatskoga naroda do dana današnjega nije promijenila na bolje, ali jest na gore. Novost je u tome što se današnja negativna demografska kretanja ne odnose samo na Hrvate,

nego i na ostala dva naroda u BiH: Bošnjaci nestaju iz entiteta Republika Srpska, Srbi iz entiteta Federacija BiH, dok Hrvati, najmalobrojniji narod, nestaju iz cijele BiH. To bi onda bila glavna promjena od 2002. do danas. A gore spomenuti projekt i politika svih stranaka i institucija vezanih uz hrvatski narodni korpus? Činjenice neumoljivo pokazuju kako se tu ništa nije mijenjalo svih ovih godina. I dalje je najvažnija izborna pobjeda, bez obzira što je već odavno postala Pirova. Danas je puno teže animirati građane za izlazak na izbore. Gotovo sve stranke svoje programe temelje na floskuli kako je svaki narod u BiH ugrožen od onog drugog. Podjela se zaoštrava i produbljuje kako bi se prepadnuti birači zbili i glasali za svoje „spasitelje”. Koliko god je pristup apsurdan on je razumljiv,

jer je političarima još samo on ostao. Teško se mogu pozvati na dobre rezultate svoga političkog angažmana. Situacija je ista u cijeloj BiH, u oba entiteta i u sva tri naroda. Jer, da je bolje živjeti u bilo kojem entitetu, županiji ili općini, ljudi bi iz BiH radije selili u taj entitet, županiju ili općinu. Oni ne samo da bježe iz BiH nego i iz cijele, s puno nostalgije nazvane „regije”. Čini se kako su nam se listopadski Opći izbori sveli na jednostavan izbor: ili glasački listić u ruke pa sam odredi svoju budućnost ili putovnicu u ruke pa neka ti drugi odrede sadašnjost. U moru naših političara potražimo državnike. Razlika među njima je ta što političari misle na sljedeće izbore, a državnici na sljedeće generacije (James F. Clarke). Izbor ne može biti jednostavniji. Fra Janko Ćuro, urednik r u j a n 2018 .

Riječ čitatelja Još sanjam…. Još sanjam da ću te majko sresti, s motikom u ruci, kraj Tulega na cesti. Umorna lica, a vedra čela, k’o da bi meni reći htjela: „Suha je zemlja, al’ nije tvrdo, idi ti kući i nemoj da bi mrd’o. Brzo će ćaća s konjima stići, morate u Bare, po sijeno ići U đeri imaš friška kruha A čorba, eno, još se kuha.” Mijat L. Tuka, mr. ph.

Toliko bogatstvo

Poštovana redakcijo, najkvalitetnije tiskovine! Vi ste jedini pravi koji objavljujete ono što jest i koji nas duhovno hranite, pa kad pročitate Svjetlo riječi ne trebate ništa drugo. Toliko bogatstvo sadržaja ne može se naći nigdje drugo. Lijep pozdrav iz prelijepog Kreševa! Ružica Čelan

Bože, tu u srcu „U korici srca tvoga, ima li igdje mene, spomena moga? Piše li igdje rječica mala?” Piše i za tu rječicu srce bi dala. „Čuje li se huk moga Imena?” Čuje, bez obzira jesam li tu ili skrivena. Neću da se hvalim, samo hoću da Boga svoga slavim. Podignite visoko glave svoje jer dolazi Bog, Spasenje moje. On je na vrata srca našeg ušao, ljubio nas puno, ali i kušao. I za našu grešnost On sam se darovao kako bi zauvijek u nama stanovao. Hvala Ti, Kriste, veliki Kralju naš, puno te volimo, eto da znaš! Marija Stojanović, Rama 4 svjetl ori jeci .ba

Grob fra Augustina Užarevića na Brestovskom

Početkom listopada 2016. godine sasvim slučajno nabasao sam na grob mladog fratra, fra Augustina Užarevića, u groblju Javorje, župa Brestovsko. Grob se nalazi u šumarku u dnu groblja. Kao što se može vidjeti iz priloženih fotografija, spomenik je zapušten, lišćem prekriven, skoro potpuno obrastao mahovinom i u groblju je potpuno neprimjetljiv. Na očuvanom križu ispisan je na latinskom jeziku ovaj još uvijek čitljivi epitaf:

fra Augustina gdje kaže da je rođen na obroncima Kozare, u Užarima 25. prosinca 1834. godine. U red franjevaca ulazi 26. travnja 1851., a zavjete polaže 30. lipnja 1852. Nauke je učio u Đakovu gdje ga 1852. i 1855. nalazimo u svojstvu studenta. Po svemu sudeći, zaređen je za svećenika 1856. godine. Odmah, u prvim godinama misništva stekao je stupanj lektorata što govori o njegovoj talentiranosti i ugledu. Godine 1861. nalazimo ga na službi u lokalnoj ka-

ANNO – AET. S. 25 – DIE 17. MENSIS MART. 1861. OB M. V. P. AUGUSTIN UŽAREVIĆ AB IVANJSKA. VIR SINGULARIS DOCTRINAE ET PIETATIS IN DEUM FUIT. Prijevod na hrvatski: U DOBI OD 25 GODINA PREMINUO JE 17. OŽUJKA 1861. VRLO POŠTOVANI OTAC AUGUSTIN UŽAREVIĆ IZ IVANJSKE. BIO JE IZVRSTAN MUŽ U ZNANOSTI I LJUBAVI PREMA BOGU.

U knjizi Franjevci sjeverozapadne Bosne, Bihać, 2002., fra Jurica Šalić je napisao na str. 108 kratki životopis pok.

pelaniji Brestovsko kod Kiseljaka gdje je ujedno bila i rezidencija apostolskih vikara. Veoma mlad obolio je od tuberkuloze i umro, proviđen sv. sakramentima, 20. ožujka iste godine. Tada je imao samo 26 godina. Na spomeniku piše da je fra Augustin umro 17., a ne 20. ožujka. U mjesecu ožujku navršilo se 157 godina od njegove smrti. Ovaj prilog sam napisao i šaljem ga vama iz dva razloga: prvi, prošle godine čuo sam od nekih mještana da u groblju Javorje postoji jedan stari spomenik podignut nekom „znanstveniku” pa su tražili nekoga tko bi točno protumačio ono što piše na njemu. Drugi, vjerojatno bi ovaj članak, ako bi bio objavljen u vašem cijenjenom časopisu, potaknuo mještane koji se kopaju u ovom groblju da uz malo dobre volje i skoro bez ikakvih financijskih izdataka oslobode ovaj grob iz šipražja i očiste ga od lišća, mahovine i drugih eventualnih otpadaka jer je to mjesto postalo odlagalište. Uz to,

potrebno bi bilo obnoviti slova na spomeniku jer su poslije 157 godina neka skoro potpuno nestala. Na slici se vidi još jedan grob pored fra Augustinovoga. Naveo bih jedan zanimljiv detalj koji se ne odnosi na razliku u samom spomeniku, nego na orijentaciju ova dva groba. Fra Augustinov ima orijentaciju: glava na istok, a noge na zapad. Grob pored njega ima obrnutu orijentaciju. U literaturi sam pročitao da su grobovi svećenika imali ili imaju onu orijentaciju kakvu ima fra Agustinov grob. Na temelju toga zaključio sam da se radi o svećeniku, a ne o nekom znanstveniku. Nisam mogao utvrditi kome pripada drugi grob jer na njemu nema nikakvog napisa. Drago Franjić, Sarajevo

Plaču li jeleni?

Nedavno sam pročitala jednu jako lijepu knjigu. To je roman hercegovačkog franjevca fra Ante Marića pod naslovom Plaču li jeleni?. Roman je napisan povodom obilježavanja stogodišnjice Godina gladi u Hercegovini 1917. godine. Tema romana je spašavanje hercegovačke djece od gladi u Hercegovini 1917.godine. Ovo je pripovijest koja ovom događaju po prvi put pristupa na psihološki način, iz viđenja jednoga dječaka. Spašavanje je vodio i organizirao čuveni hercegovački franjevac fra Didak Buntić. Te gladne godine dugo su se fratri mučili i domišljali kako spasiti najmlađe da ne pomru od silne gladi koja je tu godinu zbog suše i rata pogodila Hercegovinu. Rješenje je pronašao fra Didak, povijesni lik romana, koji je sa siromašnim i izgladnjelim pukom dogovorio ovo nimalo lako rješenje. Niti se roditeljima bilo lako rastati od svojih najmlađih, niti malenoj djeci od roditelja i cijele svoje obitelji. Tim činom su nadjačali ovo turobno beznađe u kojem se našla Hercegovina. U ovom romanu posebno je opisan život i odlazak maloga, tada

sedmogodišnjeg dječaka Marka Solde od Širokog Brijega. On je s preko stotinu dječaka i djevojčica, najmlađih iz obitelji, poslan u Slavoniju. U to vrijeme Prvoga svjetskog rata, dok je u kršnoj Hercegovini vladala glad, u plodnoj Slavoniji je zbog njenog povoljnog položaja i rodne zemlje bilo hrane. Ova knjiga me se osobito dojmila. Gotovo da i nema stranice na kojoj ti oko ne zasuzi. Jer, priča ovog dječaka Marka, opisana kronološki, je posebna. Onoga dana kada ga je njegova obitelj odredila kao najmlađega člana za odlazak u Slavoniju, mališan im je to gorko zamjerio. Osobito svomu djedu Marku kojeg je jako volio i od kojeg se nije odvajao. A, teško je to bilo i djedu Marku, odvojiti se od svoga ljubimca, teško najteže. Dječak im je rekao kako su ga prodali kao Josipa iz Biblije. On je taj odlazak u nepoznato doživio kao propast i izdaju, a ne kao spas. Od tada niskim iz obitelji mali Marko više nije progovorio niti riječi. Samo bi se tužan uspeo na obližnje brdo i legao kraj jednoga stećka. Na tom stećku je bio uklesan lik jelena kojeg progone lovci čiji ga se prizor jako dojmio. Uplakanu djecu su jednoga jutra utrpali u kamione koji su se uputili ka Mostaru, a otuda su sa fra Didakom otputovali vlakom u Slavoniju. Putovali su kroz Konjic, Sarajevo, Zenicu pa sve do Bosanskog Broda, te otud pješke do Slavonskog Broda. Nedugo pošto je mali Marko otišao, njegovom dobrom djedu Marku je prepuklo srce od tuge za unukom, te je nakon par mjeseci preminuo. Pokop mu je vodio njegov kum fra Didak, čija je smrt isto tako opisana u romanu. U Slavonskom Brodu djecu su dočekale brojne slavonske obitelji koje su ih prihvatile u svoje domove. Malog Marka je prigrlila obitelj folksdojčera iz Brodskog Stupnika Georg i Erica. Marko ih je ubrzo zavolio kao i oni njega. Bio im je pravi Božji blagoslov budući

oni nisu imali svoje djece. Bio im je poput sina. Kod njih je odrastao i oženio se milom djevojkom Marijom. Rodila su mu se i djeca. Ipak, sve te godine života u Slavoniji Marko svojoj obitelji nije napisao niti slova. Nitko ga na to nije uspio nag ovoriti. Oni su pisali njemu, te je tako saznavao događaje u obitelji, ženidbu brata i udaju sestara, te kasnije smrt roditelja. Jedino je s Georgom i Ericom svojima slao pakete s hranom. Boljelo ga je u duši, govorio je kako oni za njega više ne postoje, te nema komu pisati. Ova njegova bolna misao proteže se kroz cijeli roman. Obitelj mu je bila jedino u duši i u srcu. Često je kad bi bio tužan odlazio na obližnji šumski proplanak. Tu mu je jednoga dana prišao jelen kojemu su suze klizile niz lice. Da, jeleni ipak plaču! Jednoga dana, 1971 godine, već kao starac Marko sa suprugom Marijom, djecom i unučadi odlazi u posjet svojoj miloj Hercegovini. Dolazi u Široki Brijeg na grobove svojih najmilijih didu, ocu i majci, te na grob fra Didaka Buntića u crkvu na Brigu. Tu u tišini bogomolje daje oduška svojoj tuzi i boli. Tek tu, na tom svetom mjestu im je oprostio. Ana Milićević

Tema broja

Glas za budućnost, A NE ZA PROŠLOST Piše dr. sc. Božo Skoko

zbori u normalnim zemljama uistinu su praznik demokracije. Na dan izbora narod ima stvarnu moć u svojim rukama od koje strepe čak i političari. Toga dana ljudi svojim glasovima mogu smijeniti one za koje smatraju da su izigrali njihovo povjerenje ili nisu bili dovoljno dobri u obnašanju svojih dužnosti. Isto tako mogu dati povjerenje onima za koje smatraju da mogu bolje. Zahvaljujući tom činu u demokratskim državama vidimo da, unatoč snazi pojedinaca i stranaka, interesnih skupina 6 svjetl ori jeci . ba

i lobista, ipak narod ima zadnju riječ. Uostalom bili smo svjedoci kako su u povijest odlazili nedodirljivi, a kako su priliku dobivali manje poznati, kako su se pojedine stranke urušavale, a kako su stasale nove političke opcije. Zato se u zapadnoeuropskim državama, otkako su obični ljudi dobili pravo glasa, na taj dan odijevaju najsvečanija odijela i ponosno odlazi na birališta. Iako bi građani, odnosno birači, trebali sve četiri ili pet godina (koliko u većini zemalja traju mandati zakonodavnoj

i izvršnoj vlasti) kontinuirano nadzirati one na vlasti i odlučivati o njihovoj sudbini, znamo da je u praksi to drukčije. Oni koji se dočepaju vlasti mogu se na njoj i održati različitim koalicijama, smicalicama i manipulacijama, pa i kupovinom ruku u parlamentu... Tako da narod stvarno drži u šaci one na vlasti i u oporbi isključivo na dan izbora. Tada zapravo odlučuje o svojoj sudbini, a posredno i o sudbini onih kojima je politika zanimanje. Zato političari stvari ne prepuštaju slučaju, već u predizbornoj kampanji

– koja prethodi izborima, a trebala bi poslužiti informiranju birača o političkim strankama i kandidatima te njihovim programima – pokušavaju uvjeriti građane kako su baš oni najsigurniji i počesto jedini izbor. Obično računaju na političku neupućenost građana, ponekad i na njihovo slabo pamćenje, ali i podložnost suvremenim medijskim manipulacijama te svjesni da građani nikada ne biraju one najbolje, već one koji ih najbolje uvjere u svoju ispravnost. James Robinson je napisao kako se političke kampanje pretvaraju u „orgije emocija sa svrhom skretanja pozornosti sa stvarnih pitanja, a kako bi paralizirali i ono malo moždanih sposobnosti za zdravo rasuđivanje”. I stoga ne čudi što su mnogi birači na kraju kampanje više zbunjeni, nego informirani. A mnogi nisu sigurni za koga će glasovati i na sami dan izbora.

Glasovati za ideju

Jedna od najboljih analiza koju birač može napraviti prije izbora jest dobro proučiti programe za koje se stranke zalažu te imena kandidata na listama. Ondje treba tražiti ljude koji nam svojim životom i radom jamče da bi nas kvalitetno mogli zastupati. Često ondje završe stranačkim šefovima dragi ljudi, ali ako ne mogu motivirati stotinjak ili tisuću birača da baš zbog njih iziđu na

birališta, pitanje je kakva su oni dodatna vrijednost listi. Uvijek se glasa za ljude, a ne za stranke. Ili kako je govorio francuski guru političkoga marketinga Jacques Séguéla – glasuje se za ideju, a ne za ideologiju; za budućnost, a ne za prošlost; za vrijednost, a ne za funkciju. Glasuje se u biti za sebe, a ne za kandidata. Većina ljudi najčešće se pita: kakvu ću ja, moja obitelj i zajednica u kojoj živimo imati korist, ako određeni kandidat dođe na vlast? To je ključan filter za procjenu vrijednosti određenoga kandidata ili stranke. Zato su uvijek u prednosti oni koji su imali priliku zapošljavati, dijeliti donacije, činiti uslu-

nismo vidjeli na djelu. Uostalom, imali smo priliku nagledati se takvih i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Puno su zujali, ali malo meda davali. Charles de Gaulle davno je zamijetio – kako bi postao gospodar, političar se mora pretvarati da je sluga! A čini se da je kod nas sve manje i glumaca u politici.

Osobni ispred javnoga interesa

Izbori su uvijek spoj emocija i matematike. Zato će oni koji se ne vode isključivo osobnom koristi svoj glas dati onima koji su ih uspjeli emocionalno pridobiti, koga su upoznali, rukovali se s njime. Treći će među kandidatima tra-

Mnogi se politički kandidati kunu u poštenje, a ono za koju godinu saznamo za provizije i mita. Neki se kunu u nacionalne interese, a onda doznamo da su vlastitu naciju prodali za novac, poziciju ili popularnost ge jer su stvorili povezanu, pa i ovisnu strukturu. S druge strane, oni koji još nisu bili na vlasti uvijek mogu obećavati i nemoguće (posebice ako obećanja zvuče privlačno običnom čovjeku) jer nisu iskusili realnost političkoga života i težinu realizacije izbornih obećanja. A pritom uvijek možemo imati daleko bolje mišljenje o nekome, sve dok ga

žiti profil koji najbolje može odgovoriti izazovima trenutka poput oživljavanja gospodarstva, otvaranja novih radnih mjesta, zaustavljanja iseljavanja. Četvrti će uvijek glasovati za svoju ideološku i vrijednosnu opciju ma koga god ona ponudila, a četvrti pak, nezadovoljni postojećim stanjem, tražit će suprotnost postojećoj vlasti. Međutim i kod najboljih procjena i analiza – iskustvo nas uči – birač uvijek može pogriješiti. Ne kaže uludo naš narod: „Daj nekome vlast, pa ćeš vidjeti kakav je!” Doduše često kao svojevrsno opravdanje čujemo i uzrečicu kako vlast kvari ljude. Ne kvari vlast ljude, već očito mnogi koji ulaze u vlast nisu dorasli izazovima s kojima se susreću, odnosno nemaju dovoljno izgrađen karakter i duhovni profil kako bi se mogli nositi sa svim prljavštinama koje se nužno lijepe uz politiku. Tako mnogi obećavaju da će služiti, a onda se okruže poltronima kako bi što snažnije vladali, mnogi obećavaju da će r u j a n 2018 .

Živa je riječ Božja

Riječ Isusova Mk 10,42-45

Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.

RIJEČ mudrosti Ps 97 (96),1-2.5-6

Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja, nek’ se vesele otoci mnogi! Oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelji su prijestolja njegova. Brda se tope pred Gospodinom k’o vosak, pred vladarom zemlje sve. Nebesa navješćuju pravednost njegovu, svi narodi gledaju mu slavu.

Riječ PROROŠTVA Iz 9,6-77

Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Gospodina nad vojskama.

Danijel Stanić

10 svjetl ori jeci . ba

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

DANIELOVA

ČESTITOST Šesto poglavlje Knjige Danielove započinje naizgled jednostavnim izvještajem o organizaciji kraljevstva, gdje kralj Darije nad svojim kraljevstvom postavlja stotinu i dvadeset satrapa (Dn 6,2).

ažan je ovaj veliki broj da bi se mogla razumjeti i važnost one trojice koji su postavljeni kao pročelnici tim satrapima, a jedan je od tih pročelnika bio i Daniel (6,3). Čini se da Daniela pisac knjige zamišlja već kao starca. Naime, u prvom poglavlju Knjige Danielove govori se o tome kako je kralj Babilona Nabukodonozor Jeruzalem opsjedao treće godine judejskoga kralja Jojakima (Dn 1,1-2). Bilo je to oko 606. pr. Kr. Tom je prilikom u Babilon odvedeno nekoliko dječaka kraljevskoga roda, među kojima je bio i Daniel (1,3-7). Budući da piscu ove knjige nije bilo stalo do kronološke točnosti, redoslijed i imena kraljeva ne podudaraju se sa stvarnom kronologijom. Ipak, budući da je nakon Nabukodonozora spomenut još kralj Baltazar, koji zapravo nikad nije vladao kao kralj, i sada Darije, moglo bi se zaključiti da je ovdje mogao imati osamdesetak godina. 12 svjetl ori jeci .ba

Odgovornost za druge

Njemu, dakle, starcu, ali i strancu, kralj želi povjeriti posebnu odgovornost. Trebao je biti jedan od onih kojima će satrapi polagati račun (6,3). Da bi se moglo pratiti daljnje izlaganje, potrebno je ovdje oživjeti svijest da svatko ima neku odgovornost u životu. Ljudi su odgovorni jedni za druge, svatko na svoj način i u svojim životnim okolnostima. Mogu to biti neka prva, osnovna zaduženja u obitelji, na poslu, u školi, među prijateljima i poznanicima, u nekoj zajednici, no može to biti i izravna odgovornost za druge, u kojoj ponekad čovjek ima vlast ili moć nad drugima. Za svaku vrstu odgovornosti Bog, istina, daje pomoć, ali se od čovjeka zahtijeva i vlastita zauzetost. Imajući, dakle, na umu da svi ljudi imaju neku odgovornost u životu, promotrimo sada kako Darijevi pročelnici i satrapi traže povod ne bi li optužili

Darija (6,5). Daniel se, naime, toliko isticao svojim izvanrednim duhom, u čemu možemo prepoznati Božje djelovanje i poslušnost Božjim zapovijedima, da ga je kralj htio postaviti ne samo nad satrapima nego i nad ostalom dvojicom pročelnika (6,4). Time bi postao prva osoba po važnosti nakon kralja. Nije slučajno da Danielovi protivnici traže nešto što bi bilo u vezi s državnom upravom za što bi ga mogli optužiti. Odgovornost koju mu je kralj htio povjeriti ticala se državne uprave, pa bi ga najlakše bilo ukloniti ako bi mu se upravo na tom području pronašla neka greška. Pisac, međutim, zaključuje kako „ne mogoše na njemu naći ništa takvo, ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše vjeran, na njemu ni nemara ni ogrešenja” (6,5). Dobro bi bilo da se svatko osvrne unatrag i vidi može li poput Daniela reći da je tako savjesno vršio sve svoje zadatke, da je doista u svemu bio odgovoran.

Suočavanje s diskreditacijom

Kako na Danielu nisu našli nikakva propusta, odlučili su potražiti nešto protiv njega „u zakonu njegova Boga” (6,6). Podsjeća ovakav postupak na djelovanje totalitarnih sustava u kojima se, želi li se netko eliminirati, a nema mu prigovora s obzirom na profesionalno djelovanje, poseže za prokazivanjem ideoloških grešaka. Tako i zahtjev koji postavljaju pred kralja Danielovi protivnici, da zabrani upućivanje molbe bilo kojem bogu ili čovjeku osim kralju, pod prijetnjom bacanja u lavlju jamu (usp. 6,7-10), nema nikakve veze s upravljanjem kraljevstvom. Takav zahtjev, međutim, ima veze s diskreditacijom čovjeka. Želi se uništiti njegov dobar glas, njegova reputacija. U današnjim okolnostima, kad ne živimo u totalitarnom društvu, oblici slični ideološkoj diskreditaciji, mogli bi se prepoznati u nametanju određene „političke korektnosti” u društvu, koja se pak može kositi s uvjerenjima pojedinaca,

Franjevačka karizma

Piše fra Danijel Nikolić

SVETA GORA

LA VERNA Povijest gore La Verna, koja je za franjevački red bez sumnje jedna od najsvetijih, počinje s Franjom Asiškim i jednim plemićem iz Toskane koji su se Božjom milošću susreli oko 1213. godine. Prigodom toga susreta grof Orlando Catani darovao je Franji Asiškom i njegovoj braći ovu goru.

ranjo je ovaj dar prihvatio s radošću i od toga trenutka La Verna je postala mjesto molitve i pokore. Po svom značaju gora La Verna je najpoznatija ipak po tome što je bila sveto mjesto gdje je brat Franjo imao ekstaze i Božje objave, mjesto gdje se Krist na poseban način očitovao u povijesti preko rana (stigmi) utisnutih u Franjino tijelo na onim istim mjestima gdje ih je i sam Raspeti imao – na rukama, nogama i boku.

Druga najsvetija gora

Zanimljivo je kako su se upoznali Franjo i grof Orlando Catani. Vođen željom za mučeništvom, Franjo je odlučio otputovati u Maroko. Tako je jedan dan godine 1213. krenuo iz Porcijunkule s bratom Leonom na daleko putovanje. Spuštajući se u dolinu Marecchia zaustavili su se kod San Leoa, vrlo moćnoga dvorca. Tu 14 svjetl ori jeci . ba

je Franjo propovijedao nekolicini plemića među kojima je bio Orlando Catani, grof od Chiusija u Casentinu, današnjem Chiusi della Verna. Dirnut u srcu nakon divnoga propovijedanja, darovao je Franji jednu svoju goru. Ovaj događaj u Cvjetićima sv. Franje opisan je riječima grofa Orlanda: „U Toskani posjedujem za pobožnost vrlo prikladnu goru koja se zove La Verna. To je osamljeno i nenapučeno brdo i vrlo je pogodno za čovjeka koji bi htio živjeti u samoći ili koji bi htio činiti pokoru na mjestu udaljenom od ljudi. Ako ti se svidi, rado bih ga dao tebi i tvojim drugovima radi spasa svoje duše.” Putovanje u Maroko Franjo nikada nije ostvario, ali u tom trenutku on možda i nije bio svjestan da će upravo ta gora La Verna biti mjesto njegova mučeništva, mučeništva ne rukom čovjeka nego djelovanjem Krista raspetoga.

Prijateljstvo između Franje i grofa Orlanda nastavilo se i u sljedećim godinama (1216. – 1218.) kada je grof pomogao Franji izgraditi na brdu La Verna malu crkvu posvećenu svetoj Mariji od Anđela. I tako već osam stoljeća Franjina La Verna je sveta gora, čašćena i poznata u cijelom svijetu po čudesima koja je Bog učinio na svom sluzi, bratu Franji. Nakon Kalvarije, gdje se na poseban način na križu objavio Sin Božji, La Verna je najsvetija planina na svijetu. To je mjesto gdje je raspeti Krist očitovao svoju moć i slavu. Stoga je La Verna više od svetišta. To je mjesto gdje se dodiruje ono božansko i ljudsko. La Verna se često uspoređuje s osam poznatih biblijskih gora: Betel jer je La Verna također gora Božja; Horeb jer je bila gora božanske vatre; Sinaj jer je Bog na La Verni govorio Franji kao Mojsiju; Tabor jer se Franjo potpuno suobličio Kristu raspetome; Maslinska gora jer je na La Verni Franjo pronašao milost i proslavu Božju; Kalvarija jer je na La Verni Franjo bio raspet od Krista; Morija jer je Franjo bio asimiliran Kristu u žrtvi; Sion jer je La Verna gora kontemplacije. La Verna je bila vrlo važna za kontemplativni život koji je Franjo želio za sebe i za svoju braću, jer kontemplativni život prethodi apostolskom životu i radu. Gora La Verna bila je idealno mjesto za takav život. Na ovoj gori može se živjeti u siromaštvu, daleko od svih i od svega, može se moliti u tišini i činiti pokora, pogodna je za kontemplaciju, mjesto gdje se može potpuno suobličiti Kristu.

Sveta mjesta na La Verni

Postoji nekoliko posebno svetih mjesta na gori La Verna. Ona su sveta jer je sam Franjo na tim mjestima imao ekstaze i objave raspetoga Krista. La prima cella di s. Francesco, današnja kapelica sv. Marije Magdalene. Na ovom je mjestu Franjo obitavao i spavao na gori La Verni. Na tom je mjestu krajem XIV. stoljeća napravljena kapelica. U oltar ove kapelice umetnut je kamen

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

Posjetite naše knjižare Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111 Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

Reportaža

Tekst i fotografije Nikolina Marčić

Quo vadis, LIVNO? O

duvijek se iz livanjskoga kraja odlazilo, ali se i vraćalo. Odlazili su očevi, glave obitelji kako bi zaradili i svojoj obitelji omogućili pristojan život na tom prostoru. A danas odlaze svi, i stari i mladi, cijele obitelji. U Livnu uglavnom ostaju samo stari, oni koji nemaju priliku otići i oni koji ne žele otići nego nešto poduzeti i boriti se. Situacija nije više alarmantna, nego poprima oblike demografske katastrofe. Malo je ljudi ostalo u livanjskoj općini. Prema zadnjem popisu bilo ih je 34 133. Ima i onih koji uspijevaju dobro živjeti. Takvima je, u većini slučajeva, glavno zanimanje politika jer ona najlakše i najbrže osigurava egzistenciju. 18 svjetl ori jeci . ba

Razlozi odlaska identični su onima koji pogađaju cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ključna je ipak nezaposlenost, a vlasti, po običaju, ne čine ništa. Vlast u Livnu čine predstavnici hrvatskih stranki i ovo je grad u kojem uglavnom žive Hrvati kojih je sve manje. I dok ljudi bježe iz Livna u potragu za boljim sutra, vlasti bježe od problema, nemaju rješenja koje bi ponudili za ostanak, a izgleda da nemaju ni uvid u broj odseljenih. Ogorčenost ljudi koji odlaze trbuhom za kruhom i ravnodušnost vlasti uljuljanih u svojim pozicijama i u svojoj umišljenoj važnosti, dvije su krajnosti koje se nepomirljivo sukobljavaju i isključuju. Možda ne bi bilo loše kada bi

vlast pokazala da brine za one koji imaju namjeru otići ili kad bi barem imala uvid u broj odseljenih. Je li to previše tražiti? Još uvijek ima ljudi koji vjeruju da vlast treba ulijevati ljudima nadu. Ipak, sve veći broja Livnjaka dijeli mišljenje da ovdje nema budućnosti i prosperiteta jer su vrijednosti zamijenile mjesta, a prioriteti su krivo poredani.

Zidovi se ne mogu jesti

U trenutku dolaska u Livno iznenađujući je bio prizor punih ulica. Izgledalo je kao nekoć, u dobra stara, ali i ona ne tako davna vremena. Ali ne, ta se vremena nisu vratila. „Došli su oni iz dijaspore jer je ljeto i jer su se poželjeli svoga rodnoga kraja,

ali već u nedjelju nigdje neće nikoga biti jer će svi natrag svojim domovima u tuđinu”, objašnjava Zdenka Lijović, zaposlenica u industrijskom pogonu Pavić u Livnu. Prisjetila se, a s nama podijelila svoja sjećanja: „Nekada je ovdje bilo toliko života, mladosti i radosti. Nastava u školama bila je organizirana u dvije smjene i grad je uvijek bio pun djece. Sada postoji samo jedna smjena. Prijepodne, dok djeca idu u školu, u Livnu se osjeti živost. Popodne je prazno i pusto. Prođe tek nekoliko ljudi u znak da grad još uvijek diše, iako na jedno plućno krilo.” Broj zaključanih kuća samo se povećava. „Imamo pametne mlade ljude koji lako odustaju i još lakše odlaze jer zidovi se ne mogu jesti”, tvrdi Zdenka te nastavlja: „Crkve su nam poluprazne, državni se poslovi napuštaju, Bogu se sve manje moli, a sve više kuka i pita što nas je ovo snašlo.” Na pitanje može li se Livno nadati boljoj budućnosti nakon jesenskih izbora, Zdenka odgovara kratko i jasno: „Daj Bože!” Zasada je najbolja investicija u Livnu autobusni kolodvor. Kupuju se karte, najčešće u jednom smjeru što je pokazatelj da se povratku ne nadamo jer je, prema svim pokazateljima, Njemačka obećana zemlja. Nekako je uvijek tamo izgledalo bolje nego ovdje. Dok livanjska privreda propada, Zapad dobiva mlade i obrazovane ljude, željne rada. Oni popravljaju njihovu demografsku sliku, a u Livnu je ona sve gora. Sve su to ljudi koji su završili dobre fakultete, ali, nažalost, nema privrede koja bi taj potencijal prepoznala dok je Njemačka itekako oštroga vida kada su livanjski potencijali u pitanju. Za rješenje je, mnogi misle, već kasno jer su uništene ustanove poput kožare, tekstilne industrije, tvornice boja i lakova i mnoge druge koje su nekada bile siguran izvor prihoda i razlog zbog kojih su ljudi ostajali.

drugi se bore da ostanu i opstanu ulažući u privredu. Mljekara Livno jedna je od svijetlih primjera borbe i volje za opstankom. Međutim, i ovdje se naveliko razmišlja o budućnosti i koracima koje treba učiniti. „Mi se ovdje borimo jer želimo ostati. No, kada razmišljamo dugoročno, moramo biti spremni suočiti se s činjenicom da se sa smanjenjem populacije smanjuje i količina glavne sirovine, mlijeka”, navodi Darinko Mihaljević, zaposlenik livanjske mljekare zadužen za odnose s javnošću. Budućnost mljekare vidi u izgradnji farme na području Livna koja će opskrbljivati dovoljne količine mlijeka. Situaciju oko iseljavanja okarakterizirao je kao strašnu za ovo područje: „Gladni moraju ići, ali što je s onima koji dadnu otkaz pa odlaze i odvode sa sobom cijele obitelji? Mi ljudi lako odustajemo jer je najlakše zaključati vrata i otići umjesto zasukati rukave i nešto poduzeti.” Na pitanje je li ikada pomislio otići, odgovara: „Jesam, pomislio sam, ali nisam mogao otići. Kad smo preživjeli rat i ovo ćemo. Trebamo samo raditi ono što znamo jer nam malo nedostaje do boljega”, zaključio je Mihaljević. Činjenica je da je vrijeme godišnjih odmora pa su ulice Livna ispunjene ljudima iz dijaspore. Ipak, u srcima Livnjaka

javlja se praznina jer znaju da se ljeto bliži kraju. Teško je onima koji moraju ponovno otići, a još teže onima koji ovdje bez njih ostaju u svakodnevnici monotonije polupraznoga grada. Vlast ne samo da ne vodi brigu o ovom kraju i njegovim građanima nego ne vodi brigu ni o posljedicama ovakvih prizora. Možda i ne znaju da se broj upisane djece u školama smanjuje dok broj ispisane neprekidno raste. To će najbolje znati oni koji svakodnevno rade u školama. Jedan od njih je i ravnatelj Srednje ekonomske škole u Livnu Miroslav Ćurić. Prošlo je 25 godina otkako je došao na mjesto ravnatelja i kaže da je ove godine brojčano stanje učenika najgore. Bolje stanje ne nalazimo ni u osnovnim školama livanjske općine. Najveći broj učenika upisan je školske 1964./65. godine, njih 6875, a školske 2012./13. brojka je pala na 2416. Osamdesetih godina prošloga stoljeća livanjske srednje škole brojale su oko 2254 srednjoškolca, a školska 2017./18. godina tek 930 učenika. Ovakva statistika je još jedna od posljedica masovnoga iseljavanja i sve su prilike da se ovaj trend neće zaustaviti. Kao glavne probleme zbog kojih Livnjaci odlaze Ćurić navodi nedostatak onoga čemu su nas učili naši djedovi i očevi, a to je rad i spremnost na

Sve manje djece u školama

Dok jedni spas pronalaze s druge strane bosanskohercegovačkih granica,

U mljekari se dnevno preradi 25.000 l mlijeka r u j a n 2 018 .

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

TO NIJE BILA

SLUČAJNOST Na vratima crkve sv. Katarine pisalo je da je zatvorena. Ionako nismo planirali ulaziti jer smo se sasvim slučajno našli ispred nje – šetajući Gornjim gradom u jedno lijepo ljetno popodne. Toga vikenda sinovi i ja stigli smo u Zagreb. Ovaj put bez moga supruga, a njihova oca.

ad se razbolio, Matthew je poželio još jednom vidjeti Hrvatsku. Planirali smo da na ovaj put pođemo zajedno, jer nismo očekivali da će se bolest tako brzo razviti i uzeti ga. Dečki i ja smo ipak otputovali sami. Koliko god teško, za mene je naše putovanje bilo neizostavan dio tugovanja i iscjeljenja, a i želja da se barem nakratko skupa opustimo u sigurnosti i miru majčina doma. Po starom običaju, prvo smo prošetali do grada na kavu, gdje smo se slučajno našli ispred teških crkvenih vrata. „Tu smo se vaš tata i ja vjenčali”, objasnila sam im. Ivana, moja prijateljica i vjenčana kuma, koja je bila s nama u šetnji, povukla je kvaku i vrata su se, na naše čuđenje, otvorila. Ušli smo nelagodno i potiho, da ne bismo poremetili mir i samo da nakratko dečki vide unutrašnjost 22 svjetl ori jeci . ba

prelijepe crkve sv. Katarine. S drugoga kraja svećenik je provirio kroz vrata sakristije. Sigurno je očekivao nekoga za sastanak, ali iako mi nismo bili ti koje je čekao, nije nas zamolio da iziđemo. Zastala sam na stepenici s koje smo, prije osamnaest i pol godina, tata i ja krenuli prema oltaru gdje me je čekao moj dragi. Osjetila sam radost i uzbuđenje toga trenutka, a onda ogromnu tugu spoznaje da ih više nema – ni moga oca, ni supruga. Oboje su preminuli od karcinoma. Bol mi je stegnula grudi i potaknula silu suza koje nisam mogla obuzdati. „Vrati se u sadašnji trenutak”, pomislila sam. Bog i ljubav su ovdje. „Moraš biti jaka zbog djece”, sjetila sam se riječi moje majke. Kraj mene su stajala tri velika, prekrasna mladića – rođena iz ljubavi, odgajana u pažnji i zajedništvu braka u kojem smo do kraja ispoštovali

obećanja koje smo jedan drugome dali na ovom mjestu: „Voljet ću te u dobrim i teškim danima, u bolesti i zdravlju.” Zagrlila sam sinove. Naš zagrljaj bio je molitva zahvalnosti, jer ništa drugo nismo u tom trenutku trebali. Ništa nismo mogli promijeniti – jedino odluku da nastavimo živjeti i pronaći radost u svakom trenutku. Izišli smo iz polumračne crkve van na sunce. Otrgli se tuzi i žaljenju za životom koji je iza nas i krenuli dalje. Kod Gričkoga topa sjedio je ulični svirač i svirao jednu od najdražih pjesama moga tate. Ovo je bilo, uz otvorena vrata crkve, još jedno malo čudo kroz koje sam čula: „Dobro došla doma!” Toga dana smo dugo šetali. Dečki su komentirali koliko mladih ljudi ima na ulicama i u kafićima. „Svi super izgledaju, obučeni u ‘hipster’ stilu”, primijetio je jedan od njih. Najmlađi je zastajkivao kraj štandova na kojima su se prodavali dresovi hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu, planirajući što će si kupiti svojim džeparcem. A treći je oduševljeno snimao krov crkve sv. Marka. Ja sam s druge strane registrirala pozornice na kojima su se održavali ljetni programi, ali su toga dana sve bile prazne. Popela sam se na jednu i u šali objavila upit na društvenim mrežama: „Tu sam, imam gitaru i zabavan repertoar. Kome da se javim za mjesto u rasporedu?”

Tužni zbog rastanka

Vrijeme je prošlo brzo. Obišli smo obitelj, posjetili Zadar, Silbu, Split i Rab, jedrili s prijateljima i kupali se u čistom moru. Na svakom mjestu koji je Matthew volio zastali bismo da osjetimo njegovu ljubav. Nogometaši su pobijedili u utakmici odigranoj na moj rođendan, pa zatim na rođendan moga najmlađeg sina koji je zaozbiljno posvojio svoje hrvatsko podrijetlo i s naljepnicama na licu ponosno hodao po ulicama i plažama. Veselili smo se svježoj i finoj hrani, pecivima, kavicama i sokovima,

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

SVE SE MOŽE

POPRAVITI Demokracija je neuspješna jer i glasači i političari imaju mane koje se ne mogu ispraviti. Glasači su lakovjerni, jednostrani i skromnih mogućnosti za kritičko razmatranje. Oni biraju političare koji ili imaju bogatstvo ili su u životu postigli neki uspjeh. Ipak, glasači najradije biraju one koji imaju prestiž – sposobnost da imponiraju u svakoj situaciji i to bez ikakve diskusije. U usporedbi s prestižem nevažni su talenti, čak i genijalnost.

lasači nikad neće izabrati nekoga sličnog sebi – zato što ljudi njihova ranga u njihovim očima ne uživaju nikakav prestiž. Ali prestiž nije dovoljan za pobjedu. Da bi političar bio izabran, mora laskati požudama i taštinama glasača. Nadalje, mora ih obasuti najvećim ulagivanjima i ne štedjeti s najfantastičnijim obećanjima. Ako je glasač radnik, treba što više vrijeđati poslodavce. Protukandidate treba ugušiti ponavljanjem tvrdnji da su zadnji nitkovi i da su počinili neizmjerne zločine. Neiskusni protukandidat bezuspješno će se 24 svjetl ori jeci . ba

braniti argumentima, iskusni će uzvratiti uvredama. Politički program treba biti što mutniji i općenitiji da protivnici ne bi mogli kasnije dokazivati da nije ispunjen. Obećanja, naprotiv, mogu biti pretjerana do mile volje. Kada političar obećava bez straha, postiže odmah opipljive efekte, a to ga ne obavezuje u budućnosti. Naime, na svakim se izborima iznova potvrđuje da glasači nikad ne provjeravaju koliko su političari ispunili predizborna obećanja, nego se glasa za onoga s najviše prestiža. I tako u krug.

Misli koje ste upravo pročitali niti su moje niti su napisane o Hrvatima – njih je koncem 19. stoljeća napisao mrzovoljni francuski mislilac Gustave Le Bon. Nismo dakle mi prvi otkrili da se demokracija sastoji od ciklusa u kojima se divovska obećanja smjenjuju s patuljastim ispunjavanjima, pri čemu rezultati prethodne vlade malo ili nimalo utječu na izbor iduće.

Apstinencija i rezignacija

Prva posljedica toga je velika apstinencija – birači znaju da političari rade budale od njih pa im je mrsko izići na izbore. Stranke se zbog toga ne uzrujavaju jer će uvijek barem netko glasati, pa svoju izbornu retoriku usmjeravaju na one koji ih pouzdano podržavaju. Odnos stranaka i njihovih birača sličan je odnosu kupca i trgovina – kada želite nešto kupiti, odete u trgovinu gdje i inače kupujete jer očekujete da ćete to tamo naći; tek ako toga nema, počinjete obilaziti trgovine gdje je manje vjerojatno da tražene robe ima, a tek u krajnjem očajanju odlazite onamo gdje je skoro nevjerojatno da ćete išta naći. Tako se i stranke obraćaju najprije svojem provjerenom biračkom tijelu, a samo ako se ono osjetno smanjilo, počinju mijenjati svoju retoriku, pa se obraćaju nekim drugim glasačima, ponekad i sasvim neočekivanima. Druga posljedica je da stranke nisu koncentrirane na četiri godine mandata, nego samo na izbore. Radile – ne radile, isto im je, pa onda ne rade. Budući da izbori u svijesti birača ionako sve resetiraju na nulu, stranke izbore dočekuju defetistički i fatalistički – umjesto da izbori budu nagrada za rad (ili kazna za nerad) stranke se jednostavno nadaju čudu. Tako apstinencija glasača i pasivnost stranaka blokiraju društvo – pri čemu su političari pasivni samo u radu za opću dobrobit, nipošto ne i u korupciji. To sve zajedno, u negativnoj spirali, sa svakim novim izborima donosi sve veću apstinenciju i sve veću rezignaciju.

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

SKLAPANJE ŽENIDBE

PRED LAICIMA U prošlom broju revije već je rečeno da su s obzirom na redoviti kanonski oblik ženidbe valjane samo one ženidbe koje se sklope pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje za sudjelovanje ovlasti jedan od njih dvojice, tj. pred posvećenim službenicima.

adaća njih, kao službenih svjedoka, jest ta da u ime Crkve traže i primaju privolu od zaručnika uz prisustvo dvojice svjedoka (kan. 1108 §1). Ipak, od ovoga pravila postoji izuzetak jer se već u kan. 1112 §1 kaže da u područjima gdje nema svećenika ni đakona (recimo u misijskim crkvenim područjima gdje zbog vrlo maloga broja prisutnih svećenika nisu u mogućnosti stalno boraviti s vjernicima ili u slučajevima konstantnoga progona Crkve od strane državnoga režima gdje Crkva nema pravo javnosti) dijecezanski biskup može s prethodnim dobivenim povoljnim mišljenjem biskupske konferencije i s izričitim dopuštenjem Svete Stolice dati ovlast i laicima (muškim i ženskim osobama) da sudjeluju u sklapanju sakramentalnih ženidaba. Jednostavnije rečeno, mjesni biskup može delegirati i laike da budu službeni svjedoci koji će u ime Crkve tražiti i primiti privolu zaručnika, bilo 26 svjetl ori jeci . ba

za pojedinačne slučajeve (pojedinačna delegacija) ili za sve ženidbe (opća delegacija) koje se budu sklapale tijekom određenoga vremenskog razdoblja i u određenim okolnostima koje postoje u toj biskupiji. Da bi bilo jasnije, treba napomenuti da ovdje nije riječ o potrebi dva svjedoka – oni su naravno i dalje potrebni – nego je sada riječ o laiku kao ovlaštenom predstavniku Crkve koji će zamijeniti prisustvo posvećenih službenika (biskupa, svećenika, đakona). Zakonik u kan. 1112 §2 navodi i određene kvalitete koje laici moraju imati da bi mogli primiti jednu takvu ovlast: prikladnost (da se ipak radi o uzornim vjernicima koji osim uz pozitivne ljudske kvalitete imaju i one vjerničke u skladu s katoličkom vjerom i moralom); sposobnost poučavanja zaručnika (misli se na posjedovanja dostatnoga znanja o sakramentalnoj ženidbi koje se odnosi na samu njezinu narav, svrhu, bitna svojstva, tj. na njezinu jednost i nerazrješivost

o čemu je već više puta bilo riječi); pravilno obavljanje ženidbenog bogoslužja (da su poučeni na ispravan način u ime Crkve tražiti i primiti ženidbenu privolu i prema obredniku obaviti bogoslužni obred vjenčanja).

Dokazivanje slobodnoga stanja

Kanon 1113 dalje navodi da prije nego vlastiti župnik podijeli pojedinačno ovlaštenje ili delegaciju nekom drugom svećeniku ili đakonu za prisustvovanje ženidbi, potrebno je prvo sve učiniti što pravo određuje za dokazivanje slobodnog stanja zaručnika, odnosno utvrditi da se ništa ne protivi valjanom i dopuštenom sklapanju same ženidbe (da ne postoje elementi koji bi isključivali ženidbenu privolu te da ne postoji nikakva zapreka koja bi ženidbu činila nevaljanom, odnosno zabrana koja bi je činila nedopuštenom). Temeljni dokument od kojega se treba poći u ovoj istrazi jest krsni list, koji ne smije biti stariji od šest mjeseci.

Sjetite li se ponekada s koliko ljubavi su hranu pripremale vaše majke ili bake? Možete li zamisliti zimu bez ukusne domaće zimnice? Oživite sjećanja i ove zime vratite tradicionalne kulinarske specijalitete na obiteljski stol po recepturi s. Anđelke. Kuharicu možete naručiti na broj telefona

033 726 200

VIJESTI Proslava blagdana sv. Klare

Obljetnica smrti Jure Radmana

Svjetlo riječi

BRESTOVSKO – U subotu, 11. kolovoza 2018. godine, svečano je proslavljena svetkovina sv. Klare u jedinomu samostanu sestara klarisa u BiH. Sveto misno slavlje predvodio je profesor na franjevačkoj teologiji i gvardijan samostana na Bistriku fra Slavko Topić, u koncelebraciji s provincijalom Bosne Srebrene fra Jozom Marinčićem te još nekoliko svećenika iz susjednih župa. U svom obraćanju okupljenom puku ispred samostana sv. Klare, fra Slavko je poručio da je sv. Klara vidljiv znak nevidljivoga Boga i u tom duhu donio nekoliko zgoda iz njezinog svetačkog života. Potom je sv. Klaru, ali i današnje ljude usporedio s ekranom jer im se na licima zrcali duša. „Kada je prije mnogo godina izumljena televizija,

Obljetnica smrti fra Lovre Karaule Svjetlo riječi/fra Tomislav Svetinović

LJUBUNČIĆ/LIVNO – U nedjelju, 22. srpnja 2018. godine, u Žiroviću, župa Ljubunčić, obilježen je spomen na mučeničku smrt i stradanje domaćeg sina ove župe fra Lovre Karaule. Sveto misno slavlje, u koncelebraciji s još šest svećenika, predvodio je i pod njim propovijedao fra Mirko Filipović, župnik župe sv. Franje u Žeravcu u Bosanskoj Posavini. Obljetnica mučeničke smrti ovoga velikana obilježava se već 14 godina, a ove godine je na taj datum održan i susret redovničkih zvanja župe Ljubunčić koji se inače održava svake četvrte godine. Stoga su obljetnica i susret bili prilika da okupljeni vjernici s redovnicima i redovnicama odaju poštovanje fra Lovri za sve ono što je nesebično činio za života. U svojoj homiliji fra Mirko je ukazao na realnost osobe ovog velikana 28 svjetl ori jeci . ba

Svjetlo riječi

kao revolucionarno sredstvo komuniciranja, sv. Klara je izabrana za njezinu zaštitnicu“, naglasio je fra Slavko. Pred kraj misnog slavlja slijedio je tradicionalni blagoslov i podjela kruščića, a slavlje se nastavilo u župnom dvorištu. Samostan sestara klarisa na Brestovskom taj dan je obilježio 30 godina svoga postojanja i do danas je jedini u cijeloj Bosni i Hercegovini. Danas u njemu živi osam sestara koje, po uzoru na svoju utemeljiteljicu, svakodnevno obogaćuju svoj dan radom i molitvom.

SVILAJ/ODŽAK – Od 7. do 8. srpnja obilježena je obljetnica mučeničke smrti Jure Radmana, mladića koji je u vrijeme komunističkoga režima 1946. godine strijeljan u 22. godini života. Obilježavanje je u njegovu rodnom mjestu Svilaju, u župi Imena Marijina, započelo u subotu, 7. srpnja, predstavljanjem knjige o Jurinu liku i djelu dok je u nedjelju, 8. srpnja, slavljena sveta misa koju je predvodio vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić. Jure je svojevremeno bio novak Bosne Srebrene, ali je novicijat napustio kako bi pomogao svojoj majci pošto mu je ubijen otac. Ipak, smrt je uskoro zadesila i njega.

Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Naglasio je kako kod svakog pa tako i kod katolika postoji stalna tendencija stvaranja mitova o velikanima, a zapravo bi trebali biti skromni i ponizni te na stvari gledati realno i objektivno. „Upravo se u tome očituje lik fra Lovre. Bez imalo pretjerivanja i težnje da se od njega pravi mit, fra Lovro je čovjek koji zavrjeđuje veliko poštovanje katoličkog puka, a posebno ovoga iz livanjskog kraja“, istaknuo je fra Mirko. Na kraju propovijedi opomenuo je livanjski puk da ne smije zaboraviti ni zapostaviti lik

i djelo fra Lovre Karaule, nego ga, poput livanjskoga brenda, promovirati gdje god se nalazili. Lik fra Lovre Karaule sve više biva prepoznat među običnim pukom, a samim time raste interes da se počne s prikupljanjem građe o njegovu bogatom životu što bi zasigurno jednoga dana doprinijelo proglašenju fra Lovre blaženikom. U toj vjeri i nadi puk ove župe zajedno sa svojim svećenicima će i narednih godina dolaziti na mjesto stradanja fra Lovre Karaule i moliti u sjećanju na njegovu mučeničku smrt.

U Ovčarevu održan susret obitelji Svjetlo riječi/Danijela Lovrić

OVČAREVO – Na Međunarodni dan mladih, u nedjelju, 12. kolovoza 2018. godine, župa sv. Mihovila arkanđela u Ovčarevu upriličila je susret za obitelji koje su se rado odazvale i učinile Dan Gospodnji drukčijim nego inače.

Oblačenje novaka Bosne Srebrene SR/fra Matej Juričević

PETRIĆEVAC – U utorak, 10. srpnja 2018. godine, u ime Franjevačke provincije Bosne Srebrene, provincijal fra Jozo Marinčić primio je u Novicijat pet mladića, kandidata za redovnički poziv po uzoru na sv. Franju. Franjevački habit su po prvi put obukli: fra Spomenko Hričak (Petrićevac, Banja Luka), fra Tonči Šarić (Bila, Livno), fra Matej Juričević (Uskoplje), fra Dario Laštro (Busovača) i fra Tomislav Vidović (Bugojno).

Proslava je započela slavljem sv. Mise koju je predvodio kapelan i duhovni asistent Frame fra Julijan Madžar. U prigodnoj propovijedi, s ružom u ruci, fra Julijan je poručio mladima da su upravo oni ruže. „Čineći dobra djela, ruža ostaje netaknuta, lijepa i primjer je drugima. No, ako malo skrenemo s dobrog puta, latice će početi opadati, a mi izgubiti svoj sjaj“, objasnio je fra Julijan.

Sveto misno slavlje predvodio je provincijal fra Jozo uz koncelebraciju meštra novaka fra Marinka Baotića, meštra postulanata fra Josipa Mrnjavca, prvog prefekta sjemeništaraca fra Josipa Ikića i još nekoliko svećenika. Fra Jozo je u propovijedi podsjetio na Kristove riječi kako je najteže biti prorok u svom kraju, a novake ohrabrio na mir i ustrajnost kroz godinu novicijata koja slijedi. Svečano primanje franjevačkoga habita dogodilo se samo nekoliko dana nakon stote obljetnice smrti poznatoga bosanskog franjevca fra Ivana Franje Jukića, podrijetlom iz Banje Luke.

Nakon svetog misnog slavlja uslijedio je prigodni program u obiteljskom duhu. Obitelji su mogle doživjeti važnost i ljepotu obiteljskog zajedništva, te se uvjeriti da im je za sreću potrebno vrlo malo. Nažalost, danas obitelji imaju sve manje vremena za zajedništvo, molitvu, igru, smijeh pa je ovaj susret bio pravo osvježenje kako za župu tako i za obitelji koje joj pripadaju. Inače, župa svake subote organizira redovite zabavno-kreativne radionice pod geslom „Pustite dječicu neka dolaze k meni.“ Radionicu su osmislili i vode mladi župe Ovčarevo zajedno sa svojim fratrima „ujacima.“ „Nadamo se da će ovakvi susreti potaknuti obiteljsko zajedništvo i rad u vjeri, ljubavi i molitvi, a mi, inspirirani novim idejama, idemo u susret novoj nedjelji“, poručili su mladi župe Ovčarevo.

Posveta crkve i oltara Svjetlo riječi/fra Tomislav Vidović

SUHO POLJE/KUPRES – U nedjelju, 12. kolovoza, u crkvi Uznesenja BDM u Suhom Polju proslavljena posveta crkve i oltara. Obrede je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kardinal Puljić. Crkvu je otključao župnik fra Marko Jukić, a potom su svi u procesiji ušli unutra. Uslijedila je posveta vode i blagoslov svih prisutnih, a za vrijeme svete Mise nadbiskup i župnik potpisali su povelju koja je ugrađena u oltar s moćima sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kardinal je, potom, krizmom pomazao oltar i dvanaest križeva. Nakon euharistijskog slavlja druženje je nastavljeno u prostorijama župne kuće. Tijekom Domovinskog rata crkva u Suhom Polju je bila minirana. Godine 1998. započelo se s izgradnjom nove. Za samo dvije godine, iako nedovršena, bila je u upotrebi, a u cijelosti je uređena za mandata župnika fra Marka Jukića. r u j a n 2 018 .

VIJESTI Franjevačka ljetna škola duhovnosti fra Joso Oršolić

SREBRENICA - Od 19. do 22. kolovoza 2018. godine u Srebrenici je održana Franjevačka ljetna škola duhovnosti. Ovogodišnji predavač na temu: „Sveti Franjo Asiški – uzor i za naše vrijeme“ bio je fra Ivan Šarčević, profesor pastorala, a školom je koordinirao fra Joso Oršolić, župnik župe Zvornik i Srebrenica. Ova škola je bila prigoda i za posjet važnijih povijesnih lokaliteta iz franjevačke prošlosti, a sudionici su molili za duhovnu i materijalnu obnovu te mir među svim narodima BiH.

Pet svećeničkih jubileja Svjetlo riječi/Brankica Lukačević

PLEHAN – Dana 18. kolovoza u župi sv. Marka na Plehanu proslavljeni su svećenički jubileji petorice franjevaca Bosne Srebrene, rodom iz ovoga kraja. Dijamantni jubilej – 60. godina misništva proslavio je fra Kazimir Rehlicki, član franjevačkog bratstva na Plehanu, a 55 godina misništva fra Zlatko Mata-

30 svjetl ori jeci . ba

Proslava Porcijunkule Svjetlo riječi/fra Dario Laštro

LIVNO – U četvrtak 2. kolovoza, na blagdan Gospe od Anđela filijalna Crkva u Guberu proslavila je patron. Svečano misno slavlje predvodio je meštar novaka fra Marinko Baotić u koncelebraciji s još nekoliko svećenika. U prigodnoj propovijedi, fra Marinko je naglasak stavio na povijesni utjecaj franjevaca na marijansku pobožnost te odanost ljudi Majci Mariji. Također je upozorio kako sve više mladih ne vidi smisao obiteljske molitve, a postaju sve više skloniji psovkama. Sveta misa je protekla svečano i dostojanstveno, a druženje je nastavljeno do popodnevnih sati. nović, župni vikar u Potočanima. Župnik na Foči fra Jozo Gogić, župnik u Svilaju fra Mladen Jozić, i plehanski gvardijan fra Anto Tomas proslavili su 30 godina misništva. Uz jubilarce na oltaru je suslavilo još 30-ak svećenika, a plehanska ljepotica – župna crkva, koja se polako i iznutra obnavlja, bila je puna vjernika. Na početku mise jubilarac fra Zlatko blagoslovio je misnicu dijamantnog

Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja Svjetlo riječi/fra Davor Petrović

TRAVNIK – U nedjelju, 26. kolovoza 2018. godine proslavljena je svetkovina Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Bukovici na obroncima Vlašića. Sveto misno slavlje predvodio je gvardijan samostana u Gučoj Gori fra Drago Pranješ uz koncelebraciju fra Davora Petrovića, fra Velimira Valjana i fra Slavka Petrušića. Fra Drago je u svojoj propovijedi istaknuo kako je danas teško biti prorok poput sv. Ivana Krstitelja jer je u ovo vrijeme najteže reći istinu. Nakon svete Mise nastavljeno je pučko druženje na proplancima planine Vlašić. jubilarca fra Kazimira, koju je toga dana odjenuo. Propovijedao je fra Kazimirov nećak, isusovac na službi u Beogradu p. Anto Lozuk. U svojoj homiliji on se prisjetio mlade mise svoga ujaka fra Kazimira na Plehanu 1958., koju je slavio tada na latinskom, a on mu je kao nećak bio zadužen recitirati riječi „Iz kaleža Gospodnjeg ti si danas pio”. U pozdravnom govoru gvardijan fra Anto je iskazao svoju radost što će taj dan biti upisan u povijesti Plehana jer uz to veliko slavlje toga su dana s izvođačima radova potpisali ugovor o nastavku izgradnje muzejsko-galerijskog prostora i početak zemnih radova na novom samostanu na Plehanu. U ime Bosne Srebrene jubilarcima je čestitao tajnik provincije fra Damir Pavić. Bio je to uistinu veličanstven događaj kako za pusti Plehanski kraj tako i za cijelu Bosansku Posavinu, koja je nakon zadnjega rata ostala bez svojih vjernika, što pokazuje podatak da je u Derventskom dekanatu prije 1991. živjelo 50000 Hrvata katolika, a danas ih je u 15 župa tek 1000. Napomenimo da se u Plehanu dijamantna misa nije slavila unatrag 400 godina.

Proslavljen Dan obitelji Svjetlo riječi

KUPRES – U nedjelju, 29. srpnja 2018. godine, u župi sv. Obitelji u Kupresu proslavljen je Obiteljski dan na razini BK BiH. Euharistijsko slavlje je predvodio predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački. Idejni začetnik održavanja Obiteljskoga dana je biskup Marko Semren.

Proslava Uznesenja BDM Svjetlo riječi

U srijedu, 15. kolovoza 2018. godine, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, mnoge su župe u Bosni i Hercegovini proslavile naslovnika župe. Župa Rama-Šćit proslavila je svoj patron svečanim misnim slavljem koje je predvodio fra Janko Ćuro, definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene i ravnatelj Franjevačkoga medijskoga centra Svjetlo riječi. Fra Janko je u svojoj propovijedi ukazao na temeljni aspekt Marijina života, a to je sloboda kao vrijednost duha. „Upravo je sloboda jedna od najuzvišenijih vrijednosti, ali samo onda kad se uz nju neraskidivo poveže odgovornost. A kako nema odgovornosti, sloboda se koristi za sve i svašta, a najčešće protiv nekoga ili nečega“, upozorio je fra Janko. Potom je ukazao na Marijnu slobodu riječima: „Nama posebno blizak i autentičan primjer slobodnog života u vjeri jest Blažena Djevica Marija. Cijeli njen život pisan je živim slovima pouzdanja, vjere i ljubavi i kao takav je poruka i putokaz i

Novi broj Communija Svjetlo riječi

Novi broj Communija (br. 132) posvećen je temi Mir. Nakon uvodnika Ivice Raguža svoje članke o miru pišu Jacques Cazeaux, Jean-Philipp Fabre, Johannes Brachten-

Mons. Uzinić je u prigodnoj propovijedi Katoličkoj Crkvi u BiH izrazio zahvalnost za golemi doprinos opstanku hrvatskoga naroda u BiH, ali i u Hrvatskoj unatoč masovnom iseljavanju ljudi. Naglasio je kako sadašnja situacija pravi besperspektivnost što dodatno povećava iseljavanja. Podsjetio je na važnost obitelji i molitve unutar nje rekavši: „Obitelji su bile mjesto molitve, sudjelovalo se na misnim

slavljima. Obitelji su bila mjesta solidarnosti i dijeljenja“, te je zaključio: „ Obitelji mogu i danas biti takve. Ljubav i dijeljenje bi trebale biti dvije temeljne točke za dobre obitelji.“ Obiteljski dan u Bosni u Hercegovini ujedno je i priprava za Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se održati 15. i 16. rujna ove godine u Splitu i Solinu pod geslom: „Obitelj – izvor života i radosti.“

našemu vremenu. Do dana današnjega, Marija u svim svojim intervencijama, zabrinuta kao najbrižnija majka za svoju djecu, neumorno usmjeruje, opominje, savjetuje i moli. Na kraju svoga obraćanja ohrabrio je ramski puk da prihvat Božji dar milosti kojim će se zaputiti tamo gdje svojim snagama nikada ne bi mogli. Jednako svečano bilo je u Tolisi kod Orašja, gdje je pred tisućama vjernika misu predvodio fra Kristijan Montina, definitor Bosne Srebrene. U povratničkoj župi Koraće u Bosanskoj Posavini vjernici su slavili Boga predvođeni fra Franjom Ninićem, župnim

vikarom u Tuzli, dok je u Uskoplju svečano misno slavlje naslovnika župe predvodio fra Žarko Relota. Najstarije marijansko svetište kod nas, ono u Olovu, primilo je ove godine uz Uznesenje BDM stotine hodočasnika, a misno slavlje predvodio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto. U livanjskoj župi Vidoši također je proslavljena svetkovina Velike Gospe, premda je prvotno naslovnik ove župe Bezgrešno začeće Marijino. Misno slavlje ondje je predvodio vlč. Mladen Parlov, profesor KBF-a u Splitu i redoviti kolumnist Svjetla riječi.

dorf, Jörg Ernesti, Étienne Gilson, Hans Maier, Gordan Črpić i Benoît Carniaux. U drugomu dijelu novoga broja Communija, u rubrici Osvrti, svoja promišljanja donose Elmar Salmann (o molitvi), Bernd Irlenborn (sakralna mjesta), Ivan Ivanda (teologija križa) i Tomáš Halik (katolicitet).

Na početku broja donosi se poseban tekst Milost i poziv bez opoziva. Osvrti na traktat ‘De Iudaeis’, autora pape emeritusa Benedikta XVI. To je, kako u uvodniku ističe Ivica Raguž, „prvi javni članak Josepha Ratzingera, nakon što se povukao sa službe”. r u j a n 2018 .

Retrospektiva

Piše fra Janko Ćuro

IZ EUROPE

U EUROPU Telegram sućuti

U povodu smrti Kofija Annana, bivšega glavnog tajnika UN-a, telegram sućuti u ime države BiH i u svoje osobno ime poslao je predsjedavajući Predsjedništava BiH Bakir Izetbegović. Druga su ga dva člana Predsjedništva Dragan Čović i Mladen Ivanić optužili za „zlouporabu pozicije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH”. U zajedničkom priopćenju istaknuli su da predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ne može istupati u ime cijele institucije ukoliko za to nema suglasnost druga dva člana, već isključivo kao bošnjački član Predsjedništva BiH. Dodali su da telegram „duboko zadire u domenu neprihvatljive političke kvalifikacije”. Odmah se oglasio gospodin Izetbegović saopćenjem u kojem navodi da je „potpuno nejasno što to u telegramu sućuti duboko zadire u domenu ‘neprihvatljive političke kvalifikacije’ i koju od neospornih činjenica Ivanić i Čović dovode u pitanje? Dovode li u pitanje da se u Srebrenici dogodio genocid nad Bošnjacima, koji je presuđen pred Haškim tribunalom i Međunarodnim sudom pravde? Dovode li u pitanje da su UN vlastitu ‘zaštićenu’ zonu prepustile pokolju? Ili, da je sam Kofi Annan 1999. 32 svjetl ori jeci . ba

godine javno objavio izvinjenje zbog grešaka koje su UN počinile tijekom rata u BiH, posebno apostrofirajući Srebrenicu, za koju je kazao da će ‘vječno progoniti našu povijest?’” Na kraju saopćenja navodi se kako je predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović kazao istinu „i za to mu nije trebala bilo čija suglasnost. Istina se ne može promijeniti, ne smije se prešućivati, i od nje se nitko ne može ograditi”. Evo nam još jednoga apsurda i to opet na račun muke i stradanja nedužnih ljudi u BiH. Dok nam sugrađani masovno odlaze u Europu, naši se politički predstavnici bave predstojećim izborima, koji se uvijek potvrde da su, po tko zna koji put, vođeni pod trostrukim motom: svi za jednoga – jednome sve. Apsurd je da iz Europe idemo u Europu, ali još uvijek pod tim pojmom podrazumijevamo uređene i prosperitetne države u kojima se zakon poštuje i u kojima postoji politička odgovornost. Prema ovim standardima, daleko smo mi od Europe. U prilog tome govore i ove, gotovo bismo mogli reći, izjave „zaraćenih strana”. Neosporno je kako se u Srebrenici dogodio genocid nad Bošnjacima. Nitko ne može osporiti da se UN uopće

nisu snašle u proteklom ratu u BiH (ni u svim ratovima u svijetu) i kako je njihovo djelovanje izgledalo poput djeteta koje pokušava prohodati. Sporna je zaključna rečenica u kojoj se kaže da je „Bakir Izetbegović kazao istinu, i za to mu nije trebala bilo čija suglasnost”. Ako zakon propisuje da svatko od njih trojice mora imati suglasnost druga dva člana kada nastupa u ime države BiH, onda se moraju poštivati zakon i institucije pa i ovakve (ne)uređene države koja ne bi mogla imati budućnost čak ni u laboratorijskim uvjetima. Zato je treba mijenjati, tražiti bolje i funkcionalnije državno uređenje. A dok se to ne dogodi, treba poštivati njezine zakone i uređenje koje je, između ostalih, potpisao i sam Bakirov otac Alija. Ne mogu sami političari određivati kad im treba ili ne treba suglasnost druga dva konstitutivna naroda jer se onda ulazi u vrlo opasnu zonu naše multikulturalne, multinacionalne i mutlireligijske države multi-istina. A kako ta zona izgleda, iskusili smo prije nešto manje od 30 godina. Poštovani Predsjednici, molimo vas da nas ne vraćate u ona vremena koja mi nikad nikome ne bismo mogli čak ni poželjeti.

Obnova samostana

Kad već govorimo o suglasnostima i istinama s jedne strane i poštivanju zakona s druge strane, ovih se dana navršava nešto više od godinu dana otkako čekamo suglasnost načelnika općine Novo Sarajevo Nedžada Koldže, stranačkoga kolege gospodina Izetbegovića, za renoviranje preostalih 20 % našega samostana na Kovačićima u koji bi smjestili studente na studiju u Sarajevu. Neosporna je istina kako su fratri sagradili svoj samostan na svojoj zemlji i to još dok su na Grbavici i Pofalićima pasle krave. Ne može se prešutjeti komunistički zločin istjerivanja fratara iz vlastitoga doma kako bi ga oteli i nacionalizirali 1948. godine. Sve su to istine koje se ne mogu

Pogled u dušu

Piše prof. dr. Snježana Šušnjara

POSLJEDICE

PRETILOSTI U postavljenim standardima i načinima življenja nešto se čudno događa. Kao da su se vrijednosti izokrenule. Stariji žele izgledati mlađe, mlađi starije. Stariji se iscrpljuju u teretanama, a mladi provode vrijeme pred ekranima i nemaju želje za komunikacijom, osim putem interneta.

ezultati su vidljivi i kod jednih i kod drugih. Jedni su fit i u kondiciji koliko im to godine dopuštaju, a drugi su uglavnom bez kondicije i nezainteresirani za ikakve tjelesne aktivnosti. Istraživanja pokazuju da je sve veći postotak mlade populacije s viškom kilograma te da se brojka samo povećava. Međutim, nije za odbaciti i pojavu poremećaja u prehrani (bulimija, anoreksija), kad mlada bića imaju pogrešno usmjerenu predstavu o hrani i svome izgledu. Puno je toga što bi trebalo spomenuti. Kad zazvoni na uzbunu, roditelji su na prvoj borbenoj crti. Teško im je prihvatiti istinu o svome djetetu te izmišljaju razne izlike da opravdaju stanje u kojem se dijete nalazi. Kad ih se upozori da dijete uzrasta od recimo 5 – 6 godina ima previše kilograma i da to ugrožava njegovo zdravlje, oni odgovaraju da ne mogu 34 svjetl ori jeci . ba

djetetu uskratiti slatkiše ili fast food jer djeca to vole. Pitanje je otkuda djeci ova navika. Brojke govore da kod upisa u prvi razred osnovne škole čak 10 % djece ima prekomjernu tjelesnu težinu.

Stiže epidemija pretilosti

U Americi se pretilost naziva „kugom novoga doba” i prisutna je i kod odraslih i kod djece. Pretilost mogu uzrokovati različiti čimbenici, počevši od genetskih zadanosti do načina života i prehrane. Upravo je usvajanje zdravih životnih navika u djetinjstvu najbolji način prevencije različitih bolesti kasnije u životu. Djeca kojoj se od malih nogu usađuju životne vrijednosti, a tu se podrazumijeva i odnos prema hrani i/ ili tjelovježbi, odrastat će u zdrave ljude. Pretila djeca približno su tri puta više ugrožena od različitih bolesti nego djeca koja imaju uravnoteženu prehranu i

čiji roditelji nastoje osigurati im zdrav i redovit obrok. Znanstveno je dokazano da djeca trebaju 60 minuta tjelesne aktivnosti svaki dan. Roditelji bi mogli skupa s djecom razvijati zdrave navike, provoditi vrijeme u prirodi i prakticirati zdrave tjelesne aktivnosti. Međutim, stvarnost je uglavnom drukčija i to se oslikava u današnjem društvu. Kao primjer, navest ću dva istraživanja provedena u Hrvatskoj u različitim vremenskim razdobljima. Prvo istraživanje, provedeno 2003. godine, pokazalo je da je u Hrvatskoj bilo 5 % djece s prekomjernom težinom i svega 2 – 3 % pretile. Za razliku od ovoga, istraživanje provedeno 2011. godine, na uzorku od 11 000 djece, pokazalo je da je pretilost kod djece u porastu. Rezultatima je utvrđeno da je 24 % prekomjerno teške i 13 % debele djece. Gledajući postotke i njihov nerazmjer, izgleda da epidemija pretilosti ubrzano dolazi. Europska komisija upozorava da u zemljama Europske unije čak 22 milijuna djece ima problema s prekomjernom tjelesnom težinom, a taj se broj svake godine povećava za 400 000. Također je važno istaknuti da kod djece i mladih koji imaju višak kilograma postoji veća opasnost da će u odrasloj dobi imati ozbiljnih zdravstvenih problema kao što su povišeni krvni tlak, dijabetes, bolesti srca i krvožilnoga sustava. Otkud ove pojave u djece? Primjetno je da djeca po cijele dane sjede pred različitim ekranima (TV, računalo, mobitel) te jedu nezdravu hranu koja se opet reklamira putem ovih medija, a relativno je jeftina i lako dostupna. „Djeca i mladi postaju pretili zato što previše jedu, a premalo se kreću”, objašnjava se u jednom izvješću američkoga Centra za kontrolu i prevenciju bolesti. Odakle dijete crpi ove štetne navike? Sve započinje u obitelji, a onda se proširuje kroz školu, druženja i kasnije, u odrasloj dobi, kroz radnu zajednicu. Kako je obitelj izvorište i dobroga i

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

FORZA

PA ZID Mogućnosti... Upravo to je ono u što se kune današnje društvo. Prilika da izabereš, promijeniš, ocijeniš... Informacije su dostupne, putokaza puno, a ljudi neodlučniji nego ikada.

oja poznanica Ana je mlada žena, akademski obrazovana, zaposlena na kreativnom radnom mjestu u struci. Vrlo ugodnoga vanjskog izgleda i bistroga pogleda. Jedna od onih svestranih koji vole čitati, koji sviraju, pjevaju, pišu, fotografiraju... Prostor joj je oduvijek bio i ograničenje i inspiracija, okvir i sadržaj njezina interesa. Tako strastveno planinari, biciklira, putuje i druži se s ljudima. Socijalno aktivna, svjesna. Reklo bi se živi punim plućima. U svakoj se pravoj priči prokrade neki ali, pa tako i u ovoj. Ništa ju nije u potpunosti ispunjavalo. Osjećala je da sve to nije dovoljno, da nešto nedostaje, da je nepotpuno. K tome, u godinama je kada se, nakon svega nabrojanog, očekuje da zasnuje svoju obitelj. Sigurna sam da su joj davno dosadila i direktna i indirektna pitanja u vezi s tim. Ona sama više je puta naglašavala 36 svjetl ori jeci . ba

da se uopće ne vidi u toj ulozi. Govorila je kako se umorila pokušavajući stalno svima ugoditi i pri tome je nekako zagubila sebe. Razmišljala sam o njezinim riječima i po tko zna koji put zaključila da u trenucima kada život ne ide po zamišljenoj crti, očito postoji i razlog zašto je tako. Osim toga, što zapravo znači da nešto ne ide po redu? Samo to da nije u skladu s našim jednostranim očekivanjima! I tko sam ja da bih određivala taj red, posebno drugima? Uglavnom, gurala je, savjetovala se, razgovarala, promišljala o tome što je to što ona zapravo želi. Nekoliko je puta pokušavala donijeti odluku, presjeći... I onda je jednoga dana objavila da je odlučila otići u samostan! Zatvoreni red. Kad sam je pitala zašto baš takav red, rekla je – Ili takav ili nikakav! Ne želim ništa polovično! Vjerujem da je upravo to način na koji mogu

najbolje ostvariti sebe. Razgovarale smo puno. Svjesna je, barem smatra da je, težine svoga izbora, s jedne strane, ali i nagovještaja smiraja koji dugo traži. Jednako kao i činjenice da uz svu volju i trud ponekad ipak ne možemo utjecati na događaje i sebe u njima. Dakle i dalje neizvjesnost... Mene su zanimale i neke čisto praktične strane takve odluke, one o kojima čovjek ne razmišlja. Tako mi je objasnila i da mora zatvoriti bankovne račune, odjaviti mobitel. Pitala sam ju i o tome što točno može ponijeti sa sobom kad konačno krene. Kako izgleda prosječan dnevni raspored unutra? Što se događa s njezinim osobnim imenom? Kako funkcionira zdravstvena zaštita? I tko je i kako može uopće posjetiti? Njezina je priča osobna, njezina, ipak samo mrvicu neobičnija od ostalih životnih priča oko nje, potrpanih obiteljskim zavjetom šutnje. Ono što je kod nje posebno jesu pojedine reakcije, komentari koje je izazvala jedna takva odluka: Pa zašto tako? Koja je svrha toga? Pa to je kao da više i ne postoji! A njezina obitelj? Zar to nije sebično prema njima? Što joj je uopće nedostajalo u životu? Imala je sve... Ne razumijem... U današnje vrijeme? Da, bila je neka naša glumica koja se tako zaredila u Španjolskoj, gdje li? Sada, navodno, živi po još strožim pravilima i u oskudnijim uvjetima, ako je to uopće moguće. Ali za nju kažu da je imala problema s ovisnošću, gledala sam u nekoj emisiji, ali ovo... Ne razumijem... A ja? Moram priznati, ostala sam zatečena! Manje samim konkretnim komentarima, puno više pravom koje si ljudi daju da zagrabe u tuđi pijesak i siju ga na vlastitom situ! Koliko bahatosti i sirove neobjektivnosti u viđenju svijeta oko sebe mora imati osoba koja sebi daje za pravo da ovako komentira, mjeri tuđi život? Život koji, eto, ima vrijednost samo ako se uklapa u neke vrlo tijesne, od mene skrojene kalupe? Pogotovo kad se u njih silom tiska nešto tako

Å irimo svjetlo. www.svjetlorijeci.ba

VIJESTI IZ SVIJETA Proslava 45. obljetnice HKM

Proslava Porcijunkule

FIA/SR

S. Karajica / SR

TRAUNREUT – U subotu 7. srpnja 2018. mladi Hrvati Misije u Traunreutu primili su sakrament svete Potvrde, a dan poslije u nedjelju je slavljena svečana sveta misa i slavlje u povodu 45. obljetnice HKM. Za ovu prigodu iz BiH je došao franjevac fra Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, koji je podijelio sveti sakrament krizme i predvodio svečanu svetu misu u povodu ove velike obljetnice. Biskup Semren je sve nazočne oduševio svojim riječima, a kasnije pjesmom, igrom, šalom – jednostavno franjevačkom radošću. Uz organizatora i domaćina fra Vislava Krijana i biskupa Semrena bio je nazočan također predstavnik nadbiskupije München zadužen za strance i njemački župnik grada Traunreuta vlč. Thomas Schlichting, zatim definitor Bosne Srebrene fra Kristijan Montina, župnik Pallinga fra Mato Oršolić te župni vikar iz Kufsteina fra Mirko Bobaš. Hrvatska katolička misija u Traunreutu administrativno pripada Nadbiskupiji München i Freising. S dolaskom trećega tisućljeća pastoralnu brigu za Hrvate u Traunreutu preuzimaju franjevci Bosne Srebrene. Prvi od trojice, fra Mogomir Kikić, ondje je djelovao do 2014. godine kad je na njegovo mjesto došao fra Pavo Filipović, kolumnist Svjetla riječi. No on je Misijom upravljao samo godinu dana pa je 2015. za novoga upravitelja Misije izabran fra Vislav Krijan. Danas ovoj zajednici Hrvata katolika pripada približno 4.000 duša.

SESVETSKA SOPNICA – U četvrtak 2. kolovoza, na blagdan sv. Marije Anđeoske u samostanskoj i župnoj crkvi u Sesvetskoj Sopnici kod Zagreba okupio se velik broj vjernika. Jutarnju misu toga dana predvodio je fra Stipo Karajica, samostanski i župni vikar u Sesvetskoj Sopnici. Središnje pak euharistijsko slavlje u 18 sati predslavio je fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije i predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u Hrvatskoj. U koncelebraciji su bili gvardijan sopničkoga samostana sv. Ilije fra Božo

38 svjetl ori jeci . ba

Marijansko hodočašće Hrvata Austrije FIA / SR

MARIAZELL – U subotu 30. lipnja 2018. održan je godišnji susret Hrvatskih katoličkih misija u Austriji i to hodočašćem Majci Božjoj u jedno od najvećih marijanskih svetišta u Europi. Gospi su u Mariazell hodočastili i vjernici HKM Kufstein u kojoj djeluju bosanski franjevci, a osim austrijskih, na ovom su hodočašću sudjelovali i drugi Hrvati raseljeni po svijetu. Hodočašće Velikoj Majci Austrije (Magna Mater Austriae), kako se u svetištu Mariazell naziva Majku Božju,

Lujić, župnik fra Zdravko Dadić, nekolicina župnika i drugih svećenika iz zagrebačkih župa te brojni članovi OFS-a, Frame i osobe obučene u narodne nošnje svojih zavičaja. Misno slavlje je skladnim sviranjem i marijanskim pučkim pjesamama uzveličao mješoviti župni zbor. Proslavi ovogodišnjega župnoga patrona prethodila je duhovna priprava kroz slavlje trodnevnica koje je prva dva dana predvodio domaći župnik fra Zdravko Dadić, a treći dan fra Ivica Perić, bosanski franjevac misionar u Ruandi. Nakon mise uočnice upriličeno je predstavljanje knjige Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba, autora Željka Garmaza iz Osijeka.

organizirao je voditelj HKM u St. Pöltenu fra Ilija Mijatović. On je pri Ravnateljstvu dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu naddušobrižnik za Austriju. Time je ponovno pokazao kako je pastoralna skrb hrvatskoga iseljeništva središte djelovanja Hrvatskih katoličkih misija diljem svijeta. Na početku svete mise sve nazočne hodočasnike pozdravio je superior vlč. Michael Staberl. Misno slavlje predvodili su Mirko Bobaš iz Kufsteina, zatim fra Ilija Matanović te voditelj HKM Beč fra Josip Koren. Nakon svete mise slavlje i susret Hrvata katolika iz cijele Austrije nastavljeno je ispred marijanske bazilike u Mariazellu.

Susret Hrvata BiH u Zagrebu Josip Tolić / SR

SESVETSKA SOPNICA – Prva manifestacija Kulturno-vjerska baština Hrvata Bosne i Hercegovine održana je 7. i 8. srpnja u Zagrebu, privukavši više od 20 zavičajnih zajednica i udruga Hrvata iz Hrvatske i BiH. Prvoga dana sudionici skupa imali su priliku susresti se s nadbiskupom vrhbosanskim Vinkom kardinalom Puljićem i hrvatskim članom predsjedništva Draganom Čovićem. U velikoj dvorani Matici iseljenika njih su pozdravili ravnatelj HMI i predsjednik Udruge bosanskih Hrvata Prsten Mijo Marić te samostanski i župni vikar u Sesvetskoj Sopnici i koordinator Organizacijskog odbora manifestacije fra Stipo Karajica. Drugi dan susreta započeo je svečanim mimohodom zborova i KUD-ova u narodnim nošnjama svojih zavičaja iz mjesne osnovne škole, sve do samostanske i župne crkve, te euharistijskim slavljem pred više od 2.000 vjernika koje je predvodio kardinal Puljić, uz koncelebraciju 14 svećenika. Misu je pjevanjem uveličao zbor Anima Una, a prenosile su je televizija Laudato te Hrvatski katolički radio.

Svjetski susret obitelji 2018. Svjetlo riječi

DUBLIN – Ovogodišnji Susret obitelji organiziran je u glavnomu gradu Irske od 21. do 25. kolovoza. Središnji događaji ovoga susreta odvijali su se u nazočnosti Svetoga Oca Franje, koji je u Dublin doputovao 25. kolovoza. Odmah po dolasku susreo se s predsjednikom Irske Michaelom D. Higginsom, a potom i s predstavnicima vlasti i diplomatskim korom Irske. U popodnevnim satima papa Franjo se susreo s mladim bračnim parovima u katedrali Majke Božje u Dublinu. Zatim je upriličio posjet mjesnomu samostanu franjevaca kapucina koji u Dublinu vrlo uspješno vode prihvatilište za obitelji bez doma.

Kardinal Puljić u poticajnoj se propovijedi dotaknuo važnosti zajedništva i svijesti o identitetu i korijenima, pozvavši pritom vjernike da se odreknu oholosti i budu ponizni. Upozorio je također neka se ne ostavljaju i zaboravljaju stari na ognjištima: „Bez obzira na to gdje pošli, čuvajte pamćenje svojih ko-

se s ciljem međusobnoga povezivanja Hrvata u Hrvatskoj i izvan njezinih granica, upoznavanje zajedničke tradicije, kulture i nošnje, zatim unapređenje zanimanja raseljenih bh. Hrvata te pružanje potpore u jačanju i očuvanju nacionalnoga, vjerskog i kulturnog identiteta, posebno u pojedinim

rijena iz kojih ste nikli jer narod koji zaboravi svoje korijene nema budućnost. Moramo znati voljeti i život jer onaj koji njiše kolijevku, taj gradi budućnost.” Dani Kulturno-vjerske baštine Hrvata Bosne i Hercegovine priređivat će

zemljama gdje Hrvati privremeno ili trajno žele živjeti. Pokrovitelji ovoga susreta bili su Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, gradonačelnik Milan Bandić i Grad Zagreb.

U večernjim satima je za sudionike Svjetskoga susreta obitelji upriličen tzv. Festival obitelji na trećem najvećem stadionu u Europi Croke Park. U jutarnjim satima posljednjega dana susreta upriličen je posjet Svetoga Oca marijanskom svetištu Knock u zapadnomu dijelu Irske. Po povratku u Dublin papa Franjo je u popodnevnim satima predvodio misno slavlje u glavnom gradskom parku Pheonix pred okupljenim mnoštvom obitelji. Potom je upriličen završni susret Svetoga Oca s irskim biskupima te ispraćaj i polazak za Rim. Ovogodišnji Svjetski susret obitelji 9. je takve vrste. Prvi takav susret organizirao je sveti papa Ivan Pavao II. u Rimu 1994. Najavljeno je da će sljedeći

Svjetski susret obitelji ponovno biti upriličen u Rimu. Na razini hrvatskoga naroda ove će se godine u rujnu organizirati Treći susret hrvatskih katoličkih obitelji –u Splitu i Solinu. Njemu su prethodili susreti u Rijeci (2015.) i Prvi nacionalni susret HKO, upriličen u Zagrebu 2011., uz nazočnost Svetoga Oca Benedikta XVI.

r u j a n 2 018 .

Politički (ne)korektno Stanje malodušnosti

Piše fra Pavo Filipović

DOBRA STARA

VREMENA? Dobra stara vremena! Poznata nam je ta nostalgična izjava. Pisac Daniel Retting tvrdi čak kako nas nostalgija usrećuje te kako je ona egzistencijalna potreba naše duše. Ona nam, prema Rettingu, pomaže svladati tugu i bol zbog nepovratno minulih i izgubljenih dobara i lakše podnijeti zla sadašnjice.

ini se kako je Homer prvi pokazao koja je njezina moć kada je opisao lik Odiseja i njegova putovanja. Deset godina mu je trebalo kako bi se vratio natrag u svoj zavičaj. Ono što mu je pritom bila najveća motivacija jest sjećanje na prošlost, na zavičaj i želja za povratkom. Homer takvo njegovo duševno stanje naziva nostos. Odisej, međutim, mora podnijeti velike patnje i boli kako bi prevalio svoje putovanje. Riječ koju Homer za to koristi je algos. Odatle naš pojam nostalgija. Mnogi drugi mislioci će, međutim, proturječiti Rettingu. Iznad svih Augustin u svomu 80. govoru: „Zla su i bremenita vremena!, kaže se. Nastojmo, međutim, dobro živjeti pa će i vremena biti dobra. Mi smo vremena. Kakvi smo mi, takva su i vremena.” I drugi pisci mu u tome daju za pravo. Anatole 40 svjetl ori jeci . ba

France jednom je negdje rekao kako „ništa nije toliko odgovorno za stara dobra vremena kao loše sjećanje.” S još više ironije će to izraziti Peter Ustinov: „Sada su stara dobra vremena za kojima ćemo čeznuti za deset godina.” Jesu li dakle prošla vremena bila bolja od sadašnjih, ostat će po svoj prilici zagonetka, a Biblija nas opominje kako takva pitanja ne spadaju u mudra pitanja. Osobno bih rekao kako postoje vremena poleta, zamaha, oduševljenja i vremena rezignacije, dekadencije, malodušja. Prva su iznjedrila romaniku, gotiku, renesansu, humanizam, barok itd. Druga su iznjedrila mračni vijek (10. st.), Zapadni raskol, Tridesetogodišnji rat, Stogodišnji rat itd. Čini mi se kako nećemo pogriješiti ako ovo naše vrijeme svrstamo upravo u ovu drugu kategoriju.

Doista je teško nijekati posvemašnju dekadenciju oko nas, kao i rezignaciju i malodušje koji iz nje proizlaze. Malodušnost zapravo i jest prirodna posljedica dekadencije. Strah od velikih društvenih nereda, terorističkih napada i prirodnih katastrofa, kao i skandali u religijskim zajednicama to stanje malodušnosti samo pojačavaju. Osobito se to bolno osjeća u ovo doba raspada obitelji, globalne korupcije, beskrupuloznoga kapitalizma i erupcije seksualnih nastranosti u društvu. Odatle onda te društvene anomalije s vremena na vrijeme znaju prijeći i u religijske zajednice, ali se u tome „prostoru” kudikamo dramatičnijima doživljavaju jer onamo naprosto ne pripadaju. „Nije moguće da ne dođu sablazni”, upozorio nas je Isus Krist. Ali malodušnosti rijetko što tako pogoduje kao vjerske sablazni. U jednome pismu upućenu Johannu Wolfgangu von Goetheu, 1795. godine, piše njemački književnik Friedrich von Schiller: „Na jedan sat hrabrosti i povjerenja ima ih deset malodušnosti.” Ako su veliki i snažni duhovi imali svoje borbe s malodušnosti, ne treba se čuditi običnomu čovjeku. Posebno danas, u vrijeme neviđenih skandala u Katoličkoj Crkvi, nije lako čovjeku vjerniku ne biti malodušan i ostati vjernikom.

Konac imperijalističkoga episkopata

Posljednjih dvadesetak godina na vidjelo izlazi, dapače „po krovovima se propovijeda” ono što se u tajnosti i skrovitosti činilo. Slučajevi drske zloporabe crkvene moći i pozicije nad „malenima” – djecom, mladima, časnim sestrama, nezaštićenima – od strane jednoga (nezanemarivoga) broja svećenika i biskupa zgrozili su svjetsku javnost. U Europi, Aziji, Africi i Americi zabilježeni su posljednjih desetljeća bezbrojni slučajevi seksualnoga nasilja, pedofilije, efebofilije i organiziranih homoseksualnih lobija u mnogim biskupijama. Problem

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

Posjetite naše knjižare Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111 Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

PiĹĄe Miljenka KoĹĄtro

Radosti, r t u j i t o r dob 42 svjetl ori jeci . ba

Oko sebe gledam bajku. Ova je stvarna. Donijelo ju je proljeće i nesebično je poklonilo svima, zatim je ljeto objeručke prigrli. Gledam mladu proljetnu šumu kako se pokorava i ljetu, cvjetne livade odolijevaju, slušam zujanje, leptiri lete, ptice cvrkuću... Vjetar se poigra i cvijet oplodi. U meni buja radost i neki poletan zanos. Da pitam tko je zaslužan za ovu ljepotu? Ne, ne ću, to je valjda svima znano. Ili se možda varam? Oči, misli, uši, usne, sve mi se zaljubilo u proljetnu svjetlost koja se neprimjetno prepusti ljetu i slavi svečanost postojanja i trajanja. Radost mi zarobi biće. Dobro jutro radosti, velim. Svemogući je sve lijepo posložio, toliko lijepo da nema mjesta prijeziru i mržnji. Kakav blaženi sklad. Zamolim Boga da ovu ljepotu i sklad zadrži što duže. Ptičica točno zna na koji grm će sviti gnijezdo. No, kukavica jaje položi u tuđe. Pčela uvijek znade na koji mirisni cvijet će sletjeti, cvijet zna kada će procvjetati i koju boju će imati. Bistri potočići ulijevaju se u rijeke, a one žure od izvora prema ušću. Sunce se nenametljivo miče od istoka prema zapadu. Čvrsto stojim na zemlji koja se „vrti”, divim se ljepoti prirode, a onda pogled šaljem prema Nebu, kao da mu kazujem kako je ovdje sve lijepo, ali postoji i ono nevidljivo oku, pa moja pjesnička duša traži malo mjesta i u nebeskom vrtu. Sjetim se da i korov raste na zemlji. Nema ga puno, ali pomislim što bi se dogodilo da se korov razmaše i malo-pomalo uguši ovu ljepotu. No, Svemogući je stvorio i korov koji zna biti agresivan, ali ne toliko da pokori proljetnu bajku. Opstati ili nestati? Otkud mi sada ovakvo pitanje kada znam da će ova bajka opstati. Čovjek je dio svega spomenutog. Nažalost, međuljudski odnosi znaju biti zamršeni i u čudnim igrama svjetla i tame pokvariti radost. Doći će i jesen. Raskoš proljeća i vrelina ljeta će nestati, a priroda će zaspati, odmoriti se da bi na proljeće iznova oživjela i ponudila bajku. Zima donese dozu tuge i sjete, ali i radosti, te i ona kao ptica selica odleti, nestane da bi proljeću ustupila mjesto. Na zemlji je ono materijalno,

prolazno; radosti i tuge, smijeh i plač... i proljeće, i vjetar, i čovjek... A rađanje i buđenje života, to je put ka trajanju u beskonačnosti. Živimo tu gdje živimo. Lijepa Zemlja, raznolik i privlačan komad podneblja. Čudno je, pored sve te ljepote, da nam djeca odlaze kako bi drugdje našla plodno tlo, bolji život i skladnije odnose. U većini slučajeva ne odlaze svojom voljom, ali ipak ponesu miris doma, koji ih prati i hrani nadom da će se uskoro vratiti. Životna plovidba se nastavlja i kada se usidriš u tuđe, nepoznate luke. Pitam se jesam li i koliko doprinijela takvom stanju? Ognjišta se gase, to je vidljivo. Praznina se uvlači u prostore gdje je nekada lepršala radost života. Zašto? Zar moj hrvatski narod uz ostale ne smije uživati ljepotu ovog podneblja, demokracije, takozvane demokracije, koja nemilosrdno isisava život i ljude ovog podneblja? Ta tobožnja pravda varljiva lica, prometnula se u pijanu grešnicu koja mjeri dvostrukim mjerilima. E, moj iscrpljeni narode, ostani svoj na svome u ovoj neprivlačnoj zbrci! Koliko još kušnji svladati nam treba? Teško pitanje. Izdržimo! Hoćemo li? Hoćemo i trebamo. Ja svakako želim reći: Dobro došla, radosti. Dobro jutro susjedi, dobro jutro sela i gradovi, dobro jutro proljeće, cvjetovi mirisni i cvrkutave ptice. Dobro jutro visoka planino, ravnico, brza rijeko, kamenu tvrdi, dječja iskrenosti, ljudska dobronamjernosti... Dobro jutro budućnosti, radosti i svima koje nisam spomenula a možda sam trebala. O radosti, ne napuštaj nas, prožmi naša bića. Bože, znam, mogli smo i bolje. Ipak, neka bude volja Tvoja. Daj nam mudrosti i hrabrosti da uvažavamo jedni druge, da radost udišemo kao zrak, molim Te. No, radosti nema bez slobode, slobode izbora, a slobodu ne bi trebalo mjeriti dvostrukim mjerilima. Ponekad je dovoljno samo ispružiti ruke, imati iskren osmjeh na licu i dobru volju, i tako dozvati radost, te je hraniti dobrim namjerama i znati zadržati je. Vrijeme je dragocjeno, a svaki pojedinac pozvan je napajati svijet dobrotom i doprinijeti širenju radosti. Moguće, zar ne?

r u j a n 2018 .

S našima u svijetu

ŽUPA SUĆURAJ

Tekst i fotografije: Stipo Marčinković

NAJLIPŠE MISTO

HVARA

Sućuraj je lučko naselje na istočnom kraju, punti otoka Hvara. Hrvati su se ovdje doselili u 7. i 8. st. poslije Krista s područja ušća rijeke Neretve. Prva crkva koja je ondje podignuta, crkva sv. Pelegrina, i samostan redovnika sv. Bazilija datiraju iz 9. stoljeća.

a temeljima toga samostana redovnici sv. Augustina u 13. st. sagradili su današnji samostan i crkvu sv. Jurja, svoga zaštitnika, po kojemu je mjesto dobilo ime. Već u to doba samostan su zapalili omiški gusari. Od sredine 12.

stoljeća nad otokom Hvarom i Sućurjem vladaju razni tuđinci, ponajviše Mlečani. Iako su Osmanlije pet puta napali, spalili i porušili Sućuraj, zbog turskih zlodjela i nasilja u Sućuraj su se 1646. godine sa svojim narodom doselili

fratri iz Zaostroga, a oni iz Živogošća 1647. godine. Zaostrožani su sagradili samostan i crkvu sv. Ante, a Živogošćani samostan i crkvu sv. Križa. Tako su u malom mjestu Sućuraj u 17. st., kao zlatnom vremenu sućurajske povijesti, bile tri župe, tri crkve i tri samostana. U to vrijeme ovdje su boravila tri biskupa, a u crkvi sv. Jurja ukopan je makarski biskup fra Bartul Kačić Žarković. U 18. stoljeću Sućuraj je u zastoju i nazadovanju, a u prvoj polovici 19. st. veliki broj Sućurana umro je od kuge i „od mizerije”. Siromaštvo i početak masovnoga iseljavanja u inozemstvo uzrokovala je peronospora, bolest vinove loze. Osnovna škola u Sućurju počela je raditi 1817., inicijativom fra Ante Šimića. Nastava se održavala u župnom dvoru. Učitelji su bili župnici. Do 1883. godine čak je i u crkvi službeni jezik bio talijanski. Od sredine 19. st. vrijeme je velikoga uspona i procvata Sućurja koji je dugo godina bio u rukama autonomaša, protivnika sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Nažalost, stara crkva sv. Jurja iz 13. st. srušena je 1896. po naredbi kotarskog poglavarstva u Hvaru. Godine 1897. sagrađena je nova kamena crkva sv. Jurja. Nešto poslije, s Prvim svjetskim ratom prekinut je sav procvat i uspon Sućurja u kojemu je zavladala glad i bolest „španjolica”.

Posljedice jugoslavenstva

Nakon 1918. godine u Sućurju je osnovana jaka projugoslavenska demokratska stranka i zloglasna organizacija jugoslavenskih nacionalista ORJUNA, čiji su članovi vladali općinom Sućuraj sve do 1939. godine. Do tada je hrvatska zastava bila zabranjena. Uvedena je ćirilica kao obvezno pismo. Više se učila srpska nego hrvatska povijest. Zbog preteškoga života u vrijeme Kraljevine Jugoslavije polovica Sućurja se iselila u inozemstvo. U Drugom svjetskom ratu ovdje uglavnom vladaju Talijani i Nijemci. Stoga su Sućurani masovno otišli u partizane. Godine 1944. anglo-američki 44 svjetl ori jeci . ba

Å irimo svjetlo. www.svjetlorijeci.ba

IZBORI 2018.

PORUKA BISKUPA BK BIH

PRILIKA ZA

NOVI POČETAK Sa svoga 73. redovitog zasjedanja, održanog u zgradi Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, 13. i 14. srpnja 2018., biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uputili su Poruku članovima svojih biskupijskih zajednica u vezi s listopadskim Općim izborima u Bosni i Hercegovini 2018. godine. Poruku prenosimo u cijelosti:

listopadu 2018. godine trebaju biti održani opći izbori u Bosni i Hercegovini. U povodu toga važnog događaja, kao biskupi Katoličke Crkve, svjesni društvene odgovornosti svih kršćana, i u skladu sa socijalnim naukom Crkve, podsjećamo katoličke vjernike, da svi članovi Crkve, osim zakonskih obveza, imaju i moralnu odgovornost za društvo u kojemu žive. Iz te odgovornosti proizlaze stvarne obveze svakoga katoličkog vjernika da doprinosi poštovanju dostojanstva i prava svake ljudske osobe i napretku društvene zajednice. Istu moralnu obvezu imaju i svi drugi građani Bosne i Hercegovine, koji su kao i katolici pozvani dati svoj doprinos stvaranju pravednih okolnosti i uvjeta, kako bi se sva otvorena pitanja mogla rješavati na pošten i miran način. Svoje društvene obveze i prava katolici vrše i ostvaruju na različite načine i u različitim prilikama. Pri tomu, poznato je, da su opći izbori u svakom demokratskom društvu vrlo važni i velika prilika za nov početak. Na njima birači imaju veliku odgovornost, jer izražavaju mišljenje i odlučuju, tko će ih u narednom razdoblju zastupati u vlasti i brinuti se za napredak društva. 46 svjetl ori jeci . ba

Katolički vjernici pak znaju da svojim glasom odlučuju također tko će donositi odluke o poštovanju i provođenju kršćanskih vrednota. U složenom društvu, kao što je Bosna i Hercegovina, mora se poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka i njegova prava, uključujući i ono na održiv povratak, te graditi sloga, njegovati dijalog i dosljedno uvažavati različite narodne, kulturne, jezične i vjerske posebnosti i identitete.

Ako se to želi postići i podržavati spomenute vrednote, onda iz političkoga djelovanja trebaju nestati majorizacija i preglasavanje. Jednako je neprihvatljivo da se u parlamentarnoj praksi donose odluke od sudbinske važnosti i životnog interesa bez većine predstavnika jednoga naroda i protiv njihove volje. U ratu smo govorili da se sreća jednoga čovjeka ne može graditi na nesreći drugoga i da jedan narod ne može do svoga

Slovo po slovo napretka na štetu drugoga naroda te i danas ponavljamo da se sretna budućnost i boljitak Bosne i Hercegovine ne mogu graditi na nesreći i nijekanju bilo kojega naroda. Uz to od posebne je važnosti, da se u provedbi rezultata izbora dosljedno poštuje konstitutivnost svakoga naroda na cijelom području Bosne i Hercegovine, tako što će izborni legitimitet biti pravilo predstavljanja naroda. U protivnom, u društvu, koje drukčije primjenjuje zakon, vlada nepravda i pravno nasilje čime zakon gubi svoj osnovni smisao, koji se zove zaštita pravde. U tom smislu, zaista je neshvatljivo i neprihvatljivo neprovođenje pravomoćnih presuda mjerodavnih domaćih i stranih sudova, koje se tiču organizacije izbora i provedbe njihovih rezultata na općoj i nekim lokalnim razinama. Bez obzira na brojne razloge za nezadovoljstvo i frustraciju zbog lošega stanja u Bosni i Hercegovini, koje predugo traje, mi Kristovi vjernici znademo, da smo svjedoci nade i propovjednici Isusove Radosne vijesti, koja je lijek za svako loše stanje. To činimo i svojim doprinosom za izgradnju boljega društva. Stoga pozivamo katolike da, kao svjedoci vjere i glasnici nade, odgovorno izađu na naredne opće izbore i po savjesti svoj glas dadnu onima, za koje smatraju, da će poštivati načela i odgovorno provoditi vrednote socijalnoga nauka Katoličke Crkve. Uvjereni da sva ljudska nastojanja bez Božje pomoći ne mogu postići željeni mir i napredak u ovoj Zemlji, podsjećamo katolike na njihovu trajnu obvezu moliti za sve koji obnašaju i koji će obnašati odgovorne službe u našem društvu s nakanom da ih vrše na opće dobro svih. Vaši biskupi: Vinko kardinal Puljić, Mons. Tomo Vukšić, Mons. Franjo Komarica, Mons. Ratko Perić, Mons. Pero Sudar, Mons. Marko Semren

Piše Ana Papić

Dobro došli! Hvala na posjetu! U hrvatskome standardnom jeziku treba razlikovati izraz dobro došao i pridjev dobrodošao. Ako želimo izreći dobrodošlicu nekomu, upotrijebit ćemo izraz dobro došao koji je sveza priloga dobro i oblika glagolskoga pridjeva radnoga došao, došla, došlo, došli, došle, došla. Dobrodošli u našu školu! > Dobro došli u našu školu! Sastavljeno se pišu pridjevi dobrodošao, dobrodošla, dobrodošli... Oni su dopuna imenici i znače: koji dolazi u dobar čas, koji će biti koristan, koji se rado prihvaća jer je potreban; koji se prihvaća ili ugošćuje sa zadovoljstvom [dobrodošao gost]; koji se srdačno dopušta ili poziva [svako je pitanje dobrodošlo]. Oni su uvijek naši dragi i dobrodošli gosti. Predsjednik je stigao u službenu posjetu. > Predsjednik je stigao u službeni posjet. Imenica posjet u hrvatskome standardnom jeziku pripada imenicama muškoga roda. Stoga nije dobro upotrebljavati imenicu ženskoga roda posjeta. Imenica se sklanja kao većina imenica muškoga roda. jednina

množina

posjet

posjeti

posjeta

posjetu

posjetima

posjet

posjete

posjeti

posjetu

posjetima

posjetom

posjetima

Izvor: Katolička tiskovna agencija r u j a n 2 018 .

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

BOSANSKI FRANJEVCI

U SRBIJI

Prema povijesnim izvorima prvi franjevački samostan na teritoriju današnje Srbije bio je u Beogradu blizu Beogradske tvrđave. Podigla ga je Ugarska provincija Presvete Djevice Marije 1280. godine.

van Stražemanac (1678. – 1758.), najbolji historiograf provincije Bosne Srebrene u svoje vrijeme, napisao je Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene gdje kaže: „U toj srpskoj metropoli, Beogradu, dok su još ranije upravljali i vladali kršćanski vladari te mnogo godina prije dolaska barbarskoga neprijatelja, postojao je slavni samostan naše provincije, podignut blizu tvrđave... a bio je čuven po filozofskom i teološkom studiju.” U kronici franjevačkoga samostana u Cerniku iz 18. stoljeća nalazimo podatak da je u Beogradu i prije osmanlijskoga osvajanja postojao franjevački samostan Bosne Srebrene koji je bio podignut blizu tvrđave u dunavskom podgrađu, ali podvodnom. Očito se radi o istom najstarijem franjevačkom samostanu u Beogradu. Koje je on godine postao „slavni samostan naše provincije”, zasada nema odgovora. 48 svjetl ori jeci . ba

Bosanski franjevci u Beogradu

Bosanski su franjevci pastoralno djelovali u Beogradu još u srednjem vijeku. Beograd je bio trgovačko središte i pristanište u koji su dolazili dubrovački, bosanski, židovski, armenski i drugi trgovci. Za bosanskim trgovcima dolazili su i bosanski franjevci. „A franjevački ljetopisac Bartol iz Pize (1385/90), opisujući prve samostane Bosanske vikarije, navodi posebnu franjevačku pokrajinu pod nazivom ‘Bugarska kustodija’ sa sjedištem u Beogradu. Njoj su pripadala četiri samostana u Srijemu i južnoj Ugarskoj.” (A. Zirdum). Padom Beograda pod Osmanlije 1521. godine samostan je u Beogradu srušen, franjevci protjerani, katolika je skoro nestalo. A onda su trgovci iz Bosne, katolici i pravoslavci, počeli doseljavati u Beograd u većem broju. Postali su brojniji od Dubrovčana. Za vjerski život bosanskih katolika u Beogradu brinuli su se franjevci

iz samostana u Srebrenici. Prema popisu župa Bosne Srebrene 1623. godine u srebreničkom samostanu bila su devetorica franjevaca koji su služili župe: Srebrenicu, Beograd i Smederevo. U Slavoniji, Ugarskoj, Srbiji i drugim krajevima, iz kojih su pred Osmanlijama pobjegli biskupi i svećenici, vjerske usluge katolicima pružali su doseljeni bosanski franjevci. Sveta je stolica u tim zemljama organizirala crkvenu hijerarhiju tako da odgovara novonastaloj situaciji. Za upravitelje biskupija postavljala je apostolske administratore. Bosna Srebrena sa svojim pastoralnim iskustvom, misijskim i ekumenskim duhom uključena je u rješavanje nastalih problema. Jurisdikcija bosanskih biskupa franjevaca protezala se u granicama Bosne Srebrene, tj. na teritoriju nekadašnjega Bosanskog, Dalmatinskog i Ugarskog Kraljevstva. Bosanske se franjevce postavljalo i za biskupe drugih biskupija. Smederevskim biskupom postao je 1544. godine fra Blaž Kovačić iz Kreševa. Neki su njegovi nasljednici bili, također, bosanski franjevci. Za Ugarsko Kraljevstvo pod osmanlijskom vlašću osnovana je 1618. godine Prizrenska biskupija sa sjedištem u Beogradu. Prvi njezin biskup bio je Petar Katić. U Beogradu su dubrovački i bosanski trgovci imali jednu zajedničku kapelu, živjeli su u slozi sve do dolaska biskupa Katića. On je svojatao jurisdikciju nad kapelom, koju je dotada imao bosanski biskup. Nastao je prijepor između biskupa Katića, bosanskih i dubrovačkih trgovaca. Spor je riješila Propaganda odlukom da i dalje jurisdikciju nad kapelom ima administrator Bosanske biskupije. Kad je sultan donio odluku da kapela pripada Dubrovčanima, bosanski su franjevci u blizini kupili prostranu kuću i u njoj napravili kapelu. Za nasljednika biskupu Katiću došao je dubrovački franjevac Albert Renđić. Bosanski su franjevci optuživani da surađuju s osmanlijskim vlastima na štetu drugih misionara. Provincijal Bosne Srebrene fra Martin Brguljanin upozorava

033 726 200

Razgovor

GLAS NARODA:

Političari vode BRIGU − O SEBI U povodu predstojećih izbora u Bosni i Hercegovini, razgovarali smo s deset osoba svih dobnih skupina i različitih zanimanja. Predstavljamo njihove odgovore na tri pitanja koja smo im postavili: 1. Što su političari u zadnjih 20 godina učinili za Bosnu i Hercegovinu? 2. Ima li ovakva (ne)uređena država budućnost? 3. Hoćete li izaći na izbore?

Filip Juričić (24), Sarajevo, student

Političari su do danas Bosni i Hercegovini donijeli minimalan progres. Radilo se na tome da se podigne nacionalna mržnja na razinu na kojoj bi se oni koji su sada na vlasti održali godinama. Stranke su, šireći ratno-huškačku propagandu, utjecale na nas da stvaramo predrasude prema onima, druge nacionalnosti i vjeroispovijesti. Isti narod danas i dalje vjeruju i povjerenje daju strankama koje rade protiv njih. Pojedincima se prijeti da će izgubiti posao, a narod „pada“ na iste priče koje se prenose putem medija. S druge strane, svojim neizlaskom na izbore, narod čini veću štetu, a velike stranke već su uspjele u naumu da demotiviraju narod. Najveći je problem u tome što svatko od glasača gleda vlastitu, a ne korist cijele zajednice. Porezi neprestano rastu i uvode se novi: na primanje novca, na poklone i slično. To govori o tome kako je BiH pred ekonomskim kolapsom, dok odgovorni na vlasti raspisuju tendere po vlastitim željama i prodaju državne tvrtke za smiješne iznose. U predizbornoj kampanji redovito se drugoga napada, a kasnije se s takvima ulazi u koaliciju. Novac poreznih obveznika troši se samo na promociju političara. Jedini izlaz iz ove financijske krize vidim u formiranju novih stranaka koje neće surađivati s nacionalnim strankama koje su se već pokazale bezuspješnima. Po mom mišljenju to se pokazalo uspješnim u Hrvatskoj. Naravno, novim strankama će trebati vremena da steknu povjerenje glasača. Kao i na svake dosadašnje, izaći ću i na ove izbore. Naime, pojavile su se ozbiljnije ličnosti koje pokazuju veću zainteresiranost za konkretno rješavanje problema. Nadam se na će im narod ovoga puta dati šansu.

50 svjetl ori jeci . ba

Marica Debeljak (68), Banja Luka, umirovljenica

Političara ima različitih razina i rangova i nisu svi u jednakoj mogućnosti da nešto učine. Ako se misli na političare koji se nalaze na vodećim funkcijama u Bosni i Hercegovini, u oba entiteta, ne bi se moglo reći da oni nisu ništa učinili. Nešto su učinili, ali samo za vlastiti narod: srpski političari za srpski narod u entitetu Republike Srpske, a bošnjački političari za bošnjački (muslimanski) narod u entitetu Federacije Bosne i Hercegovine. A kako hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nema svoga entiteta, hrvatski političari, ako su se i zalagali, za Hrvate nisu mogli učiniti skoro ništa ni u entitetu RS-a ni u FBiH. Sve dok je država Bosna i Hercegovina podijeljena na dva, u mnogo čemu suprotstavljena entiteta, i dok ona ne postane jedinstvena i cjelovita, može imati budućnost istu kakva joj je i sadašnjost, ali boljoj se sigurno ne može nadati. Bolju budućnost može donijeti ulazak Bosne i Hercegovine u Europsku Uniju, ali ona ovakva kakva jest, u Europsku Uniju ni ne može ući. Ne očekujem da će predstojeći izbori donijeti bilo kakvu promjenu na bolje. Stoga si postavljam pitanje: Ima li smisla uopće izlaziti na izbore? Ipak želim obaviti svoju građansku dužnost i namjeravam izaći na izbore, da iskažem svoje osobno opredjeljenje. Iako to ne može ništa značiti u pogledu izbornih pobjednika, barem će se pokazati da nas Hrvata u Banjoj Luci i Republici Srpskoj još ima.

Ilija Čalić (84), Plehan, umirovljenik

Političari za Bosnu i Hercegovinu zadnjih 20 godina nisu učinili ništa. Živim u Republici Srpskoj i što god sam od vlasti tražio, nikada nisam dobio. Uvijek se događalo da su imali neko opravdanje ili ja nisam imao dovoljno bodova za ostvarenje nekih svojih zahtjeva. Primjera radi, jednom mi je prilikom bilo potrebno 28 bodova i kad sam ih skupio, onda su rekli da mi treba 40. Političkim stanjem, aktualnim političarima i njihovim vodstvom u Republici Srpskoj i cijeloj državi sam krajnje nezadovoljan. Ako država Bosna i Hercegovina ostane ovakva kakva je sada, za nju nema nikakve budućnosti. I ostat će tako sve dok su prisutne podjele među narodima. Smatram da se bez cjelovite Bosne i Hercegovine nemamo čemu nadati jer napretka neće biti. Ja imam 84 godine, pa za svoga života sigurno neću dočekati bolja vremena. Na izbore ću ove godine izaći, ali još uvijek ne znam za koga ću glasovati. Do sada sam uvijek izlazio i svaki put pogriješio. Bojim se da će tako biti i ovoga puta.

Marita Lovrić (16), Rama, srednjoškolka

Vjerujem da se u zadnjih dvadeset godina nije ništa promijenilo. Bosna i Hercegovina polako korača na europskom putu, ali prema ekonomskim i društvenim pokazateljima polako i tone. Nažalost, čini se da su političari uradili više lošega nego dobroga. Omogućili su dobar život za određenu skupinu nedovoljno kvalificiranih ljudi, razvili nepotizam u javnom sektoru i doveli društvo na rub siromaštva. Ne uživaju nikakvu vrstu povjerenja i omraženi su među narodom. Konstantno stvaraju osjećaj nesigurnosti i zataškavaju inteligentne, mlade ljude s vizijom boljega sutra. Ovakva država ima budućnost samo ako se vodstvo prepusti sposobnim ljudima. Potrebno je vratiti povjerenje u političare koji će svojom nesebičnošću i teškim radom urediti državu i izvesti je na pravi put. Mir se postavlja kao preduvjet za svijetlu budućnost, on nikada ne bi trebao biti upitan niti kompromitiran. Ljudima je dosta siromaštva i spremni su na promjenu. Nisam u mogućnosti da izađem na izbore jer nemam osamnaest godina, no čim budem dovoljno stara planiram glasovati. Iako izborni zakon nije najpravedniji i kandidati nisu najbolji, naša je građanska dužnost izabrati svoje predstavnike. Moramo razmisliti u čije ruke stavljamo svoju budućnost i donijeti pravu odluku. Samo tako se naš glas može čuti.

r u j a n 2018 .

Aktualno

UZ NOVU ŠKOLSKU GODINU

Piše Danijel Stanić

ZA ŽIVOT

UČIMO Danas je u većini društava sasvim uobičajeno da djeca s navršenih šest godina počinju novo razdoblje života polazeći prvi razred osnovne škole. Redovito je to prvo veće odvajanje djeteta od roditelja i obitelji. Zar to nije velika stvar?

voga rujna školsko zvono označit će početak novoga razdoblja za više desetaka tisuća djece prvašića u Bosni i Hercegovini i zemljama okruženja. U razdoblju tranzicije, u kojem smo očito zapeli već nekoliko desetljeća, što se ogleda primjerice u (još uvijek) početnom razvoju višestranačkoga demokratskog društva, nema dovoljno mjesta za napredak u školstvu. Redovito se više ulaže upravo u politiku nego u školstvo ili zdravstvo. Tako se u našim školama još uvijek osjeti dah jugokomunizma, prije svega u retorici nastavnika koji su danas već pred mirovinom, ili pak nastavnici novoga kova šire modernistički svjetonazore poput rodne ideologije ili new age „teologije”. Koliko god nastavni kadar bio sposoban prenijeti znanje djeci i poučiti ih gradivu, ipak često nedostaju moralne vrednote koje je bitno usaditi u male 54 svjetl ori jeci . ba

glave školaraca. Većina nas je prošla kroz takve škole. S druge strane, svjedočimo blagom porastu broja privatnih, među njima i katoličkih školskih i predškolskih ustanova u većim i manjim gradovima kod nas. Tako ljudi mogu računati na pomoć časnih sestara i, barem nominalno, katolički orijentiranih odgojitelja i nastavnika u svim segmentima dječjega odrastanja – vrtići, osnovne i srednje škole. Premda su privatne i zbog toga iziskuju veće troškove, sve su omiljenije među roditeljima. Druge zemlje, koje se diče svojim katoličkim predznakom i kršćanskom poviješću, daleko su od naše domovine koja se još uvijek mora smatrati zemljom tranzicije. Njemačka tako broji više od 900 katoličkih škola, a u Irskoj čak 90 % osnovnih škola, njih čak 2900, vodi Katolička Crkva.

Hrvatska i Bosna i Hercegovina već neko vrijeme bilježe porast broja katoličkih odgojno-obrazovnih ustanova, tako i popriličan broj katoličkih škola. Osnovne katoličke škole djeluju u Požegi, Šibeniku i Zagrebu, dok srednjih škola ima u svakom većem gradu Hrvatske, njih ukupno 12. U Bosni i Hercegovini situacija je nešto složenija – Sustav katoličkih škola za Europu broji šest katoličkih školskih centara, a katolička je dakako i Franjevačka klasična gimnazija u Visokom.

Promjena života

Mnogi roditelji, a i njihova djeca, strahuju pred prvim danom nastave nakon ljetnoga raspusta. Više nema spavanja dokasna i pomiče se raspored odlaska na spavanje. Djeca se vraćaju u modus škole, naročito ako su u pitanju prvašići. Prijelomna je to točka u životu djeteta: ono biva odvojeno od roditelja i započinje suživot sa svojim vršnjacima. Kako vrijeme odmiče, djeca sve više vremena provode u školi, a sve manje u roditeljskom domu. Sljedećih osam, 12 ili tko zna koliko godina, dijete će se velik dio svoga vremena zadržavati u školskom okruženju. Čini se da je to sasvim normalno i da tako treba biti, pa se u nekim zemljama djeca u školu šalju već s pet navršenih godina. Golem je utjecaj roditelja u odrastanju djeteta, prije svega u prvim godinama školovanja. Iskustvo škola u razvijenom svijetu pokazuje da su najuspješnije odgojno-obrazovne ustanove one u kojima se čuje glas roditelja. Jačanjem suradnje između roditelja i škole raste kvaliteta odgoja djeteta. Stoga su u državama s razvijenim školstvom česti roditeljski sastanci na kojima se nerijetko iznose više ili manje negativne kritike. Nastavnicima se kod nas uglavnom ostavlja mogućnost da roditeljsku kritiku uzmu srcu ili ne, jer ravnatelja se roditeljski sastanci uglavnom ne tiču. Nedostaje dakle komunikacije u odnosu nastavnik – roditelj.

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

Posjetite naše knjižare Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111 Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

U SPOMEN − FRA FILIP ZUBAK (1937. − 2018.)

Veliki mali brat Franjevačka klasična gimnazija i sjemenište u Visokom oprostili su se od svoga bivšeg učenika, dugogodišnjega profesora i odgojitelja, a grad Visoko od svoga časnog sugrađanina fra Filipa Zubka. Fra Filip je u visočko sjemenište prvi put došao kao učenik 1952. i ostao do 1959., a drugi put kao profesor matematike i fizike 1972. i ostao do 2002. Za tih 30 godina svojom čistom dobrotom, jednostavnošću i solidarnošću osvojio je srca ne samo svojih učenika nego i mnogih građana Visokog i okolice. Odrastao u poratnoj sirotinji i neimaštini, fra Filip se vrlo rano naučio sućutnoj solidarnosti i darežljivosti, i upravo su te vrline, čini mi se, sućutna solidarnost i darežljivost, kod njega bile najuočljivije. Uvijek je nekome imao i htio pomoći ili pokloniti, a najviše je poklanjao svoje znanje i dobrotu. Kao profesor i odgojitelj fra Filip je najviše odgajao svojim primjerom, odnosno svojom marljivošću. Stalno je nešto radio: pomagao na vrtu, oko štale, u nabavci hrane, održavanju zgrade itd., a iznad svega vrlo je rado i temeljito davao instrukcije ne samo svojim učenicima nego i svima drugima koji bi pokucali na njegova vrata. Njegovi su učenici za njega s pravom tvrdili da kao malo tko „zna dobro objasniti”. Kao profesor nikada nije prijetio lošim ocjenama ni drugim sankcijama, i zato ga se učenici nisu bojali. Bio je posve bezopasan čovjek. Gradeći odnos povjerenja prema učenicima na najbolji način im je pomagao da u sebi razbiju strah od nepoznatih prostora matematike. U izlaganju je fra Filip bio metodičan i strpljiv: prvo ti zada zadatak, pa te onda navede da ga sam probaš riješiti; ako ne ide, pomaže ti malo-pomalo dok ne shvatiš i dođeš do rješenja. Kada vidi da ti je drago što si uspio, zada ti drugi zadatak, sličan prethodnome ili malkice teži, govoreći: „E, hajd’, de sad to časkom riješi!” I opet te prati sve do rješenja. I do nove radosti. Kod njega se sva matematika svodila na 2+2. Napose je bilo divota gledati kako uživa u kraćenju razlomaka i potencija. Najkompliciranije, rekao bih: najmonstruoznije jednadžbe odjednom su nekom čarolijom postajale jednostavne. Takav je bio i u svakidašnjem životu: čarobno jednostavan, neposredan, precizan, učinkovit. Fra Filip se iskreno radovao uspjehu svojih učenika, kao i svih drugih koji su ga molili za pomoć, a posebno mu je bilo 56 svjetl ori jeci . ba

drago podučavati siromašne studente i radnike kojima bi polaganje ispita iz matematike donijelo bolje radno mjesto, a time i povišicu plaće odnosno bolji životni standard za cijelu obitelj. Za vrijeme posljednjega rata u BiH, dok su naša Gimnazija i Sjemenište bili u izbjeglištvu u Baškoj Vodi, fra Filip je zajedno s fra Pavom Vujicom ostao u Visokom čuvati samostan. Za to im naša zajednica duguje osobitu zahvalnost. U tim teškim godinama fra Filip je ne samo sačuvao samostanski inventar nego je šakom i kapom dijelio hranu i drugu humanitarnu pomoć, i to ne samo katolicima nego i svim drugim građanima Visokog i okolice. Tih je godina fra Filip postao zaštitnim znakom našega samostana – živi znak i garant opstanka i ostanka male katoličke zajednice u Visokom i Zimči, dajući svjedočanstvo suživota u različitosti, gradeći mostove prijateljstva sa svima. Svojom franjevačkom skromnošću, jednostavnošću i bliskošću sa svima bez razlike fra Filip je, možda posve neprimijetno, ali utoliko stvarno, uspostavio vrlo visoke i čvrste standarde kulture suživota u Visokom i okolici. U tom smislu, mi franjevci, a napose mlađi, imamo obavezu taj model kulture suživota ponosno čuvati i drugdje presađivati. Dragi fra Filipe, hvala ti za svu dobrotu i ljubav kojom si obogatio našu Gimnaziju i Sjemenište! Hvala ti za sve matematičke i druge životne lekcije, za marljivost, čestitost i dobrotu koju si s drugima dijelio! Hvala ti za sve godine života i sve mostove prijateljstva kojima si obogatio našu franjevačku zajednicu, naše Visoko i našu domovinu. Počivao u miru. Amen. fra Ivan Nujić, tajnik FKG Visoko

Fra Alojzije Ištuk, fra Ignacije Gavran, fra Filip Zubak i fra Ivo Radman u Olovu, 29. 10. 1989.

U SPOMEN − FRA VITOMIR (ANTO) SILIĆ (1937. − 2018.)

Kipar ljudskih duša Oprostili smo se od fra Vitomira Silića, fratra Bosne Srebrene koji je svojom osobnošću opečatio osobnost mnogih i čiji život urasta u povijest Provincije. Podvući ću nekoliko crta njegova ovozemnog puta vjerujući da prave koordinate njegova života određuje ljubav i milosrđe Oca nebeskoga. Fra Vitomir (Anto) Silić rodio se 25. listopada 1937. u Vitezu od roditelja Nike i Mande r. Čerkez. Osnovnu školu završio je u Vitezu, a Franjevačku gimnaziju u Visokom 1958. Za svećenika je zaređen 1964. u Gučoj Gori. Bio je dvije godine kapelan u Tuzli i student teologije u Ljubljani. 1968. odlazi u Rim na studij pedagogije i psihologije, a 1970. preuzima službu prvoga odgojitelja – prefekta – u Sjemeništu u Visokom i ostaje sve do 1991. godine. Od 1976. do 1982. bio je vikar Bosne Srebrene. Od 1991. do 1994. – u ratno vrijeme – bio je župnik u Brestovskom, a onda meštar novaka Bosne Srebrene do 2006. godine. Od 1998. Bio je predavač na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Bio je duhovnik sjemeništaraca i meštar postulanata. Gotovo cijeli radni vijek bio je odgojitelj – i to kakav! U odgoj franjevačkog podmlatka Provincije Bosne Srebrene ušao je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u onim godinama mlade slutnje slobode na društvenom planu i svekolike reforme crkvenih struktura nadahnute II. vatikanskim koncilom. Sva ta previranja odzvanjala su i prelamala se i unutar Provincije Bosne Srebrene i njezinih članova. Cijelo vrijeme fra Vitomir je uspijevao zadržati mir, samostalnost i neutralnost u nutarnjim napetostima zajednice koje su se kod pojedinaca znale pokazati u isključivim, a ponekad i u zadrtim stavovima. Gledano iz perspektive živućih generacija fratara BiH, fra Vitomir i Visoko su sinonimi franjevačkoga odgoja. S poštovanjem se mora priznati da je fra Vitomir kroz tolike godine odgoja mladih – kao vrstan kipar – isklesao stotine i stotine ljudskih referenci i likova. Njegova visoko postavljena ljestvica discipline, urednosti, rada i reda susretala se često s lijenošću i otporom đaka da je se preskoči, ali naočita pojava i markantni lik prefekta nisu ostavljali puno prostora pitanjima čija je zadnja i što se treba uraditi.

Urođenim autoritetom i čarolijom riječi uspijevao je čak i jogunaste i samonikle mladenačke naravi uklopiti u skladnu cjelinu brojne visočke zajednice i to bez „govora do kraja grla“. Nije kod njega bilo kivnih kuđenja, prgavih prekoravanja niti zanovijetanja iz zamke. Suočen s nabujalom mladošću znalački je – kao nekim čarobnim štapićem – poticao uzgon zrelosti i plemenitosti osobe. Znao je prepoznati pravo predanje životnom pozivu i cilju i razlučiti ga od improviziranih mladenačkih upiranja koja su bila više avantura nego ozbiljan trud oko kreiranja života. Iako je puno puta morao donositi odluke koje su trasirale, a ponekad i potpuno mijenjale nečiji životni pravac, ostajao je u biti vrlo suzdržan, ponekad distanciran od konačne prosudbe. S generacijama poslije Drugoga svjetskog rata prošao je iskustvo neimaštine, neslobode, strepnje i brige, a u ovom zadnjem ratu doživio je težinu stradanja, progonstva i neizvjesnosti. Unatoč svemu ostao je uspravan, plemenit i okrenut novom. Godine 2012. došao je kao umirovljenik u samostan u Guču Goru, ali životni stil odgojitelja zadržao je do kraja života. Blage naravi, nesklone teškim temama, uključivao se rado i gotovo isključivo u okruženje poznatoga. Pamtio je mnoštvo detalja iz djetinjstva i mladenačkih godina mnogih generacija koje je rado oživljavao u brojnim godišnjicama, izletima i druženjima, ali sam nije volio biti tema – čak ni u šaljivu razgovoru. Njegovu vitalnost i donedavnu hrabrost alpskoga skijaša iznenada je 27. lipnja 2018. ugrozila slabost srca i moždani udar. Prvih dana provedenih u bolnici činilo se da bi se mogao oporaviti. No pritisnut neiskustvom bolesti i još jednim moždanim udarom završio je život u ranim jutarnjim satima 31. srpnja 2018. Hvala Gospodinu za njegov život i neka mu on bude nagrada za sva nadanja i postignuća. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! fra Drago Pranješ, gvardijan

Fra Filip Zubak i fra Vitomir Silić u radu oko ruža. Visoko 1975. r u j a n 2 018 .

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

SREBRO

BOSNE SREBRENE U franjevačkim samostanima Bosne i Hercegovine čuva se mnogovrsno kulturno-povijesno i umjetničko blago: stare knjige – prvotisci (inkunabule), arhivski dokumenti, predmeti od kovine – najčešće od srebra, djela likovne umjetnosti, kameni spomenici, tekstilne izrađevine...

ako je najveći dio toga blaga nestao – uništen ili nekamo odnesen – ipak ono što je sačuvano, kao kulturno-povijesno nasljeđe, količinski je impozantno, a umjetnički respektabilno. U ovom napisu predstavljamo kovinske umjetničke predmete praktične crkvene uporabe nastale u razdoblju od 15. do 19. stoljeća, uglavnom od srebra s pozlatom i filigranskim ukrasima, rjeđe od bakra, bronce... Riječ je o srebrnim gotičkim, renesansnim, baroknim, klasicističkim... kaležima, patenama, monstrancama/pokaznicama, kustodijama, ciborijima, procesijskim križevima, raspelima, pacifikalima, relikvijarima, kadionicama, kandilima, lađicama za tamjan, svijećnjacima, gostaricama... kojih se u samostanima Bosne Srebrene sačuvalo više stotina. Najveći dio sakristijskih dragocjenosti nestao je u turbulentnim vremenima zajedno sa samostanima. Tek su tri starodrevna 58 svjetl ori jeci . ba

samostana (od njih četrdesetak u srednjem vijeku) uspjela nadživjeti propast Osmanskoga Carstva: Fojnica, Kreševo i Kraljeva Sutjeska. U njima je sačuvana jezgra kulturno-povijesnoga i umjetničkog blaga što ga Bosna Srebrena posjeduje, ali i u nekim od mlađih samostana, osnovanim ili oživljenim tijekom 19. stoljeća, čuva se zapažen broj srebrnih dragocjenosti iz starijih razdoblja. Na prostoru Bosne i Huma postojale su u 15. stoljeću zlatarske radionice „koje su razvijale i vlastiti stil”, kako tvrdi Marian Wenzel, britanska povjesničarka umjetnosti, a čiji su proizvodi od srebra brodovima Dubrovačke Republike završili u uglednim svjetskim muzejima. Sličnosti nekih gotičkih filigranskih kaleža iz triju drevnih samostana s onima iz katedralnih riznica jugoistočne Europe upućuju na zaključak da su vjerojatno mnogi bosanski zlatarski proizvodi završili izvan

Bosne. Mjesta njihova nastanka uglavnom se traže drugdje, a ne u Bosni, budući da su bosanske zlatarske radionice, kakve su u Fojnici i Kreševu turskim osvajanjem komunikacijski odsječene pa time i manje poznate. Ne bi bilo neutemeljeno ako bismo „izradu ovih zlatarskih produkata locirali u Srednju Bosnu, jer se ipak čini da je tu njihova domovina”, smatra Đuro Basler. Jedan je takav kalež, danas u riznici katedrale u Ostrogonu iz 1480. godine, tamo donio Bosanac Ivan Tomašinović, ostrogonski kanonik, dok kalež iz katedralne riznice u Zagrebu, iz 1525. godine, ima upadne sličnosti s onima iz fojničke zlatarske radionice. Srednjobosanski zlatari turskim su osvajanjem Bosne u 15. st. odvojeni od kulturnih i umjetničkih tokova na Zapadu u koje su ranije bili uključeni. Nisu mogli pratiti inovativne promjene u zlatarskoj umjetnosti izvan Osmanskoga

Strossmayer i Bosna nego nositelj ideje hrvatske nacionalne integracije južno od Save. Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

ODNOSI SA

STADLEROM Obnovom redovite crkvene uprave u Bosni i Hercegovini, ustanovom Vrhbosanske nadbiskupije i metropolije u Sarajevu 1881. godine njezinim prvim nadpastirom imenovan je dotadašnji profesor na Bogoslovnom fakultetu zagrebačkog sveučilišta Josip Stadler (1843. – 1918.).

ođen je u Slavonskom Brodu. Zbog smrti roditelja dok je još bio u dječjoj dobi, uz rodno mjesto, školovao se u sirotištima Požege i Zagreba, a kao svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije u hrvatskoj metropoli i Rimu. Za svećenika je zaređen 1868. godine. Prije imenovanja za nadbiskupa imao je zapaženu ulogu u crkvenom i intelektualnom životu Zagreba i Hrvatske. Početni odnosi biskupa u Đakovu i nadbiskupa u Sarajevu bili su poprilično hladni. Uz ranije spominjani otpor utemeljenju nove metropolije, kao i imenovanju za nadbiskupa svećenika koji nije rodom iz Bosne, biskupu Strossmayeru smetala je činjenica što je prvi vrhbosanski nadbiskup u nekoliko navrata pokazivao želju postati isusovcem. 60 svjetl ori jeci . ba

Stoga je na vijest o njegovu imenovanju iskreno pisao prijatelju Račkom: „Dobar svećenik, ali ako bude jezuita, biti će bez ikake koristi.” Naime, u tom vremenu isusovci nisu imali vlastitu hrvatsku provinciju pa su u javnosti nerijetko promatrani kao nositelji germanizacije. Usto, zbog svoga univerzalnoga karaktera i vezanosti uz papinstvo načelno nisu bili podupiratelji tada popularnoga pokušaja proširenja glagoljaške liturgije iz uzmorskih biskupija na cijelu Crkvu u Hrvata. Tako novi nadbiskup nije sudjelovao ni na posveti đakovačke katedrale 1882. godine koju je na narodnom jeziku predvodio senjski biskup Juraj Posilović. Za Strossmayera su to bili znakovi kako bi novi nadbiskup mogao biti više provoditelj carske i vatikanske politike,

Novi početak

Nadbiskup Stadler u svojoj je novoj nadbiskupiji zatekao tešku situaciju nepostojanja središnjih administrativnih i obrazovnih institucija kao ni životnoga i molitvenoga prostora. Na tom je području morao krenuti od početka. Na pastoralnom je planu bila nužna cjelovita reorganizacija budući da višestoljetni oblik župa o kojima se u specifičnim uvjetima skrbio franjevački kler nije mogao funkcionirati s redovitom crkvenom vlašću. S druge strane, ni franjevci se nisu mogli lako priviknuti na novonastale prilike i napustiti dotadašnji način života koji je u mnogim elementima bio stran čak i njihovoj redovničkoj subraći na Zapadu. Stoga je došlo do otvorenih neslaganja između prvoga nadbiskupa i franjevaca, a nerijetko su nadilazila granice Bosne te su bile upletene državne i crkvene ustanove u Beču i Rimu. Strossmayer, koji je formalno i dalje bio „biskup bosanski”, a usto je više desetljeća izravno pomagao Crkvu u Bosni i Hercegovini, nije mogao ostati po strani u tim sporovima. U prvo se vrijeme izravno stavio na stranu franjevaca.

Na strani franjevaca

Strossmayer u prepisci s bečkim nuncijem Vannutellijem otvoreno prigovara Svetoj Stolici zbog Stadlerova imenovanja za nadbiskupa nasuprot njegovim prijedlozima da se „na viša crkvena mjesta u Bosni postavljaju domaći svećenici koji su, kroz četiri stoljeća, tlo Crkve natopili ne samo svojim znojem nego, vrlo često, i svojom krvlju, a oni dušu slavenskog puka u Bosni do srži poznaju”. Nemamo pouzdanih svjedočanstava, ali moguće je kako je i ovakav Strossmayerov stav doveo do imenovanja dvojice franjevaca na čelo biskupija u Mostaru i Banjoj Luci. Fra Paškal Buconjić (1835. – 1910.) imenovan

Stopama armenskih kršćana Piše Dalibor Ballian

NOVI SAMOSTAN NA

RIJECI AMAGH U južnom dijelu Armenije u pokrajini Vajots Dzor, oko 7 km udaljenosti od Arenija, smjestio se samostanski kompleks Noravank. To je samostan iz 13. stoljeća, izgrađen u uskom klancu rijeke Amaghu. Ovaj je kanjon poznat po svojim visokim i strmim stranama te crvenkastim stijenama koje se šire nasuprot samostana.

sim samostana Noravank, na rijeci Amaghu postoji još jedan istoimeni samostan, u blizini Gorisa. Stoga se ponekad ovaj samostan naziva upravo Noravank na Amaghu. Samostanski kompleks poznat je između ostaloga po glavnoj crkvi, dvoetažnoj crkvi svete Bogorodice ili crkva Astvatsatsin, koja omogućuje pristup drugom katu preko jako uskoga zidnog stubišta, dok stube strše iz zida. Nakon što je samostan podignut, u 13. i 14. stoljeću, postao je biskupsko sjedište pokrajine Sjunikte. Prema tome, glavno religiozno, a kasnije i kulturno središte Armenije jer je bilo povezano s bliskim Gladzorom koji je u to vrijeme bio glasovito sveučilište i knjižnica.

64 svjetl ori jeci . ba

Noravank je 1205. godine osnovao biskup Hovanes, bivši opat Vahanavanka, nedaleko od današnjega grada Kapana u pokrajini Sjunik. Samostanski kompleks obuhvaća također crkvu sv. Karapeta, kapelu sv. Grgura s nadsvođenom dvoranom i već spomenutu crkvu svete Astvatsatsin. Pored crkava koje su danas obnovljene, kompleks je obuhvaćao i niz danas razrušenih raznih državnih zgrada i brojne hačkare koji se nalaze unutar i izvan granica kompleksa. Sam Noravank je bio svojevremeno i rezidencija prinčeva iz obitelji Orbelian. Premda prvotno nije bio utvrđen, u 17. i 18. stoljeću ga okružuju kamenim bedemom. Veličanstvena crkva svete Bogorodice građena je u čast princa Burtela

Orbeliana, koji ju je financirao, te se još naziva Burtelashen. Crkva se nalazi u jugoistočnom dijelu kompleksa, a dovršena je 1339. godine. Smatra se remek-djelom Momika Vardpeta, koji je prije toga gradio crkvu u Areniju. To je bio je i njegov posljednji posao, a u blizini crkve nalazi se njegov grob s hačkarom koji je skromno uređen i datira iz iste godine kao završetak crkve. Crkva je u prvobitnom stanju odolijevala stoljećima, ali je s vremenom propadala te je obnovljena 1997. godine. Tada je obnovljen brod crkve i njezin konusni krov, prema prvobitnom izgledu na temelju postojećih fragmenata. U prizemlju crkve nalazile su se grobnice obitelji Burtela Obeliana. Do gornje etaže crkve stiže se uskim vanjskim stubama.

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

MOŽE I BEZ

VOZILA

Svake godine od 16. do 22. rujna obilježava se Europski tjedan mobilnosti. S ciljem poticanja lokalnih vlasti u većini europskih zemalja, ovim tjednom se uvode i promiču mjere održivoga prijevoza te se pozivaju stanovnici da isprobaju alternative korištenju automobila.

adnjim danom Europskoga tjedna mobilnosti, odnosno svakoga 22. rujna obilježava se ujedno i Svjetski dan bez automobila. Tada se potiču svi vozači na svijetu da napuste svoje automobile, pretvarajući središta svojih gradova u pješačke zone i skrećući pažnju na problem prijevoza automobilima, onečišćenja zraka kao i na prihvatljiviju ponudu zamjenskoga gradskog prijevoza. Svijet je oduvijek imao vezu ljubavi i mržnje s automobilima. Danas s više od milijardu motornih vozila na cestama širom svijeta ponekad se čini kako se ne može izbjeći onečišćenje, buku i opasnost koju oni proizvode. Automobili su, međutim, i dalje najpopularnije prijevozno sredstvo, a prometne gužve su svakodnevica. Kako ih svakim danom ima sve više, obilježavanje dana bez automobila je značajan korak u podizanju 66 svjetl ori jeci . ba

razine ekološke svijesti građana u svim državama svijeta. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije za 2013. godinu, najveći broj registriranih automobila zabilježen je u Sjedinjenim Američkim Državama. S približno 265 milijuna registriranih vozila, u Sjedinjenim Američkim Državama automobil u prosjeku posjeduje osam od deset stanovnika. Na drugom mjestu nalazi se Kina s 250 milijuna automobila, a u kojoj automobil posjeduje svaki peti stanovnik te Indija sa 160 milijuna automobila u kojoj automobil posjeduje svaki deseti stanovnik. Što se tiče Europe, najveći broj registriranih osobnih automobila u 2013. godini zabilježen je u Njemačkoj koja je imala 52 milijuna vozila. Druga je Italija s 51 milijunom registriranih automobila, a zatim i Rusija s 50 milijuna. Najveći broj automobila po glavi stanovnika u

Europi imali su stanovnici San Marina. Tako u prosjeku deset stanovnika San Marina posjeduje ukupno 17 automobila. Visoko rangirane su također površinom manje države poput Andore, Monaka, Lihtenštajna ili Luksemburga, ali i veće zemlje kao Finska ili Italija u kojoj prosječno devet od deset stanovnika posjeduje automobil.

Hoćemo li pješice ili automobilom?

Svjetska zdravstvena organizacija, također, navodi kako je u Bosni i Hercegovini u 2013. godini bilo 881 tisuća registriranih automobila, a posjedovao ga je svaki peti stanovnik. Od susjednih zemalja, najviše registriranih automobila imala je Srbija s više od dva milijuna registriranih automobila, dok je najveći broj automobila na svakoga stanovnika imala Slovenija. Tako od deset stanovnika Slovenije, čak njih sedam posjeduje automobil. Što se tiče starosti automobila, kako u zemljama Europske unije tako i u Bosni i Hercegovini – automobili su stariji iz godine u godinu. I dok prosječna starost putničkih vozila u zemljama Europske unije iznosi 11 godina, prema podacima rezultata tehničkih pregleda za 2016. godinu, u Bosni i Hercegovini je prosječna starost automobila veća od 17 godina. Tako je svaki peti automobil star 25 i više godina, svaki četvrti između 15 i 20 godina, a svaki treći 10 i 15 godina. Objedinjavanjem podataka može se zaključiti kako je u Bosni i Hercegovini svaki peti automobil star deset i više godina. Prema podacima Udruge europskih proizvođača automobila, na kraju 2016. godine u zemljama Europske unije, ukupno je zaposleno 2,5 milijuna djelatnika. Ukupno su predstavljali 8,3 % djelatnika cjelokupne proizvodne djelatnosti, odnosno 6,1 % svih zaposlenika u Europskoj uniji. U prošloj godini ukupno su proizveli 99 milijuna automobila. Od toga broja, samo

Tradicijska nošnja i nakit

ŽEPČE I OKOLICA

Piše o. Zvonko Martić

POD GUNJEM

AŠIKOVANJE Stare fotografije jedan su od vrijednih izvora u istraživanju tradicijskoga odijevanja. U neprocjenjivom bosanskohercegovačkom etnografskom nasljeđu je i Spomen-knjiga iz Bosne objavljena 1901. godine. Među objavljenim fotografijama s nošnjama autora Stjepana Osaka u ovoj knjizi su i nošnje iz okolice Žepča.

ažalost, kako ne posjedujem cjelovito izdanje ove zbirke, mogu govoriti samo o nošnjama iz župa Žepče i Osova. Isti oblici odijevanja su i u okolici Maglaja, Zavidovića i Novog Šehera.

Kao i u drugim mjestima, današnji stanovnici Žepča malo znaju o obliku gradskoga odijevanja u svojemu gradu. Sudeći prema sjećanjima nekih starijih stanovnika ovoga srednjobosanskog grada, oni se sjećaju nošenja crnih dimija.

Spomen-knjiga iz Bosne, Žepče Kolo Župa u Podhumu

68 svjetl ori jeci . ba

Uspoređujući gradski oblik oblačenja u Žepču s onima iz drugih gradskih sredina, razlika je u ženskim oglavljima. Crvene kape fesovi, i djevojačke i udanih žena, nisu ukrašavani nakitom. Preko njih su nošene svilene marame malo drukčije nego u drugim krajevima. Ali razlike muških gradskih nošnji u Žepču od gradskih odijela u drugim gradovima su u načinu ukrašavanju i nošenju košulja od svile anterija koje su imale pletene gumbe dugmad cijelom dužinom. Preko anterije ponekad su nošeni kratki kaputi koparani izrađeni od čohe ili jeftinijega platna atlasa. Njihovo ukrašavanje od uskih uzica gajtana i konca zeh na kratkim kaputima koparanima prepoznatljivo je u današnjim seoskim nošnjama ovoga kraja. Na svim muškarcima u seoskim nošnjama na fotografijama iz 1901. godine vide se kratki prsluci bez rukava džemadani s preklopom na prsima. Ovoga odjevnoga predmeta nema u današnjim nošnjama ovoga dijela središnje Bosne. Preko džemadana oblačili su se prsluci čerme po rubovima na prsima ukrašeni pletnim gumbima. Ove muške čerme i danas su neizostavan dio odjeće. Za razliku od 1901. godine, danas muškarci u okolici Žepča ne nose fesove niti oko glave omotavaju duge crvene šalove turbane. Posljednjih godina počeli su nositi šešire kratkoga oboda poznatijih kao posavski šeširi. U zanimljivosti kod muškoga oblačenja iz 1901. su i bijele vunene hlače čakšire koje su se potpuno prestale nositi već prije Prvoga svjetskog rata, a kasnije se nose samo crne s ukrasom tamnocrvenih uzica gajtana. Seoske muške košulje nekada su bile širokih rukava, a danas se nose samo skupljenih rukava. Od muškoga nakita treba izdvojiti sat nošen da se vidi pričvršćen na prsima na prsluku čermi kao i ukras od kocki šećera isprepletenim koncem u boji. Na ženskim seoskim nošnjama uočavaju se manje promjene nego na muškima. Košulje su izrađivane od

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

Umrijet ću ško reći kada se ožda nam je te smo postali ovinama dogodilo da tehnoisni, o modernoj sni, ili skoro pa ov naši razonode. Za da ije ac ik un m ko ji čiti logi anje teško zaklju m je da ož m u ec nju dj ni stal. Već u pr voj godi kada se dogodilo ji ruko te prate način na no su u kontaktu im uz aju ajima. U drugoj kujemo tim uređ ručice i tablete u svoje ne fo le te ne et m pa puno o kako oni to već i pomalo se divim činje po ć ve trećoj godini toga znaju dok u istih ja en ciranjem korišt mala bitka s redu i at aj tko o u rat koji će tr koja prelazi skor sve zna dokle. telje danas, pa i Promatrajući rodi nje, u odgoj i obrazova nas uključene u ečjim dj u tehnologijom borbi s modernom odu br poput mornara na rukama učimo se molimo om. Borimo se i uj ol om en ać hv za vesti na mo da će Bog iz je ru je V . gu Bo i se o da se i u toj oluj am zn u, ec dj šu na dobro i znaza budući život, al i u toj borbi jačaju trajus e te oluje i zato se mo koliko su opak a et učimo. Putem intern no molimo i bori naroda, , kulture drugih ke zi je ne ra st o m svojim m kontaktu sa ostajemo u stalno toliko i ko su fizički dale najbližima i kada lnoga ua stivih strana virt još dobro iskori koje h i smo i onih loši svijeta. Ali svjesn eteta, a dobro razvoju dj na i ić će ne o st če nad mamo kontrolu i ne o št h ra st o bn pose te strah šću na internetu njegovom aktivno zaštitimo. od nemoći da ih

od dosad

70 svjetl ori jeci . ba

Približavaju se izbori i op et kreće slatkorječiva priča ljudi koji će nas zastupati u državi. Slu šamo njihove predizborne govore dok se odnosimo prema njima kao prema špricanom vo ću, što izgledaju bolje više smo sumnji čavi. To nam govori iskust vo . Kako djeci prenijeti to iskustvo op reza, a odgajati ih da zna ju za autoritet? A gdje da im ukažemo na autoritete? Iako se danas lijepo i komf orno živi, barem dobar dio nas. Vrijeme kada imamo struju, int ernet, svu tu silnu kozmeti ku i me tode za vanjski dobar tjelesni izgled ... Što više vrijeme odmiče , ljudi bi sve manje trebali raditi, a više se zabavljati. Odraslima i djeci ne može biti dosadno jer stalno izla zi nešto novo i zabavnije. Još uz to, polako nadolazi pravilo da niš ta nije zabranjeno ako se do bro osjećaš po mogućnosti ako nikog a ne ugrožavaš. Naravno, sve ovo nije za dugoročnu sreću i blagoslo v te kršćanin osjeti da je to samo vrtlog koji nas vuče možda tamo odakle se nećemo moći izb aviti. Opasnost današnjega do ba je zatrpavanje. Zatrpava nje našega duha sadržajem da ne ostane sam u tišini. Djeca se već od najranije dobi zatrpavaju sad ržajima bez prostora za sam ostalnost, maštu, snalažljivost i dr. I sveta misa mora se brzo zav ršit i da nam ne bi bilo dosadno. Ako tišina traje tri minute, svi već postajemo nervozni. Tako i dijete bez interneta: već nakon sat vre mena strah nas je da ćemo izluditi s njim, a njemu od dosade ne znamo što bi se trebalo dogoditi. Do sadno mu je! Zašto nam je tako panika kada je djetetu dosadno ? I što je uopće to što na ziv amo dosadom? Vrijeme neispunjen o serviranim vanjskim sad ržajem? Zar

Kap dobrote Dobročinitelji za rujan 2018. Za HKO Kruh sv. Ante Jozo Gagulić, D. Tramošnica (za pučke kuhinje) 200 KM Edi Meri Parcina, Australija 80 AUD Pavić plast d. o. o., Livno 100 KM Za Tamaru Starčević N. N., Klagenfurt, Austrija 50 EUR N. N., Graz, Austrija 20 EUR Jelena Puljić Perić, SAD (u spomen pok. Dominike Žic) 25 USD Ivica Kostić, Njemačka 50 EUR AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu. Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana. Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.” Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu. 72 svjetl ori jeci . ba

Za Patrika Ivanovića N. N., Klagenfurt, Austrija 50 EUR N. N., Graz, Austrija 20 EUR Jelena Puljić Perić, SAD (u spomen pok. Dominike Žic) 25 USD Ivica Kostić, Njemačka 50 EUR Ratimir Bodulušić, Njemačka 50 EUR Za Ljiljanu Krajnc N. N., Klagenfurt, Austrija 50 EUR N. N., Graz, Austrija 20 EUR Jelena Puljić Perić, SAD (u spomen pok. Dominike Žic) 25 USD Ivica Kostić, Njemačka 50 EUR Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka. Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek. Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća. Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Za Leonitu Gabrić N. N., Klagenfurt, Austrija 50 EUR N. N., Graz, Austrija 20 EUR Jelena Puljić Perić, SAD (u spomen pok. Dominike Žic) 25 USD Ivica Kostić, Njemačka 50 EUR Za Fond Kap dobrote Kata i Luka Marković, Špionica 50 KM Ilija Stipić, Jajce 100 KM Stipo Breljak, Švicarska 200 CHF Zdravko Mijić, Švicarska 50 CHF Ana Dejanović, Bijela (umjesto cvijeća za pokojne) 50 KM M. Ključević, Traunreut 100 EUR Ivica Kostić, Njemačka 50 EUR Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.” Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje. Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Mt 25,45

Å irimo svjetlo. www.svjetlorijeci.ba

Franjevačka obitelj VII. Franjevački hod Frame Bosne Srebrene Sedmi po redu Franjevački hod Frame Bosne Srebrene od Bosne do Asiza započeo je 26. srpnja u Gučoj Gori pod vodstvom duhovnog asistenta fra Domagoja Šimića. Framaši su prepješačili 110 km, od Guče Gore pa sve do Rame Šćita. Željeli su kroz mali dnevnik opisati dane Hoda.

27. srpanj 2018. god., Guča Gora - Novi Travnik

„Ovogodišnji Hod započeli smo u Gučoj Gori. Spremno i odmorno laganim koracima krenuli smo prema Novom Travniku. Dan prije Hoda razmišljali smo hoćemo li uspjeti u svome cilju. Naravno bila je prisutna velika doza straha i nervoze. No, ipak mi framaši smo se oslonili na Boga i serafskog Oca sv. Franju. Slavili smo Boga i pjevali naše framaške pjesme. Nisam vjerovala u sebe i mislila sam da ću već prvi dan odustati. Ali molitva i pjesma su mi dale neku nevjerojatnu snagu. Čak nas ni kiša nije mogla zaustaviti. To je padao Božji blagoslov na sve nas. Ne mogu pronaći prave riječi kojima bih mogla opisati ovo iskustvo. Svi smo bili kao jedno i imali smo samo jedan cilj: DOĆI DO KRAJA – stopama sv. Franje.“ Monika Žulj, Frama Bugojno

28. srpnja 2018. god., Novi Travnik – Bugojno

„Danas nas čeka najteža dionica“, bile su riječi koje baš ne možete poželjeti čuti dok vas u pet sati ujutro budi vesela framašica. Osmijeh od uha do uha i vrlo primjetni umor nakon nekoliko sati sna u vreći za spavanje vidjeli su se na našim licima. Da, trebalo je ustati s poda sportske dvorane u Novom Travniku i dan provesti u hodu do Bugojna. Svi smo već znali da nas čeka jako teška ruta. Borba s brdovitim kilometrima. I ona teža, sa samim sobom. Unatoč tomu, s pjesmom i franjevačkom radošću krenuli smo prema našem odredištu. 74 svjetl ori jeci . ba

Metar po metar koračala sam s novom velikom obitelji. Obitelji poput one raštrkane po cijelom svijetu, jer ovu obitelj čine Frame cijele provincije. Poput one koja se viđa nekoliko puta godišnje, a tada nadoknadi svo propušteno vrijeme. Ove godine sam ja bila novi član koji je pravio svoje prve korake. Poput djeteta koje puže, pada, diže se i nastavlja hodati, rasla sam svakim korakom. Učila sam Jajce Jer Franjevački hod nije samo hodati. koračanje od župe do župe. A ni mladi koji sudjeluju nisu samo vesela skupina framaša koja prelazi tolike kilometre tek onako, jer je zanimljivo. Franjevački hod je hod po duši. Do Krista. I s Kristom. A ja sam naučila tako hodati.

I dok smo umorno, u šutnji prelazili planinske, šumske puteve shvatih da što dublje zaroniš u svoju dušu, dosežeš više vrhove, jer tamo dolje, ispod svega što ne želim pokazati, što me muči, ispod boli, rutine svakodnevice, krije se taj neopisiv osjećaj Franjevačkog hoda, najviši osjećajni vrh - ljubav. Neobično je kako ljubav otkriješ u teškim trenucima. Penjući se uz planinu koju smo trebali preći do Bugojna, razmišljajući o životnim pogreškama, kroz razgovor, ponovno sam pronašla Njegovu ljubav koja se krije u svakom čovjeku. Pronašla sam Njega. Zapravo, On je uvijek i bio tu. Strpljivo čekam da se vratim dolje, ispod svih slojeva prašine na duši. I to je Hod. Najteža

ruta gdje istovremeno hodaš u visinu, ali težiš ka dubini svoje duše. Ka onom unutarnjem miru kojeg osjetiš tek kad iznemogao kažeš: „Bože, ovo je teško, ali ti me vodi, jer ja ne znam kako ću stići tamo.“ Ka Ljubavi koju pronađeš tek kad se prepustiš Njegovim nepoznatim putevima s povjerenjem i pustiš ljudima koje znaš nekoliko sati da ti srce ispune framaškom toplinom. To je Hod. Franjevački, ali životni. Često se u njemu nađu najteže dionice koje trebamo preći. Na njima padamo, boli nas, ne znamo kako uopće hodati njima i kamo. Ali vrijedi. Naposljetku, takav je čovjekov put, težak, ali pruža mu ono najpotrebnije – ljubav. Bez nje, on je ništa, tek prah i prašina bez ljubavi.“ Matea Tunjić, Frama Tuzla

stigli na naše odredište. Naravno, nismo prošli bez žuljeva i bez umora. Ali to ustvari i jest cilj Hoda, žrtva! Ovaj blagoslov Božji trebao bi svatko doživjeti.“ Mario Sandro Tunjić, Frama Jajce

30. srpnja 2018. god,Kiseljak Uskoplje – Rama

Žrtva i odricanje je pravi odraz, dokaz naše ljubavi prema Kristu. „Rekla bih da je to najbolji način da iskažemo našu zahvalnost i ljubav

neizmjernu žrtvu. Moj hod je dar Bogu. Na putu do Rame sam puno razmišljala u svom životu i odnosu s Bogom. Volim tišinu u kojoj se potpuno predam Njemu i Njegovoj ljubavi. Koliko god hod bio težak, Njegova sila, Njegova ljubav nadjača i pobjeđuje sve. Sunce koje nas je pratilo tijekom našega puta nije moglo pobijediti moju želju da mu zahvalim. On je pravi primjer da na našemu putu moramo biti ustrajni, ići do kraja, do pobjede, baš kao što je išao On, Spa-

29.srpnja 2018. god., Bugojno – Uskoplje

„Franjevački hod sam po sebi je radost, tako da bilo kakvoj tugi i nesreći nema mjesta u ovom desetodnevnom druženju. Općenito, Franjevački hod je jednostavno blagoslov koji bi svatko trebao osjetiti i doživjeti. Dok smo hodočastili pratile su nas životinje. Najčešće je bio pas u pitanju, ali u jednom trenutku i jedna je „maca“ postala sudionikom našega hoda. Iz Bugojna smo krenuli u jutarnjim satima i molitvom upotpunili jutarnju idilu. Sigurnim smo korakom krenuli prema Uskoplju gdje smo nakon puno pjesama, razgovora, a i kilometara

Započeo treći Europski kongres Frame i OFS

U ponedjeljak, 26. kolovoza, u Kaunasu, Litva započeo je treći Europski kongres Frame i OFS, koji će trajati do 27. kolovoza. Framu BiH predstavljaju Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica, Ana-Marija Marijanović, nacionalna voditeljica formacije, Tina Tolić, područna predsjednica Frame Bosne Srebrene i Magdalena Musa, predsjednica

Fojnica

prema Isusu za sve što nam neprestano daje. To sam odlučila napraviti i ja. Želim zahvaliti za sve što mi Bog daruje svakoga dana. Ponekad nisam ni svjesna koliko sam bogata. Imam sve što mi je potrebno da budem sretna zahvaljujući njemu i samo on zaslužuje

Bučići

sitelj cijeloga svijeta. To mi je davalo i uvijek će davati snagu na mome putu, jer kada nam je teško jedino važno je da se prisjetimo koliko je teško bilo Kristu. To će nam biti i više nego dovoljno da se borimo do kraja.“ Ivana Perišić, Frama Domaljevac

Frame Hercegovina, zajedno s braćom i sestrama iz OFS-a BiH. Prvi dan kongresa okupio je 126 sudionika iz 23 države. Kongres je otvoren svetim misnim slavljem koji je predvodio nadbiskup Lionginas Virbalas. Nakon večere održana je Večer nacija gdje je svaka država predstavljena kratkim videom i tradicionalnim jelom. Radujemo se upoznavanju s braćom i sestrama iz cijele Europe u danima koji su pred nama. r u j a n 2018 .

Kruh svetog Ante Suradnja s Centrom za socijalni rad Općine Derventa U ponedjeljak 16. srpnja 2018. godine, u okviru suradnje HKO Kruha sv. Ante i Centra za socijalni rad Općine Derventa, voditelj Terapijske zajednice Izvor na Plehanu fra Franjo Dalibor Stjepanović i voditeljica terapijskog programa u TZ Izvor Dragana Mandić-Subotić uručili su Centru za socijalni rad Općine Derventa donaciju u vidu higijenskih paketa (30 kom.), pokrivača (200), higijenskih setova (100), paste za zube (100), setova za novorođenčad (100) te drugih higijenskih potrepština (450). Nakon uručene donacije, ravnateljica Centra za socijalni rad Općine Derventa Samira Fejza ugostila je predstavnike TZ Izvor u svome uredu gdje su imali priliku razgovarati o jačanju suradnje između ove dvije institucije. Na sastanku su se obje strane složile da bi suradnja između HKO Kruha sv. Ante i Centra za socijalni rad trebala biti puno aktivnija na dobrobit onih u potrebi. Institucionalni nedostatak zapravo je zapreka kvalitetnom i djelotvornom provođenju misija ove dvije institucije. Još jedna od tema o kojoj se razgovaralo bila je mogućnost edukacije ciljnih skupina o problemima ovisnosti i borbe protiv nje u cilju primarne i sekundarne prevencije. Na taj način se želi potaknuti one kojima je edukacija potrebna i koji su spremni na tercijarnu prevenciju, rehabilitaciju i resocijalizaciju iz problema ovisnosti, koja im se pruža u TZ Izvor.

76 svjetl ori jeci . ba

Susret socijalnih radnika u Francuskoj U razdoblju od 6. do 13. srpnja 2018. godine u francuskom Marseillesu realiziran je susret i razmjena iskustava socijalnih radnika iz Njemačke, Francuske i Bosne i Hercegovine. Razmjenu iskustava organizirao je Centar za interkulturalnu suradnju CISNO uz podršku francusko-njemačkoga ureda OFAJ. Bio je to jedan od tri susreta na kojima sudjeluje po deset stručnjaka iz Sarajeva, Berlina i Marseillesa. Prvi susret održan je tijekom listopada prošle godine u Sarajevu. Na ovomu, drugom susretu u Francuskoj, iz Sarajeva su sudjelovali članovi Asocijacije socijalnih radnika Kantona Sarajevo zaposleni u javnim ustanovama i organizacijama iz oblasti socijalnog i omladinskog rada. Djelatnica HKO Kruha sv. Ante Sandra Zaimović također je sudjelovala na ovoj edukaciji.

Osim nje, prisutni su bili i uposlenici JU Centar za socijalni rad, JU Terapijske zajednice Kampus KS, JU Odgojnoga centra, zatim organizacija Wings of Hope, Hope and Homes for Children i HKO Kruh sv. Ante. Cilj susreta je razmjena iskustava dobrih praksi u radu s djecom, mladima i obiteljima kao i razmjena ideja o razvoju potencijalnih zajedničkih projekta. Sljedeći susret planiran je u Berlinu, za listopad tekuće godine. Iz HKO Kruh sv. Ante poručuju: „Kao humanitarno-karitativna organizacija ponosni smo što naša djelatnica Sandra Zaimović sudjeluje na ovome projektu i vjerujemo da će to omogućiti razvoj zajedničkih projekta i uspješne suradnje u budućnosti. Razmjena iskustva rada u praksi zasigurno će doprinjeti i unaprijediti kvalitetu rada naše organizacije.”

Pomoć organizacije Mennonite Central Committee Tijekom mjeseca kolovoza u skladište Kruha sv. Ante stigla je velikodušna pomoć od Mennonite Central Committee-a (MCC), koju će HKO Kruh sv. Ante kroz svoje projekte podijeliti siromašnima i potrebitima. Sadržaj donacije MCC-a čine: ručnici, prekrivači (5956), juha od povrća (540), higijenski setovi (1540), sapun za pranje rublja, školski pribor (2717), plahte (250) i pasta za zube (1848).

Mennonite Central Committee i HKO Kruh sv. Ante već niz godina uspješno surađuju, pomažući svima kojima je pomoć potrebna. Pored humanitarne pomoći, MCC je već šest godina dio projekta Terapijska zajednica Izvor za liječenje ovisnosti na Plehanu koja djeluje pod pokroviteljstvom Kruha sv. Ante pružajući financijsku podršku u provedbi aktivnosti na projektu. „Neizmjerno smo zahvalni za ovu velikodušnu donaciju MCC-a i za lijepu suradnju koju njegujemo već godinama”, poručuju iz KSA.

Za projekt 65+ razloga za život Kabinet predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg Skupštine KS 1.000 KM Telefunken, Živinice 300 KM Župa Bučići 300 KM Studenti volonteri 500 KM Ivica Smigoć 50 KM Za projekte Vlada Republike Hrvatske (za studentski fond) 10.000 HRK HKM Klagenfurt 1.235 EUR HKM Moers 500 EUR Ilija Abramović, Klagenfurt 1050 HRK / 250 KM Sprofondo, Italija („Kućna njega”) 3.000 EUR HKM Wiesbaden, Njemačka (za TZ Izvor) 1.000 EUR

Orašje doniralo povrće Dobročinitelji s područja općine Orašje i ove su godini prikupili povrće poljoprivrednika za pomoć pučkim kuhinjama Kruha sv. Ante. Prikupljanje pomoći organizirala je podružnica ove humanitarno-karitativne organizacije u Orašju. Povrće je sredinom mjeseca srpnja dopremljeno u pučku kuhinju i koristit će se u pripremi obroka za korisnike. „Iskreno se zahvaljujemo svima koji su sudjelovali i dali svoj doprinos pripremi kvalitetnijih obroka za korisnike naših pučkih kuhinja”, poručili su iz HKO Kruh sv. Ante.

Općina Derventa (za TZ Izvor) 1.250 KM Nada Basrak 100 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM Marko Cvitanović 20 KM T. N. 20 KM Akcija za Ljiljanu Lovrić Humanitarni broj BH Telecoma svibanj 2018. lipanj 2018. srpanj 2018.

30 KM 46 KM 24 KM

Dan KSA 2018. Župni ured Bihać 350 KM Župni ured Lupoglav, Žepče 500 KM Župni ured Vijaka 576,35 KM Župni ured Podmilačje 628,50 KM Hrvatska Vlada pružila financijsku pomoć Vlada Republike Hrvatske, po Uredu za Hrvate izvan Hrvatske, ponovno je pomogla rad Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante. Ranije je sredstvima Vlade Republike Hrvatske već omogućeno poboljšanje uvjeta stanovanja studenata u Franjevačkom studentskom domu. A od sada će studenti imati i kvalitetnije obroke. Naime, kako su pribor i posuđe u pučkoj kuhinji, u kojoj studenti svakodnevno dobiju topao obrok, poprilično

Humanitarni broj BH Telecoma svibanj 2018. 42 KM lipanj 2018. 44 KM srpanj 2018. 48 KM Za Pučke kuhinje Kanton Sarajevo Lukša Šoljan Ermin Kazić

7.363 KM 100 KM 20 KM

Donacije u robi Sarajevski kiseljak (65+ razloga za život) Mg Mivela gazirana voda 30 kom Mennonite Central Committe (hrana, higijena, posteljina) 13.232 kg Pomoć za samu pomoć, Bergkamen (namještaj, odjeća i obuća, hrana) 9.350 kg

dotrajali, bilo je potrebno urediti interijer i omogućiti kvalitetno pripremanje hrane. Osim novih stolova i stolica za blagovaonicu pučke kuhinje, kupljen je i novi kazan za pripremu hrane. Tako će se moći pripremiti veća količina hrane, obroci će biti kvalitetniji, a hrana će se održati toplom. U priopćenju za javnost HKO Kruh sv. Ante uputili su zahvalu: „U ime svih studenata, od srca smo zahvalni Vladi Republike Hrvatske jer je studentima omogućila kvalitetniji boravak u Franjevačkom studentskom domu.”

r u j a n 2 018 .

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

S. M. Veronika (Ružica) Barba

Kata Miletić, rođ. Oborović

(1934.-2018.)

ana 22. lipnja 2018. godine u samostanu sv. D Franje u Kloštru Ivaniću, u 85. godini života i 63. godini redovništva, u Gospodinu je preminula s. Veronika Barba, rođena 1934. godine u Prisapu, župa Rođenja BDM Ljubunčić kod Livna. Doživotne redovničke zavjete u zajednici Školskih sestara franjevki položila je 15. kolovoza 1959. godine u Visokom. Svoje redovničko posvećenje živjela je služenjem kroz dugi niz godina u domaćinstvu u službi kuharice u sestarskim zajednicama kao i u župama i samostanima u Bosni: Kraljeva Sutjeska, Sarajevo (Nedžarići, provincijalna kuća Bjelave), Koraće, Fojnica, Ljubunčić te u Hrvatskoj: Virovitica, Zagreb (Kozari Bok), župa Kloštar Ivanić, Čakovec, Gradac na moru, u sestarskoj kući u Kloštru Ivaniću (od 1998.) gdje ostaje do svoje smrti. Na vječni počinak s. Veronika ispraćena je 25. lipnja na mjesnom groblju sv. Roka u Kloštru Ivaniću, a u župnoj crkvi Uznesenja BDM slavljena je sveta misa zadušnica. Poput svoje zaštitnice sv. Veronike, koja je pružila rubac Kristu da otare svoje izmučeno lice, i s. Veronika pružala je svoj rubac utjehe i pomoći svima koji su bili potrebni njezine pomoći i milosti. Za nagradu neka je Gospodin licem svojim obasja u rajskoj slavi i neka je nagradi vječnim mirom. /S. Ljubica Stjepanović/

Janja Vincetić, rođ. Živković (1941. -2018.)

U Donjoj Mahali, 7. srpnja 2018., blago u Gospodinu preminula je Janja Vincetić, r. Živković, majka svećenika Bosne Srebrene fra Mate Vincetića, u 77. godini života. Sahrana pokojne Janje održana je u nedjelju 8. srpnja na mjesnom groblju Karaula. Janja Vincetić rođena je 9. prosinca 1941. u selu Kostrč, od oca Marka i majke Ane r. Klajić. Krštena je u župi Uznesenja Blažene Djevcie Marije u Tolisi istoga dana, 9. prosinca. Crkveni brak sklopila je 21. veljače 1968. godine s Ivom Vincetićem. U kršćanskom braku sa suprugom Ivom Janja je odgojila tri sina: Antu, Miju i fra Matu, franjevca Bosne Srebrene. Nakon duže bolesti preminula je u jutarnjim satima u obiteljskoj kući u Donjoj Mahali. Opremljena je sakramentom bolesničkog pomazanja. Subratu fra Mati i članovima obitelji iskrena sućut, a za pokojnicu molimo: Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna neka joj svijetli! FIA 80 svjetl ori jeci . ba

(1927.-2018.)

Dana 12. srpnja 2018. godine, nakon duže bolesti, u 91.godini života, završila je svoj ovozemni put naša draga majka, sestra, baka i prabaka Kata. Rođena je 29. srpnja 1927. u Crnićima kod Kreševa, u obitelji Ive i Mare Oborović. Godine 1944. pristupa Franjevačkom svjetovnom redu, a već dogodine udaje se za Miju Miška Miletića iz Crnića koji je u Drugom svjetskom ratu ostao bez noge. U skladnom kršćanskom braku rodila je sedmero djece: najstarija kći Ruža (1946.) kasnije je uzela redovničko ime s. Benedikta a danas živi u samostanu benediktinki na otoku Rabu, zatim Ivan (1948.), Ana (1950.), Dragica (1952.), Marica (1954.) koja je umrla u dobi od tri godine, onda Slavica (1957.) i Mladen (1959.). Od petero udane i oženjene djece majka Kata doživjela je radost 17 unuka, od kojih je nažalost dvoje je već umrlo. Unuk Stjepan, prvi unuk bake Kate, umro je tek nekoliko mjeseci nakon rođenja. Drugo unuče, Lucija Barešić, umrla je 2012. godine u 34.godini života ostavivši iza sebe muža i dvoje male djece. Od unuka je pokojna Kata doživjela 34 praunučadi, čak i dvoje prapraunučadi. Živjela je okružena ljubavlju djece, unučadi i praunučadi. Posljednje godine života provodi kod kćerke Dragice u Alagićima, gdje, na njenim rukama i druge kćerke Benedikte, ostavlja ovaj život i prelazi u vječni. Kata je pokopana 13. srpnja 2018. godine na Jelačkama, Kreševo. Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je vikar kreševskog samostana fra Josip Jukić. Draga Kate, hvala Ti što si bila svijetao primjer svima, kako živjeti u istinskoj predanosti Bogu i kako bez sumnje u Njegovu Milost podnositi teškoće vremena. Neka Tvoja hrabra duša uživa u radosti susreta s Onim čijom smo voljom svi stvoreni. /Ružica Čelan i s. Benedikta Miletić/ U SPOMEN

Dejanović Dejan († 1992.)

Mladen († 1985.)

Zaborav ne postoji. Postoje samo lijepa sjećanja na vašu mladost. Mi koji vas volimo znamo kako je teško živjeti bez vas. /Vaši roditelji i jedini brat s obitelji/

Miroslav Kajić Braco

(† 2011.) Vrijeme prolazi ali ne može umanjiti prazninu koju si ostavio. Uvijek ćeš biti u našim srcima. /Mama i Zvonko s obitelji/

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

Posjetite naše knjižare Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111 Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

033 726 200