Patnja, bol i smrt - Suputnici života (432) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

PATNJA, BOL I SMRT

Suputnici života Godina XXXVII. ◆ broj 432 ◆ Sarajevo, ožujak 2019. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Posjetite naše knjižare ◆ KNJIGE

◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR

◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

Livno, Trg Branitelja bb Tel.: 034 201 111

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb Tel.: 030 710 336

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenik gl. urednika Danijel Stanić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, WWnić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

sadržaj Nepoznata Biblija Patnja i otkupljenje

Samotno mjesto Samo Isus može reći: "Umro sam."

Korizma Kruh, slava i moć

Pogled u dušu Neodgovornost ili lijenost?

Književnost bosanskih franjevaca Dijalog protiv Manihejaca u Bosni

Svijet fotografije Fotografije pune emocije

Skupljajući zalaske sunca Voljeti do boli

Franjevačka obitelj Franjevaštvo i za vjenčane

Fra Jurina biljna ljekarna Hren - lat. armoracia rusticana

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja

Reportaža Župa sv. Mihovila, Ovčarevo Snaga volje pobjeđuje

Tema broja Spasonosni smisao patnje

račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

Razgovor Tatiana Tajči Cameron

Imala sam snage resetirati život

List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Scena iz filma "Pasija" redatelja Mela Gibsona ož u j a k 2019.

Riječ čitateljima

Pisma čitatelja

urednik@svjetlorijeci.ba

„Patnja me je bolje poučila od svih pouka... Bila sam skršena i slomljena, ali se nadam da sam se u bolju pretvorila.” (Charles Dickens, Velika očekivanja). Koliko lica ima čovjek? Od čega je satkan? Na ova pitanja postoje različiti odgovori jer postoje različite perspektive i kutovi gledanja. Televizija i promidžbene poruke sugeriraju nam da je čovjek onaj tko je lijep, veseo, zdrav, vrlo rijetko star i samo koju sekundu bolestan. Ako posjetimo bolnicu, vidjet ćemo da je taj isti čovjek napaćen, bolestan i preplašen. A ako se zaputimo niz ulicu, na licima prolaznika jasno možemo prepoznavati stotine različitih kombinacija ljudskoga života, koji ne mari niti prepoznaje naše vrlo slojevite klasifikacije na uspješne, siromašne, moćne, nemoćne, bogate, slavne, obične, neobične... Čini se da su samo životu doslovno svi ljudi jednaki. Svakodnevno se susrećemo s različitim životnim izazovima kroz koje nerijetko prolazimo poput djeteta koje uči hodati bez obzira koliko svoj život drugima (ne)uspješno fotošopirali. Razumljivo je da svaki dan nije i ne mora biti dobar, ali u svakom danu ima nešto dobroga samo ukoliko smo spremni otvoriti se životu i prihvatiti ga u cjelini sa svime onim što on nosi uključujući patnju, bol, bolest, padove i na kraju smrt. Uopće nije upitno hoće li ih biti, nego kako ćemo na njih odgovoriti, kako ćemo se s njima nositi i hoćemo li nakon njih postati bolji ili lošiji? Koliko god pokušavao, čovjek ne može osmisliti ni patnju, ni bolest, ni bol, a potpuno je nemoćan pred činjenicom smrti. Njih može osmisliti samo Onaj tko je veći od njih – Bog koji je radi čovjeka i sam postao čovjekom i posvjedočio mu kako muka i smrt nemaju zadnju riječ, nego uskrsnuće, radost, pobjeda i vječno blaženstvo u Božjoj blizini. Za malo muke zadobili su dobra velika (Mudr 3,5). Zato kršćanska poruka Uskrsa nije samo utjeha, nego restauracija, obnova, uspostavljanje punine života u novom, nezamislivom stupnju slave, radosti i snage (T. Keller). Koliko god Bibliju iščitavali, nigdje nećemo naći da stoji kako su vjernici izuzeti od boli, patnje, bolesti i smrti. Ono što nam Biblija poručuje jest da u takvim vremenima ne smijemo očajavati niti ih se trebamo plašiti. Jer, „blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.” (Jr 17,7-8).

fra Janko Ćuro, urednik 4 svjetl ori jeci .ba

* Bio je istinski pastir Prošlo je već šest mjeseci otkako je plemenita duša moga dobroga prijatelja profesora fra Filipa Zubka napustila ovaj prolazni svijet i preselila u Vječnost, kod Uzvišenoga Gospodara. Njegovo tijelo predato je zemlji na rodnom Plehanu. Sve se desilo, reklo bi se, tiho i jednostavno, kakav je inače i bio fra Filip – običan čovjek. Bijaše on pravi „narodni fratar”, uvijek s narodom i uz narod, uvijek na pomoći – svakome. Stariji čitatelji ovoga teksta sjetit će se možda pokojnoga fra Miroslava Abaza i reći da ga je fra Filip naslijedio. Osim redovničke i profesorske službe u Franjevačkom samostanu i Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, gdje je predano radio sve do odlaska u mirovinu, teško je nabrojati sve druge

poslove i obaveze koje je sam sebi zadao. Pokušat ću se sjetiti, koliko me pamćenje služi, šta je sve fra Filip radio u „slobodno vrijeme”, jer drugovali smo puno godina. Skoro svakodnevno obilazio je bolesne i siromašne u Visokom i okolici. Nebrojenim visočkim đacima i studentima dugi niz godina besplatno je davao instrukcije iz matematike i fizike. Vrlo je često pomagao u bašči, oko fizičkih poslova, najboljoj baštovanki koju je samostan ikada imao – pokojnoj sestri

Kristofori Perko (o njoj sam pisao u ovoj reviji prije više od deset godina). Smišljao je i konstruirao razne baštenske alatke kako bi sestri olakšao posao. To su bili pravi unikati i nije ih se moglo kupiti u poljoprivrednim dućanima. Osim toga, uzgajao je zečeve i pomagao u štali. Također, godinama i godinama, svake je večeri zaključavao, a ujutro otključavao dvanaest samostanskih vrata i kapija. U toku agresije na našu domovinu i grad Visoko tri su hrabre osobe čuvale Samostan, po starini: s. Kristofora Perko, fra Filip Zubak i fra Pavo Vujica, uz nesebičnu pomoć susjeda staničara (Samostan pripada Mjesnoj zajednici Željeznička stanica). Svu Caritasovu pomoć koja je tada dolazila u samostan fra Filip je dijelio svim ljudima. Volio je Bosnu. Kada je završio svoj radni vijek, prekomandiran je na Plehan, u svoj zavičaj. Ondje je došao na pustoš, na zgarište, jer stari je samostan bio spaljen i srušen. Boraveći u veoma skromnim životnim uvjetima, fra Filip je, s ostalom braćom, trošio svoj život pomažući povratnicima u tome kraju, posebno starijima i nemoćnima, a svojom blizinom i solidarnošću pomagao je i u izgradnjI nove crkve. Uz velike napore i trud plehanskih fratara te veliku podršku dobrih ljudi, za nekoliko godina iznikla je na Plehanu nova crkva. Tih godina imao je nekakav mobitel pa sam ga povremeno zvao da ga upitam za zdravlje, tada već narušeno, ili da mu čestitam Božić ili Uskrs. Obično se nije odmah javljao, a kada bi kasnije uočio propušten poziv, obavezno bi se javio uz ispriku: „Ja sam mobilan, a telefon je stabilan!” Uvijek je bio spreman na šalu. Nekako u to vrijeme dao je za ovaj list intervju u kojem je rekao: „Postati fratar i nije tako teško. Mnogo je teže ostati.” Poštovani čitatelji, ovo je moja kratka, istinita priča i ispovijest o jednom običnom čovjeku u ovome – smijem reći – vremenu zaborava ljudskosti. Nisam pjesnik,

ali želio bih ovo sjećanje završiti nekako pjesnički. Ima jedan posao koji je fra Filip godinama radio dok je bio u Visokom: čistio je snijeg sa samostanskoga dvorišta i s kamenih okapnica mnogobrojnih samostanskih prozora – lopaticom i rukama – a pomagali su mu vrijedni đaci i još neki profesori. Neke godine, ne znam koje, postaviše majstori nove okapnice od finog, glatkog lima. Neko se tada našali pa reče da će sada snijeg sam spadati s okapnica i da će Filip izgubiti posao. Međutim, to se nije dogodilo: Filip je i dalje čistio i okapnice i prostrano dvorište. Fra Filipa više među nama nema. Snjegovi će i dalje padati. Dvorište sada čiste mašine, a mnogobrojne okapnice već odavno plaču za Filipom, sve dok se posljednje snježne pahulje ne otope, kad ojača sunce ili puhne jaka južina. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! dr. med. Enver Bektaš, Visoko

* Dr. fra Mile Babić – proročki glas iz pustinje O velikom borcu za istinu i slobodu ujaku-fratru Babiću govoriti našim lokalnim pa i globalnim pogledima teško je jer je njegovo gledanje iznad tih okvira. On je moderni proročki glas iz pustinje za sve one koji gluhi i slijepi pored zdravih ušiju i očiju ne vide i ne čuju. Fra Mile poput svojih uzora Krista i svetoga Franje sve voli i svima prašta i temelji svoj život na nadi u bolji pravedniji i slobodniji svijet i nada se protiv svake nade. Zato on ističe ulogu religija, politike i ljudi kao djece Božje da budu ravnopravni, demokratični, policentrični i slobodni. Religija se treba vratiti svojim izvorima Bogu i čovjeku i biti korektiv života u spajanju i jedinstvu općega i pojedinačnoga. Za sve krize krivi su jednoumlje, predrasude, neznanje i materijalno i duhovno siromaštvo. Zato bez knjige, obrazovanja i slobode svakoga pojedinca nema napretka, kako ističe doktor Babić u svojim djelima. Parafrazirat ću poznatu pjesmu: „O, kad

bi svi ljudi na svijetu bili upola kao ujak Babić svijet bi bio u raju a ne u krizi.” Kako nada zadnja umire, ostaje nam kao i fra Mili proročki nadati se protiv svake nade i zvati zajedno sa svetim Franjom sve ljude, prirodu, svemir i životinje braćom i sestrama želeći svima mir i dobro bez populizma i negiranja bilo koga bez obzira na vjeru, naciju ili boju kože. Jer svi smo djeca Božja. Nitko nije prorok u svom narodu, a još manje ondje gdje vlada nacionalna isključivost, jednoumlje, negiranje i kolektivna sebičnost konstatira fra Mile pozivajući se na izvore nade i temelje slobode u Bogu i čovjeku kroz pomirenje vjerskoga, nacionalnoga i građanskoga. Vodimo dijalog i njegujmo

kulturu suživota poput modernoga Sokrata Babića i fratra Jukića, koje dr. Babić mukotrpnim životom slijedi i poput Sizifa i Don Quijotea kotrlja svjetsko kamenje i bori se protiv vjetrenjača za istinu i slobodu u jedinstvu razlika i nada se uskrsnuću nade protiv svake nade. On svijetu, zajedno s Platonom, poručuje da bi vladari trebali postati filozofi odnosno filozofi pravedni i demokratski vladari koji imaju za cilj ideju dobra i daleko gledanje. I još dodaje s teologom Hansom Küngom da bez mira i dijaloga među religijama nema mira u svijetu. Pax et bonum urbi et orbi! Tomo Barbić, Njemačka ož u j a k 2019.

Tema broja

PATNJA, BOL I SMRT

SPASONOSNI SMISAO PATNJE Očima vjere i svjetlom Kristova uskrsnuća patnja više nije samo izraz čovjekova ograničenja, posljedica grijeha, nego i najveći izraz Božje ljubavi koji i nas poziva da živimo s njim i kao on, da umremo grijehu, zlu, ropstvu, kako bismo živjeli kao djeca Božja, slobodni i usmjereni prema vječnosti. 6 svjetl ori jeci . ba

S Michelangelo Buonarotti, Pietà, 1499.

y dr. sc. Suzana VULETIĆ Svatko je od nas imao neizbježnu životnu priliku susresti se s tjelesnom bolešću, trpljenjem, patnjom i smrću. Bolest, patnja i smrt ne pitaju je li netko na njih pripravan ili nije. Ne gledaju na dob, socijalni stalež ni vjersko opredjeljenje. Ne pitaju je li netko dosegnuo puninu i smisao svoga života ili ih je tek počeo nazirati. Oni se ne osvrću na bogatstvo ili siromaštvo pojedinca. Suočenost s bolešću, patnjom i smrću, neizbježni su životni susreti s misterioznom tajnom koja nas sve beskrajno nadilazi i ostavlja bez riječi. Stoga angažiramo sve svoje znanje i umijeće u borbi protiv bola. Razvijamo skupu farmaceutsku industriju, gradimo sofisticirane klinike, oboružavamo se visokom tehnologijom. Bezuspješno želimo ovladati tajnom vječnoga života. No unatoč svim nastojanjima i dalje ostajemo nemoćni. Suvremeni čovjek obogaćen je brojnim spoznajama temeljenima na znanstvenim otkrićima, na kognitivnoj razini više nego na emocionalnoj. Iz toga će razloga antropolog Jores konstatirati da je „današnji čovjek u mnogočemu ispao iz reda. Ne voli trpjeti i stoga promašuje moć dozrijevanja koje u sebi nosi patnja. Najradije bi i ne umrijeti. Htio bi ne oboljeti, ne starjeti, ništa ne riskirati i protiv svega se osigurati. I tako promašuje veliku školu starenja, smrt kao prijateljicu i život kao smjelost.”

Može se činiti da razlog tomu proizlazi iz nedostatka duhovnoga prihvaćanja smrti i osmišljenosti patnje suvremenoga čovjeka. Patnja je unijela mnogo uznemirujućih misli i kod vjernika, potaknula brojne sumnje u Božju dobrotu i poljuljala mnoga uvjerenja, posebno u ovo naše, suvremeno doba. Suvremeno viđenje Patnja, bolest i smrt sastavni su dio ljudske prirode; naši neprestani životni pratitelji. Rađamo se u porođajnim bolima. Patnjama se probijamo kroz život. Smrtna nas borba ponovno ispraća patnjom rastanka i oproštajem u suzama. Bol je svima poznati osjećaj koji se javlja zbog narušenoga zdravstvenoga stanja, a očituje se više na tjelesnoj razini. Patnja je složenija pojava koja u sebi krije psihološke, fiziopatološke, emotivne i afektivne dimenzije. I sam papa Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Spasonosno trpljenje (br. 5) navodi kako je „prostor ljudske patnje mnogo širi, mnogo raznolikiji i opsežniji. Čovjek trpi na razne načine koje medicina često ne dohvaća ni svojim najrazvijenijim specijalizacijama. Patnja je nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav.” Dugotrajna stanja patnje, kronične i neizlječive bolesti, vode nas često ubrzanim prečacem do smrti. Dok živimo, često se ne pitamo o smrti. Iako se ponašamo kao da ćemo živjeti vječno, vrijeme je prolazno i svaki trenutak može biti posljednji. Sve ljude očekuje smrt i nema nikoga na zemlji tko pouzdano zna hoće li ga sljedeće jutro još zateći u životu. Smrt se naziva jedinom sigurnom činjenicom ljudskoga života. Dolazi kao posljednji i završni, ako ne i najviši, događaj života. Ipak, unatoč, svim nastojanjima, ostaje nam najveća nepoznanica jer nijedna religija, nijedna filozofija, nijedna psihologija ni bilo koje drugo životno područje ne daje konačan odgovor na ož u j a k 2019.

Živa je riječ Božja

Riječ MUDROSTI Ps 69 (68),2-4.33-34

Spasi me, Bože: vode mi dođoše do grla! U duboko blato zapadoh i nemam kamo nogu staviti; u duboku tonem vodu, pokrivaju me valovi. Iznemogoh od vikanja, grlo mi je promuklo, oči mi klonuše Boga mog čekajuć’. Gledajte, ubogi, i radujte se, nek’ vam oživi srce, svima koji Boga tražite. Jer siromahe Gospodin čuje, on ne prezire sužanja svojih.

RIJEČ proroštva Iz 53, 10-11

Al’ se Gospodinu svidje da ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.

Riječ Isusova Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene. 12 svjetl ori jeci .ba

Zvonko Benković

Lk 7,22-23

eć na početku Knjige o Jobu vidljivo je kako Bog dopušta da Jobova vjera i čestitost budu stavljene na kušnju (Job 1). On koji je prikazan kao bogat i sretan čovjek, blagoslovljen i brojnom obitelji, ostaje najprije bez svojih materijalnih dobara, potom bez sinova i kćeri. Na sve to Job odgovara pouzdanjem u Gospodina: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Gospodin dao, Gospodin oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!” (1,21). Drugo poglavlje knjige započinje novim anđeoskim zborom pred Bogom, a pojavljuje se i Satan. Bog tom prilikom hvali Jobovu vjeru i čestitost. Ponaša se poput ponosna roditelja kad mu dijete prvi put progovori, ili kad prohoda, ili kad s izvrsnim uspjehom završi školu, kad se upiše na dobar fakultet, kad ostvari uspjeh na poslu ili u bilo kojem segmentu svojega života. Bog hvali Joba jer je ostao neporočan, čestit. Ostao je Job čovjek tàmān na sliku Božju. Patnja kao kušnja Satan na te pohvale odgovara: „Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!” (2,4-5). Predlaže zapravo da Jobu oduzmu zdravlje i fizičko dostojanstvo. Koliko često i sami kažemo da je zdravlje najveće dobro. Kad nam je oduzeto osjećamo se bijedno. Bog dopušta Satanu da stavi Joba na još veću kušnju oduzevši mu zdravlje. To je potaknulo i Jobovu ženu da ga počne preklinjati: „Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” (2,9). Job, pak, i dalje ostaje vjeran, pa svojoj ženi odgovara: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?”, a sveti pisac zaključuje: „U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.” (2,10). Prvi prozni dio knjige završava se viješću o dolasku trojice Jobovih prijatelja koji nemaju snage niti da izuste riječi utjehe, kad ugledaju Joba u njegovoj patnji (2,11-13). 14 svjetl ori jeci . ba

Nepoznata Biblija

Patnja i otkupljenje y fra Darko TEPERT tepert

Job je u svojoj patnji doživio onakav susret s Bogom kakav je, bez patnje, imao Izaija u Hramu, kad je čuo serafe kako kliču: „Svet, svet, svet!” I kao što kod Izaije viđenje Boga potiče na buđenje svijesti o vlastitoj grešnosti, tako i Job izražava svoje pokajanje: „Kajem se u prahu i pepelu.” Ipak, poetski nastavak knjige pokazuje da Satan nije bio daleko od istine u svome naslućivanju da će Job zbog patnje na koncu prokleti Boga. To se, istina, ne događa, ali Job postavlja brojna pitanja koja mu se pletu po glavi. On pokušava i želi razumjeti što mu se to i zašto dogodilo, no ne uspijeva. Prijatelji ga, s druge strane, i ne pokušavaju razumjeti. Oni zaboravljaju da im je Job prijatelj i konkretna osoba, pa mu odgovaraju na načelnoj razini. Job je za njih samo još jedan primjer koji potvrđuje njihova teološka razmišljanja: patnja je kazna za grijeh, pa onda znači i da je Job griješio kad je zaslužio ovakvu patnju. U trideset i drugom poglavlju knjige na prizorište iznenada stupa Elihu, ljut što se Job držao pravednim pred Bogom, pa mu kaže: „Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit’ se ne može.” (33,12), te tumači da se Bog služi ljudskom patnjom i da bi ga pozvao na promjenu života (usp. 36,1-21).

Malenost pred Bogom Konačno progovara i sâm Bog i započinje razgovor s Jobom (38 – 41), pa ga pita: „Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo?” (38,4-5). Bog se tako na samome početku predstavlja kao Stvoritelj, kao onaj koji je jedini bio na početku svega i sve iz ničega stvorio. Nijedan mu se čovjek u tome ne može približiti. Osim toga, Bog pita Joba: „Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno?... Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata?” (38,12.22-23). On je Bog koji i nakon stvaranja sve uzdržava, o svemu vodi brigu. Nijedan mu se čovjek ni u tome ne može približiti. Sve to dovodi do Božjega pitanja: „Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek’ sam odgovori!” (40,2). Job ponizno tada odgovara: „Odveć sam malen: što

Međunarodni dan obrazovanja Svjetlo riječi

SVIJET – Međunarodni dan obrazovanja je Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila 3. prosinca prošle godine ponajviše na poticaj Organizacije ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO). Svrha obilježavanja dana posvećenoga obrazovanju na međunarodnoj razini je usmjeravanje pozornosti vladara i naroda na dostupnost obrazovanja kao sredstva za izlazak iz siromaštva. Organizacija je podsjetila kako 265 milijuna djece i tinejdžera diljem svijeta nema pristup obrazovanju ili jednom započeto obrazovanje ne može dovršiti. Na službenoj internet stranici

Pronađena Biblija stara 1 200 godina Svjetlo riječi

ANKARA – Biblija stara 1 200 godina pronađena je u turskoj pokrajini Diyarbakir tijekom akcije organizirane protiv krijumčara vrijednim povijesnim nalazima. Naime, trojica osumnjičenika uhićena su dok su pokušavali prodati pronađenu Bibliju dok su sva šestorica osumnjičenih zadržani u pritvoru. Pronađena stara Biblija se sastoji od 34 stranice na kojima su zlatom ukrašeni 16 svjetl ori jeci . ba

Ujedinjenih naroda piše kako se ovim danom prepoznaje važnost zauzimanja za svim dostupno, pravedno i kvalitetno obrazovanje na svim razinama, kako bi svi ljudi imali mogućnost trajne poduke koja će im pomoći da steknu znanja i vještine potrebne za puno sudjelovanje u društvu i doprinos održivom razvoju. Prepreke za pristup obrazovanju jesu siromaštvo, oružani sukobi, migracije i učinci klimatskih promjena. Svoju potporu Međunarodnom danu obrazovanja dao je i papa Franjo ohrabrivši napore UNESCO-a u uspostavi mira u svijetu kroz obrazovanje, te izrazivši nadu kako će ono biti dostupno svima, prožeto lokalnom kulturom i oslobođeno od ideoloških kolonizacija.

vjerski motivi, a spomenuta pokrajina je poznata po svetim kršćanskim mjestima gdje turske vlasti već dugo vremena pokušavaju spriječiti trgovinu vrijednim povijesnim nalazima.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana Svjetlo riječi

SARAJEVO – Molitvena osmina za jedinstvo kršćana završena je 25. siječnja u pravoslavnoj Sabornoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice kada je upriličena Molitva za jedinstvo kršćana, služba čitanja i jektenija. Nakon što je pravoslavni mitropolit dabrobosanski Hrizostom navijestio evanđelje, prigodnu propovijed uputio je kardinal Vinko Puljić, katolički nadbiskup metropolit vrhbosanski koji se zahvalio svima na sudjelovanju u organiziranju i realiziranju ovogodišnje Molitvene osmine. Naglasio je kako su ovu molitvenu osminu pripremili kršćani u Indoneziji koji se, kao i mnogi kršćani diljem svijeta, susreću s nasiljem, isključivošću, siromaštvom, glađu i trgovinom ljudima, te je stoga potrebno ukazati na izvor zla i tražiti svjetlo i spasenje te nositi nadu i suočiti se sa svim tim izazovima. Nazočnima se obratio i gospodin Hrizostom rekavši kako je lijepo vidjeti ljude okupljene u molitvi pred jednim Bogom te ohrabrujući kako ovo treba biti primjer ljudima Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Uobičajenim a capella pjevanjem molitveni susret je uveličalo Srpsko pjevačko društvo Sloga pod ravnanjem Stefana Mojsilovića.

Misije na Kubi Svjetlo riječi

HAVANA – U mjestu Sandino na Kubi prošloga je mjeseca za bogoslužje otvorena crkva posvećena Presvetom Srcu Isusovu – prva katolička crkva izgrađena u toj zemlji nakon revolucije 1959. godine. To je jedna od tri katoličke crkve čiju je izgradnju, kao znak poboljšanja odnosa s Vatikanom, odobrila kubanska vlada. Župnik Cirilo Castro, koji je slijedio sve faze njene izgradnje, usporedio je taj događaj s prijelazom iz noći u dan, dodavši kako su znali da će se jednoga dana i to dogoditi. Crkva je izgrađena zahvaljujući donacijama američkih građana – objasnio je Ramon Hernandez, svećenik koji je 1980-ih emigrirao na Floridu i vratio se na Kubu kako bi prisustvovao otvaranju crkve u Sandinu. Za njenu je izgradnju donirano oko 90 000 USD, a smještena je na rubu mjesta i može primiti oko dvjesto vjernika. Druge dvije crkve koje je odobrila kubanska vlada nalaze se u Havani i Santiagu de Cubi. Nova crkva Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca Svjetlo riječi

ŠIROKI BRIJEG – U samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu od 4. do 7. veljače održani su IX. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca i 74. obljetnica jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Mise zadušnice je kroz ove dane predvodio fra Ivan Landeka u koncelebraciji vicepostulatora fra Miljenka Stojića i fratara iz širokobriješkoga samostana. Tijekom programa obilježavanja Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca dodijeljene su nagrade i plakete nagrađenima na VII. nagradnom natječaju na temu pobijeni hercegovački franjevci. Zadnjega dana trodnevne manifestacije i na dan

u glavnom kubanskom gradu otvorena je za bogoslužje, ali građevinski radovi još nisu završeni, dok crkva u Santiagu čeka početak izgradnje. Kristofor Kolumbo 1492. godine otkrio je Ameriku, a već sljedeće godine sa sobom vodi dvojicu francuskih franjevaca. Tako su franjevci bili prvi

evangelizatori Amerike i u njoj su ostali do danas. Franjevačka djelatnost je zapažena i na Kubi te će uskoro franjevac Bosne Srebrene fra Mario Katušić poći tamo kao misionar. Fra Mario trenutno vrši službu župnoga kapelana u Fojnici, a želimo mu obilje blagoslova i uspjeha u misiji na Kubi.

obljetnice ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu, 7. veljače, koji je ujedno

i dan sjećanja na sve hercegovačke franjevce ubijene u Drugom svjetskom ratu i poraću, molitveni program je započeo molitvom pored ratnoga skloništa gdje je Frama Široki Brijeg zapalila 12 svijeća u znak sjećanja na 12 fratara koji su ubijeni i spaljeni u ovome skloništu. Nakon molitve okupljeni puk se u procesiji uputio u samostansku crkvu prema grobu gdje su pokopana 24 ubijena fratra. Svečanu misu zadušnicu predvodio je fra Miljenko Šteko, provincijal hercegovačke franjevačke provincije, a u koncelebraciji su bili generalni vikar hercegovačkih biskupija don Željko Majić, vicepostulator fra Miljenko Stojić te još 70-ak svećenika. Pjevanje je predvodio župni zbor pod ravnanjem s. Mire Majić. ož u j a k 2 019.

14. stoljeću u franjevačkom redu započeo je pokret opservantizma, tj. povratka vjernijem opsluživanju Pravila sv. Franje s obzirom na evanđeosko siromaštvo, ali i protiv pretjeranoga monaškog i obrednog redovništva u kojemu nema dovoljno mjesta za osobnu pobožnost. Pokret je posebice zahvatio Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku koje su postale najfranjevačkije zemlje na svijetu. U najstarijoj franjevačkoj provinciji u našim krajevima, Slavonskoj provinciji, koja je 1393. godine promijenila naziv u Dalmatinska provincija sv. Jeronima, nastala je 1447. godine nova opservantska vikarija sv. Jeronima. Toj su vikariji pridruženi i samostani Bosanske vikarije u tim krajevima. Nešto kasnije 1465. osnovana je i opservantska Dubrovačka vikarija kojoj su, također, priključeni samostani Bosanske vikarije koji su bili na teritoriju Dubrovačke Republike. Dalmatinska provincija sv. Jeronima ostala je kao jedina konventualska provincija na našim prostorima sve do danas pod nazivom Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca sa sjedištem na Svetom Duhu u Zagrebu. Opservantski ogranak u franjevačkom redu pod nazivom kapucini odvojio se u poseban Red manje braće kapucina 1619. godine. Kapucini su početkom 17. stoljeća došli u Hrvatsku i uspješno djeluju sve do danas u Provinciji sv. Leopolda Mandića franjevaca kapucina sa sjedištem u Zagrebu (Dubrava). Opservantska Bosanska vikarija 1514. godine u BiH podijelila se na dvije: Bosnu Hrvatsku pod katoličkim vladarima i Bosnu Srebrenu pod Osmanlijama. Papa Leon X. proglasio je 1517. godine sve opservantske vikarije provincijama. Tako su dotadašnje vikarije: Dalmatinska, Dubrovačka i dvije u BiH postale provincijama. Dalmatinska i Dubrovačka provincija ujedinile su se 1889. godine u jednu pod nazivom Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru. Tako 18 svjetl ori jeci . ba

Franjevci među svojim pukom

Razgraničenje provincija y fra Anđelko BARUN barun.andjelko@gmail.com

Provincijal provincije sv. Ladislava fra Vendelin Vošnjak zamolio je generalnoga ministra da provede razgraničenje provincija po nacionalnoj osnovi. On je to i učinio 3. lipnja 1900. godine. Za svaku provinciju odredio je teritorij kojoj će pripadati svi samostani na tom teritoriju bez obzira kojoj su provinciji prije pripadali je i danas. Proteže se uz Jadran i na otocima od Rovinja do Kotora i djeluje na području 10 biskupija. Opservanti u kontinentalnoj Hrvatskoj Na teritoriju današnje Hrvatske djelovale su dvije franjevačke provincije još od ranoga 13. stoljeća. Bile su to Slavonska provincija sv. Serafina i Ugarska provincija koja se od 1523. godine naziva Provincija sv. Marije. Njihove granice poklapale su se s granicama Kaločke i Splitske nadbiskupije. Južno od planine Gvozda prostirala se Slavonska, a sjeverno Ugarska provincija. Prema tome, Zagreb, Slavonija i Srijem pripadali su Ugarskoj provinciji. Pojavom opservantizma Slavonska provincija ostaje konventualska, a Ugarska sv. Marije djelovanjem Ivana Kapistranskoga prihvaća reforme pa se i nazivala Ugarska provincija reformiranih konventualaca. Ona se podjelom Reda 1517. godine priključila opservantima.

Bosanska je vikarija djelovala također u Prekosavlju sve do 1447. kada se od nje odijelila Ugarska vikarija, kasnija opservantska Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja. Obuhvaćala je samostane sjeverno od Save. U 15. i 16. stoljeću franjevci Bosne Srebrene za Osmanlijama ponovno dolaze u mletačku Dalmaciju, Slavoniju, Srijem i južnu Ugarsku. Pružali su dušobrižničke usluge preostalim katolicima i onima koje su sa sobom doveli. Kada su ti krajevi u Bečkom ratu oslobođeni od Osmanlija, bosanski franjevci ostaju i dalje u istim samostanima i župama na službu vjernicima pod kršćanskim vladarima. Tako rasprostranjena Bosna Srebrena ostaje u Dalmaciji i Prekosavlju sve do podjele Provincije 1735. godine na provinciju Bosnu Srebrenu i sv. Kaja u Dalmaciji, te 1757. godine na provinciju Bosnu Srebrenu na teritoriju BiH i sv. Ivana Kapistrana na teritoriju Slavonije, Srijema i Ugarske.

Politički (ne)korektno

Drugo lice čovjeka y fra Pavo FILIPOVIĆ euraklyon@gmail.com

atnja i bol su temeljne odrednice nesavršenoga svijeta i ljudskoga tubitka! Stoga je „patnja je drugo lice čovjeka”, kaže Majka Terezija. Prema patnji i trpljenju ne možemo biti indiferentni! Clive Staples Lewis dobro primjećuje kako čovjek u svojim grijesima i u svojoj gluposti još uvijek može mirno spavati, pa čak i užitak ignorirati, ali patnja i bol inzistiraju da se njima pozabavimo. Bol i patnja nisu samo neposredno spoznatljivo zlo, već je prema njima i nemoguće biti ravnodušan. Upravo su bol i patnja, trpljenje i stradanje klasični problem za svaku religiju. Taj se problem obrađuje u teodiceji, filozofsko-teološkoj disciplini koja je svojevrsni pokušaj „bogoopravdanja” pred stvarnošću zla. Usudio bih se reći kako spomenutu problematiku nitko nije bolje izrazio od Epikura: „Bog ili želi ukinuti zlo, a ne može; ili može, ali ne želi; ili pak ni ne može, ni ne želi. Ako želi, a ne može, onda je nemoćan. Ako može, ali ne želi, onda je zao. Ali, ako Bog može i želi ukinuti zlo, otkuda onda zlo u svijetu?” Pitanje je hoće li čovjek ikada razriješiti zagonetku postojanja zla. Nipošto ne pretendiram pokušati ovdje pružiti razrješenje te mračne i vječne zagonetke. Ono pitanje koje me zaokuplja je pitanje našega ophođenja s patnjom. Znamo kako su neka razdoblja i neke civilizacije vrlo okrutno postupale s patnicima, štoviše postali su proizvođači patnje u religiozne svrhe. Tako Joseph de Maistre u svomu traktatu o žrtvama 20 svjetl ori jeci . ba

„Eclaircissements sur les sacrifices” navodi primjere koji pokazuju kako je praksa žrtvovanja ljudi bila duboko ukorijenjena u cijelome poganskom svijetu. Izazvana patnja bila je sastavni dio praznovjernih religija poganstva i ta je praksa trajala sve „dok se kršćanstvo nije ukorijenilo: jer nigdje nisu (žrtvovanja ljudi, op. a.) prestala bez kršćanstva i nikada nisu postojala uporedo s njim” (J. de Maistre). Pascal Bruckner primjećuje kako je i kraj dvadesetoga stoljeća skliznuo na onu razinu ophođenja s patnicima na kojoj se bilo u viktorijansko i imperijalističko doba (19. st.), a koja su izrazito protestantsko-prosvjetiteljski obojena. Friedrich Nietzsche je mrzio kršćanstvo osobito zbog statusa koje je ono dalo patnicima ovoga svijeta. U svojmu „Antikristu” on zaziva: „Nek propadnu svi slabi i posrnuli.” Problem našega vremena, međutim, nije proizvodnja patnje u religiozne svrhe niti nietzscheansko-viktorijanski prijezir patnje, već idolatrija žrtve i rivalitet patnika. Bruckner to naziva „potajnom željom biti Židov”, uskočiti u ulogu Židova jer je „židovska patnja postala mjerilom” patnje, a „žrtve Auschwitza su u našemu pamćenju naprosto zastupnici svih žrtava povijesti” (Paul Ricoeur). Naši suvremenici su spoznali golemu moć trgovanja patnjom. Patnja, ako je medijski dobro inscenirana, osigurava danas ugled i zavidan društveni status. Mnogi narodi i skupine žele danas

pošto-poto zauzeti mjesto Židova-patnika. Zbog toga što su Židovi prvi utržili svoju povijesnu patnju, kako je Martin Walsers u svome osporavanom govoru 1988. godine naglasio, usplamtjeli su i drugi narodi i skupine zavišću na njih jer su oni pojam žrtve i nesreće. Nema tko danas Židovima više ne zavidi na njihovu žrtveno-patničkom statusu: crnci, Palestinci, Srbi, Rusi, Poljaci, kolonijalne zemlje, nacionalne manjine, rubne skupine u suvremenim megapolisima, homoseksualci, transvestiti itd. Prema Bruckneru postoje dvije strategije bijega od odgovornosti: infantilizam i viktimizacija. Infantilizam je preuzimanje atributa i privilegija djeteta u odraslo doba. Dijete je, smatra on, već gotovo sto godina kućni idol na Zapadu i model čovještva, kojega se želi reproducirati u svim stadijima života. Infantilizam funkcionira prema načelu: Pružite mi sve i pustite me na miru! Viktimizacija ide pod ruku s infantilizmom. U logici viktimizacije je „nesreća isto što i izabranje, koje u plemićki stalež uzdiže onoga koji je podnosi” (P. Bruckner). Kad si žrtva, onda si poseban, ističeš se, izlaziš iz anonimnosti i beznačajnosti. Na televizijskim ekranima se danas muškarci i žene otimaju za priliku kako bi mogli javnosti podastrijeti svoju patnju. Na tržnici patnje postoji pravi pravcati „rivalitet za žrtveni status, kao između Izraelaca i Arapa” (P. Bruckner), pa čak i „hijerarhija žrtava” kako je to Martin Lichtmesz primijetio. „Žrtveni identiteti” (M. Pirsching) su u međuvremenu svugdje oko nas i zapali smo u neku vrstu „determinizma osobnosti kroz događaje prošlosti, osobito one u ranome djetinjstvu” (M. Pirsching). Psihoterapeut Paul Watzlawick zaključuje: „Ono što su nam Bog, svijet, sudbina, priroda, kromosomi i hormoni, društvo, roditelji, rodbina, policija, učitelji, šefovi i posebno prijatelji učinili ima toliku težinu da sam spomen na to kako bi se protiv toga moglo nešto učiniti predstavlja uvredu”.

Reportaža

ŽUPA SV. MIHOVILA, OVČAREVO

SNAGA VOLJE POBJEĐUJE „Jednom kada dođete u Ovčarevo, a bude ljetni dan, pun raskošnoga sunca, vi ćete pomisliti: Ovo je selo koje sam negdje vidio u djetinjstvu, a ne znam gdje; ovo je selo zaboravljena priča, koju zaboravih, pa sad se opet sjećam: u nekom selu, podno nedogledne planine ležaše kućica...” 22 svjetl ori jeci . ba

y Nikolina MARČIĆ nikolina@svjetlorijeci.ba Bez obzira što nije bilo ljeto, a još manje sunčan dan, nego, štoviše, hladni zimski dan bez problema ćemo se složiti s fra Ljubom Hrgićem koji je napisao riječi iz uvoda o Ovčarevu. Starom cestom koja vodi prema Vlašiću dolazimo do župne crkve svetoga Mihovila arkanđela u Ovčarevu gdje nas dočekuje župnik fra Dario Udovičić, franjevac Bosne Srebrene, i radosno nam otvara vrata želeći dobrodošlicu u župu. Druga po starosti Ova župa smjestila se u središnjoj Bosni između Turbeta i Travnika, a iznad nje su visovi Vlašića i obrisi Vilenice dok njezinim središtem protječe rijeka Lašva. Župa je osnovana 1832. godine odvajanjem od župe Dolac i tada se zvala Orašje. Godine 1879. od jednoga dijela župe formirana je župa Dželilovac, kasnije nazvana Potkraj. Ovčarevo je po starosti druga srednjovjekovna župa, posvećena svetome Mihovilu arkanđelu, a pripadaju joj još i filijala Prići te naselja: Bilići, Jankovići, Kalibunar, Kokošari, Kraljevice, Lovrići, Miškića Brdo, Paklarevo, Peševići, Pilića Dočić, Radića Brdo, Šipovik, Vidoševići, Visokovići i Zagaj. Područje ovčarevske župe je pretežito brdovito i s malo plodnoga zemljišta, pa su se mještani sve više okretali stočarstvu i zaposjedali obronke Vlašića. Pretežito su držali ovce pa je ož u j a k 2019.

Samotno mjesto

Samo Isus može reći: „Umro sam.” Nema ništa običnije od smrti. Nju obrađuje biologija, proučava medicina, analizira demografija, regulira pravo, evidentira administracija. Stara je kao svijet. Tema je umjetnosti i religije. y Boris BECK boris.beck.735

ladimir Jankélevitch, čija je šest stotina stranica opsežna knjiga Smrt objavljena u hrvatskom prijevodu 2011. godine, želi smrt učiniti novom, želi da je doživimo kao fenomen, bez racionalističkoga bagateliziranja, u izvornoj tragičnosti. Smrt je prirodno nužna, ali Jankélevitch smatra da je moguće promisliti njezino metafizičko značenje, njezin misterij i sablazan, njezinu iracionalnost. No poteškoće se čine nepremostivima jer smrt je izvan svakoga našeg iskustva: nitko od ljudi ne može reći „umro sam”. Smrt, kako kaže francuski filozof, iako je dobro poznata činjenica, pripada posve drukčijem iskustvu od bilo čega drugoga; iako pripada poretku stvari, ona je izvanredna kategorija – nevidljiva, a tako bliska. U prvom, drugom i trećem licu Jankélevitch kaže da kada odjednom spoznamo da ćemo umrijeti, postajemo neopozivo smućeni. Smrt možemo, doduše, tijekom života svoditi na primisao i puku zabrinutost, ali kad se pojavi, 28 svjetl ori jeci . ba

otklanja bitak iz bića, stoga zahtijeva da je ozbiljno shvatimo. No ne shvaćamo je ozbiljno jer je na nepoznatoj udaljenosti pa zato o njoj mislimo apstraktno. Sve su to paradoksi našega odnosa prema smrti koje Jankélevitch oštroumno uočava i opsežno analizira: sve se bolesti mogu izliječiti, ali smrt ne može; ne mislimo o njoj, nego o tisuću drugih stvari, iako će ona okončati sve naše mišljenje; ma koliko se spremali na nju, uvijek nas zatječe nespremne; smrt je za nas katastrofa, svršetak svega, poništenje postojanja, ali za svijet nevažan incident; umrijet ćemo za druge, a ne za sebe. Jankélevitchev je izvorni doprinos taj da razlikuje tri lica smrti: prvo, drugo i treće. Smrt u trećem licu je smrt općenito, apstraktna i bezimena. Ona je predmet medicine, biologije ili demografije, problematična je, ali nije misteriološka. Ona je izvan nas, vijest iz medija, lagani podsjetnik da ćemo i sami jednoga dana umrijeti – ali zbog nečega mislimo da taj dan neće nikad doći. A kad dođe, to je smrt u prvom licu. To nije smrt tamo nekoga, ona

remeti svijet jer je neponovljiva i jedinstvena – „Umrijet ćemo sami”, kaže Pascal. Između anonimnosti trećega lica i tragične subjektivnosti prvoga, postoji smrt bližnjega, smrt u drugom licu. Smrt bliskoga bića nije nam otkrila ništa novo, jer ljudi su umirali i prije, ali otkad smo ožalošćeni otkrili smo pojavu nepoznate dubine. Čovjek pogođen smrću bližnjih počinje smrt shvaćati ozbiljno kao nešto stvarno, neizbježno i osobno. Tek nas smrt u drugom licu počinje voditi prema smrti u prvom licu. Žalovanju za pokojnicima prethodila je tuga oproštaja – no sada dolazi vrijeme kada ćemo i samo morati sastaviti vlastiti oproštaj, a on je elegičan i liričan. Nitko nam ne može vratiti neponovljivu nazočnost voljenih, i to je dovoljno loše, ali još je gore što smo nakon njih mi na redu. Opći zakon doživjeli smo konačno kao osobnu tragediju. Srž našega života Međutim, naša vlastita smrt još nam je uvijek beskrajno daleko. Naša je smrt uvijek u futuru: umrijet ću. Jankélevitch na početku svojega djela konstatira očito – da smrt nije misliva ni prije smrti, ni u trenutku kad nastupi, a ni poslije – no to ga ne zaustavlja od nastojanja da rasvijetli sva ta tri vremena i oko njih je organizira svoju Smrt. „Nema ništa što bi se moglo znati o smrti”, kaže Platon; „smrt je ništa koje ništi mišljenje”, kaže

Ma koliko se spremali na smrt, uvijek nas zatječe nespremne; smrt je za nas katastrofa, svršetak svega, poništenje postojanja, ali za svijet nevažan incident; umrijet ćemo za druge, a ne za sebe

Proslava Dana posvećenog života FIA

Sve više žrtava trgovine ljudima Svjetlo riječi

SVIJET – Prema procjenama Ujedinjenih naroda, u svijetu danas ima više od 45 milijuna žrtava trgovine ljudima, no moguće je da je broj čak i veći. Pater Frederic Fornos, međunarodni ravnatelj Papine svjetske molitvene mreže, rekao je da se pred tom ljudskom tragedijom, tolikom patnjom, bespomoćnošću i tjeskobom muškaraca, žena i djece diže vapaj koji dolazi iz srca, vapaj molitve Gospodinu. Za papu Franju – naglasio je – to nisu brojevi, već imena, lica i konkretne priče. Ne možemo šutjeti, ukoliko ne želimo svoju dušu prodati vragu – rekao je p. Fornos te dodao da su zbog toga s Papom pripremili mjesečni video o toj drami. Naime, Papina je molitvena nakana za prošli mjesec posvećena upravo žrtvama trgovine ljudima, prisilne prostitucije i nasilja. Svjetski dan molitve i razmišljanja u svrhu suzbijanja trgovine ljudima obilježava se od 2015. godine 8. veljače. Taj se dan obilježava na spomendan sv. Jozefine Bakhita, afričke redovnice koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i godinama je bila ropkinja, služeći raznim obiteljima u Sudanu i Italiji, te podnoseći brojna i različita mučenja. 30 svjetl ori jeci . ba

SARAJEVO – Na blagdan Svijećnice u katedrali Presvetoga Srca Isusova u Sarajevu 2. veljače svečano je obilježen Dan posvećenoga života na razini Vrhbosanske nadbiskupije. Svečano misno slavlje predvodio je nadbiskup Vinko kardinal Puljić uz koncelebraciju brojnih dijecezanskih i svećenika redovnika Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Hrvatske salezijanske provincije koji su djelatni u Žepču, Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, djelatnih u Sarajevu. Misi je nazočio i veći broj redovnica svih družbi djelatnih u Sarajevu te bogoslovi svih triju bogoslovija u Sarajevu – Franjevačke bogoslovije iz Nedžarića, Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa i Nadbiskupijskoga misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater iz Vogošće. Misno slavlje otpočelo je svečanom procesijom oko katedrale, u kojoj su sudjelovali svi nazočni noseći upaljene svijeće kao simbol vjere ususret Gospodinu. Prvi dio svoje homilije kardinal

Puljić posvetio je blagdanu Isusova prikazanja u Hramu, a u drugom dijelu govorio je o Danu posvećenoga života, koji je ove godine pao upravo na prvu subotu u mjesecu, kad se na razini Vrhbosanske nadbiskupije moli za nova duhovna zvanja. „Pozivam vas da ovaj dan bude poziv da reknete Bogu: hvala za ovaj dar. Jer, to ste primili kao dar, bilo redovnici bilo redovnice, da budete svjesni toga dara da vas je Bog zamilovao, da vas je Bog zaželio bliže sebi”, naglasio je nadbiskup Vinko. Na kraju misnoga slavlja svi su redovnici i redovnice obnovili svoje zavjete, a potom je upriličen zajednički objed i druženje. Proslava ovogodišnjega Dana posvećenoga života otpočeo je na uočnicu, 1. veljače, večernjim misnim slavljem koje je predvodio fra Nikica Vujica, u ime Uprave Bosne Srebrene. Prije toga je upriličeno euharistijsko klanjanje pred Presvetim Oltarskim sakramentom i molitva Prve večernje molitve. Misno slavlje uočnice i samoga Dana posvećenog života pjesmom su animirali bogoslovi Franjevačke bogoslovije u Sarajevu.

Foto: Ilustracija

Fra Luciano – redovnik „s pregačom” y Ivica RAGUŽ ivica.raguz@os.t-com.hr

Postoje osobe u kojima se nekako sažima ljudski život, u kojima se ogleda ono najbolje što čovjek ima u sebi, zbog čega je dobro biti čovjek. Jedna takva osoba jest fra Luciano, brat jedne redovničke zajednice. Već nekoliko mjeseci živimo zajedno u redovničkoj zajednici.

ednostavno me toliko oduševio kao osoba da to iskustvo moram podijeliti s vama. Neću govoriti samo o fra Lucianu, nego i o nekim drugim temama ljudskoga života, rekao bih, o samoj ljudskosti čovjeka koja dolazi do izražaja u tom jednostavnom i samozatajnom redovniku. Fra Luciano ima osamdeset dvije godine, kuhar je u redovničkoj zajednici 32 svjetl ori jeci . ba

otprilike šezdeset godina. Odmah na početku moram priznati da nisam mogao vjerovati da hrana može biti tako ukusna dok nisam susreo fra Luciana. Budući da on malo govori, a kasnije ću reći i zašto, morao sam od ostale subraće saznati koja je tajna njegove kuhinje, odnosno njegove osobe. Subraća mi govore da nema pedantnijega kuhara od njega. Danima unaprijed smišlja

jelovnik za zajednicu, ne ide nikad mirno leći sve dok ne smisli do u detalje što će skuhati sljedećega dana. Kuhinja je u savršenom redu, sve je uredno i čisto, sve je na svom mjestu. Nimalo prljavštine, čak je i pregača na njemu svaki dan čista. Ako mu slučajno hrana ne uspije, odmah sve s lakoćom odstrani i započne nešto sasvim novo. On jednostavno ne može svojoj subraći poslužiti

bilo što. A da o raznolikosti jelovnika ne govorim. Nema nas puno u zajednici, ali svaki dan, ama baš svaki dan, nešto nam daje drugo za pojesti. Uvijek smišlja nešto novo, neke sitnice, ako išta drugo, istu hranu stavi u drugu formu, i ono što je najvažnije, nikad nije ničega previše. Jer, udebljati se ne možeš i da hoćeš, ali nemaš ni potrebe. Već se neko vrijeme družimo, ne razgovaramo puno, zapravo vrlo malo, ali i to je malo dostatno da podijelim s vama svoja promišljanja o fra Lucianu, o tajnama njegove kuhinje. Evo nekoliko misli. Kao prvo, fra Luciano ne kuha profesionalno, on kuha kao amater. To je zapravo tajna njegove kuhinje. On je amater, onaj koji voli: on voli svoju zajednicu i kuha za zajednicu. On ne kuha da bismo mu se mi divili i zahvaljivali, kako to očekuju oni kuhari i kuharice na televiziji. On čak i ne zna recepte i nikad ih nije ni koristio. Kad sam ga upitao za recepte, pomalo me ljutito ošinuo pogledom i rekao: „Ma koji recepti? Nemam ja pojma o receptima.” Ili još bolje, tada mi obično kaže: „Ne sjećam se uopće kako sam danas kuhao.” Koja predivna poniznost! Na pamet mi pada sv. Ignacije Lojolski. Često, kad su ga pitali – a vjerujte mi, imao je on jako dobru memoriju, vjerojatno kakvu ima i fra Luciano – da im ispriča nešto od svojih mističnih iskustava, uvijek je odgovarao: „Ne sjećam se dobro.” Koja genijalna misao, kakva viteško diskretna i nenametljiva poniznost, profinjeni otklon od samoga sebe: „Ne sjećam se.” Nekako sam siguran, a to i fra Luciano dobro zna, kad bi ga počeli kamerama snimati, kad bi ga medijski „podsjećali” na kuhanje, kad bi počeo objavljivati svoje recepte, gotova bi bila njegova kuhinja, bila bi to medijski iskvarena kuhinja, i ne bi to više bio onaj dobri stari fra Luciano. A tako je to i inače u životu. Čim se kamere pojave, čim zabljesnemo pred ljudima, uči nas fra Luciano, gotovo je s našim vrhunskim životnim „kuhanjem”. Sve postaje umjetno,

namješteno, hladno, podređeno drugomu, da se njemu svidimo, postaje previše općenito, onako kako to masa želi čuti i vidjeti. Dokle god ostajemo amateri u braku, obitelji, svećeništvu, teologiji, e ima još nade za nas. Ljubav iz poslušnosti Kao drugo, čudno zvuči, ali fra Luciano vrhunski je kuhar baš zato što se uopće ne smatra kuharom! Naime, rekoše mi braća da kuhanje uopće nije njegova prva ljubav, nego struja, elektrika. On je u duši majstor, a ne kuhar. Stoga on kuha jer mu je to dužnost, zajednica mu je to odredila kao službu u novicijatu. Dakle, kuhanje nije on birao, vjerojatno to nije ni htio, nego mu je to zajednica zapovjedila pa je to prihvatio iz poslušnosti. Na poslušnost se onda nadovezala njegova velika ljubav i virtuoznost, i evo nam vrhunskoga kuhara fra Luciana! E da, tako je to uvijek u životu. Najbolje se čini ono što nismo htjeli, što naše ja nije htjelo, nego nam je odnekud dano, darovano, često i prisilno nametnuto, kao dužnost, kao iznenađenje. I ako to, što nismo željeli, nego se odnekud stvorilo (kao ljubav, brak, dužnost itd.), zagrlimo poslušno u ljubavi, e tada postajemo virtuozi, Luciani. Da, zato je i fra Luciano postao virtuozni kuhar. On je poslušno prihvatio dužnost kuhara u zajednici i tu je dužnost čistom ljubavlju i velikom strašću pretvorio u nešto više od dužnosti, u obilje dara. To je jedan od razloga zašto je danas tako malo dobrih kuhara i kuharica u obiteljima, zajednicama. Ili su previše profesionalni, hladni, ili kuhaju bez strasti i ljubavi. A onda je takva i hrana, hladnjikava, bljutava, dosadna, bez imalo fantazije i topline. Kao treće, Lucianova je hrana virtuozna jer on ne kuha onu hranu koju bih nazvao „mrtvom hranom”. On ne kuha hranu koja na neki način sliči „mrtvoj prirodi” sa slika onih flamanskih slikara. Takva je hrana uglavnom u

restoranima, posebice u onim skupim, šminkerskim restoranima, gdje ljudi idu „gledati” hranu, gdje se komentira hrana, gdje se uglavnom i stenje i uzdiše u komentarima, kako to čini jedan moj znanac i koji mi zbog toga uvijek ide na živce: „Mmm, kako dobro!”, „Uf, što je ukusno, mm, kako dobra domaća hrana!” Stenje li ga stenje. Ali vjerujte, sva je ta restoranska hrana „mrtva hrana” jer kuhari ne kuhaju za obitelj, ne kuhaju da bi sami sjeli i jeli, kako to čini fra Luciano. Lucianova je hrana živa hrana, hrana za ljude koji s njim zajedno žive i mole, za one koji nemaju potrebe stalno komentirati i stenjati kao u restoranima. Jede se, jer se jede i basta, uglavnom šutke i bez prevelike priče, tumačenja i komentiranja. E, na toj se misli ipak moram malo zaustaviti. Znatiželjna pitanja Moram priznati da sam i ja fra Lucianu pomalo išao na živce svojim pitanjima, ponekim komentarima o hrani. Nije navikao na to, a time sam zapravo samo pokazao da nisam redovnik, da sam i ja sekularan, upravo zbog tih pitanja o hrani. Želio bih stoga s vama podijeliti meni osobito važna promišljanja Martina Heideggera o toj temi. Kaže on u jednom kratkom eseju da nikad ne gleda krajolik, prirodu. Jer, tim uživalačkim pogledima i umjetnim doživljajima priroda se ne može upoznati! Naprotiv, prirodu se najbolje upoznaje tako što se radi, tako što se vlastitim radom živi s prirodom, a ne tako što ju se gleda! Ljudi, a to su danas turisti, nastavlja Heidegger, misle da upoznaju prirodu tako što ju gledaju, tako što traže „poglede”. Ili pak, a kako je to samo sjajno uvidio Heidegger, tako što muče domaće ljude svojim znatiželjnim pitanjima o ovom ili o onom. A njemački filozof piše: „Kada navečer, pri odmoru od posla, sjednem sa seljacima uz peć ili uza stol u nekom kutku, sa svetom slikom na zidu, većinom uopće ne razgovaramo. ož u j a k 2 019.

Korizma

Kruh, slava i moć „Ove korizme odričem se cigareta!” „Svih ovih četrdeset dana alkohol ne dolazi u obzir!” „Kolači u korizmi: vozdra!”„Neću izlaziti cijele korizme u kafiće!” „U korizmi ne jedem meso!”... I tako se lista nastavlja s manjim ili većim samonametnutim zabranama i odricanjima. y fra Janko ĆURO urednik@svjetlorijeci.ba

onda kad korizma završi, nastavlja se točno ondje gdje se stalo prije četrdeset dana. Pa sljedeće korizme opet ispočetka. Svako korizmeno odricanje je lijepo, poželjno pa i hvalevrijedno. Međutim, ako korizmu svedemo samo na ovo, onda ćemo opet propustiti ono važno. Takvi smo mi ljudi. Radije se zaokupimo onim manje važnim, gotovo bih rekao kozmetičkim zahvatima duha i tijela umjesto da se pozabavimo našim najdubljim žudnjama koje određuju naš cjelokupan život. Vrijeme korizme je povlašteno vrijeme u kojem se trebamo posvetiti raščišćavanju, prokrčivanju i kalibraciji vlastitoga duha. Najvažnije je zaustaviti se na tren nad svojim životom i s puno hrabrosti postaviti si teška, ali prevažna pitanja: Kojim životnim putem idem? Što su mi životni prioriteti? Gdje sam u odnosu na Boga i u odnosu na svoga bližnjega? Jesam li davno vjeru stavio u funkciju autopilota? Posjećujem li crkvu ili sam živa Crkva Božja? Tko je središte i cilj moga života? 36 svjetl ori jeci . ba

Isusove kušnje Svi odgovori na pitanja o čovjeku, životu i smrti za kršćane se nalaze u Bibliji. Kako bismo iskreno i temeljito odgovorili na ova životna pitanja, dopustimo da nam u tome pomogne sam naš Učitelj, koji se upravo zbog mene i tebe u korizmi zaputio u pustinju (Mt 4,1-11): Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.” Ovim riječima đavao započinje svoju stupnjevitu zadaću koja ima za cilj čovjeku zakrčiti, zamagliti i zatrpati svaki put koji ne vodi k njemu. On želi čovjeka preusmjeriti s puta vjere, a to najčešće započinje najelementarnijim: tjelesnim potrebama i užicima kao što su hrana, odjeća, zabava... Ovim stvarima dobrim za jelo i za oči zamamljivim, on želi čovjeku postaviti druge prioritete i ciljeve kako bi mu skrenuo pogled s Boga. Vrlo često šapne čovjeku: neka

ove stvari budu središte oko kojih će se vrtjeti tvoj život! Kako samo dobro zakamuflira zamku! Jer, ništa od ovoga nama kršćanima nije strano. Svi mi volimo dobru hranu, lijepo se obući, zabaviti se i u tome nema ništa loše. Ali stvar postaje opasna onoga trenutka kad nam te stvari postanu cilj i središte života jer, same po sebi, one imaju aspiraciju čovjeku zamijeniti Boga. Onda kada mu one postanu središte života, đavao je od prve uspješno odradio svoj posao. A on odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.” Svrha kruha je da čovjeku održava život, dok je svrha vjere da mu život prožima, osmišljava i čini potpunim. Time se đavlu izbija glavni adut u ponudi tjelesnih potreba i užitaka. No, to ga ne obeshrabruje pa prelazi na viši stupanj kušnje: Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.” Ovo je već puno zamamnija i ozbiljnija ponuda. Mnogi će ljudi s manjim ili većim teškoćama izići na kraj sa zamkama tjelesnih užitaka, ali „vrh” je već nešto što se teže odbija. S razlogom je đavao odabrao vrh hrama za kušnju.

Lijepo je što ćemo si ponešto zabraniti, ali bi uz to bilo još bolje kad bismo se iskreno upitali, a što smo to sve sebi dopustili i u što nas je to pretvorilo? Naime, hram je bio u Isusovo vrijeme središte vjerskoga, kulturnoga i političkoga života. Biti na vrhu hrama znači biti u

eć smo u više navrata pisali o pogubnosti roditeljske popustljivosti i uslužnosti spram svoje djece i onda kada to djeca od njih ne očekuju. Roditelji ponukani nekim svojim unutarnjim porivima stanu djeci priječiti svaku aktivnost, svaki angažman i kad se on tiče njihova boljitka, napretka, obrazovanja i zdravih navika. Tako se ovih dana po školama nastavnici, razrednici, pedagozi i ravnatelji susreću s pojavom ogromnoga broja izostanaka učenika i u osnovnoj i u srednjoj školi. Srednjoškolci koji su već zreliji i koji na malom odmoru odu popiti „koju pivicu”, vrate se na nastavu pripiti i omamljeni i izgleda da to nikome ne smeta osim razboritim nastavnicima koji takvu praksu ne odobravaju i koji ne žele mlade ljude opravdavati u tim njihovim obijestima. I gle čuda, umjesto da se i roditelji slože da to nije dobra pojava, oni opravdavaju svoju djecu, kazuju da je takvo ponašanje iznimka i na kraju zaključe kako se sigurno opijaju zbog teškoga gradiva i strogosti nastavnika. Tako u svojim posjetima školi, ako ih uopće prakticiraju, roditelji opravdavaju silne izostanke svoje djece. Izmišljaju im kojekakve bolesti i odjednom su stručnjaci za medicinu. Ako bi se, ne daj Bože, sve te silne bolesti obistinile, ne bi bilo zdrave mladeži na svijetu. Roditelji očito ne razmišljajući puno što čine, lažu i pretvaraju i svoju djecu u lašce. Djeca ohrabrena takvim postupcima svojih roditelja, najčešće majki, koje mole nastavnike i pedagoge da ne pozivaju oca u školu te da se to više neće ponoviti, samo nastavljaju s istom praksom. Tako majke čine medvjeđu uslugu i sebi i svome potomku koji se već dobrano naviknuo na nerad i plandovanje. Već zna kako manipulirati svojom roditeljicom i kako kod nje izazvati suosjećanje i osjećaj krivnje i praksa nedolaska na nastavu postaje navika. Kad majka dođe u školu, svim silama se 38 svjetl ori jeci . ba

Pogled u dušu

Neodgovornost ili lijenost? y prof. dr. Snježana ŠUŠNJARA

U svojim posjetima školi, ako ih uopće prakticiraju, roditelji opravdavaju silne izostanke svoje djece. Izmišljaju im kojekakve bolesti i odjednom su stručnjaci za medicinu. Ako bi se, ne daj Bože, sve te silne bolesti obistinile, ne bi bilo zdrave mladeži na svijetu trudi opravdati lijenost i nezainteresiranost svoga djeteta, koje i samo počne izmišljati neke dijagnoze. Jedanput je to bipolarni poremećaj, drugi put je to anksioznost, treći vrtoglavica i slabost i sve tako redom. Uglavnom, nije strah od škole, jer tko se škole boji još, tko ju ozbiljno shvaća. „Pa i ti nastavnici, ubogi i jadni, bez plaće i ponosa. Kad se ne znaju izboriti za sebe kako će učenicima prenositi hrabrost i poštenje”, kažu. Tako umuju mamini sinovi koji na spomen pojma otac promijene ploču i stanu surađivati s prosvjetnim osobljem koje više ne zna što učiniti s tim mladim ljudima koji nisu svjesni gubitaka i propuštenih prilika da se obrazuju i postanu bolji i društveno korisniji. „Ne, zašto bi se oni angažirali u neke volonterske aktivnosti, zašto bi oni radili za druge, neka drugi sami za sebe rade”, uskaču majke kad pedagog počne obrazlagati zašto je dobro da mladi korisno provode slobodno vrijeme, da susretnu ljude koji su

imali manje sreće od njih u svome životu, da provedu neko vrijeme s njima, da uvide koliko je dobro cijeniti sebe i svoje mogućnosti, da se osamostale i suoče sa životom. Ne, majke to ne dopuštaju! One opravdavaju cjelodnevno sjedenje pred računalom, buljenje u mobitel, jedenje nezdrave hrane, nespavanje po noći, spavanje po danu. Sve one to dopuštaju jer su to njihova djeca za koju ne žele da ikad odrastu. A onda kad im ta djeca stanu dijeliti pljuske pri prvom nemam, ne mogu, prešute te postupke, jer nije učestalo, samo ponekad. Djeca kojoj su sve dale, osigurale, odjednom postaju sebična, ne razumiju ne, traže i više nego roditelj može priuštiti. Kad ne dobiju što su navikla, onda krenu obračuni, nasilje i nerijetko odlazak od kuće uz ucjene i prijetnje. Da bi sakrile svoj neuspjeh, majke pravdaju, opraštaju, mole, ljube, a istovremeno nikako ne žele priznati sebi i svome djetetu da bi se trebalo ponašati sukladno godinama i vremenu. Ne žele mu dati priliku da se izgradi, da bude samostalan, svoj sa

Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije

Marijin prečisti zaručnik y Danijel STANIĆ danijel@svjetlorijeci.ba

Jedna od glavnih kreposti koje Crkva nalazi i naglašava u životu svetoga Josipa jest njegova čistoća. Ne misli se pritom, dakako, na njegovu čistoću ruku ili miris tijela – ta bio je drvodjelac, vjerojatno vičan i obradi drugih materijala poput kamena, pravi inženjer! Sveti Josip bio je prečist u svojoj spolnosti, velikom Božjem daru koji nas zahvaća, uvjetuje i utječe na naše djelovanje. Tako on nije bio samo poočim, otac koji „uskače” i štiti djecu kad se dogodi neko zlo u obitelji te ona ostane bez svoga oca. Josipu je Isus bio povjeren po milosti. On je bio djevičanski otac, kao što je i Marija bila djevičanska majka. Sveti Josip živio je s najljepšom ženom koja je ikad postojala. A ipak je sa svojom suprugom živio u čistoći. U umjetnosti se stoga ponekad prikazuje kao starac, ćelav i neugledan, kako bi se opravdalo njegovu čednost. No, zar je onda Mariji, milosti punoj, nedostajalo ljubavi prema njezinu Sinu ili mužu? Njegova duboka svetost života proizvela je u njemu ljubav na višoj razini. Nema većega džentlmena od svetoga Josipa! U svojoj poniznosti i poslušnosti prihvatio je Mariju kao svoju ženu i njezina Sina kao svoga vlastitoga. Jednako tako danas pravi muž treba prihvaćati suprugu uz Josipove misli: „Zar si baš meni povjerio tako krasnu ženu? Zar sam ja toga dostojan?” Sveti Josip, jednako kao i Marija, na Božji je poziv odgovorio potvrdno. Njegovo „da” poziva svakoga muškarca da se u svojim slabostima obrati Bogu i osloni se na njegovu pomoć. Kakav li je to brak bio, brak između najsvetije žene pod našim nebom i najvećega 40 svjetl ori jeci . ba

Murillo, Sveta obitelj (detalj)

muškarca koji je ikad kročio ovom Zemljom! Sveti papa Ivan Pavao II. čak je naglašavao kako je njihov brak bio jednako važan kao i Marijino djevičanstvo. I doista, ovaj je Čovjek vjere dostojno obavljao svoju zadaću koju mu je Bog povjerio. U svojoj poslušnosti i poniznosti sveti Josip brani i štiti svoju Svetu obitelj od svijeta i od grijeha. Origen je naučavao kako je Bog Mariju brakom s Josipom zaštitio čak i od Đavla koji je tražio Djevicu, a ne udanu, da joj proždre dijete čim se rodi. A Marija, Josip i maleni Isus živjeli su neobično običan život – i Sveto pismo naglašava kako je Marija brižno, u skrovitosti svoga srca, čuvala tajnu koja joj je povjerena (usp. Lk 2,51), a tako zasigurno i Josip. Tek je nakon početka Isusova javnoga djelovanja, 30 godina kasnije, bilo jasno da je Marija Bogorodica, Božja roditeljica. Sve do toga trenutka Isus je u zdravu obiteljskom okruženju napredovao u mudrosti i milosti kod Boga i ljudi (usp. Lk 2,40.52). Koliko je važno imati dobroga i pobožnog oca znao je dakle i Gospodin Bog. On je svomu Sinu i njegovoj majci Mariji

odredio najvećega i najboljeg zaštitnika. Gledajući židovsku tradiciju, prava kraljica nikad nije bila kraljeva supruga, nego njegova majka (usp. 1 Kr 2,19). Tako je i Marija, majka vječnoga kralja Isusa, doista i kraljica, koja je zavrijedila imati najboljega čuvara, koji je i sam bio iz Davidove kraljevske obitelji, kako potvrđuje Isusovo rodoslovlje u Mateja i Luke. Upravo iz toga razloga, pozivajući se na Josipovo kraljevsko podrijetlo, anđeo Gabrijel upozorava ga u snu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.” (Mt 1,20). I kao pralik svakoga oca, pravi model očinstva, sveti Josip trebao bi biti uzor svim očevima, supruzima, djedovima, kumovima... Naročito u današnje vrijeme, kad su mnoge obitelji razorene, brakovi uništeni, a mnogi životi djece ranjeni zbog nedostatka dobrih i pravednih muževa i očeva. Sveti je Josip dakle bio i pravi otac. A ipak u svojoj poniznosti dopušta Mariji da imenuje svoga sina Isusa, što je u židovstvu bio očinski privilegij. Je li on zbog toga manje muževan? Nipošto. Kako neki crkveni oci naglašavaju, Sveta obitelj bila je zemaljska slika Presvetoga Trojstva, u kojemu nijedna Božanska osoba nije manja ili veća od druge. Sveti Josip bio je na nižoj razini svetosti od Isusa i Marije (!), ali je upravo on bio glava Svete obitelji. U ovom se krije odgovor na mnoga pitanja današnjice, naročito o ravnopravnosti spolova. Nije Marija bila duhovni vođa Svete obitelji, nego Josip. A ipak nije narušeno Marijino dostojanstvo kao žene i kao majke. Podjela na uloge, raspoređene prema spolovima, zapravo otkrivaju ljepotu ako nema šovinizma. Uloga svetoga Josipa bila je dakle uloga svakoga muškarca. Da štiti, brani, proviđa, poučava, vodi i ljubi. A kad žena u svom životu dopusti nekom muškarcu da to čini, to nije zbog njezine inferiornosti. Ona tada svomu mužu dopušta da živi puninu ljubavi za svoju obitelj. A muž tek tada može živjeti puninu svoga poziva. Malo-pomalo može postati najbolja verzija samoga sebe.

Kronike kardinala Puljića Svjetlo riječi/KT

SARAJEVO – U Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, 7. veljače, predstavljen je triptih ukoričenih knjiga kardinala Vinka Puljića, vrhbosanskoga nadbiskupa. Knjige pod naslovom Vjera, Nada i Ljubav, predstavili su vojni biskup u BiH don Tomo Vukšić, provincijal hrvatskih dominikanaca o. Slavko Slišković i nekadašnji kardinalov tajnik vlč. Bojan Ivešić. Moderator programa bio je rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Josip Knežević. Kronike je prikupio vlč. Branko Jurić, a grafički oblikovao Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije. Pri obradi fotografija pomogao je Caritas Vrhbosanske nadbiskupije, dizajniranje naslovnica pripalo je Tomislavu Hačku,

a posao lekture i korekture s. Tereziji Antunović, s. Elviri Lovrić i prof. Zrinki Mandurić, te nadbiskupovim tajnicama. Na kraju se prisutnima obratio kardinal Puljić zahvalivši svima koji su bili uključeni u nastanak kronika, a posebno onima koji su ih pisali. Bili su to mons. Mato Zovkić, mons. Ivo Tomašević, pokojni Franjo Tomašević, Josip Grubišić, Željko Marić, Dubravko Turalija, Josip Tadić, Dragan Jurić, Josip Knežević, Oliver Jurišić, Davor Topić, Slaviša Stavnjak, Branko Jurić i Bojan Ivešić. „Kada sam čitao neke dijelove, naježio sam se što smo sve preživjeli. Neki su ožiljci ostalo. Ovo je kronika, uz ostalo, sigurno i strašno podsjećanje na sve to”, rekao je kardinal, te zaključio: „Nije bitna moja osoba, nego služba koju sam obavljao.” Predstavljanje je završeno zakuskom u bogoslovskoj blagovaonici.

Zabrana vjerskih simbola Svjetlo riječi

ŽENEVA – Švicarska je oduvijek bila poznata po svojoj neutralnosti, a građani Kantona Ženeve odlučili su sada uvesti posebnu vrstu neutralnosti zaposlenima u javnim službama. Novi zakon o sekularizmu koji je odobren na zasjedanju će, između ostaloga, zabraniti javnim službenicima nošenje vidljivih vjerskih simbola. Više od 55 % birača u ovom švicarskom kantonu je podržala novi zakon, čiji je cilj produbiti dijalog između vjerskih skupina i države te bolje definirati granice religijskoga izražavanja u javnoj sferi. Oni koji pozdravljaju ovakav zakon kažu kako će on pomoći u razjašnjavanju postojećih načela Ženevskoga ustava kako bi se zaštitila vjerska sloboda. Zakon je podržalo i nekoliko glavnih vjerskih skupina, ali mu se mnogi i suprotstavljaju tvrdeći kako će on imati diskriminatorski učinak te da je nova regulativa islamofobična jer će se na meti naći muslimanke koje nose hidžab. Pred ovim zakonom su već vidljivi izazovi i dvije žalbe koje su podnesene mogle bi blokirati usvajanje regulative. Jednu od žalbi podnijela je Ženevska evanđeoska mreža koja se protivi odredbi koja zabranjuje vjerska okupljanja u javnosti. Drugu žalbu je podnijela stranka Zelenih koja se protivi zabrani da državni službenici nose vjerske simbole u javnosti. Jedni su pak mišljenja kako je zakon u suprotnosti sa švicarskim ustavom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. ož u j a k 2 019.

Razgovor

TATIANA TAJČI CAMERON

IMALA SAM SNAGE RESETIRATI ŽIVOT Pogledala sam se u ogledalo i stvarno sam bila neprepoznatljiva onima koji su me znali sa stranica časopisa. U tom trenutku sam shvatila da je baš to bio moj najveći dotadašnji uspjeh – to što sam imala snage „resetirati” život. Trebalo mi je dosta dugo da osim fizičke promjene zaista napravim i onu unutarnju 42 svjetl ori jeci . ba

T y fra Janko ĆURO urednik@svjetlorijeci.ba

Danko Puttara

Tatiana Tajči Cameron rođena je 1970. godine u Zagrebu. Prve glazbene korake načinila je još kao djevojčica, nastupajući na glazbenim festivalima i kazališnim predstavama. Sa 17 godina debitirala je na hrvatskoj pop sceni, nakon čega slijedi nagli uspon njezine popularnosti, sve do početka profesionalne karijere u izdavačkoj kući Jugoton. Godine 1990. predstavlja Jugoslaviju na Euroviziji pjesmom Hajde da ludujemo. Na vrhuncu slave odlučuje se na životni preokret, seli u SAD i u New Yorku započinje školovanje na Američkoj glazbenoj i dramskoj akademiji. U vrijeme rata u Hrvatskoj pomagala je prikupljajući humanitarnu pomoć za potrebite. Istovremeno snima prvi album duhovne glazbe i zatim odlazi živjeti u Los Angeles. Tada upoznaje svoga budućeg supruga Matthewa Camerona, koji je nakon borbe s karcinomom preminuo 2017. godine. Danas je Tajči glazbenica i motivacijska govornica s brojnim nastupima u SAD-u i šire. Majka je trojice sinova (Dante, Evan i Blaise) i živi u Nashvilleu u saveznoj državi Tennessee. Vodila je i producirala TV emisiju Waking up In America (emisija o životnim prekratnicama). Pisala je za Huffington Post, održala TEDx govor u Cincinnatiju. ož u j a k 2 019.

Potpora višečlanim obiteljima Svjetlo riječi

BUDIMPEŠTA – Mađarski premijer Viktor Orban najavio je kako će mađarska vlada osloboditi plaćanja poreza na dječji dohodak majke s četvero ili više djece, s ciljem povećanja stope nataliteta u Mađarskoj. Kao dodatni poticaj ponudio je i smanjenje hipotekarnih plaćanja, državnu pomoć za kupnju većih obiteljskih vozila, uključio bake i djedove u plaćeni rodiljni dopust, te naveo opciju dnevne skrbi. Prema zadnjim podacima o stanju stanovništva u Mađarskoj stopa fertiliteta je pala na 1,45 djece po ženi, a da bi se populaciju smatralo održivom potrebna je stopa fertiliteta od 2,1 djece po ženi. Prema procjenama u Mađarskoj su tijekom 2017. godine rođene 94 tisuće beba, ali je umrlo skoro 132 tisuće ljudi. Za zemlju s manje od 10 milijuna ljudi, gubitak od 40 tisuća ljudi godišnje je velika prijetnja. Ako tomu dodamo i Sve više djece vojnika Svjetlo riječi

SVIJET – Protokol o sudjelovanju maloljetnika u oružanim sukobima koji su na skupštini Ujedinjenih naroda o pravima djeteta 2000. godine potpisale 153 države, nastoji suzbiti pošast „djece vojnika” koja se danas spominje na međunarodnoj razini. Ta pojava koju je papa Franjo nazvao strahotom i

48 svjetl ori jeci . ba

činjenicu da sve više mladih napušta zemlju u potrazi za boljim plaćama, onda to znači pogoršanje krize plodnosti. Državna tajnica za obitelj Katalin Novak izjavila je kako je povećanje broja rođenih vrlo teško jer je sve manje žena u reproduktivnoj dobi, a predviđanja govore kako će se u narednom desetljeću njihov broj smanjiti za još 20 % što znači da će se nacija osloniti na manji broj žena potičući ih na rađanje većega broja djece.

Premijer Orban je naglasio da Mađarska nije zainteresirana za jačanje svoje radne snage putem imigracija jer je Mađarska zemlja s najstrožom imigracijskom politikom: „Umjesto brojeva, želimo mađarsku djecu. Imigracija je za nas predaja.” Stopa plodnosti je općenito ugrožena u cijeloj Europi. Francuska i Njemačka su uvidjele da se njihove stope povećavaju primjenom sličnih poticaja kao što je ovaj u Mađarskoj. Takvi se poticaji ogledaju u poreznim olakšicama.

ropstvom, i dalje je prisutna u većini ratova u svijetu. Djeca se novače u Jemenu, Južnom Sudanu i Srednjoafričkoj Republici. Prema podacima Međunarodnog fonda Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF) u Južnom Sudanu se preko 19 tisuća maloljetnika koristi kao vojnike. Ujedinjeni narodi su od početka sukoba u 2013. godini oslobodili tri tisuće maloljetnih vojnika. UNICEF je zabilježio i

tri tisuće nemilih događaja u koje su u posljednje četiri godine bila uključena djeca, među kojima su ubojstva, sakaćenja, seksualno nasilje, otmice, napadi na škole i bolnice, te izostala humanitarna pomoć. Djeca se novače u sjevernoj Nigeriji, gdje je UNICEF uspio osloboditi 833 maloljetnika. Ona su novačena u Afganistanu i Siriji, te u svim ratnim okolnostima koje poznajemo. No, oni su vojnici i u zemljama o kojima se nikada ne govori poput Obale Bjelokosti i Liberije. Prema posljednjim podacima Ujedinjenih naroda u Somaliji je u 2017. godini unovačeno oko dvije tisuće maloljetnika. Na temelju međunarodnog sporazuma o pravima djece, svako dijete koje se nađe u ratu, u roku od tri dana mora biti predano Ujedinjenim narodima ili drugim nevladinim organizacijama.

Svjetski dan borbe protiv raka

Zdravstvo u FBiH y Nikolina MARČIĆ nikolina@svjetlorijeci.ba Prošloga je mjeseca diljem svijeta obilježen Svjetski dan borbe protiv raka koji ima za cilj ukazati kako su maligna oboljenja najveći problem današnjice u svijetu, ali i u Bosni i Hercegovini. Djelatnica Federalnoga ministarstva zdravstva u Bosni i Hercegovini Snježana Bodnaruk za radijsku emisiju Bosna Srebrena koju uređuju djelatnici Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi izjavila je kako je jedna od slabijih strana zdravstvenoga sustava u našoj državi izostanak prevencije od malignih bolesti koja se do sada, na razini Federacije BiH, provodila samo u okviru projekata, a ne kao sustavni i kontinuirani zadatak. Mnogi današnji pacijenti su tzv. internet liječnici jer se preko različitih web pretraživača informiraju o svojoj bolesti što je vrlo zbunjujuće i često otežavajuće prilikom kasnije posjete liječniku, a nisu rijetki ni sukobi s medicinskim osobljem. „I prije šire upotrebe interneta pacijenti su tragali za novim načinima liječenja svojih bolesti tražeći mišljenja uvaženih zdravstvenih stručnjaka, ali danas posebno treba biti pažljiv s informacijama pronađenim putem interneta jer često nisu vjerodostojne, određene metode su klinički testirane na malom broju pacijenata, a svaka bolest i pacijent je poseban i zaslužuje poseban tretman”, upozorava Bodnaruk. Financijskim analizama poslovanja javnih zdravstvenih ustanova utvrđeno je kako ukupna dugovanja iznose oko 269 milijuna KM koja imaju tendenciju

daljnjega rasta, a, prema riječima Snježane Bodnaruk, stanje je najgore u velikim bolnicama koje zbrinjavaju najteže slučajeve uz upotrebu suvremenih zdravstvenih tehnologija, kao i u domovima zdravlja koji već duži niz godina bilježe negativno poslovanje. Na pitanje koji je najveći problem u današnjem sustavu zdravstvene zaštite, a koji bi trebao doživjeti reformu, Bodnaruk ističe reformu financiranja sektora zdravstva, te stvaranje uvjeta za stabilan i održiv financijski sustav. Trenutno je najslabija karika neodgovarajuća reforma financiranja sektora zdravstva te upravljanje zdravstvenim ustanovama dok najjaču čine zaposlenici koji ustrajavaju i rade u takvim uvjetima. Ne smijemo zanemariti ni činjenicu kako je sve više prisutan trend migracija radne snage i to ne samo zbog plaće nego i zbog boljih uvjeta života. Bodnaruk tvrdi kako je aktualan i trend migracija osiguranika iz ekonomski slabijih u ekonomski jače županije radi ostvarivanja većega opsega prava iz obveznoga zdravstvenoga osiguranja. Građani Bosne i Hercegovine liječniku idu uglavnom kada su bolesni ili kada uvide da su sami postali nemoćni po pitanju svoje bolesti. Jedan od razloga za to je postojanje okolnosti koje otežavaju odnos između liječnika i pacijenta, a koje se ne mogu izbjeći. Na prvom mjestu je to neravnoteža stručnih informacija i kompetencija. Osim toga, različiti su stavovi i očekivanja pacijenata i

liječnika. Liječnici nerijetko „bježe u stručnost”, a pacijentima je potrebno razumljivim i jednostavnim jezikom objasniti sve što je vezano za njihovu bolest i liječenje. Osim stručnosti i liječničkoga iskustva, pacijentu je potrebno posvetiti vrijeme jer je ono najvažniji preduvjet za dobar odnos i uspješno liječenje. Na razni Federacije Bosne i Hercegovine više od 50 % uzroka svih smrti su kardiovaskularne bolesti, a nešto više od 20 % uzroka čine maligne neoplazme. Inače, masovne nezarazne bolesti, osobito kardiovaskularne, potom šećerna bolest i kronične respiratorne bolesti odnose najviše života u svijetu pa tako i u Bosni i Hercegovini. Najveći rizici po zdravlje, poput nezdrave prehrane, fizičke neaktivnosti, konzumacije duhana, alkohola i droga u kombinaciji s genetskim, fiziološkim i okolnim rizicima kojima su ljudi izloženi tijekom svoga života, nastanak i razvoj kroničnih nezaraznih bolesti čine neminovnim za veliki broj ljudi u svijetu. Kao prioritetna područja djelovanja u sustavu zdravstva Svjetska zdravstvena organizacija navodi: upravljanje, promociju zdravlja i prevenciju bolesti, zdravstvenu zaštitu, istraživanja, praćenja i evaluaciju. Za navedena područja definirane su prioritetne intervencije, a prevencija i kontrola zahtijevaju sudjelovanje svih sektora zdravstva i cjelokupnoga društva. Zdravstvo je društvena vrijednost, potreba i pravo, a ne kapitalno dobro i potrošna roba. Na kraju, terapija je poput odijela koje treba sašiti po mjeri svakoga pojedinca, a danas su mnogi pacijenti dobro obaviješteni, informatički pismeni, zahtjevni jer traže informacije o svojoj bolesti i liječenju. Takav pacijent je izazov za svakoga liječnika, stoga je nužno da zdravstveni sustav bude spreman organizirati se oko pacijenta i dati mu središnje mjesto. U suprotnom, kako će biti moguće pozivati se na Hipokrata? ož u j a k 2 019.

Pogled iskosa potrebe, a dok je bio na poslu, osigurao joj je brigu i njegu. Vrijeme je prolazilo, a bolest bez pauze i godišnjega odmora.

Radno mjesto – egzekutor U trenutku kad su razbojništva po našim gradovima u pol’ bijelog dana postala činjenica, a političari se grizu podlije nego inače, sluteći (kako nam potiho najavljuju mediji) novu recesiju, pa banalno proguta važno, poneka vijest nas ipak ponuka na razgovor, potakne na razmišljanje... y Viktorija BANIĆ viktorija.barbicbanic

ednu takvu priču pokušat ću vam prepričati u najvažnijim crtama. Poznavali se od rođenja – rođeni su u samo dan razlike, išli u isti vrtić, a primijetili jedno drugo tek u srednjoj školi i od tada postali nerazdvojni. Nakon diplome se vjenčali, ubrzo postali roditelji, a nakon rođenja drugoga djeteta,

50 svjetl ori jeci . ba

supruga se žalila na bolove u nogama i rukama. Život im je slomila dijagnoza malignoga oblika multiple skleroze. Toliko agresivna, da je u roku dvije godine ostala potpuno nepokretna. Suprug je svakoga dana vozio djecu u školu, na treninge, suprugu hranio, prao, pomagao joj da obavi sve životne

Gruba definicija Dvadeset godina! Djeca su već odrasla, kad su se supruzi pojavili novi simptomi i dodatno otežavali život. Odbijala je liječenje, molila da joj skrati muke, a on govorio da to ne traži od njega, da s tim ne bi mogao živjeti. Razumjela je, prihvatila njegovo objašnjenje. Prije dvije godine doživjela je moždani udar, imala je samo tri posto šanse da uopće preživi operaciju. Evo, dvije godine nakon toga ona je i dalje u komi, ali živa. Neobjašnjivo. Po reakcijama na dodire i razgovor zaključuju da čuje i da osjeća bol. Suprug je s njom barem dva puta dnevno. Priča joj o svemu, što djeca rade, kako napreduju, što planiraju, pušta joj najdražu glazbu. Otkad je u komi, nekoliko puta joj je srce stalo i da nije pod nadzorom, proglasili bi smrt. No da se u tom trenu ništa ne poduzme, bila bi to eutanazija nečinjenjem, smatra suprug i svejedno bi se osjećao kao sudionik u ubojstvu. Djeca su uz njega i daju mu snagu. Kaže da će za svoju suprugu napraviti sve što je u njegovoj moći i u moći današnje tehnologije da živi i nadat će se da će se jednoga dana i probuditi. Sad na kraju, da otkrijem i to, njezin je suprug jedan od najuglednijih hrvatskih liječnika, koji je svoju životnu bol godinama čuvao daleko od javnosti. Niti sad ova priča sigurno ne bi bila ovako objavljena da se nisu pojavili ljudi koji imaju drukčije mišljenje o njegovoj brizi za suprugu i koji smatraju da ona samo nepravedno zauzima mjesto drugim pacijentima u bolnici... Krenimo s grubom definicijom – koma je trajno vegetativno stanje, proglašava se ako ne dolazi do oporavka u roku od tri mjeseca (ako razlog nije trauma), očekivano trajanje života od tri do pet godina. Brojevi, nadalje, kažu da

ustrougarskim zaposjedanjem Bosne i Hercegovine 1878. nova je vlast, nakon 400-godišnje osmanske vladavine, donijela ambiciozan program preobražaja zemlje na društvenom, političkom, prosvjetno-kulturnom i gospodarskom planu. Iz Monarhije je pristiglo mnoštvo kvalificiranih kadrova različitih profesija (liječnici, arhitekti, strojarski i građevinski inženjeri, željezničari, umjetnici, učitelji, arheolozi, činovnici, poduzetnici) jer ih u zemlji uopće nije bilo. U razdoblju od četrdeset godina (1878–1918) među tisućama stručnjaka različitih profila, pristiglih iz Monarhije, djelovalo više od 50 arhitekata, među kojima i 19 iz čeških zemalja. Iz arhitektova života Među češkim arhitektima najistaknutije mjesto zauzima Karlo Paržik (Karel Pařík) koji je, zajedno s hrvatskim arhitektom Josipom pl. Vancašom, najviše radio u BiH. Njih dvojica dali su najveći doprinos europskom izgledu Sarajeva. Paržik se rodio u Welišu kod Jičina u Češkoj 4. srpnja 1857. godine. U Beču je završio srednju građevinsko-industrijsku školu, potom se upisao na Akademiju likovnih umjetnosti gdje je po-

No, i tako nedovršena zgrada djeluje snažno i impresivno, urasla je u stjenoviti krajolik i vizualno dominira okolicom hađao jednu od dvije Specijalne škole za arhitekturu, i to onu koju je vodio arhitekt Theophil von Hansen, profesor antičke i renesansne arhitekture, dok je na čelu druge bio Friedrich von Schmidt, profesor srednjovjekovne arhitekture. Obje su škole njegovale historicistički stil u graditeljstvu. 52 svjetl ori jeci . ba

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Arhitekt Karlo Paržik y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

Paržik je došao u Sarajevo 1884. i ubrzo se uključio s Josipom pl. Vancašom u gradnju sarajevske katedrale i glavne zgrade Zemaljske vlade. Obojica su tada na početku profesionalne karijere: on je imao 27 godina a Vancaš 25! U državnu službu stupio je 1886. godine. Bio je na čelu Odjeljenja za visokogradnju građevinske sekcije Zemaljske vlade s titulom glavnoga savjetnika. Nakon umirovljenja 1916. godine, ostao je u Sarajevu s obitelji, radio je kao arhitekt i predavao u Srednjoj tehničkoj školi. Od 1921. do 1937. bio je savjetnik pri Vrhbosanskoj nadbiskupiji za pitanja crkvenoga graditeljstva umjesto Vancaša koji je preselio u Zagreb. Tijekom toga vremena projektirao je uglavnom katoličke sakralne objekte. Paržik je zastupnik historicizma u arhitekturi. Između brojnih njegovih realizacija u Sarajevu izdvajamo: Zemaljski muzej, Narodno pozorište, Višu gimnaziju, Šerijatsku sudačku školu (danas Fakultet islamskih nauka), Srpsko-pravoslavnu školu..., a od sakralnih objekata Evangeličku crkvu (danas Akademija likovnih umjetnosti), Aškenašku sinagogu, crkvu sv. Josipa i kapelu na katoličkom groblju Stup. Izvan Sarajeva projektirao je crkve u dijecezanskim župama: u Rastičevu, Gornjem Hrasnom, Brčkom, Radunicama, Lukavcu, Bijelom Brdu, Ostrošcu, Ceru, Bijeljini,

Rankovićima, Solakovoj Kuli, Žabljaku, Tesliću, Uzdolu... Za bosanske franjevce radio je projekte uglavnom između dvaju svjetskih ratova. Po njegovu planu izgrađene su crkve u Uskoplju (1931), Vijaci (1926– 31), Osovi (1928–34), Olovu (1930– 36), Sivši (1931–38) i Foči kod Doboja (1933–42); realizirani su projekti za franjevački samostan na Plehanu (1932), kapelu u Zvirnjači (1931), gimnastičku dvoranu pri Franjevačkoj gimnaziji u Visokom (1935–36), župnu kuću u Svilaju (1926?); projektirao je dogradnju samostana u Tuzli (1906?), obnovu crkve u Kreševu (1924), adaptaciju crkve u Podhumu kod Jablanice (1925?), dogradnju i adaptaciju franjevačkoga samostana u Jajcu (1935), adaptaciju crkve u Suhom Polju (1927) te plan tornja župne crkve u Bugojnu (1936?). Ovdje predstavljamo neke od tih projekata. Paržikovi projekti Gospino svetište u Olovu (1930–36) podignuto je na mjestu glasovitoga olovskog prošteništa zapaljenog 1704. godine. S obzirom da je prostor u kamenom krajoliku, na uzvisini, arhitekt je korištenjem grubo tesanoga kamena uskladio građevinu s prirodnim stjenovitim okružjem. Crkva je jednobrodna s izduženom osnovom i križnim tlocrtom

Sjećanja

Ekshumacija franjevačkih grobova P

rije izvjesnoga vremena počela je ekshumacija grobova na zajedničkom kršćanskom groblju kod Marijin dvora. Preko pet desetljeća je prošlo, a da nijedna raka za svježi grob nije otvorena na tome groblju. Prvi grobovi datiraju prije nekoliko stoljeća, iz 16., a moguće i kojega još ranijega stoljeća. To zemljište, koje je vjekovima služilo vječnom počinku i miru ljudi, sada, nakon toliko stotina godina, poremećen je taj mir, jer je zemljište određeno za druge svrhe. I kao što je prije toliko stoljeća ljudska ruka otvarala na tom mjestu utrobu zemlje da u njoj sahrani mrtva ljudska tjelesa, tako isto sada ljudska ruka otvara te iste rake i vadi zemne 1. Franjevački samostan Kovačići 2. Zemaljski muzej 3. Staro katoličko groblje 4. Crkva sv. Josipa

ostatke preminulih ljudi. Kada to promatramo, sjeća nas na riječi: „Sjeti se da si iz praha, i da ćeš se u prah pretvoriti!” Nakon toliko vremena opet je sunčano svjetlo obasjalo mnogu suhu ljudsku kost iz toga vječnoga prebivališta. Mnogi od njih danas više nemaju nikoga svoga živoga pod ovim suncem. Niko ih više ne posjećuje, pali su u zaborav, kao da nikad nisu ni postojali. Takav je ovaj život. Lice kojemu je povjeren nadzor nad sadašnjim radnicima u tome groblju primijetilo je jedan zanimljiv, latinicom ispisani niski križ, na kome je pisalo: „Grobnica u kojoj pepeo braće redovnika franjevaca sahranjen počiva.”

4 2 1

Sarajevo 1956. 56 svjetl ori jeci . ba

Čim je to otkriveno, obaviješteni su naši franjevci, koji su danas izaslali arheologa i profesora Franjevačke gimnazije iz Visokog, vlč. fra Krunoslava Misila, da izvrši pregled i ekshumaciju. Imenovani profesor uz pomoć potrebnoga broja radnika odmah je počeo s radom oko ekshumacije. Kada je prevrnuo krst s natpisom, primijetio je na drugoj strani još jedan natpis: „J. N. R. J. (tj. Isus Nazarećanin, kralj Judeje), ponovljen 1818.” Taj natpis je bio znak kako je u tu grobnicu još jednom sahranjivano 1818. godine, dakle posljednji put prije 121 godinu. S obje strane toga križa nalazili su se još po jedan mali križ, ali bez ikakva natpisa. Križevi su odmaknuti, kao i kamenje kojim je grobnica bila oivičena, a zatim je otpočeto s kopanjem. Kada se kopanjem stiglo u dubinu od 80-90 cm, pokazao se prvi kostur sredovječnoga čovjeka koji je oko skrštenih ruku imao obavijenu krunicu s metalnim križićem u dobro očuvanomu stanju. Pored kostura nađeni su još i ostaci neraspadnutoga svećeničkoga odijela franjevačkoga reda. Kosti i svi ti ostaci su najpomnije izvađeni, a zatim je nastavljeno s kopanjem. Kada se stiglo u dubinu od preko 1,5 m, naišlo se na veliki broj kostiju, koje po svome izgledu i stanju kazuju da su tu položene mnogo ranije, nego bi mogao biti onaj ponovljeni iz 1818. godine. Položaj tih u dubljem sloju nađenih kostiju, njihova upadna poremećenost ukazuju na to da ti franjevci nisu umrli

prirodnom smrću, nego su morali biti sahranjeni u komadima – pogubljeni, posječeni. Glave odvojene od tijela, udovi ispremještani, govore tome mnogo u prilog. Pa i sam grobar, čovjek s dosta iskustva, sam je onako spontano uzviknuo: „Ovdje je morala raditi sjekira ili kakva teška oštra sablja!” Na ovo su svi prisutni umuknuli, a stručna prisutna lica, koja poznaju borbu, život i požrtvovni rad naših fratara u prošlim vremenima, značajno su se pogledala. I nehotice se čovjeku nameću misli iz prošlih vremena kada su naši fratri, čuvajući vjeru, plaćali to svojim životima. Iz vremena, kada je 1697. godine princ Eugen Savojski provalio u Sarajevo te ga opljačkao i spalio. I većina sarajevskih katolika, iz straha pred osvetom napustiše s princem Eugenom Sarajevo i naseliše se oko Peći u Mađarskoj. Samo franjevci ne napustiše svoga samostana i crkvice koji se nalazio na obali Vojvode Stepe, između Latinske i Ćumurije ćuprije, na desnoj obali Miljacke. Oni ne htjedoše pogaziti danu zakletvu, nego radije u obrani svoje vjere i rodne grude platiše svojim životima pred samostanom i crkvicom koji bijahu uništeni. Ali njihova mučenička krv nije ostala bez ploda i zahvale. Vjeru i narod očuvaše za što im je narod vječno zahvalan. Pošto su sve kosti izvađene, stavljene su u jedan naročiti, u tu svrhu napravljeni crni drveni sanduk s bijelim križem i prevezene u crkvu sv. Ante gdje će biti u naročitoj grobnici sahranjene. Istovremeno su prevezena i ona tri kamena nadgrobna križa. Božja providnost je htjela da ti naši ujaci nakon toliko vremena opet dospiju u svoju franjevačku crkvu za koju su živjeli i umirali i da tu, u Božjem miru, posjećivani dnevno od tisuće zahvalnih vjernika, dočekaju dan kada će svevišnji pred licem svih nas nagraditi njihova dobra djela. x Rudolf Zaplata Jugoslavenski list, 25. svibnja 1939. godine

Obljetnica smrti fra Lovre Milanovića Svjetlo riječi

U Tramošnici je 3. veljače obilježena obljetnica smrti Sluge Božjega fra Lovre Milanovića, svećenika Bosne Srebrene koji je upravo na taj dan 1807. ubijen u selu Turić. Zavjetnu misu u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja predvodio je župnik iz Šikare kod Tuzle fra Marko Lovrić. Među koncelebrantima bili su još domaći župnik fra Jozo Puškarić i vicepostulator kauze za proglašenje svetim fra Marijan Karaula te još šest svećenika. Zavjetna misa okupila je i velik broj hodočasnika, vjernika iz Bosanske Posavine. U homiliji je predvoditelj misnoga slavlja ustvrdio kako fra Lovrina mučenička smrt privlači i današnje moderne vjernike. Obljetnica smrti fra Vjeke Ćurića Svjetlo riječi

U četvrtak, 31. siječnja u franjevačkoj misiji Kivumu svečano je obilježena 21. obljetnica smrti misionara i franjevca Bosne Srebrene fra Vjeke Ćurića. Svetu misu predvodio je vlč. Cyril Uwize iz župe Muyunzwe u koncelebraciji 15 drugih svećenika među kojima su bili provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, dugogodišnji misionar u Ruandi salezijanac Danko Litrić, župnik župe Sokoline i Vrbanjci fra Juro Tokalić, te tajnik Provincije fra Damir Pavić. Na koncu svete mise svoje svjedočanstvo o fra Vjekinom životu ispričao je franjevac Florent Rugigana koji djeluje u susjednom Burundiju. Obilježavanje obljetnice nastavljeno je prigodnim programom na platou centra Fra Vjeko Ćurić kojega je pozdravnim govorom otvorio fra Ivica Perić, koji je nastavio fra Vjekino djelo u Ruandi. Uslijedio je bogat program tradicionalnih plesova, pjesama, poezije i scenskih izvedbi koje su pripremili učenici Centra. Na kraju su govore održali provincijal fra Jozo

Fra Lovro Milanović rođen je 1777. u Sarajevu. Ubijen je u 29. godini života dok je prolazio selom Turić prema Dubravama, gdje je službovao njegov stric fra Frano. Predaja kaže kako ga je osmanski vojnik ubio jer je pokraj njega projahao na konju, a nije sišao s njega. Danas se na mjestu njegove smrti nalazi spomen kapelica, dok je fra Lovro pokopan na groblju u Turiću. Onamo vjernici hodočaste naročito posljednje nedjelje u kolovozu, na Lovrinu mladu nedjelju. Marinčić i otac Eugene Dushimimana. Istoga je dana u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osovi kod Žepča upriličen prigodan program sjećanja na fra Vjeku Ćurića. Sveto misno slavlje tom prigodom predvodio je fra Ivica Vidak, župnik iz Sivše. Fra Vjeko Ćurić rođen je 26. travnja 1957. u Lupoglavu kod Žepča, župa Osova. Bio je član Franjevačke provincije Bosna Srebrena, a kao misionar odlazi u Ruandu 1983. tijekom rata 1994. godine većina svećenika misionara napustila je zemlju, ali fra Vjeko je ostao i pomagao, izlažući tako i vlastiti život. Ubijen je 31. siječnja 1998. u glavnom gradu Kigaliju. Pokopan je u mjestu Kivumu, u župnoj crkvi koju je s vjernicima sagradio.

ož u j a k 2 019.

Provincijal u Australiji Pobačaj dopušten do rođenja Svjetlo riječi

ALBANY – Senat američke savezne države New York ovoga je tjedna izglasao novi zakon o pobačaju koji dopušta ubojstvo nerođene djece, sve do trenutka rođenja. Republikanska većina u oba doma New Yorka do zadnjeg je trenutka priječila usvajanje ovoga zakona. Ipak, u prijevremenim izborima u studenom 2018. godine demokrati su u oba doma osvojili većinu. Potom je guverner New Yorka Andrew Cuomo proglasio novi zakon o pobačaju. Prema njegovim riječima, na ovaj je zakon osiguran čak i ako bi trenutno konzervativno usmjereni Vrhovni sud SAD-a poništio zakon iz 1973. koji dopušta pobačaj. Biskupi savezne države New York odmah su ga osudili. U izjavi su novi zakon nazvali tužnim poglavljem zaštite 90 godina Vatikana Svjetlo riječi

RIM – Najmanja država svijeta 11. veljače navršila je 90 godina postojanja. Neponovljivi Vatikan ili službeno Država Vatikanskoga Grada stvoren je 1929. godine Lateranskim ugovorom kao nasljednik nekoć moćne Papinske Države. Ova apsolutistička monarhija kojoj je na čelu Rimski biskup, papa, ima veličinu 0,44 km2, a osim glavnoga teritorija ima i nekoliko građevina koje imaju eksteritorijalni status, poput bazilike svetoga Pavla izvan zidina.

Najviši vrh Vatikana nije nikakva planina, nego križ, i to onaj crkveni križ na vrhu kupole bazilike svetoga Petra.

ljudskoga života. Ipak, opovrgnuli su navode da će guvernera Cuoma ekskomunicirati iz Katoličke Crkve. Ovaj zakon u New Yorku dopušta ubojstvo nerođene djece do devetoga mjeseca ako je ugroženo zdravlje majke ili ako se čini da se dijete ne može samostalno održati na životu. Nisu određeni detalji o tomu što se podrazumijeva kao životna ugroženost majke. Do ovoga je trenutka pobačaj bio dopušten do 24. tjedna trudnoće, osim u slučaju da je ugrožen život majke. New York pripada skupini američkih saveznih država s najviše zabilježenih pobačaja. Tijekom 2016. godine bilo je čak 82 189 registrirane ubijene nerođene djece. Predviđa se da bi od sad doktori i medicinske sestre koji ne budu htjeli provoditi ubojstvo nerođene djece mogli biti u opasnosti da izgube radno mjesto. Točka najniže nadmorske visine nalazi se na grobu, i to na mjestu gdje je ukopano tijelo svetoga Petra, ispod glavnoga oltara istoimene bazilike. Od stanovnika, kojih nema ni tisuću, nisu svi biskupi, svećenici ili redovnice. Ima među stanovnicima i mladih ljudi i obitelji s malom djecom. U Vatikanu također postoje supermarketi, apoteke, pošta, banka, podzemna garaža, knjižnica, kino dvorana, a tu su i čak dva kafića, od kojih jedan stoji na krovu bazilike svetoga Petra. Ondje postoji i radijski studio koji ne emitira signal lokalne radio postaje, nego se emitira u cijelomu svijetu – uz to jednu tiskaru, oko 30 asfaltiranih ulica, a u cijeloj je državi ograničenje brzine na 30 km/h. Suverenost Vatikana potvrđuju vlastita himna, zastava, kovanica Eura, registracijske tablice za aute i 14 metara visok zid koji ga omeđuje. Bez obzira na različitost podrijetla njegovih stanovnika, ipak je 100 % stanovništva katoličke vjeroispovijesti. Naveli smo ovdje tek nekoliko od vrlo zanimljivih činjenica o gradu-državi u srcu Italije koja je, dakle, nedavno navršila 90 godina.

FIA / Svjetlo riječi

AUSTRALIJA – Početkom veljače provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić boravio je u bratskom posjetu svojoj subraći koji pastoralno djeluju u Australiji. Tom je prilikom 9. veljače u crkvi sv. Augustina u Canberri predvodio misno slavlje uz proslavu bl. Alojzija Stepinca, nebeskoga zaštitnika Hrvatskoga katoličkog centra u Canberri, gdje je kao voditelj misije djelatan fra Miroslav Jelić. Misnom slavlju nazočili su brojni vjernici hrvatskih korijena koji danas žive i rade u svim krajevima Australije te nekolicina diplomatskih dužnosnika. Predvoditelj misnoga slavlja fra Jozo u svojoj je propovijedi posvijestio stvarnost mučeništva krvlju, ali i nutarnjeg mučeništva kada čovjek svojim životom svjedoči za istinu i pravdu, slijedeći vlastitu savjest. Nakon što je po završetku misnoga slavlja kod kipa bl. Alojzija izmoljena molitva za njegovo proglašenje svetim, druženje je nastavljeno u prostorijama HKC Canberra. Sutradan je provincijal posjetio i HKC Wollongong, predvodeći misno slavlje s tamošnjim vjernicima i njihovim dušobrižnikom fra Ivom Tadićem. Provincijal fra Jozo potom se 11. veljače susreo s franjevcima Bosne Srebrene djelatnima u hrvatskim katoličkim misijama u Australiji. Susretu su nazočili fra Miroslav Jelić (Canberra), fra Davor Dominović (Brisbane/Gold Coast) i fra Ivo Tadić (Wollongong), a opravdano je izostao fra Nikica Zlatunić (Adelaide).

ož u j a k 2019.

eđu talijanskim franjevcima koji su djelovali u Bosni posebno se ističe fra Jakov Markijski (Jacobus de Marchia odnosno Giacomo della Marca). Rođen je u mjestu Monteprandone na početku devedesetih godina 14. stoljeća, vjerojatno 1394, a umro u Napulju 1476. Završio je studij prava i neko vrijeme djelovao kao sudac. God. 1416. napušta službu i počinje franjevački novicijat u Assisiju. Nakon završenoga studija teologije zaređen je za svećenika 1422. Poslije toga djeluje kao misionar i inkvizitor u Bosni, ali i u Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj. Bio je i suradnik Ivana Kapistrana u misijama po Slavoniji i Srijemu. Godine 1432. i 1433. bio je gvardijan dubrovačkoga samostana Male braće, zatim i vizitator kod dubrovačkih franjevaca, a od 1435. do 1438. bio je vikar Bosanske vikarije. Sjećanje na fra Jakova Markijskoga, koji je u međuvremenu proglašen i svetim, još i danas se njeguje u Bosni, posebice u župi Deževice kod Kreševa. God. 2016, u izdanju KBF-a iz Sarajeva i župe Deževice, objavljen je i zanimljiv zbornik pod naslovom Jakov Markijski i njegovo djelovanje u Bosni. Zbornik sadrži desetak priloga u kojima je riječ o društveno-političkim i vjerskim prilikama u Bosanskom kraljevstvu za vrijeme fra Jakovljeva djelovanja, o velikanima franjevačke opservancije (među kojim fra Jakov zauzima jedno od važnijih mjesta), o životu i djelovanju fra Jakova Markijskoga, o svetom Jakovu Markijskome u predajama i legendama itd. Spisateljska djelatnost Fra Jakov Markijski dolazi u Bosnu na poziv kralja Tvrtka 1435. godine i iste te godine biva biran za vikara Bosanske vikarije. Odmah po izboru provodi u vikariji reforme u duhu opservantskih regula. Imao je u tome podršku i pape i generala Reda, ali ipak nije drugi put 60 svjetl ori jeci . ba

Književnost bosanskih franjevaca

Dijalog protiv manihejaca u Bosni y Ivo PRANJKOVIĆ ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

biran za vikara najvjerojatnije (i) zbog strogosti kojom je provodio reforme. God. 1439. vraća se u Italiju i u rodnom mjestu podiže samostan sv. Marije. Spisateljskom djelatnošću fra Jakov se bavio potkraj života, između 1463. i 1473. U knjižnici spomenutoga samostana u njegovu rodnom mjestu čuva se katalog njegovih rukopisa pod naslovom Tabula librorum. Najpoznatiji je među njima te za Bosnu i bosanske franjevce svakako najrelevantniji spis Dialogus conra Manicheos in Bosnia (Dijalog protiv manihejaca u Bosni). Spis je nastao oko 1470. godine i u njemu je riječ o tome što kažu autoriteti „u raspravi između rimskog kršćanina i bosanskoga patarena”. Drugim riječima, vodi se dijalog između rimljanina (tj. kršćanina Rimokatoličke vjere) i krivovjerca (tj. pripadnika Crkve bosanske). Osobito su vrijedni pozornosti oni dijelovi toga spisa u kojima je riječ o krštenju i o braku. Kad je riječ o krštenju, obojica priznaju jedno krštenje i smatraju da je u njemu sadržano spasenje te vjeruju da je jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje. Slažu se i u tome da je Krist kršten pravim krštenjem. Budući da je Krist bio kršten vodom, rimljanin smatra da krštenja i nadalje treba obavljati

vodom. Bosanski krstjanin međutim smatra da krštenja treba obavljati knjigom. Naime to što je Krist kršten vodom za njega nije dostatan argument u prilog tvrdnji da krštenja i nadalje treba obavljati vodom, pa pita rimljanina zašto se onda ne bi vršilo i obrezivanja jer Krist je bio i obrezan. Rimljanin odgovara da je Krist „učinio kraj obrezivanju”, a da je krštavanje naložio riječima Krstite (sve narode) u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Bosanski krstjanin na to uzvraća da je Ivan Krstitelj rekao kako on krštava vodom, a da će (podrazumijeva se) Krist i njegovi učenici to činiti drugačije. Rimljanin odgovara da je Ivan rekao kako on krštava samo vodom, a da će Krist krštavati i Duhom Svetim. Krivovjerac zatim citira mjesto iz Ivanova evanđelja u kojem se kaže: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni”, a to bi trebalo značiti da se vode shvaćaju kao nauk Duha Svetoga. Rimljanin odgovara da je Ivanovo krštenje ujedno bilo i Kristovo krštenje, „jer se za njega pripremalo”. Krivovjerac na to pridodaje: „Ono što se kupa to se krsti, dakle i životinje i ptice se krste”. Rimljanin odgovara da se po toj logici, ako se krsti knjigom, krste konji i magarci koji nose knjige. Između rimljanina i krivovjerca još su veće razlike u shvaćanju braka.

Svijet fotografije

Fotografije pune emocije Kada govorimo o dokumentarnoj fotografiji, obično mislimo da ona podrazumijeva savršenu ekspoziciju i svjetlost, ali ono što čini jednu fotografiju cjelovitom i dobrom nisu samo tehničke mogućnosti našega fotoaparata nego i naša sposobnost da uočimo i reagiramo kada vidimo određenu situaciju ili osobu te to uspijemo zabilježiti. y Dijana MUMINOVIĆ dijana.mumin@gmail.com

otografirate ili profesionalnim fotoaparatom ili mobitelom, a želite naučiti fotografirati, najvažnije je primijetiti ono što vam privuče pozornost. To je, zapravo, put prema postajanju dobrim fotografom. Kada se na natjecanjima bira najbolja fotografija, u njoj se traže svi elementi – kompozicija, svjetlost, trenutak... Međutim, tijekom rasprave između savršeno eksponirane fotografije i one s malo lošijom tehničkom kvalitetom, a boljim trenutkom, odnosno emocijom, druga fotografija uvijek ima prednost. Zašto? Važna je poruka Kao primjer navodim knjigu s pocijepanim koricama koja nije nimalo privlačna, ali otvorivši je uočimo toliko zanimljivosti zbog određenoga karaktera ili mjesta koje nas na nešto podsjeća, pa 62 svjetl ori jeci . ba

čak i na nas same. Tada nam njezine korice više nisu ni važne jer nam je draža srž priče u njoj. Uzmemo li knjigu s potpuno novim koricama, a u njoj primijetimo pola pocijepanih listova ili vodom razmazanih riječi, možemo samo nagađati što je pisac napisao, ali ne znamo cijelu situaciju. Slično je i s fotografijom. Možemo imati savršenu ekspoziciju, kao na primjer savršenu naslovnu stranicu knjige, ali ako nemamo emociju, odnosno srž, fotografija kao da i ne postoji. To se događa zato što smo ljudi kojima su najbliži, najpoznatiji i najprepoznatljiviji ljudski osjećaji. Čak i kada reagiramo na fotografije životinja, sviđaju nam se jer se čini kao da oponašaju emocije ljudskoga bića. Kod dokumentarne fotografije nastale u svakodnevnom životu ili tijekom određenih događaja, uvijek treba

postojati njezin osnovni element – emocija. Ona ne mora nužno biti tužna, nego u skladu s događajem koji fotografirate. Kada smo je zabilježili, postajemo sigurni da će biti prenesena na promatrača, pa bih zbog toga dokumentarnoj fotografiji dala drugo ime – skup osjećaja zamrznutih našim fotoaparatima. Jedna od najpoznatijih povijesnih fotografija je ona koju je snimila Dorothea Lange kada je fotografirala majku imigrantkinju s djecom. Potom Sally Mann koja je cijeli život fotografirala članove svoje obitelji. U svomu je dokumentarnome filmu rekla kako ponekad sitne greške tijekom izrađivanja pomognu da fotografija dobije oblik i jačinu. Drugim riječima, fotografija možda nije tehnički savršena, ali je savršena u svom kontentu – emociji. Prema mišljenju fotografa Henrija Cartier-Bressona, najdublje su fotografije one koje imaju odlučujući trenutak – kada se događaj, okruženje i gestikulacije subjekta podudaraju kako bi stvorili njihov potpuni izraz. Sjećate li se svoje prve fotografije? Zašto ste je snimili? Što ste točno na njoj vidjeli? Neku zanimljivu osobu ili cvijet? Što vas je potaknulo na to da je snimite? Presudan trenutak Sjećam se trenutka koji je bio presudan za početak moje fotografske karijere. Vozila sam se malim gradom u Americi u kojemu su, za razliku od naših bosanskohercegovačkih gradova, ulice puste što me često zbunjivalo u mojoj viziji fotografije. Bila sam mišljenja da su fotografije pune života, a ja ih u tom gradu nisam pronalazila. Sve dok nisam zabilježila trenutak nečijega života. Dugo sam vozila i u trenutku kada sam pomislila odustati, na putu prema kući ugledala sam majku iz Burme koja je u neobično umotanoj marami nosila bebu. Tada sam zabilježila svoj prvi trenutak, ali i trenutak nečijega života – emociju koju je ta žena, pored bebe, nosila na svojim leđima.

Skupljajući zalaske sunca

Voljeti do boli y Elvira KOIĆ

psihijatrijsku ambulantu ljudi dolaze zbog različitih problema. Često je to trenutak kada više ne mogu sami savladati iscrpljujuću unutrašnju patnju koja im remeti neki od važnih životnih područja, radnu ili školsku efikasnost, odnose s drugima, svakodnevni život, hranjenje, spavanje, osjećaj gubitka životne snage. Patnja umara i iscrpljuje, psihički i tjelesno. Tjelesna bol se jasno određuje uzrokom, a dovodi i do psihičkoga lošeg osjećanja. Psihička, duševna patnja ili „duševna bol” može postojati i bez postojanja očitoga tjelesnoga uzroka, iako ga može izazvati. To je mučan osjećaj kojim se različito opisuju uglavnom negativne emocije. Takvi su na primjer

64 svjetl ori jeci . ba

osjećaji potištenosti, jada, tjeskobe, ustrašenosti, žalobnosti, neraspoloženja, nezadovoljstva, nemogućnosti uživanja, osjećaj smanjenja životne radosti. Ponekad je to osjećaj razočaranja, stida, uznemirenosti, srdžbe, ogorčenosti, osjećaj „povrijeđenosti osjećaja”, krivnje, frustracije, neuzvraćene ljubavi. Doista je moguće voljeti toliko da zaboli srce, a što se može objektivno i dokazati internističkom obradom (tzv. „sindrom slomljenoga srca”). Osjećaj patnje Nije lako opisati osjećaj patnje, niti ga je lako procijeniti. Psihijatar ili psiholog pokušava odrediti takozvane „parametre

emocija”. Pri tome se prvo procjenjuje kvalitativno, tj. opis osobe i značaj koji ona pridaje upravo tom osjećaju i stanju koje izaziva. Ne reagira svatko jednako, već je odnos prema svemu izrazito osoban, subjektivan. Zatim se pokušava odrediti kvantitetu, tj. objektivni utjecaj koji osjećaj patnje ima na ostale psihičke funkcije poput pažnje, opažanja, svijesti, mišljenja, koncentracije, volje ili na objektivne tjelesne manifestacije tih emocija, koje su zapravo popratne pojave, kao što su disanje, rad srca, glavobolja, vid, bolovi kralježnice. Procjenjuje se koliko osoba trpi zbog osjećaja patnje, koja ometa u svim aspektima života, zahtijeva dodatnu energiju u njezino otklanjanje ili potiskivanje i ulaganje dodatnoga napora kako bi se obavile neke uobičajene dnevne aktivnosti, navike, hobiji, rutinski radni zadaci. Procjenjuje se uzrok patnje, koliko osoba trpi, dinamika patnje i njezino trajanje. Ponekad je uzrok patnje traumatsko iskustvo, neki neugodan događaj, najčešće neki gubitak ili povreda vrijednosti u koje se „emocionalno investira”, „naveže”, tj. uloži emocije, nade, želje „cijeloga sebe”. Takvi događaji modeliraju doživljavanje kod svih, a patnja osobito dolazi do izražaja. Drugi put je to neka frustracija, nemogućnost promjene neke situacije ili nemogućnost dosezanja željenoga objekta ili okolnosti. Osobe čije su ličnosti neurotski strukturirane doživljavaju jače i trajnije smetnje nego bi se očekivalo u odnosu na uzrok. Takozvani „zdravi neurotici” zapravo stalno pate zbog nečega bez obzira na to mogu li utjecati na događaje. Oni pate zbog bubuljice, kilograma viška ili manjka, zbog toga što im je koža prebijela ili pretamna, pate zato što se zacrvene kada im je neugodno, pate jer kasne ili su došli prerano, jer je previše sunčano ili previše hladno, jer pada kiša, jer se klima promijenila, jer su se kitovi nasukali, jer umiru ribice koje stvaraju koraljne otoke, zbog pravde i

Polja i visoravni – CERNIČKO POLJE

Malo polje u istočnoj Hercegovini Cerničko polje je malo kraško polje s površinom od 5,5 km2, s prosječnom nadmorskom visinom od 816 m. Polje je tijekom povijesti mijenjalo svoje ime, te se nekada zvalo Stepensko-Kuljsko polje i kasnije Cerničko polje. y Dalibor BALLIAN ballian.dalibor

amo polje smješteno je južno od Gacka, na nekih 13 – 14 km, a prostire se pravcem zapad jugoistok. Okruženo je planinama Bjelasnicom i Babom sa zapada i sjevera dok se jugoistočno i južno otvara pobrežju koje vodi prema granici s Crnom Gorom. Naziv je dobilo po malom mjestu Cernica, dok se u polju u srednjem vijeku nalazilo značajno naselje poznato kao Ključ, a u njemu je bila smještena riznica hercega Stjepana Kosače, zbog njegove nepristupačnosti i neosvojivosti. Pored Cernice danas u polju nalazimo i naselja Zagradci i Stepen. Kao i sva ostala kraška polja i ovo je plavno, ali samo djelomično, te plavna površina iznosi 1,86 km2, najčešće tijekom zime i ranoga proljeća kada su padaline obilnije. 66 svjetl ori jeci . ba

Geološka raznolikost Geološki je polje nastalo prije 30 – 40 milijuna godina alpskom orogenezom, uz kasnije djelovanje i oblikovanje polja lednicima s Bjelasnice i Babe. Oko samoga polja nalazimo i teže rastvorive vapnence, u većini slučajeva jedre vapnenace, koji pokazuju geološku raznolikost. Na manjim površinama polja nalazi se neogeni sediment koji je nastao prije 12 – 30 milijuna godina, a gradi nepropusnu podlogu za vodu što dovodi do plavljenja. Pravac pružanja polja je dinarski, a polje karakterizira podzemna kraška hidrografija jer se nalazi u najznačajnijem bosanskohercegovačkom hidrosustavu s velikom količinom padalina što se

Grad Ključ spominje se 1426. godine kao prijestolnica bosanskoga velikog vojvode Sandalja, a zatim hercega Stjepana i njihovih sinova. Turci su Ključ zauzeli tek 1468. godine. Padom pod Turke ovaj dio Hercegovine postaje periferan i gubi na značenju. Padom pod Osmansko Carstvo, lokalno stanovništvo se iseljava, a polje je mjesto čestih sukoba i buna. Starosjedioci napuštaju niska staništa i naseljavaju se u brda i planine. Ključ je bio has (vlasništvo) hercegovačkoga paše, sjedište vojvode, sjedište janjičarskoga serdara, sjedište dizdara, kadije i drugih velikodostojnika, a 1687. godine postao je sjedište Kapetanije, da bi kasnije bio razoren i napušten.

otaknut od Gospodina sveti je Franjo odlučio popraviti crkvu, ne shvaćajući u početku da se poziv odnosio na temeljnu promjenu njegova života, ali i duhovo popravljanje sveopće Crkve. Zahvaćen snagom Duha Svetoga gorljivo je živio evanđelje i ubrzo oko sebe okupio brojne sljedbenike. Neoženjeni muškarci su mu se pridružili i tako je nastao Prvi franjevački red. Djevojke koje su osjetile poziv pridružile su se svetoj Klari i tako je Crkva dobila Drugi franjevački red. Potaknuti Franjinim primjerom mnogi oženjeni i udati pojedinci htjeli su pristupiti u Prvi ili Drugi red. Kako bi se sačuvala svetost braka, a ipak omogućilo obiteljskim ljudima živjeti Franjinu duhovnost, nastao je Treći red ili ispravno rečeno Franjevački svjetovni red (Ordo Franciscanus Saecularis – OFS). Njegovi članovi dakle u svijetu žele živjeti evanđelje po primjeru svetoga Franje, graditi bolji i pravedniji svijet, ljubiti sve ljude kao svoju braću i u svemu stvorenom otkrivati ljubav Stvoriteljevu. Članovi OFS-a žive okupljeni u mjesna bratstva u franjevačkim župama ili pri franjevačkim samostanima. Sva mjesna bratstva u provinciji Bosni Srebrenoj čine Bosansko područno bratstvo a skupa s bratstvima iz hercegovačke provincije činimo Nacionalno bratstvo OFS-a BiH. Skupa sa nacionalnim bratstvima svih zemalja dio smo Međunarodnog bratstva OFS-a. Treba naglasiti da se ne radi o nekoj laičkoj ili građanskoj udruzi, niti je u pitanju još jedna od mnogih molitvenih skupina, nego da je to službeni Red Katoličke Crkve koji ima svoje Pravilo odobreno od svetoga oca pape i koji postoji preko 800 godina. Povijest Franjevačkoga svjetovnoga reda u Bosni je duga, ali nažalost i teška, kao što je i povijest ove zemlje. Tu povijest su obilježili mnogi ratovi i stradanja, ali puk na ovim prostorima je ostao i opstao uz svoje fratre. Bosansko bratstvo nosi ime Kraljica Katarina. Odlučili smo naše bratstvo nazvati po tom svijetlom liku iz naše povijesti, jer je i 68 svjetl ori jeci . ba

Franjevačka obitelj: Franjevački svjetovni red

Franjevaštvo i za vjenčane y Marijan BEGIĆ

sama kraljica iako plemićkog porijekla živjela skromno kao član Franjevačkoga svjetovnog reda. Njezina dobrota i dalje živi u narodnoj predaji i pjesmama. U franjevačkom redu je častimo kao blaženicu, moleći se da bude dignuta na čast blaženice i svetice sveopće Crkve. Rekli smo već da je povijest Trećega reda vrlo duga, da seže u daleku prošlost. Mnoga bratstva Bosne Srebrene nastajala su, zatim nestajala, pa se ponovno obnavljala. Bratstvo Franjevačkoga svjetovnog reda u Tolisi naše je

Franjevački svjetovni red, Bistrik 1921.

najveće i najstarije bratstvo. Prošle je godine proslavilo 130 godina neprekidnoga rada. Naglašavamo kako ima i starijih bratstava, ali ovo radi i postoji neprekidno od 1888. godine. Trenutno stanje OFS-a Protekli rat ostavio je strahovite posljedice. Prije rata u našoj provinciji imali smo 56 mjesnih bratstava s preko četiri tisuće aktivnih članova. Prema najnovijim podacima imamo 32 mjesna

Roditeljima i djeci

T s O IV j l p R t S i križ

y s. Jelena ANTOLOVIĆ

Već sam u siječnju čula da se nek i ljudi žale kako Crkvi koja je kao ustanova iza Njega ostala će korizma biti duga. Pomislila i živi, sam da danas u Cr- kao najveć a institucija na svijetu već dvije kvi netko odlučuje trajanje kor tisuće izme, pokušavajući godina? Kakva je mudrost u tome križu se prilagoditi ljudima, ne bi mo za svakožda trajala duže od ga čovjek a koji u njega gleda i ostavi ma četiri dana da damo spomen na lo vremeIsusovih četrdeset na da pro misli? Ta mudrost koju će nam dana posta. donijeti razmišljanje o križu u ovoj korizm I to bi nam možda bilo previše pa i, i to za sva koga bi već uočnicu od nas kršćan ina, za dijete i odrasloga svakog počeli slaviti uz hranu i piće. Jed au nostavno, mi danas skladu s njegovom dobi, ako joj damo ma teško čekamo. Ne odgajamo se da lo vremečekamo. I mi, dana. Mudro st je ta koja neće učiniti da pos nas odrasle srednje dobi, koji tren tanemo utno kao roditelji pametnjak ovići koji ćemo drugima prosipa ili odgojitelji učimo nove narašta ti pamet. je ne znamo čekati. Razmišljan je o križu donosi nam snagu za Onda donekle razumijemo dijete svakodpa mu ne dopušta- nevne naš e teškoće. One teškoće koje će mo da u svojim zahtjevima i najma dočekati nje čeka. nas i našu djecu kada dođe za Znanstvena istraživanja ljudsko to vrijeme. Izdaje, ga ponašanja laži, bolest i sm rt nikoga ne zaobilaze. Isus nas pokazuju nam koje su najgore pos uči ljedice toga – sve da budemo otporni i da iz teškoća učimo. manja otpornost na stresne situ Imamo acije. To se poseb- pravo na suze i jauke, ali moramo znati odb no dramatično osjeti kada nam olovati se događaju teške kako treba sve što nas pogodi. životne situacije kao što je bolest voljenih osoba ili Učimo dijete od malena da ček iznenadna smrt nekoga nam blis a. Malim korakoga. Nismo u sta- cima sa što manje drame koja često dolazi i nju čekati da proces boli, koji mo od nas ra biti dugotrajan, odraslih mis leći da nešto dobro ne radimo ako završi svoj tijek i da ponovno kre u što nemo s novim spo- kraćem rok u ne ispunjavamo želje. Neka ček znajama koje su se rodile iz velike a dok boli. Ne možemo skupi novac za željenu igračku. Pričekajmo čekati jer smo naučeni da silimo dok se da sve završava od- ručak sku ha. Pričekajmo dok ljudi iziđu iz mah na naš zahtjev. crkve da se ne gur am o. Pričekajmo strpljivo u redu u Skraćuje se sveta misa, koncerti trgoviklasične glazbe, ni. Učimo dije te na čekanje od malena, i sponta kazališne izvedbe... Nemamo strp no, ljenja polako i str- najprije u kratkim, a zatim u sve većim pljivo graditi prijateljske i bračne vre me nodnose, nego pre- skim odm acima. kidamo odmah kada nam se uči ni da ne ide. Ne da Ova korizma neće nam biti nik nam se čekati dok nam netko ispr akva vježba čeiča svoju priču do kanja ako u njoj ne bude nešto drukčije od kraja. Ne pravimo jela koja zahtije ostatvaju dugu izradu, ka godine. Osim odlazaka na križni put odr nego uzimamo recepte gdje piše ecimo da je brzo gotovo. se nečega kako bi nam to vrijeme bilo dru Mudru izreku strpljen spašen ne kčije od možemo očekivati ostatka god ine i kako bi nas nešto napominja da dijete razumije, ali nije dobro lo da ako njezinu istini- je to posebn o vrijeme. Dobro je da ono čega tost nije spoznao ni odrasli koji smo se odgaja pa na taj na- odrekli zna ju oni s kim se družimo kako bi čin odgojno ne utječe na svoje dije u trenute. cima kada nam dođe da odustan U korizmi tijekom dugih 40 dan em o ma lo obzira i a imamo priliku srama nas pod ržalo da ustrajemo. učiti mudrost križa. Zvuči kao zag onetka kada kažeOvoga puta predlažem jedan kre mo mudrost križa. Kakva je mudro ativni rad koji st u križu ako vi- mogu raditi odrasli sami, ali i s djecom od naj dimo da su to samo dvije prekrižen ranije e letve na kojima dobi, već do dvije godine mogu trgati novine je prije 2000 godina nasilnom sm i lijerću umro čovjek piti. Naprav imo križ kaširanjem. Izrada ovo kako su i u to vrijeme umirali ga križa oni koji su smatra- čiji proces s prekidima može trajati nekoliko ni zločincima? Kakva je mudro sati, post u takvoj njegovoj vest će nas u razmišljanje o značenju korizm e i križa.

70 svjetl ori jeci . ba

Kruh svetog Ante

Humanitarna akcija „Za topao dom” HKO Kruh sv. Ante pokrenuo je početkom prošle godine humanitarnu akciju Za topao dom. Riječ je o pomoći obitelji koja živi od minimalnih primanja u starijoj kući u kojoj ne postoji toalet, a koju su posjetili djelatnici Kruha sv. Ante. U hladnome podrumu napravljena je improvizirana kupaonica, ali se teško može koristiti i ljeti, kamo li zimi. Baka (77), član ove obitelji, više je puta pala dok je išla u podrumsku kupaonicu. Ovoj obitelji, čiji su podaci poznati upravi i djelatnicima Kruha sv. Ante neophodna je dogradnja kupaonice u kući. Kruh sv. Ante prikuplja donacije kako bi po završetku akcije dom ove obitelji bio Pomoć organizacije Mennonite Central Committee U siječnju je u skladište Kruha sv. Ante dospjela pošiljka materijalne pomoći humanitarne organizacije Mennonite Central Committee. Sadržaj ove donacije čine ručnici, prekrivači, plahte, sapuni za pranje rublja, higijenski setovi, paste za zube, školski pribor i juha. „Zahvalni smo MCC-u za svu podršku u implementaciji naših projekata i pomoć u ispunjavanju naše misije djelovanja”, poručuju iz Kruha sv. Ante. Podsjećamo da je ova donacija samo jedna u nizu dugogodišnjih donatora Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante. Organizacija Mennonite Central Committee utemeljena je 1920. godine i do danas je provela i provodi brojne humanitarne projekte u cijelom svijetu. 72 svjetl ori jeci . ba

opremljen toaletom i kupaonicom. Stoga pozivamo sve tvrtke, ustanove, ljude dobre volje da pomognu. Svaka vrsta pomoći i podrške je dobrodošla. Svoje darove možete uplatiti na brojeve računa: Uplate iz BiH: UniCredit Bank d.d. 3383202267235329 (za uplate iz BiH); Uplate iz inozemstva: UniCredit Bank d.d. IBAN: BA39 3383 2048 9299 3804; SWIFT: UNCRBA22 Paypal račun: https://www.paypal.me/kruhsvetogante Svrha uplate: „Za topao dom” Za informacije o ovoj humanitarnoj akciji kontaktirajte nas putem e-maila: kruhsvante@gmail.com ili na brojeve telefona 033 728 869 ili 033 728 860.

Humanitarni turnir U sportskom centru Chliriethalle u švicarskom Oberglattu 16. veljače organiziran je humanitarni malonogometni turnir Kruha sv. Ante. Turnir je otpočeo u 9 sati, a nastupilo je 11 ekipa. Prvo mjesto u skupini aktivnih ekipa pripalo je momčadi Srednja Bosna. Drugo mjesto pripalo je Livnu, treće Lokomotivi. U skupini senioraprvo mjesto osvojio je Jadran. Po završetku turnira upriličeno je misno slavlje koje je predvodio ravnatelj HKO Kruh sv. Ante fra Joso Oršolić, uz koncelebraciju voditelja HKM Zürich fra Ivana Prusine. Pod misom nazočni su se sjećali i molili za Blaška Šarića koji je dugo godina vodio podružnicu ove organizacije. Nakon misnoga slavlja, druženje Hrvata u Zürichu nastavljeno je uz večernje druženje do kasnih sati uz pjesmu i ples.

Donacija pučkoj kuhinji Načelnik Općine Vareš donirao je 13. veljače pučkoj kuhinji Kruha sv. Ante u Varešu zamrzivač za namirnice koji je bio prijeko potreban. Tom prilikom uprava Kruha sv. Ante nije skrivala zadovoljstvo: „Sretni smo i od srca zahvalni za ovu velikodušnu donaciju koja nam mnogo znači.” Pučke kuhinje Kruha sv. Ante otvorene su na dvije lokacije u gradu Sarajevu – na Kovačićima i na Dobrinji, a treća pučka kuhinja djelatna je u Varešu. Na taj način ova ustanova pruža pomoć u hrani potrebitima, u vidu toploga obroka i suhe hrane. Posjet novorođenom Teodoru Djelatnice HKO Kruh sv. Ante u Sarajevu posjetile su početkom veljače novorođenoga Teodora (3 mjeseca), čiji su roditelji trenutno nezaposleni i nalaze se u teškoj financijskoj situaciji. Oni osim Teodora imaju još jednoga sina koji pohađa prvi razred osnovne škole. Malenom Teodoru i njegovu bratu Kruh sv. Ante uručio je tri seta za bebe, igračke i slikovnice, slatkiše i prekrivače, darove donatora. Svoju pomoć Teodoru i drugoj djeci u potrebi možete donijeti u urede Kruha sv. Ante u Sarajevu i njegovim podružnicama diljem BiH. Uručena sredstva Diplomatskoga bazara Nakon uspješno organiziranoga Diplomatskog bazara u prosincu 2018., dana 13. veljače u Sarajevu je upriličena novinska konferencija na kojoj su uručeni čekovi predstavnicima 17 ustanova. Među njima su bili i predstavnici HKO Kruh sv. Ante: ravnatelj fra Joso Oršolić i stipendistica Anđela Akrapović u ime studenata kojima će biti uručena financijska pomoć u vidu stipendija. Ove godine KSA je zaprimio iznos od 25.000 KM, koji će biti usmjeren na stipendiranje novih 25 studenata koji će kroz 10 mjeseci primati stipendiju od po 100 KM.

Darovatelji HKO Kruh sv. Ante Za projekte Kindermissonswerk Die Sternsinger e.V., Njemačka (za dječiji vrtić) 27.700 EUR HO Bezdan, Sarajevo 100 KM Sprofondo, Italija (za kućnu njegu) 2.000 EUR Renovabis e.V. Njemačka (za terapijsku zajednicu) 30.000 EUR Nadbiskupija Salzburg 490 EUR

Župa Uznesenja BDM, Sarajevo 350 KM Marko Cvitanović 10 KM Jozo Rotim, Hrvatska 100 EUR Vinko Bandić, Njemačka 285 EUR T. N. 20 KM Zlatko Bilalović 50 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM Renata Tihomir Laus Pjanić 50 KM

Donacije u robi UniCredit bank d. d. (brašno za Pučku kuhinju Vareš)

4.275 kg

Za studentske stipendije Fra Pero Karajica, Sarajevo 5.000 KM

Darovatelji HKM Klagenfurt za Kap dobrote ukupno 5969 EUR A. P. 50; Ambroz Perak 50; Ana i Ivo Franjić 50; Ana i Milan Mršić 150; Ana Markija 30; Ana Topalović 10; Anđelka i Anto Katić 50; Andjelka i Kruno Peranović 50; Anđelka i Martin Stjepanović 50; Andrija Miačević 50; Anica i Anto Dramac 50; Anica i Ilija Bošnjak 20; Anica Jularić 30; Anica Jurić 20; Anka Radošević 30; Anto Andrijević 50; Anto Bilić 20; Anto Marić 30; Anto Pejić 14; Anto Šarić 100; Anto Vukadin 50; Antonela i Marko Andrijević 50; Ban 50; Božica i Vjeko Mijić 50; Danijela i Tomo Filipović 100; David Dramac 20; Dragan Raič 20; Drago Anić 30; Filip Pavlović 50; Franjo Knežević 30; Ika i Milenko Mićić 50; Ilija Hrkač 50; Ilija Miškić 50; Ilija Pranjić 20; Iva Džido 20; Ivan Soldo 20; Ivanka i Mijo Marić 50; Ivo Mijić 20; Ivo Pejić 20; Ivo Perak 50; Jajčani 150; Jakica Krnjić 20; Jakov Grgić 50; Janja i Anto Brkić 50; Janja i Franjo Marić 50; Janja i Ilija Ačkar 50; Jasna i Juro Anrdričić 100; Jelka Ban 30; Joko i Mara Ageljić 50; Jolić 40; Josip Bogić 100; Josip Klarić 100; Josip Martinović 50, Josipa i Marko Drmač 50; Donacija HU Fra Didak Buntić Krajem siječnja podružnica Kruha sv. Ante u Tolisi zaprimila je donaciju Humanitarne udruge Fra Didak Buntić iz Čitluka. Riječ je o osam bolničkih kreveta. Donacija će biti proslijeđena bolesnima i nemoćnima kod kojih se javi potreba za ovakvim vidom pomoći. Humanitarna udruga Fra Didak Buntić ustanova

Za Pučke kuhinje N. N. 20 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Kanton Sarajevo 7.363 KM

Jozefina i Štefo Marić 100; Jozo Grgić 50; Kaja i Pero Gavran 50; Kata Knežević 20; Krnjić 100; Ljubica i Anto Antolović 30; Luca i Zlatko Tonjac 50; Lucija i Željko Grgić 50; Manda i Jakov Lučić 20; Mara Grgić 40; Mara i Drago Mršić 100; Mara i Ivo Anić 30; Mara Ristić 35; Marica Gavran 10; Marija Barberić 50; Marija i Ivo Jelić 50; Marijana i Dario Kovačević 100; Mario i Kata Topić 40; Marko Knežević 30; Martin Jurić 50; Martin Mikić 30; Matias Dramac 20; Matija Petrović 20; Mijo Viljušić 20; Mišo Medić 50; Monika i Niko Oroz 30; N. N. 520; Nevenka i Viktor Jelica 20; Nevenka Mršić 50; Niko Petričević 20; Obitelj Puškarić 50; Olgica i Drago Sekić 20; obitelj Perić-Ćorić 50; obitelj Pravdić 100; Ruža Baotić 10; Ruža i Joko Marić 50; Ruža Sadrić 20; Ružica Brodnik 50; Ružica Dominković 30; Ružica i Ivan Jurić 50; Slavica i Ićo Knežević 100; Slavica i Vladimir Miškić 50; Snježana i Josip Bjelkanović 50; Snježana i Josip Zečević 50; Stipo Grgić 30; Stipo Maglica 50; Tereza i Ivo Medjaković 50; Tvrtko Marić 30; V. Marić 20; Vera i Ivan Marinković 50; Vida i Augustin Glavaš 50; Vladimir Grgić 50; Zbor-Mladi 380; Zlata i Pere Vrdoljak 50; Zora i Ante Šimunović 50; Branka Lučić 50; Ilija Abramović 50.

je koja nastoji po primjeru svijetloga franjevca Buntića pomagati i brinuti se za siromašne. Udruga besplatno iznajmljuje bolesničke krevete i madrace te druga pomagala za bolesnike i invalide. Iz Kruha sv. Ante podsjećaju kako je ova ustanova već zaprimila pomoć iz Čitluka u vidu šest bolničkih kreveta, šest madraca i dva antidekubitalna madraca. ož u j a k 2 019.

Kap dobrote Dobročinitelji za ožujak 2019. Za fond Kap dobrote Vera Klarić, Austrija Obitelj Ilije Budimira Fra Niko Stjepanović Ružica Mutapčić, Švicarska Filip Kujundžija, Australija Radoslav Landeka, Australija Stipo Breljak, Švicarska Ilija Stipić, Jajce

45 EUR 50 KM 100 EUR 100 CHF 100 AUD 200 AUD 100 CHF 100 KM

Potpora za Svjetlo riječi Kazimir Barukčić, Njemačka

50 EUR

Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu. Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana. Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.” Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu. 76 svjetl ori jeci . ba

Za Ljiljanu Krajnc Ordinacija dentalne medicine Ivan Tomić Dijana Delić, Njemačka Obitelj Vuleta

400 HRK 100 EUR 30 KM

Za Leonitu Gabrić Ordinacija dentalne medicine Ivan Tomić Dijana Delić, Njemačka

400 HRK 100 EUR

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka. Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek. Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća. Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Za Tamaru Starčević Ordinacija dentalne medicine Ivan Tomić Dijana Delić, Njemačka

400 HRK 100 EUR

Za Patrika Ivanovića Ordinacija dentalne medicine Ivan Tomić Dijana Delić, Njemačka

400 HRK 100 EUR

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.” Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje. Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Mt 25,45

y fra Juro MARČINKOVIĆ

Hren lat. armoracia rusticana

Zeljasta trajnica s debelim vretenastim korijenom i rozetom velikih prizemnih listova, između kojih svake godine izraste i do 1 m visoka, snažno razgranata stabljika s brojnim bijelim cvjetovima. Cvate od lipnja do srpnja. Pradomovina joj je južna Europa i zapadna Azija, ali se danas uzgaja u čitavom svijetu. Kod nas raste kao samonikla, ali se mnogo i uzgaja zbog velike ljekovitosti. Ljekovita svojstva i primjena: U ljekovite svrhe upotrebljava se korijen koji se vadi od rujna do veljače, a da bi ga bilo i tijekom ljeta može se pohraniti na hladnom mjestu u vlažnom pijesku. Uz brojne ljekovite tvari hren sadrži osobito antibiotske tvari, glikozid sinigrin (najvažnija ljekovita tvar u hrenu), jaka eterična ulja, asparagin, sumpor, arginin, glutamin, alkosurne baze, oksidaze, peroksidaze, organske spojeve sumpora, spojeve kalija i obilno vitamina C. Zato hren pojačava apetit, podražuje sluznice želuca i crijeva te probavne žlijezde, liječi upale mjehura i bubrežne nakapnice, skorbut i truljenje u ustima zbog upaljenih desni, čir na želucu, neredovitu menstruaciju, plućni katar, astmu; smiruje tuberkulozni kašalj, pojačava izlučivanje mokraće, uklanja sunčane pjege, bubuljice i jetrene mrlje. Narodni nazivi: hrelj, hren ljuti, hrin, hrinj, kren, ledinja, ravet, ren torman ož u j a k 2 019.

NAŠI POKOJNICI

Anđa Jozić, rođ. Pavlović

(1940. – 2019.) Nakon teške bolesti, 6. veljače umrla je Anđa Jozić, majka franjevca Bosne Srebrene fra Mladena Jozića. Anđa Jozić, r. Pavlović rođena je 1940. godine u Koraću kao drugo od šestoro djece. S mužem Pavlom imala je dvije kćeri i četiri sina, a jedan je sin umro kao dojenče. U Koraću je živjela do 1992., kad je s obitelji bila primorana na izbjeglištvo. Živjela je kod sina Jure u Švedskoj do 2008. godine, kad joj je umro suprug. Odselila je kod kćerke Mirjane i njezine obitelji, koja također živi u Švedskoj. Nakon teške bolesti, preminula je u bolnici u Švedskoj, u 79. godini života. Od malih nogu pa sve do smrti bila je predana vjernica te je posebno častila Nebesku Majku i rado molila. Vjeru je prenijela na svoju djecu i unuke te su danas svi uzorni vjernici, a posebno ju je radovao svećenički poziv sina Mladena. U Koraću je 14. veljače slavljena misa zadušnica koju je predvodio fra Anto Tomas, plehanski gvardijan. Pokojna Anđa pokopana je na Banicama – mjesnom groblju na Bijelom Brdu kod Dervente, a sprovodne obrede predvodio je gvardijan Tomas. B. Lukačević

Ana Vukančić, rođ. Andrić

(1934. – 2019.) U Čatićima kod Kaknja 7. veljače umrla je uzorna vjernica župe sv. Ive u Kraljevoj Sutjesci Ana Vukančić rođ. Andrić. Pokojna Ana ostat će upamćena po posebnoj brizi za svoju obitelj. U braku sa suprugom Jozom Canom Bog ju je blagoslovio s osmero djece – četiri su kćeri Dragica, Slavica, Jela i Zora, a četiri sina Branko, Željko, Čedomir i Zoran. Marljivo ih odgajajući uvijek je pomagala drugomu u nevolji. To se očitovalo tijekom cijeloga njezina života, tijekom kojega joj je kroz dom prošlo toliko ljudi. 80 svjetl ori jeci . ba

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! Tako je bilo i tijekom zadnjega rata. Ona sama nikad nije napuštala svoje ognjište te je život provela u Čatićima. Bila je jedna od rijetkih žena sutješkoga kraja koje su još od rane mladosti u svakodnevnici odijevale jedino tradicionalnu narodnu nošnju. Nastavila je tako običaje svoje majke i bake, prisjećajući se na taj način uzorne žene i majke, kraljice Katarine. Ukopni obredi i misa zadušnica upriličeni su u Čatićima 10. veljače, na blagdan hrvatskoga blaženika Alojzija Stepinca. Molimo te da nas zagovaraš kod našega dobroga Oca. Tvoja zahvalna obitelj

Filipović Ivka

Jure

(†2012.) (†2012.) Ovaj su svijet Ivka i Jure Filipović napustili prerano. Poglavito Ivka koja je otišla s nenavršenih 50 godina života. No, Bog je odredio drukčije. On nije mjerio našim ljudskim mjerilima. On je tako odlučio i tu nema pogovora. Vašim odlaskom ostala je praznina u vašim obiteljima. Bog je s Vama imao planove i tako je postupio. Vi se gore molite za nas. Mi, Vaše obitelji ćemo čuvati uspomenu na Vas i sjećati se dokle budemo živi. Počivajte u miru Božjem. Vaše obitelji

Barbić Manda Niko

(†1999.) (†2009.) Evo stojimo na vašem grobu, oče i majko, praznih ruku, punih duša. Malo je što god bismo donijeli jer su vjetrovi rata imanje odnijeli. A i što da donesemo? Vi ste i tako zemlja, a gore u nebu

su vaše duše. Samo vam dragi Bog nagradu dati može. Hvala vam što ste u znoju i molitvi devetero djece odgojili. U ime djece i rodbine žele vam mir s Bogom sinovi Tomo i Pero koje ste s posebnom ljubavlju i žrtvom ispraćali u visočko Sjemenište.

Pava Budimir

(†2009.) Draga naša mama, dugo je vremena deset godina biti bez tebe. Ali ti si s nama u duhu. Tvoja dobrota i plemenitost, tvoj majčinski ispunjen život sakuplja tvoju djecu na molitvu zahvalnosti svake godine, a ove posebno. Obnavljamo svoju vjeru i živu nadu u budući vječni život, po tvome primjeru. Radujemo se susretu s tobom u Kristu Isusu. Zahvalna tvoja djeca, deset sinova i četiri kćeri s obiteljima, 33 unučadi i 5 praunučadi i naš dragi tata Ilija.

Marina Lučić-Jozak

(†2018.) Draga kćeri, draga sestrice. Drago najljepše ime Marina, kako si znala govoriti. Uskoro će se navršiti godina dana otkako si nas tragično, iznenada, tiho napustila, otišla u drugi, bolji, Božji svijet. Vjerujemo da si gore s anđelima. Anđele naš dragi, nedostaješ nam puno. Nedostaje nam tvoj osmijeh, tvoj razgovor, tvoj vedri duh, tvoja marljivost, tvoja životna radost i neizmjerna ljubav prema svima. Milo, drago i vrijedno naše dijete, tuga za tobom je neizmjerna, velika nam je praznina u srcu i duši. Molimo dragoga Boga da te obasjava svjetlom ljubavi i vječnoga mira. Čuvamo te u svojim srcima, mislima i molitvama do ponovnoga susreta u vječnosti. Tvoji najmiliji: majka Manda, otac Jozo, braća Vedran i Mario

Posjetite naše knjižare ◆ KNJIGE

◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR

◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

Livno, Trg Branitelja bb Tel.: 034 201 111

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb Tel.: 030 710 336

i č e j i r m o l t e j v S a s a m Koriz

Proživite s vjerom ovu korizmu i pripravite se za nadolazeće otajstvo Uskrsa uz naslove Svjetla riječi

Iskoristite korizmeni popust do 30 %

www.svjetlorijeci.ba 033 726 200

Svjetlo riječi

SUVREMENO PREPOZNATLJIVO FRANJEVAČKO ŽIVOTNO 

üDa, želim se pretplatiti na reviju Svjetla riječi ¨ Šaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

Pošaljite mi uplatnicu poštom

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Tel.: +387 33 726 200; uprava@svjetlorijeci.ba; www.svjetlorijeci.ba