Sretan Uskrs! (433) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

Sretan Uskrs! Godina XXXVII. ◆ broj 433 ◆ Sarajevo, travanj 2019. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Poštovani čitatelji Svjetla riječi! Kristovo uskrsnuće najveći je događaj u povijesti ljudskoga roda. Uskrsnuće je temelj našega vjerovanja na kojem počiva naša vjera. Uskrs je blagdan pobjede – života, radosti i mira. Uskrs nam pomaže shvatiti da smo nešto više nego samo obični ljudi. Uvjereni smo da sav naš rad, sve naše brige, tjeskobe, patnje, svakodnevni križevi i poteškoće imaju svoj puni i pravi smisao. Što se zapravo dogodilo s Isusom? – Iako je Isus Krist došao od Oca nebeskoga tiho i skromno (u štalici) kao svjetlo (u noći) da kao mirotvorac na zemlji posije sjeme Kraljevstva ljubavi i pravednosti, iako je prošao svijetom čineći dobro, ipak su ga ljudi odbacili i razapeli na križ. Grob ga nije mogao zadržati. On je slavno uskrsnuo! Krist je uskrsnućem nama pokazao put u život: bez straha i sumnji možemo za njim, možemo živjeti s njim. On nam je pokazao kako bi trebali živjeti ovo milosno vrijeme i pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoje bližnje. Živimo u biblijskom vremenu u kojem se susrećemo s dobrom i sa zlom, griješimo i nama se nanosi nepravda. Svuda oko nas ljudi se sukobljavaju, a narodu treba sloga. Živimo u stvarnosti nemira i zla, a duša traži mir i dobro. Živimo u ozračuju koje bi se moglo nazvati kulturom nepovjerenja, jer pogubna sumnja nagriza vjeru u snagu ljubavi, u ljepotu i mogućnost zajedničkoga života. Mislim također i na sve nezaposlene i obespravljene, na one u kojima bukti nezadovoljstvo i ne vide perspektivu za životnu sigurnost. Umoran je današnji čovjek od međusobnoga optuživanja i sumnji. Nepovjerenje je otrov koji se širi u našem društvu. Ljudi otrovani time stalno ponavljaju da se ništa ne može učiniti da bi bilo bolje. U Isusovu vremenu nakon potpune ljudske slabosti dogodio se Uskrs kao najveći trenutak ljudskoga ostvarenja, objedinjenost neba i zemlje, čovjeka i Boga. Uskrs je naš blagdan, mi smo Isusovi učenici. Neka nam uskrsli Gospodin podari novu nadu, novu snagu da ga slijedimo u tajni njegova vazmenoga otajstva, u tajni njegove smrti i uskrsnuća. U tom duhu, dragi čitatelji, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka nas Uskrsli Krist obdari svojim Mirom! Fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenik gl. urednika Danijel Stanić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, WWnić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

sadržaj Riječ mistike Krotkost - plod Duha svetoga

Franjevci među svojim pukom Apostolski vikarijat u Bosni

Bazilika Kristova groba Na mjestu Isusova uskrsnuća

Pogled iskosa Dijete nije vlasništvo

Likovna umjetnost Bosne Srebrene Arhitekt Josip pl. Vancaš

Retrospektiva Suočavanje s prošlošću

Polja i visoravni Na granici s Hrvatskom

Roditeljima i djeci Sve ide u krug, ali se ne ponavlja

Epimeteje O prostitutki

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

Tema broja Ljubav jest jača od smrti

račun u njemačkoj

račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja

Reportaža Župa Uznesenja BDM - Osova O, Gospo osovska!

račun u hrvatskoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

Razgovor Božo Petrov

Dužni smo boriti se za istinu

List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: "Sveta vatra" u bazilici Kristova groba, Jeruzalem t rava n j 2019.

Pisma čitatelja

Svim suradnicima, čitateljima i dobročiniteljima Svjetla riječi

Sretan Uskrs žele: Ana, Anita, Danijel, Emil, Janko, Lidija, Lorko, Nikolina, Pero i Valentina

4 svjetl ori jeci .ba

* Posjet zavičaju Zovem se Ivan Radoš, a moja prijateljica je Vesna Brkić. Oboje smo iz sela Turija kod Konjica. Inače smo susjedi, kuća uz kuću. Išli smo skupa u osmogodišnju školu. Kad je počeo rat 1992. godine, kao djeca, napustili smo zavičaj i otišli u Hrvatsku. Vesna je napustila zavičaj 1992., a ja 1993. godine. Uslijed okolnosti našli smo se poslije deset godine i nastavili prijateljstvo. Moj prijedlog da sljedećega vikenda idemo u Tučepe Vesna nije prihvatila, jedino što smo pristali oboje jeste otići u zavičaj, u naše selo Turija, općina Konjic. Kraj mjeseca ožujka, vrijeme prekrasno. Vesna ima auto pa za prijevoz nema problema. Obavijestila je svoje roditelje da dolazimo u petak u večernjim satima. Moji roditelji su nestali u ratu 1993. godine, a kuća je ostala u ispravnom stanju. Čudno je stvorenje Vesna, s njom imaš uvijek što pričati, a često je i šaljiva. Završila je medicinu i radi kao liječnik, a ja sam završio srednju medicinsku i ne radim u struci. Vozeći se prema Konjicu pričali smo o dogodovštinama iz osnovne škole, ali onaj poljubac kad me Vesna poljubila u osmogodišnjoj školi koji je meni često na pameti, nismo spominjali. Vesnini roditelji, Ivanka i Pero, ljubazno su nas dočekali. Bio sam dobro raspoložen zbog činjenice da me zavičaj sve više privlači. Popušta me mržnja prema onima koji su ubijali i palili. Ali, tada sam bio maloljetan, tko zna kakav bih bio da sam u zrelijim godinama bio u tom vremenu rata. Odmah po dolasku otvorio sam obiteljsku kuću, razgledavao i pokušavao razmišljati o mome životu ovdje. Sve je u redu, odnosi se polako sređuju, dolaze mlade generacije, tolerantnije od nas, ali, od čega živjeti? Vjerojatno je još uvijek teško naći posao Hrvatima u Konjicu, uostalom, još uvijek i nema dovoljno radnih mjesta ni za Bošnjake. Prekinuo sam razmišljanja o povratku. Kada budem imao novca obnovit ću kuću, a kada dobijem posao vratit ću se

u moj Konjic. Bez ikakvoga dodavanja i uveličavanja osjećaja; u mojim Turijama osjećam se najljepše. Možda se moja podsvijest nada da ću ovdje pronaći izgubljenu mladost. Tu se negdje skrila i nikako da je nađem. Tražit ću je, bit ću uporan. Nedjelju ujutro Vesna i ja smo otišli u crkvu svetoga Ivana Krstitelja: prisjetili se Prve pričesti, prisjetio sam se sviranja klavira i pjevanja uz misu, podsjetili smo se na oltar i slike koje ukrašavaju crkvu. Molili smo i napustili crkvu nakon sat vremena. Poslije posjete crkvi, otišli smo i posjetili sve zaseoke koji čine selo Turija. U isto vrijeme i veseli i tužni. Veseli, jer smo vidjeli kuće, štale, šupe i sve objekte koji su sastavni dio Turija. Tužni, jer sedamdeset posto objekata je u ruševnom stanju i još tužniji zbog toga što, 385 stanovnika je imala Turija prije rata, a sad ima samo dvadesetak i to starijih osoba. Stanovnici se razišli po bijelomu svijetu. Skoro svi dolaze jednom godišnje, a većina za patron župe, 24. lipnja kada je sveti Ivan Krstitelj. Dolaze na godišnji

odmor i vraćaju se, a rijetki ostaju u zavičaju. Pogledajte ovu statistiku: po popisu iz 1991. godine u Konjicu je bilo oko dvanaest tisuća Hrvata, a sada nešto manje od 1 500. Što uradi taj prokleti rat, taj skriveni nacionalizam, ta skrivena mržnja svega što je tuđe; tuđe vjere i tuđe nacije. Ne kritiziram samo jedne, kritiziram sve tri nacije i vjere. Odzvanja u meni pitanje kako su mogli za vrijeme socijalizma glumiti ljubav i kleti se bratstvom i jedinstvom. Kako? Ta gluma je morala jednoga dana eksplodirati. Eksplodirala je i napravila zlo koje se dogodilo. A što se promijenilo poslije tog strašnog zla? Došli stranci i zaprijetili da moramo opet živjeti zajedno. Evo nas tu smo opet skupa. Kome se ne sviđa on je pobjegao, ali tu i jest problem, pobjegao iz svoga zavičaja, ostavio svoje srce, rodnu grudu, zbog koje se i vode ratovi. Davati komentare na sve ono što se dogodilo u našem podneblju i u cijeloj BiH je strahota. Zapravo, poludiš kada razmišljaš o tome što sve može napraviti

čovjek čovjeku. Europa ide dalje u općem razvoju i poboljšanju ljudskoga standarda, a mi naš standard oborili do nule. Šta nam je ljudi, mijenjajmo se. Pokušajmo napraviti korak prema progresu; ako ne pokušamo, nećemo nikada uspjeti. Kod nas je jedino rješenje – bježimo u inozemstvo. To jest rješenje u nekim situacijama, ali moramo se vraćati i pokušati dizati nova naselja iz ratnoga pepela. Nećemo valjda ostaviti grobove naših pradjedova, koji krčiše njive po ovim stranama oko Konjica, da po njima gazi tuđa stoka i da im zameće trag? Tražimo rješenja. Oprostite, pretvorim se u nekim trenucima u povijesnoga teoretičara i postavljam vam pitanja, zašto ovo, zašto ono? Vesna me već upoznala i ne zamjeri mi, ali me opomene da ja sam ne mogu uraditi ništa, nego da moramo početi opće hrvatsku kampanju među hrvatskim narodom o povratku i zaštiti naše hrvatske imovine i groblja. Anto Stanić, Kreševo t rava n j 2019.

Tema broja

OTAJSTVO NOVOGA ŽIVOTA

LJUBAV JEST JAČA OD SMRTI Uskrsnuće je konačna pobjeda Božje ljubavi nad smrću, čime je svakom čovjeku otvorena budućnost koja je u Kristu već započela. Stoga se, veli Ratzinger, „nada pojedinca u besmrtnost i mogućnost čovječanstva usmjerena na vječnost, međusobno prožimaju te postaju jedno u Kristu, koji je 'središte' i 'svršetak' povijesti” 6 svjetl ori jeci . ba

I Ilija Skočibušić, Križ, 2009., Franjevački samostan Tuzla

y Ante MATELJAN Isusovo uskrsnuće temelj je sveukupne kršćanske vjere, kako jasno veli sveti Pavao: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” (1 Kor 15,14). Kršćanska vjera ispovijeda da je Isus stvarno „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan” te je treći dan „uskrsnuo od mrtvih” kako bi „donio život mrtvima” (što je u ikonografiji prikazano podizanjem Adama, to jest svega čovječanstva iz podzemlja, od smrti). Katekizam Katoličke Crkve jednostavno kaže: „Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici, prenesena kao temeljna predaja, utvrđena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dio Vazmenog otajstva, zajedno s Križem.” (br. 638). Pa ipak, o toj središnjoj istini kršćanske vjere nije lako govoriti. Kad želimo naviještati radosnu vijest uskrsnuća, nedostaju nam riječi. Pojmovi kojima se služimo utemeljeni su na predodžbama te zapravo ne mogu u potpunosti izraziti stvarnost uskrsnuća. Riječi poput „uskrsnuće”, „nebo”, „vječni život”, „vječno blaženstvo” odnose se na onu razinu postojanja u koju vjerujemo, o kojoj razmišljamo i govorimo posve svjesni kako su to tek oskudni izričaji stvarnosti koju „oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, a

koju pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9). Ipak, valja nam se potruditi. Teologija nastoji pronaći prikladan način da izrazi sadržaj te istine vjere, a Joseph Ratzinger u svojemu poznatom Uvodu u kršćanstvo predlaže da se za kršćanski govor o uskrsnuću poslužimo idejom ljubavi. Naime, u ljubavi se očituje paradoks: Ona je put cjelovitoga ostvarenja ljudske osobe, kroz sebedarje. Bog koji se u Isusu Kristu nama daruje jest ljubav. Sveti Ivan to smije ustvrditi (usp. 1 Iv 4,16) jer „ljubav zahtijeva beskonačnost, neuništivost (...) Ljubav jest jača od smrti. To je suština uskrsnuća.” (str. 277). Kad se vrijednost ljubavi stavlja iznad svake druge vrijednosti, pa i samoga života, darujući se, ona prerasta smrt. To bi, prema teologu Pierreu T. de Chardinu, trebao biti „posljednji stupanj evolucije”, na kojemu je u ljubavi ostvaren cilj i smisao života. Isus je, veli Novi zavjet, „ljubio do kraja” (Iv 13,1) i svojim predanjem pokazao da je ljubav jača od smrti, što je Otac potvrdio uskrsnućem, otajstvom objave novoga života koji nadilazi ograničenja prostora i vremena, te u vječni beskraj širi obzorja ljudske povijesti. „Događaj” Isusova uskrsnuća Prema Novom zavjetu nitko nije „vidio” uskrsnuće, nego nam Pismo svjedoči višestruko iskustvo susreta s Uskrslim, što je temelj prvotnoga navještaja da Bog „uskrisi Sina svoga od mrtvih” (1 Sol 1,10). O tome sveti Pavao piše Korinćanima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.” (1 Kor 15,3-8). t rava n j 2019.

Jedan grob Ante Mateljan

Jednom je bio grob. Posve nov grob, isklesan u stijeni. Usred vrta, obrađenog, zasađenog maslinama. Grob u koji još nitko nije bio položen, sve do onoga dana kad tu, iznad vrta, na Golgoti, razapeše Pravednika. Onoga što ga prijatelj izdade za 30 srebrnjaka, Onoga što ga uhvatiše dok se molio, Onoga što ga jedan od njegovih zataji, Onoga što ga bez krivnje osudiše, Onoga za kojega sudac reče da je nevin, a oni kojima je dobro činio, koje je ozdravljao i od zla oslobađao, oni, kao narod, demokratski izvikaše: Raspni ga! Raspni! I tako, oko podne, u petak, 7. travnja, godine 30., za vladavine cara Tiberija i upravitelja Judeje Poncija Pilata, za velikih svećenika Ane i Kajife, za tetrarha Heroda Antipe i brata mu Filipa, u Jeruzalemu, na Golgoti, razapeše Onoga, koji za sebe reče: Ja sam Put, Istina i Život. Razapeše ga između dva razbojnika. A on jednome od njih, onomu koji mu se s molbom obrati u zadnjem trenu života svoga, reče: Danas ćeš biti sa mnom u raju. Onoga koji s molitvom za svoje mučitelje, oko tri popodne, pred svima nazočnima, dok su se tresla nebesa i zemlja, predade Ocu svoj duh. Eto, toga Pravednika, u to kasno popodne nakon što ga skinuše s križa i položiše u krilo Majci, nakon što ga Marija iz Magdale, Saloma i Marija Kleofina, pomazaše smirnom i alojem, što im ga dobavi Nikodem, onaj što je k njemu kriomice dolazio noću, i nakon što ga umotaše u mrtvački pokrov, koji je sa sobom donio Josip Arimatejac, kad se, isprosivši mrtvo tijelo, vraćao od upravitelja Poncija Pilata, da, upravo njega položiše u taj novi grob, u vrtu, u grob isklesan u živoj stijeni,

u grob u koji nitko ne bijaše položen. I na grobni ulaz navališe kamen. www Ali, začudo, taj je novi grob, samo kratko, posve kratko doista bio grob. Jedva se začeo treći dan, kad anđeo pristupi i kamen odvali, svjetlost nebeska sinu, a život se pokrenu s onu stranu smrti. I rekoše anđeli zbunjenim ženama: Što tražite živoga među mrtvima! Nije ovdje! Uskrsnu! Na to one poletješe njegovima, još zbunjenijima, da im donesu najveću vijest od postanka svijeta. I dok su Petar i Ivan trčali da se sami osvjedoče o praznome grobu, dok mu je Magdalena grlila noge u vrtu, ne mogavši od radosti doći do riječi, tek šapćući, Rabbuni – Učitelju moj, dok su dvojica s njim hodila put Emausa a srce im gorjelo u grudima slušajući ga, i prepoznajući ga u lomljenju kruha, dok se Toma zaklinjao da neće vjerovati, ako mu svoje prste ne stavi u rane, i dok su Dvanaestorica bili zbunjeni i prestrašeni misleći da vide duha, dogodilo se ono što je obećano, tamo od postanka svijeta: da smrti više biti neće! www Zato i ti, prijatelju, čuj i poslušaj, u ovoj noći pobjede života, riječ Raspetoga i Uskrsloga: Prijatelju, još jučer si me gledao izmrcvarena i ubijena na križu. I poljubio si me tu, pred svima. A ja sam taj poljubac shvatio kao želju i poziv da k tebi dođem. Stoga sam slobodan da te zamolim: Ja nemam groba, ali ti imaš srce. Umotaj me u plahtu svoje ljubavi, pomaži me mirisom svojih molitava,

obuci me u dostojanstvo svojega čovještva, pokrij me svojom plemenitošću, stavi me u svoje srce i pokaži me onima koje voliš! Ne boj se lijepo okopati taj vrt u koji me polažeš, ne boj se osvijetliti ga riječju Istine: Ni jedan koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti zauvijek! Osokoli dobre žene da se ne boje, svakoga dana nanovo, pristupiti s nadom i molitvama. Bez obzira koliko će trebati koraka, bez obzira na sve probdjevene noći, i bez obzira na sve laži o meni, kojih ćeš se sa svih strana naslušati, ti ustraj u vjeri i nadi! Prijatelju, ja nemam groba! Imam samo tvoje srce! Vjeruj mi, ako ga ispuniš ljubavlju bit će posve dostatno da samo pričekaš anđele života pa kad im začuješ glas – kad te pozovu, ti hrabro ukloni teški kamen boli. Vjeruj mi, čudom ćeš se čuditi, dok budeš očima duše gledao kako to iz smrtnog mraka, novi život sviće. A zatim ćemo, vjeruj mi, zaista vjeruj mi, zagrljeni kao najbolji, vječiti prijatelji, u radosti spasenja, zajedno sjesti za stol u domu Očevu, na nebesima. I blagovat ćemo od one radosti, što je pripravljena onima koji ljube, Boga, bližnjega i samoga sebe, onako, kako sam vas ja ljubio. Zato se ne boj, prijatelju, pokloniti mi svoje srce, da u tom vrtu posijem sjeme koje će donijeti stostruki plod za život vječni. Amen. t rava n j 2019.

Nepoznata Biblija

Svjedoci Isusova uskrsnuća U četiri kanonska evanđelja ne nalazimo nijedan izvještaj koji bi mogao dočarati kako je izgledalo Isusovo uskrsnuće. Postoji, međutim, jedan apokrifni spis koji opisuje sam trenutak uskrsnuća. Riječ je o apokrifnom Evanđelju po Petru. y fra Darko TEPERT tepert

vaj spis nastao je već sredinom drugoga stoljeća te je time jedan od najstarijih apokrifa premda je mlađe od svih knjiga Novoga zavjeta. Nađeno je 1887. godine nedaleko od Kaira u grobnici jednoga monaha. Rukopis koji je tada nađen nastao je u 7. ili 8. stoljeću, a sada se čuva u Muzeju egipatskih starina u Kairu. U ovom tekstu najprije je naglašeno da je u subotu, nakon Isusove muke, pred njegov zapečaćeni grob došlo veliko mnoštvo. Ono što se dogodilo u noći sa subote na nedjelju ovaj apokrif opisuje na sljedeći način: „Vojnici vidješe kako se nebesa otvaraju i dvojicu mladića kako silaze odjeveni u veliki sjaj te se približavaju grobu. Kamen koji je bio navaljen na vrata sâm se od sebe otkotrljao u stranu, a grob se otvori i dvojica mladića uđoše. Vidjevši to, vojnici probudiše stotnika i starješine jer su i oni ondje stražarili. Dok su im objašnjavali što su vidjeli, ponovno vidješe tri čovjeka kako izlaze iz groba, 14 svjetl ori jeci . ba

dvojica podržavahu trećega, a križ ih je slijedio. Glave prve dvojice izdužile su se do neba, dok je glava onoga kojega su vodili nadvisivala nebesa. Začuše s nebesa glas koji progovori: ‘Jesi li propovijedao usnulima?’ A od križa dođe odgovor: ‘Da.’” Na kraju stotnik i svi koji su bili s njime trče Pilatu i kažu mu: „Doista je bio Sin Božji!” Kod pisanja ovoga apokrifa korištena su sva četiri kanonska evanđelja, a čini se da je autor želio dodatno potkrijepiti uskrsnuće prisutnošću velikoga mnoštva i brojnim svjedocima samoga trenutka Uskrsa. S druge srane, kanonska evanđelja izbjegavaju opisati taj trenutak, no donose niz izvještaja o svjedocima koji su kasnije vidjeli uskrsloga Gospodina. U najstarijem, Markovu evanđelju, najprije su žene – Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma – svjedoci praznoga groba, pri čemu im se u grobu ukazuje mladić koji im daje naputke

što im je činiti, ali one o tome nikome ne govore (usp. Mk 16,1-8). Nakon toga slijedi spomen Isusova ukazanja Mariji Magdaleni, koje nije detaljnije opisano, a Marija to dojavljuje Isusovim učenicima koji joj ne vjeruju (usp. 16,9-11). Nakon toga spomenuto je još ukazanje dvojici učenika „na putu dok su išli u selo” (usp. 16,12-13). Ni ovdje nema opisa samoga događaja, nego je na kraju izviješteno da ni njima Isusovi učenici nisu vjerovali (usp. 16,13). Tek na kraju Isus se ukazuje jedanaestorici, prekorava njihovu nevjeru i daje im poslanje, nakon čega je uznesen na nebo (usp. 16,14-19). U Markovu evanđelju, dakle, imamo jedno svjedočanstvo praznoga groba, dva svjedočanstva ukazanja Uskrsloga kojima učenici ne vjeruju te jedno ukazanje učenicima koje ujedno sadrži i poslanje. U Matejevu evanđelju, čijem autoru nije bilo nepoznato Markovo evanđelje, najprije nalazimo Mariju Magdalenu i „drugu Mariju” kako dolaze na grob, a s neba im se uz čudesne znakove objavljuje anđeo te im daje naputke što trebaju učiniti. One odmah trče sve javiti Isusovim učenicima. Na putu im se ukazuje i uskrsli Isus i potvrđuje im da učenici trebaju poći u Galileju (usp. Mt 28,1-10). Ništa nije rečeno o tome jesu li im učenici povjerovali, no kasnije ih nalazimo u Galileji, pa se čini kao da su povjerovali ženama. Ondje se Isus ukazuje jedanaestorici i daje im poslanje (Mt 28,16-20). Kod Mateja, dakle, imamo jedno svjedočanstvo praznoga groba koje je povezano i s jednim svjedočanstvom ukazanja Uskrsloga te jedno ukazanje učenicima koje ujedno sadrži i poslanje. U Lukinu evanđelju spominje se kako su žene došle na grob. Iz prethodnoga teksta jasno je da su to žene „koje su s Isusom došle iz Galileje” (Lk 23,55), dok je na kraju ovoga odlomka pojašnjeno da su to Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva (usp. 24,10). Na grobu im se ukazuju dva čovjeka u blistavoj odjeći koji im navješćuju

Sretan

Uskrs Poslovni centar PC-96/2 • 72250 Vitez • BiH • tel: 030 709 800 • fax: 030 709 803

Franjevci među svojim pukom

Apostolski vikarijat u Bosni Apostolski je vikarijat neredoviti način upravljanja mjesnom Crkvom. Uspostavlja se zbog izvanrednih okolnosti u kojima Crkva djeluje. Izvanredne okolnosti u mjesnoj Crkvi u Bosni nastale su već 1252. godine. y fra Anđelko BARUN barun.andjelko@gmail.com

osanski je biskup napustio Bosnu i prenio svoje sjedište u Đakovo. Rijetko bi kada dolazio u Bosnu. Padom Đakova pod Osmanlije 1536. godine, rušenjem katedrale i biskupijskoga dvora, bosanski je biskup napustio Đakovo. Godine 1671. za bosanskoga je biskupa imenovan fra Nikola Ogramić Olovčić. Privremenu rezidenciju imao je na brdu Lopati kraj Kreševa. U Bečkom se ratu uključio u oslobađanje Slavonije od Osmanlija. Poslije oslobođenja Slavonije rezidira u Požegi, a 1690. preseljava u Đakovo. Zbog sudjelovanja u ratu njemu i njegovim nasljednicima, kao uhodama zapadnih vladara, bio je zabranjen dolazak u Bosnu. Kada su 1701. godine razbojnici ubili biskupa Ogramića u Đakovu, provincijsko starješinstvo Bosne Srebrene moli Svetu stolicu da za novoga bosanskog biskupa imenuje nekoga tko je osmanlijski podanik, koji bi smio boraviti u Bosni. Molbu su potpisali i 18 svjetl ori jeci . ba

Bosanski su franjevci i katolici 1734. godine istaknuli kako već 52 godine Bosna nije vidjela biskupa niti je tijekom toga vremena bilo krizme u Bosni katolički prvaci sedam bosanskih gradova. Sveta stolica ne udovoljava njihovoj molbi jer drži da će Austrija osloboditi Bosnu. Pošto se to ne događa, bosanski franjevci i puk ponovno u nekoliko navrata ponavljaju istu molbu. Njihovu su molbu 1721. godine preporučili splitski, zadarski i mletački nadbiskupi, ali ni to nije koristilo jer su se usprotivili Bečki dvor i đakovački biskup Bakić. Bosanski su franjevci i katolici 1734. godine uputili promemoriju Svetoj stolici o stanju Crkve u Bosni. U njoj ističu da već

52 godine Bosna nije vidjela biskupa niti je tijekom toga vremena bilo krizme u Bosni. S promemorijom je poslana i molba zadarskoga nadbiskupa Zmajevića da se u Bosni imenuje biskup iz redova bosanskih franjevaca. Godinu dana kasnije Propaganda je predložila papi Klementu XII. da se za Bosnu imenuje biskup apostolski vikar rodom iz Bosne, osmanlijski podanik, pripadnik provincije Bosne Srebrene. Sveta je stolica od nadbiskupa Zmajevića zatražila izvještaj o stanju Crkve u Bosni. On je to učinio 2. svibnja 1735. godine. Predložio je za prvog apostolskog vikara fra Matu Delivića. Propaganda je Delivića izabrala u rujnu, a papa Klement XII. imenovao ga je 12. prosinca 1735. godine naslovnim bolinskim biskupom i prvim apostolskim vikarom u Bosni. Bosanska je biskupija podijeljena na dva dijela. Oni krajevi koji su u sastavu Austrijskoga Carstva ostaju u Bosanskoj biskupiji sa sjedištem u Đakovu, a dijelovi Biskupije koji su pod Osmanlijama, osim Trebinjske biskupije, izuzimaju se ispod vlasti bosanskoga biskupa i zajedno s bivšom Duvanjskom biskupijom čine novu crkvenu pokrajinu pod nazivom Apostolski vikarijat u Otomanskoj Bosni, na čelu s apostolskim vikarom, biskupom, izravno podložnim Svetoj stolici. Granice Vikarijata bile su: na istoku rijeka Drina, na sjeveru Sava, na zapadu Una, na jugu planinski vijenac Dinare. Splitski i makarski biskupi dolazili su u nesporazume s apostolskim vikarom jer su držali da i nadalje trebaju zadržati predjele BiH koje su i prije držali. Spor je riješila Sveta stolica u korist apostolskoga vikara. Uspostavom Apostolskoga vikarijata nisu dokinute povlastice koje je imala Bosna Srebrena. Ona je i dalje važan čimbenik u obavljanju crkvenih poslova u BiH. Poslije smrti apostolskoga vikara provincijsko starješinstvo predlaže

Bazilika Svetoga groba

Na mjestu Isusova Uskrsnuća y Danijel STANIĆ danijel@svjetlorijeci.ba

a svijetu postoje brojne povijesno značajne crkve i katedrale. Neke su od njih na svjetskomu glasu, a druge poznate samo u nekoj krajevnoj Crkvi. No nijedna se od njih po svojoj važnosti za kršćansku poruku spasenja ne može mjeriti s bazilikom Svetoga groba u Jeruzalemu. Od svih svetišta koje kršćanski hodočasnici obilaze u Svetoj Zemlji zasigurno je bazilika Svetoga groba jedinstvena. Povijest ovoga svetišta dakako seže do samoga Krista, koji je na tom mjestu bio razapet, pokopan i uskrsnuo. Razmotrimo što se i kako zapravo zbilo. Nakon što je Isus bio optužen za bogohulu, židovske su ga vlasti uhitile i bez pravednoga sudskog postupka ekspresno osudile na smrt. To su učinili uz pomoć rimske vlasti koja je u to vrijeme okupirala Judeju. Rimljani su takve osuđenike mučili i ubijali okrutnom smrću razapinjanjem, a uz najgore prijestupnike ondje je ubijen i najveći Pravednik. Mjesto na kojem su to činili bila je Golgota, mjesto na koje je izvan gradskih zidina bilo odloženo kamenje koje nije upotrijebljeno za gradnju Hrama. Na taj način riječi psalmista (118,22) dobivaju potpuni smisao: „Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.” Bio je to javni prostor nedaleko od gradskih zidina, gdje su Isusovo ogoljeno tijelo mogli vidjeti svi židovi koji su upravo tih dana uzlazili u Jeruzalem, uz najveću svetkovinu Pashu. Mnogi nisu mogli slutiti da se upravo pred njihovim očima odvija savršena Pasha, žrtvovanje Jaganjca bez mane, za grijehe svega svijeta. Nakon Isusove sramotne, a ipak slavne smrti na križu, njegovi su učenici njegovo tijelo dostojno sahranili. Za to je poslužio novi grob u vrtu, gdje položiše Isusa (usp. Iv 19,4142). Ova činjenica služi kao usporedba s prvim, rajskim vrtom Edenom, iz kojega je prvi Adam bio istjeran. Novi Adam, Isus Krist, upravo u vrtu svojim uskrsnućem stvara novi Eden. Svjedoci Isusova uskrsnuća upravo su na tom mjestu primili i odatle svijetu razglasili Radosnu vijest. 20 svjetl ori jeci . ba

Nakon što je ugušio Drugu židovsku pobunu 135. godine, rimski car Hadrijan dao je na Golgoti podići Venerin hram. Car Konstantin, prvi rimski car koji je bio kršćanin, dao je u 4. stoljeću porušiti postojeće poganske hramove u Jeruzalemu i upravo pod ruševinama Venerina hrama otkrio ostatke Isusova groba. Otklonio je zemlju i kamen, istaknuvši Isusov grob i oko njega načinio baziliku. Na sam grob položio je kamenu ploču koja stoljećima nije pomaknuta. Tek je 2017. godine skupina stručnjaka pomaknula ovaj kamen i provela istraživanje. Rezultati istraživanja potvrdili su da se radi o istom mjestu koje je Konstantin obilježio kao Isusov grob. U 19. stoljeću pak dograđena je edikula, kapelica nad Kristovim grobom. Čitav kompleks bazilike Svetoga groba oduvijek je bio bogato ukrašen. Prvi opis ovoga zdanja nalazimo u spisima Euzebija Cezarejskoga, životopisca cara Konstantina. Tijekom povijesti bilo je potrebno obnavljati baziliku Svetoga groba, što zbog prirodnih pojava poput zemljotresa, što zbog ratova i sukoba kojih na ovom prostoru nikad nije manjkalo. Štoviše, upravo se „za oslobađanje svetih mjesta” vodila najveća bitka tijekom križarskih ratova. I danas postoji svojevrsna „bitka” za pravo korištenja ovoga, za sve kršćanske denominacije, najsvetijega kršćanskog prostora. U ime Katoličke Crkve nad Kristovim grobom bdiju braća franjevci Svete Zemlje. Bazilika Svetoga groba i danas je očaravajući kompleks građevina koji predstavlja najsvetiji prostor na kojemu je Krist Isus umro i uskrsnuo. Upravo tu pravoslavni vjernici časte čudesnu Svetu vatru, svake Velike subote. Otajstvo smrti i Usksrnuća Kristova ostaje ključno za povijest spasenja svih ljudi. Istočne Crkve ovu baziliku nazivaju bazilikom Anastasis, odnosno Uskrsnuće. Razvidno je kako razlika u terminologiji naglašava važniju dimenziju otajstvenih događaja koji su se odvili na ovom mjestu. Upravo je s ovoga najsvetijeg mjesta poslana autentična poruka Uskrsa (Lk 24,6): „Nije ovdje, nego uskrsnu!”

ReportaĹža

22 svjetl ori jeci . ba

y Danijel STANIĆ danijel@svjetlorijeci.ba

ŽUPA UZNESENJA BDM - OSOVA

O, GOSPO OSOVSKA! Malo mjesto Osova nalazi se na sjevernom rubu Žepačkoga polja u srednjem toku rijeke Bosne, na potezu između Žepča i Zavidovića

Istoimena župa posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije povijest bilježi još od kasnoga srednjeg vijeka u Bosni – najprije joj je sjedište bilo u obližnjem Maglaju, zatim u Žepču, da bi u prvoj polovici 19. stoljeća središte bilo smješteno upravo u Osovi. Vijugavim putem koji od magistrale brežuljkastim krajolikom vodi župnoj crkvi dolazimo do župnoga dvora. Izdaleka se već nazire kojim putem treba ići – visoki crkveni toranj pokazuje pravi smjer. Veliki fratarski posjed u Osovi prostran je: tu su i košarkaško i nogometno igralište, parkirališta i između njih jedan šumski gaj. A ondje, u sjeni borova koji su zasađeni prije sto ljeta nalazimo župnu crkvu, središte župe Osova. Građena je kao veliki šator razapet na zaravni, protežući se od juga na sjever. Župna kuća podignuta je odmah pokraj crkve, a između njih stoji golemi crkveni toranj koji se kao vitka jela obojena u žuto penje nebu pod vrhove. Danas ovom župom upravlja župnik fra Antun Perković, pravi „granični slučaj” – rođen je i kršten na području susjedne župe Novi Šeher, ali je dio njegova obiteljskog posjeda ubrojen u prostor župe Osova. Nakon što je neko vrijeme službovao u župama Bosne Srebrene, 11 je godina proveo pastoralno djelujući u austrijskom Kufsteinu. Po povratku je namješten najprije za kapelana, a onda i župnika ovoga pitomog mjesta. Župnik t rava n j 2 019.

Samotno mjesto Samrtnik nema prošlost

Otkupljenje izgubljene prošlosti P omirenje sa smrću naša je svakodnevica. Neizvjesnost datuma lišava nas osjećaja nemoći i omogućuje nam da budemo slobodni. Možemo čak i zaboraviti da ćemo umrijeti. Jer dok smo živi, nada je dopuštena, čak i u smrtnoj bolesti. y Boris BECK boris.beck.735

i jednostavno putujemo kroz vrijeme, rastemo i trošimo se. Starenje je trajno stanje našega života. Napredujući u vremenu nazadujemo tjelesno jer propadamo i živeći umiremo. Munja pred noć Bivanje je od početka usmjereno prema ne-bitku. Mi se trapimo i sve više smanjujemo, svaki smo dan mrtviji nego što smo bili jučer. Starenje iscrpljuje zalihu mogućnosti, životopis se polako dovršava, dan se skraćuje, noć produljuje. Anđeo smrti nalazi se u nama i dodiruje nas svojim krilima. I život i smrt svode se na golo iščekivanje: na početku se nadamo svemu, a na kraju ničemu – preostaje nam samo žaljenje. Smrt nas nalazi ma gdje bili i pretvara naš život u bol, zbog čega tražimo pomirenje. Iako je nespoznatljiva, s njom se možemo i moramo pomiriti kada smo suočeni sa zadnjim časom – kada se smrt ukaže u 28 svjetl ori jeci . ba

neminovnosti, pretvoreni smo u užasnute promatrače vlastita života. Prag nemogućega mora se prijeći, neizbježno se ne može izbjeći. Svršetak u zadnjem trenutku daje oblik našem životu i smisao početku. Ako ne možemo misliti o smrti prije nje, kako ćemo misliti o njoj u času smrti? „Upravo sada” jest treptaj iskre, munja nakon koje slijedi mrkla noć. Mi zaziremo od toga neiskazivog časa koji je izvan svih kategorija. Nemamo kome o njemu pripovijedati, on izmiče svakoj konceptualizaciji, čak i kad ga ne prekriva agonija. Mi prelazimo u sasvim drugi poredak, ali to nije ni transformacija ni transfiguracija; promjena iz života u smrt nije ni kvantitativna ni kvalitativna, ona ne nastaje ni u vremenu ni u prostoru iz kojih izlazimo – riječ je o potpunoj likvidaciji našega postojanja. Smrtni čas nema relacija, ne možemo ga se prisjetiti da bismo ga usporedili s nečim. Odsutni više nikad neće biti prisutan.

Sa smrću je sve polovično i dvoznačno, neiskazivo i neprozirno. Sigurna je kao činjenica, ali neizvjesna u pogledu dana i sata. I to nije slučajno, nego proizlazi iz toga što je čas smrti, kao i sama smrt, izvan svih kategorija. Iako je izvjesna, njezino određenje može biti tek postumno. Znamo da će doći, ali ne znamo što ona jest, pa čak ne znamo ni to sastoji li se od nečega. Ona je prozirni misterij i neprozirna očitost. Damoklov mač može pasti svakoga trena – mi smo, kako kaže Victor Hugo, osuđenik na smrt koji uživa neodređenu odgodu. No ako i nije pouzdano utvrđen trenutak smrti, određeno je neumitno da će doći – a kod zbiljskoga osuđenika na smrt Hugoova je metafora ostvarena. Osuđenik na smrt zna trenutak i može zuriti u pješčani sat, točno znajući koliko još zrnca treba do odlaska. On nema budućnosti, a nema ni prošlosti jer prošlost ne postoji bez budućnosti. Pakao beznađa i užas tjeskobe, koji razrijeđeni obilježuju naš život, u toj su iznimnoj sudbini koncentrirani do maksimuma. Ovo je toliko važna misao da je treba polako ponoviti: prošlost ne postoji bez budućnosti; samrtnik nema prošlost. Doista, iz zemaljske perspektive, ako ste na samrti, doista je svejedno jeste li sveučilišni profesor ili skitnica, predsjednica Međunarodnoga monetarnog fonda ili prodavač u kiosku, majka desetero djece ili sami bez igdje ikoga. Živimo u društvu, ali umiremo sami. Svlačenje materijalnosti Jankélevitch kaže da ne možemo niti prihvatiti niti shvatiti svoje uništenje. I to ne samo zbog načela opstanka nego i zbog načela kontinuiteta – nema razloga zbog čega bi biće prestalo postojati, ono što je započelo ne treba završiti. Mi razmišljamo o smrti, ali ne možemo

Dan planeta Zemlje

Čovjekov zavičaj y Nikolina MARČIĆ nikolina@svjetlorijeci.ba

agađenje zemlje, globalno zagrijavanje i nuklearne prijetnje nešto je što se ne može i ne smije ignorirati. Ipak, to je ignoriranje danas itekako prisutno što potvrđuje podatak kako se ništa posebno ne mijenja po pitanju stila života suvremenoga čovjeka koji i dalje nastavlja iskorištavati prirodu i crpiti sve resurse kojima svijet raspolaže. Već je pedesetih godina prošloga stoljeća postalo jasno da se putem kojim se krenulo ne može nastaviti, ali poražavajuća je činjenica da tim putem i dalje koračamo. Vrtoglavi uspon znanosti i tehnologije promijenio je način života više no ikada prije, pa se u suvremenoj znanosti kao osnovna karakteristika današnjice navodi promjena u različitim oblicima. Danas čovječanstvo prolazi kroz mnoštvo promjena uvjetovanih znanstveno-tehnološkim razvojem i nesavjesnim korištenjem tih dostignuća. Takav način života direktno ugrožava planet, a bez njegova postojanja naš bi život bio nemoguć. Nakon ekološke akcije 1970. godine u SAD-u, 22. travnja ustanovljen je kao Dan planeta Zemlje, a službeno se diljem svijeta obilježava još od 1992. godine. Ovaj datum se obilježava kako bi ljudi postali svjesni odgovornosti prema planetu na kojemu živimo i tako smanjila negativan utjecaj na životnu sredinu. „Kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas? Djeci koja odrastaju?” – pitanje je koje se nalazi u središtu enciklike Laudato si, kao brižnost pape Franje za zajednički nam dom. Papa zatim objašnjava kako se ovo pitanje ne odnosi samo na izdvojeno

okruženje, nego navodi na pitanja o smislu opstojnosti i njezinih vrednota u temelju društvenoga života: „Zašto smo na ovoj zemlji i zašto nas ona treba, te što i sami možemo učiniti za nju?” A svi možemo učiniti nešto, kao na primjer više pažnje posvetiti šumama te umjesto njihova krčenja posaditi drvo ili čak novu šumu. Naime, krčenje šuma pridonosi emisiji stakleničkih plinova, a procjenjuje se da je 15 % svih emisija upravo posljedica sječe stabala. Jednokratne plastične vrećice nisu prijatelj okoliša, a korisna zamjena su višekratne vrećice dostupne u većini trgovina. Automobili doprinose zagađenju zraka i negativno utječu na zdravlje jer proizvode opasne plinove koje udišemo. Stoga, pokušajmo što češće hodati ili koristiti se biciklom što će doprinijeti i zdravlju, te smanjiti zastupljenost štetnih plinova. Iako su mnogi mišljenja kako je žvakaća guma ekološki prihvatljiva, ipak nije jer je izrađena od plastike koja obično završi na ulicama. Na tržnicama možemo nabaviti proizvode za koje skoro da i nisu potrebne plastične ambalaže što pomaže pri smanjenju otpada. U 2016. godini prodano je više od 480 milijardi plastičnih boca, a kada bi svi koristili boce za višekratnu upotrebu, taj bi se broj smanjio za pola. Osim toga, plastične boce sa sobom nose i rizik ispuštanja različitih kemikalija u vodu ili sok koji se u njoj nalazi, a koje su štetne za zdravlje pa je preporučljivo koristiti staklene, odnosno višekratne boce čime će se smanjiti plastični otpad. Budući da živimo u vremenu velikih

tehnoloških dostignuća, zašto ih ne bismo iskoristili za plaćanje računa putem umreženih internet stranica koristeći e-poštu? Time bi se mogla smanjiti količina papira, ali i stopa krčenja šuma. Većina rijeka u našoj državi je zagađena budući da se u riječna korita vrlo često odlaže otpad što dodatno utječe na zagađenje i dovodi do poremećaja prirodne ravnoteže i zagađenja vodotoka koji predstavljaju opasnost po zdravlje stanovništva. Jedini način zaštite naših rijeka i jezera je pročišćavanje otpadnih voda prije ispuštanja u vodotoke. Poznat po svojoj ljubavi i brizi prema prirodi bio je i sv. Franjo Asiški čiji odnos prema njoj i svemu stvorenome još i danas zadivljuje svijet, a što posebno do izražaja dolazi u njegovoj Pjesmi stvorova. Stoga ga je sv. Ivan Pavao II. 1979. godine proglasio zaštitnikom ekologa i svjetskoga okoliša. Gledajući na dosadašnji odnos prema okolišu i stvarnosti u samoj znanosti vidimo kako to vodi u propast. Naime, već je 10 % plodne površine postalo pustinjom, a proces opustošenja ide dalje čineći tako stanje sve alarmantnijim, a što je u konačnici plod neodgovornoga i neracionalnoga ljudskoga ponašanja. Sveti Franjo i danas nudi rješenje za sprječavanje ove katastrofe svjedočeći kako nam priroda nije „dana odozgor” da bismo se njome poigravali, nego da bismo u njoj otkrili Stvoritelja i ljubili ga. Jer svijet nije bez Boga, Bog nije bez svijeta, a čovjek je stvarno čovjek samo kao brat svih stvari, pa tako i prirode. Samo na taj način priroda ponovno postaje ono vrelo iz kojega teče čovjekova prirodnost, a zemlja ostaje čovjekov zavičaj. t rava n j 2019.

O radosti življenja

Prah ili svjetlost? Svakoga jutra prvo što vidim kada otvorim oči je drvo ispred moga prozora. Svake godine između Pepelnice i uskrsne nedjelje gledam grane kako puštaju male pupoljke, propupaju prvoga sunčanoga dana pa opet zastanu dok ne prođu hladne kiše. U nekom trenutku prepoznaju signal da je zima prošla i da je vrijeme da se potpuno otvore i obnove. y Tatiana Tajči CAMERON tatianatajci

koro svakodnevno moje drvo i ptice koje s njega jutrima dreče (a tek predvečer pjevaju!), podsjećaju me na strpljenje prirode koja je jednostavno i s lakoćom prepuštena životu i svetom poretku po kojem cijeli svemir funkcionira. Podsjećaju me da sam i ja dio toga svetoga poretka i da se i ja mogu (i smijem) prepustiti životu – s potpunom vjerom i sigurnošću da je obnova dio svakoga početka i svakoga kraja. Jer Veliki petak i Uskrs ne događaju se jednom godišnje nego svakodnevno, pa i po više puta na dan. Mi zapravo stalno proživljavamo smrt i uskrsnuće – kroz poraze i pobjede, kroz životna iskustva, susrete s drugima, s Bogom i sa sobom. Oslobađamo se onoga što nas muči i „ubija” i prepuštamo se Ljubavi i svemu što nam daje život. Kao drvo koje prolazi kroz zimu, životne oluje i duga mračna razdoblja uče nas da i sami prihvatimo bol i patnju i živimo s njom. Ali ono što je nama ljudima teže savladati je spoznaja Uskrsa – trenutak u kojemu se, da bismo zbilja 32 svjetl ori jeci . ba

živjeli, a ne samo preživljavali, moramo osloboditi boli, patnje, pokore, starih grijeha, osjećaja krivnje, sramote i straha. To je onaj uskrsni trenutak koji nas poziva da se prepustimo radosti i ushićenju koje obnova donosi, i „procvjeta” u dubljoj ljubavi prema Bogu, ljudima i cijelomu Njegovu stvorenju. Uvijek sam se čudila zašto onda uskrsne mise nisu veselije – zašto zborovi ne pjevaju kao glazbenici na svadbama, a prisutni slave kao mladenci. Zašto svaka nedjeljna misa nije više posvećena obnovi i novom životu? Zašto toliko ljudi shvaća korizmu kao pokoru umjesto priliku za iscjeljenje? Kažu da kad je učenik spreman za neku novu lekciju, učitelj se pojavi u njegovu životu. Spoznaja ljubavi „Možeš li svirati ujutro na misi?” stiže mi poruka prijatelja koji je u zadnji trenutak trebao otputovati i pronaći nekoga da ga zamijeni na poslu. „Crkva će

biti zahvalna i obogaćena tvojom glazbom”, stiže odmah druga poruka. Vidim da je stvarno u stisci kad me mami dodatnim poticajnim i motivacijskim riječima. Iako se nisam osjećala dobro, preko volje sam odgovorila: „Ok. Imaš popis pjesama?” Bila sam u nekom „bedu” koji nije popuštao... Trebao mi je predah od kiše koja nije prestajala tjednima, od zime koja je za američki jug bila preduga i prehladna i od tuge koja bi me svakodnevno posjetila zahtijevajući puno dragocjene energije, a ne korizma i pokora. Trebala mi je voda života i mȁna s neba, a ne pustinja i post. Trebalo mi je sunce da mi obnovi srž u kostima, smijeh da mi ubrza srce i hranjive tvari da potaknu moje tijelo na fizičku obnovu, a ne povlačenje među mračne zidove. Sama pomisao na blagdan i ritual Pepelnice i početak još jedne teške korizme u trenu mi je kreirala dodatnu težinu na leđima, stezanje u grudima i stvarnu bol u ramenima. Toliko sam u zadnjih nekoliko godina radila na tome da ne dopustim tuzi da me slomi, borila se s mislima o smrti koja je prerano uzela moga supruga i ostavila naša tri sina bez oca, da mi nije trebao podsjetnik da sam „prah i da ću se u prah vratiti”. Trebala mi je samo Svjetlost koja će svaku moju misao i svaki moj dah obaviti u ljubav – i biti kao majka svom dojenčetu. Bez nje bih ponovno pala u depresiju i tugu i ne bih se odvajala od kriza. Ponovno bih propustila Uskrs i radost novoga života. Uz to, pepeo mi se uvijek gadio – možda zato što sam odrasla među pušačima i nisam nikako mogla podnijeti pune pepeljare na stolovima gdje smo jeli. Kod kuće bi moja majka uvijek sve brižno očistila, ali izvan obiteljskoga doma uvijek je bilo pepela posvuda – na stolovima, šankovima, na klaviru u glazbenoj školi, na tramvajskoj stanici gdje bi na vjetrovitom danu sav pepeo s nečije cigarete završio na mom crnom kaputu.

Pogled u dušu

Životna misija učitelja Na što se obrazovanje danas svelo? Na ulijevanje gotovih podataka i činjenica u mlade umove, bez ikakva pokušaja da ih se pouči da sami dođu do spoznaja i da otkrivaju nove svjetove. y prof. dr. Snježana ŠUŠNJARA

kademska zajednica se udaljila od praktične stvarnosti i ne vidi ono što je svakome vidljivo, a to je da se kvaliteta obrazovanja urušava i da je potrebno što prije nešto učiniti prije nego se temelji smislenosti i potrebe ovakvoga obrazovanja stanu ljuljati. Pojedinci koji s visoka gledaju na one koji nisu njihova ranga i koji smatraju da im njihov položaj dopušta bahaćenje i moć, lišaj su na stablu spoznaje i štetočina za mladice koje tek stasaju. Svako vrijeme nosi svoje breme i svaka je generacija u sukobu s onom prethodnom dok i sama ne postane druga. Tako mladi danas kao i uvijek tragaju za ljudima, za znanjem, za ljubavlju. Puke činjenice nisu dovoljne, potreban je čovjek koji će te činjenice na valjan način očitovati i prenijeti. Mladi ne shvaćaju važnost izobrazbe u godinama dok stasaju i često biraju lakše načine da dođu do prolazne ocjene. Kasnije uvide da im se to nije moralo dogoditi i da su propustili nešto što im 38 svjetl ori jeci . ba

se nudilo, a što nisu znali zahvatiti ili nisu željeli jer su ih u tom trenutku drugi interesi okupirali. „Onome tko može postati učen ne opraštamo ako to ne postane”, isticao je sveti Josemaria Escriva u svojoj knjizi Put. Ranije kad je ljudsko znanje bilo vrlo ograničeno, a znanost rijetkima dostupna, činilo se opravdanim da je broj istraživača i znanstvenika bio mali i nedostatan. Međutim, danas s razvojem znanosti potrebno je znati koristiti ju dobro i u prave svrhe. Današnje ponašanje koje pokazuju pojedini intelektualci i određene organizirane skupine pod krinkom profesionalizma nanose štetu i sveučilištu i kulturi. Niti kultura niti znanost ne smiju biti ekskluzivno pravo pojedinih skupina koje uzdižu sebi slične, svoje prijatelje ili rođake ili pak stvaraju atmosferu u kojoj jedni drugima laskaju i komplimentiraju. Karijera sveučilišnoga profesora ne smije biti promatrana kao izvor moći i materijalne koristi. Ljudi s talentom da poučavaju

druge trebaju se tako ponašati prema drugima da im budu uzor, da mladi ljudi slijede njihov put. Nitko nije nezamjenjiv i to bi nam stalno trebalo biti na pameti. Moralna dužnost svakoga odgojitelja ili obrazovatelja jest pomoći mladim ljudima na njihovu putu, učeći ih i osnažujući u njihovim nastojanjima da budu bolji ljudi i kvalitetni stručnjaci. Potrebno je naučiti mlade da nije moguće sve dobiti odmah i sad te da nove tehnologije nisu rješenje za sve i da su zapravo kratica za veći put, ali opet i kratica koja umanjuje sve. I znanje, i načine dolaska do znanja, i učenost, i pismenost, i kulturu. Još malo pa će komunikacija biti nejasna i jedni druge neće moći razumjeti jer se služe kraticama u pisanju, ali onda i govoru. Jezik osiromašuje i postaje neka čudna mješavina polupismenosti i osakaćenosti. Književnost postaje apstrakcija, a čitanje knjige tlȁka koju se nastoji izbjeći. Dolaze nove generacije i traže svoj put, a često je to put koji ih ne vodi nikuda. Htjeli bi, htjeli, ali im se ne da. Ne da im se ustajati rano, spavaju na predavanjima na koja redovito kasne, pate zbog toga što im neki revni profesori vraćaju radove i po nekoliko puta. Ne razumiju zašto copy/paste ne prolazi kad su se toliko trudili pronaći barem nešto slično naslovu rada iza kojega bi trebali stajati oni kao autori, ali zapravo ne stoje. Izrazi koje su oni koristili u radu njima su samima nejasni, ali su ih ipak ostavili jer profesor sigurno neće čitati, a tekst se doima kvalitetno i fino raspoređen. Međutim, pazi sad, ima i takvih profesora koji podrobno iščitavaju studentske radove i koji im pokažu da nemaju osnovnoga znanja koje, zapravo, i nisu predstavili jer su preuzeli tuđe radove i tako se navikli pozajmljivati, gore rečeno, krasti! Postaju lopovi tuđega intelektualnog vlasništva, postaju plagijatori koji i ne znaju što ta riječ znači i nastavljaju preuzimati tuđe tekstove i

Karadža zahvalivši svima na doprinosu u slavlju jubilarne godine. Riječi pozdrava izrekao je i vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić. Uslijedio je nastup zborova sestara iz sve četiri provincije, a voditeljica programa bila

je s. Anica Markelić. Koncert su zaključili bogoslovi Franjevačke teologije u Sarajevu pod ravnanjem fra Emanuela Josića. Po završetku koncerta, druženje je nastavljeno uz zajednički objed i pjesmu u predvorju ispred dvorane.

Uzor demografske obnove

Zaštita maloljetnika u Crkvi

Obljetnica susreta

Stipo Marčinković/SR

Svjetlo riječi

FIA/SR

SUĆURAJ – U župi sv. Jurja na Hvaru 3. ožujka upriličeno je krštenje Frane Slavića, sina sućurajskoga načelnika Ivana i supruge mu Žane Slavić. Naime, Frane je četvrto dijete obitelji Slavić, uz Marijetu, Juliju i Dinka, aktivne ministrante i pjevače ove župe. Obred krštenja predvodio je fra Stipo Marčinković, župnik župe Sućuraj koja danas broji oko 250 župljana. Kumovi na krštenju malog Frane bili su profesorica Anka Kačić Bartulović i pomorac Mario Pavlović, oboje iz Sućurja. Župnik Marčinković je u propovijedi, između ostaloga, govorio o ‘obiteljskim stablima’ života te naveo riječi pročitanog Evanđelja po Luki kako se “svako stablo po svome plodu poznaje” i kako “nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom” (Lk 6,43-44).

VATIKAN – Od 21. do 24. veljače trajao je susret pape Franje i predsjednika biskupskih konferencija svijeta na temu Zaštita maloljetnika u Crkvi. Bio je to temeljni susret za borbu protiv zloupotrebe moći, savjesti i spolnosti, koje su počinili neki članovi Crkve. Sveti Otac bio je prisutan tijekom cijeloga Susreta s ukupno 114 predsjednika biskupskih konferencija, među njima i predsjednik BKBiH Vinko kardinal Puljić. Tijekom susreta održana su stručna predavanja članova sudionika, između ostalih kard. Blaisea Chupicha, kard. Reinharda Marxa, i talijanske teologinje Linde Ghisoni iz Dikasterija za laike, obitelji i život. Predzadnjega je dana održano pokorničko bogoslužje. Susret je zaključen misnim slavljem u dvorani Sala regia, umjesto u bazilici sv. Petra. Nije objavljen završni dokument za ovaj Susret, a Papa je održao govor nakon završne mise.

EGIPAT – Svečanost posvećena 800. obljetnici susreta sv. Franje i sultana al-Malika al-Kamila upriličena je od 1. do 3. ožujka u egipatskim gradovima Damietti i Kairu. Glavni organizator jubilejskoga susreta bila je egipatska franjevačka provincija Svete Obitelji. Sudjelovali su apostolski nuncij u Egiptu mons. Bruno Musaro, generalni ministar Franjevačkoga reda fra Michael A. Perry, diplomati, predstavnici vlasti, redovnici i redovnice, delegacije franjevaca te mnogi vjernici laici. Izaslanik pape Franje bio je prefekt Kongregacije za istočne Crkve kardinal Leonardo Sandri. Trodnevni skup zaključen je misnim slavljem u katedrali sv. Josipa, sjedištu Uprave franjevačke provincije u Kairu. Pontifikalnu svetu misu predvodio je kardinal Leonardo Sandri, koji je nazočnima udijelio apostolski blagoslov u ime pape Franje.

Proslavljena obljetnica Svjetlo riječi

SARAJEVO – U nedjelju, 3. ožujka u Franjevačkom samostanu na Kovačićima obilježena je 150. obljetnica osnutka Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Obilježavanje je započelo svetom misom u crkvi sv. Nikole Tavelića: vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić predvodio je misno slavlje, dok su u koncelebraciji bili apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto, provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić i drugi svećenici. Misi su nazočile vrhovna predstojnica Družbe s. Klara Šimunović i provincijske predstojnice Mariborske, Mostarske, Splitske i Bosansko-hrvatske provincije. Liturgijsko slavlje je pjevanjem animirao združeni zbor sestra franjevki iz četiri provincije na hrvatskom, slovenskom, talijanskom i latinskom jeziku. Nakon svete mise uslijedio je prigodni koncert u multimedijalnoj dvorani. Pozdravnu riječ uputila je s. Kata

40 svjetl ori jeci . ba

Dan KBF-a u Zagrebu (bez slike)

Folklorna večer s Linđom

IKA/SR

Svjetlo riječi

ZAGREB – U ponedjeljak, 11. ožujka upriličen je svečani Dan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu u svjetlu 350. obljetnice ove visokoškolske ustanove. Na svečanoj sjednici Fakultetskoga vijeća koja je toga dana održana u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu, uz profesorski zbor Fakulteta na čelu s dekanom dr. fra Mariom Cifrakom i goste, sudjelovali su i brojni hrvatski biskupi te više uglednika iz hrvatskoga akademskog, crkvenog, kulturnog i političkog života. Nazočnima su se između ostalih obratili zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić te hrvatski premijer Andrej Plenković. Pozivu su se odazvali i skup pozdravili i potpredsjednik Hrvatskoga sabora Željko Reiner, rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, potpredsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Davor Miličić, predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica, predstavnici Bogoslovnih fakulteta iz Ljubljane i Beograda te prof. dr. fra Danimir Pezer, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu, koja je afilirana Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Povodom Dana Fakulteta održana je i promocija 123 novih diplomanata i dodjela nagrada zaslužnim studentima.

SARAJEVO – U multimedijalnoj dvorani Sveti Franjo Asiški u Sarajevu, u subotu, 9. ožujka, u okviru projekta Kultura u susjedstvu održana je manifestacija Folklorna večer s Linđom, u organizaciji Udruge Facultas za prosperitet mladeži, Udruge Libertas i Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi. Nastupom folklornog ansambla Linđo u Sarajevu, revija Svjetlo riječi, koju izdaju franjevci Bosne Srebrene, obilježila je 37. obljetnicu neprekidnoga izlaženja, a Udruga za kulturne djelatnosti i promociju Libertas 20. obljetnicu utemeljenja.

Europsko prvenstvo za svećenike KT/SR

BAR – Krajem veljače u Crnoj je Gori održano Europsko prvenstvo u malom nogometu za svećenike. Bilo je to 13. prvenstvo na kojemu svećenici Bosne i Hercegovine i Hrvatske redovito osvajaju visoka odličja. Završnica turnira održana je 28. veljače, nakon odigranih utakmica po skupinama. Dan je započeo zajedničkim misnim slavljem pod predsjedanjem mons. Dodea Gjergjija, s više od 200 svećenika iz 17 europskih zemalja. U polufinalu su se susreli Portugal i Poljska te Bosna i Hercegovina i Hrvat-

Manifestaciju Folklorna večer s Linđom otvorio je fra Nikica Vujica, ekonom Franjevačke provincije Bosne Srebrene i gvardijan franjevačkog samostana na Kovačićima, a voditeljica programa bila je Ivana Krstanović. Ravnatelj Folklornog ansambla Linđo Vlaho Kljunak u izjavi za Svjetlo riječi rekao je kako im je zadovoljstvo što su imali priliku predstaviti se sarajevskoj publici: „Dubrovnik i Sarajevo su povezani mnogim nitima – to su gradovi prijatelji, te se i iz te dimenzije može razgovarati o povezanosti. Stoga nam je drago zbog pružene prilike da nakon mnogo godina budemo gosti grada Sarajeva.”

ska. U finale su potom ušle reprezentacije Portugala i Bosne i Hercegovine. U susretu za treće mjesto bolja je bila Poljska, rezultatom 2:1, a pobjedom u finalu rezultatom 3:0, portugalski su svećenici osvojili naslov prvaka. Reprezentacija BiH osvojila je srebrno odličje. Naredno Europsko prvenstvo za svećenike bit će održano u Pragu 2020. godine.

t rava n j 2 019.

Razgovor

BOŽO PETROV

DUŽNI SMO BORITI SE ZA ISTINU S obzirom na to da čovjek nije idealan, teško je za očekivati da može stvoriti nešto idealno, nekakav idealan društveno-politički sustav, no to ne znači da se ne trebamo truditi i djelovati u tom smjeru.

42 svjetl ori jeci . ba

B y fra Janko ĆURO urednik@svjetlorijeci.ba Božo Petrov rođen je 1979. godine u Metkoviću. Maturirao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju i potom diplomirao, magistrirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Hrvatski je političar i psihijatar koji je 2012. utemeljio političku stranku Most nezavisnih lista i od osnutka je njezin predsjednik. U svibnju 2013. godine izabran je za gradonačelnika Metkovića, a nakon rujanskih općih izbora imenovan je u listopadu 2016. za predsjednika Hrvatskoga sabora. U svibnju 2017. godine je, nakon podnošenja ostavke, razriješen dužnosti predsjednika, a trenutno vrši službu potpredsjednika Hrvatskoga sabora. Gospodine Petrov, kako je ovo uskrsni broj revije, želio bih Vas pitati što Vam osobno znači Uskrs i u tome kontekstu općenito vjera? Osobno sam Uskrs uvijek shvaćao kao posljednji čin onoga što kršćanstvo predstavlja. Nije li nekako sve u Bibliji usmjereno na uskrsnuće? Uskrs je temelj kršćanske vjere. Što se pak vjere tiče, osobno mi je teško zamisliti život bez vjere. Možda je tome tako što sam odgojen u takvom obiteljskom ambijentu. Naravno, netko će zasigurno i tako zaključiti, no vjera mi je čvrst oslonac u životu. t rava n j 2 019.

Pogled iskosa

Dijete nije vlasništvo Svjedoci smo, nažalost, izuzetno brutalnih zločina. Kao u američkim filmovima! Kako drukčije opisati zločin unutar obitelji u kojem počinitelj gotovo dva desetljeća krije tijelo žrtve u vlastitom zamrzivaču? y Viktorija BANIĆ viktorija.barbicbanic

li stravični slučaj s Paga? Sumanuti otac bacio je, rano ujutro, s visine od šest metara četvero svoje još snene djece. Jedno po jedno. Najstarije ima osam, a najmlađe tri godine. Priča je odjeknula kao bomba, teška kao i bol bačene djece. Šokantna kao i lice, riječi, staroga susjeda, najmodavca, dok je potresen opisivao plač, prizor koji je zatekao. I oca, koji je sjeo u automobil

i odvezao se. Prije toga je njihovoj majci rekao – Ubio sam djecu! Nečovjek, monstrum, zločinac, čulo se sa svih strana. Mediji puni napisa o tragičnom događaju, njegovu radu na mjestu čuvara u kampu i dosta komodnom načinu života. Negdje postrani ostala je majka. Čudno, ali više je djelovala ogorčeno, ljuto, nego očajno?! Majka koja ne reagira kad otac u rano

Foto: Ilustracija

50 svjetl ori jeci . ba

jutro nekud odnosi djecu. Majka koja se, kako sama navodi, nakon što joj je rekao da je ubio djecu, s njim svađa, viče na njega, prijeti mu?! Zar nije normalna reakcija užasnuto se progurati pored njega i trčati, tražiti svoju djecu? I na koncu, majka koja ima snage novinarima bezbroj puta, još istoga dana, detaljno opisivati što se i kako dogodilo. Kockice života obitelji dolazile su na svoje mjesto. Jedno im je dijete već oduzeto, obitelj je u postupku, pod pojačanim nadzorom centra za socijalnu skrb. A zbog zanemarivanja djece oboje je roditelja već osuđeno na zatvorsku kaznu, koja je preinačena na uvjetnu... Gotovo više nego samoga počinitelja javnost je na stup srama pribila lokalni centar za socijalnu skrb i tražila trenutno razrješenje ravnateljice. Ista je kasnije i razriješena kojih desetak dana prije nego što bi joj ionako istekao mandat, hm... A malene žrtve? Oni su se Božjom voljom i uz veliki trud liječnika, s obzirom na sve okolnosti, brzo oporavljali. Potaknuti prozivkama na odgovornost za djelo s nevjerojatnom brutalnošću, bestijalnošću počinitelja, koju niti jedan razuman um ne bi mogao predvidjeti niti spriječiti, zaposlenici mjerodavnoga centra za socijalnu skrb izlaze ispred zgade, prosvjeduju, ukazuju na kronične probleme u sustavu koji je inertan i neučinkovit. U ovakvim se slučajevima tek žrtvuje formalno odgovoran pojedinac, kako bi se zadovoljila bijesna javnost koja traži osobu krivca. Pri tom sam sustav, kao stvarni krivac, ostaje netaknut, neprepoznat. U brojkama to izgleda ovako: jedna srednje velika ispostava Centra za socijalnu skrb s četrdesetak zaposlenih stručnih radnika pokriva područje s i više od sto tisuća stanovnika! Prosječan socijalni radnik ima u tretmanu tijekom godine i preko 180 obitelji, gotovo dvostruko više od propisanoga maksimuma i barem četverostruko više od europskoga prosjeka! Službeni podaci kažu da u

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Arhitekt Josip pl. Vancaš Uspostavom austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini 1878. godine pristigle su stotine stručno osposobljenih ljudi različitih profila među kojima i više od 50 arhitekata. Najpoznatiji i najplodotvorniji među arhitektima bio je Josip pl. Vancaš. U Sarajevo je došao 1884. godine s tek 25 godina i postao „jedan od najvećih bosanskohercegovačkih arhitekata uopće, a apsolutno u periodu austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini” (N. Kurto). y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

odio se u Sopronu u Mađarskoj 1859. godine. Potječe iz ugledne hrvatske obiteljske loze Vancaš. Njegov otac Anton pl. Vancaš bio je ravnatelj pošta u Zagrebu. Kuća njegova strica dr. Alekse Vancaša i njegove supruge Josipe, nazvane „Majčica Ilira”, bila je susretište hrvatskih književnika i drugih uglednika iz kulture: Lj. Gaja, V. Lisinskog, S. Vraza, P. Preradovića, V. Babukića... Vancaš je studirao u Beču na Visokoj tehničkoj školi do 1881. god. Potom je na Akademiji likovnih umjetnosti pohađao jednu od dvije Specijalne škole za arhitekturu (1882–1884) kojoj je na čelu bio Friedrich von Schmidt, profesor srednjovjekovne arhitekture. Kao praktikant radio je u ateljeu Fellner & Helmer. Godine 1884. na poziv Zemaljske vlade, a na preporuku profesora Schmidta, došao je u Sarajevo, gdje je do 1890. bio službeni 52 svjetl ori jeci . ba

Vladin arhitekt, a potom je vodio vlastiti atelje do 1921. godine. Vancaš se bavio i glazbom. Bio je solist Muškoga pjevačkog zbora. Na posveti katedrale u Sarajevu (1889) dirigirao je prvom pjevanom misom koju je izvodilo Muško pjevačko društvo, tada jedino takvo u Bosni. Također je bio i politički aktivan: bio je na čelu Hrvatske katoličke udruge, dogradonačelnik Sarajeva a kao zastupnik u bosanskohercegovačkom saboru 1911. podnio je rezoluciju o zaštiti baštinjenih spomenika kulture. Godine 1921. preselio se u Zagreb gdje je preminuo 1932. Pokopan je na Mirogoju. Prvi veliki projekti Prvi Vancašev zadatak, koji mu je povjeren, bio je projekt sarajevske katedrale. Izradio ga je po uzoru na ranu

gotiku unoseći i poneke romaničke oblike. Njegov profesor s Akademije F. Schmidt pregledao ga je i uz male izmjene odobrio. Godine 1884. započela je gradnja. Suradnik mu je na tom poslu bio arhitekt Karlo Paržik (Karel Pařík) koji je završio studij u Beču kad i on, ali je pohađao drugu Specijalnu školu za arhitekturu na Akademiji što ju je vodio danski arhitekt Theophil von Hansen, profesor antičke i renesansne arhitekture. Njih dvojica, Vancaš i Paržik, arhitekti su s najviše izvedenih projekata u Sarajevu u austrougarskom periodu. Oni su projektirali gotovo sve reprezentativne zgrade kojima su gradu dali novo, europsko, lice. Obojica su radila u duhu povijesnih stilova! Sam Vancaš je u Bosni i Hercegovini projektirao 102 stambene zgrade, 70 crkava, 10 palača, 10 bankovnih zgrada, 10 vladinih i općinskih zgrada... U Sarajevu je, uz Katedralu, izradio također nacrte za crkve sv. Ćirila i Metoda, Kraljice Krunice, Presvetoga Trojstva, Uznesenja Marijina na Stupu i crkvu sv. Ante na Bistriku. Niz crkava projektirao je za franjevce Bosne Srebrene: u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Zenici, Sarajevu, Vitezu i Kiseljaku te obavio dogradnje ili obnove na Gorici kod Livna, u Gučoj Gori, Varešu i Tolisi. Neke ćemo od ovdje spomenutih izdvojiti i prezentirati. Fojnica: Godine 1884. na fojničkom brežuljku Križ franjevci su započeli s izgradnjom nove crkve Duha Svetoga na mjestu prethodne, iz 17. stoljeća, koju je zidnim slikama bio ukrasio fra Miho Čuić 1798. godine. Njezinim rušenjem slike su nepovratno izgubljene. Nova se crkva gradila pod vodstvom Franje Moisea, splitskoga graditelja, koji je pod kraj turske vladavine, zajedno s Franjom Linardićem, bio graditelj dviju, do danas očuvanih, impozantnih zgrada u Sarajevu – vojne bolnice i vezirskoga Konaka. Napravio je solidan projekt crkve s drvenom kupolom. Međutim u izvedbi je loše krenulo: zbog jakog nagiba terena pojavila

Retrospektiva

Suočavanje s prošlošću Naša novija povijest konstantno je opterećena različitim viđenjima događaja iz vremena II. svjetskoga rata i poratnoga komunističkog režima. Različitost je određena ideološkim pristupima. y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

ijekom gotovo pola stoljeća komunističke vlasti u fokusu su bili događaji i zločini režima NDH, koji se jesu dogodili, ali su ih vladajući uveličavali i falsificirali, a vlastite zločine sustavno zataškavali prisilno nametnutom šutnjom. Mentalnim sljednicima ideologije bivše države ni dan-danas nije prihvatljivo oživljavanje sjećanja i izražavanje pijeteta na bezobzirno ubijene žrtve u neselektivnim komunističkim/partizanskim likvidacijama bez uvida je li netko kriv ili nije. Takva besprimjerna masovna ubojstva trasirala su put stvaranju komunističke diktature koja je s prezirom odbacila ideju moderne demokracije. K tome, pobjednik je pisao povijest sukladno svojim revolucionarnim ciljevima. Urušavanjem komunističkoga režima 90-ih godina prošloga stoljeća, krenulo se s oživljavanjem sjećanja na smaknute pripadnike poraženih postrojbi i civila završetkom rata – sve redom ubijene bez istrage i suda. O zločinima režima NDH dovoljno se zna i oni su neupitni. Svaka nostalgija za tim režimom 56 svjetl ori jeci . ba

je neprihvatljiva usprkos činjenici da se pobjednik necivilizirano ponio prema „narodnim neprijateljima” proglasivši ih sve zločincima. Za stradalnike Bleiburga i Križnoga puta, uglavnom pripadnike hrvatskih vojnih formacija i civila (starijih osoba, žena i djece), godišnja komemoracija redovito se držala sredinom svibnja na polju nedaleko od Bleiburga u Austriji, gdje se okupljalo između 10 i 20 tisuća hodočasnika. Bleiburg je postao simbolično mjesto sjećanja gdje su engleske vojne vlasti partizanima izručile pripadnike poražene vojske i civile. Najveća stradanja dogodila su se na Križnom putu, tj. na „marševima smrti” od Slovenije do Makedonije. Svima njima se posvećivala liturgijska komemoracija u Bleiburgu. No, neočekivano je upravitelj biskupije Gurk-Klagenfurt 8. ožujka 2019. priopćio odluku o zabrani liturgijske komemoracije predviđene za 18. svibnja, koju bi kao i dosad predvodio neki hrvatski biskup. U obrazloženju je naglašeno da je misa postala „dio manifestacije koja se politički instrumentalizira”

i dio „političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti” te da to šteti „ugledu Katoličke Crkve” u Koruškoj, kojoj bi se, ako se izda dopuštenje, mogla predbaciti „instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru”. Čudna odluka, čudno obrazloženje! Reagiranje na priopćenje Hrvatska biskupska konferencija „sa žaljenjem je primila tu odluku i izražava svoje duboko neslaganje s razlozima koji se navode za takvu odluku i u cijelosti ih odbacuje”. Smatra da uskraćivanjem mogućnosti molitve za žrtve ustvari „znači nepoštivanje žrtve i gubitak osjećaja za patnju nedužnih”. Posebno je naglašeno da tijekom svih proteklih godina, „a napose prošle 2018. godine, euharistijsko slavlje je proticalo dostojanstveno kako i priliči toj najuzvišenijoj molitvi Crkve”. Istina je da je za ranijih komemoracija bilo pojedinaca s neprimjerenim znakovljem. Oni su, nažalost, bili u ulozi „korisnih idiota” ili pak plaćenih provokatora! Na drugoj strani, u vrijeme prošlogodišnje komemoracije, nekoliko kilometara dalje u gradu Bleiburgu, priređen je ulični prosvjed protivnikā bleiburškoga okupljanja, koji su organizirale 23 udruge civilnoga društva iz Hrvatske, Slovenije, Italije i Austrije. Bila je to prava poslastica za neke medije! Okupilo se, prema policijskim procjenama, stotinjak aktivista – oko četiri po udruzi. Bio je prisutan i aktualni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH. On je istina pred kamerama „osudio ubijanja bez sudskog postupka”, ali je dodao: „Ne mogu i neću odati počast onima, tako likvidiranima, koji su – djelujući na strani okupatora kao kvislinzi – ukaljali ruke krvlju nevinih.” I ovaj put se pokazalo: jednom komunist – uvijek komunist,

Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitavati.

Sretan i radostan Uskrs!

ra Juraj Dragišić (poznat, između ostaloga, i pod imenima Georgius Benignus de Salviatis, de Argentina, de Bosnia, Dobrotić itd.) rođen je u Srebrenici oko 1445, a umro u Barletti 1520. godine. U rodnom gradu, u kojem su bosanski franjevci sagradili jedan od prvih svojih samostana i po kojem je cijela provincija dobila ime Bosna Srebrena, stupio je u franjevački red. Uskoro međutim napušta samostan i bježi pred turskim osvajanjima. Srebrenički samostan međutim nije u to vrijeme bio posve napušten. Bio je naprotiv još relativno dugo glavni samostan bosanskih franjevaca. Braća su ga definitivno napustila, bar po navodima fra Filipa Lastrića, 1686. godine „jer više nisu bila u stanju podnositi silnička zlostavljanja”.

Književnost bosanskih franjevaca

Angelologija fra Jurja Dragišića y Ivo PRANJKOVIĆ ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

Crtice iz života

Današnjem je čitatelju osobito zanimljivo po predgovoru u kojemu naglašava da se za razmatranje anđeoske prirode odlučio zato što među razumnim bićima pod vlašću vrhovnog Boga nema niti može biti ičega dostojnijega i izvrsnijega od anđela

Nakon napuštanja Srebrenice Dragišić se kratko zadržava u Jajcu, a zatim i u Zadru. Na kraju se skrasio u Italiji (u Ferrari, pa u Barletti), gdje je nastavio započeti studij teologije. Za svećenika je zaređen 1469. godine. Nakon toga dodatno obrazovanje stječe i u Parizu te na Oxfordu. Dosta se družio i s kardinalom Bessarionom i kretao u intelektualnim krugovima oko njega. Pošto je Bessarion bio optužen za herezu, branio ga je spisom Defensorium cardinalis Bessarionis (Obrana kardinala Bessariona, 1469). I inače se dosta bavio obranama optuživanih za kakvo krivovjerje odnosno za po čemu drugome sumnjive filozofske ili teološke nazore. Tako je npr. branio 900 teza talijanskoga filozofa Pica della Mirandole u spisu Filozofski, kabalistički i teološki zaključci (Conclusiones philosophicae, cabalisticae et theologicae). Branio je također G. Savonarolu u spisu Propheticae solutiones (Proročka rješenja, 1497) te njemačkog dominikanca Johannesa Reuchlina i njegovo djelo Augenspiegel, energično se protiveći uništavanju hebrejskih knjiga

i naglašavajući njihovo veliko značenje i za razumijevanje kršćanstva samoga i za uspostavljanje dijaloga među velikim svjetskim religijama. Reuchlina je branio u djelu Defensio praestantissimi viri Ioannis Reuchlin (Obrana preizvrsnoga gospodina Johannesa Reuchlina, 1517). Spis Proročanska rješenja mnogi smatraju Dragišićevim glavnim djelom. U njemu autor nastoji dokazati vjerodostojnost, istinitost i autentičnost proročanstva G. Savonarole, ali proširuje raspravu i na mogućnosti sigurnih znanja budućih događaja uopće te na (ne)mogućnosti pojavljivanja budućih proroka. Osamdesetih godina 15. stoljeća Dragišić boravi u Firenci. Tamo je postao i štićenik Lorenza Medicija te mentor njegovim sinovima Pietru i Giovanniju, od kojih je ovaj drugi kasnije izabran za papu pod imenom Leon X. Njima dvojici posvetio je i djelo Nova dijalektika (Dialectica nova secundum mentem Doctoris subtilis et beati Thomae Aquinatis aliorumque realistarum, 1488). God. 1490. biran je za provincijala

60 svjetl ori jeci . ba

Toskanske franjevačke provincije te dobio počasno ime firentinske plemićke obitelji Salviati (de Salviatis). Nešto prije toga djelovao je u Firenci kao profesor teologije i filozofije. Međutim nakon pada Lorenza Medicija Dragišić je dospio čak i u zatvor, a nakon toga se 1495. vratio u domovinu, ne doduše u Bosnu, nego u Dubrovnik, u kojem boravi četiri godine, od 1496. do 1500. U Dubrovniku je podučavao filozofiju i teologiju te obnašao, između ostalih, i službu generalnoga vikara Dubrovačke nadbiskupije, posebno zaduženoga za održavanje odnosa s Firencom. Tu je napisao i svoje najvažnije teološko djelo u obliku dijaloga pod naslovom De natura celestium spirituum quos angelos vocamus (O prirodi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima, Firenca, 1599). U Dubrovniku je priređeno i posljednje Dragišićevo djelo, spis s područja logike, objavljen 1520. godine u Rimu pod naslovom Artis dialecticae praecepta vetera et nova (Nova i stara pravila dijalektičkoga umijeća). Nakon povratka u Italiju Dragišić

Predstavljena knjiga „Polja i visoravni BiH”

ponedjeljak, 25. veljače 2019. godine u multimedijalnoj dvorani Sveti Franjo Franjevačkog samostana Uzvišenja sv. Križa upriličeno je predstavljanje knjige Polja i visoravni Bosne i Hercegovine autora prof. dr. Dalibora Balliana. Organizator predstavljanja je Franjevački medijski centar Svjetlo riječi. Među brojnim gostima bio je prisutan i Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko, rektor Univerziteta u Sarajevu Rifat Škriljo, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu fra Danimir Pezer i drugi uzvanici. Večer je pjesmom Ne klepeći nanulama otvorio Tamburaški zbor Franjevačke teologije u Sarajevu nakon čega je uslijedilo predstavljanje knjige. Najprije ju je predstavila poznata bosanskohercegovačka botaničarka prof. dr. Dubravka Šoljan rekavši kako je ova fotomonografija originalno djelo koje popunjava mjesto nedostajuće literature jer do sada nije obavljeno nijedno literarno djelo ove vrste. Koristeći se prezentacijom, profesorica Šoljan je prisutne fotografijom i 66 svjetl ori jeci . ba

tekstom upoznala s poljima i visoravnima naše zemlje, a koji su opisani u monografiji profesora Balliana. „Tekst je pisan jezikom i stilom koji je razumljiv širem krugu čitatelja pa se tako može svrstati u popularnu literaturu, a sve je temeljeno na znanstveno stručnim elementima”, istaknula je profesorica Šoljan. Na kraju je rekla kako je ovo djelo rezultat profesorova iskustva i terenskoga rada, te mu u tom duhu čestitala na izdavanju nove monografije. Uslijedilo je obraćanje prof. dr. sc. fra Mile Babića, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i gvardijana samostana sv. Pavla na Nedžarićima te odnedavno i dopisnoga člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Fra Mile je u svom obraćanju rekao da prof. Ballian u svojoj knjizi ne govori samo o geološkoj strukturi, hidrologiji, klimi, flori, fauni i šumi, nego i o povijesnim mjestima koja se nalaze u blizini naših polja i visoravni. „Knjiga govori o povijesti prirode, prirodnoga svijeta, ali istodobno i o povijesti ljudi i ljudskoga svijeta, te o negativnom utjecaju ljudi na prirodu”,

rekao je fra Mile, te u nastavku govorio sa stajališta integralne ekologije koju zagovara papa Franjo u enciklici Laudato si (Hvaljen budi). „On ističe nerazdvojivu povezanost između ljudskoga života u socijalnom sustavu i prirodnoga života u ekosustavu. Time se želi reći: Ako su ljudi okrutni prema prirodi, bit će ponekada okrutni i prema ljudima. Gospodarenje nad prirodom mora imati granice ako ne želimo doživjeti ekološku katastrofu”, upozorio je fra Mile. U nastavku je rekao: „Današnji filozofi dokazuju da svako biće u prirodi ima svoju imanentnu vrijednost, unutarnju neotuđivu vrijednost koju moramo poštivati ako ne želimo biti zločinci. O tome je pisao i filmove snimao naš bh. ekolog, pokojni Nijaz Abadžić.” U zaključku je fra Mile naglasio kako ne smijemo apsolutizirati svoju korist nego poštivati unutarnju vrijednost svakog Božjeg stvorenja i dopustiti da nas ljepote prirode podsjećaju na ljubav i dobrotu stvaranja. Knjiga profesora Balliana dokazuje da je naša zemlja prelijepa i kao takva zaslužuje naše poštovanje i, ako je moguće, ljubav.

isti jezik, a ne žele ga naučiti.” „Svi dobro znamo da nam je priroda prelijepa, da su nam planine plemenite, polja i visoravni bajkoviti, rijeke i jezera slikoviti, ali se ipak prema njima odnosimo isto kao i prema čovjeku koji nije ‘ja i moj’ provlačeći ih kroz prizmu vlastitih predrasuda i skučenoga ili nikakvoga znanja. Planine, polja i visoravni se sustavno uništavaju nerazumnom gradnjom, neplanskom sječom, namjerno izazvanim požarima, a što činimo svojim rijekama i jezerima jednostavno prelazi svaku granicu iživljavanja i pakosti koju samo čovjek može demonstrirati”, rekao je fra Janko te upitao zašto to činimo svojoj prirodi? „Zato što je nismo upoznali i zavoljeli. Zato što ne živimo s njom nego pored nje i zato što ne znamo da voljeti nju znači voljeti sebe i ljude”, naglasio je predstavljač. Na kraju je zahvalio najprije profesoru Ballianu na suradnji, te svima koji su na bilo koji način pomogli izdavanje ove knjige. Zahvalio je i onima koji su prepoznali vrijednost ovoga projekta i doprinijeli njegovome financiranju: Općina Busovača – načelnik Asim Mekić; Općina Kreševo – načelnik Renato Pejak; Grad Mostar – gradonačelnik Ljubo Bešlić; Fondacija za izdavaštvo; Ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona – ministar Adnan Alagić; predsjednik Federacije BiH – Marinko Čavara; Proizvodno-prometno uslužno društvo Vuković d.o.o., Turbe; Rudnici boksita Jajce. Na kraju predstavljanja uslijedio je govor autora knjige prof. dr. Dalibora Balliana. Profesor je izrazio radost zbog

ovoga događaja i u tom duhu zahvalio svima koji su došli te ga na taj način upotpunili. Autor je naglasio kako je s projektom Zemlja planina Bosna i Hercegovina započeto prije pet godina, a već je i druga knjiga o poljima i visoravnima ugledala svjetlo dana: „Nadam se da će biti još ovakvih predstavljanja, a iznad svega hvala Svjetlu riječi što su me podržali i rado surađivali na ovom projektu i njegovoj realizaciji.” Potom je naglasio kako je sustavno istraživanje prirodnih bogatstava naše zemlje započeo davno, još 1996. godine kada je počeo istraživati i prikupljati materijale. „Nadam se da ću u skorijoj budućnosti publiku obradovati i novim knjigama, a hvala svima vama koji ste ovdje jer ste mi vi poticaj i ohrabrenje za daljnji rad na ovim vrijednim projektima koji opisuju naša prirodna bogatstva”, zaključio je autor Ballian. Prije završetka večeri publika je još jednom mogla uživati uz zvuk tamburica i pjesmu Da te mogu pismom zvati. Program predstavljanja moderirala je novinarka Svjetla riječi Nikolina Marčić, a po završetku je uslijedilo druženje uz razgovor i zakusku u holu ispred multimedijalne dvorane.

Anit a Tolo

Uslijedio je glazbeni predah uz pjesmu Kad procvatu u proljeće jabuke u izvedbi Tamburaškoga zbora Franjevačke teologije, a nakon toga se prisutnima obratio ravnatelj Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi i glavni urednik revije Svjetlo riječi te definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro. Fra Janko je najprije predstavio djelatnosti medijskoga centra, a potom naglasio da nakon prošlogodišnje uspješno realizirane knjige Zemlja planina Bosna i Hercegovina, sada predstavljamo novu koja će čitatelje uvesti u svijet polja i visoravni naše zemlje. „Večerašnji uvaženi predstavljači su govorili o sadržaju knjige, a ja bih s vama želio podijeliti osobna promišljanja širega konteksta teme kojom se obje knjige bave – našom prelijepom prirodom i našim preružnim odnosom prema njoj što se, nažalost, nerijetko oslikava i u naše međuljudske odnose”, istaknuo je fra Janko, te u nastavku objasnio da je u prirodi, kao i u životu, teško zavoljeti ono što gledaš, a ne vidiš, ono što slušaš, a ne čuješ, ono što dodiruješ, a ne osjećaš. Da bi smo zavoljeli prirodnu ljepotu u koju smo uronjeni, moramo je prvo upoznati u njezinim dubinama, a pogotovu u njezinim nijansama. Potom je podijelio svoje osobno iskustvo: „Mislio sam da dobro poznajem svoj okoliš sve dok ga nisam počeo obilaziti s profesorom Ballianom i tako, doslovno, otkrivati prave nove svjetove prirodnoga blaga. Tek tada sam počeo shvaćati dubinu i grandioznost onoga što nas okružuje, grli i s čime provedemo cijeli ljudski vijek, najčešće kao stranci koji ne govore

Dubravka Šoljan

Mile Babić

fra Janko Ćuro

Dalibor Ballian

Nikolina Marčić t rava n j 2 019.

Polja i visoravni – DUBIČKO POLJE

Na granici s Hrvatskom Dubičko polje ili Dubička ravan smjestilo se na sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine uz rijeku Unu i Savu, a na istoku, jugu i zapadu ograničeno je planinom Prosarom i Kozarom. Uz Unu se prostire od sela Komlenac do Gradine, te od ušća Une u Savu do Orahove, pa natrag do Slabinje uz pobrežje planine Prosare od Orahove do sela Klekovci te dalje pobrežjem Kozare do Komlenca. y Dalibor BALLIAN ballian.dalibor

olje je dugo oko 22 km, a na najširem dijelu oko 8 km i predstavlja jedan od najzapadnijih dijelova Panonskoga ravnjaka. Reljef polja rezultat je specifične morfogeneze, odnosno rezultat djelovanja endogenih i egzogenih geomorfoloških procesa te nanosa rijeke Une i Save, kao i brojnih potoka koji se spuštaju s Kozare i Prosare prema Savi. Tako se polje izdvaja iz aluvijalne ravni uz rijeku Savu i njegovih pritoka koje se u njega ulijevaju istočno od Dubice te njihovim diluvijalnim terasama. Tu nalazimo dosta tercijarnih sedimenata, a manje paleozojskih pješčara i škriljaca, eruptiva i vapnenaca planine Prosare. Ti sedimenti najćešće su prisutni na rubovima polja i njihovu prijelazu u brdsko područje. 68 svjetl ori jeci . ba

Plodna tla Od tala u polju prevladavaju pseudoglejevi i distrični kambisoli na tercijarnim sedimentima, a manje su zastupljene kombinacije eugleja i semigleja, samostalni zemljišni areali fluvisola, pelosola te rendzine na laporcu i kalkokambisol na krečnjaku. Dio zemljišta uz riječne tokove visoke je kvalitete, a veći dio je nepovoljnih svojstava, posebno vodno-fizičkih zbog teškoga mehaničkoga sastava i suvišnoga vlaženja. Razlog tomu leži u tome što je ovo polje i važna makroplavina. I pored veće nepovoljnosti, sva tla se obrađuju jer su uz primjenu dodatne agrotehnike jako plodna. Klima ima izrazitije umjeren kontinentalni karakter gdje nešto više od polovine ukupnih padalina padne tijekom

vegetacijskoga razdoblja, a najznačajnije su padaline koje se jave tijekom lipnja. Potencijalna evaporacija veća je od padalina u vegetacijskom razdoblju, što zajedno s

Roditeljima i djeci y s. Jelena ANTOLOVIĆ

e n e s i l a , g Sve ide ukru Slavimo Uskrs ponovno. Slavimo ga prvi, peti ili možda pedeseti put. Bojmo jaja i spremamo se ponovno u crkvi zapjevati Aleluja . Slušat ćemo opet evanđelje o praznom Isusovu gro bu. Mislit ćemo, možda opet, da taj život, nakon ovoga života, mora biti dosadan. Samo svijetlost, tko je bude dostojan, i to je otprilike to. Kršćani smo, isp ovijedamo uskrsnuće, a tako malo znamo o nje mu. Uskrs slavimo dok se priroda ponovno budi. No vo proljeće i bujanje života pod toplinom sunca. Ne bismo nikako mogli zamisliti ovakve ljepote da ih ne vidimo, niti blizu ne bi mogla biti tako ras košna i zanimljiva naša mašta. Iako se svake godine ponavljaju godišnja doba, ovo proljeće neće biti kao pretho dno niti bilo koje ranije koje je već bilo. Ne može se ponoviti isto što se tiče našega života, ali niti za naš planet i za svemir. Organizam smo koji živi i stalno se mijenja.

Naša zemlja nam isto pokazuje da se mijenja i da živi. Prije tisuće godina bila je dru kčija, ali i prošle godine je bila drukčija nego što je sada i neće se vratiti u sadašnje stanje, nego će se i dalje mijenjati. Za Uskrs uzimamo jaje kao simbol rađanja novoga života. Bojimo jaja na različite nač ine kako bismo označili ljepotu raznovrsnosti živoga svijeta oko nas. Dajući mašti na volju da ukr asimo jaje, kao simbol skrovitosti budućega živo ta čiju ljepotu možemo samo predosjećati zato što u njemu stanuje Tvorac ovoga divnoga svijeta, pot rudimo se da naša ovogodišnja uskrsna jaja budu na radost nama i našim bližnjima. Ovoga puta predlažem nekoliko kreativnih načina ukrašavanja za Uskrs. Ov i mali prijedlozi neka vas potaknu da osmislite svo je načine ukrašavanja na osnovi ovih i drugih ide ja koje ćete vidjeti drugdje.

Koke od materijala s radnoga stola

Svjetlucave točkice Potrebno: gliteri (svjetlucavi prah), drvofiks i štapići s pamučnom vatom. Nanesite štapićem ljepilo na jaje, zatim stavljajte glitere čistim štapićima. Neka svaka boja glitera ima svoj čist štapić kako biste što urednije nanijeli željenu boju glitera.

70 svjetl ori jeci . ba

Potrebno: papirići u boji, selotejp, škare i kuhano jaje. Od papirića u boji izrežite trakicu od koje ćete napraviti postolje za jaje (duljina oko 10 – 11 cm) te spojite u krug selotejpom. Za glavu koke napravite oblačić (ravni dio dužine oko 10 cm) te ga savite u fišek i zalijepite te mu škarama malo zaoblite vrh kako biste stavili krijestu. Izrežite još noge, rep i kljun te zalijepite (rep malo zavrnite povlačeći papir škarama).

Kruh svetog Ante Posjeta partnera iz Ukrajine U utorak, 26. veljače, ured HKO Kruha sv. Ante, u sklopu projekta Partner exchange posjetili su partneri naših dugogodišnjih donatora iz Ukrajine i predstavnici Mennonite Central Committee iz Sarajeva i Ukrajine. Partneri iz Ukrajine željeli su se upoznati s različitim poljima rada unutar MCC-a. To je ujedno bio razlog posjete našoj Organizaciji, budući da MCC već više od 10 godina podržava djelovanje Kruha sv. Ante kroz različite projekte. Na sastanku se razgovaralo o našoj organizaciji, o načinima podjele pomoći i sprovođenju projektnih aktivnosti, o ostvarivanju suradnje s drugim vladinim i nevladinim organizacijama i o djelovanju Organizacije u ratnom periodu. U okviru ove posjete gosti su imali priliku posjetiti Pučku kuhinju Kruha

sv. Ante na Grbavici i vidjeti jedan dio implementacije projekta materijalne pomoći prilikom podjele toploga obroka za naše korisnike.

Bilo nam je veliko zadovoljstvo ugostiti partnere i predstaviti projekte i aktivnosti kroz koje Organizacija djeluje i pomaže potrebitima.

Nastavak suradnje HKO Kruh sv. Ante nastavlja suradnju s organizacijom Hope and Homes for Children, pružajući humanitarnu pomoć obiteljima i mladima u procesu osamostaljivanja. Kroz mjesec ožujak Kruh sv. Ante osigurao je humanitarnu pomoć za osam obitelji s ukupno 30 članova i tri mlade osobe koje su u procesu osamostaljivanja. Podjeljeno je ukupno 11 higijenskih paketa, 33 prekrivača i četiri baby seta. Organizacija Hope and Homes for Children radi na unapređenju zaštite djece bez roditeljskog staranja i obitelji pred rizikom od razdvajanja. Udruženi zajedno, trudimo se pružiti potrebnu pomoć u skladu sa svojim mogućnostima i doprinijeti povećanju kvalitete života djece i obitelji.

Donacija hrane za pučke kuhinje Pučke kuhinje i Jelo na kotačima jedan su od najznačajnijih projekata Kruha sv. Ante kroz koji brinemo za siromašne osiguravajući im svaki dan topli obrok i vikendom suhu hranu. Za starije i bolesne osobe djelatnici Kruha sv. Ante svaki dan dostavljaju hranu na kućna vrata. Broj korisnika iz dana u dan se povećava. Trudimo se svakome tko pokuca na naša vrata osigurati hranu, ali to možemo samo uz pomoć vas – dobrih ljudi. U proteklom periodu UniCredit bank, Mlin-Majić, Brojler, Perutnina Ptuj i Megamix pokazali su svoje dobročinstvo i solidarnost s ljudima u potrebi donirajući hranu za pučke kuhinje Kruha sv. Ante: brašno, riža, sokovi, konzer-

virani proizvodi, mliječni i mesni proizvodi, riblji proizvodi. Donirana hrana koristit će se za pripremu toplih i suhih obroka korisnicima. Iskreno se zahvaljujemo na donaciji i dobročinstvu. Pomoć i podrška dobročinitelja neophodni su nam za vršenje misije pomaganja siromašnima. Ujedinjeni zajedno možemo doprinjeti povećanju kvalitete života osoba u stanju socijalne potrebe.

Donacija građanima Tuzle Usljed požara na Gradskoj pijaci u Tuzli veliki broj građana ostao je bez svojega prodajnoga mjesta i sredstava za rad zbog čega je ugrožena egzistencija ovih ljudi. Kruh sv. Ante priključio se donacijom akciji humanosti kako bi pomogao građanima Tuzle prebroditi ovu nesreću.

Donirano je ukupno 65 higijenskih paketa, 200 prekrivača, za bolesnike koji leže u UKC Tuzla donirano je 100 prekrivača. Suosjećamo s građanima Tuzle koje su proživjeli ovu katastrofu, te se nadamo da će im ova donacija biti od značaja i koristi.

72 svjetl ori jeci . ba

Darovatelji HKO Kruh sv. Ante Za projekte HKM Klagenfurt 1.817 EUR Franj. samostan Široki Brijeg (fra Tomislav Puljić) 100 KM Župni ured Bihać (Dan Kruha sv. Ante) 350 KM Župni ured Donja Tramošnica (Dan Kruha sv. Ante) 190 KM HKM Frauenfeld 1.400 EUR Diplomatski zimski bazar 2018 (za stipendije) 25.000 KM Sprofondo (Kućna njega) 1.990 EUR

Ured za Hrvate izvan R. Hrvatske (Kućna njega) 3.166 HRK T. N. 20 KM Marko Cvitanović 10 KM HKM Luzern, Švicarska (fra Branko Radoš) 4.000 CHF

Humanitarna akcija Za topao dom N. N., Sarajevo (Za topao dom) 300 KM Advokat Arslanagić Emir 200 KM Advokat Enver Bazdar 100 KM

Za pučke kuhinje Donacije u robi HKM Graz 485 EUR Perutnina Ptuj (mesni prozvodi) Ermin Kazić Sarajevo 190 KM Jozo Gagulić, D. Tramošnica 100 KM Brojler d. o. o. (mliječni, mesni i Kanton Sarajevo 7.363 KM riblji proizvodi) Amir Kapidžić, Sarajevo 200 KM Megamix d. o. o. (riža i sokovi) Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Mlin Majić d. o. o. (brašno) 500 kg Dara Planet d. o. o. (detrdženti)

Turnir Kruha sv. Ante i HKM Zürich (16.2.2019.): Ivica Tomić, Kr. Sutjeska 100 CHF; Kata i Gena Marijanović, Kr. Sutjeska 50 CHF; Antonija Pajo, N. Bila 200 CHF; Ljuban Aždajić, Kr. Sutjeska 100 CHF; Ema Pezer, Kr. Sutjeska 20 CHF; Dario Pezer, Kr. Sutjeska 100 CHF; Frano Nadarević, D. Tramošnica 100 CHF; Ana Ravlija, Kr. Sutjeska 30 CHF; N.K. „Jadran“ – Zofingen 300 CHF; Ivanka Maračić, Kr. Sutjeska 100 CHF; Anđel i Marica Andrić, Kr. Sutjeska 50 CHF; Branko i Jagoda Ravlija,

Kr. Sutjeska 200 CHF; Marijan Jonjić, Kr. Sutjeska 50 CHF; Mato Jonjić, Kr. Sutjeska 50 CHF; Perica Aždajič, Kr. Sutjeska 50 CHF; Dinko Šušnja, Poljani-Kr. S. 90 CHF; Tomo Ravlija, Papratno, Kr. S. 50 E; Mladen i Snježana Jurić, Kr. Sutjeska 100 CHF; Boris Maračić, Kr. Sutjeska 100 CHF; Janja Šarić i obitelj, Kr. Sutjeska 100 CHF; Stipo Nikolić 50 CHF; N. N. 40 CHF; Marijan Barišić, Kr. Sutjeska 60 CHF; Janja Živić, Zagreb 50 CHF; Ruža Oršolić, Tolisa 50 CHF; N. N. 100 CHF; HKM – Zürich: 4.976 CHF i 193 Eura

Nastavak humanitarne akcije Podsjećamo kako je prošli mjesec HKO Kruh sv. Ante pokrenuo humanitarnu akciju Za topao dom kako bi pomogli tročlanoj obitelji koja živi od minimalnih primanja u starijoj kući bez kupaonice. Cilj humanitarne akcije je osigurati potrebna sredstva za izgradnju kupaonice u obiteljskoj kući. Stoga pozivamo sve ljude, koji su u mogućnosti, da se priključite ovoj humanitarnoj akciji kako bi zajedno olakšali uvjete života ovoj obitelji. Svaka vrsta pomoći i podrške je dobrodošla. Svoje darove možete uplatiti na brojeve računa: Uplate iz BiH: UniCredit Bank d.d. 3383202267235329 (za uplate iz BiH); Uplate iz inozemstva: UniCredit Bank d.d. IBAN: BA39 3383 2048 9299 3804; SWIFT: UNCRBA22; Paypal račun: https://www.paypal.me/kruhsvetogante; Svrha uplate: „Za topao dom” Za više informacija o ovoj akciji, kontaktirajte nas putem e-maila: kruhsvante@gmail.com ili na brojeve telefona 033 728 869 ili 033 728 860.

Slobodna mjesta u studentskom domu S početkom drugoga semestra, nekoliko stanara, koji su završna godina, najavili su odjave iz Doma jer nemaju više potrebe za boravkom u Sarajevu. Stoga ovom prilikom obavještavamo sve zainteresirane studente/ice da Franjevački studentski dom, koji se nalazi u centru Sarajeva i neposrednoj blizi većini fakulteta ima nekoliko slobodnih mjesta. Dom je moderno uređen i pruža studentima ugodnu atmosferu za učenje i udoban boravak. Život u Domu i pravila korištenja soba određeni su Pravilnikom o kućnom redu. Dom je otvoren svima bez obzira na nacionalnu pripadnost. Našim stanarima radnim danima pružamo i jedan topli obrok. Dom ima video nadzor i osoblje prisutno 24 sata. Studentima pružamo i mogućnost volontiranja u našoj Organizaciji ili u nekoj od partnerskih organizacija, te besplatnu neformalnu edukaciju. Za više informacija možete nas kontaktirati na broj telefona 033 728 869 ili na e-mail: mladi.ksa@gmail.com. Kontakt osoba: Sandra Talanga, koordinatorica rada s mladima. t rava n j 2019.

Kap dobrote Dobročinitelji za travanj 2019. Za Fond Kap dobrote Stipo Breljak, Švicarska Zdravko Mijić, Švicarska Stanko Živković, Švicarska Ilija Stipić, Jajce Dragan Volić, Švicarska

100 CHF 50 CHF 100 CHF 50 KM 100 CHF

Za Tamaru Starčević

Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu. Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana. Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.” Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu. 76 svjetl ori jeci . ba

Ivo Petričević, pok. Ilije, župa Rama Šćit Za Patrika Ivanovića Ivo Petričević, pok. Ilije, župa Rama Šćit Ratimir Bodulušić, Njemačka Za Ljiljanu Krajnc Ivo Petričević, pok. Ilije, župa Rama Šćit Za Leonitu Gabrić

100 EUR

Ivo Petričević, pok. Ilije, župa Rama Šćit Za HKO KSA Mijo Pejić, Švicarska

100 EUR 25 CHF

50 EUR

100 EUR

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka. Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek. Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća. Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.” Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje. Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Mt 25,45

y fra Juro MARČINKOVIĆ

Bršljan

lat. hedera helix Bršljan je zelena biljka penjačica koja se penje pomoću stabljičnih korjenčića, uglavnom po stablima, i do 25 metara. Listovi su najčešće trokrpasti, a u gornjem su dijelu biljke cjelovitoga ruba i jajasto izduženi. Cvate od kolovoza do studenoga zelenkastožutim cvjetovima koji su skupljeni u štitaste cvatove. Pepeljasto plavi plodovi su okruglasti, veličine graška, a sazrijevaju tijekom zime. To je česta biljka naših šuma. Osim što se penje po stablima, uzgaja se i kao ukrasna biljka po grobljima, zgradama. Često puže i po tlu, ali tada nikad ne cvate i ne donosi plodove.

Narodni nazivi: bršljen, brštika, bršljika, brštan, beštran, barsijan

Ljekovita svojstva i primjena: Listovi se mogu skupljati u svako vrijeme godine, ali najviše ljekovitih tvari sadrži u jesen prije cvjetanja. Prema najnovijim studijama najljekovitiji su vršni dijelovi ocvalih grančica. Suše se brižno na zraku. Bršljan sadrži mnoge ljekovite tvari, a osobito saponina, holesterina, pektina, raznih kiselina, malo joda i dr. Primjenjuje se u liječenju niza bolesti: kožnih, posebno lišajeva i akni; prišteva, paganca (velikoga potkožnog čira) na tabanu, žuljeva i kurjih očiju; ljuski i prhuta na glavi; polipa i izraslina u nosu; upala krajnika, otvorenih rana zubnoga mesa; žučnih i bubrežnih kamenaca te kamenaca u mokraćnom mjehuru; ateroskleroze, išijasa, bijeloga pranja kod žena itd. U ljekarnama se mogu nabaviti listovi za pravljenje čaja, ali jednako tako i neki homeopatski preparati. Čaj: Jedna vrškom puna mala žlica suhih listova bršljana stavi se u ½ l vrele vode, ostavi 10 – 15 minuta poklopljeno, procijedi, može se zasladiti medom, t rava n j 2019.

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

KNJIŽARE

◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

Novo u izdanju Franjevačkog samostana Fojnica i Svjetla riječi Enhiridion - svjedočanstvo o vremenu u kojemu su živjeli franjevci i katolici na prostoru Osmanskoga Carstva kroz puna četiri stoljeća.

Knjigu možete poručiti pozivom na broj : +387 33 726 200; e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba ili u Franjevačkom samostanu u Fojnici.