Katolička Crkva u suvremenom svijetu - Kriza poslanja (427)

vjera

• društvo • kultura

KATOLIČKA CRKVA U SUVREMENOM SVIJETU

Kriza poslanja Godina XXXVI. ◆ broj 427 ◆ Sarajevo, listopad 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

Tema broja Franjo, idi popravi moju Crkvu!

6

Nepoznata Biblija Kriza kao kušnja

12

račun u švicarskoj

Uz temu broja Bezboštvo kao sumrak Crkve 18

račun u austriji

Međunarodni dan starijih osoba Jesen života 26

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Suton, Široki Brijeg List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986 Na naslovnoj stranici: Bazilika sv. Petra

Svjetlo riječi

Kaos kao fraktal Moj dio odgovornosti

36

Politički (ne)korektno Sunovratov otrov

40

Razgovor Vlč. dr. Hrvoje Kalem Temelji za relevantnost Crkve: Tradicija i obnova 50

RIJEČ ČITATELJIMA Nije nam bilo jednostavno odlučiti se tematizirati grijehe i propuste u Katoličkoj Crkvi o kojima se danas govori na sve strane. Ona je naš Dom i sve što reknemo o njoj, rekli smo o samima sebi. Isto tako, veću štetu stvara i nikamo ne vodi ako se prikažemo „nepogrešivim sucima”, „pravednicima” i „sveznalicama” – onim ljudima koji stoje sa strane pa radi vlastite promocije bez imalo stida bacaju kamenje na vlastitu kuću. „Kad bi svi dobri ljudi bili crveni, a svi loši plavi, koje bi ti bila boje?” upitao je netko jednu malu djevojčicu. „Prugaste”, odgovorila je. Zaista, svi mi trebamo biti svjesni da smo dobrim dijelom „prugasti”, obojeni i plavom i crvenom bojom i zato svoju Crkvu jedino možemo mijenjati mijenjajući sebe. A to uvijek započinje poniznim priznanjem vlastite krivice.

Dakle, riječ je o nama kao pojedincima

jedne velike Zajednice, koje ne zabrinjava toliko ono što ih udara izvana, nego ono što ih zapljuskuje iznutra.

U tome kontekstu, želio bih nas podsjetiti na evanđeoski događaj Isusova stišavanja oluje (usp. Mk 4,35-41).

Dok je Isus spavao na krmi, podigla se oluja i na lađu su navalili valovi te su je gotovo potopili. Nakon što su Ga učenici, blijedi od straha, probudili, Isus stišava oluju pa im iznenađeno govori: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?”

Dvije tisuće godina nakon ovoga događaja Kristovi učenici diljem svijeta ne boje se valova koji nemilosrdno udaraju o lađu njihove Crkve, a koji još uvijek nekima od njih uzimaju živote.

Tijekom cijele povijesti Crkve uvijek ih je bilo, s manje ili više intenziteta, a vjerojatno će ih biti i u budućnosti. Mi smo se danas preplašili samih sebe. Duboko

nas potresa i zabrinjava vlastita uspavanost, mlakost i indiferentnost naspram najljepše i najveće Vijesti koju je ikad čovjek čuo i koju će ikad čuti. Zato bi bilo još gore kada bismo se skrivali u komociju šutnje pretvarajući se da ništa ne vidimo i ne čujemo. Sve su to razlozi zbog kojih smo sa svojim suradnicima odlučili progovoriti, prozvati i priznati ono što uistinu nije dobro u suvremenoj Crkvi, jer je volimo, jer smo dio nje i što tako prihvaćamo i svoj dio krivice koji ne mora nužno biti u činu ili riječima već i u šutnji i ignoriranju grijeha.

A što se tiče budućnosti Katoličke Crkve kao mističnoga Tijela Kristova? Još uvijek kristalno jasno odjekuju Isusove riječi koje stišaju najjače oluje i umire najviše valove: Nemate se čega bojati. Samo imajte vjere.

Fra Janko Ćuro, urednik l i sto p a d 2018 .

3

Riječ čitatelja Počivalište vječno Usnulo groblje u prikrajku leži, pod križem sklopilo umorne oči.

Nad grobljem vjetar leprša, cvili, remeteć’ mir toj tihoj samoći.

Kroz gusto granje čempresa i smrča sunce na zalasku škrto proviri da budi život uspavanom svijetu gdje hladne smrti ozračje se širi.

Ostavih davno svoje rodno mjesto, po svijetu bijelom put me vodio.

Kada sam bio i sretan i tužan o mrtvima svojim snove sam snio.

Grobovi dragi, spomenici tužni, koliko sam suza nad vama prolio, dozivajuć’ mrtve oca i majku, samo vi i Bog je meni svjedok bio.

totalitarizmom kulture straha zamijeniti Boga i srlja sukobom duhovnog i materijalnog, nauke i ekonomije u kaos i kataklizmu.

Mi tradicionalisti, koji smo konzervativno i klasično odgojeni, vjerujemo u umjetničko stvoriteljsko djelo vječne rajske slobode i evolucije duha i dobra za razliku od materijalističkoga pogleda umjetne inteligencije i robotike bez duše. Takvi kušaju biti slični Bogu, velikim rizikom gube ljudskost i duhovnost i u novoj religiji podataka i svoju autonomiju. Dakle tim kušanjem biti sličan Bogu čovjek se izlaže opasnosti nestanka i propasti. Algoritmi umjetničke inteligencije preuzimaju upravljanje svijetom. Tako Homo sapiens gubi kontrolu i slobodu jer mediji sve više utječu na život i odluke.

Stojeći tako u pustoj tišini, ljubeći slike, spomenike nijeme, likove drage i njihova djela nikada neće izbrisati vrijeme.

O tamni grobe roditelja mojih, pred kojim sin se ponizno poklanja, s bolom u duši skrušeno moli u miru vječnom s vama susret sanja.

Ivan Grubešić, Novi Travnik

Između rajske slobode i totalitarizma modernih medija Štovano Svjetlo riječi, javljam se povodom središnje teme ljetnog broja Svjetla riječi za 2018. o totalitarizmu prošlosti i sadašnjosti kojem pripada i novi totalitarizam medija i interneta. U njima je suvremeno čovječanstvo modernom naukom, političkom diktaturom, tehnikom i totalitarizmom sve dalje od Boga, umjetničkog stvoritelja rajske slobode i svega vidljivog i nevidljivog. Čovjek tako kuša kao Homo deus znanstvenom fantastikom, manipulacijama i 4 svjetl ori jeci .ba

radosti. Zato će Bog i čovjek imati još mnogo posla spasenja i poslanja proroka u ovom svijetu umjetne inteligencije Homo deusa.

Ova teška tema nema kraja u udaljavanju od Boga, čovjeka i neba tražeći smisao u modernoj znanosti, umjetničkoj inteligenciji i robotici. Evo i susjedovu kuću čisti robot i kosi mu travu u vrtu. Zašto onda on nije sretniji i društveniji od ljudi tradicije i vjere u uskrsnuće koji su sve u životu stekli putem znoja i kriza?

Ima pravo Martin Luther King kad kaže da se čovjek ne može po tome mjeriti kako se ponaša u sretnim okolnostima nego po tome kakav je u krizama.

Zaključit ću s velikim Gandhijem, koji se borio kao i Krist protiv nepravde nenasiljem i koji je rekao da se divi Kristu, ali ne i kršćanima.

Ja čvrsto vjerujem da će umjetnička, Božanska inteligencija i ljubav uskrsnuća pobijediti onu totalitarnu umjetnu, materijalističku i hedonističku koju stvara homo. Orwellovim razmišljanjima kojima se vaši suradnici bave pišući o totalitarizmu dodao bih staru izreku: „Iako povijest pišu pobjednici, ipak će istina pobijediti i uskrisiti slobodno i pravedno čovječanstvo.”

Tomo Barbić, Schwabmünchen

Franjevački „Feniks“ u Zvorniku Jedan učenjak to zove dataizmom: Rijeka je podataka u kojoj mi plivamo i gdje se bez našega znanja i odluke manipulira podacima. Tako se susreću i sukobljavaju tradicionalne umjetničke (duhovne) i moderne umjetne (materijalističke) inteligencije i znanosti. S pravom pita Petar Krista: „Quo vadis, Domine?” Jer čovjek bježi od Boga i prirodne sreće i slobode u ropstvo totalitarizma umjetne inteligencije materijalizma i hedonizma sve je više kriza i nesreće umjesto uskrsne i rajske

Zvornik je u medijskim napisima i uopće u umjetničkom izražaju često simbolički prezentiran kao „Kapija Bosne“, „Ključ Bosne“ ili otvoreni muzej Bosne. To je grad koji je u punoj snazi umjetničke simbolike bio tema i opservacija od Čelebije, pa do Andrića, Sijarića, a posebno filmskih redatelja Jana Berana i Kusturice. Njegova povijest je povijest sukoba i ratnih kataklizmi. To je rijetka urbano-povijesna destinacija koja je u svim globalnim sukobima i ratovima najveći broj

puta prelazila iz ruke u ruku osvajača.

U pukotinama njegove burne povijesti zadržani su mnogi ideologemi koje su osvajači ostavljali iz kojih je jedino moguće isčitavati izvornu povijest ovoga grada. To su materijalni ostaci kultura ovog specifičnog biotopa: ilirske nekropole, ostaci slavenskoga memorijalnog kulta, ostaci rimske materijalne kulture sa spomenikom Mitrinoga kulta, bogat stećački fundus, ostaci osmanske baštine s Hasan-Kaimijinim turbetom, povijesna sakralna cjelina Kušlat i Podkušlat, Stari Grad, mnogobrojni feudalno stambeni objekti tzv. „kule” iz osmanskoga perioda i niz drugih s manjom vrijednosnom supstancom.

Prethodni evidencijski popis kulturnih lokaliteta iznosim radi komparativne analitičke analize kulturno povijesne stratifikacije spomeničke piramide materijalnih ostataka u Zvorniku.

Iako su Zvornikom vladali gospodari katoličkoga svjetonazora od srednjovjekovne oblasti Usora i Soli, značajne dubrovačke kolonije pa preko austrijskih i njemačkih etabliranih institucija i zajednica, ostaci katoličke sakralne baštine ostali su samo u nematerijalnom, dakle pisanom obliku o gradnji crkve i franjevačkoga samostana, promjeni namjene objekta crkve u dva navrata, o utemeljenju Župe Zvornik 1903. godine po zamisli nadbiskupa Stadlera.

Sam naziv Zvornik prema relevantnim izvorima vezan je za zvonik franjevačke crkve (Đ. Mazalić), ali u kasnijem periodu dolazi do osporavanja i ovog dijela nematerijalne franjevačke baštine od nekih autora.

Rapidno smanjivanje katoličkoga stanovništva prisilnim migracijama i konačno porazom austrijske vojske u Prvomu svjetskom ratu počinje stihijsko nestajanje materijalnih ostataka sakralne franjevačke infrastrukture.

Ruinirani ostaci ostataka neprepoznatljivih dijelova i sklopova franjevačke crkve zadržani su do 1945. godine,

kada se nekažnjenim stampedom ruše i uništavaju i posljednji ostaci franjevačke baštine. Katastarska čestica na kojoj je upisana crkvena nekretnina nestaje u vješto izrežiranom ideološkom političkom labirintu. Dolaskom nove socijalističke vlasti, iako u klimi nepovjerenja, dolazi do obnavljanja i gradnje vjerske infrastrukture izuzev dijela katoličke materijalne nadgradnje.

Unatoč čestim nastojanjima da se pokrene sa postojeće točke neaktivnosti ostao je status quo sve do današnjih dana kada je na ovoj praznoj vjetrometini došlo do prve žetve na obnovljenoj njivi neprolazne katoličke jurisdikcije, odnosno revitalizacije župe Presvetog Srca Isusova. Ovaj događaj ima epohalni značaj jer se radi o župi obnovljenoj na jednoj trećini potpuno očišćenog zemljopisnog prostora BiH od katoličke administracije.

Tako suvremenom čovjeku, a posebno katoliku vjerniku opredmećuje perspektivizam pobjede Radosne Vijesti nad negativnim djelovanjem konzumerizma, hedonizma, ali i drugih iskrivljenih moralnih vrednota. Zemljovid katoličkih župa u BiH sveden je na jednu trećinu statistički značajne distribucije BiH u njezinom središnjem okomitom dijelu.

Sam naslov teksta ima poticaj za dublje razmišljanje o svemu ovome, a naziv „feniks“ je mitomanski izraz čiju atribuciju u ovom slučaju možemo dopuniti s Kristov feniks, u svjetlu Isusovih riječi: „Zaista, zaista, kažem vam: ako zrno pšenično ne padne u zemlju i ne umre, ostane za se samo. Ako li umre mnogo roda rodi.”

(Iv 12,24) te zaključno „Ti si Petar, i na tom kamenu sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.”

(Mt 16,18).

Mijo Franković, Tuzla

Pjesma sunčevom bratu Prezreo si raskoš, napustio dom i java postaše svi tvoji snovi kada ti se ukaza i navijesti On: „Idi i Crkvu moju obnovi”!

Njegove si teške preuzeo rane na La Verni – brdu bezuvjetno, smjelo; za čistoću i čast svoje vjere slavne žrtvovao spremno i dušu i tijelo.

Brat si bio vjerni svakom živom stvoru: gubavcu, prosjaku i ptici i vuku; poput sunca što se javlja na obzoru svima svoju svetu pružao si ruku.

Siromašnom svome rekao si stadu: „opraštaju nam samo ako opraštamo, s bližnjima stoga podijelite nadu jer kada dajemo onda i primamo.”

Rijekom Evanđelja pojio si žedne, zalutalim bio putokaz i znamen, a u svodu Crkve moćne, nepregledne bio i ostao zaglavni si kamen. refren: Iz Asiza Franjo, siromašni sveče zagovori tvoji duše bolne liječe; napoji nas vinom i nahrani kruhom, vjerna srca naša prožmi Svetim Duhom.

Sveti Franjo, siromašni brate, svjedočanstva tvoja svuda nek’ nas prate kad vidimo lice Svevišnjega da dostojni kleknemo pred Njega.

Ivica Kesić, Kreševo

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare putem elektroničke pošte na: redakcija@svjetlorijeci.ba ili Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo.

Širimo svjetlo. l i sto p a d 2018 .

5

Tema broja

Idi popravi MOJU CRKVU! Piše Leon Kikić

I

sus Krist živi: „sjedi s desne Boga Oca svemogućega, odonud će doći suditi žive i mrtve”. Sasvim drukčije, premda izvirući iz njega i zajedno s njim, živi njegova Crkva na zemlji. S obzirom na svoga Poglavara, Crkva je božanske naravi, dok je kao tijelo nedvojbeno ljudske. Ona je kao tijelo stvorenjske i zato ugrožene 6 svjetl ori jeci . ba

zbiljnosti. Njezin je bitak zajamčen, neugrožen i nepobitan jedino odozgo, s Božje strane, a ne odozdo, sa strane njezinih članova i vodstva. Utoliko što ona odozgo jest, s Božje strane, u događaju njegove Riječi i Duha, ne podliježe pogibli, opravdana je, posvećena, pročišćena, sačuvana od zla – ali samo i jedino u tom pogledu!

U svome Gospodinu Isusu, i samo i jedino u njemu, samo i jedino s njegove strane, ona dobiva obećanje da je vrata paklena neće nadvladati. Ugledajući se u njega, i jedino tako, Crkva stječe pouzdanje u svoju trajnost i održivost.

U ljudima ona nema takvoga jamstva i njezin je bitak, gledajući s te strane,

Giotto, Život sv. Franje, Gornja bazilika, Asiz

ugrožen. Istina, drukčije i ne može biti, jer Bog još nije sve u svemu. Ipak, ugroženost i kriza Crkve ne bi smjele postati akutnima. Ako se ona oslanja na svoga Gospodina, morala bi biti zaštićena od stvarne krize. No, nažalost, „stvar i jest u tome što se ona ne oslanja u dovoljnoj mjeri na živoga Gospodina pa je njezina ugroženost upravo akutna” (K. Barth), a temeljna činjenica vezana uz Crkvu, njezin život i djelovanje jest progresivna opća dekristijanizacija.

Akutna ugroženost Crkve

Odavno smo se navikli da u demokratskom društvu ministar podnese ostavku čim se pokaže da njegov resor ne rješava primjereno svoje zadaće ili kad izbije neki skandal, ali jedan kardinal, biskup ili neki drugi visoki crkveni dužnosnik teško će doći u iskušenje te vrste. Čak i

onda kad je sasvim očito da ništa u njegovu resoru ne funkcionira onako kako bi trebalo funkcionirati i kad se iz dana u dan otkrivaju skandali najgore vrste.

Imajući to u vidu, s pravom se nameće pitanje: može li ovakva Crkva biti ono što bi u svojoj biti trebala biti – znak i posrednica čovjekova spasenja?

Istina, ona jest mjesto naviještanja Kristova evanđelja. Ona jest mjesto gdje se mogu, makar zapuštene, pronaći norme i vrednote za život dostojan čovjeka.

Ona jest nositeljica religiozne i kršćanske poruke i veliki broj njezinih članova živi evanđelje na vlastito spasenje i spasenje drugih. No, nipošto se ne smije zanemariti pitanje u kolikoj mjeri Crkva sama, počevši od onih najodgovornijih u njoj, objektivno pridonosi zamagljivanju kršćanske poruke i pridonosi dekristijanizaciji umjesto evangelizaciji svijeta. Koncilski papa Pavao VI. kaže da evangelizacija počinje s onim što Crkva živi. A da bi bila što je moguće više u skladu s evanđeljem, potrebno joj je stalno evangeliziranje sebe. Mora stalno „reformirati” samu sebe, ono što živi i što čini.

Nažalost, Crkva je uvijek teško prihvaćala tu istinu. Krivce za takvo stanje dugo je pokušavala pronaći negdje vani, obično na krivim mjestima, dok je sve više jačala svoju birokratsku strukturu.

Međutim, danas postaje sve jasnije da je Crkva zapala u duboku krizu zahvaljujući prvenstveno neodgovornosti tzv. najodgovornijih, tj. onih na najvišim mjestima u crkvenoj hijerarhiji. U tom kontekstu dobro je prisjetiti se riječi pape Benedikta XVI. izgovorenih u razgovoru s novinarima na putu za Lisabon 11. svibnja 2010. godine: „Ne dolaze napadi na Papu i na Crkvu samo izvana, nego patnja Crkve dolazi upravo iz same Crkve, od grijeha koji postoji u Crkvi. I to se uvijek znalo, ali danas to vidimo na stvarno užasan način: da najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego se rađa od grijeha u Crkvi, te je Crkvi stoga nužno potrebno ponovno

iskusiti pokajanje, prihvatiti pročišćavanje, naučiti, s jedne strane, opraštati, ali i potrebu pravednosti.” Drugim riječima, Crkvi je potrebna radikalna reforma jer Isusovo pitanje „Hoće li Sin Čovječji kada dođe naći vjere na zemlji?” iz dana u dan postaje sve aktualnije i ozbiljnije.

Ima li današnja Crkva snage suočiti se s tom istinom i po kojem modelu bi mogla napraviti taj spasonosni zaokret?

U recima koji slijede vratit ćemo se u povijest i podsjetiti na model svetoga Franje Asiškoga, na njegovo iskustvo s Crkvom koja je i tada proživljavala duboku krizu te u evanđeoskoj slobodi pokušati uvažiti pouku koju nam je on dao.

Između poslušnosti i nekonformizma

U Franjino vrijeme, koncem XII. i početkom XIII. stoljeća, Crkva je u cjelini predstavljala vrlo mračnu sliku. Nema nikakve potrebe – kao ni danas – tražiti dokaze kod njezinih protivnika; dovoljna su katolička svjedočanstva. Na prvom mjestu mnoštvo bula Inocenta III. protiv najsramotnijih zloupotreba.

Istina, neke od njih su napisane protiv opće pokvarenosti u Europi, ali većina je bila upućena crkvenim funkcionarima. Sablazan je vladala posvuda.

Kako na takvo stanje u Crkvi gleda mladi obraćenik Franjo Asiški? Franjo je uvijek bio katolik, ali sin bogatoga trgovca Petra Bernardonea, kojemu ništa nije bilo preskupo u priređivanju zabava, koji je želio biti vitez, velikaš, veliki knez, jednoga je dana svoj život prepustio Kristovu vodstvu. Za nas je obraćenje, u uobičajenom smislu riječi, jednostavno promjena navika. Odričemo se ovoga ili onoga, ali unutarnji čovjek ostaje nepromijenjen i ne događa se zamjena jedne osobe za drugu. Mogli bismo reći da se u Franjinu slučaju upravo to dogodilo. Stoga on, premda poslušan institucionalnoj Crkvi, kao čovjek koji proživljava jedno novo iskustvo vjere hranjeno na autentičnim izvorima Novoga zavjeta, smatra da l i sto p a d 2018 .

7

Živa je riječ Božja

RIJEČ Isusova Riječ MUDROSTI Psalam 94 (93),12-15

Blago onom koga ti poučavaš, Gospodine, i učiš zakonu svojemu: da mu mir udijeliš od nesretnih dana, dok se grob kopa zlikovcu.

Jer neće Gospodin odbaciti naroda svojega i svoje baštine neće napustiti; jer će se pravo dosuditi pravednosti i za njom će ići svi čestiti srcem.

Mt 16, 18-19

Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si PetarStijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima

Riječ proroštva

Otk 3,2-3

Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre. Doista, ne nađoh da su ti djela pred Bogom mojim savršena.

Spomeni se dakle: kako si primio Riječ i poslušao, tako je i čuvaj – i obrati se. Ne budeš li dakle budan, doći ću kao tat, a nećeš znati u koji ću čas doći na te.

10 svjetl ori jeci . ba

201

Kalendar svetog Ante

Knjiga Kalendar sv. Ante donosi tekstove o pet crkvenih zapovijedi. Potom u rubrici Franjevaštvo otkrijte iznova detalje o životu svetoga Franje i o franjevačkim pučkim misijama. Iz raznih krajeva Bosne stižu reportaže o izrazima pučke pobožnosti poput grobova narodnih svetaca ili pak Gospojinskim zornicama u Osovi. Naši krajevi i ljudi donose zanimljive prikaze poznatim osobama i stvarima iz javnoga života, primjerice o crkvi i zvoniku sv. Ante u Bihaću.

Ističemo i tekstove o izazovima obitelji i o Biblijskim temama. Čitajte i o velikanima prošlosti i događajima koji su zadivili svijet poput prvih ljudi na mjesecu. Jednako su vrijedni tekstovi o franjevcima koji su ostavili dubok trag u povijesti Bosne Srebrene.

Knjigu, džepni i jednolisni Kalendar sv. Ante resi mozaik sv. Ante iz Đakovice.

Dvanaestlisni Kalendar sv.

Ante ilustrirala je akademska slikarica Ivana Ćavar.

Za više informacija pozovite

033 726 200 Svjetlo riječi • 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: 033 726 200 • fax: 033 812 247 • www.svjetlorijeci.ba

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

KRIZA KAO

KUŠNJA Već na početku Knjige o Jobu vidljivo je kako Bog dopušta da Jobova vjera i čestitost budu stavljene na kušnju (Job 1). On koji je prikazan kao bogat i sretan čovjek, čovjek blagoslovljen i brojnom obitelji, ostaje najprije bez svojih materijalnih dobara, potom bez sinova i kćeri.

N

a sve to Job odgovara pouzdanjem u Gospodina: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti.

Gospodin dao, Gospodin oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!” (1,21).

Drugo poglavlje knjige započinje novim anđeoskim zborom pred Bogom, a pojavljuje se i Satan. Bog tom prilikom hvali Jobovu vjeru i čestitost. Ponaša se poput ponosna roditelja kad mu dijete prvi put progovori, ili kad prohoda, ili kad s izvrsnim uspjehom završi školu, kad se upiše na dobar fakultet, kad ostvari uspjeh na poslu ili u bilo kojem segmentu svojega života. Bog hvali Joba jer je ostao neporočan, čestit. Ostao je Job čovjek na sliku Božju.

Satan na te pohvale odgovara: „Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!” (2,4-5). Predlaže 12 svjetl ori jeci .ba

zapravo da Jobu oduzmu zdravlje i fizičko dostojanstvo. Bog dopušta Satanu da stavi Joba na još veću kušnju oduzevši mu zdravlje. To je potaknulo i Jobovu ženu da ga počne preklinjati: „Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” (2,9). Job, pak, i dalje ostaje vjeran, pa svojoj ženi odgovara: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?”, a sveti pisac zaključuje: „U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama” (2,10). Prvi prozni dio knjige završava se viješću o dolasku trojice Jobovih prijatelja koji nemaju snage ni izustiti riječi utjehe, kad ugledaju Joba u njegovoj patnji (2,11-13).

Čovjekove dvojbe u kušnji

Ipak, poetski nastavak knjige pokazuje da Satan nije bio daleko od istine u svome naslućivanju da će Job zbog patnje

na koncu prokleti Boga. To se, istina, ne događa, ali Job postavlja brojna pitanja koja mu se pletu po glavi. On pokušava i želi razumjeti što mu se to i zašto dogodilo, no ne uspijeva. Prijatelji ga, s druge strane, i ne pokušavaju razumjeti.

Oni zaboravljaju da im je Job prijatelj i konkretna osoba, pa mu odgovaraju na načelnoj razini. Job je za njih samo još jedan primjer koji potvrđuje njihova teološka razmišljanja: patnja je kazna za grijeh, pa onda znači i da je Job griješio kad je zaslužio ovakvu patnju.

U 32. poglavlju knjige na scenu iznenada stupa Elihu, ljut što se Job držao pravednim pred Bogom, pa mu kaže: „Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit’ se ne može” (33,12) te tumači da se Bog služi ljudskom patnjom i da bi ga pozvao na promjenu života (36,1-21).

Malenost pred Božjim naumom

Konačno progovara i sâm Bog i započinje razgovor s Jobom (38 – 41), pa ga pita: „Gdje si bio kad zemlju utemeljih?

Kazuj, ako ti je znanje sigurno. Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo?” (38,4-5). Bog se tako na samome početku predstavlja kao Stvoritelj, kao onaj koji je jedini bio na početku svega i sve iz ničega stvorio.

Nijedan mu se čovjek u tome ne može približiti. Osim toga, Bog pita Joba: „Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno? Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata?” (38,12.22-23). On je Bog koji i nakon stvaranja sve uzdržava, o svemu vodi brigu. Nijedan mu se čovjek ni u tome ne može približiti. Sve to dovodi do Božjega pitanja: „Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek’ sam odgovori!” (40,2). Job ponizno tada odgovara: „Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta. Riječ rekoh – neću više započeti; rekoh dvije – al’ neću nastaviti” (40,4-5).

Franjevačka karizma

Piše fra Danijel Nikolić

VELIČINA I PRIVLAČNOST

SVETOGA FRANJE Apostol naroda sv. Pavao zapisa u svojoj Poslanici Korinćanima o svjetskoj i kršćanskoj mudrosti: „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake” (1 Kor 1, 27), a malo iznad toga napisa: „Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja” (1 Kor 1, 18).

P

a uistinu, sveti je Franjo Asiški morao izgledati lud u očima svojih suvremenika jer analizirajući njegov život, možemo reći da je odbacio bogatstvo, raskoš i slavu svijeta i počeo živjeti evanđeoski siromašno.

To je čovjek koji je svjesno i odlučno želio biti najsiromašniji od svih, sluga svima, manji brat, manji i od najmanjih. Ali sjetimo se isto tako da je kao duhovnu nagradu još za života ovdje na zemlji na svoje dlanove primio Kristove svete rane. Onda se s pravom upitajmo: tko je ovdje lud, a tko je uistinu bogat? Njegova snaga i sila bila je u križu Kristovu. Križ uvijek u životu nudi alternativu i daje snagu da se osobe i cijeli svijet osvoje poniznošću.

Znamo vrlo dobro kakvo je stanje u današnjem čovječanstvu. Prisutna su tri nasilja, kako to često ističe dr. fra Mile Babić: nad prirodom (ekološka katastrofa), nad odbačenim ljudima (marginaliziranim) i nad drukčijim 14 svjetl ori jeci . ba

ljudima. Cijelom Božjem stvorenju prijeti ekološka smrt, a nasilje nad prirodom, nažalost, i dalje raste. Nadalje, postoji dobar dio ljudi u društvu koji su bačeni na stranu, odgurnuti od normalnoga života, izbačeni iz središta zbivanja i života samo zato što nemaju novac, moć i vlast. I postoji nasilje na našoj zemlji nad ljudima koji su drukčiji, različiti, koji pripadaju drugoj religiji, naciji, kulturi. Ništa bolje stanje nije bilo ni u Franjino vrijeme: nasilja na sve strane.

Veličina i privlačnost sv. Franje sastoji se u tome da on nudi alternativu i društvu i Crkvi i svijetu. Njegovo pravilo glasi: „Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlasništva i čistoći.” Njegov životni program je, dakle: živjeti onako kako je sam Isus živio. Franjo nije riječima previše napadao niti kritizirao druge, nego je to činio svojim djelima i životom. Uvijek je činio dobro, pozitivno.

Promjena i jest ako ti nešto pozitivno činiš. Jer ako ti napadaš, uzvraćaš zlom na zlo, ostaješ zatvoren u tom krugu zla i ništa pri tom ne mijenjaš. Zar se ono ne kaže: „Ne proklinji tamu stalno, nego učini nešto dobro: upali svijeću!”

Odgovor sv. Franje

Koja bi to bila alternativa koju sv. Franjo nudi nasuprot onim trima nasiljima?

Prvo: U Franjino se vrijeme sve ovo materijalno i tjelesno smatralo zlim, kao da nije od Boga. Sveti Franjo naglašava da postoji Bog koji je stvoritelj svega i postoje stvorenja: čovjek i priroda. Bog je sve stvorio dobro i lijepo. Zato su sva stvorenja vrijedna jer ona su slika Boga koji nas voli. Ona su sakrament jer se u tim vidljivim stvarima očituje Božja ljubav prema svijetu. Zato je sv. Franjo sve ljude i sva ostala stvorenja: sunce, mjesec, brda, planine, vodu, zrak, cvijeće, more, životinje, kišu, led, pa i samu smrt nazivao braćom i sestrama.

Uz temu broja Relektura Solovjevljeva Antikrista Piše Ivica Raguž

Bezboštvo kao SUMRAK CRKVE C

rkva je Kristovo tijelo i kao što ljudsko tijelo poznaje razna stanja, zdravo i čilo, bolesno i malaksalo, tako ih poznaje i Crkva. Ako pogledamo povijest Crkve, tada je uočljivo da nisu sva razdoblja ista.

Postojala su zaista svijetla vremena, vremena vrhunske teologije i duhovnosti, velikih svetaca, ali isto tako i mračna vremena, vremena duboke krize poslanja i života Crkve. Ovdje želim 18 svjetl ori jeci . ba

progovoriti o današnjoj Crkvi koja se po mojemu sentire cum Ecclesia nalazi u mračnim vremenima, u nekoj vrsti dubokoga sumraka. I taj sumrak nije isti sumrak kakav je prije bio. On se ne može opisati pojmom „krize” jer je Crkva gotovo uvijek u „krizi”, ukoliko stalno prepoznaje kako je nedostojna biti Kristovo Tijelo. Taj se sumrak također ne može opisati ni riječju „licemjerje” jer je licemjerja uvijek bilo i uvijek će

biti u Crkvi. Ono što je novo u Crkvi, u trenutnim njezinim mračnim vremenima, jest, koliko god to jezivo zvuči, bezbožnost, velika bezbožnost.

Radi se o tomu da je Bog skoro pa nestao iz Crkve, da ne igra gotovo nikakvu ulogu, da mi, kršćani, danas stvarno živimo bez Boga. I najnoviji skandali u Crkvi nisu ništa drugo nego izričaji bezbožnosti, stvarne nevjere u Boga, nevjere koja nije, ponavljam, samo izričaj

slabe vjere, promašaja vlastitoga poslanja, poziva, nego nevjere kao bezbožnosti: Bog je iščeznuo i dalje iščezava s obzorja mišljenja i djelovanja Crkve, kršćanstva. Svjestan sam da ovo promišljanje zvuči apokaliptički i mračno, ali ja to upravo tako i želim jer živo osjećam, kao ud Kristova Tijela, taj sumrak velike bezbožnosti.

Moja mučna promišljanja o sumraku današnje Crkve dovela su me do ponovnoga čitanja potpuno zaboravljene knjižice Vladimira Solovjeva o Antikristu.

Rembrandt, Krist u oluji, 1633.

Uzdrmani temelji

I prije sam čitao tu knjigu, tu i tamo je danas netko kurtoazno spomene u nekoj bilješci, ali sada, nakon novoga čitanja, ostao sam zapanjen koliko ona potvrđuje moje spoznaje i intuicije o mračnom stanju, bezbožnosti današnje Crkve. Solovjev kao da je gotovo sve ovo današnje predvidio u toj knjižici koju je napisao pred kraj svojega života.

On najavljuje u svojoj proročkoj viziji 21. stoljeće kao vrijeme Antikrista, a to je upravo ono što sam ovdje nazvao sumrakom Crkve, shvaćenim kao bezbožnost. Moja su promišljanja ovdje plod prijateljskoga druženja s tim velikim i pobožnim ruskim misliocem.

Solovjev donosi kratak opis budućnosti Europe. Opasnost ne vidi u islamu, s čime se također slažem, jer je islam, koliko god se mi Europljani plašili islama, ipak religija vjere.

Opasnost dolazi s Istoka, od panmongolizma, danas bismo rekli od azijske kulture koja je bez ikakve zadrške prihvatila bezbožnu tehničku kulturu gdje vlada krajnji tehnicizam, tehnika koja vlada čovjekom. I dok se Europa bori, pogrješno, protiv Bliskoga istoka, islama (što pokazuje koliko je Europa bezbožna!), tvrdi Solovjev, pravi će neprijatelj Europe njome zavladati s Dalekoga istoka. No, ta nas tema ovdje ne zanima. Ruski mislilac tvrdi, da sad ne prepričavamo pojedinosti, da će se nakon raznih događanja (osnivanje

Ujedinjenih država Europe itd.) odjednom pojaviti Antikrist.

U to vrijeme Europom više neće vladati materijalizam jer će ljudi postati svjesni složenosti cijeloga svemira. Ali isto tako neće više postojati nikakva vjera u Boga Stvoritelja, u svijet koji je stvoren ni iz čega. U tom razdoblju većina ljudi dakle neće biti materijalistička (Postali su duhovni! Zar to ne vrijedi i danas?), ali više neće vjerovati u Boga.

Kako bilo da bilo, u tom se vremenu „duhovnoga” pojavljuje Antikrist kojega Solovjev, po uzoru na Nietzschea, naziva nadčovjekom. Antikrist se predstavlja kao onaj koji vjeruje u Boga (on je duhovan!), ali on u biti voli jedino samoga sebe. Nadalje, Antikrist je veliki humanitarac, on se brine za bližnje, za one koji su u potrebi, resi ga krajnja bezinteresnost, veliki je filantrop, štoviše, čak je i asket. Već je ovdje potrebno malo zastati. U današnjoj Crkvi bezbožnost Antikrista upravo se očituje u toj potpuno horizontalnoj dimenziji življenja „vjere”. To je ono kršćanstvo koje nazivam „lijevim kršćanstvom”, a koje je bezbožno. Napustivši Boga, takvi kršćani veliki su humanitarci, filantropi, zaista se brinu za druge, resi ih humanitarni rad, briga za siromašne, za ovaj svijet, resi ih kultura dijaloga (nema više istine pa nam preostaje samo vječni dijalog!). Ali ta je filantropija izričaj Antikristove bezbožnosti i ona je posebice vidljiva u svojoj ledenoj hladnoći.

Antikrist se jako raduje da smo toliko posvećeni brizi za ovaj svijet, sve samo kako bismo zaboravili Boga, odnosno Isusa Krista. Solovjev primjećuje da Antikrist sve čini kako bi Isus Krist bio zaboravljen. A kad pogledamo današnje „lijevo kršćanstvo”, to humanitarno bezbožno kršćanstvo, u njemu Isus Krist ne igra nikakvu ulogu. On je obična ideja ili, kako veli Antikrist, on je reduciran na ulogu „milosrdnoga dobročinitelja”.

Dakako, Antikrist ne želi biti „reformator”, „otkupitelj”, što je Krist htio biti, jer današnji kršćani ne žele „otkupitelja”,

„oni su ga i razapeli zato što ih je htio otkupiti” (Péguy). Stoga smo mi, današnji kršćani, svi više ili manje dobri, svi se više ili manje u sebe uzdamo, ne treba nam nikakva spasenja, svi dakako idemo u raj. Svjedoci smo potpunoga kraha kršćanske eshatologije: tko se još raduje nebeskomu zajedništvu s Isusom Kristom i s nebeskom Crkvom?!

Dolazi u svoje ime

I, kako je dobro primijetio Solovjev, navodeći Kristove riječi iz Ivanova evanđelja, Krist je došao u Očevo ime pa ga nisu primili, a Antikrista, koji dolazi u „svoje” ime, njega primaju (Iv 5,43).

I danas Antikrista kršćanstvo prima jer on zna što godi našim ušima, a to je upravo ta humanitarna horizontala.

Bitno je da nam netko čini dobro, a nipošto da nas netko postavlja u pitanje, a ne daj Bože da nas netko želi iznutra „reformirati” i „otkupiti”. Antikrist ne želi ni nemire, ni propitivanje, ni „mač”, ni „oganj”, ni razotkrivanje grijeha kao Krist, nego on želi mir, ugodu, nezahtjevnost: „Krist je donio mač, a ja donosim mir. On je zemlji prijetio strašnim, posljednjim sudom, ali posljednji ću sudac biti ja, moj sud neće biti samo sud pravde, nego i sud milosti. Bit će pravde na mom sudu, ali ne kaznene pravednosti nego pravednosti raspodjeljivanja.” No, pogledajmo koja su to još svojstva Antikrista.

Antikrist će ponajprije biti veliki socijalni reformator. Jer, što drugo današnji ljudi žele čuti, nego sve o socijalnim reformama („socijalni nauk”). Bitno je da se sve „reformira” izvana, a nitko ne želi da mu duša, nutrina, bude „reformirana”, obraćena ili otkupljena. Nadalje, Antikrist je veliki filozoist, on jako voli život, ekološki je osviješten, a posebice ga zanima zaštita životinja te je, naravno, vegetarijanac. Zamislite, Solovjev o onomu što je danas tako vidljivo, piše prije više od 100 godina! Ekologija, vegetarijanstvo, vegani, zaštita životinja, sve samo da se čovjek ne mora baviti l i sto p a d 2018 .

19

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

DOBRODOŠAO

ZA STOL

„Otkuda si ti?” pitao me William uz jak stisak ruke. „Iz Hrvatske”, odgovorila sam. U maloj baptističkoj crkvi u Nashvilleu bilo je očigledno da sam stranac. Toga dana moj sin Dante, njegov prijatelj i ja našli smo se tamo po zadatku.

S

nimali smo kratki video o programu za dječake iz sredina u kojima postaju potencijalne žrtve kojekakvim dilerima droge i kriminala. Program im daje životne naputke, kao što su kako donositi dobre, savjesne odluke; što učiniti u trenutku bijesa ili agresije; kako se smiriti i reagirati promišljeno, a ne eksplozivno. Mentori dječacima pomažu uvidjeti svoje mogućnosti, sposobnosti i afinitete, i na temelju njih osmisliti budućnost koja je drukčija od mnogih iz njihova okruženja – i prečesto uključuje godine provedene u zatvoru.

Iako program nije religijske prirode, dječaci, kroz službu mentora i podršku crkvene zajednice, kroz djela spoznaju Božju Ljubav – bezuvjetnu, punu milosti i ohrabrenja.

William je kao pastor pozvao dječake da kongregaciji ispričaju svoja iskustva 22 svjetl ori jeci . ba

s programom i na kraju zaključio: „Ovo je današnja propovijed. Evanđelje na djelu. Ništa od onoga što vam ja mogu reći ne može biti bolje svjedočenje o tome što znači biti Kristov sljedbenik – njegove ruke, noge, glas i tijelo.”

U završnoj molitvi pozvao nas je da se primimo za ruke i rekao: „Gospodine, daj nam mudrosti da budemo Crkva na tvoj, a ne naš način.”

Za svakoga ima mjesta

„Reci mi, je li u tradiciji tvoga naroda da se obitelj i prijatelji često okupe oko stola?” pitao me je u razgovoru nakon što sam mu se predstavila. „Da!” uzbuđeno i radosno sam odgovorila. „I ako netko naiđe, pokuca na vrata baš u vrijeme večere, što onda uradite?” nastavio je. „Pozovemo ga za stol, naravno!” rekla sam. „A što ako nema mjesta, ili stolica?”

Pomislila sam odmah na kuhinju svoje bake u čijoj su se krušnoj peći na drva pekli krumpiri, jaja s vrganjima i štrudle od sira. Uvijek je bilo dovoljno za svakoga, makar je mamina obitelj bila prilično skromnih mogućnosti. Oni bi oko maloga stola složili tornjeve od cigli, spojili ih daskom i pokrili dekicom. Za svakoga bi se uvijek našlo mjesta.

Nakon sto sam mu to ispričala, William se široko nasmijao: „I u mojoj obitelji bi uvijek zgrabili neki ormarić ili pomoćni stolić, preko njega stavili stolnjak i na taj način produživali stol. Ponekad je toliko nepredviđenih gostiju i slučajnih prolaznika znalo doći da bi se naš improvizirani stol prostirao kroz kuhinju i dodatnu sobu. Nitko nije bio isključen iz objeda. Nikad nikoga nismo odbili.”

William mi je tada objasnio kako je jedna od najvažnijih poruka koju želi da njegova zajednica shvati i živi – da je svatko pozvan i dobrodošao za Kristov stol. Da nitko nije stranac i da se nikoga ne smije odbiti. Bez obzira na to kako izgleda, otkuda dolazi, kojim jezikom govori. Objasnio je: „Nažalost, puno ljudi i puno crkvenih zajednica izgradi hramove, zaključa vrata i propušta samo one za koje oni sami prosude da su podobni sjesti za Isusov stol.”

Sam ili s drugima?

Toga dana otišla sam obogaćena svjedočanstvom grupe dječaka, posvećenosti njihovih mentora – volontera, i pozivom i dobrodošlicom Williama. „Živjeti onako kako nas je Isus pokušavao naučiti, nije tako komplicirano. Osim ako smo sami sebi u tome prepreka”, rekla sam na povratku kući, podijelivši svoje dojmove sa svojim sinom i njegovim prijateljem. „Hvala ti mama na prilici da ovo doživim”, nježno mi se nasmijao. „Hvala Vam. Stvarno mi je proširilo vidike”, priključio se prijatelj. „Gospodine, daj mi mudrosti da svjedočim tvoju ljubav na tvoj način. Ne na svoj”, pomislila sam.

U nedjelju sjedimo na svetoj misi u jednoj dobrostojećoj crkvi. Prije

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

SCILSKI

MUČENICI Papa Benedikt XVI. smatrao je da je Katolička Crkva prošla zenit svojega utjecaja u europskom društvu i da nikad više neće zauzeti mjesto koje je imala.

I Europa je prošla svoj zenit: prije stotinu godina Europljani su činili 28 % svjetske populacije, na početku 21. stoljeća 13 %, a do 2050. naš će udio opasti na 7 %.

B

roj katolika u svijetu raste – u zadnjih 50 godina popeo se sa 626 milijuna na 1,26 milijardi – ali na Zapadu sve ih manje ide u crkvu: u Europi je 1980. godine 37 % vjernika redovito pohađalo misu, a sada je taj postotak pao na manje od 20 %. U Americi se u isto vrijeme broj praktičnih vjernika smanjio s 52 % na 29 %.

U trenutku kada kršćana nestaje iz svijeta, mogli bismo se sjetiti doba kad ih je bilo sasvim malo. O tome kako su živjeli i razmišljali možemo saznati iz antičkih zapisnika o suđenjima i smaknućima mučenika, a najstariji takav latinski tekst posvećen je scilskim mučenicima (koji se ovdje donosi prema prijevodu Nevena Jovanovića, objavljenom u časopisu Latina et Graeca 2014.).

24 svjetl ori jeci . ba

Vlast ovoga svijeta

U ovomu se djelu govori o pet žena i sedam muškaraca koji su zbog svojih vjerovanja bili osuđeni i pogubljeni 17. srpnja 180. godine u gradu Scili u sjevernoj Africi, blizu Kartage. Izvještaj o njihovoj osudi nije samo najstariji latinski kršćanski zapis nego i prvi spomen kršćanstva u Africi. Dvanaestero afričkih kršćana stradalo je u progonima koje je započeo car Marko Aurelije; on je umro u proljeće te iste godine, a novi car, njegov sin Komod, progone je s vremenom obustavio – ali prekasno za scilske mučenike.

Mučenike je ispitivao i osudio prokonzul Publije Vigelije Saturnin za kojega je antički kršćanski pisac i teolog Tertulijan ustvrdio da je prvi progonitelj kršćana u Africi. Sud je održan u

Kartagi, a pred prokonzula je bilo dovedeno petero kršćana: Sperat, Nartzal, Citin, Sekunda i Vestija.

Prokonzul Saturnin ponudio je kršćanima oprost ako se vrate, kako je rekao ‘zdravu duhu’. U ime optuženih kršćana uglavnom je govorio Sperat, i to ovim riječima: „Nikad mi nismo zlo radili, nikad mrvu zla počinili; nikad nismo ni o čem zlo govorili, nego i zlo trpeći, mi smo bili zahvalni; zbog toga svog cara štujemo. Ja ne poznam vlast ovoga svijeta; nego više služim onom Bogu, kojeg nitko od ljudi ne vidje, niti ga ovim očima može vidjeti.

Krao nisam; nego, ako kupim, porez plaćam; poznam Gospodina svojega, kralja nad kraljevima i cara nad svim narodima.”

Speratov odgovor nije se svidio prokonzulu. Iako je Sperat rekao da poštuje zakon i cara i da plaća porez, ipak je iznad cara postavio Gospodina – kralja nad kraljevima. Zato mu je Saturnin rekao sljedeće: „Moje uši slušati neće tvoje zle riječi o našim svetinjama; nego radije prisegni srećom gospodina cara našega.”

Sperat se nije pokolebao i odgovorio je da nije njegova vjera zla, nego da je zlo čovjeka ubiti ili izreći lažno svjedočanstvo. Prokonzul Saturnin je ponovno pozvao uhićene kršćane da se odreknu ludosti, ali sada su se svi privedeni izjasnili. Citin reče: „Nemamo drugoga da ga se bojimo nego Gospodina, Boga našega, koji je na nebesima.” Donata reče: „Čast caru kao caru, a strah Bogu”. Vestija reče: „Ja sam kršćanka.” Sekunda reče: „Što jesam, to i hoću biti.”

Prokonzul Saturnin ponudio im je mjesec dana da razmisle, no svi su odgovorili da su kršćani i da se „nema što razmišljati o tako ispravnoj stvari”.

Na to im je prokonzul Saturnin pročitao sljedeću presudu s pločice: „Sperat, Nartzal, Citin, Donat, Vestija, Sekunda i ostali, priznavši da žive po kršćanskim običajima, premda im je pružena

Uz Međunarodni dan starijih osoba

Piše Nikolina Marčić

JESEN

ŽIVOTA Kako je moguće povezati dvije sasvim obične riječi kao što su život i jesen? Rekli bismo da nemaju nikakve veze jedna s drugom. Međutim, imaju i jedna drugu itekako objašnjavaju i nadopunjavaju.

LJ

udski život možemo usporediti sa smjenom godišnjih doba.

Za djetinjstvo možemo reći da je prvo životno doba. Svako drugo bi išlo redom – mladost koju slijedi zrelo razdoblje i na kraju dolazi starost. Prvoga dana mjeseca listopada obilježava se Međunarodni dan starijih osoba pa je ovo prigoda promišljati o starosti ili, kako mnogi kažu, jeseni života.

Nakon ljeta i godišnjih odmora teško je vratiti se u svakodnevnicu i nastaviti onim ritmom koji je vladao prije ljeta. Jesen je i sve nekako postaje tmurnije. Kao da i priroda i ljudi padaju u depresiju. Ipak je to samo prividno stanje. Tako je i sa životom i starenjem pa na jesen možemo gledati kao na godišnje i životno doba – kao na životnu školu. Shvatimo to i usporedimo s onom istinitom rečenicom kako nešto mora umrijeti da bi se rodilo nešto novo, nešto ljepše. Nije uvijek sve tako kako izgleda. Kada zapuše hladan vjetar, on 26 svjetl ori jeci . ba

otpuše lišće i stablo ostaje golo. Ne daje znakove života, a ipak se drži čvrsto na zemlji jer mu je ostao korijen koji vjetar nije otpuhao. Narast će nove mladice i stablo će nadoknaditi ono izgubljeno.

Ne događa li se isto to i s ljudskim životom? Ne ogole li i nas ponekad životni vjetrovi, bure i oluje? Ne ostave li nas onako pomalo i jadne, gotovo mrtve? Ne krenu li i naši udovi, poput grana drveta, u smjeru vjetra koji nas želi istrgnuti iz nas samih? Obično se pod snagom vjetra grana lomi. I nas vjetar lomi malo po malo. „Lomio nas je život”, često ćemo čuti kako kažu stariji ljudi. Još češće će govoriti o svojoj starosti i onome što su učinili kroz život.

A što je zapravo starost? O njoj mnogi govore kao o jeseni života jer postoji mnogo sličnosti između ljudskoga bioritma i ciklusa prirode. Istovremeno se čovjek razlikuje od prirodnih realiteta koji ga okružuju jer je on osoba, živo biće stvoreno na sliku Božju. Sukladno

tomu, čovjek je svjesno i odgovorno biće koje proživljava različita, duža ili kraća, životna razdoblja.

Djetinjstvo i mladost smatraju se dobima oblikovanja ljudskoga bića i spremanja za budućnost ili, rekli bismo, za život. Izgrađuju se planovi za zrelo životno doba. Nakon svih tih razdoblja nastupa starost koja, također, ima mnogo prednosti. Još je davno sveti Jeronim zaključio kako starost povećava čovjekovu mudrost i omogućava mu da daje promišljenije savjete. Drugim riječima, starost – tu jesen života, opisali bismo kao doba mudrosti, a mudrost je pak plod životnoga iskustva. I psalmist je molio Gospodina: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.” Starost je, prema tome, ostvarenje ljudske zrelosti. Ona je životni blagoslov. Unatoč svim ograničenjima koja sa sobom nosi, važno je sačuvati volju za životom i do kraja se truditi za Božje kraljevstvo.

Sretno društvo

Svjetska zdravstvena organizacija klasificirala je starost na raniju (65 – 74 godine), srednju (75 – 84 godine) i duboku (85 i više godina). Starenje je proces koji započinje već u trenutku začeća i prati ga cijeli niz promjena, od fizičkih preko psiholoških do socijalnih. Današnje modreno društvo nerijetko na starije osobe gleda kao na društveni teret. Stoga i ne čudi da je starost oduvijek nekako bila nešto pred čime se strepilo. Povijest svjedoči kako je bilo onih razdoblja u kojima su stari bili potpuno ostavljeni i prepušteni samima sebi, a s druge strane ima primjera koji pokazuju kako se cijenilo i poštovalo starije osobe, kako zbog godina tako i zbog iskustva koje su za života stekli. Nažalost, često starost prate i mnoge bolesti. Ipak, to nipošto ne znači da je starost bolest. Čovjek može živjeti, starjeti i ostarjeti zdravo. Jedan je profesor svoje učenike upitao: „Što je zapravo sretno društvo: društvo koje poštuje mladost ili društvo koje poštuje starost?”

I dok je većina studenata pomislila od-

VIJESTI Redovnički dan u Bosni i Hercegovini fra Dario Laštro

VISOKO – U subotu, 1. rujna, u franjevačkom samostanu u Visokom održan je Dan redovnika Bosne i Hercegovine.

Program je započeo uvodnom molitvom te pozdravom i dobrodošlicom predsjednika Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Miljenka Šteke. Prigodnu riječ uputio je i pomoćni banjolučki biskup dr. fra Marko Semren te gvardijan samostana fra Franjo Radman.

Redovnički susret moderirala je provincijalna poglavarica sestara milosrdnica Sarajevske provincije s. M. Julijana Djaković. Predavanje na temu

Kapitul na rogožinama Svjetlo riječi

SARAJEVO – U ponedjeljak, 24. rujna, na Franjevačkoj teologiji na Nedžarićima u Sarajevu održan je tradicionalni Kapitul na rogožinama – bratski susret franjevaca Provincije Bosne Srebrene na kojem se svečano proslavio provincijski

28 svjetl ori jeci . ba

„Duhovna zvanja u suvremenom svijetu – izazovi i perspektive“ održao je mr. sc. don Damir Stojić, član Hrvatske salezijanske provincije sv.

Ivana Bosca. Don Damir se osvrnuo na probleme u odgoju kandidata za svećenički i redovnički poziv te dao nekoliko smjernica o prepoznavanju poziva kod kandidata i njihovom pravilnom odgoju. Nakon predavanja

uslijedila je rasprava, a zatim prigoda za ispovijed.

U podne je započelo sveto misno slavlje koje je predslavio dr. fra Marko Semren pomoćni biskup banjolučki.

Pred kraj susreta redovnice i redovnici zaputili su se na arheološko nalazište samostana i crkve sv. Nikole u Milima.

Susret je završen posjetom Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji.

patron – svetkovina Uzvišenja svetoga križa. Susretu je ove godine prisustvovao generalni ministar Franjevačkoga reda fra Michael Anthony Perry i generalni definitor za Slavenske franjevačke provincije fra Ivan Sesar.

Program je započeo uvodnim riječima provincijala Bosne Srebrene fra Joze Marinčića, a nastavljen predavanjem

koje je održao fra Mile Babić, gvardijan samostana na Nedžarićima. Fra Mile je predavanje održao na temu Dijalog i mir s različitim religijama i kulturama, a prigodom 800. obljetnice susreta sv.

Franje sa sultanom Malikom al-Kamilom. Ova obljetnica će na razini cijeloga Reda biti obilježena sljedeće godine.

Nakon predavanja uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio fra Ivan Sesar. Prigodnu homiliju uputio je ministar fra Michael Anthony pozivajući svu prisutnu braću da svojim franjevačkim poslanjem unose Kristovo svjetlo u ovaj svijet. Liturgijsko pjevanje su predvodili franjevački bogoslovi pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića.

U popodnevnim je satima uslijedilo predavanje generalnog ministra na temu Biti Božji ljudi znači biti osobe od dijaloga. Poneka misao o identitetu i poslanju Manje Braće u današnjemu svijetu. Pozvao je svu braću na razvijanje programa formacije za nova duhovna zvanja, razvijanje dijaloga s drugima i povratak izvoru franjevaštva, pravoj ljubavi – Isusu – slijedeći primjer sv. Franje Asiškoga.

Svečano obilježen Dan Bosne Srebrene SR/FIA

SARAJEVO – U svetištu sv. Nikole Tavelića u Sarajevu, u povodu Dana provincije Bosne Srebrene, upriličeno je 14. rujna svečano misno slavlje svetkovine Uzvišenja svetoga Križa. Svetu misu predvodio je otac provincijal fra Jozo Marinčić u koncelebraciji s vikarom provincije, članovima definitorija i gotovo svim gvardijanima franjevačkih samostana Bosne Srebrene.

Misno slavlje započelo je svečanim ophodom kroz oratorij sv. Nikole na Kovačićima, nakon kojega je započelo misno slavlje. Fra Jozo je kao provincijalni ministar Bosne Srebrene pozdravio nazočnu braću i čestitao svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa, naslovnika provincije. U uvodnomu pozdravu naglasio je kako franjevci Bosne Srebrene zajedno s pukom kojemu služe, nose križeve svakodnevnice: gubitka stanovništva, odlaska mladih ljudi te razne druge križeve, životne probleme. Potom je naglasio kako strpljivo podnošenje križeva donosi milost koju Bog daje onima koji nose svoje križeve. „Cilj svakoga kršćanina jest suobličiti se Kristu.

Posebno Kristu raspetomu, kako je to činio sveti Franjo Asiški”, napomenuo je fra Jozo, započinjući misno slavlje.

Nakon misnih čitanja i proglašenoga ulomka evanđelja, nazočnima je homiliju uputio fra Petar Jeleč, vikar Bosne Srebrene. Najprije je načinio kraći povijesni osvrt na događaje koji su doveli do

obilježavanja današnjega blagdana i zaključno napomenuo kako se danas Kristovu križu izgubio svaki trag – jednako kao i Kovčegu saveza iz Staroga zavjeta.

Nadalje je naglasio kako je s Kristom znak srama postao znak pobjede nad smrću, koju je izvojevao Krist, pravednik koji je svijetu donio spas.

Osvrnuvši se na misna čitanja, osobito na evanđeoski ulomak, fra Petar je nadalje naglasio kako je Isus pozvao svoje učenike neka svatko nosi svoj križ. „Isus očito nije mislio kako bismo trebali uzeti njegov križ, nego svatko od nas svoj križ. To je križ života, svakodnevnice, križ nevolja, neprihvaćenosti, nezadovoljstva, bolesti, neimaštine, progonstva, žalosti, križ koji nam nameću drugi, ali i križ koji mi nekad namećemo sami sebi. Moći nositi taj križ i u takvomu stanju davati svom životu smisao znači biti Isusov učenik. Zato Uzvišenje svetoga Križa znači osvježavanje pamćenja o onomu što je Isus na križu učinio za ljude, znači prihvatiti da se preko križa može doći u stanje uzvišenosti i sreće života”, rekao je propovjednik fra Petar i za kraj naglasio: „Ostaje da se iznova ponovi ona stara izreka koja dobro pogađa ljudski život – Per crucem ad lucem – po križu do svjetla ili kroz nevolje, patnje i muku do pobjede i uzvišenosti u slavi i zajedništvu s Bogom.”

Nakon euharistijskoga slavlja, koje je liturgijskim pjevanjem animirao fra Emanuel Josić, druženje je nastavljeno u auli svetišta svetoga Nikole Tavelića zajedno s okupljenim Božjim pukom.

Stogodišnjica osnutka Provincije Kćeri Božje ljubavi Svjetlo riječi

SARAJEVO – U nedjelju, 23. rujna, u crkvi Kraljice sv. krunice u Sarajevu misnim slavljem, u okviru proslave Dana Provincije, otvorena je 100. obljetnica Provincije Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi. Misu je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kardinal Puljić. U koncelebraciji je bio provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić te još 12 svećenika.

Kardinal Puljić je u prigodnoj propovijedi podsjetio na sve zasluge koje se pripisuju sestrama za učinjena djela otkako su, na poziv prvog nadbiskupa, došle u Sarajevo. Ovu je redovničku zajednicu osnovala službenica Božja s. Franziska Lechner koja je iz Švicarske apostolat vršila u Beču, a potom dolazi u Bosnu i Hercegovinu u travnju 1882. godine gdje započinje djelovanje pod geslom: „Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i tako voditi u nebo.“ Kardinal je ukratko podsjetio na povijest i djelovanje Provincije od njezina osnutka.

Sestre koje nisu rođene u Bosni i Hercegovini, a ostale su dosljedne svome pozivu i poslanju nazivamo još i Drinskim mučenicama koje su na rijeci Drini krštene krvlju i proglašene blaženicama 24. rujna 2011. godine. U propovijedi je kardinal također spomenuo predane molitve sestara i njihov rad s plemenitim nakana, poniznosti i zahvalnost Bogu za sva primljena dobra želeći da ovaj jubilej bude istinska obnova kako svake sestre ponaosob, tako i cijele zajednice. Riječi zahvale na kraju je uputila provincijalna glavarica s. Gordana Igrec.

Proslava je započela u petak, 21. rujna prigodnim predavanjem o nastanku i razvoju Provincije. Sljedećega dana sestre su hodočastile u Goražde i Pale putovima Drinskih mučenica. U crkvi sv. Josipa na Palama toga je dana euharistijsko slavlje predvodio mons.

Ivo Tomašević. l i sto p a d 2 018 .

29

VIJESTI Predstavljena knjiga „Muke po fra Marku“ Brankica Lukačević

TOLISA – U subotu, 15. rujna, u dvorani franjevačkog samostana u Tolisi u Bosanskoj Posavini predstavljen je roman „Muke po fra Marku“ - najnovija knjiga fra Luke Markovića, svećenika Franjevačke provincije Bosne Srebrene, trenutno na službi u Tolisi. Na početku se prisutnima obratio domaći gvardijan fra Mario Jurić pozdravljajući sve prisutne.

Program je vodila studentica Marijana Dominković, a večer je glazbeno obogatila mlada pijanistica Marija Ilišević.

U pojedine cjeline romana prisutne je uvodio Zlatko Živković dok su tekstove čitale Ljerka Mikić, Katica Dominković i Katarina Marošević. Roman je objavila izdavačka kuća Despot infinitus iz Zagreba u nakladi Zvonimira Despota.

Uz autora je o knjizi govorio recenzent fra Vjeko Eduard Tomić. On je naglasio kako najnovije fra Lukino djelo na najbolji način kruni njegov dosadašnji

Slavlje svećeničkih jubileja Svjetlo riječi

U subotu, 8. rujna 2018. godine, na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, svečano je bilo u župi Sasina kod Sanskoga Mosta gdje je proslavljen patron župe i nekoliko svećeničkih jubileja. Naime, pod središnjim misnim slavljem upriličena je proslava zlatnoga i 40. jubileja svećeništva. Fra Dujo Ljevar, gvardijan samostana na Petrićevcu proslavio je 50 godina, a fra Drago Ljevar, župni vikar u Rožatu kod Dubrovnika 40 godina misništva. Okupljenim vjernicima je homiliju uputio fra Josip Božić, župni vikar iz Banja Luke koji je govorio o važnosti Blažene Djevice Marije u kršćanstvu naglasivši kako je Gospa bila i ostala naša vjerna učiteljica i tješiteljica kroz tešku i patničku povijest. U drugome dijelu propovijedi propovjednik je zahvalio Bogu 30 svjetl ori jeci . ba

spisateljski i znanstveni opus. Roman se bavi povijesnom tematikom, uzimajući literarnu podlogu rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991 - 1995. posebno prateći zbivanja ljudske sudbine i njihova stradanja u banjolučkom kraju. Autor fra Luka na predstavljaju je naglasio kako mu je pisanjem toga romana, prepunog snažnih poruka, koje uče, potiču, hrabre čovjeka, želja bila da ljudi u BiH shvate da je rat prošao, da treba tražiti pozitivno rješenje,

da ne dozvole da nacionalna mafija vlada narodima, da se ljudi ne iseljavaju iz BiH, a glavna je poruka romana krajnje praštanje i stvaranje uvjeta za suživot.

Roman „Muke po fra Marku“ kao i autorove zadnje dvije knjige; roman „Od Vukovara do Orašja“ te knjigu eseja „Europa na raskrižju“, mogu se nabaviti u franjevačkom samostanu u Tolisi, a polovicu prihoda od njih autor će namijeniti djeci s posebnim potrebama.

i Gospi za pet desetljeća svećeništva zlatomisnika fra Duje i fra Drage te pozvao okupljeni puk na molitvu za nova duhovna zvanja.

Nekoliko dana poslije, u srijedu, 12. rujna, na patron župe Imena Marijina u Svilaju, fra Zlatko Matanović, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, proslavio je 55. obljetnicu svećeništva u župnoj crkvi u Svilaju. Prigodnu homiliju uputio je gvardijan franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu fra Klaudio Milohanović. Govorio je o veličini imena Blažene Djevice Marije naglasivši kako je ono sveto zato što označava ženu koja je bila milosti puna i koju je Isus učinio i svojom i našom majkom. Njeno je ime darovano nama kako bismo s pouzdanjem u nju gledali kao sjajnu zvijezdu koju ćemo zazivati i kojoj ćemo se utjecati. Marijin zagovor pred Gospodinom je tražio i slavljenik

fra Zlatko čije je svjedočenje, kako je rekao propovjednik Milohanović, veliko bogatstvo za Crkvu. Inače, fra Zlatko je od 2009. godine na službi župnog vikara u župi Potočani.

Fra Zvonko Miličić, franjevac Bosne Srebrene, ravnatelj i profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom proslavio je, 16. rujna, 25. obljetnicu misništva. Slavlje je upriličeno u njegovoj rodnoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi. Pod svečanim misnim slavljem propovijedao je župnik iz Svilaja, fra Mladen Jozić. Inače, fra Zvonko je za svećenika zaređen tijekom 1992. godine u jeku ratnih stradanja pa zbog toga svoju mladu misu nije mogao proslaviti u rodnoj mu župi. Stoga je zahvalno slavlje srebrnog jubileja bilo ujedno i slavlje zahvale za dar svećeništva toj župnoj zajednici i provinciji Bosni Srebrenoj.

Molitvena večer SR/KT

SARAJEVO – U petak, 21. rujna u večernjim satima upriličena je Noć svjedoka u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Euharistijsko slavlje je predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kardinal Puljić. U svojoj je propovijedi govorio o sv. Mateju koji je bio carinik i skupljao poreze za rimske okupatore. Naglasio je kako se on odmah odrekao navezanosti na materijalni život, a to bi mnogima u današnje vrijeme bio čudan potez. Taj potez obilježio je cijeli život sv. Mateja koji je završio mučeničkom smrću, a za kršćane predstavlja svijetli primjer kako živjeti Evanđelje. Njegove relikvije se čuvaju u jednoj crkvi u Italiji.

Nakon misnoga slavlja uslijedilo je molitveno bdijenje tijekom kojega se molilo za stradale, a bila je to prigoda i za čuti svjedočenja kršćana o iskustvima koja su proživjeli na prostorima gdje žive. Uvodnu riječ je izrekao vlč. Jakov Kajinić, duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu koji je naglasio kako se u mučenicima ogleda naša kršćanska vjera te kako je naša molitva križ protiv mržnje zla i zvjerstava.

Koordinatorica molitvene večeri i utemeljiteljica međunarodne udruge

Maranatha, Sabrina Čović-Radojičić objasnila je genezu i smisao organizacije Pomoć Crkvi u nevolji (AED) koja pomaže kršćanima diljem svijeta iskazujući radost što će u Sarajevu započeti noć molitve za progonjene kršćane svijeta.

Radost što je katedrala domaćin ove molitvene večeri, izrazio je i kardinal Puljić istaknuvši potrebu molitve za progonjene kršćane kojima je zaželio da im Bog da snage izdržati progone.

Potom su pročitana imena svećenika, časnih sestara i laika koji su ubijeni ili oteti diljem svijeta tijekom 2017. godine. O konkretnim primjerima progona kršćana u svijetu govorio je ravnatelj AED-a za Francusku, Marc Fromager, a vlč. Kirill Gorbunov je ispričao svoje svjedočanstvo o životu katolika u Rusiji. O iskustvu kroz rad s kršćanima u Siriji govorila je sestra Houda Fadoul. Molitveno bdijenje zaključio je kardinal Puljić koji je zahvalio Bogu za dar vjere i prisutne svjedoke u sarajevskoj katedrali.

Inače, Noć svjedoka je događaj koji već deset godina poziva na molitvu za progonjene kršćane diljem svijeta, a program se realizira u suradnji s papinskom zakladom Pomoć Crkvi u nevolji koja godina pomaže brojne projekte Crkve u Bosni i Hercegovini.

Proslavljen blagdan Rane sv. Franje Svjetlo riječi

ZIDINE/SKAKAVA GORNJA – U ponedjeljak, 17. rujna, proslavljen je blagdan Rane sv. Franje – mistični događaj stigmatizacije Krista na tijelu sv. Franje Asiškoga. Sveto misno slavlje, koje je predvodio provincijal fra Jozo Marinčić, održano je na temeljima drevnoga franjevačkog samostana na Zidinama, Skakava Gornja.

Fra Jozo je u propovijedi govorio o duhovnim blagodatima ovoga blagdana te naglasio kako bi se oni trebali očitovati i u našim vjerničkim životima.

Proslavi je prethodila duhovna priprava kroz trodnevnice koje su vodili fra Zdravko Anđić, fra Pero Oršolić i fra Niko Josić, a na sam dan proslave na Zidinama se okupilo preko tisuću vjernika hodočasnika iz tuzlanskog i toliškog kraja, brčanskog dekanta i dubravskog samostanskog područja.

Blagoslov vozača i vozila Svjetlo riječi

BAKIĆI/OLOVO – Prvoga dana mjeseca rujna na gornjem crkvištu sv. Roka na Bakićima kod Olova upriličena je sveta misa i blagoslov vozača i vozila. Misno je slvalje predvodio fra Slavko Topić, gvardijan samostana na Bistriku u koncelebraciji s fra Ilijom Božićem, upraviteljem olovskoga svetišta. Nakon mise slijedilo je zajedničko druženje uz okrepu. l i sto p a d 2018 .

31

Retrospektiva

Piše Marko Karamatić

SKRBNIŠTVO

BRUXELLESA Njemački pjesnik, romanopisac, esejist i prevoditelj Hans Magnus Enzensberger (*1929.), objavio je prije nekoliko godina u Berlinu knjigu – esej Tihi monstrum Bruxelles ili Stavljanje Europe pod skrbništvo u kojem analizira pravac razvitka Europske unije.

E

uropsku uniju opisuje kao birokratsku diktaturu koja građanima propisuje sve do u najmanju sitnicu. Do u potankosti analizira te institucije, nabraja činjenice, reda indicije...

Zapravo sve ono što bi svaki građanin Europske unije trebao znati.

Enzensberger nije protiv ideje ujedinjene Europe. Štoviše, on piše o sretnom i poželjnom putu ujedinjenja koje je započelo nakon Drugoga svjetskog rata, izmirenjem između Njemačke i Francuske. Prvotni je pokretač ideje o ujedinjenju Europe Jean Monnet (1888. – 1979.), francuski ekonomist i političar, a koju je u formi deklaracije formulirao i 9. svibnja 1950. izložio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman (1886. – 1963.).

Taj se datum smatra rođendanom Europske unije, koja se prvotno zvala Europska zajednica sa šest članica, od 1957. Europska ekonomska zajednica te od 1993.

32 svjetl ori jeci . ba

Europska unija koja trenutno broji 28 država članica. Tvorcima Europske unije smatraju se ministar Robert Schuman, njemački kancelar Konrad Adenauer (1876. – 1967.) i talijanski predsjednik Vlade Alcide de Gasperi (1881. – 1954.).

Sva trojica bili su angažirani vjernici katolici i utemeljitelji kršćanske demokracije. Štoviše, za Schumana je 1991. u Crkvi otvoren postupak proglašenja blaženim.

Glupost ili samovolja?

Od vremena utemeljenja Unije do danas u njoj je izrastao monstruozan birokratski sustav koncentriran u Bruxellesu. Ogroman briselski aparat birokracije svojim je djelovanjem bezobzirno birokratski pregazio 500 milijuna ljudi i kao takav nema perspektivu, doživjet će neuspjeh, smatra Enzensberger.

Europska komisija, koju nazivaju vladom EU-a, ima izrazitu tendenciju

„da se miješa u svakodnevicu Europljana”. Već sada Unija, nakon Lisabonskoga ugovora (2009.), za sebe zahtijeva sve što se odnosi na zajedničko tržište, ključna područja u politici gospodarstva, zdravstva, izobrazbe, mirovine i industrije; ali isto tako i u pitanjima mladih, ekologije, klime, energije, istraživanja, tehnologije, zaštite potrošača, useljavanja i azila, procesnoga i kaznenoga prava, unutarnje sigurnosti – dakle niti jedno polje nije ostalo van dometa. Doneseni su propisi čak i o zubnoj protezi; čuven je slučaj uredbe o krastavcima (1988.) koji mogu ići u trgovinu tek onda ako na duljinu od 10 cm njihova savinutost ne prekoračuje 10 milimetara! Na tisuće je takvih propisa. Tako na 14 gusto otisnutih stranica Komisija propisuje Europljanima kako će osvijetliti svoje privatne prostorije! „Je li to šikaniranje, glupost ili samovolja?”, pita se Enzensberger.

U sve se Komisija miješa osim u kulturu jer se ona teško da homogenizirati. Proračun EU-a za kulturu je tek 54 milijuna eura, a da je to simbolično, kazuje činjenica da je godišnji proračun u istu svrhu grada Münchena 161 milijun eura. S druge strane prava je manija da se sve regulira, sve propisuje. A da u svemu tome sudjeluju moćni lobiji, nije nikakva tajna: „Uredba o žaruljama nije nastala iz ekoloških razloga, nego je uvedena po želji industrije rasvjetnih tijela.”

„Demokratski deficit”

Činjenica je da su Uniju oblikovale demokratske države, ali je i činjenica da se demokratski standard, dostignut u nacionalnim državama, izgubio na nadnacionalnoj razini, ako, štoviše, nije svjesno žrtvovan. Kao primjer navodi se činjenica da razvijena demokracija egzistira samo tamo gdje postoji podjela vlasti, a u EU-u toga nema. „Parlament je doduše izabran, ali nema pravo iniciranja zakona (ili sada nakon Lisabona to može samo kroz stražnja vrata): pravo inicijative ima Komisija. A Komisija je institucija,

Pogled u dušu

Piše prof. dr.

Snježana Šušnjara

NIMALO

LAK PUT Kad se dijete rodi donese radost, nešto iskonsko, tajanstveno. Gledamo ga i pitamo: otkuda dolaziš, tko te poslao? Svi se osjetimo nekako mekšima i sretnijima kad nas malo dijete milo pogleda ili dopusti da ga poljubimo. Nekako nam se učini da smo važni jer smo dobili povjerenje toga malog bića, čistog, neiskvarenog, iskrenog.

T

akvo jedno Djetešce stiglo je nama kao dar, kao otkup za naše boli i patnje, za naše posrnuće i svakodnevne izazove. U početku, kada slavimo Njegovo rođenje, pratimo sva važna zbivanja njegova dolaska, ispunjavamo sve propisane obveze. Osjeća se živo zajedništvo, dobrohotnost jer se ide prema Svjetlosti, prema nečemu što nas neće raniti i prevariti, nego nas privlači svojom dobrotom i mirom.

Jesmo li naučili poruku?

Ganutljivo je vidjeti muškarce kako se prigibaju prema svojoj djeci u te dane proslave Djetetova dolaska, kako su osjetljivi i nekako sabraniji. Ljudska muka i jad čeznu za ljubavlju Djeteta koje se zbog nas rodilo. U maloj djeci 34 svjetl ori jeci . ba

ta slika još prebiva i stoga im se mi potiho primičemo i pazimo kako se ponašamo u njihovoj prisutnosti. Čemu ih možemo poučiti, pitamo se. Što ponuditi? Smijemo li iznevjeriti Božje davanje i ne govoriti djetetu o njegovu Stvoritelju i ljubavi koju mu je darovao i još uvijek daruje iz dana u dan? Kako će dijete naučiti o vjeri ako mu se o njoj ne govori od prvoga dana, ako ga se ne poučava kroz priče, pjesme, slike o malom Djetetu koje je rođeno u štalici, kojemu su se došli pokloniti kraljevi s Dalekog istoka, a koje je zvijezda putem pratila. Može li ijedna mašta ovakvu priču ispričati i mogu li ovi prizori dojaditi djetetu? Ono će samo htjeti još i njegovi snovi će se rascvjetati. Toliko je biblijskih motiva i poruka koje se

mogu uliti u djetetovo srce da ih ono nosi kroz život i prenosi dalje, koji će ga oplemeniti i potaknuti na daljnje istraživanje. „Puno više može postići čovjek dubokog nutarnjeg života nekom jednostavnom, spontanom riječju nego površna osoba s govorom koji u sebi sadržava sve moguće umne sposobnosti”, upozorava duhovnik Salvador Canals.

Nakon što poraste, ovo ptiče kreće u školu, a onda i na vjeronauk. Na ovoj nastavi više se govori o čudima o kojima je dijete već načulo, o Isusu koji ga voli i koji će ga posjetiti u vrijeme svete pričesti. I dijete raste i stasa u vjeri i ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu.

Ovo bi bio idealan prikaz susreta djeteta i vjere, podrazumijevajući skladnu obiteljsku pouku, ali i onu koja dolazi od onih koji su svoj život posvetili služenju Bogu i bližnjemu. Kako će dijete naučiti da je nedjelja blagdan i da se taj dan posvećuje Stvoritelju kao zahvala što nas ljubi i daje nam sebe u svakom novom danu? Služi li nedjelja za brige, nemire, rad i zamaranje? „Radit ćeš šest dana, a sedmi dan ćeš počivati i tražiti da drugi počivaju, jer sam tako učinio i Ja nakon stvaranja.” Jesmo li naučili poruku i znamo li da taj dan nije naš nego Božji dar nama?!

Kako objasniti djetetu pojam Boga?

Jedno dijete je kazalo da mu je mama govorila da je Bog kao njezina ljubav prema njemu, nema tijela, ali ipak postoji. Djeca otvoreno gledaju u Svjetlo jer su nevina i čista i slušaju i razumiju jasnije od odraslih. „Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu budu bačeni u more”, upozoravao je Isus. Smiju li odrasli pomutiti ovu dječju vjeru te kroz svoja pogrešna ponašanja sablazniti malene? „Pustite dječicu neka dolaze k meni”, govorio je Isus. Kako tada, kada su im odrasli priječili, tako i danas, maleni su sputani odraslima koji odlučuju za njih i često ih ne vode k Isusu jer

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

MOJ DIO

ODGOVORNOSTI Prosječan dan svakoga čovjeka sastoji se od mnoštva društvenih uloga koje preuzimamo – nečije smo dijete, roditelj, susjed, radni kolega, nečiji prolaznik, vozač, supruga ili suprug, vjernik, prijatelj, kupac, pacijent, sportaš, stranka, djed ili baka...

I

trudimo se sve te svoje nastupe odraditi na najbolji mogući način, najčešće klizeći iz jedne uloge u drugu... A ponekad se uloge isprepletu na način da ih je teško razlučiti pa se spoji nekoliko ja istovremeno... Nerazumljivo zvuči?

Samo pokušavam stići do ishodišta priče. A počelo je ovako: Bio je običan radni dan. Telefon je zazvonio i u trenu je krenula bujica psovki, predbacivanja, prijetnji i uvreda izgovorenih od nepoznate žene. Kad je zastala da udahne, pokušala sam doznati o čemu se radi. Brzo me prekinula i nastavila monolog, a ja opet ušutjela i čekala svoj red. Dakle, radi se o potraživanju koje gospođa nije podmirila i neće, jer je ljuta, jer su svi krivi, a sada je, eto, još i pokrenut postupak... Takvi smo mi ljudi, svjesni krivnje, ali naglas, krivimo sve ostale, pa vičemo utišavajući onoga iskrenog sebe, razmišljala sam u sebi i, moj Bože, toliko pogriješila! Jer u trenu me postidješe drukčije riječi od onih koje u ovakvoj situaciji obično čujem.

36 svjetl ori jeci . ba

Kad se izvikala gospođa se umorila i počela svoj tužni monolog: ima odraslu kćer, gotovo četrdesetgodišnjakinju. Ona je kronična ovisnica i već duže vrijeme nalazi se na liječenju u zatvorenoj ustanovi. Prijavila ju je na svoju adresu zbog zdravstvenoga osiguranja, pa je tako i pismo o dugovanju stiglo do nje. Gospođa ima malu mirovinu, bori se s kćerinim liječenjem i s posljedicama svega što je od nje i zbog nje do sada doživjela. Zapravo, istovremeno vodi još jednu puno težu, ne samo financijsku i emotivnu, već i pravnu bitku – njezina kćer ima dijete predškolskoga uzrasta koje država želi uzeti. A otac? Otac je već ranije preminuo, bio je, kaže, također ovisnik i dug je zapravo njegov. Zašto država onda ne bi dala dijete baki, pitat ćete? Zato što, ogorčeno će gospođa, dok teoretski postoji makar 1 % mogućnosti da se majka izliječi i oporavi, skrbništvo joj neće biti oduzeto niti dodijeljeno baki. A liječnici dvoje, sastaju se komisije, jedan nalaz smjenjuje drugi, a vrijeme prolazi...

I tako je gospođa sada, sasvim razumljivo i jadna i bijesna i tužna i nemoćna... Objasnila sam joj kako još ima vremena poduzeti određene pravne korake po pitanju ovoga potraživanja. Neprestano sam joj to ponavljala i gospođa me konačno čula i smirila se. Sutra će doći u ured i donijeti svu dokumentaciju. Obećala sam joj pomoći koliko god budem mogla. I zbilja, došla je prema dogovoru, obavila što je trebalo, a onda rekla kako njezin problem nije riješen, ali da joj je lakše jer je shvatila da postoje i put i ljudi koji će ipak pomoći. Rekla sam da je i to moj posao, da mi je drago ako sam joj barem malo olakšala, a ona da sam ja onda svoj posao dobro obavila. Nasmijala sam se, rekla da to treba prenijeti šefovima, a onda smo se čvrsto rukovale. Otišla je drukčija nego što je bila jučer kad je nazvala, iako je njezina situacija, u bitnom, ostala ista.

Propisi postoje kao smjernice za ponašanje, zamišljeni da zaštite.

Prvenstveno pravo djeteta, koje nije krivo

VIJESTI IZ SVIJETA Hodočašće Djevici Siromaha Svjetlo riječi

BANNEUX – U rujnu je obilježeno 43. hodočašće Hrvata katolika Djevici Siromaha u Banneux. Ovogodišnji propovjednik bio je voditelj svetišta sv. Ive Krstitelja u Podmilačju fra Filip Karadža.

U svojoj je propovijedi govorio o dvije temeljne napasti današnjice: vjerskome fanatizmu i militantnom racionalizmu.

Također, osvrnuo se i na odlazak Hrvata katolika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske u druge zemlje rekavši kako nije sve tako crno te da se u ovim krajevima još uvijek može lijepo živjeti. Na kraju je sve vjernike pozvao da ne zaborave da je čovjek esencijalno i duhovno najpovezaniji s mjestom gdje se rodio. „Hvala Djevici Siromaha koja nas je po 43. put okupila, nas siromašne, kako bi nas bogatstvom svoje vjere, milosti i bogolikosti obogatila u svojemu svetištu na proplancima belgijskih Ardena”, poručili su organizatori hodočašća.

Svetište Djevice Siromaha u mjestu Banneux je međunarodno marijansko svetište u koje tijekom rujna, hodočaste Hrvati katolici zemalja Beneluksa i sjeverozapadne pogranične Njemačke.

Svake se godine okupi između 800 i 1200 hodočasnika. Hodočašće zajedno organiziraju HKM Aachen i Hrvati katolici iz Liegea.

38 svjetl ori jeci . ba

Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji Svjetlo riječi

SPLIT / SOLIN – Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji pod geslom „Obitelj izvor života i radosti” održan je 15. i 16. rujna u Solinu. Središnji događaj susreta – svečano misno slavlje održano je u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu, u nedjelju 16. rujna, a predvodio ga je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić u koncelebraciji s drugim nadbiskupima i biskupima.

U svojoj je propovijedi nadbiskup naglasio kako živimo u dinamičnom vremenu tolikih izazova, brzih promjena, mnoštva informacija, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima oduvijek bilo jasno. „Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj. A danas kao da više nismo u to sigurni”, naglasio je nadbiskup. Objasnio je da smo svjedoci kako danas obitelj sve više biva ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, posesivnim egoizmom i sl., a kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi i poteškoćama. Čak se dogodi i da

se sama obitelj shvati kao problem pa se onda brak i obitelj predstavljaju kao nepogodno mjesto za život. Podsjetio je na poruke blaženoga Alojzija Stepinca koji je govorio kako nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji. Potom je naveo i svjedočanstvo sv. Majke Terezije koja je tvrdila da se nikada ne bi posvetila služenju siromasima da nije naučila u svojoj obitelji ljubiti i pomagati siromahe.

Pred kraj misnoga slavlja pročitana je poruka pape Franje za ovogodišnji susret obitelji u kojoj potiče obitelji da budu mjesta zajedništva i molitve, istinske škole evanđelja i male kućne crkve, imajući na umu svijest o ljepoti obitelji u Božjemu naumu.

Na kraju svete mise predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić osvrnuo se na susret sa svetim Ivanom Pavlom II. prije 20 godina u Solinu te povijest Susreta obitelji koji je započeo 2011. s papom Benediktom XVI., a nastavio se 2015. u Rijeci i sada u Solinu i Splitu. Središnjem misnom slavlju prethodilo je euharistijsko bdijenje Hod Svjetla u solinskom prasvetištu Gospe od Otoka te bogat znanstveni, kulturni, duhovni i humanitarni program.

Švicarski mediji o kardinalu Stepincu Frane Vugdelija

SOLOTHURN – U organizaciji Hrvatske katoličke misije Solothurn u Centralnoj Švicarskoj koju vodi fra Šimun Šito Ćorić održana je promocija glazbenoga filma o kardinalu Alojziju Stepincu pod naslovom „Priča o čudesnom mladiću koji je postao SVETAC.” Film je snimila izdavačka kuća Duga iz Zagreba – Lučko, a snimljen je u švicarsko-hrvatskom i hrvatskom izdanju.

O ovome je događaju, točnije o kardinalu Stepincu, izvijestilo i nekoliko švicarskih novina. Švicarske crkvene novine pozitivno su pisale o Stepincu pozivajući Švicarce na premijeru filma.

Tjednik Kirche heute (Crkva danas) ističe kako „film prikazuje život kardinala Stepinca (1898. – 1960.) koji se zauzimao za vjeru i slobodu, a to ga je dovelo do toga da je godinama bio utamničen

Proslava Uzvišenja svetoga Križa SR/FIA

PRIDVORJE / KONAVLE – U nedjelju, 16. rujna 2018. godine u crkvi franjevačkog samostana sv. Vlaha u Pridvorju proslavljena je svetkovina Uzvišenja svetoga Križa. Misno slavlje je predvodio fra Damir Pavić, tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene u koncelebraciji s još nekoliko svećenika.

Fra Damir je u svojoj propovijedi posebno naglasio lik Blažene Djevice Marije koja je s Isusom ostala onda kada su se svi veliki junaci razbježali.

Upravo je zato Marija spasonosna lekcija ljubavi – S Isusom sve do križa.

Potom je govorio o ulozi križa u životu vjernika. Kao primjer naveo je jednoga franjevačkog propovjednika koji je stalno propovijedao o križu dok su vjernici istovremeno plakali slušajući njegove propovijedi i otkrivajući njegovu zaljubljenost u Krista.

te je morao živjeti i u kućnom pritvoru.”

Dva vodeća dnevnika u Centralnoj Švicarskoj, Oltner Tagblatt i Solothurner Zeitung posvetila su istim povodom više od pola stranice kardinalu Stepincu, iznoseći, uz njegov životopis, različita mišljenja o njemu, a neki ga nazivajući i „prijepornim duhovnikom”. Sljedeći dan se pojavio još jedan prilog o kardinalu Stepincu u novini Oltner Tagblatt koji je citirao švicarskog župnika i dekana dr. W. Reglinskog, a koji je iz svoga dugogodišnjega rimskog iskustva uvjerljivo ustvrdio: „Ja znam da Vatikan ne pravi greške kod proglašenja blaženika. Život onih koji dolaze u obzir za proglašenje blaženim, detaljno i cjelovito se ispita, pa ne može biti da se u slučaju kardinala Stepinca nešto previdjelo.”

U istom prilogu pisao je i predsjednik Komisije Sinode kantona Solothurn za strance G. Serrago: „Mi znamo da hrvatski vjernici časte ovog kardinala i da je za njih vjera u središtu.”

Fra Damir je naglasio kako je danas zavladala kriza vjere, a najveća kriza u Crkvi je kriza otajstva Kristova križa.

Krist je obezvrijeđen i ostavlja se po strani dok suvremeni kršćanin želi živjeti kršćanstvo bez križa. „Mnogi ga predstavljaju kao nešto sladunjavo i lijepo, nose ga kao nakit ili ga tetoviraju, a to nema nikakve veze sa stvarnim životom. Uzeti Isusa za suputnika u svome životu znači prihvatiti križ”, naglasio je propovjednik.

Sveto misno slavlje pjevanjem je animirala policijska klapa Sveti Mihovil iz Splita, a nakon euharistijskoga slavlja okupljeni puk je sudjelovao u procesiji.

Osnovana nova biskupija Svjetlo riječi

PRIZREN – Sveta Stolica uzdigla je 5. rujna Apostolsku administraturu Prizren na rang biskupije i nazvala ju Prizrensko-prištinskom. Prvi biskup ove crkvene pokrajine bit će dosadašnji apostolski administrator mons. Dode Gjergji. Nova biskupija obuhvaćat će teritorij Republike Kosovo, koja je danas predmet rasprava. Srbija Kosovo promatra kao „Autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohija”, a neovisnost Kosova ne priznaje ni Sveta Stolica. Ovaj crkvenopravni postupak ne označava nikakvu promjenu vatikanske politike naspram Republike Kosovo. Neriješeno pitanje neovisnosti zapravo je pravi razlog što ova crkvena pokrajina tek sad postaje biskupija.

U službenom priopćenju Svete Stolice naglašeno je kako novoosnovana biskupija nastaje na temeljima ranije biskupije. Naime, Prizrenska biskupija na području Kosova postojala je već u 10. stoljeću. Godine 1969. područje ove drevne biskupije objedinjeno je u biskupiju Skopsko-Prizrensku, a nakon rata na Kosovu 2000. godine kosovski je dio te biskupije postao neovisan u smislu da je odijeljen kao apostolska administratura. l i sto p a d 2 018 .

39

Politički (ne)korektno

Piše fra Pavo Filipović

SUNOVRATOV

OTROV

Uvjeren sam kako ne postoji nitko tko nije čuo za riječ filozofija, barem u njezinu pejorativnom značenju, kada jedni drugima znamo predbaciti: Što više filozofiraš? Tu se „filozofiranje“ poistovjećuje s pametovanjem.

I

zvorno značenje te riječi je međutim sasvim drugo. Njezino je podrijetlo u staroj Grčkoj, a skovana je od dvije različite riječi: fileîn (ljubiti, voljeti) i sofía (mudrost). Filozofija bi dakle u prijevodu bila ljubav prema mudrosti.

Iako današnja filozofija još uvijek govori o mudrosti, o ljubavi je već odavno prestala govoriti. Jedan od najznačajnijih francuskih filozofa današnjice, Jean-Luc Marion, tvrdi kako je filozofija s pravom prešla u šutnju o ljubavi jer mi danas zapravo više i nemamo riječi niti pojmova kojima bismo je oslovili i mislili, kao ni snagu kako bismo je ispravno vrjednovali. Ipak, Marion ustrajava na temi ljubavi jer se, prema njegovu mišljenju, čovjek definira ponajprije po ljubavi. Ono što čovjek ljubi, što voli, to ga najviše i definira, uvjeren je.

Danas je međutim o ljubavi vrlo teško govoriti, jer više poznajemo njezina izobličenja negoli nju samu. Što se sve 40 svjetl ori jeci . ba

danas s tom stvarnošću ne poistovjećuje! Sentimentalnost, tjelesna privlačnost, uzbuđenost, emocionalnost, pa čak i seksualna nastranost.

Osim izobličenja, ljubav poznaje i mnoge patologije (oboljenja) ljubavi.

Jedna od najprisutnijih je narcisoidnost. Po jednoj teoriji cvijet narcis je dobio ime po svojim narkotičkim svojstvima (grč. narkaein – gubitak čula, ukočenost, pospanost). Na hrvatskome jeziku narcis se zbog toga još naziva drimavac i sunovrat. Po drugoj teoriji narcis je dobio ime prema istoimenome grčkom mitu. Postoji nekoliko inačica mita o Narcisu, ali gotovo svaka ima isti ishod. Narcis je bio prelijepi, ali i oholi i bezosjećajni mladić, koji je grubo i prezrivo odbio sve svoje udvaračice.

Bogovi su ga zbog toga kaznili prokletstvom opčaranosti vlastitim odrazom u vodi. Jednom je naišao pokraj vode i, vidjevši u njoj vlastiti odraz, ludo zavolio sebe samoga.

Otkako je Alfred Binet 1887. godine izraz narcizam po prvi put primijenio na ljudsko ponašanje kako bi opisao pretjeranu ljubav prema samome sebi, postao je jedan od temeljnih pojmova psihoanalize. Temeljne odlike narcisoidnosti su: prenaglašen doživljaj važnosti vlastite osobnosti (tzv. osjećaj vlastite grandioznosti), nedostatak empatije (suosjećanja), rezistentnost na kritiku, sklonost manipulaciji, fantaziranje o uspjehu, ljepoti, briljantnosti, inteligenciji, jedinstvenosti svoje osobe.

Narcisoidna osoba podliježe fatalnoj iluziji kako je divljenje isto što i ljubav.

Danas dominira mišljenje kako je narcistički poremećaj osobnosti karakterističan za osobe koje pretjerano vole same sebe. Nemali se broj psihologa međutim približava Pauzanijevoj inačici mita i sukladno tomu smatra kako je stvar sasvim drugačija, kako naime narcizam nije opčinjenost sobom već predstavom o samome sebi, svojom projekcijom, dakle, ne onim što netko jest, već onim kakvim se prikazuje, što misli da jest ili što želi biti.

Narcisoidna osoba ustvari premalo sebe voli, nema osnovno samopouzdanje i jer ne prihvaća samu sebe, sebe konstruira i čini ovisnim o divljenju drugih. Iako se na prvi pogled čini kako je puna samopouzdanja, jer suvereno nastupa, ostavlja dojam, fascinira, zauzima pozerska držanja, želi zadobiti pozornost, ipak dublji pogled otkriva difuzan identitet i unutarnju prazninu.

Površno gledano čini se uvijek kako su takve osobe u sebe same zaljubljene. U stvarnosti međutim one ne mogu sebe podnijeti već narcizmom kompenziraju manjak ljubavi prema samome sebi.

Freud je naglasio kako narcis izvlači ljubav od drugih kako bi je usmjerio na samoga sebe, upravo zato što je on nema. Još preciznije će to reći psiholog Alexander Lowen: „Narcisoidne osobe vole svoj imidž, a ne svoje istinsko

Caravaggio, Narcis, 1599.

Psihogram narcisoidne osobnosti

201

Kalendar svetog Ante

Knjiga Kalendar sv. Ante donosi tekstove o pet crkvenih zapovijedi. Potom u rubrici Franjevaštvo otkrijte iznova detalje o životu svetoga Franje i o franjevačkim pučkim misijama. Iz raznih krajeva Bosne stižu reportaže o izrazima pučke pobožnosti poput grobova narodnih svetaca ili pak Gospojinskim zornicama u Osovi. Naši krajevi i ljudi donose zanimljive prikaze poznatim osobama i stvarima iz javnoga života, primjerice o crkvi i zvoniku sv. Ante u Bihaću.

Ističemo i tekstove o izazovima obitelji i o Biblijskim temama. Čitajte i o velikanima prošlosti i događajima koji su zadivili svijet poput prvih ljudi na mjesecu. Jednako su vrijedni tekstovi o franjevcima koji su ostavili dubok trag u povijesti Bosne Srebrene.

Knjigu, džepni i jednolisni Kalendar sv. Ante resi mozaik sv. Ante iz Đakovice.

Dvanaestlisni Kalendar sv.

Ante ilustrirala je akademska slikarica Ivana Ćavar.

Za više informacija pozovite

033 726 200 Svjetlo riječi • 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: 033 726 200 • fax: 033 812 247 • www.svjetlorijeci.ba

BRATSKI POSJET GENERALNOG MINISTRA FRANJEVAČKOG REDA FRA MICHAELA A. PERRYJA BOSNI SREBRENOJ

Ne odustajte od

OVE ZEMLJE!

42 svjetl ori jeci . ba

Priredio Danijel Stanić

Generalni ministar Franjevačkog reda fra Michael A. Perry boravio je od 23. do 28. rujna u bratskom posjetu Bosni Srebrenoj. S njim je doputovao i generalni definitor za slavenske konferencije fra Ivan Sesar. Prvoga dana dočekao ih je domaćin, provincijal fra Jozo Marinčić u zajedništvu s članovima Definitorija i franjevcima iz Sarajeva. Središnji događaj drugoga dana bio je cjelodnevni Kapitul na rogožinama, godišnji susret svih franjevaca Bosne Srebrene. Sutradan se fra Michael susreo sa sjemeništarcima, novacima, bogoslovima i njihovim odgojiteljima te profesorima i đacima Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Četvrtoga dana posjetio je nadbiskupa vrhbosanskog Vinka kard.

Tako je lijepo biti ovdje! Prvi put sam u Bosni, a u Hercegovini sam bio netom prije rata 1990. godine. Primjećujem da je taj rat ostavio loše posljedice na živote svih ljudi ovih krajeva. U ljudima prepoznajem nostalgiju za nečim što je prije postojalo, ali i želju za onim što još uvijek nije pristiglo. Mislim da ih ove dvije krajnosti sputavaju. Unatoč tomu, oni se ne predaju, posebno oni koji ne odlaze jer znaju da trebaju biti primjeri nade i kako je često potrebno početi od nule, ali u zajedništvu s drugima.

U povijesti svetoga Franje uočavam dva važna mjesta. To su Perugia u kojoj je jednu godinu bio zatočen i mnogo trpio zbog sudjelovanja u ratu, i Damietta u kojoj je učvrstio stav da nasilje ne vodi nikamo. Od toga trenutka sveti Franjo produbljuje svoju predanost protiv nasilja, a zalaže se za mir i dijalog. Slično su nasilje iskusili ljudi u Bosni i Hercegovini pa su po okončanju rata bili usmjereni na drugoga. Mišljenja sam da to iskustvo Franju uvijek čini suvremenim. On je osobno iskusio patnju, a nije ju pretočio u mržnju, nego je svim snagama nastojao postati čovjek ljubavi i mira, čovjek koji izlazi ususret drugomu i zbližava ljude.

Osam stoljeća franjevačke prisutnosti u Bosni je vrlo dugo povijesno razdoblje u kojemu su franjevci doživljavali i uspone i padove. Razvidno je kako su često odigrali ključne uloge svoga vremena, a u drugim su trenucima,

Puljića i župu svetoga Franje na Dobrinji, a uvečer je sudjelovao na međureligijskom susretu za mir Duh Asiza na Bistriku. Pretposljednjega dana obišao je drevne samostane Bosne Srebrene, Kreševo, Fojnicu i Kraljevu Sutjesku te časne sestre klarise u Brestovskom. Zadnjega dana general je posjetio provincijske ustanove Kruh sv. Ante s pučkom kuhinjom i studentskim domom te Franjevački medijski centar Svjetlo riječi.

Zamolili smo generala fra Michaela da za čitatelje Svjetla riječi sažme dojmove svoga bratskog posjeta Bosni Srebrenoj i uputi ekskluzivnu poruku, na što je rado pristao.

Cjelovitu poruku pročitajte u nastavku:

Fra Michael A. Perry

zbog političkih okolnosti, bili primorani ograničiti svoje djelovanje. Ipak, uvijek su bili uz Božji narod i nadam se da će tako i ostati. Vjerojatno će demografska kretanja izazvati dublje promjene, ali moramo znati da ne živimo za sjećanja, nego bismo stvarali povijest. Mislim da to Bog od nas očekuje. Žao mi je mladih koje pogađa snažan naglasak na prošlost. Oni zbog toga ne žele ostati u BiH, pa traže način kako ostvariti svoju vlastitu budućnost. Mi franjevci u tomu im moramo pomoći. Moramo se otvoriti svijetu.

U nekim povijesnim trenucima čovjeku se učini da je sam na svijetu, da su ga svi zaboravili. Zato sam uvjeren kako su vrlo važni ovakvi bratski posjeti kao što je moj. Jer nije važno koliko vremena netko provede u gostima, nego

što taj posjet predstavlja. Želim da to osjete fratri Bosne Srebrene. Ovih dana susreo sam se i s kardinalom Puljićem.

Vjerujem da i on osjeća kako ova mjesna Crkva nije usamljena i zaboravljena. Želim da i vjernici prepoznaju to isto jer u Crkvi zajedno suživimo. Papa Franjo, također, uvijek iznova poručuje da smo svi povezani u jednu zajednicu, ne samo kao članovi iste Crkve, nego kao članovi istoga ljudskoga roda. U tom svjetlu, njegov je posjet Sarajevu 2015. godine bio posjet Katoličkoj Crkvi i istovremeno drugim vjerskim zajednicama, svim ljudima. Tada je poručio da trebamo graditi zajedno jer zajedno i živimo. A ako ne gradimo zajedno, onda za nas nema budućnosti.

S obzirom na krizu vjere u Katoličkoj Crkvi, Papa je već pokazao da ne dopušta poteškoćama da ga nadvladaju jer zna da će Duh Sveti uvijek biti nazočan u Crkvi i u svijetu. To je Božje obećanje svima nama – da nas ljubi i brine za nas, čak i onda kad to sami ne želimo. I to do kraja vremena.

A mladima poručujem: ne predajte se! Nemojte odustati od ove zemlje, od svojih obitelji, svoje vlastite budućnosti.

Vjerujte u sebe jer je rješenje u vašim rukama. Idite ususret jedni drugima, planirajte budućnost koja će biti različita od sadašnjosti koju sad gledate. Vrijeme je da se prenete od sna, vrijeme je za buđenje, vrijeme za pokret.

Hrabro, ne predajte se! l i sto p a d 2 018 .

43

S našima u svijetu

ŽUPA OKUČANI

Piše fra Mario Radman

SVETI VIDE,

VIDI NAS! Prisutnost bosanskih franjevaca u ovom dijelu Slavonije datira još iz 1688. godine kada u Staru Gradišku dolaze franjevci iz Visokog i osnivaju svoj samostan koji nazivaju Visočki samostan sv. Nikole u Gradišci.

I

zgradnjom crkve sv. Mihaela 1776. osniva se i istoimena župa koja je pripojena samostanu. Franjevački samostan dokinut je 1787., a sve zgrade oduzela je tadašnja država.

Franjevci su se u ovaj dio Slavonije vratili 1985. godine kada je pomoćni

44 svjetl ori jeci . ba

zagrebački biskup mons. Ćiril Kos, suočen s tvrdoćom puka u Gornjim Bogićevcima i Okučanima, predložio uzoritom kardinalu Franji Kuhariću da pozovu bosanske fratre kako bi pokušali uvesti red. Rekao je: „Ako bosanski fratri ne uspiju uvesti reda, onda ja ne

znam tko može!?” I tako je 1985. godine bosanskim fratrima povjerena župa Gornji Bogićevci s filijalom u Okučanima. U Marijinoj godini 18. srpnja 1987. godine Dekretom Nadbiskupskoga duhovnog stola od župe Gornji Bogićevci odcijepljena je nova mala župa Okučani. Provincija Bosna Srebrena 1988. godine kupuje jednu obiteljsku kuću za župnika fra Vladu Ljevara koji je od tada u svojoj župi sa svojih tadašnjih 120 vjernika.

Tek što je župa zaživjela, započeo je rat u Hrvatskoj. Okučani su postali središte srpskih snaga zapadne Slavonije (prije Domovinskoga rata Okučani su se zvali „Mali Beograd”). Za vrijeme rata srušena je crkva sv. Vida i na njezinu platou napravljena stočna pijaca koja je bila u funkciji sve do 1995., do vojno-redarstvene akcije Bljesak i oslobođenja zapadne Slavonije. Odmah nakon Bljeska u Okučane dolazi novoimenovani župnik fra Božidar Blažević.

Fra Božidar se susreo s brojnim problemima i poteškoćama. Obnovio je trošnu župnu kuću, organizirao pastoralno djelovanje u župi, brinuo za prognanike iz Bosne, Vojvodine kao i drugih dijelova Hrvatske. Nailazio je na brojne poteškoće tadašnjih, a i današnjih hrvatskih vlasti. Za kratko vrijeme organizirao je „normalan” život i rad župe koju su sada sačinjavali prognanici iz 135 različitih župa bivše države. Za svoga djelovanja u Okučanima napravio je toranj, veliku crkvu s kriptom koju je 7. rujna 2003. posvetio požeški biskup dr. Antun Škvorčević. Te godine župu je preuzeo fra Ante Ivanović koji se dao na unutarnje uređenje crkve i crkvenoga dvorišta, kao i brigu za duše vjernika koji su dolazili i odlazili iz Okučana.

Godine 2009. župu preuzima fra Ivo Tadić koji ostaje kratko, a onda ga je naslijedio fra Damir Pavić koji ostaje do ljeta 2012. godine. Fra Damira je zamijenio fra Mario Radman koji, osim pastoralnih obveza, preuzima brigu za izgradnju nove župne kuće u Okučanima.

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

XVI. i XVII.

STOLJEĆE Na Zapadu se uglavnom držalo da jedini papa može ujediniti zapadne vladare protiv Osmanlija i povratiti ih u Aziju. Pape su to i pokušavali, stoga su ih Osmanlije držali svojim glavnim neprijateljem.

O

smanlije su tako sve one koji su papu priznavali svojim poglavarom smatrali neprijateljem svoje države i uhodama zapadnih katoličkih vladara. I kada bi god gubili bitke s katoličkim vladarima, osvećivali bi se nad svojim katoličkim podanicima u Bosni.

Ozakonjenje progona

Jači progoni nastali su za bosanskoga sandžakbega Mustafe Juriševića od 1512. do 1519. godine. Prvi zakonski utemeljen progon kršćana u našim krajevima proglašen je 1516. godine, tj. donesen je zakon (kanun-nama) Bosanskoga sandžaka koji određuje: „Podignute su crkve u nekim mjestima u kojima one nisu postojale od staroga nevjerničkog vremena. Neka se takve novopodignute crkve dadnu porušiti; a oni nevjernici i duhovnici koji, boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje, neka se kazne 48 svjetl ori jeci . ba

strogo i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama. Neka se poruše križevi koji su postavljeni na putovima i neka se ne dopušta da ih se u buduće postavlja.”

Ovom je odredbom ozakonjen i ujedno otpočeo prvi veliki progon katolika i franjevaca.

Progoni se pojačavaju za sultana Sulejmana II. Veličanstvenoga i njegova namjesnika u Bosni Gazi Husrev-bega.

Za prve uprave namjesnika Husrev-bega (1521. – 1525.) porušeni su samostani i crkve u Fojnici, Visokom, Kreševu, Sutjesci i Konjicu, a franjevci rastjerani.

U Kučićima u Dalmaciji uhvaćen je provincijal fra Stjepan Vučilić s 12 drugih fratara te su odvedeni na sud u Sarajevo.

Putem su se fratri pobrinuli da provincijal pobjegne, a svi su drugi u Sarajevu pogubljeni.

Franjevci se vraćaju na zgarišta porušenih crkava i samostana, pod vedrim nebom ili neprikladnim skloništima

slave svete mise i druge vjerske obrede, poslužuju malobrojne katolike. Gazi Husrev-beg je uvidio da progonima gubi raju koja bježi, zemlja ostade pusta, neobrađena, rudarska i zemljoradnička proizvodnja slabi, a time i snaga države. Stoga u drugom i trećem svom mandatu obustavlja progone, rudarima u Foči dopušta podignuti porušenu crkvu. Obnavlja se i samostan u Sutjesci i oslobađa plaćanja poreza. I sultani svojim fermanima štite fratre. Papa Grgur XIII. pobrinuo se 1581. godine da se u Bosni podignu četiri samostana. U izvještaju bosanskoga biskupa fra Franje Baličevića, upućenom Svetoj Stolici 1591. godine, stoji da Bosna Srebrena ima 16 samostana (10 u Bosni, 3 u Slavoniji i 3 u Dalmaciji) i 163 fratra, od toga 117 u Bosni.

Novi su progoni u Bosni nastali kad su Osmanlije izgubili bitku 1593. godine pod Siskom. Rat je oslabio ugled sultana i državne uprave, pojačao nezadovoljstvo janjičara koji nakon povratka vrše teror nad katolicima u Bosni. Sultan Osmana II. u dva fermana navodi da sada vojvode, subaše, i drugi činovnici napadaju fratre, da im zabranjuju propovijedati i vjernicima služiti, da ima pohlepnih koji od njih i novac traže, čak da ima i nasilnika koji hoće ubiti. Sultan to strogo zabranjuje.

Janjičari 1622. godine ubijaju sultana Osmana II. Potom u Carstvu nastaje bezvlađe, a u Bosni strašni progoni. Fratri su bili prisiljeni hodati u civilnom odijelu, nositi brkove i bradu, sa sobom nositi oružje kao i ostali putnici onoga vremena. Krili su se po katoličkim kućama, a da ih djeca ne bi odala, svi su ih u kući zvali ujak, materin brat. Taj je naziv za fratra u Bosni ostao do danas. Što su fratri tada sve doživljavali vidljivo je iz pisma prefektu Propagande tadašnjega provincijala fra Martina Brguljanina: „Siromašni su fratri s tolikim krvavim znojem obrađivali ovaj vinograd, da je u tome radu njih 15 bilo sasječeno, drugi su bili na

Razgovor Razgovarala Nikolina Marčić

VLČ. DR. HRVOJE KALEM,

profesor fundamentalne teologije

Temelji za relevantnost Crkve:

TRADICIJA I OBNOVA H

rvoje Kalem rođen je 1982. godine u Travniku. Osnovnu je školu završio u Gornjem Vakufu – Uskoplju, a Opću gimnaziju u Katoličkom školskom centru „Petar Barbarić“ u Travniku. Na KBF-u u Sarajevu diplomirao je 2007. godine, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen 2008. godine. Na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, 2017. godine završava doktorski studij 50 svjetl ori jeci . ba

fundamentalne teologije. Od ove je godine vanjski suradnik na Katedri fundamentalne teologije KBF-a u Sarajevu te viši asistent na Katedri dogmatske teologije KBF-a u Đakovu. Uz to obnaša i službu župnika u Prudu u Bosanskoj Posavini.

U središtu Crkve je Isus Krist i Njegova poruka koja je iscjeljujuća za sva vremena i sve ljude. Kako ju je najbolje

prenijeti današnjem modernome čovjeku?

Lijepo ste precizirali tko je naslovnik kršćanske poruke: današnji moderni čovjek. Možda već sada možemo govoriti o postmodernom čovjeku kao naslovniku kršćanske poruke. Kažem to jer je u procesu prenošenja kršćanske poruke iznimno bitno uvidjeti tko je naslovnik te poruke, u kojem kontekstu živi, s kakvim se problemima, nadama, radostima, brigama, žalostima i tjeskobama

susreće tamo gdje ostvaruje svoju egzistenciju. To je važno zato što se ni od koga ne traži da prenosi kršćansku poruku ljudima svih naraštaja i generacija.

Od nas se traži da to činimo upravo za ovu generaciju koja živi u konkretnom vremenu, na konkretnom mjestu i u konkretnim uvjetima.

Crkva, nažalost, nije uvijek pratila razvoj i promjene u svome izričaju i načinu prenošenja kršćanske poruke s kulturalnim promjenama. Između ostaloga, i to je razlog zašto se mnogima danas tradicija i sve ono što Crkva nastoji ponovno učiniti i pokazati vitalnim i važnim za život, čini kao relikt prošlih vremena. Teolozi i pastoralni djelatnici ulažu i morat će uložiti još veće napore da pronađu adekvatan način prenošenja kršćanske poruke za naše vrijeme.

Mislim da se treba plašiti dviju krajnosti u tom pothvatu. S jedne strane moramo se plašiti banalizacije kršćanske poruke od samih prenositelja koji su djeca svoga vremena i koji bi Vječnu Riječ nudili tek kao fast duhovnost, dok se s druge strane bojazan vidi u ukrućivanju kršćanske poruke u puki aktivizam koji se na koncu pokazuje kao goli humanizam i kao svođenje kršćanske poruke na institucionalnu gimnastiku. Najvjerodostojniji način prenošenja kršćanske poruke je istinsko svjedočenje onoga u što vjerujemo i kome smo povjerovali i to u najjednostavnijim i svakodnevnim prigodama i ulogama: kao očevi, majke, djeca, bake, djedovi, svećenici, redovnici, prijatelji, u školi, na radnom mjestu, na ulici, dakle u svakodnevnim prilikama života. Iz ovoga je već jasno da se moramo osloboditi opterećenosti da su jedini prenositelji kršćanske poruke biskupi, svećenici i redovnici. Sva Crkva kao communio i Božji narod stoji pred odgovornom zadaćom prenošenja kršćanske poruke.

Ne smije se ignorirati evidentna kriza poslanja Crkve u svijetu koja već puni naslovnice svjetskih medija. Smatrate li da je sve loše što se danas događa oko

Crkve velikim dijelom njezina krivica jer nije reagirala pravovremeno i transparentno prema grešnim pojavama u vlastitim strukturama? Je li i to razlog što određeni broj ljudi istupa iz Crkve?

Krizu se nipošto ne smije ignorirati ni tajiti. Međutim, ne smijemo potpasti ni pod histeriju, jer krizu trebamo razumjeti kao teško, ali prolazno, dakle ne trajno i ne temeljno stanje. U tom smislu kriza Crkve može i treba biti prekretnica, prijelomna točka koja ukazuje na potrebu donošenja odluka koje će sadržaj krize ostaviti iza sebe.

Iz krize treba izići sa sviješću: da nam se ovo više nikada ne ponovi! Gledano s teološke strane: Krist jamči Crkvi u cjelini da je neće nadvladati ni vrata paklena (usp. Mt 16,18). Takvo obećanje ne bi nas nipošto smjelo ostaviti uspavane i pasivne, naprotiv, ono je poziv na trajno bdijenje i brigu za Crkvu. To bdijenje nije uvijek bilo na očekivanoj razini, zbog toga Crkva trpi, a njezini pojedini članovi snose krivicu za ono

tijekom povijesti. Tomu treba pribrojiti i žaljenja koja su izrekli pape Benedikt XVI. i Franjo što pokazuje svijest crkvenih pastira o grešnim, gnusnim i neprihvatljivim situacijama u Crkvi. Ne samo pape nego i posljednji Koncil govori o odgovornosti vjernika za npr. ateizam, jer su svojim neautentičnim životom utjecali da se ljudi udalje od Boga (GS 19) i Crkve čime ona gubi svoju snagu i privlačnost. Ta diskrepancija između nauka i života dijela crkvene hijerarhije sada ima reperkusije na mnogolike krize koje se događaju u Crkvi.

U suvremenome svijetu zapadno liberalna društva su, pod pojmom slobode, u većini slučajeva legalizirala istospolne brakove, rodnu ideologiju, abortus, eutanaziju... dok Crkva zastupa suprotna stajališta pa je najčešće napadaju kao kočnicu slobodnoga razvoja društva. Što se krije iza toga? Što je, zapravo, sloboda?

Ne smijemo pitanje slobode reducirati

Nema sumnje da Crkva kao sakrament spasenja treba susresti svijet sa stavom otvorenosti. U konačnici ona živi u svijetu, ostvaruje svoje poslanje u svijetu, tako da je otvorenost Crkve prema svijetu pretpostavka njezina poslanja. Crkva kao ona koja je na putu treba uvijek biti ona koja otvara putove koji čovjeka vode Bogu. To joj je poslanje. što se događalo ili se još uvijek događa u Crkvi. Čini se kako su u nekim situacijama sporost i nesnalaženje, a možda i manjak svijesti o zlu te zlo koje je već počelo puštati korijene u Crkvi, bili previše izraženi što je spriječilo da se reagira na odgovarajući način. Kriza Crkve i grešne situacije u Crkvi nisu nešto što se pojavilo tek sada. O tome svjedoči i sv.

Ivan Pavao II. koji se u Jubilarnoj godini ispričao za zla koja je Crkva počinila

samo na slučajeve koje ste spomenuli.

Gledajući ulogu Crkve cjelovito, ona je više nego bilo koja druga institucija pridonijela slobodnom razvoju društva: od doprinosa ukidanju ropstva i nejednakosti među ljudima do podizanja sveučilišta i pionirskih pothvata u prirodoznanstvenim sferama. Ne možemo zanijekati da je na tom putu bilo i žrtava, loših procjena, krivih poteza i volje za moću što je ponekad dovelo do toga da se Crkva iznevjeri svome poslanju i Učitelju. l i sto p a d 2 018 .

51

Uz temu broja Kako se nositi s grijehom Piše fra Janko Ćuro

PUHATI

NA HLADNO John Ronald Reuel Tolkien, engleski književnik, pjesnik, filolog i sveučilišni profesor, u svom planetarno poznatom djelu Gospodar prstenova, na jednom mjestu donosi razgovor između Froda i Gandalfa.

F

rodo, umoran i shrvan nevoljama kroz koje je prošao, a kojima se nije nazirao kraj, žali se Gandalfu kako bi najviše volio da mu prsten nikad nije dopao i najradije bi da se ništa od svega ovoga uopće nije dogodilo. Na to mu Gandalf odgovara: „Kao i svi oni koji dožive takva vremena. Ali nije na njima da o tome odlučuju. Sve što moramo odlučiti jest što učiniti s vremenom koje nam je dano.” Život svakodnevno pred nas stavlja razne izazove. S lijepim i pozitivnim uglavnom se znamo nositi, ali teška vremena i još teži događaji pritisnu nas svom silinom pa se katkad osjećamo kao da nam je cijeli svijet na ramenima. No, nije problem samo težina i misao vlastite krivice zbog pogrešnih odluka, koliko nas može zaboljeti šutnja i mirovanja onda kad se trebalo pokrenuti i kad se od nas tražilo da se zauzmemo za dobro i 56 svjetl ori jeci . ba

pravedno bez obzira na cijenu ili baš usprkos cijeni. Kao kamenčići u cipelama žuljaju čovjeka svi oni trenuci kad nije bio ni vruć ni hladan, nego mlak (usp. Otk 3,15-16). Koliko smo puta tada poželjeli da u stvarnom životu postoji ona famozna računalna komanda Undo koja bi nas vratila na početak gdje bi, pametniji i iskusniji, poredali stvari drukčije kako se ne bi dogodilo ništa od onoga kroz što sada moramo prolaziti. Ta komanda ne postoji u stvarnomu životu i o onome što je bilo ne možemo više odlučivati. Ali odlučujemo što po tim pitanjima činiti u sadašnjem trenutku, jer će vrlo brzo i ovaj trenutak postati prošlost za koju nam, ako pravilno postupimo, neće ni trebati Undo komanda. Kada se čovjek nađe u rupi života, prva i najvažnija stvar, koliko god ona u prvi mah izgledala banalno, jest prestati kopati još dublje, a što se nerijetko zna dogoditi.

Grijesi koji potresaju suvremenu Crkvu pritisnuli su nas svom silinom i normalno je da bismo najradije da se nisu nikada dogodili. Međutim, o tome sada ne odlučujemo, jer su se, na našu najveću žalost, ipak dogodili. Sada odlučujemo kako ćemo se nositi s time. Hoćemo li okrenuti glave i pretvarati se kao da te grijehe, neugodne i strašne koliko stvarno jesu, ne vidimo i ne čujemo? A upravo to znači još se dublje ukopavati. Ili ćemo iskrenim, poniznim i dubokim Mea culpa priznati pred Kristom, pred samima sobom i pred drugima, kako nismo bili uvjerljivi svjedoci Kristove poruke i kako smo je ponekad prilagođavali svojim interesima i afinitetima? Ili kako smo je, u najgorim slučajevima, ignorirali i prešućivali?

Ne želim ni u koga upirati prstom niti ikoga poimence prozivati. Ovdje se obraćam svima nama, počevši od sebe samoga, koji smo zajednica Tijela Kristova – Crkva. Ono što nas u svemu ovome međusobno razlikuje jest veća ili manja odgovornost, tj. broj povjerenih nam talenata u toj Crkvi (usp. Mt 25,14-30). Počesto zaboravljamo i rijetko razmišljamo o tome kako ćemo na kraju svi biti prozvani i pozvani detaljno položiti račun o svojim talentima i to pred Onim koji nam ih je povjerio. O svojim talentima, a ne o tuđima, za koje smo uvijek spremniji i voljniji izreći svoj „nepogrešiv” sud. A dok se ne podvuče ona posljednja sabirna crta pod naše živote, ovo darovano vrijeme moramo iskoristiti kako bismo račune o povjerenim talentima svodili svakodnevno sa samima sobom, ali među sobom što će nam pomoći da budemo dostojniji i autentičniji nositelji i svjedoci povjerene nam evanđeoske poruke.

Ocean Božje ljubavi

Ne želeći ni 0,01 % pravdati učinjene grijehe, ovdje moram napomenuti kako se grijesi pojedinca ili pojedinaca ne mogu niti smiju pripisivati cijeloj Katoličkoj Crkvi. To je nerijetko i jedini cilj pojedinih moćnih i bogatih grupacija kojima

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

SLIKAR

IVO DULČIĆ U likovnom uređenju crkava bosanskih franjevaca u srednjem vijeku važnu ulogu imale su umjetničke veze s Dubrovnikom. Osmanskim osvajanjem Bosne brojne su crkve i samostani uništeni, a s njima i umjetničko blago.

G

otovo jedini dubrovački trag jest slika Lovre Dobričevića Uskrsli Krist s likom bosanskoga kralja Stjepana Tomaša iz 1460. sačuvana u samostanu u Kraljevoj Sutjesci, a koja je od 1871. u Strossmayerovoj zbirci, odnosno u galeriji starih majstora HAZU-a u Zagrebu.

Pet stoljeća kasnije, dolaskom u Bosnu Srebrenu gospara Ive Dulčića (1916. – 1975.), jednoga od najistaknutijih hrvatskih slikara druge polovice 20. st., iznova je zaživjela umjetnička veza s Dubrovnikom. Radio je u crkvi sv. Ante u Sarajevu, u Gučoj Gori, Kotor Varošu, Kreševu, Podmilačju...

Dulčić se rodio u Dubrovniku 1916. u obitelji koja potječe iz Brusja na Hvaru. Po želji obitelji studirao je pravo u Beogradu, živeći kod ujaka, ali ga kao apsolvent napušta i 1941. upisuje studij slikarstva na Likovnoj akademiji u Zagrebu u klasi Ljube Babića i Omera Mujadžića. Zbog kritike režimski 58 svjetl ori jeci . ba

dirigirane socrealističke umjetnosti u svom studentskom referatu, isključen je iz Akademije 1946. pred samom diplomom nakon čega se vratio u Dubrovnik i tamo slikao. U biografijama je do novijega vremena taj čin eufemistički opisivan, tj. da je napustio Akademiju.

Komunistički režim i Ivo Dulčić nikako se nisu voljeli. Dulčić je bio beskompromisan, nimalo savitljiv, iskreni katolik i vjernik, režimu nije davao popusta! Riječ je ne samo o velikom slikaru „nego i izuzetnoj ličnosti – o čovjeku velike inteligencije, prodorna duha i plemenita srca”, napisao je o njemu Vjeko B. Jarak (1985.). Njegov stav o režimu ilustrira freska u hrvatskoj crkvi svete Marije časnih sestara u Essenu na kojoj je prikazana Gospa kako satire glavu crvenoj zmiji. U knjizi dojmova te crkve zapisao je 11. rujna 1966. da je ta slika njegova „skromna molitva Bogomajci, odvjetnici Hrvata da se umilostivi i čim prije zgazi glavu crvenoj zmiji koja još gmiže

dragom nam domovinom”. Da je to uradio Nijemac (istočni) u vrijeme rušenja Berlinskoga zida, onda bi to bio „krik za slobodom, krik za Europom”, a kako je to učinio Hrvat davno prije propasti komunizma, to će djelo „u Europi ostati kao trag hrvatskog konzervatizma”, ironično zaključuje Igor Zidić. Odbojnost prema režimu pojačana je i time što su njegova ujaka, inače pjesnika, pripovjedača i esejista koji ga je pomagao u školovanju, partizani ubili na brodu između Barija i Splita 1944. i bacili u more.

Dulčić je 1959. monumentalnom freskom Krist Kralj u franjevačkoj crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu ušao u sferu sakralnoga slikarstva. Tim je ostvarenjem, po ocjeni kritičara, učinio prekretnicu u modernoj sakralnoj umjetnosti u Hrvata. To veličanstveno djelo, koje je u početku naišlo na nemali otpor, stoji na razmeđu staroga i novoga shvaćanja u sakralnoj umjetnosti. Uslijedili su njegovi radovi u crkvama na Košljunu (Put križa) i sv. Franje u Zagrebu (Pjesma brata Sunca), kapeli sv. Marije u Essenu, crkvi sv. Ante u Sarajevu... Dulčić je duboko promišljao sakralne teme dosegnuvši vrhunske umjetničke domete. Likovni kritičari su sve više uviđali snagu njegove umjetnosti, ali su uporno, iz znanih razloga, zaobilazili govor o njegovu sakralnom stvaralaštvu.

Likovni pohod u Bosnu započeo je s pet vitraja postavljenih 22. prosinca 1969. u svetištu neogotičke crkve sv.

Ante u Sarajevu s prikazom Povijesti Kristova života: Navještenje, Rođenje, Raspeće, Uskrsnuće i Uzašašće. U njima je Srećko Džaja vidio umjetničke vrhunce: „Po svojoj višestrukoj sposobnosti da izazove i očara, ova Dulčićeva kristologija, u srcu naše balkanske metropole, predstavlja ostvarenje s najvišim umjetničkim pretenzijama; (…) dostignuće kakvo se u Bosni nije nastanilo već više od 500 godina.” Nedugo potom uslijedilo je postavljenje još dvanaest vitraja u pokrajnjim lađama (1971.), na kojima je umjetnik, prema

Strossmayer i Bosna

Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

STROSSMAYER I

HERCEGOVINA G

otovo da nema nijednoga važnijeg događaja hrvatske i južnoslavenske povijesti druge polovice 19. stoljeća u kojemu biskup Strossmayer nije aktivno sudjelovao.

Također je intenzivno promišljao o sudbini brojnih slavenskih zemalja te se angažirao oko njihove slobode i napretka.

Iznenađuje stoga svojevrsna šutnja o Hercegovini. Đakovački biskup tu zemlju nikada nije promatrao samostalno u užem mjesnom, nego u širem hrvatskom i južnoslavenskom kontekstu te uvijek u zajedništvu s Bosnom.

Najčešće je i zemljopisni pojam Bosna protezao na čitav prostor današnje Bosne i Hercegovine. Tako u svojoj biskupskoj okružnici od 1. ožujka 1851. godine plastično opisuje teškoće „jednokrvne i jednovjerne braće u Bosni”, misleći pri tom i na stanovništvo hercegovačkih krajeva. Spomenute teškoće dovodile su do manjih ili većih pobuna protiv središnje otomanske vlasti ili njezinih lokalnih čelnika koji su nerijetko samovoljno vladali na zapadnim granicama nekada moćnoga, a u tom razdoblju propadajućega carstva koje je preživljavalo najviše zahvaljujući neslozi europskih vladara.

60 svjetl ori jeci . ba

Nezadovoljstvo je tinjalo i među bosanskohercegovačkim muslimanskim prvacima zbog pokušaja reformi koje je započeo sultan Mahmud II. (1785.

– 1839.) kojima su gubili brojne povlastice. Situaciju je iskoristio Ali-paša Rizvanbegović (1783. – 1851.) te pristajanjem uz Portu postigao da se Hercegovina izdvoji iz bosanskoga kao poseban pašaluk 1832. godine. U želji za uspostavom punovlasti nad stanovništvom svoga pašaluka nastojao je prekinuti sve veze svojih podređenih s Bosnom. S tim je ciljem podupirao i želju franjevaca rodom iz Hercegovine da se odijele od Bosne Srebrene i Apostolskoga vikarijata u Bosni. Plod ovoga nastojanja bila je ustanova zasebnog Apostolskog vikarijata za Hercegovinu 1846. godine. Na čelu mu je bio raniji bosanski apostolski vikar fra Rafael Barišić (1796. – 1863.).

On se, naime, sukobio s upravom provincije zbog pokušaja preuređenja vikarijata po modelu hijerarhijskoga centralizma karakterističnoga za upravu u biskupijama sa svjetovnim klerom.

Ovaj je sukob u povijesti ostao upamćen pod nazivom „Barišićeva afera” jer je prerastao crkvene okvire te je osim u Bosni rješavan pred sudovima Carigrada, Beča i Rima. Nakon gubitka

spora Barišić, unatoč tome što nije Hercegovac, utočište nalazi u Hercegovini te je ostavio neizbrisiv trag u obnovi vjerskoga života te zemlje. Rizvanbegović mu je osobno darovao zemlju za izgradnju biskupske rezidencije, a podupirao je i ishođenje fermana za izgradnju crkava i samostana u Hercegovini.

Tako je 1846. godine započeta gradnja samostana u Širokom Brijegu, koji je bio odskočna daska osnutku posebne Hercegovačke kustodije 1852. godine, a 1892. i samostalne Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Pomoć fratrima

Strossmayer dolazi na čelo biskupije u Đakovu upravo u vrijeme nesuglasica između bosanskih i hercegovačkih franjevaca. Pisma koja su mu stizala s južne strane Save svjedoče kako su se bosanski fratri plašili kako bi i pomoć koja od njega stiže mogla malverzacijama hercegovačkih franjevaca otići „u Ercegovinu, a Bosna nek se drži zubim za vitar!”.

To se posebice odnosilo na sredstva predviđena za školovanje franjevačkoga podmlatka. Budući da je uložio ogroman napor u samoj Bosni, Beču i Rimu

Stopama armenskih kršćana Piše Dalibor Ballian

SAMOSTAN NA JEZERU

SEVANVANK

U središnjem području Armenije poznatom kao područje Geharkunik, na nadmorskoj visini od 2000 m i uz jezero Sevan nalazi se jedan od starih samostanskih kompleksa. Pored samostana danas je tu smještena i glavna bogoslovija Armenske apostolske Crkve.

D

anas je samostanski kompleks na poluotoku do kojega se jednostavno dolazi, a nekada je bio mali jezerski otok da bi nakon umjetnoga isušivanja jezera Sevan, koje je počelo u doba Staljina, razina vode pala je oko 20 metara, a otok se pretvorio u poluotok. Na južnom dijelu ovoga poluotoka smjestile su se crkve ovoga starog samostanskog kompleksa. Sam kompleks sačinjavale su crkva svetoga Karapeta koja kasnije mijenja ime u crkva Svetih arakelotsa (crkva

64 svjetl ori jeci . ba

Poluotok na kojem se nalazi samostan

CRTICE IZ POVIJESTI Piše Danijel Stanić

Djevojčica za stoljeća Prošloga ljeta imali smo priliku upoznati gospođu Paulinu Banac (100), trenutno najstariju stanovnicu Doma za starije osobe Dubrovnik. Možda vam, dragi čitatelji, neće odmah biti jasno zašto je upravo ova stogodišnjakinja zaslužila spomen u Svjetlu riječi. Ili zašto je u naslovu nazivamo djevojčicom. Ali krenimo ispočetka...

Paulina Kristina Banac rođena je 5. listopada 1917. godine u obitelji Joze i Ane Lukić u Kiseljaku. Krštena je samo dva dana po rođenju. Prvi svjetski rat tada još uvijek nije bio završio – Paulina je dijete rođeno u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Djetinjstvo je provela u Kraljevini SHS, a svoju mladost proživjela u Kraljevini Jugoslaviji. U kasnim 20-im godinama udala se za Luku Banca, mladića podrijetlom iz Konavala. Upoznali su se, kako tvrdi, na jednoj svadbi u Sarajevu. Nedugo zatim započeli su zajednički bračni život. „Šta da Vam kažem?

Bilo je teško, kao i danas”, započinje Paulina priču o svom životu s Lukom. Živjeli su u prostranomu trosobnom stanu na Marijinu Dvoru, dok još nije bilo crkve sv.

Josipa, od prihoda iz Lukine prodavaonice nedaleko od Latinske ćuprije.

66 svjetl ori jeci . ba

Uskoro im se rodio i sin. Sreći nije bilo kraja. Najljepše razdoblje njihovih života ipak se bližilo kraju. S onu stranu Višegradske kapije, najistočnijih vrata sarajevskih gradskih zidina, partizanska vojska je spremala napad protiv ustaša. Početkom travnja 1945. godine niz Vratnik su u grad sišle stotine gerilaca koje su u borbama pobile mnoge neistomišljenike, a još ih je više protjerala.

Svi koji su se zvali Hrvatima pali su u nemilost nove vlasti.

Takva je bila i povijest mlade hrvatske obitelji Banac. Isprva se učinilo kako ih je sasvim napustila sreća. Najprije im je oduzeta sva imovina, pokretna i nepokretna, zatim je Luka potjeran na Križni put, a Paulina je s novorođenčetom morala napustiti grad i poći svojim roditeljima u Kiseljak. Tvrdi kako je jedva živa ostala jer je još dugo nakon poroda gubila krv. „Kad sam stala na noge i bila sigurna da neću umrijeti, odlučila sam poći svekrvi i svekru u Konavle”, govori nam Paulina sjetno se prisjećajući nemilih događaja: „U to vrijeme vam je vrijedilo da je Bosanka ravno Ciganka! Došla sam bez novca u vrijeme kad su jedino ljudi s dolarima nešto mogli vrijediti u očima ljudi.

Bilo je strašno, kao da nisam kod svojih bližnjih.”

Po završetku Križnoga puta Luka se vratio svojoj Paulini. I odlučili su život nastaviti u Zagrebu. Ondje je u godinama koje su uslijedile nakon Drugoga svjetskog rata njihov sin završio škole i zasnovao vlastitu obitelj. Pomalo su na svijet dolazili i unuci, ali se potom Paulinin sin jedinac razbolio i u 50. godini života umro. Nedugo zatim umro je i njezin suprug Luka.

Godine 2000. uselila je u Dom za starije osobe u Dubrovniku, smješten na Pilama, nedaleko od stare gradske jezgre, gdje živi i danas. Redovito nju i njezine sustanare posjećuje dušobrižnik, a početkom ove godine ponovno je imala priliku susresti se s dubrovačkim biskupom mons. Matom Uzinićem koji ih je došao obići početkom godine. Uz to, Paulina ističe još jednoga svećenika koji je obilježio njezin privatni život. „Još otkako je moj Luka bio živ, prijateljevali smo s dominikancem fr. Ivom Plenkovićem, koji je dugo vremena bio članom samostana sv. Dominika u Starom gradu. Doduše, on više ne živi u Dubrovniku, nego na Braču, ali me se sjetio kad sam slavila 100. rođendan”, pohvalila se. Na pitanje tko je još posjećuje, Paulina je istaknula svoje nećakinje i nećake koji rado i često obilaze svoju tetku u Dubrovniku.

Tradicijska nošnja i nakit

KOMARICE I OKOLICA DERVENTE

Piše o. Zvonko Martić

NJEDRA GORE

NAROZANA Tijekom godina etnografskoga istraživanja tradicijske odjeće u Bosni i Hercegovini često su me pitali o tome iz kojega kraja je najljepša nošnja, koja je najskuplja ili najvrjednija. No samo su me jednom pitali koja mi je nošnja najdraža.

Z

asigurno, to je nošnja iz mojega rodnog sela Komarice i cijeloga kraja okolice Dervente i Bosanskoga Broda. Moje rodno selo danas još čuvaju malobrojni stanovnici i župnici. I to čak njih trojica, jer Komarica je podijeljena u tri župe: Cer, Foča i Plehan. Iako su sela opustošena, iseljeni Dervenćani vrlo su predani u čuvanju svojih nošnji u Zagrebu i drugim gradovima Europe.

To su ljetne nošnje. Zimske nošnje nisu sačuvane ni prije rata 1990-ih. Starije muške nošnje, nošene do Drugoga svjetskog rata, činile su košulje krojene iz jednoga dijela, skupljene ispod pazuha, ukrašene oko vrata i po rubovima rukava i u donjem dijelu košulja različitim vrstama ručno rađenih čipki. Ove košulje bile su kraće za razliku od onih koje se počinju nositi poslije Drugoga svjetskog 68 svjetl ori jeci . ba

Kolo u Podhumu Žensko oglavlje na poklop

rata. Potonje muške košulje krojene su iz dva dijela i straga presložene, naborane kalupljene, kao i ženske košulje. Ispod košulja nošene su duge hlače gaće urađene od iste vrste tkanja kao i košulje, ukrašene istom čipkom i ukrasima.

Preko košulje se opasuje duga raznobojna tkanica. Posebnost ovih tkanica je ukrašeni završetak u obliku loptica od iste vune korištene za tkanje, a kod imućnijih se vuna oplitala metalnim koncem boje zlata srmom. Muške prsluke bez rukava fermene izrađivali su majstori terzije i krojem i ukrasom bili su slični gradskim prslucima. Sastavni dio muških nošnji su i tkane torbe torbak. U derventskom kraju nošenje fesova na glavama izobičajilo se tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, a od tada se nose šeširi. Muškarci su nekada nosili i čarape od crne vune ukrašene bijelim staklenim zrnjem bopcima. Razlike kod nošnji mlađih i starijih muškaraca bile su u ukrasu na nošnjama.

Muškarac se smatrao spremnim za ženidbu kada uđe u kolo s drugim momcima i djevojkama. Ovo predstavljanje nije bilo u određeno vrijeme. Međutim, djevojka je svoju spremnost za udaju prvi put javno pokazivala novim oglavljem krpicom na Mladu nedjelju, prva nedjelja poslije mijene mladoga mjeseca. O tom danu su nekada djevojke i pjevale: Dođ’ dragana na nedjelju mladu čekat ću na Ceru u 'ladu.

Krpica se sastoji od dva dijela: kićanke od crvenoga svilenog konca i komada tkanoga platna pri dnu ukrašenoga crvenim svilenim koncem. Krpicu i novu tkanu košulju oblačila je djevojka. Poseban oblik češljanja bio je u dvije pletenice koje su se stavljale na istu stranu glave i kosa se ukrašavala imitacijom zlatnika, umjetnim ili svježim cvijećem.

U svečanim prigodama obvezan ukras bilo je paunovo pero.

Djevojačke krpice u posljednjih stotinjak godina doživjele su velike promjene.

Krajem 19. stoljeća do Prvoga svjetskog

Roditeljima i djeci

Š

! e ć u k d o e p

Piše s. Jelena Antolović

ta će djeca

onij

ti

de uglavnom io od kuće”, to bu on „p je da že ka a rasloga čovjek du za ponašanje od ro na m nas slabo še na u se ada posla u koji su da , ne da popraviti. o st lo di n ža ža na va a, št ko ni ta tu oj eta ne s uzdahom da se a kako odraditi sv roditelji kod djet m da lji ka te di ni ro di go na je oj t ug Je li dr rnos mi počinju već u oju samostalnost.

Ogromna odgovo le sv ob za Pr ri . lji bo ite se ć ob ve anovi šire ljudsko biće ti ih na najmauključeni drugi čl bre osobe, a mlado u do njih doći, sves poslije stav aj do o or m čn š ni ba ra d zg ka , be djetinjstva, a žele kvariti sliku z sukoba s njim ili ba od najranijega te na pravi put be ko je su odrasloj di ja ti an ri je av m eg us bj e moguć ladosti, a poslije u ju radi iz m go j od no u ra je u an ju št go pu ? Po a u od nju moguću mjeru često rezultira velikim problemim bro lja te di ro azov, koje će se do iz ti nenametljiva bi t vo ži će u t. iv propus čovjeka kojem lom za humor dobi nenadoknad potrebno, sa smis odgajamo vidimo je ga je da ko ka u e et ug et dr dj i sebe tnu osobu bez Ako u malom i sazreti u kvalite ma, zauzeti se za i ija st ac ra tu od si o im em al ož st m ost i druga snalaziti u novona postati. Kao što ne ke... i svaka od njih nosi svoju važn i oć m po šu na vrtiću i uz ljs . Odgoj i učenje u i sl., ono će takvo partnerske, prijate , m je ke go ljs te od di s i ro : je vi lji u no ljuba je drukčiji. Rodite ka bila. Nešto slič ja ak d nekoliko smjerova in go uč i o je lik či ko uk ti, dr i ima i zamijeni an. Kod kuće se uč grljajem, poljupc lič za fa je ljubav ne može go no ne aj i, tr st će t no ta eš odgoja os njivanjem uspj školi bez kućnoga i ocjenom i procje at iv ađ gr na će ne biti dobra ju kvalitetu. svom poučavanju alena učilo kako ati sasvim drukči m im od će š jo ku d se ko u ec je dj en igurati uč ensku je će zarađivati i os ponosom i zato će ko remalo za brak. Ž lji ip ite pr ob m e je av go gl od za onaNekada se kućnim ćanstvo, a mušku djecu se odgajalo ne samo radi dobr le ta os am os ne se iti u dok voditi ku da ne moraš stup ecu nešto naučiti ka dj , a supruga i majka, as al an oj D st . na om je ic lj inu. Obite ed širom zajedn bi kao odrastao materijalnu imov ha od sramote pr ešt u nečemu što ra vj st ne i si go o ne ak i e ec ot dj se osamostalimo. mjernosti prema tan i nema te sram ne prestaju kada postaneš punolje ” o će št i svojom ku n d ko „o na a o rz jim brak ub o da se samo hran im znan im vn st no pu os do za u e m eb tr da treba ka i, po dini dijete može i ć u drugoj godini go čovjek trebao znat Ve ? oj te eć je tr di U ti ). va ta lji us e na do osta r. postaviti tanjur onoga što stigne Kada početi osam np od e, e ug an dr hr za la i o po št o bilo okol može učiniti ne om dobi. Važno žlicom (pa makar predškolske dobi a u skladu sa svoj m nj ko že je du Ti za e. čk ka ra ne ig š što ga netko i jo pospremiti svoje e takve, a ne zato tako će preuzimat e eb st tr ra po e te je tn di vo o ži ak K inili nešto jer su stol i za ukućane. i i stav da to radi ravo” zato što su uč al „b , te ta je pu di j ti ro va zb či be sebno uklju rimo kada u nečemu po s je početi odmah laudiramo i govo no ap po š no al na st i i tit ec je dj je da brom putu. ca će svakako os tjera. Nepotrebno tvrda da su na do aju napraviti. Dje po eb ja tr ol da jb na va ti ije bi um im im znatno olakšto se podraz koja pusica koja će odrastanja. To će po om ni ek ti tij ta os no iz ta će on se s ponouspiju, a za to ne sposobnostima te obnosti polako i sp os im sp ug i dr ju s an ti zn ra u ni ec bi Naučite svoju dj je će poslije kom talnom životu i ko os m sa u je en až šati snal itelji. ih stekli u svojoj ob som sjećati da su

K

70 svjetl ori jeci . ba

Kap dobrote Dobročinitelji za listopad 2018.

Za HKO Kruh sv. Ante Pavić plast d. o. o., Livno

50 KM

Za Tamaru Starčević Obitelj Vrdoljak, Livno Franjo Đogaš, Zagreb

100 KM 200 HRK

Za Patrika Ivanovića Obitelj Vrdoljak, Livno Franjo Đogaš, Zagreb

100 KM 200 HRK

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom.

U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

72 svjetl ori jeci . ba

Za Ljiljanu Krajnc Obitelj Vrdoljak, Livno Franjo Đogaš, Zagreb

100 KM 200 HRK

Za Leonitu Gabrić Obitelj Vrdoljak, Livno Franjo Đogaš, Zagreb

100 KM 200 HRK

Za Fond Kap dobrote Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Ilija Stipić, Jajce 50 KM Franjo Đogaš, Zagreb 200 HRK Slavko Čolo, Sarajevo 30 KM Ružica Kovačević, Sarajevo 20 KM Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela.

Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Franjevačka obitelj Sportski susret Frame Bosne Srebrene „Život je igra – igraj se!“ sv. Majka Terezija Sportski susret Frame - SSF je projekt kojega organizira područno vijeće Frame Bosne Srebrene u suradnji s mjesnim župama i samostanima prema mjestu održavanja susreta. Ovaj, četrnaesti susret za redom, održat će se u Visokom, u subotu 13. listopada 2018. godine. Dečki će imati priliku natjecati se u malom nogometu, a djevojke u odbojci. Osim ekipa koje osvoje prva tri mjesta, nagrade će dobiti najbolji igrači i Frama koja bude najbolje navijala.

Na koncu turnira bit će organizirane i

dvije revijalne utakmice u nogometu za framaše i framašice. Svi sudionici će za

Program XIV. Sportskoga susreta Frame: 8:00 – 9:00 sati: Okupljanje, prijave, preuzimanje participacija i majica (Sportska dvorana Franjevačke klasične gimnazije) 09:30 sati: Sveta Misa 10:30 sati: Podjela sendviča i pića 11:00 sati: Otvaranje Sportskoga susreta 17:00 sati: Revijalne utakmice u nogometu i proglašenje pobjednika Svako mjesno bratstvo treba odrediti po jednoga framaša i framašicu koji će odigrati revijalnu utakmicu za jednu od dvije ekipe: „Sv. Franjo“ i „Sv. Anto“, odnosno „Sv. Klara“ ili „Sv. Rita“. Te dvije revijalne utakmice u nogometu trebaju pokazati da cilj nije igrati jedni protiv drugih i pobijediti, nego jedni s drugima u framaškom duhu.

Prijave je potrebno poslati najkasnije do 6. listopada 2018. na službeni e-mail Frame: frama.fsr.bs@gmail.com, te u njima navesti: 1. Ekipe za nogomet i odbojku (max. do 12 igrača) 2. Jednog framaša i framašicu kao predstavnika za revijalne utakmice 3. Ukupan broj framaša koji dolaze u Visoko s naznačenim veličinama majica Prijave pristigle nakon naznačenog datuma neće se uzeti u razmatranje. Obvezno je prijaviti imena članova ekipe koji 74 svjetl ori jeci . ba

ovaj susret dobiti majice, sendviče, piće i zahvalnice za sudjelovanje.

mogu biti samo članovi bratstva Frame prema popisu koji se nalazi u središnjici.

Participacija za Susret iznosi 4 KM i plaća se prema dostavljenom broju prijavljenih framaša na susret. Za nastup bilo kojeg igrača koji nije član Frame slijedi eliminacija ekipe, kao i zbog neprimjerenog ponašanja za vrijeme trajanja turnira. Duhovni asistenti trebaju ponijeti misno ruho.

U radosnom iščekivanju našega susreta, pozdravljamo vas franjevačkim pozdravom: Mir i dobro!

Tina Tolić, područna predsjednica Frame fra Domagoj Šimić, područni duhovni asistent Frame i OFS-a

Primanje kandidata u postulaturu U nedjelju, 16. rujna na uočnicu blagdana Rana svetog Franje u Franjevačkom sjemeništu u Visokom četvorica sjemeništaraca četvrtog razreda i dvojica postulanata primljeni su u postulaturu franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Obred primanja u postulaturu pod svetom misom predvodio je fra Petar Jeleč, vikar provincije uz koncelebraciju fra Josipa Ikića, prefekta sjemeništaraca i fra Josipa Mrnjavca, meštra postulanata.

Fra Petar je u propovijedi, temeljenoj na evanđeoskom ulomku o talentima, novim postulantima poručio da kao sljedbenici svetoga Franje posebno razvijaju talente za empatiju i sućut za ljude koji su u nevolji, za sirotinju, napuštene, ostavljene jer njima su franjevci poslani. Oni su, naime, njihovo prirodno okruženje, a ne moćni i silni. Poručio im je i da budu blizu napaćenim ljudima, da

Susret duhovnih asistenata Dana 11. rujna u župi svetog Ilije Proroka u Kiseljaku održan je susret duhovnih asistenata OFS-a i Frame Bosne Srebrene. Susret je započeo misom koju je predslavio fra Domagoj Šimić, područni duhovni asistent Frame i OFS-a.

On se poticajnim riječima obratio dvadesettrojici koncelebranata, duhovnih asistenata širom Provincije Bosne Srebrene govoreći o upornosti u radu upravo kako je to nekada pisao sv. Pavao Timoteju propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – sa svom strpljivošću i poukom (usp. 2 Tim 4,1-2) jer jedino će takvim radom moći ubirati plodove i ponovno poput svetog Pavla reći: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. (2 Tim 4,7) Potom se u prostorijama župnoga ureda pristupilo radnom sastanku na kojemu je fra Domagoj podnio izvješća OFS-a i Frame kroz proteklu godinu te izložio plan za nadolazeću 2019. godinu.

za njih imaju pokoju toplu riječ i gestu.

Novi postulanti Bosne Srebrene su: Nikola Barbić, Marijan Milanović, Robert Bašić, Gabriel Jelić, Zoran Matošević i Ilija Nakić. „Ove se godine u Franjevačkom sjemeništu nalaze petorica sjemeništaraca

u sva četiri razreda Franjevačke klasične gimnazije. Prvi razred nije upisao ni jedan sjemeništarac, što visočko sjemenište ne pamti kroz svoju stoljetnu povijest. Molimo za nova duhovna zvanja!”, poručili su odgojitelji Franjevačkoga sjemeništa.

Nakon svakog izvješća o projektima i radu OFS-a i Frame braća su imali priliku za raspravu i razgovor s konstruktivnim prijedlozima kako i na koji način poboljšati rad s Framom i OFS-om na

terenu. Između ostaloga dotaknuli su se pitanja i rada na novim duhovnim zvanjima. Nakon usvajanja plana za narednu godinu susret je završio u bratskom ozračju i druženju.

l i sto p a d 2 018 .

75

Kruh svetog Ante „Za nasmijana lica i puno petica“ Na pragu nove školske godine HKO Kruh sv. Ante pokrenuo je humanitarnu akciju za prikupljanje školskoga pribora, torbi i knjiga za sretan polazak u školske klupe djeci iz socijalno ugroženih obitelji. Od pristigle donacije školskoga pribora djelatnici KSA načinili su pakete za djecu, čije su obitelji posjetili na kućnoj adresi. Djeca nisu skrivala oduševljenje i svoju zahvalnost iskazali su širokim osmjesima i zagrljajima. Posebna zahvala upućena je tvrtki Grafotisak iz Gruda koja je pomogla pri realizaciji akcije. „Dan proveden s njima podsjetio nas je kako smo zaboravili radovati se sitnicama i cijeniti ono što imamo. Prizor koji nam je ostao u sjećanju bila je gesta dječaka koji je, otvorivši svoj školski paket, vidio da ima dvije patent olovke te je jednu odlučio darovati svome prijatelju rekavši: ‘Ni njegova mama njemu ne može kupiti.’”, rekli su djelatnici KSA. Kruh sv. Ante je zahvaljujući donatorima organizacije Mennonite Central Committee (MCC) proširio akciju i obradovao još 2.000 mališana školskim i higijenskim setovima u osnovnim školama u Fojnici, Varešu, Kraljevoj Sutjesci, Bugojnu, Gučoj Gori, Vitezu, Novom Travniku, Travniku i Žepču. „Od srca se zahvaljujemo organizaciji MCC, tvrtki Grafotisak i svim ostalim dobročiniteljima pojedincima koji su nam se pridružili u humanitarnoj akciji.

Nesebično su i velikodušno darovali sve što je potrebno za školarce i omogućili da djeci osiguramo sretan, bezbrižan i kvalitetan početak nove školske godine!”, poručili su iz HKO Kruh sv. Ante.

76 svjetl ori jeci . ba

Pomoć djeci bez roditelja U suradnji s organizacijom Hope and Homes for Children, koja radi na unapređenju zaštite djece bez roditeljskog staranja i obitelji pred rizikom od razdvajanja, HKO Kruh sv. Ante podijelio je humanitarnu pomoć za 11 obitelji i djecu iz hraniteljskih obitelji. Podijeljeno je ukupno 42 prekrivača, 46 higijenskih setova, 26 setova školskog

pribora i pet baby setova. „HKO Kruh sv. Ante svaki dan nastoji vršiti misiju svoga djelovanja pomažući svim ljudima koji se nalaze u potrebi. Pomažemo u skladu s našim mogućnostima i konstantno se trudimo ostvariti i održati suradnju s drugim organizacijama, jer samo zajedno možemo učiniti svijet boljim mjestom za život” ističu iz ove humanitarne organizacije.

Smještaj studenata Već dugi niz godina HKO Kruh sv. Ante nastoji kroz brojne projekte pružiti pomoć i podršku mladima. Jedan je od projekata i pružanje smještaja za vrijeme njihova studija u Sarajevu. Smještaj za studente i studentice koji studiraju u Sarajevu pružamo u Franjevačkom studentskom domu na Kovačićima (Zagrebačka 18) i u našoj studentskoj kući na Jezeru (Mustafe Busuladžića 6). Obje lokacije su u blizini brojnih fakulteta i pružaju siguran i udoban boravak, kao i nesmetani život i stanovanje.

Nedavno je okončan rok za predaju prijava za smještaj studenata. Primljeno je 40 novih studenata. „Naši stanari su uzorni studenti, koji postižu dobre rezultate pri školovanju i naš Dom je otvoren svima, bez obzira na njihovu etničku, vjersku i nacionalnu opredijeljenost”, ističu iz KSA i dodaju: „Svi mladi, koji se nisu stigli javiti na Natječaj, a zainteresirani su za boravak u našem studentskom domu ili u našoj studentskoj kući, svoju prijavu mogu donijeti osobno ili dostaviti na adresu Franjevački studentski dom, Zagrebačka 18., 71000 Sarajevo.

U slučaju oslobađanja kapaciteta vršit ćemo naknadni prijem novih studenata.”

Detaljnije informacije možete dobiti na telefon 033 728 869 ili e-mail adresu mladi.ksa@gmail.com. Obrazac prijave moguće je preuzeti sa web stranice www.kruhsvetogante.com ili izravno u službi Doma.

Mladi pomažu starijima Uspješno je završena kampanja 65+ razloga za život koju su pokrenuli mladi volonteri Kruha sv. Ante. Mladi su kroz ovu kampanju uključili svoje lokalne zajednice i posjetili starije osobe u svojim gradovima. U narednom periodu distribuirat će se sredstva prikupljena kroz kampanju. Vođeni željom da pomognu starijima, volonteri su nazočili treningu i nekoliko radionica kako bi kreirali ovu kampanju, na kojima su stekli razna znanja i vještine koje mogu koristiti i u daljnjem životu.

Za projekte Anto Karajica 15.000 EUR Kanton Sarajevo (za projekt Kućna njega) 6.000 KM Župa Bila 2017./2018. 1.000 EUR Ćiro Lovrić, župa Bila 1.000 EUR Domagoj Brčić (za podružnicu KSA Zagreb) 4.500 HRK HKZ Waiblingen, Škopljanac 500 EUR Mario Puljić, Austrija 400 EUR Ministarstvo Obrazovanja KS (za rad sa mladima) 700 KM

SEM Soluzioni, Sarajevo (za projekt 65+ razloga za život) 500 KM Župa Breške 500 KM Pavka Marić, Švicarska 100 CHF Anđa Gavran, Zagreb 100 EUR Feco d.o.o., Mostar 100 KM N. N. (za školski pribor) 20 KM T. N. 20 KM Marko Cvitanović 10 KM Jasmina Kurbašić, Sarajevo (za školski pribor) 10 KM

Donacije u robi Grafotisak, Grude: školski pribor, bilježnice, pernice, ruksaci – „Za nasmijana lica i puno petica” Za studentske stipendije FMC Svjetlo Riječi 5.000 KM Za Pučke kuhinje Kanton Sarajevo 7.367 KM Goran Petrović 100 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Jozo Gagulić, Tramošnica 100 KM

Za obitelj Vučković Meerbusch i fra Šimo Grgić, Krefeld 1895 EUR, HKM Rotterdam, fra Mišo Sirovina 1500 EUR, HKM Zürich, fra Ivan Prusina 1140 CHF, HKM Bochum, vlč. Vinko Delinac 2000 EUR, Sozialwerk Pater Leppich e.V., Meerbusch 1500 EUR, Zvonko Dučkić, Zagreb 5000 HRK, Katolička župa Kufstein-Sparchen, fra Kristijan Montina 1400 EUR, HKM Moers, fra Josip Filipović 320 EUR, Ilija i Kata Pranjković, Pullach/München 100 EUR, Zorica Andrić, Beč 50 EUR, Mladen Zečević, Brezovica 1000 Kn, Frano i Kata Miškić, Sesvetska Sopnica 5000 HRK, Stjepan i Katarina Prelec, Sesvetska Sopnica 500 HRK, Mirko i Janja Miškić, Sesveska Sopnica 2000 HRK, Vinko Propadalo, Zagreb 200 HRK, Ilija Lukić Čerčo, Sesvetska Sela 200 HRK, Davor Borošak, Zagreb 1200 HRK, Marijan Petrović, Zagreb 200 HRK, Solelux, Ivica Tolić, Sesvete 500 HRK, Bero i Ljubica Botić, Sesvetska Sopnica 600 HRK, Marko Sabljić, Sesvete 1100 HRK, Marko Petrušić, Kotor Varoš/Purmerend 500 EUR, Marija Medven, Kostanjevac 450 HRK, Slavica Pavelić, Orahovica 300 HRK, Ljubko Ladan, Baderna 500 HRK, Nika Sršen, Blace 250 HRK, Rafael Romić, Zagreb 200 HRK, Domagoj Brčić, Zagreb 9800 HRK, Anamarija Kalinić 120 HRK, Rudolf Fuček, Sesvetska Sopnica 100 HRK, Darko Antolić 200 HRK, Luca Galić, Sesvetska Sopnica 200 HRK, Mile Šola 400 HRK, Frano Šola 200 HRK, obitelj Subašić 260 HRK, Stjepan Radić 200 HRK, Nevenka Juratovac 200 HRK, obitelj Mihelja, Sesvetska Sopnica 200 HRK, vjernici župe Sv. Marije Anđeoske, Sesvetska Sopnica 41.412 HRK, Verica Schatt Zubak 500 HRK, Stjepan Zubak 100 CHF, Davor Grbeša i Pejo Klarić 528 HRK, Mirko Marković, Zagreb 527 HRK, Franjić teks, Željko Franjić, Sesvetska Sopnica 1500 HRK, Mato Kisić, Sesvetska Sopnica, rad 4280 HRK, Stipe Mabić, Sesvetska Sopnica, rad i materijal 4600 HRK. Nastavak humanitarne akcije za obitelj Vučković Početkom mjeseca travnja HKO Kruh sv. Ante i Župa sv. Marije Anđeoske, Sesvetska Sopnica pokrenuli su humanitarnu akciju pomoći obitelji Vučković za dogradnju kuće. Obitelj Vučković imaju šestero djece i žive u naselju Retkovec kod Zagreba u građevinski nedovršenoj kući, u jednoj sobi pod pločom i improviziranim krovištem. Od početka akcije i objave u Svjetlu riječi uz financijsku i materijalnu pomoć dobročinitelja kuća je pokrivena, izvedene su unutarnje

instalacije vode, struje, grijanja i limarski radovi. Urađeni radovi zajedno s materijalom koštali su 194.428 kn.

Izvođaču radova firmi Clavus iz Zagreba ostalo još za isplatiti 37.000 kn.

Planirano je da obitelj Vučković u novu kuću useli prije Božića, a ima još dosta radova za uraditi; žbukanje zidova i stropova, postavljanje podnih toplinskih izolacija, ugradnja prozora, vrata, keramičkih pločica i podova. Da se predviđeno privede kraju nedostaje još financijskih sredstava, pa molimo dobročinitelje, prijatelje i župljane za dodatnu

pomoć kako bi obitelji Vučković u predviđenom roku uselila u novu kuću i tako im ovim darom uljepšali božićno-novogodišnje blagdane. Za svu dosadašnju pomoć zahvaljujemo dobročiniteljima!

Za više informacija možete se javiti u župni ured Sesvetska Sopnica, a svoj novčani prilog možete uplatiti na Kd Kruh sv. Ante – Zagreb, IBAN račun: HR96 23400091110606403, SWIFT (BIC) PBZGHR2X, s naznakom “Za obitelj Vučković”. l i sto p a d 2 018 .

77

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Mijo Filipović (1933. – 2018.)

Okrijepljen svetim sakramentima, u nedjelju, 9. rujna preminuo je uzoran vjernik župe sv. Marka evanđelista na Plehanu Mijo Filipović, otac fra Mirka Filipovića, svećenika Bosne Srebrene. Mijo je rođen 4. svibnja 1933. u selu Bunar u obitelji Joze i Anice Filipović uz još sedmero djece. Kad mu je bilo osam godina započeo je Drugi svjetski rat. S trinaest godina krenuo je s obitelji pješice prema Bleiburgu. Pola godine kasnije vratili su se bez oca u potpuno ispražnjenu i devastiranu kuću. Premda mu je otac pod sretnim okolnostima ostao živ, već je uskoro teško obolio i umro. Mijo se stoga morao boriti za preživljavanje cijele obitelji. Izučivši zanat, radio je kao klesar svugdje gdje se moglo naći posla: u Doboju, Maglaju, Žepču, Usori...

Na Plehanu je 1955. godine kršćanski brak sklopio sa suprugom Jelom rođenom Prgomet, s kojom je išao u isti razred u plehanskoj školi. Imali su četvero djece, kćer Ivu te sinove Zvonka, Antu i fra Mirka koji je trenutno župnik u Žeravcu.

Nakon što je s obitelji odselio u Zagreb, radio je u poduzeću Napredak uz groblje Mirogoj i ondje desetljećima gravirao slova na nadgrobnim pločama. Često je vikendom vlakom do Slavonskog Broda putovao na Plehan gdje je bio učlanjen u lovačko društvo. Ti česti dolasci ponukali su ga da na Plehanu

počne graditi novu kuću u koju se nekoliko godina prije rata, nakon ulaska u mirovinu, sa suprugom Jelom potpuno preselio.

Početkom rata poput svih Hrvata iz Bosanske Posavine morali su u izbjeglištvo te su se vratili natrag u Zagreb. U svom malom stanu udomili su mnogo izbjeglih Plehančana: znalo ih je u jednoj noći u stanu prespavati i do četrdesetero. Nakon rata imali su čvrstu namjeru vratiti se. Spavali su najprije u kući bez vrata i prozora, hranu hladili u bunaru, tri godine živjeli bez struje, on sam je zidao, dizao rogove i grede na krov, pokrivao, popravljao i dočekao da se u svojoj kući ponovno može osjećati kao i prije rata. Kosom i kosirom očistio je njive oko kuće, orao, sijao, gojio svinje, piliće i uživao u tome.

Proživio je sa suprugom Jelom 17 sretnih godina na Plehanu gdje su proslavili najprije svoj zlatni, a potom i dijamantni pir, dočekivali djecu, unuke i praunuke, susjede, prolaznike. Nigdje nije rado išao od kuće, ali svima je uvijek govorio: „Dođi, navrati, sjedi, što te nema!”

Misu zadušnicu uz lijes pokojnika u novoj plehanskoj crkvi predvodio je vikar Bosne Srebrene fra Petar Jeleč. Suslavilo je 20-ak svećenika među kojima pokojnikov sin fra Mirko, plehanski gvardijan fra Anto Tomas i derventski dekan fra Ivan Marić. Sažalnicu nadbiskupa Vinka Puljića pročitao je mons.

Franjo Topić, a riječi zahvale uputio je na kraju pokojnikov sin fra Mirko. Sprovodne obrede na plehanskom groblju predvodio je fra Anto Tomas.

U SPOMEN

Ante Sičaja Cuni (+2005.)

Dragi Ante, vrijeme prolazi, ali ne i bol za tvojim odlaskom. Živiš i dalje u našim srcima, mislima i molitvama. Hvala svima koji posjećuju tvoj tihi dom. Neka te čuvaju nebeski anđeli. Počivaj u miru Božjem.

Tvoji najmiliji: mama, tata i sestre s obiteljima 80 svjetl ori jeci . ba

Mladenka Čolo († 2010.)

Tužno sjećanje na našu dragu suprugu, mamu, sestru, baku, svekrvu i punicu. Hvala ti za svu tvoju ljubav i dobrotu. U našim srcima živjet ćeš s najljepšim uspomenama. /Tvoji najmiliji/

Stipo Šarčević

(+2014.)

Teška je ova tišina među nama, duboka, stalna, bolna. Bio si naš štit, snaga ljubavi, poštenja i vjere u dobro. Neka te anđeli nebeski čuvaj, neka tvojoj duši bude mir.

Počivaj u miru Božjem.

Tvoji najmiliji: mama, tata, brat i sestre s obiteljima

201

Kalendar svetog Ante

Knjiga Kalendar sv. Ante donosi tekstove o pet crkvenih zapovijedi. Potom u rubrici Franjevaštvo otkrijte iznova detalje o životu svetoga Franje i o franjevačkim pučkim misijama. Iz raznih krajeva Bosne stižu reportaže o izrazima pučke pobožnosti poput grobova narodnih svetaca ili pak Gospojinskim zornicama u Osovi. Naši krajevi i ljudi donose zanimljive prikaze poznatim osobama i stvarima iz javnoga života, primjerice o crkvi i zvoniku sv. Ante u Bihaću.

Ističemo i tekstove o izazovima obitelji i o Biblijskim temama. Čitajte i o velikanima prošlosti i događajima koji su zadivili svijet poput prvih ljudi na mjesecu. Jednako su vrijedni tekstovi o franjevcima koji su ostavili dubok trag u povijesti Bosne Srebrene.

Knjigu, džepni i jednolisni Kalendar sv. Ante resi mozaik sv. Ante iz Đakovice.

Dvanaestlisni Kalendar sv.

Ante ilustrirala je akademska slikarica Ivana Ćavar.

Za više informacija pozovite

033 726 200 Svjetlo riječi • 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: 033 726 200 • fax: 033 812 247 • www.svjetlorijeci.ba