Čudo - Bogu je sve moguće (439)

vjera

• društvo • kultura

ČUDO

Bogu je sve moguće Godina XXXVII. ◆ broj 439 ◆ Sarajevo, listopad 2019. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Å irimo svjetlo.

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

sadržaj Franjevci među svojim pukom Austrougarsko razdoblje

18

Samotno mjesto Sve je čudo

28

O radosti življenja Čudo i mi

30

Fojnička ahdnama Dva fratra, dva sultana i ahdnama

34

Uz Gospin mjesec listopad Bez cjenkanja sa životom

48

Pogled iskosa Ustani i hodaj!

50

Skupljajući zalaske sunca Poklon za rođendan

64

Polja i visoravni Visoko planinsko polje

66

Franjevačka obitelj Ohrabri se!

68

Epimeteje O Šaulu

82

6

Tema broja Božja intervencija

22

Reportaža Gospina škola mira

račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Na naslovnoj stranici prikazana je slika Ljube Laha Gospa pod križem iz filijalne crkve u Bukovcu, župa Foča kod Dervente. U zadnjem ratu ova je kapela potpuno devastirana i zapaljena, a navedena slika sva je izgorjela osim detalja Gospina lica. Čudesno očuvani detalj pronašao je 1998. godine župni vikar fra Ivan Marić.

Ostaci ove slike poslani su na konzervacijske radove u Zagreb. Od 2012. godine obnovljena slika čuva se u novoizgrađenoj župnoj crkvi povratničke župe u Foči. Podsjetnik je na ratna stradanja Hrvata ovoga kraja, ali i znak nade i trag Božjega čuda u svijetu. listopad 2019.

3

Riječ čitateljima

Pisma čitatelja Susreti s fra Slavkom

urednik@svjetlorijeci.ba

Nije čudo kako čudo zauzima posebno mjesto u ljudskom životu. Čovjek ga može priznati ili ignorirati, vidjeti ili ignorirati, doživjeti ili ignorirati.

Srednjega puta nema, tvrdi i sam A. Einstein, kada kaže: „Dva su načina na koja možete živjeti život; kao da ništa nije čudo i kao da je sve čudo.”

Jedan od razloga za ovakvu polarizaciju čuda jest što ono pripada području vjere pa ga svi jednako ne shvaćamo, ne doživljavamo pa i ne definiramo čak i onda ako ga znanost uspije protumačiti. Jednostavno, ako nema vjere, nema ni čuda bilo da ga prepoznajemo u naravnim ili nadnaravnim pojavama. Bez obzira na to što je znanost neke pojave već objasnila, mnogi ih ljudi ipak ne doživljavaju samo kao puke fenomene prirode i njezinih zakona, nego kao Božje darove koji isijavaju Njegovu božansku svemoć i brigu za sve što je stvorio i što uzdržava. Jedan od tih ljudi je bio sveti Franjo Asiški koji je u čovjeku i svemu stvorenom uvijek nepogrešivo pronalazio Božji potpis pa im se uvijek iznova radovao. Za njega je sve stvoreno čudo – od sitne kapi rose do nezamislivih širina svemira. Sve je prelijepa pjesma koju je ispjevao Stvoritelj.

S druge strane, ako se čovjek, svijet i sve stvoreno promatra i doživljava bez Boga i Njegovih intervencija koja su uvijek čudo, onda ubrzo postanu bezlični, neprimjetni i na koncu bezvrijedni. Na mjesto Boga i Božjih zakona današnje ideologije zapadnoga društva kategorično instaliraju čovjeka i ljudske zakone. U takvom svijetu u kojem je čovjek središte svih stvari, ni Bog ni čudo ne mogu postojati čak ni u tragovima jer ih čovjek sam od sebe ne može ni učiniti ni raspoznati pa mu je, recimo, „nepojmljivo da je svemogući Bog stvorio sve iz ničega, a potom se pretvara da mu je lakše pojmljivo kako se ništa samo od sebe okrenulo u svašta.” (G. K. Chesterton) Koliko god nas uvjeravali, ne može biti istinito da trebamo vjerovati samo u ono što vidimo i razumijemo. Jer, vidjeti ne znači vjerovati, nego vjerovati znači vidjeti. A kad je čovjek pun vjere, on vidi čudo na svakom koraku. Zapravo, vidi sebe, druge ljude i sve stvoreno kao savršeno čudo Božje ljubavi. Danas, ali i prije dvije tisuće godina, neki bi na ovo uskliknuli: „Nije to moguće! Kao ni čudo!” Isto toliko godina Isus smireno i strpljivo odgovara: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!”

(Mk 10, 27-28).

fra Janko Ćuro, urednik

4 svjetl ori jeci .ba

Iako su prošla gotovo dva mjeseca od fra Slavkova „rođenja za vječnost”, živo osjećam njegovu prisutnost i zagovor.

Kao pratnju s Neba.

Prvo što mi pada na pamet kad se sjetim fra Slavka su tri susreta (a bilo ih je možda desetak, što kroz ispovijed što kroz razgovor). Valjda jer su se utisnula duboko... Opečatila me. Prvi susret zbio se u Kreševu na duhovnoj obnovi, gdje je sa posebnim žarom govorio o trpećoj Crkvi. Zahvaljujući njemu i sama sam zavoljela duše u čistilištu... On mi je preko te, uvjerena sam – Bogom nadahnute – propovijedi doslovno ulio u srce važnost molitve i posvećivanja svih naših djela za divne duše koje sebi više ne mogu pomoći, ali mi zato možemo mnogo pomoći njima. Zauzvrat, duše iz čistilišta nama iskazuju zahvalnost brojnim milostima.

Drugi susret je bio u Olovu, na Veliku Gospu. Molila su se žalosna otajstva krunice i obilazilo oko crkve. Sjećam se da sam u jednom trenutku pogledala u njegovo lice i u očima mu vidjela neizrecivu tugu, žalost. Predvodio je krunicu na oltaru bočno od ulaza u crkvu i bio zagledan negdje u daljinu, samo njemu znanu. Osjetila sam bol i suze su same potekle. Kao da sam u njemu vidjela žalosnu Majku koja tuguje za svojom neposlušnom, još neobraćenom djecom. Takvog ga pamtim i danas.

Treći susret je već bio osoban. Razgovarali smo i tražila sam savjet u vezi s jednom životnom situacijom. Riječi koje su mi se, između ostaloga, duboko urezale su: „Seko, ima više izlaza u životu.” Voljela sam ovo njegovo „seko”, kojim je iskazivao s jedne strane duhovno očinstvo, a s druge nježnost i dragost. I danas mi često njegovi savjeti, propovijedi i ono bitno što je isticao u razgovoru, takoreći, odzvanja u glavi. Kao da je pohranjeno u neku dragocjenu škrinji-

cu i kad dođe čas potrebe, samo otključam i izvučem što mi treba. Što god bi savjetovao, sjećam se da je završavao riječima: „Uz Božju pomoć seko... Uz Božju pomoć i milost”, pribojavajući se da ne bih slučajno njemu pripisala zasluge. Razumijevam to kao velik znak poniznosti.

U susretima s njim osjećala se, danas tako raritetna, širina... i svaki od njih bio je ispunjen smislom, značenjem i poukom. Premda su i mnogi drugi oko mene govorili i postupali razborito, ne-

kako mi je kroz njega postalo jasno što je razboritost.

Ne bih rekla da je bio samo pobožan svećenik, dobar franjevac, fratar i čovjek, brat... On je bio miljenik Božji, svetac na zemlji. A vjerujem da je među svetima i na Nebu, uz Gospu koju je toliko volio. Danas mu se kao takvom i molim. „sveti Slavko”, moli za nas. Puno sreće i blagoslova u daljem radu.

Vjerna čitateljica Marija iz Ludwigsburga

Zavičaju Zavičaju moj voljeni, ti od mene daleko si, al’ te stalno srce moje u sjećanju svome nosi.

Sve što više mlada patim, u daljini što bolujem, ja tvoj izgled čvršće pamtim i u srce urezujem.

Jer u tebi sve je moje: roditelji, braco, seke, i svi moji mili treni, uspomene moje lijepe.

Slike tvoje i vidike, iz sjećanja nikad ne dam, sjećajuć’ se uspomena, čini mi se da te gledam.

Kad ne mogu u stvarnosti – gledat ću te u mislima, što ne mogu zamisliti – dopunit ću u snovima.

Anica Grubeša-Nikolić

Skenirajte QR kod na svom uređaju i jednim pozivom pretplatite se na reviju Svjetlo riječi:

Postanite član naše velike obitelji

Kontaktirajte nas i putem aplikacije Viber na broj mobitela: +387 60 33 88 018.

Uz Viber i dalje smo Vam dostupni na redakcijski broj: 033 726 200; pišite nam na e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba.

Pratite nas na portalu na adresi www.svjetlorijeci.ba kao i društvenim mrežama Facebook, Twitter i Instagram. listopad 2019.

5

Tema broja

BOŽJA INTERVENCIJA Čudo je poziv čovjeku da u dubinama svoga duhovnog bića otkrije svoju otvorenost prema mogućim Božjim očitovanjima u povijesti i u svijetu.

Ono također pretpostavlja čovjekovo priznanje prolaznosti svoje i svijeta koji ga okružuje kao i činjenice da je Bog slobodan zahvaćati u povijest događajima kojima je on gospodar, a s kojima stupa u razgovor s čovjekom 6 svjetl ori jeci . ba

R

y fra Vjeko Eduard TOMIĆ Razmišljamo li o fenomenu čuda u najširem smislu te riječi kao o nekom izvanrednom i znanstvenim načinom do kraja neprotumačivom događanju

Gabriel Jurkić, Isus uskrisuje Lazara, 1924.

koje nadilazi poznate nam prirodne zakone, zbivalo se ono samo iznimno, tek rijetko ili čak redovito, možemo reći kako smo i nesvjesno okruženi s poprilično takvih fenomena.

Naime, ne mora se biti nikakav nobelovac ni vrhunski prirodoslovac da bi se uočilo da je stvoreni svijet kojega smo i sami dio, upravo jedno veličanstveno čudo Božjega stvaranja. Na primjer, neprocjenjivi dar života koji svi posjedujemo – velebno je čudo! Nismo htjeli postojati niti smo išta učinili da dođemo na svijet.

Imamo tijelo koje, ako je zdravo, radi besprijekorno kao švicarski sat. Što god da spomenemo: srce, pluća, živci, krvotok, osjetila, probavni trakt, udovi, mozak i njegove kompjutorski munjevite

i točne operacije kojima upravlja tijelom, naša duhovna svijest o nama samima – zadivljujuća su priča o našim tjelesnim i mentalnim sposobnostima koje su ugrađene u nas, a da nismo ni znali. Što tek reći za mogućnost međusobnoga sporazumijevanja, za moć razmišljanja, govora, smijeha, humora, plača, sjećanja, spavanja, učenja stranih jezika, slikanja, skladanja, sviranja glazbe, pjevanja, molitve, ljubavi, obitelji, rađanja, štovanja Boga...? Sve nas to čini posebnima među svim stvorenjima, čudesnim Božjim remek-djelom.

Koliko god pred čudesima kojima smo okruženi sposobnost našega razumskog raščlanjivanja, povezivanja činjenica i zaključivanja bila potpomognuta znanstvenim spoznajama pa i kršćanskom listopad 2019.

7

Živa je riječ Božja

RIJEČ Apostola

(1 Kor 1,22-25)

Riječ MUDROSTI (Ps 9,2-4)

Slavim te, Gospodine, svim srcem svojim, ispovijedam sva čudesna djela tvoja.

Radujem se i kličem tebi, pjevam imenu tvome, Svevišnji!

Dušmani moji natrag krenuše, padoše i pred licem tvojim pogiboše.

Riječ Isusova (Mk 16,15-18)

Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.

Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.

12 svjetl ori jeci .ba

Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.

Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.

Nepoznata Biblija On je Sin Božji

Tko je taj?

Kad se razmišlja o Isusovim čudima, onda nije lako ponuditi jednoznačan odgovor o njihovu smislu. Kod nekih opisa čuda vidljiva je Isusova želja da pomogne čovjeku u potrebi, osobito u onim slučajevima u kojima se kaže da se Isus sažalio nad ljudima, da je s njima suosjećao ili pak da je proplakao, kao što je to bilo pred Lazarovim grobom. y fra Darko TEPERT tepert

U

toj skupini opisa Isusovih čuda često je naglasak na važnosti ljudske osobe u odnosu na obdržavanje nekoga zakonskog propisa, na primjer na obdržavanje subotnjega počinka. Kod druge skupine čuda veći je naglasak stavljen na vjeru koju čudo budi u ljudima koji ga promatraju. Ponekad je naglašena i promjena u samoj osobi na kojoj Isus ostvaruje čudo. Ta osoba tada počinje svjedočiti o Isusu ili počinje služiti. U trećoj skupini čuda najveći je naglasak na samom Isusu i čudo služi da bi pojasnilo tko je Isus i kakvo je njegovo poslanje. Ove tri skupine čuda nisu strogo podijeljene, nego se elementi svih triju skupina često u različitim omjerima nalaze u nekom čudu.

On ima vlast Na samom početku Isusova javnoga djelovanja, nakon što je u sinagogi u Nazaretu izgovorio svoju prvu propovijed i nakon što je na sebe primijenio 14 svjetl ori jeci . ba

riječi proroka Izaije o onome koji je pomazan Duhom Gospodnjim (usp.

Lk 4,18), okupljeni se pitaju: „Nije li ovo sin Josipov?” (4,22), negirajući tako bilo kakvu mogućnost primjene proročkih riječi na Isusa. U isto vrijeme, time započinje niz pitanja o Isusovu identitetu.

Odmah nakon toga, Isus se nalazi u Kafarnaumu, gdje poučava i izgoni zloduha (usp. 4,31-35). Nakon toga evanđelist Luka nas izvješćuje: „Nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: ‘Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!’” (4,36). Ovo je nedorečeni odgovor na pitanje Isusova identiteta: on ima vlast nad nečistim dusima. Sljedeći korak bio bi priznati da je ta vlast božanska. U istoj epizodi na pitanje Isusova identiteta odgovara sâm zloduh: „Znam ja tko si ti: Svetac Božji” (4,34).

Time zloduh priznaje da Isus pripada božanskom svijetu i pridaje mu naslov ‘Svetac’ koji je u Starom zavjetu pridržan za Boga.

Slično priznanje zloduha nalazimo i u nastavku. Nakon što je uz obalu Galilejskoga jezera Isus ozdravio mnoge i iz mnogih istjerao zloduhe, ti su zlodusi vikali: „Ti si Sin Božji!”, a evanđelist dodaje da su znali „da je on Krist” (4,41).

Na taj način je sasvim dopunjen odgovor na pitanje Isusova pravoga identiteta. On je Krist, a to znači Pomazanik ili Mesija, no on je istovremeno i Sin Božji.

Ovaj odgovor nalazi svoju potvrdu u Lukinoj epizodi o ozdravljenju uzetoga (usp. 5,17-26). Uzetome Isus kaže: „Čovječe, otpušteni su ti grijesi!” (5,20).

To kod pismoznanaca i farizeja potiče raspravu i pitanje: „Tko je ovaj što huli?

Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?” (5,21). Evo opet odgovora na pitanje identiteta: ako Isus oprašta grijehe, onda je on doista Bog. Kao znak svoje moći on i ozdravlja uzetoga, ali ozdravljenje je samo znak nečega mnogo većega – otpuštenja grijeha, jer „vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!” (5,24). Nato svi odgovaraju slaveći Boga i u strahu govoreći: „Danas vidjesmo nešto neviđeno!” (5,26).

Ovo „neviđeno” sastoji se u tome da je Bog osobno pohodio svoj narod. To što je Bog poduzeo u Isusu Kristu, Mesiji i svome Sinu, neviđeno je.

On je Božji pohod Kad je Isus došao u grad Nain, ondje uskrišava sina udovice iz Naina. Kad je mrtvac ustao i počeo govoriti „sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: ‘Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!’” (7,16). U ovome su prisutne dvije aluzije. Jedna podsjeća na događaje vezane uz proroka Iliju i proroka Elizeja. S Ilijom je vezana pripovijest o uskrišenju udovičina sina u Sarfati (usp. 1 Kr 17,17-24). Na kraju udovica priznaje: „Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istinita!” (17,24).

Trenutak uhvaćen u vremenu y s. Kristina MARIJANOVIĆ

H

odala je ona već bosanskim drumovima. Bila čak zadivljena prirodnim ljepotama i turbulentnom, ali bogatom poviješću. No, eto... Čekajući je na sarajevskom aerodromu, javlja se u meni strepnja, uznemirenost, čak nevoljkost. Na trenutak mi se učini da bih se bolje snašla dočekujući Isusa, onako kako ga je dočekao Nikola Šop. Istina, Isus bi pitao: „Koja je ovo zemlja?” Kazala bih samo: „O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš.” Pustila bih ga tada njegovoj tišini nad ljudima raspršenima na tromeđu kulturnih konteksta, u potrazi za identitetom vlastitih izvora, u neizvjesnosti pred iseljenim i još uvijek opustošenim područjima... On bi sve znao. Čovjek ne bira gdje će se roditi. Biva poslan – roditeljima, obitelji, narodu, zemlji. Kažu da su svi ostali što se toga tiče prošli bolje od nas, od nas koji smo imali tu (ne)sreću da budemo rođeni baš u Bosni. Ta spoznaja može zatitrati samo u srcu čovjeka koji Bosnu diše, jer „nitko ne zna što znači roditi se i živjeti na ivici između dva svijeta, poznavati i razumijevati jedan i drugi, a ne učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voljeti i mrziti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi cijeloga vijeka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvijek stranac; ukratko: živjeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vrijeme.” Taj Andrić je doista znao u dušu.

Polazeći davno iz rodnoga grada, okrenula sam se još jednom željna u slapu pod gradom nazrijeti svoj odraz, odraz kapi u mnoštvu drugih kapi. Znala 16 svjetl ori jeci . ba

sam tada da je Bosna izabrala mene da tkam, makar samo kao kap, dugu njezine budućnosti. Tako će i moji svjetovi biti oživljeni. Ludost je to – kaže narodna mudrost. Pametan ide tamo gdje mu je bolje, a budala ostaje ondje gdje je rođen. Prema tome ja sam budala, ali neka sam. Ipak, stojim evo na platou apsurdno podijeljenoga grada iščekujući susret s nekim koga nije Bosna birala, nego tko Bosnu bira – slobodno i otvoreno. Minute postaju sati. Čekam strepeći po tko zna koji put nad pitanjem „vrlog pitca”, strahujući kako ću ovaj put odgovorit.

A kto je ta šta je ta da prostiš Gdje li je ta Odakle je Kuda je ta Bosna Rekti Slit će se te riječi kao kroz lijevak u moju dušu. Njihov autor, Mak Dizdar, slio je i odgovor. No, može li ga razumjeti netko „sa strane”, netko u kome Bosna tek želi napraviti svoje carstvo vječnih suprotnosti.

Bosna da prostiš jedna zemlja imade I posna i bosa da prostiš I hladna i gladna I k tomu još Da prostiš Prkosna Od Sna

Susreti su uvijek srdačni. Nikad ne otkrivaju unutarnju zbunjenost. Naslućujem iz njezinih prvih riječi znanje o toj mojoj Bosni. Zna gdje je. Zna što je. Zna odakle je. Zna kuda je. No, ona ne zna tko je – ta Bosna. „Ona je...”, zašutim na tren tražeći pogodnu riječ. „Naša!” rekoh odjednom. Oborila sam pogled znajući da nisam odgovorila na pitanje, a opet... U naša skrivena je sva Bosna. Naša je postala njezina osobna iskaznica, njezin identitet. Ona je naša.

A mi? „Mi smo ničiji”, rekoh joj služeći se riječima Meše Selimovića. „Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda.

Na nama se lome valovi povijesti. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, a uskoro ni sami nećemo znati tko smo.

Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje.”

Slikovita je to i romantična zemlja, ta Bosna puna suprotnosti i preplitanja kultura – na malom prostoru Slikovita je to i romantična zemlja, ta Bosna puna suprotnosti i preplitanja kultura – na malom prostoru. Davno je pisana riječ putopisaca iz zapadnih zemalja okarakterizirala tu neku tamo Bosnu kako multietničku i multikonfesionalnu. Mješavina je to geografskih, demografskih i gospodarskih činjenica, začinjena folklornom poviješću. Kao nešto opasno, bajkovito i egzotično opisivana je Bosna. Putnik najčešće hoda njome s usađenim predrasudama samo krajičkom duše naslućujući da hoda po slobodi koju je Bog usadio u prirodu ove balkanske Švicarske.

No, zabludjet će ga reci koji daju nazrijeti da se radi o zaostaloj zemlji, bez kulture. Takvi su i njezini ljudi, pišu neki, primitivci, barbari, nasilnici, konzervativni i zaostali na najnižem stupnju

F

ranjevci su se zauzimali za dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i s naklonošću prihvatili uspostavu nove vlasti 1878. godine. Očekivali su bitne promjene na kulturno-političkom, gospodarskom, vjerskom i nacionalnom planu.

Stoljećima su franjevci čeznuli za ravnopravnošću svih građana u BiH, činilo im se da će se to sada i ostvariti. Međutim, ubrzo su uvidjeli da Austro-Ugarska ima svoje planove koji ne odgovaraju domicilnom stanovništvu.

Bosnu i Hercegovinu pretvorila je u svoj kolonijalni posjed koji će ekonomski i politički koristiti prvenstveno njoj i njezinim ciljevima. Odlučno se bori protiv jačanja slavenskoga duha, uvodi njemački kao službeni jezik, državne službenike dovodi sa strane, zabranjuje upotrebu nacionalnoga imena, nastoji stvoriti posebnu „bosansku narodnost” i „bosanski jezik”. Nova je vlast u franjevcima gledala potencijalne nositelje i propagatore hrvatske ideje, koju je odmah u početku željela spriječiti, zbog čega je iz bosanske uprave maknut i general Filipović. Neki su franjevci bili usko povezani i uz ilirski pokret. S druge strane, vlada ne rješava agrarno pitanje koje je bilo izvor najozbiljnijih napetosti u BiH. Zemljišni su posjedi i dalje u rukama aga i begova, a 95 % njihovih kmetova bili su kršćani. Prvi se fra Eugen Matić (alias Narcis Jenko) usudio javno izreći da austrougarsko gospodstvo za narod u BiH znači ropstvo.

Franjevci su se stoljećima borili protiv islamizacije, a sad to čine i protiv germanizacije i mađarizacije. Budući da su franjevci novoj vlasti bili smetnja u ostvarivanju njezinih ciljeva, odlučila ih je potisnuti iz BiH i zamijeniti klerom koji će joj biti podoban. Vlada je, međutim, znala da su franjevci jedini katolički kler u BiH, koji ima stoljetnu tradiciju i ugled u narodu. Biti otvoreno protiv njih značilo bi doći u sukob s narodom.

Stoga vrši pritisak na crkvene strukture vlasti da one potisnu franjevce, oduzmu 18 svjetl ori jeci . ba

Franjevci među svojim pukom

Austrougarsko razdoblje y fra Anđelko BARUN barun.andjelko@gmail.com

Zbog nepopustljivosti pape Leona XIII. Austro-Ugarska se morala pomiriti i s činjenicom da će franjevci i dalje ostati u župnom pastoralu. im dosadašnju ulogu i bace ih na periferiju društvenoga i crkvenoga zbivanja.

Uspostava redovite hijerarhije Okupacijom BiH od katoličke Austro-Ugarske nestali su razlozi postojanja izvanredne crkvene uprave u BiH. Austrougarska vlada požuruje uspostavu redovite crkvene hijerarhije jer tu prigodu želi iskoristiti za uklanjanje franjevaca. Znala je da su franjevci sačuvali katoličku vjeru i hrvatsku naciju u BiH, da su preko 400 godina pod Osmanlijama podnosili progone, mučeništva, stradanja i zlostavljanja svake vrste te da s njihovim uklanjanjem iz BiH neće ići lako. S činjenicom da su franjevci očuvali katoličku vjeru u BiH bio je dobro upoznat i papa Leon XIII., zato ih je štitio. U bulu uspostave redovite crkvene hijerarhije 1881. godine stavio je i ove riječi: „U tom (očuvanju vjere) blistavo su zasjali upornost i junaštvo članova opservantskog Franjevačkog reda, koji su se trudili da u tim krajevima prošire

vjeru. Za nju su ponekad prolili i krv i donijeli mnoge spasonosne plodove pa su izvanredno zaslužni za vjeru. (...) Ovima treba iskazivati dužni obzir i pažnju zbog dugotrajnih napora kojima su nastojali vjerno služiti Crkvi i spasenju duša u ovim krajevima.” Zbog nepopustljivosti pape Leona XIII. Austro-Ugarska se morala pomiriti i s činjenicom da će franjevci i dalje ostati u župnom pastoralu. Što nije uspjela u pregovorima sa Svetom Stolicom, austrougarska je vlada nastojala postići preko prvoga vrhbosanskog nadbiskupa Stadlera kojega je postavila. Uz mnoga dobra djela koja je činio, Stadler je razmišljao o Bosni bez ikakva utjecaja franjevaca.

U kolovozu 1882. u Banjoj Luci čak je izjavio da će od franjevaca „ostati samo uspomena, bili su” (AFPS, Acta Ćavarović, 299). Radio je na sekularizaciji franjevaca, tražio je da im se oduzmu župe, zapostavljao ih u ekonomskom pogledu, onemogućavao njihov utjecaj u društvu.

Politički (ne)korektno

Proroštvo iz Damiette (I.) „Nije se ustezao otići u Egipat i hrabro stati pred sultana”, piše papa Pio XI. u dokumentu Rite Expiatis za svetoga Franju Asiškog. Ove godine je taj povijesni događaj mnogostruko slavljen i obilježavan: 800 godina otkako se Siromašak iz Asiza susreo sa Saladinovim nećakom, egipatskim sultanom Malikom al Kamilom, u Damietti. y fra Pavo FILIPOVIĆ euraklyon@gmail.com

K

ada je u veljači ove godine papa Franjo, kao prvi papa u dvijetisućljetnoj povijesti kršćanstva, posjetio Arapski poluotok, povukao je paralelu između svoga posjeta i prizora susreta svetoga Franje s egipatskim sultanom.

Treba znati kako se sveti Franjo dvoumio oko misijskoga putovanja na Istok budući da su mu dva prva pokušaja rezultirala prividnim neuspjehom.

Rekonstrukcija kronologije događaja Prvi Franjin odlazak na Istok zbio se vjerojatno u jesen 1212. godine, dakle godinu dana prije Papine bule Quia maior u kojoj iznosi svoje razmišljanje o križarskome pohodu i tri godine prije IV. lateranskog sabora tijekom kojega je papa Inocent III. još jednom pozvao kršćanske narode na križarski pohod.

20 svjetl ori jeci . ba

Franjo i njegova braća su dakle te 1212. godine u jesen krenuli brodom iz Ancone za Siriju. No, samo što su isplovili na otvoreno more zatekla ih je oluja i brod im je izgubio smjer te je završio na obalama Dalmacije. Čak je i povratak natrag u Italiju bio problematičan zbog nevremena. Tako je Franjin prvi pokušaj da svjetlo Evanđelja donese muslimanima završio tek u evangeliziranju brodske posade.

Znakovito je to što je Franjo prije križarskoga pohoda htio otići i pokušati evangelizirati Istok. Htio je, prije negoli je Papa pokrenuo vojni pohod, pokušati sa svojom braćom duhovno pohoditi Istok. Početno opravdanje križarskih pohoda bila je obrana kršćanskoga Zapada, zaštita kršćana na Istoku i ponovno osvajanje svetih mjesta koje su muslimani obeščastili. Teško je međutim ući u rat s nekim i zadržati onu temeljnu

ljubav prema bližnjemu kako je Spasitelj zahtijeva. Kapucin, koji se javnosti predstavljao samo pod nazivom otac Cuthbert i koji je napisao jedan od najboljih i najljepših prikaza života svetoga Franje, kaže kako su tijekom križarskih vojnih operacija kršćani na nevjernike počeli gledati kao na neku zlu rasu koju treba istrijebiti ili podčiniti mačem. Bio je to, uz neke iznimke, dominantni stav kršćana prema muslimanima. Franjo ga nije dijelio! Njegov san je bio pozvati ih na obraćenje. Za njega nevjernici bijahu duše za koje je Krist umro. Asižanin je Crkvi donio novi entuzijazam za misionarenje umjesto za uništenje „neprijatelja križa Kristova”. I stoga se i sam ovaj njegov pokušaj ne može vrijednovati kao neuspjeh, kaže otac Cuthbert i daje opću bilancu Franjinih misionarskih pokušaja među muslimanima: „On sam možda nije postigao mnogo pri pokušaju obraćenja islamskih naroda, ali to je često usud vitalnih ideja: treba ih presaditi u manje osjetljivo tlo od onoga u kojemu su nastale prije nego počnu donositi vidljive rezultate. Često su obični smrtnici presiromašni duhom da bi ih prihvatili”. Franjin drugi pokušaj misionarenja „nevjernika” dogodio se u Španjolskoj i Maroku.

Razlog je bila njegova sućut koju je osjećao prema njima jer su španjolski Mauri pretrpjeli velik poraz u srpnju 1212. godine u bitci kod mjesta Las Navas de Tolosa. Franjo se bojao kako će ih ogorčenost zbog poraza potpuno zatvoriti za Radosnu vijest pa se u Španjolsku zaputio ili 1213. godine, kako je još 1914. godine u svojoj knjizi Viaje de San Francisco a Espana istražio španjolski franjevac Atanasio Lopez Fernandez ili 1214., kako smatraju mnogi suvremeni autori. Njegovi životopisci ističu kako su braća imala poteškoća pratiti Franjin korak u Španjolsku jer „se činio kao netko opijen Duhom” (sv. Bonaventura). No, i ovaj pokušaj rezultirao je prividnim neuspjehom budući da je zima bila jaka, a Franju zadugo onesposobila

Najbolji dar za božićne i novogodišnje blagdane Omiljeni Kalendar svetoga Ante i ovoga puta donosi aktualan, poučan i zanimljiv sadržaj te korisne podatke o imendanima i blagdanima u Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu koji će vas pratiti kroz 2020. godinu.

Knjigu, džepni, dvanaestlisni i jednolisni kalendar sv. Ante potražite u svom župnom uredu ili nas pozovite na 033 726 200.

Reportaža

ŽUPA SV. JAKOVA APOSTOLA, MEĐUGORJE

GOSPINA ŠKOLA MIRA

U hrvatskom su narodu osobito omiljena marijanska svetišta jer se u njima, kako mnogi hodočasnici kažu, osjeća prisutnost nebeske Majke Marije kojoj se mole za zagovor. Tu prisutnost osjetili su i u Međugorju iz kojega se na poseban način pronosi poruka Božjega mira, današnjem svijetu itekako potrebnoga, te je ovo hodočasničko mjesto prozvano i svetištem Kraljice Mira.

22 svjetl ori jeci . ba

M Fotoarhiv ICMM (Informativni Centar Mir Međugorje)

y Nikolina MARČIĆ nikolina@svjetlorijeci.ba Mjesto molitve, mira i pomirenja čest je opis jednoga od najposjećenijih i najpoznatijih hodočasničkih mjesta u svijetu – Međugorja. Za nekoga tko prvi put čuje za Međugorje, pridjev „najposjećenije” zasigurno će asocirati na mjesto koje je puno povijesnih, prirodnih i kulturnih znamenitosti te je iz toga razloga takav status steklo na svjetskoj razini.

Ali po tom pitanju nema se što posebno vidjeti jer ono po čemu ova župa, smještena između dva brda, privlači ljude nije turističke, povijesne ili tomu slične prirode. Njezina se privlačnost očituje u dubinama međugorske duhovnosti o čijim plodovima se govori i piše. Život župne zajednice najbolje poznaje njezin župnik, a u Međugorju je to franjevac Hercegovačke franjevačke provincije fra Marinko Šakota koji nas s osmijehom dočekuje i u nastavku upoznaje s Međugorjem. Pa krenimo onda ispočetka.

Stoljećima u vjeri Najstariji sačuvani spomen imena Međugorje datira još iz davne 1599. godine kada je Međugorje bilo na popisu župa o kojima se pastoralno skrbe franjevci tadašnje provincije Bosne Srebrene iz samostana u Zaostrogu. U to vrijeme oni su se brinuli o župama koje su se prostirale od mora pa sve do Mostara i njegove okolice.

U godinama koje su uslijedile međugorska je župa površinom bila na prostoru župe Brotnjo, a od sredine 18. stoljeća središte broćanske župe smješteno je u Gradnićima. Župa je obuhvaćala prostor cijeloga Brotnja, čapljinski i gabelski kraj pa je nekadašnji broćanski župnik fra Petar Bakula zabilježio kako je prostorom više sličila biskupiji, a ne župi. Godine 1854. odcjepljuje se Gabela s Čapljinom, potom 1864. odcjepljuje se Gornje Brotnjo sa sjedištem u Čerinu dok je župa Međugorje kanonski utemeljena 1. svibnja 1892. godine dekretom mostarsko-duvanjskoga biskupa fra Paškala Buconjića. Nakon što je župa osnovana 1892. godine, župljani su prvu župnu crkvu izgradili 1897. godine dok su novu započeli graditi 1935., a završili tek 1969. godine.

Međugorje je bila župa koja se ni po čemu posebno nije isticala od drugih sve do 24. lipnja 1981. godine kada je šestero djece imalo viđenje Majke Božje koja im se ukazala na obližnjem brijegu u Bijakovićima ispod brda Crnica pa je zbog toga i poznato pod imenom Podbrdo. Od tada svakoga dana u isto vrijeme djeca su odlazila na to mjesto i nitko, pa čak ni komunizam koji je vladao u tadašnjoj Jugoslaviji, različita zastrašivanja i pritisci nisu ih mogli, kako tvrde, spriječiti da se odazovu Gospinu pozivu. Štoviše, bili su podvrgnuti i medicinskim istraživanjima kada je nekoliko medicinskih stručnjaka, napose onih iz Italije i Francuske, ispitalo vidioce tijekom ukazanja, ali svi su na kraju došli do istoga zaključka – oni su zdrave osobe i za vrijeme ukazanja u njima se događa promjena koju medicinskim putem nije moguće protumačiti. „Međutim, mnogi hodočasnici koji dolaze ovdje svjedoče kako je jedino važno imati pouzdanja u Boga, dopustiti da nas On vodi onako kako je vodio Blaženu Djevicu Mariju i tako u Bogu prepoznati prijatelja, a ne onoga tko upravlja prema vlastitim željama”, zaključuje župnik Šakota koji nam u listopad 2019.

23

D

efinicija čuda jednostavna je: čudo je događaj koji se ne može objasniti prirodnim ili znanstvenim zakonima. U našem dobu znanosti, koje je objasnilo brojne prirodne zakone, i pretvorilo ih uspješno u niz tehničkih otkrića, naučeni smo da čudo ne može postojati.

Svaka pojava na svijetu ima uzrok, sve je to pouzdano objašnjeno, a priroda se ponaša u skladu s matematičkim proračunima.

Znanstvena metoda ima jednu sržnu osobinu i jednu ključnu prednost.

Znanstvena metoda zahtijeva da se svaka pojava može ponovno proučiti, a zbog toga je u stanju predviđati događaje. Ako se ispune određeni uvjeti, dogodit će se nešto određeno – i tako uvijek, bez iznimke. Na taj način znamo da voda vrije na stotinu stupnjeva, znamo kada će doći do pomrčine Sunca, znamo da se bjesnoća prevenira cijepljenjem. U prilog znanstvenoj metodi govore brojni tehnički uređaji koje svakodnevno koristimo s pouzdanjem: kada stavim ključ u bravu automobila, on će upaliti; kada se spojim na internet, otvori mi se Google; kada pritisnem prekidač, svjetlo se upali ili ugasi – ne ponekad, ne uglavnom, nego baš svaki put. Prirodni zakoni djeluju predvidljivo, što znači da je svemir poput navijenoga sata.

Međutim, ako svijet zamislimo kao sat koji je urar sastavio i navio, dolazimo do čudnoga zaključka: Svemir ima stvoritelja, ali on se ne može miješati u njegov tijek. Kako piše u Knjizi Postanka: Bog je stvorio svijet, a potom se pošao odmoriti.

Mnogi ljudi doista tako misle, ako već ne misle da je sat nastao sam od sebe, pa će se mehanički vrtjeti dok mu se zupčanici ne potroše. Da svijet nije sat koji posve poznajemo, otkrilo se u 20. stoljeću i u mikro – i u makrosvijetu.

Znanstvenici koji promatraju sićušno Ilustracija su da se subatomske čestice ustanovili 28 svjetl ori jeci . ba

Samotno mjesto

Sve je čudo y Boris BECK boris.beck.735

Svijet nije stvoren jednom zauvijek, nego se neprestano stvara svake milisekunde; ne postoje uzroci i posljedice, ne postoje prirodni zakoni, ne postoje čuda – postoji jedino Božja volja po kojoj sve neprestano postaje ponašaju hirovito i da je nemoguće ustanoviti istovremeno i njihovu brzinu i položaj; za razliku od svakodnevne predvidljive fizike, ravnaju se po načelu neodređenosti. Astrofizičari su u međuvremenu došli do saznanja da čak 85 % mase svemira čini tamna materija o kojoj ništa ne znamo, a da tamna materija i tamna energija zajedno čine čak 95 % svemirske mase i energije – što znači da poznati fizikalni zakoni objašnjavaju samo 5 % svemira.

Da bismo znali što je čudo, moramo znati što je prirodno, a baš se za prirodno pokazalo da je puno fantastičnije nego smo u stanju zamisliti. Isusovac Josip Ćurić, profesor filozofije, dao je jednom živopisan primjer: kada bi atomske čestice što čine ciglu odjednom zatitrale sve u istom smjeru, umjesto da titraju nasumce, cigla bi sama od sebe poskočila više metara u zrak, a u tom ne bi bilo ništa čudesno – događaj bi bio posve prirodan. Za razmišljanje o čudu, dakle, potrebno je uzeti u obzir mogućnosti prirode, a baš njih nismo uvijek svjesni, a u nekim su nam slučajevima i posve nepoznate.

Zbog svega su toga neki mislioci posve odbacivali mogućnost čuda – Thomas Jefferson smatrao je da je nemoguće prekršiti prirodni zakon, a Spinoza i David Hume da je nemoguće poznavati sve zakone prirode pa zato ne možemo isključiti mogućnost da je naše „čudo” izazvao neki još nepoznat zakon. Čudom, nadalje, možemo nazvati i neki događaj koji je vrlo malo vjerojatan, a dogodio nam se; no on je bio samo malo vjerojatan, a ne i nemoguć. Britanski matematičar J. E. Littleton čak je izračunao da se svakom čovjeku barem jednom mjesečno dogodi nešto za što je vjerojatnost jedan naprema milijun – „čudo”.

Dodatni problem predstavlja naša vjera u uzroke i posljedice – prirodni zakoni opisuju događaje u njihovu slijedu, onako kako se odvijaju, te su u tome istiniti, opći, jednostavni, apsolutni i nepromjenjivi; jednostavno vrijede uvijek i svugdje (barem u naših 5 % svemira). Međutim, mi ne znamo točno kako su uzrok i posljedica povezani. Mi vidimo da je temperatura vode dosegla stotinu stupnjeva i da u tom trenutku voda počne ključati, pa

O radosti življenja

Čudo i mi „Cijeli tjedan sam bila u problemima”, piše mi Suzie jednoga subotnjeg jutra. „Mučila sam se, molila Boga da mi pomogne.

Sve sam mu predala u ruke. Pukla sam i plakala satima osjećajući se potpuno sama i izgubljena. Bila sam sigurna da me je Bog zaboravio – ili da se bavi većim problemima od mojih.” y Tatiana Tajči CAMERON tatianatajci

P

oruka je dalje glasila: „Sinoć sam zaspala u suzama s molitvom da mi pošalje neki znak, nekoga ili nešto, u nadi da me čuje. Jutros kad sam se probudila, prvo što sam vidjela bio je tvoj tjedni blog. Svaku riječ si namijenila baš meni! Odmah sam prepoznala čudo – Bog ipak nije digao ruke od mene.”

Svakoga tjedna pišem o osobnom i duhovnom rastu u obliku bloga koji onda moja ekipa objavljuje i šalje tisućama ljudi na našem popisu primatelja.

Obično podijelim poneku priču iz osobnoga iskustva i ono što sam spoznala kroz duboke i otvorene razgovore s ljudima, kroz lijepu glazbu ili intervjue na temu životnih prekretnica, s namjerom da to posluži kao inspiracija i motivacija drugima da zastanu i provedu neko vrijeme sklopljenih očiju – osluškujući, ne bučne i nametljive savjete kojima smo svakodnevno bombardirani, nego šapat u dubini duše kojim nas Bog vodi.

Toga tjedna nisam znala o čemu bih pisala. U proteklo vrijeme svu pozornost 30 svjetl ori jeci . ba

dala sam pitanju kako se nositi sa stresom, strahovima i tjeskobom, priznajući da sam se i sama našla u razdoblju punom neizvjesnosti i obaveza prema djeci i poslu. Jedan čitatelj mi je, kao odgovor, poslao e-poruku s „lekcijom” kako predati svoje probleme Bogu. Priložio je i specifičnu molitvu Isusu za koju „garantira” da će riješiti sve probleme u tri tjedna.

U zadnjih 15-ak godina primila sam toliko sličnih čudotvornih molitvi, bočica sa svetom vodicom, krunica i medaljica posvećenih u svetištima s gotovo svakoga kontinenta – i svaki od pošiljatelja je „garantirao” da je baš taj predmet najčudotvorniji. Udahnula sam duboko i podsjetila samu sebe da budem strpljiva i puna razumijevanja umjesto iritirana – jer poznajem i sama osjećaj očaja zbog kojega tražimo čudo, ispunjene molitve, garanciju – pa makar nam ta „garancija” postala samo mali tračak nade.

Sjela sam za računalo i pustila da riječi same teku i popune praznu stranicu na ekranu. Što znači predati sve svoje probleme Bogu? Postavila sam pitanje

– i ponudila odgovor kako ga ja vidim.

Kao prvo, moramo biti voljni predati svoj stav prema tom problemu, dakle ne vidjeti ga kao problem nego kao priliku kroz koju ćemo nešto novo naučiti, ostaviti staro i iscijeliti nešto čega možda još nismo ni svjesni. Kroz tu promjenu stava lakše prepoznajemo što nam je zaista potrebno da bismo riješili problem. Recimo, ako imamo financijskih problema i predamo ih Bogu, u tom trenu već zapravo prihvaćamo činjenicu da postoji rješenje kojim se iz toga problema možemo izvući umjesto opsjednutosti idejom da je naša situacija nemoguća i zastrašujuća. Uz tu vjeru, novo uvjerenje i novu perspektivu postajemo puno otvoreniji prilici prihvaćanja nečije pomoći, ili da sami uočimo načine na koje možemo uštedjeti ili zaraditi novac koji nam treba.

Drugo, na sličan način, kad se pomirimo s tim da ne moramo sve imati pod kontrolom i sami sve riješiti, otvaramo dušu, srce i razum Božjoj mudrosti i milosti, te puštamo da nas Bog vodi.

Kroz taj proces stvaramo zdravu dozu poniznosti i ne sramimo se pitati za pomoć. Poniznost i „otpuštanje kontrole” pomaže nam prihvatiti situaciju u kojoj smo se našli i u njoj pronađemo najmanje sitnice za koje možemo biti zahvalni, pa makar to bila okrepljujuća čaša vode, ptica na grani ili oblak na nebu.

Tada, slobodni od ega, koji želi imati sve pod kontrolom i koji „zna sve najbolje”, postajemo dovoljno prijemčivi – da se oslonimo na Boga i sustav vjere i povjerenja. Tada lakše prepoznajemo čuda u neobjašnjivim sklopovima događaja, u jednostavnim životnim trenucima i slučajnim susretima.

Prije desetak godina sjedim udobno smještena na sjedalu kraj prozora, gledam kako se drugi putnici ukrcavaju prije leta. Kraj mene sjeda žena koja je morala kupiti dva sjedala jer ne stane na jedno. U jednoj ruci nosi torbu, a u drugoj kutiju s pizzom. Odmah mi se obratila i objasnila kako je užasno gladna

Kapitul na rogožinama

U znaku velikog jubileja Ovogodišnja proslava Dana provincije Bosne Srebrene u Fojnici, na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, 14. rujna, obilježena je svečanošću u znaku velikoga jubileja za provinciju i čitav Franjevački red. Naime, 2019. godine navršilo se 800 godina od povijesnoga susreta sv. Franje i sultana Malika al-Kamila u Damietti. Franjevci Bosne Srebrene k tomu su obilježili 555. obljetnicu susreta fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda Fatiha Osvajača u Milodražu kod Brestovskoga 1463. godine.

Dvodnevnomu susretu uz Dan Bosne Srebrene nazočili su franjevci iz sestarskih provincija iz Slovenije, Hrvatske i Hercegovine te apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto. Proslava jubileja otpočela je na uočnicu Dana provincije, 13. rujna, blagoslovom i otkrivanjem brončanoga kipa u visini od 3 m zaslužnomu fra Anđelu u dvorištu crkve i franjevačkog samostana Duha Svetoga. Nazočne je pozdravio i svečanost otvorio fojnički gvardijan fra Mirko Majdandžić. Potom je kao izaslanik generalnoga ministra Reda manje braće pozdrav uputio i fra Ivan Sesar, generalni definitor u Rimu. Nekoliko riječi o kipu izrekao je i akademski kipar Mile Blažević, autor novoga kipa fra Anđela Zvizdovića. Blagoslov kipa predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić.

Proslava je nastavljena svečanom akademijom u čast fra Anđelu Zvizdoviću u konferencijskoj dvorani hotela Reumal u Fojnici. Akademiju je otvorio fra Jozo Marinčić, a pozdrav je uputio i načelnik Općine Fojnica Sabahudin Klisura. Uslijedilo je prigodno predavanje fra Marka Karamatića, profesora povijesti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, pod naslovom Dva fratra, dva sultana i ahdnama (prenesen u cijelosti na susljednim stranicama revije).

Drugi dio svečane akademije bila je izvedba dramskoga komada Kušnje fra Anđela Zvizdovića u izvedbi dramske sekcije Franjevačke teologije Sarajevo. Scenarij za ovo djelo napisao je akademik Dževad Karahasan, a režiju je potpisala Gordana Boban. Za kraj je riječ pozdrava uputio i Edhem Pašić, bivši veleposlanik i diplomat iz Fojnice. Glazbene točke tijekom programa izvodili su članovi zbora franjevačkih bogoslova Fra Nenad Dujić pod ravnanjem fra Emanuela Josića, a program je moderirao bogoslov fra Mislav Jozić. Po završetku službenoga dijela programa upriličeno je druženje i večera za uzvanike, uz dodjelu zahvalnica zaslužnima za organizaciju događaja i donatorima za izradu kipa.

Drugoga dana proslave, na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, upriličena je proslava Dana Bosne Srebrene tradicionalnim godišnjim susretom franjevaca, kapitulom na rogožinama.

Okupljene fratre pozdravio je domaćin, fojnički gvardijan fra Mirko Majdandžić, nakon čega je uslijedilo predavanje o fra Anđelu Zvizdoviću mons. Marka Semrena, OFM. Biskup Semren predvodio je potom misno slavlje u samostanskoj i župnoj crkvi Duha Svetoga, gdje su u sporednom oltaru pohranjeni zemni ostaci velikoga fra Anđela. Misu su koncelebrirali generalni definitor fra Ivan Sesar, provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, provincijal Hercegovačke provincije fra Miljenko Šteko, provincijal Provincije Sv. Ćirila i Metoda (Zagreb) fra Ilija Vrdoljak i brojna druga braća svećenici. Osim redovnika, na misi je bio okupljen i vjernički puk župne zajednice u Fojnici. U homiliji koju je održao fra Ivan Sesar ponovno je bilo riječi o vrlo značajnom dvostrukom susretu sv. Franje i fra Anđela sa sultanima.

Zaključno je upriličeno zajedničko fotografiranje svih sudionika kapitula kod novoga kipa fra Anđela Zvizdovića, blagoslovljenoga dan ranije. Susret je završen zajedničkim objedom i bratskim druženjem franjevaca.

32 svjetl ori jeci . ba

listopad 2019.

33

Fojnička ahdnama

Dva fratra, dva sultana i ahdnama U najosjetljivijim povijesnim situacijama, napose u onim ratnim, susreti i razgovori dviju suprotstavljenih, protivničkih, strana redovito djeluju izazovno, pogotovo ako se pritom radi i o kulturnim, civilizacijskim, konfesionalnim i drugim razlikama. y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

I

z šarolikoga mozaika susretā, različitih razina, izdvajamo dva, mogli bismo reći, jedinstvena u povijesti, susret dvojice siromašnih fratara i dvojice moćnih sultana. Dogodilo se to u različitim vremenima i podnebljima.

Bio je to simboličan susret različitih svjetova u srednjovjekovnom povijesnom okružju. Riječ je o Franji Asiškom i fra Anđelu Zvizdovićui njihovu susretu s dvojicom moćnih vladara.

Prvi susret dogodio se prije 800 godina u gradu Damietti u Egiptu (1219), između Franje Asiškoga i sultana Malika al-Kamila, tadašnjega vladara Egipta, Palestine i Sirije. Drugi se zbio prije 556 godina (1463) na polju Milodražu, nedaleko od Fojnice, između fra Anđela Zvizdovića, poglavara Bosanske franjevačke kustodije, i sultana Mehmeda II. zvanoga el-Fatih (Osvajač), vladara Osmanskoga Carstva.

Iskustva tih dvaju susreta različita su, ali u mnogomu i slična. Oba su utjecala na oblikovanje pogledā franjevaca, 34 svjetl ori jeci . ba

kao nositelja ideje o životu u kulturnoj i civilizacijskoj raznolikosti. Bili su odlučni živjeti i djelovati i u nepogodnim političkim i društvenim okolnostima, kako su to, uostalom, činili bosanski franjevci u osmansko doba.

Duh Franje Asiškoga motivirao je i odredio karakter susreta religijskih poglavara svijeta u Asizu 1986, s pozivom na mir, sazvan na poticaj pape Ivana Pavla II. U tom je duhu, uostalom, nastao i „Projekt Svjetski etos” teologa Hansa Künga (1990), u kojem je istaknuto da nema mira među narodima bez mira među religijama, niti mira među religijama bez razgovora među njima, a razgovora ne može biti bez temeljnih proučavanja u samim religijama. To potvrđuje da je Franjo Asiški i danas putokaz autentičnoga evanđeoskog mirotvorstva!

Franjo Asiški, pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone (1182– 1226), utemeljitelj Franjevačkoga reda i suutemeljitelj Reda klarisa, jedan je od

najpoznatijih likova srednjega vijeka uopće. Rodio se i živio u Asizu u Italiji.

U ranoj mladosti živio je sasvim opušteno u duhu tadašnje mladeži koja se zanosila viteškim idealima. Kasnije je doživio duboke unutarnje promjene i na nov način oblikovao svoj duhovni život i svoj odnos prema svemu stvorenom. Sve što ga je okruživalo, živo i neživo, gledao je kao Božje stvorenje. Na tome je gradio svoju novu duhovnu viziju. Družio se sa siromašnima, služio gubavcima, suosjećao sa svima na rubu društva.

Franjo je živio u jeku križarskih pohoda iz zapadne Europe (11–13. st.) vođenih s ciljem oslobađanja kršćanskih svetih mjesta u Palestini. Ti su pohodi proizišli iz križarskoga pokreta nastaloga u povodu pada Jeruzalema pod vlast Seldžuka 1071. godine. Pokret je motiviran religioznim idejama koje su poticale kršćanski svijet u zapadnoj Europi da se zauzme za oslobađanje Jeruzalema. Križarske vojne su međutim kompromitirale temeljnu zamisao i povod toga pokreta. Prevladali su svjetovni motivi, teritorijalne pretenzije i trgovački interesi, pa su se pretvorili u osvajačke pohode.

Franjo se već ranije pokušao pridružiti križarima (1204–1205), ali je zbog bolesti odustao. U jeku Petoga križarskog pohoda (1217–1221) on je ipak krenuo s križarima, ali ne kao ratnik. U lipnju 1219. ukrcao se na brod u Anconi i u drugoj polovici srpnja stigao u Damiettu, grad u delti Nila na obali Sredozemnoga mora. U jeku opsade grada i ratnoga meteža događa se nešto neočekivano: Franjo se sa svojim subratom probija do tabora sultana Malika al-Kamila 29. kolovoza 1219. Neobična slika: na jednoj strani kršćanski siromašak, na drugoj muslimanski vladar! Je li to možda bila Franjina želja za mučeništvom?

Ta mu ideja, znano je, nije bila strana.

Franjo ostaje u sultanovu taboru neko vrijeme, možda i dva tjedna. Na sultanov upit, kako bilježe potonje kronike, šalje li ga netko, Franjo odgovara „da ga

Pogled u dušu

Vrijeme na dar Kad se kaže čudo, ljudi odmah pomisle na nešto izvanredno, na nešto nestvarno i teško dostupno svima. Vjerojatno to jest tako, ali i ne mora biti. Da sam tada shvaćala, kao što sada shvaćam, da u toj maloj palači moje duše stanuje tako veliki Kralj, mislim da ga ne bih tako često ostavljala samoga, nego bih s vremena na vrijeme ostajala tamo u njegovu društvu i pazila da njegova palača ne bude tako prljava, ističe Terezija Avilska i dodaje: Postoji li išta čudesnije nego kada čovjek shvati da se onaj, koji svojom veličinom može ispuniti tisuće svjetova, zatvorio u nešto tako maleno! y prof. dr. Snježana ŠUŠNJARA

Č

udesno je da se mi ovako maleni usudimo nositi s nedaćama ovoga svijeta misleći da je naša snaga dostatna i pri tom se udaljavamo od svoga Stvoritelja pa i samih sebe.

Današnji je čovjek uglavnom previše odvojen od prirode. Svijet u kojem živi svodi se na asfalt, beton i raznorazne ekrane. Umjesto da bude u doticaju sa svim stvorenim, postao je robom materijalnih stvari i virtualnoga svijeta koji je projekcija njegovih iluzija, kazuje Jacques Philippe. Ljudi se zatvaraju u svoje male svjetove, u svoja uska viđenja drugih i drukčijih pa stanu graditi granice i zauzimati suprotstavljene tabore.

Sve opravdavaju ljubavlju prema svojoj zajednici i mržnjom prema drugoj. Je li to ispravno i vodi li ikamo? Voljeti svoju zajednicu bez njezina veličanja i 38 svjetl ori jeci . ba

uzdizanja iznad drugih jest pravi, čudesni, ljudski put. Razvijati prijateljstva i izvan svoje uske zajednice je potrebno i nadahnjujuće. Biti otvoren i velikodušan je čudo, čudo koje danas sve manje mjesta nalazi u ljudskim srcima. Više ne postoji ona praksa – pomoći bližnjemu bez naknade! Materijalno traži svoj danak i kultura koja nam je nametnuta izvana stalno zahtijeva pristup – usluga za uslugu. Čudesno je Također, vidljivo je i da elektronički mediji lako osvajaju mlade koji postaju njihovi vjerni sljedbenici. Moralno upitni sadržaji kojih su puni spomenuti mediji, vrijednosti koji prenose otupljuju duh mladih ljudi i oni se ubrzano

otuđuju od bliskih ljudi koji ih okružuju. Djeca srednje dobi sve više ovise o svojim vršnjacima i oni su ti koji oblikuju njihove interese, izgled i ponašanje. Istraživačica psihologije Judith Rich Harris u svojoj knjizi Ideja odgoja ističe: Novi obrasci ponašanja postaju navike – odnosno internaliziraju ih – a naposljetku postaju i dio njihove javne osobnosti. Javna osobnost je ona koju dijete pokazuje kada nije kod kuće. Iz nje će se razviti odrasla osobnost. Ovdje nastupaju roditelji čudotvorci koji moraju biti odlučni i snažni u svojoj ljubavi ukoliko žele spasiti dijete i odvojiti ga od loših utjecaja. U suprotnom, popustljivost će ih sve povući na dno. Disciplinom i pozitivnim vršnjačkim društvom može se postići puno. Čudesno je, zapravo, ostati čovjekom u današnjem svijetu koji potire vrijednosti koje su do jučer važile, koji unosi neka nova pravila i prokazuje ljude koji ih ne žele prihvatiti. Teško je uopće opstati i biti tvorcem vlastite sudbine usred kaosa nametnutih pravila, odredaba i politički korektnih postupaka, a sve obojeno ljudskim pravima koja nemaju puno veze s onima koje propisuje Konvencija UN-a o ljudskim pravima. Čudesno je, dakle, biti čovjekom u današnjem svijetu, ali i izazovno. Kako je Einstein kazao – Dva su načina da živiš život: kao da ništa nije čudo ili kao da je sve čudo. Zanimljiva je priča koju prenosi Majda Rijavec u svojoj knjizi Čuda se ipak događaju. Priča ide ovako: Jedne noći mladić je sanjao kako ulazi u trgovinu. Iza tezge stajao je vrlo star čovjek. Što ovdje prodajete, gospodine? upita mladić. Mudri čovjek prijateljski odgovori: Što god želite! Mladić poče nabrajati. Ako je tako, želio bih svjetsko jedinstvo i mir, nestanak predrasuda i siromaštva, više ljubavi i sloge i među različitim religijama, jednaka prava za muškarce i žene. U tom trenutku starac ga prekine. Oprostite mladi gospodine, niste me dobro razumjeli. Mi ne prodajemo plodove. Mi prodajemo samo sjemenje.

Razgovor

SANDRA BJELAN-GUSKA

SVAKI RAST JE POZITIVNA PROMJENA Znam da će mladi saslušati što im imate reći, ali će najčešće činiti ono što čini taj koji im govori, pa to nastojim potvrđivati i osobnim primjerima angažiranosti. Mladi ljudi su uvijek vrijedni i truda i ulaganja, a trebaju poticaje i podršku kako bi bili proaktivni u obiteljima, među vršnjacima, društvenoj zajednici, domovini

42 svjetl ori jeci . ba

D y Anita TOLO anita@svjetlorijeci.ba Dr. sc. Sandra Bjelan-Guska rođena je 1984. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i Opću-realnu gimnaziju pohađala je u Sarajevu pri Katoličkom školskom centru Sv. Josip. Paralelno baletno osnovno i srednje obrazovanje stječe na Odsjeku za klasični balet u Osnovnoj muzičkoj školi Mladen Pozaić u Sarajevu i Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu.

Na Odsjeku za pedagogiju Filozofskoga fakulteta u Sarajevu diplomirala je, magistrirala i doktorirala. Docentica je na Odsjeku za pedagogiju Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a angažmane je ostvarila i na Pedagoškom fakultetu, Akademiji likovnih umjetnosti, te na Univerzitetu Crne Gore.

Akademska je koordinatorica TRAIN programa na Univerzitetu u Sarajevu, članica stručnoga tima Ureda za podršku studentima Univerzitea u Sarajevu, stručna suradnica Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije, članica Pedagoškoga vijeća Katoličkih škola za Europu i voditeljica plesne skupine Ruke za mir koja djeluje pri Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu i Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. Objavila je osam publikacija, više od 20 znanstvenih i stručnih radova, sudjelovala u radu preko 50 znanstvenih i stručnih, domaćih i međunarodnih konferencija, te aktivno sudjelovala listopad 2019.

43

K

ad se malo dublje zagledamo u sebe i oko sebe, ne možemo ignorirati kako smo prečesto nesretni, depresivni, tmurni i bezvoljni, dok istovremeno, u materijalnome smislu, nikad nismo imali više. O onome što sad ima prosječna obitelj, većina prijašnjih generacija mogla je samo sanjati.

Pa, ipak, prije su se smijeh i pjesma mogli čuti češće, bez obzira što se trebalo namučiti samo da se nešto pojede. Ne ulazeći u detaljnu analizu, ipak bi bilo površno kad bi se reklo da su prijašnje generacije bile sretnije jer se nisu bojale života. Život bez brige i bojazni jednostavno ne postoji. Prije će biti da nisu bili opsjednuti životom ili još preciznije – nisu bili opsjednuti uživanjem života.

Danas je priča drugačija. Postali smo opsjednuti životom, zdravljem, uspjehom, ljepotom... Pa nas je takav život sveo na puke konzumente svojih ideja i proizvoda. Vrijeme nam je puno paradoksa koji su nam postali normalni: kava bez kofeina (kava bez kave), umjetni zaslađivači (šećer bez šećera), cigarete bez nikotina (duhan bez duhana), bogaćenje bez motike (zarada bez rada), virtualni prijatelji (prijatelji bez prijatelja) itd. Vjerujem kako smo svi odavno primijetili da je teško, vrlo teško danas nekoga obradovati pa i djecu, bez obzira koliko vrijedan bio poklon.

Sve to čovjeka čini nezadovoljnim, uvrijeđenim, razočaranim, isključivim, traumatiziranim i izgubljenim.

Uz Gospin mjesec listopad

Bez cjenkanja sa životom y fra Janko ĆURO urednik@svjetlorijeci.ba

Mjesec listopad je na poseban način posvećen Blaženoj Djevici Mariji i ulazeći u otajstvo njezina života vrlo lako možemo prepoznati kreposti koje su njoj svojstvene. Ono što nam svima danas nedostaje jest strpljenje, a Biblija upravo u Mariji, uz sve ostale vrline, nudi i primjer strpljivosti.

Pristali smo Gdje je problem? Jednom riječju rekao bih: strpljenje. Jednostavno smo zaboravili čekati, ne znamo se s pouzdanjem nadati. Strpljenje niti ne spominjemo, a kamoli da ga prihvaćamo kao vrlinu koja je plod Duha, kako ga opisuje sveti Pavao. Sve više sličimo razmaženoj djeci kojima život treba ispunjavati svaku želju. I to ne sutra, nego odmah sad. A kad nam ne ispuni, vika i obijesna galama ne čuju se samo u vlastitoj kući, 48 svjetl ori jeci . ba

Rama prije potopa

nego dopire do susjednih sela, gradova i država. Ne znamo čekati, biti strpljivi, strpljivo raditi vjerujući kako će se plodovi pojaviti onda kad im dođe vrijeme.

Sigurno je to i jedan od razloga zašto danas bezglavo odlazimo u tuđinu, zapuštajući ili prodajući ognjišta i strpljivo njegovanu zemlju svojih očeva i

K

ristian Vukasović, jedva punoljetan mladić, priveden je zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produljeno kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili kraće – podmetnuo je četiri požara, čije je počinjenje i sam priznao.

Vukasoviću je produžen istražni zatvor jer je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno kako postoji opasnost da bi mogao počiniti isto ili teže kazneno djelo jer je u vrijeme počinjenja bio bitno smanjeno ubrojiv. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci kao i sigurnosnu mjeru obveznoga psihijatrijskog liječenja.

Počinjeno – sankcionirano (pa makar bile u pitanju četiri masline i nešto suhe trave), visinu kazne određuje sudac u skladu sa zakonom, ali to nije sve.

Kristianu je još u djetinjstvu dijagnosticirano postojanje mentalnih i tjelesnih poteškoća, teži invaliditet i potreba pojačane brige i nadzora. Psihijatrijski liječen, dijagnoza bolest piromanije. Uzbuđivala ga je sva ta strka oko požara.

Tijekom proteklih mjeseci u teškom je psihičkom i fizičkom stanju sa suicidalnim porivom, nekoliko puta prebacivan u zatvorsku bolnicu. Jedan od Kristianovih cimera u splitskom zatvoru ispričao je da su ga drugi zatvorenici psihički i fizički maltretirali jer se zbog poremećaja i terapije ponašao poput djeteta. Čak je, tražeći pozornost, žiletom (pronađenim u ćeliji, kako se navodi!) prerezao vene na zapešćima. Na koncu je u stanju kome iz zatvora prebačen u bolnicu, gdje je i preminuo. U nalazu patologa navedena je psihička smrt, odnosno smrt nastala zbog straha, neispavanosti, stalnog psihičkog rastrojstva te ekstremnih okolnosti kojima je bio izložen...

Zatvori u Hrvatskoj A taj zatvorski sustav u Republici Hrvatskoj sastoji se od šest kaznionica i 14 zatvora te dva odgojna zavoda. Tijekom 50 svjetl ori jeci . ba

Pogled iskosa

Ustani i hodaj! y Viktorija BANIĆ viktorija.barbicbanic

Tražit će se više prigodni, nego odgovorni krivac, roditelji će u dugom sudskom postupku morati dokazivati da je rupa crna i završiti sa simboličnom odštetom kolika god bila. Kristian nikad neće proslaviti sljedeći rođendan 2017. kazne je služilo 3900 zatvorenika, a kroz zatvorski je sustav ukupno prošlo 11 329 osoba (zatvorenici, pritvorenici, prekršajci ili maloljetnici). Dominiraju muškarci (95,39 %). Najviše zatvorenika služilo je kazne u rasponu od jedne do tri godine. Istovremeno u zatvorima je bilo i 518 osoba kojima je bila izrečena neka sigurnosna mjera (liječenje od ovisnosti, psihijatrijsko liječenje...).

Ljudi koji su zaposleni u tom sustavu kažu da je prenapregnut, da su uvjeti rada gotovo nemogući. Napadi na pravosudne policajce učestali su i uglavnom nesankcionirani. Nedostaje između 300 i 400 pravosudnih policajaca, tako da se jedan pravosudni policajac u pravilu brine za 150 zatvorenika, a s 35 godina staža i dodatkom na plaću od 30 posto, mjesečno radi za 5100 kuna. Mjesečno barem jedan pravosudni policajac da otkaz, dok se istovremeno starijim kolegama ne dopušta da idu u mirovinu. Nema pasa za detekciju droga, slaba je opskrbljenost detektorima metala, kronično nedostaje liječnika i medicinskoga osoblja...

Sam odjel pojačanoga nadzora, u ovom slučaju često spominjan, postoji

samo u Lepoglavi, dok se u drugim ustanovama osobe pod pojačanim nadzorom smještaju s drugim zatvorenicima. Tamo pojačani nadzor, kažu, izgleda tako da se takvu osobu smjesti bliže vratima i onda se kroz špijunku na vratima svako malo provjerava kako je!

Teškoće u školi A da i tjelesno slobodan čovjek može biti zatvoren i to bez zatvorskih zidova, doznali smo na početku famozne Škole za život (Pitam se samo za što je onda bila ova do sad?). Priča dolazi iz Osnovne škole Bogoslav Šulek u Slavonskom Brodu. Prvi je dan prvoga razreda osnovne škole, recimo samo Filip, dječak s posebnim potrebama (spektar autizma) sjedi ispred škole i plače. Pomoćnik u nastavi nije se pojavio. Sljedećega dana, nakon medijske hajke, pomoćnik biva upućen u školu, ali je predviđen za troje djece! „I ja ću kad god mogu dodatno pomagati”, rekla je Filipova majka, ali smisao je da dijete uz vlastitoga stručnog pomoćnika koji mu je stalno na raspolaganju stekne povjerenje, ali i

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Arhitekt Zlatko Ugljen Bosna Srebrena, najdugovječnija ustanova u Bosni i Hercegovini, ima višestoljetnu povijest sakralne arhitekture, punu uspona i padova, gradnje i razaranja, podizanja skromnih sakralnih objekata do onih solidnoga i visokoga estetskog standarda. y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

Z

adnjih šest desetljeća gradilo se relativno mnogo što zbog ratnih razaranja, što zbog dotrajalosti i ruševnosti samih građevina. I kroz to vrijeme podizana su skromna zdanja, ali susrećemo i zapažena ostvarenja.

Arhitekt Ivan Štraus, koji je projektirao za bosanske franjevce nekoliko crkava, istaknuo je u jednom svom tekstu da su one „samo blage refleksije frapantne smionosti” Katoličke Crkve da „u razvoju arhitektonske misli zadrži vodeću ulogu svijetu i da franjevci Bosne Srebrene ta nastojanja vjerno dokazuju izgradnjom crkava suvremenog koncepta po Bosni” (Naše starine, 21/2008). Kao primjere naveo je crkve u Podmilačju, Kotor Varošu, Tuzli, Plehanu... Slično je mišljenje izrazio i povjesničar umjetnosti, Radovan Ivančević, naglasivši da je tijekom dvije tisuće godina Katolička Crkva „svoju vitalnost” pokazivala „time što je uvijek slijedila – a ponekad čak i predvodila – najsuvremenija kretanja u arhitekturi i likovnim umjetnostima”.

52 svjetl ori jeci . ba

Pritom je izdvojio franjevce, dominikance i isusovce kao promicatelje tih ideja u povijesti (Bosna franciscana, 13/2001).

Bez obzira zvuče li gornje tvrdnje u sadašnjem trenutku Bosne Srebrene odveć optimistično, arhitekt o kome ovdje želimo govoriti, a to je Zlatko Ugljen (Mostar, 1929), jest autor koji je sam vrh u nastojanjima franjevaca Bosne Srebrene da budu u tokovima suvremene arhitekture. Za franjevce je radio niz projekata crkava, kapela i interijera. Dio ih je izveden, a neki su ostali ideja. Koliko je teško graditeljsku ideju dovesti do kraja zbog upadā i intervencija naručiteljā u već usvojeni projekt, posebna je priča, a najbolje je znaju pojedini arhitekti, pa tako i Zlatko Ugljen.

Duh tradicije Arhitekt Ugljen je tragatelj i vizionar, kako ga je ocijenio Stane Bernik, autor monografije Arhitekt Zlatko Ugljen

(Tuzla, 2002). On ga smatra „nadasve uvjerljivim stvaraocem-tragaocem, a njegova ostvarenja idiomima arhitektonskog pojmovnika novoga doba”.

Svoje opredjeljenje za arhitekturu Zlatko Ugljen vezuje uz susret i osobitu bliskost s arhitektom Jurajem Neidhardtom (1901–1979), kojemu je prauzor bio Le Corbusier, autor hodočasničke kapele u Ronchampu u Francuskoj, jedne od najčudesnijih građevina 20. stoljeća. To je bila, veli arhitekt Ugljen, „sretna okolnost ranog susreta s takvom ličnosti”. Neidhardt je došao iz rodnoga Zagreba u Sarajevo 1938, obilježio je i obogatio ovaj grad i Bosnu i Hercegovinu svojom arhitekturom, snažno oslonjenom na bosansku graditeljsku tradiciju kojoj se divio i koju je istraživao zajedno sarhitektom Dušanom Grabrijanom, doseljenim Slovencem. S tim prauzorima i na tim estetskim izvorima odredio je Zlatko Ugljen smjer svoga arhitektonskoga stvaralaštva koji traje sve do danas – punih šest desetljeća.

U svom stvaralaštvu oslanja se na graditeljsko nasljeđe, na prošlost, što izrijekom definira kao „traženje korijena u tradiciji”. U svojim projektnim razradama ukazao je na važnost poticajnih iskri iz graditeljske baštine i, polazeći od toga, oživotvorio temeljnu zamisao da arhitektura puno značenje dobiva onda ako su joj korijeni u prošlosti. To, uostalom, vrijedi i tamo gdje se čini da toga nema, kao u ideji nerealizirane mostarske katedrale za koju je Srećko M. Džaja napisao da je „arhitektonski izraz za svaku točku svijeta”. I ona, štoviše, ima znakove tradicije koji i nisu površno zamjetljivi.

Arhitekt Ugljen to precizno objašnjava: „Vjerujem, naravno, da i univerzalno može posjedovati duh tradicije. Tko je barem jednom posjetio Le Corbusierovu kapelu Ronchamp ili samostan La Tourette, sve ako i vizualno nije mogao otkriti tragove tradicije, mogao je osjetiti njen duh, njezinu auru. Ti objekti jednostavno pulsiraju

Na jednome mjestu pronađite mnoštvo autentičnih i ukusnih kulinarskih specijaliteta posebnih za područje BiH i regije.

S. Anđelka Jakovljević donosi 227 recepata za slana i slatka jela.

Otkrijete i otmite zaboravu jedinstvene recepte i tradicionalne specijalitete vratite na obiteljski stol.

Knjigu poručite pozivom na broj telefona: 033 726 200; putem e-mail adrese: redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite knjižare u Vitezu i Livnu, redakciju Svjetla riječi u Sarajevu ili naš webshop.

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Mato Mijatović – Mata (1942. – 2019.)

1. 6. 2000. – fra Borivoj Piplica 16. 10. 2001. – fra Branko Obučić 3. 10. 2005. – fra Bono Arar

U srijedu, 25. rujna 2019. godine umro je fra Mato Mijatović, zvani Mata. Preminuo je nakon duže bolesti u Županijskoj bolnici u Orašju u 78. godini života i 55. godini redovništva.

Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj pripadao je kao časni brat sa svečanim redovničkim zavjetima.

Mata je rođen 18. kolovoza 1942. godine u obitelji Mate Mijatovića i Janje r. Dominović u Tolisi. Osnovnu školu završio je u rodnom kraju. Kao mladić osjetio je u srcu redovnički poziv te je 14. srpnja 1965. godine primljen u novicijat u Kraljevoj Sutjesci, svečanim obredom oblačenja redovničkoga habita. Prve zavjete položio je godinu poslije, a svečane 1. kolovoza 1969. godine.

Među franjevcima Bosne Srebrene koji se sjećaju časnoga brata fra Mate, poznato je kako je on želio slijediti primjer sv.

Franje Asiškog na jednostavan način. Svoj redovnički poziv živio je u duhu molitve, bratskoga služenja i rada. Svojevremeno su njegovi odgojitelji u njemu prepoznali čestita i samozatajnog redovnika koji je bio spreman njemu povjerene poslove obavljati strpljivo, uredno i s ljubavlju.

Od godine 1968. izučavao je zanat krojača franjevačkoga habita kod fra Benedikta Mateja, koji je i sam bio časni brat.

Potom je postao provincijskim krojačem habita, te se tim poslom bavio desetljećima, brinući se da brojna braća njegove provincije na vrijeme dobiju svoj redovnički habit.

Veći dio svoga redovničkog života proveo je u franjevačkom bratstvu samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, i to od 1967. do 2003. godine. Nakon zadnjega rata neko je vrijeme boravio i u Visokom, u Baškoj Vodi, Zagrebu i Tolisi. Od 2003. godine boravio je u svom rodnom kraju kao član franjevačkoga bratstva u samostanu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi.

Sveta misa zadušnica proslavljena je 26. rujna, a predvodio ju je provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Potom su uslijedili ukopni obredi koje je predvodio gvardijan samostana u Tolisi, fra Mario Jurić.

7. 10. 2007. – fra Franjo Mušura 13. 10. 2008. – fra Mato Saraf 24. 10. 2009. – fra Zvonko Baković

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

58 svjetl ori jeci . ba

9. 10. 2010. – fra Franjo Filipović 14. 10. 2010. – fra Andrej Matoc 29. 10. 2017. – fra Ivo Jakovljević

F

ra Pavao Posilović, poznat i pod nadimkom Mošunjanin, rođen je u Glamoču oko 1600. godine, a umro vjerojatno u Rami 1653. godine.

Po svoj su ga prilici ubili Turci s još nekolicinom ramskih fratara. Školovao se u samostanu na otoku Visovcu, gdje je stupio i u novicijat, a zatim je studij teologije i filozofije završio u Perugi i Anconi. Na Visovcu je, pošto je zaređen za svećenika, neko vrijeme bio i učitelj samostanskim đacima, a zatim je službovao i u Slavoniji. Kasnije je stekao veliki ugled u Provinciji pa je imenovan i skradinskim biskupom.

Jedno vrijeme upravljao je i makarskom te duvanjskom biskupijom. God. 1650. povukao se u ramski samostan.

Spisateljskim radom bavio se Posilović na nagovor provincijala fra Mihe (Mije) Bogetića, kojemu je posvetio svoje djelo Naslađenje duhovno i potpisao se ispod posvete kao „priponizni i bogoljubni sluga fra Pavao Posilović iz Glamoča”. Pisao je uglavnom moralno-didaktičke tekstove, dijelom prevedene, a dijelom kompilirane. Knjige su mu više puta tiskane i bile popularne u narodu jer su pisane živo i zanimljivo, uz očito ugledanja na djela fra Matije Divkovića, pogotovo kad su u pitanju oprimjerenja pojedinih moralnih pouka. Oba njegova objavljena djela, i Cvijet od kriposti i Naslađenje duhovno, tiskana su po dva puta bosanicom i po dva puta latinicom. Prvo je tiskano bosanicom 1647. i 1701. odnosno latinicom 1712. i 1756, a drugo bosanicom 1639. i 1682. odnosno latinicom 1705. i 1756.

Osobitost je Posilovićeva pisanja da je vrlo često citirao ili prepričavao ne samo crkvene autoritete odnosno biblijske tekstove (npr. Davida, Salamona, sv. Pavla, sv. Grgura, sv. Augustina, sv. Izidora, sv. Bernarda) nego i antičke spisatelje, posebno Platona i Aristotela, ali i Sokrata, Ezopa, Ovidija, Katona i dr. U pisanju djela Naslađenje duhovno služio se spisima talijanskoga franjevca 60 svjetl ori jeci . ba

Književnost bosanskih franjevaca

Cvijet od kriposti fra Pavla Posilovića y Ivo PRANJKOVIĆ ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

Osobitost je Posilovićeva pisanja da je vrlo često citirao ili prepričavao ne samo crkvene autoritete odnosno biblijske tekstove nego i antičke spisatelje Bartolomea Cambija i dominikanca Bartolomea D’Angela, a Cvijet od kriposti preradba je talijanske moralističke zbirke Fiore di virtù iz 13. stoljeća.

U osnovi je Posilovićeva jezika ikavska štokavština njegova rodnoga kraja.

Ikavština je posebno dosljedna u rije-

čima ili oblicima s kratkim slogovima, pa Posilović piše gotovo isključivo npr. kripost, vira, poslidnji, lipota, vikovanje, viditi, privara, procinjuje, pričista Divica i sl. U dugim slogovima čest je i ijekavski (odnosno iekavski) refleks jata, npr. cvijet, svijet, tijelo, poslije,

Skupljajući zalaske sunca

Poklon za rođendan y Elvira KOIĆ

R

ođendan je još jedan poseban, veseo dan u godini. Tada se obilježava dan rođenja na ovaj svijet. Doista je to dan kojem se raduje i koji izaziva radost jer pretpostavlja veselo druženje, poklone, svečanost.

Nekako kao da se svi raduju postojanju i odrastanju drage osobe. Tako je to sve do neke životne dobi. A onda se nekako sve promijeni. Nekom prije, nekom poslije. Rođendan počne značiti „još jednu godinu više”, „godinu bliže...”. Često je to „Hvala Bogu, na još jednoj godini”, uz neizrečenu neizvjesnost hoće li se ponoviti sljedeće godine, zbog ovoga ili onoga. Zato ima ljudi koji ne vole rođendane zbog toga što ih ne žele brojiti. Plaši ih podsjećanje na velike brojeve i sve što oni mogu donijeti.

Lijepo je kada sve ide dobro. Tada se može slaviti sasvim sam, a može se okupiti malo ili veliko društvo i sasvim dobro provesti u oba slučaja. Može se gasiti svjećica na torti uz iskrenu želju kojoj se očekuje ostvarenje, može se promišljati o svemu do tada, o svemu od tada, planirati, nadati se. Svake godine iz početka i opet iz početka. S vjerom, nadom i ufanjem „da će biti još bolje nego je bilo do sada”. Još veselije i još ugodnije i tako „zauvijek”.

Jednom prilikom u posjetu domu za starije osobe upoznali smo gospođu u dobi od 95 godina, koja je upravo objavila knjigu pjesama, a njezina prijateljica je čitala i recitirala te pjesme.

U tom domu je 360 korisnika, od kojih ima toliko stogodišnjaka da im stoti rođendan uopće nije neki važan događaj.

64 svjetl ori jeci . ba

U drugom sličnom domu predstavila nam se klapa korisnika koji su pjevali popularne napjeve, vrlo veselo i profesionalno. Susjedu je obitelj pripremila veliko obiteljsko okupljanje za stoti rođendan. Slavljenica se dobro držeći, hoda samostalno uz pomoć štapa, svakodnevno brine o svojim pčelama...

Događa se to sve češće. Bogu hvala.

Paralelno se događaju i drukčije situacije. One u kojima se nema koga pozvati na rođendan, u kojima se više nema tko sjetiti osobe i njezina rođendana, u kojima nitko ne dođe na priređenu gozbu. „Osjećam se kao zaboravljeni grob, koji više nitko ne održava”, veli naš drugi susjed. Usamljen i zaboravljen od svih svojih rođaka, ali ne i prijatelja. Vedar je, veseo i zdrav, organiziranoga života, uključen u zajednicu, tako da ne osjeti previše izgubljenu obitelj. Osim... osim na rođendan, osim za Božić, osim za Uskrs...

Otići bez najave Naravno da nije lako umrijeti baš na rođendan. No i to se događa. Ponekad bez najave, odu ljudi kao ukradeni, u trenutku kada dođe njihovo vrijeme. Bez obzira na planove, na čežnje, na neostvarene želje, nedovršene poslove, neotplaćene kredite. U sadašnjem vremenu, tome se, prema statistici, može nadati prosječni muškarac u dobi između 52. i 57. godine, koji je preživio katastrofične ratne i poslijeratne stresne godine. A žene iz sličnih situacija, za 50. ili neki rođendan blizu pedesete, povremeno dobiju

„čestitku” u obliku MSCT ili nalaza magnetne rezonance, koja kaže: „Prehodali ste moždani udar.” Ili stigne slični dopis u obliku nalaza ultrazvuka dojki ili nalaza histološke dijagnostike koji „ukazuje na postojanje malignih stanica. Potrebna je daljnja onkološka obrada.”. E to je sve češća čestitka za pedeseti rođendan.

Ona podrazumijeva specifično liječenje, operativno, citostaticima, zračenjem, opadanje kose, mučnine, bol, slabost, strah i žalovanje.

Nakon suočenja s dijagnozom maligne, vrlo vjerojatno smrtne bolesti i prorade svih pitanja koja se neminovno javljaju, ljudi se uglavnom prestanu bojati smrti. Ona je ponekad blagoslov u odnosu na patnju, koja slijedi i vrlo je moguća. Moguća patnja izaziva strah. A žalovanje je neizostavni proces u odricanju od rođendanskih snova. Ostaje samo vjera i ufanje. Čak i kada nada izblijedi ili nestane.

Naravno da nije lako umrijeti baš na rođendan. No i to se događa.

Ponekad bez najave, odu ljudi kao ukradeni, u trenutku kada dođe njihovo vrijeme Trebalo bi živjeti do stote i preko toga, kao naši susjedi. A kako nakon ovakve čestitke? Sva ta demagogija o tome kako je „svako zlo za neko dobro”, kako „sve to ima nekoga smisla”, kako je „potrebna neka žrtva za neko dobro koje dolazi”... Sve je to u redu dok se ne dogodi baš nama ili nekome koga volimo.

Prijetnja velikim gubitkom je strašna i neminovno svi uključeni dožive psihički šok. Osobu preplave emocije i ne može svrsishodno funkcionirati. Ustrašena je, tjeskobna, nemirna, tužna, ljuta, ne može usnuti, a kada uspije, sanja ružne

Polja i visoravni – POLJE MARINKOVCI

Visoko planinsko polje Polje Marinkovci nalazi se u zapadnoj Bosni, na području općine Bosansko Grahovo, a od Grahovskoga polja dijeli ga samo kamena greda. S istoka se naslanja na masiv Šatora, a kamenom gredom koja je obrasla u visoku šumu odvojeno je od Tičevske visoravni. Nekada se ovo polje smatralo kao dio Grahovskoga polja, ali se danas promatra odvojeno. y Dalibor BALLIAN ballian.dalibor

P

ovršina polja je 10,16 km2, dugo je oko 6,5 km pravcem pružanja jugoistok – sjeverozapad, a na najširem dijelu široko je oko 3 km i to pravcem jugozapad – sjeveroistok. Prosječna nadmorska visina polja je 788 m. U polju pored najvećega sela Marinkovaca nalazimo još Maleševce i nekoliko manjih zaselaka.

Kako je u pitanju visokoplaninsko polje, klima je planinska, a nju karakteriziraju kratka i blaga ljeta te duge i hladne zime s obiljem snijega koji zna padati i do sredine lipnja. Za polje stoga možemo reći da na njemu prevladavaju samo dva godišnja doba, zima i blago 66 svjetl ori jeci . ba

ljeto. Ipak zadnjih godina evidentne su promjene koje uzrokuju i klimatske promjene, te je snijega sve manje uz obilje kiše, a ljeta su sve toplija. Ipak, klima polja je vrlo povoljna za određene poljoprivredne kulture, uglavnom krumpir i zob, dok se veći dio uglavnom koristi za ispašu stoke.

Brojni kraški fenomeni Geološki sastav Marinovačkoga polja većinom je od predominantnih vapnenaca s kojima je primiješano nešto malo dolomita. Kako je područje Dinarida

nastajalo kroz više geoloških faza, u središnjim dijelovima nalazimo manje neogene jezerske sedimente, ali on i ne daje nepropusni sloj te sve vode koje tijekom padalina dospijevaju u polje brzo poniru. Kako je u pitanju kraško polje prate ga i brojni kraški fenomeni, te u njemu tako nalazimo vrtače, osobito u južnom rubnom i zapadnom dijelu polja, a tu su i procjepi, ponori te špilje u južnom i istočnom dijelu.

Polje nema vodotoke, a tjekom velikoga priljeva vode i dobre propustljivosti ponora zimi i u proljeće često su svi dijelovi polja vrlo brzo suhi.

K

ao i mnogi drugi pojmovi u dugoj tradiciji Katoličke Crkve, tako i riječ postulatura ima svoj korijen u latinskom jeziku. Pojam „postulant” sam po sebi označava osobu koja nešto zahtijeva. U mom slučaju u pitanju je bio zahtjev da me zajednica primi u Red manje braće.

To je ujedno i vrijeme priprave i početni dio formacije gdje mi pobliže upoznajemo franjevce i njihov način života, ali i oni nas. Postulatura je razdoblje koje traje godinu dana, ali u nekim slučajevima se može skratiti na pola godine ili produžiti na dvije godine.

Visoko i sama Franjevačka klasična gimnazija meni nisu bili nepoznanica budući da sam tu proveo prvu godinu svog srednjoškolskog obrazovanja kao vanjski đak. Svijetu je u to doba Franjevačka klasična gimnazija bila nepoznanica, ali su zato hodnici sjemeništa i postulature bili ispunjeni bukom sjemeništaraca i postulanata.

Prilikom drugoga dolaska u Visoko, ovoga puta kao postulant, dočekuje me sasvim druga stvarnost. Iste sobe koje su bile pune života i mladosti sada su bile ispunjene turistima koji su željeli posjetiti tzv. visočke piramide, a sjemeništaraca je bilo upola manje nego članova moje deseteročlane obitelji.

Naravno da to ne treba poljuljati poziv onoga koji se odazove, jer druženja i radosti nije nedostajalo ni s tom postavom sjemeništa u kojoj je bilo pet sjemeništaraca i nas dva postulanta. Život u postulaturi Dok su sjemeništarci prvoga dana otišli na nastavu, nas je meštar fra Josip Mrnjavac upoznao s programom postulature. Od nas se prije svega očekivala i učestala redovna molitva i sudjelovanje na svetoj misi. To je temelj postulantskoga, ali i redovničkog života. Također se očekivalo da se prisjetimo engleskog, njemačkog, latinskog i grčkog jezika, gramatike i književnosti hrvatskog jezika, 68 svjetl ori jeci . ba

Franjevačka obitelj: Postulatura Bosne Srebrene

Ohrabri se! y fra Nikola BARBIĆ

vjeronauka i ukoliko je moguće da naučimo svirati neke jednostavnije kompozicije na klaviru. Naravno, to ne podrazumijeva pravi oblik nastave gdje sjedimo u školskim klupama i sa strahom iščekujemo iznenadne testove, nego je to mnogo opuštenije, jer nema nikakve vrste ocjenjivanja niti ispitivanja.

Rad u knjižnici, koja sadrži oko 80.000 knjiga, također je dio života jednoga postulanta. U mom slučaju je to podrazumijevalo čišćenje knjižnice, ali i posuđivanje i čitanje knjiga koje su me zanimale i skraćivale moje postulantske dane. Uza sve to, sama škola nudi mnoge vanškolske aktivnosti

kao što su gluma, sati gitare, puhačkih instrumenata i tamburica te sportske sekcije u kojima također mogu sudjelovati i postulanti. Slobodnoga vremena, koje smo najčešće koristili za druženje sa sjemeništarcima i konviktorcima, nikada ne manjka. Tu sam vidio da velika razlika u godinama uopće ne predstavlja prepreku ugodnomu i lijepomu druženju i stvaranju pravih prijateljstava.

Uza sve ove obveze, druženja i aktivnosti čovjek izgubi pojam o vremenu pa godina postulature proleti „za tren oka” i dođe vrijeme novicijata, godina kušnje. Tada ulazimo u zajednicu, oblačimo

vlastiti habit i učimo hodati sa što manje početničkog zapinjanja za habit prilikom penjanja uz stube. Nije teško zaključiti da postulatura može biti vrlo lijepa godina i da mi nerijetko bude žao što nije trajala barem mjesec ili dva duže.

Postulatura u našemu franjevačkom redu danas ima ključno mjesto, budući da je sve više mladića koji se tek poslije srednje škole ili fakulteta odlučuju odazvati svećeničkom i redovničkom pozivu. Svoj poziv volim uvijek usporediti sa starozavjetnom borbom Jakova i anđela Božjega. Kao što se on hrvao cijelu noć s anđelom, tako sam se i ja godinama „hrvao” sa svojim pozivom, dok se nisam na kraju odazvao i rekao svoje „evo me”. Vjerujem da nisam jedini „Jakov” i nadam se da će ovaj tekst ohrabriti one koji imaju želju pristupiti

Primanje u postulaturu Bosne Srebrene Marina Jurić/SR

VISOKO – U utorak, 17. rujna 2019. godine na blagdan Rana svetoga Franje Asiškog, u crkvi sv. Bonaventure u

postulaturi, ali se boje da su zakasnili ili da su prestari da se odazovu. Ohrabrujuća jest i činjenica da je i sveti Franjo

osjetio Božji poziv kao zreo mladić, pa bi se moglo reći da je on zapravo bio prvi postulant. x

Visokom u postulaturu Franjevačke provincije Bosne Srebrene primljen je Filip Jakov Šero iz župe Vitez. Obred primanja predvodio je fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene, u koncelebraciji su bili: fra Marinko Štrbac, fra Josip Ikić, fra Ivan Nujić, fra Franjo

Radman, fra Josip Mrnjavac i fra Zvonko Miličić.

Fra Jozo se u svojoj propovijedi dotaknuo teme današnjeg blagdana rekavši da je sveti Franjo provodeći vrijeme na brdu La Verna molio i postio te u tom vremenu doživio posebnu Božju milost zadobivši Kristove rane na svome tijelu. Potaknuo je i sve nas da budemo ustrajni u molitvi kako bismo mogli pronositi Evanđelje i biti ljudi svjetla u ovom svijetu.

Na koncu misnog slavlja vjernicima se obratio gvardijan fra Franjo Radman rekavši da se nada da je Filip Jakov jedna poveznica i svijetla točka našega samostana u kojem su ove godine četiri sjemeništarca i jedan postulant te da se nada da će biti više radnika u žetvi Gospodnjoj. Filipu Jakovu čestitamo i molimo za ustrajnost na njegovom franjevačkom putu, a dragoga Boga molimo neka ga blagoslovi i prati kroz njegove dane formacije na putu prema redovničkom i svećeničkom zvanju šireći radost evanđelja i pronoseći mir i dobro. listopad 2019.

69

Kruh svetog Ante Rad pučkih kuhinja Jedan od najznačajnijih projekata HKO Kruh sv. Ante jesu pučke kuhinje kroz koje ova organizacija niz godina pruža pomoć u hrani osobama u stanju socijalne potrebe. Topli obrok i suha hrana osiguravaju se preko tri pučke kuhinje, od kojih su dvije smještene u Sarajevu (Dobrinja i Kovačići), a treća u Varešu.

U sklopu projekta Pučke kuhinje djeluje i Jelo na kotačima u sklopu kojega se svakoga dana topli obrok dostavlja na kućna vrata bolesnim i starijim osobama. „Budući da su osobe kojima dostavljamo topli obrok većinom usamljene jer žive same i nemaju nikoga da im pomogne, naši djelatnici uvijek rado odvoje vrijeme za razgovor i topli osmijeh kako bi im uljepšali dan”, svjedoče djelatnici Kruha sv. Ante.

Korisnici pučkih kuhinja su socijalno ugroženi pojedinci i obitelji bez

osnovnih uvjeta za život. Obrok koji dobiju najčešće je jedini obrok koji pojedu u danu. Također, u cilju što boljeg povećanja kvalitete života, korisnici toplog obroka imaju priliku i ručati u blagovaonicama pučkih kuhinja Kruha sv. Ante.

Tu se susreću s ljudima koji su u istoj situaciji, gdje dolazi do međusobne psihološke podrške što je jako bitno za čovjeka u potrebi. Pučkim kuhinjama u Sarajevu

djelomičnu potporu pruža Kanton Sarajevo, dok pučka kuhinja u Varešu nema pomoć službene vlasti. Većinski dio pučkih kuhinja financira se uz pomoć donatora, odnosno ljudi koji žele pomoći osobama u potrebi. „Vaša pomoć nam je potrebna kako bi mogli nastaviti pružati pomoć svakoj osobi u potrebi, a takvih je nažalost svakim danom sve više”, apeliraju djelatnici HKO Kruh sv. Ante.

Nova akademska godina Franjevački studentski dom nudi smještaj za studente iz Bosne i Hercegovine, kao i studente iz ostalih europskih zemalja koji studiraju u Sarajevu. Smještaj za studente i studentice koji studiraju na Univerzitetu u Sarajevu Kruh sv.

Ante pruža u domu na Kovačićima (Zagrebačka 18) i studentskoj kući na Jezeru (Mustafe Busuladžića 6).

U studentskom domu na Kovačićima postoje jednokrevetne, dvokrevetne i četverokrevetne sobe, od kojih svaka ima vlastitu kupaonicu. Moderno uređeni dom pruža studentima ugodnu atmosferu za učenje i udoban boravak.

U sklopu doma postoje još praonica rublja, čajna kuhinja, čitaonica, fitness centar, studentski klub i 24-satno dežurstvo na recepciji. Na svakom katu nalazi se manji prostor za druženje i balkon. U cijenu studentskog doma uključen je jedan topli obrok.

S druge strane, u studentskoj kući koja se nalazi se u blizini arhitektonskog, medicinskog, stomatološkog, kao

i fakulteta zdravstvenih studija, studenti imaju na raspolaganju korištenje kuhinje, dnevnoga boravka i ostalih zajedničkih prostorija. Sobe su jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne te pružaju ugodan smještaj za studente.

Nedavno je završen natječaj za prijavu novih stanara u studentskom domu.

Nakon uvida u pristiglu dokumentaciju i prijave, primljeno je osam novih studenata i 23 novih studentica. Naši studenti postižu dobre rezultate pri školovanju i Dom je otvoren svima, bez obzira na nji-

hovu etničku, vjersku i nacionalnu opredijeljenost. Korisnici Doma dobiju pravo smještaja za jednu akademsku godinu (od rujna do srpnja). Boravak se može produljiti za narednu akademsku godinu, ukoliko studenti ostvare potrebne uvjete za nastavak stanovanja. Život u domu i pravila korištenja soba i zajedničkih prostorija određeni su pravilnikom o kućnom redu.

U Franjevačkom studentskom domu, kao i u studentskoj kući radimo i na duhovnoj i materijalnoj pomoći našim stanarima, razvijanju higijenskih i kulturnih navika, te osposobljavanju za samostalan život. Za stanare i stanarke osigurana je i mogućnost volonterskog rada, kao i besplatno neformalno obrazovanje. „Svi mladi, koji se nisu stigli javiti na Natječaj, a zainteresirani su za boravak u našem studentskom domu ili u našoj studentskoj kući, svoju prijavu mogu donijeti osobno ili dostaviti na adresu Franjevački studentski dom, Zagrebačka 18., 71000 Sarajevo. U slučaju oslobađanja kapaciteta vršit ćemo naknadni prijem novih studenata. Detaljnije informacije možete

72 svjetl ori jeci . ba

Za projekte Kruha sv. Ante HKM Klagenfurt 2.983 EUR KSA Zagreb 1.620 EUR Župni ured Kotor Varoš 1.200 EUR Sprofondo Italija (za Kućnu njegu) 1.990 EUR Ana Pezerović (lijekovi za djecu) 500 EUR Prijatelji fra Pere Karajice iz Monopolija (Italija) 500 EUR N. N. 488 CHF Pavica Bjelić 200 EUR Marija Živković 108 EUR Julijo i Tereza Dučkić 100 EUR Ranko Petrović 50 KM Dalibor Ballian 30 KM Marko Cvitanović 10 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM T. N. 20 KM dobiti na telefon 033 728 869 ili e-mail adresu mladi.ksa@gmail.com. Obrazac prijave moguće je preuzeti sa web stranice www.kruhsvetogante.com ili izravno u službi doma”, napominju iz uprave Franjevačkoga studentskog doma.

Humanitarna pomoć iz Njemačke HKO Kruh sv. Ante već više godina prima humanitarnu pomoć dobročiniteljice iz Njemačke, gospođe Marice Hascha.

Pomažući humanitarnim organizacijama i osobama u potrebi u Bosni i Hercegovini, gospođa Hascha svake godine nastoji prikupiti humanitarnu pomoć u Njemačkoj i distribuirati je. Djelatnici HKO Kruh sv. Ante tako su u kolovozu dočekali još jedan kamion s polovnim namještajem, odjećom, obućom, posuđem, igračkama, higijenom i hranom. „HKO Kruh sv. Ante i ovoga će puta donaciju distribuirati socijalno ugroženim pojedincima i obiteljima. Neizmjerno smo zahvalni gospođi Hascha za ovu i svu dosadašnju nesebičnu pomoć i brigu za potrebite”, poručili su iz Kruha sv. Ante.

Dobročinitelji KSA Zagreb Luka Jerković, Karlovac 3000 HRK Davor Borošak, Zagreb 800 HRK Branko Vonić, Pakrac 600 HRK Marko Sabljić, Sesvete 300 HRK Slavica Pavelić, Orahovica 300 HRK Dragan Pejić, Zadar 110.000 HRK Marija Miljanović, Čilipi 240 HRK Hrvoje Zovko, Osijek 400 HRK Rafael Romić, Zagreb 600 HRK Marko Petrušić, Purmerend 250 EUR Šimo Djulić, Dugo Selo 7400 HRK Domagoj Brčić, Zagreb 5550 HRK Željka Car, Zagreb 200 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 250 HRK Tanja Goda, Županja 103 HRK Ankica Kušić, Hum Bistrički 50 HRK

Dan Kruha sv. Ante 2019. Župni ured Šikara 636 KM Župni ured Kotor Varoš 108 KM Za pučke kuhinje Kanton Sarajevo 7.367 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Željka Burazor 50 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Donacije u robi Načelnik općine Vareš Zdravko Marošević za Pučku kuhinju Vareš

Zamrzivač

STIPENDIRANJE STUDENATA HKO Kruh sv. Ante nastoji iznaći sredstva za pomoć mladima u njihovu školovanju. Preko fonda Kap dobrote, nadareni studenti koji studiraju na sveučilištima u Bosni i Hercegovini primaju stipendiju kao pomoć u studiranju. „Naši korisnici su mladi koji su na redovitom studiju i pokazuju uspjeh kroz školovanje, a dolaze iz obitelji sa slabijim socioekonomskim statusom. Stipendisti KSA su uzorni studenti bez obzira na etničku, vjersku i nacionalnu opredijeljenost i dolaze sa svih područja BiH. Osim konkretne financijske pomoći pružamo priliku za obavljanjem volonterskog rada u našoj organizaciji ili u nekoj od partnerskih organizacija, kroz rad s djecom, starijim osobama, te učešćem u raznim humanitarnim akcijama. Na ovaj način doprinosimo njihovom osnaživanju i radu na sebi, kroz zdravo i kvalitetno provođenje slobodnog vremena. U skladu s mogućnostima, za naše stipendiste organiziramo besplatne edukativne i kreativne radionice”, poručili su iz Kruha sv. Ante te zaključuju: „Ništa ovo ne bi bilo moguće bez prijatelja i dobročinitelja. Pozivamo i Vas, da se shodno svojim mogućnostima priključite akciji za prikupljanje financijskih sredstava za pomoć mladima u BiH.” Svoje darove možete uplatiti na brojeve računa: Uplate iz BiH: UniCredit Bank d.d. 3383202267236202 Uplate iz inozemstva: UniCredit Bank d.d.

IBAN: BA39 3383 2048 9299 3804 SWIFT: UNCRBA22 Paypal račun: https://www.paypal.me/kruhsvetogante Svrha uplate: Stipendiranje studenata Svoj prilog možete donijeti i osobno na adresu Zagrebačka 18., Franjevački studentski dom, svakim radnim danom od 08:00 do 16:00 sati Ukoliko trebate više informacija, možete nam pisati na e-mail adresu mladi.ksa@gmail.com i kruhsvante@gmail.com i/ili pozvati na telefone 033 728 869 i 033 728 860. listopad 2019.

73

Kap dobrote Za Leonitu Gabrić N. N., Sinj

100 HRK

100 KM

Za Tamaru Starčević N. N., Sinj

100 HRK

100 HRK 105 CHF

Za Patrika Ivanovića N. N., Sinj

Dobročinitelji za listopad 2019.

Za fond Kap dobrote Ilija Stipić, Jajce N. N., Sinj (za franjevačke bogoslove u Africi) Ilija Majić, Aarau

100 HRK

Za Ljiljanu Krajnc Obitelj Kordić, Sarajevo N. N., Sinj Boria Milorad, BiH

50 KM 100 HRK 100 KM

Za HKO kruh sv. Ante Slavko Bradić, Švicarska

200 CHF

Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom.

U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

76 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela.

Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

y fra Juro MARČINKOVIĆ

Crvena djetelina lat. Trifolium pratense

Djetelina je višegodišnja biljka s uspravnom dlakavom stabljikom naraste do 40 cm, a ima tri, vrlo rijetko i četiri lista. Donji listovi imaju duge peteljke (10 – 20 cm), a gornji su gotovo sjedeći. Cvjetovi su glavičasto zbijeni i ružičastocrvene do purpurne boje, a javljaju se od svibnja do rujna. Raste po svijetlim šumama, uz putove, po vlažnim livadama i na mnogim drugim mjestima. Pradomovina joj je Europa do srednje Azije i sjeverozapadne Afrike, a proširila se po čitavom svijetu. Uzgaja se sijanjem sjemena za ishranu stoke, ali i za poboljšanje kvalitete tla. Kod nas je vrlo rasprostranjena biljka i sije se u proljeće, a razmnožava se i dijeljenjem korijena. Raste i kao divlja.

Ljekovita svojstva i primjena: U ljekovite svrhe bere se biljka u cvatu ili samo cvjetne glavice koje se suše u hladu i na propuhu. Preporučujem da se biljka ili cvjetne glavice za ljekovite svrhe beru samo na slabim tlima i u divljini, a ne iz uzgoja i na pognojenom zemljištu, pogotovo ne umjetnim gnojivom!

Sadrži mnoge ljekovite tvari, a najviše su zastupljeni: ugljikohidrati, kumarini, izoflavonoidi, flavonoidi, saponini, kiseline, smole, eterično ulje, masti, vitamini, minerali, mirisne i taninske tvari, glikozide, izoflavone i eterično ulje.

Nije dovoljno istražena i u službenoj se medicini ne upotrebljava. U pučkoj medicini je cijenjena i primjenjuje se kao vrlo ljekovita biljka.

Može se zasladiti medom, a dnevno se piju 3 – 4 šalice čaja. Za čišćenje krvi čaj treba piti 4 – 6 tjedana. Na jednak način pripravlja se i upotrebljava čaj od bijele djeteline, a primjenjuje se u liječenju reume i gihta.

Osobito preporučujem ovaj čaj poslije teških operacija želuca. Jednako tako kod zatvora stolice i za pojačanje funkcije jetre i žuči, a pije se duže vremena ujutro i navečer po jedna šalica. Pomaže i kod različitih fizioloških i psihičkih tegoba uzrokovanih PMS-om, a posebno klimakterijem. No, ona i općenito pogoduje našoj psihi i osnažuje je, pa ublažava psihičku napetost, ali i depresiju, te pomaže u uspostavljanju narušene psihičke ravnoteže.

Čaj od crvene djeteline: 5 – 6 suhih glavica ili dvije vrhom pune male žlice crvene djeteline stavi se u šalicu vrele vode, ostavi 15 minuta poklopljeno, procijedi te pije toplo i na gutljaje kao lijek kod navedenih bolesti i smetnji.

Mješavina čaja (crvena djetelina i metvica): 10 g sušenih cvjetova crvene djeteline i jedna mala žlica suhih listova metvice prelije se litrom vrele vode i ostavi 15 minuta poklopljeno. Procijedi se i kada se ohladi na 40 stupnjeva stavi

Narodni nazivi: crvena djetelina, detela, kravljača, konjska ditelina, livadska detelina, trolist listopad 2019.

77

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI

Milko Josić

(†2019.)

U utorak 27. kolovoza u Tuzli je umro Milko Josić, otac fra Emanuela Josića, svećenika Bosne Srebrene, u 65. godini života. Milko je rođen 13. veljače 1955. od oca Franje i majke Mare. U braku sa Spomenkom (r. Todić), Bog mu je podario dvoje djece: sina fra Emanuela i kćer Valentinu. Na mjesnom groblju Ljepunice u Milkovoj župi Šikari kod Tuzle sahranjen je 29. kolovoza.

Misu zadušnicu predvodio je vikar Bosne Srebrene fra Petar Jeleč, uz koncelebraciju svih članova Uprave Bosne Srebrene i 50-ak svećenika. U ime franjevačkoga bratstva na Nedžarićima u Sarajevu izraze sućuti prenio je fra Vili Radman, u ime tuzlanskih fratara gvardijan fra Željko Nikolić, a u ime vjernika župe oprostio se župnik u Šikari fra Miroslav Ikić. Ukopne obrede predvodio je fra Zdravko Dadić, a u ime obitelji pokojnika na kraju obreda nazočnima je zahvalio fra Emanuel Josić.

Ivan Radić

(†2019.)

U noći 24. kolovoza 2019. u Zagrebu je preminuo Ivan Radić, brat fra Stipana Radića člana franjevačke provincije Bosne Srebrene. Pokojni Ivan rođen je 28. siječnja 1942. godine od roditelja Ivana i Mande r. Džolan. Umro je u 78. godini života. Ispraćaj i sprovod pokojnoga Ivana upriličen je 27. kolovoza na groblju Mirogoj u Zagrebu.

Mara Augustinović

(†2019) Pred Uskrs ove godine umrla je naša supruga, majka, baka koja nas je naučila dobru i poštenu životu. Ona će nam nedostajati, ali uvijek ćemo se sjećati njezina blaga lika te ćemo uvijek moliti za nju. Jer dok žive koji te vole živjet ćeš i ti, bit ćeš u našim srcima. Tvoji 80 svjetl ori jeci . ba

najmiliji, suprug Ivan, djeca: Kata, Dragan, Marija, Ivica, Ružica i Tomo

Mirko Barbić

(†2019.)

Posljednji pozdrav i zbogom do vječnosti izreklo je Mirku Nike Petra Barbića posljednjih težaka i blajburških patnika ranjene župe Brajkovići mnoštvo vjernika Zenice, Busovače, Travnika i Brajkovića raznih vjera i nacija. Radosne biblijske riječi utjehe i poruke izrekao je župnik u Crkvicama: Bog nas nikad ne ostavlja same nego suosjeća s nama kroz suznu dolinu i šalje svoga Sina da nas spasi. Zbogom i doviđenja na nebu, patniče Mirko, kaže tvoja obitelj, braca i sestre i svi koji te poznaju. Posebno ti zahvaljuju braća Tomo i Pero koje si pomagao i posjećivao u visočkom sjemeništu i sarajevskoj Teologiji. Počivaj u miru Božjem, kako ti i krsno ime kaže.

Tomo Barbić

Jure Ćurić

(†2018.)

Blago u Gospodinu prije godinu dana, 10. listopada 2018. godine, preselio se iz ovozemnoga svijeta u Vječnost naš dragi suprug, otac, djed, prijatelj Jure Ćurić.

Kroz patnju punih 47 godina živio je za svoje najmilije. Nesebično je pomagao ljudima u potrebi. Uzdajmo se da će ga Svevišnji nagraditi vječnim mirom.

Uz njega je predano bdjela njegova vjerna žena Mirjana. Za svu ljubav koju je dijelio svojima, a i drugima, velika hvala. Neka mu je laka hrvatska gruda.

Uvijek u molitvi i sjećanju njegovi: supruga Mirjana, sin Bernard, kći Bernarda, nevjesta Dijana, unuci Luka, Marko, Natali, rodbina i prijatelji.

Lucija Dragić

(†2016.)

Prošle su tri godine otkad nas je napustila naša draga supruga, majka, baka,

prabaka i prije svega osoba koja nas je sve voljela i koju smo svi voljeli. Nedostaješ nam svima, uvijek ćemo te se sjećati i moliti za tebe. Počivaj u zagrljaju nebeskog Oca dok se svi ne nađemo jednoga dana pred Njegovim licem.

Tvoji voljeni

Ante Sičaja – Cuni

(†2015.)

Dugih 14 godina tuge i bola je prošlo od kada te nema dragi naš sine, brate, ujače. Ljubav je prevelika, bol preteška, tuga za tobom vječna. Vjerujemo da za sreću trebalo je tako malo, tako malo.

Vrijeme odmiče, godine se redaju, ali sjećanja i uspomene na tebe traju. Hvala svima koji te nisu zaboravili.

Vole te tvoji mama Anđe, tata Stipo, sestre Katica, Ankica i Ružica s obiteljima.

Stipo Šarčević

(†2014.)

Voljeni naš Stipo, otišao si iznenada i bez riječi. Bio si uzor poštenja i dobrote.

Bio si naš život, snaga i ljubav. Mi smo ponosni što smo tvoji jer smrt ne postoji. Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave, a ti nikada nećeš biti zaboravljen.

Duboko si u našim srcima jer svatko od nas nosi dio duše tvoje. Život s tobom bio je sreća, život bez tebe tuga najveća.

Hvala svima koji te se sjećaju, a posebno onima koji te posjećuju.

Tvoji mama Anđe, tata Ivan, brat i sestre sa obiteljima.

Fra Ignacije Gavran

(†2009.)

Deset godina od smrti našega dobrog i plemenitog ujaka i strica navršava se 24. listopada ove godine. Sjećanje na njega ostaje u nama dok živimo. Počivao u miru Božjem, Tvoje nećakinje

Na jednome mjestu pronađite mnoštvo autentičnih i ukusnih kulinarskih specijaliteta posebnih za područje BiH i regije.

S. Anđelka Jakovljević donosi 227 recepata za slana i slatka jela.

Otkrijete i otmite zaboravu jedinstvene recepte i tradicionalne specijalitete vratite na obiteljski stol.

Knjigu poručite pozivom na broj telefona: 033 726 200; putem e-mail adrese: redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite knjižare u Vitezu i Livnu, redakciju Svjetla riječi u Sarajevu ili naš webshop.

Najbolji dar za božićne i novogodišnje blagdane Omiljeni Kalendar svetoga Ante i ovoga puta donosi aktualan, poučan i zanimljiv sadržaj te korisne podatke o imendanima i blagdanima u Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu koji će vas pratiti kroz 2020. godinu.

Knjigu, džepni, dvanaestlisni i jednolisni kalendar sv. Ante potražite u svom župnom uredu ili nas pozovite na 033 726 200.