Hrvatske katoličke misije - Zajedno i u svijetu by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

HRVATSKE KATOLIČKE MISIJE

Zajedno i u svijetu Godina XXXVIII. ◆ broj 443 ◆ Sarajevo, veljača 2020. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Kamenom satkana prošlost Zbirka tekstova autora profesora Leonarda Valente predstavlja izvrsnu seriju o 55 srednjovjekovnih gradova na području današnje BiH. Svaki opis i grad protkan je i poetskim elementima što je poseban pečat opisanim mjestima. Stoga, proširite znanje o povijesti svoje domovine. Cijena: 35 KM + poštarina

Baštinici i taoci prošlosti Na jednom mjestu pronađite tematski podijeljene kolumne autora pokojnoga Dubravka Lovrenovića koje su ranije bile objavljene u reviji Svjetlo riječi, a govore o našoj državi i povijesnim prekretnicama; o Bosni i srednjovjekovnoj Europi. Osim toga knjiga sadrži i mnoštvo drugih zanimljivih članaka i intervjua. Cijena: 20 KM + poštarina Ove i druge knjige u izdanju Svjetla riječi poručite pozivom na broj: +387 33 726 200; e-mailom na: redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu.

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

Reportaža: Vjerni Bogu i svojim korijenima

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

iz sadržaja

adresa uredništva

Samotno mjesto Zrak buduće svetice

Riječ mistike Duhovna oprema i oružje – oklop pravednosti

Kultura Likovni događaj godine

Retrospektiva Šutnja u javnom prostoru

Pogled iskosa Novčanik pun čahura

Pogled u dušu Seobe naroda

Skupljajući zalaske sunca Budna tišina

6 Tema broja Bog hoda ili izazov migracija

64 Franjevačka obitelj Utvrda vjere

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Misa u crkvi sv. Mihaela, München Snimio: Nedjeljko Miletić

Razgovor: vlč. Tomislav Markić Otvoreni smo za nove izazove

veljača 2020.

Pisma čitatelja Prijedlog Svjetlu riječi

oštovano Svjetlo riječi, javljam se po tko zna koji put kao vjerni čitatelj od prvog broja davne 1982. s jednom za nimljivom idejom u ime svih čitatelja za koje zapravo i izlazite i brodite. Dakle, ta ideja se odnosi na Pisma čitatelja koji su od prvoga broja prihvatili drago Svjetlo riječi i javljali se s podrškom i idejama kako razumiju i žele širenje svjetla i govor riječi bosanskih ujaka, fratara. Jedan od prvih koji se javio hrabro bio je Vaš potomak i vjerni suradnik doktor Jozo Džambo iz Münchena čije pismo čitatelja sam slučajno čitao s radošću i strahom prvih kršćana kao učitelj njemačkoga jezika u gradu u kojem nije bilo lako biti bivši fratarski učenik. Vi stalno i s kršćanskom nadom pozivate na zajedništvo hrvatskoga puka i Crkve globalno i lokalno ma gdje bili i čuvate naš identitet i vjeru. Posebno je pohvalno i utješno što ne širite crnilo, nego svjetlost radosne riječi i nadu i vjeru u bolju budućnost po uzoru na naše stare ujake od Osmanskih vremena do modernih demokratskih i tehničkih doba civilizacije straha i krize vrijednosti. Bosna je uvijek bila čudna zemlja, andrićevski rečeno, na razmeđu svjetova i kultura i života od teškoća u kojoj su živjeli dobri graditelji mostova između istoka i zapada dragi ujaci fratri i koji su više od 700 godina nadživjeli strane osvajače koje su vjetrovi minulih vremena donosili i odnosili. Na kraju Vam hvala što ste kao dobri pastiri i sinovi svetoga Franje i Bosne Srebrene slušali glas stada svoga i išli za njim po svijetu i što se služite modernim medijima koji nemaju granica u evangelizaciji i olakšavaju povezivanje, okupljanje i pomaganje duhovno i materijalno milosrđe. Moja ideja je da Pisma čitatelja od drugog broja iz davne 1982. pa do današnjih glasova iz pustinje objavite u 4

svjetlorijeci.ba

jednoj monografiji ili brošurici, koju bi sigurno čitatelji Svjetla riječi i pismopisci s radošću podržali i još zanosnije surađivali gdje i moja malenkost spada srcem i dušom. Bilo bi vrijedno priznanje čitateljima Svjetla riječi koji su se javljali kritički, uglavnom pozitivnim ocjenama, iako niste izbjegavali ni kritike jer se iz njih da učiti. Bilo je pisama koja su cijenjeni časopis napadala ili onih koji su Vam u kriznim vremenima otkazivali suradnju ili pretplatu zbog raznih neslaganja ili ljudskih sukoba ili interesa umjesto podrške koju je većina čitatelja vjerno do danas očitovala. Hvala Bogu i vašoj evanđeoskoj i franjevačkoj duši praštanja što ste kristovski izdržali i oprostili onima koji su vas kamenovali jer nisu znali što rade. Utješno je što se većina obratila i nastavila putem programa Svjetla riječi od prvog broja do današnjih dana. Mir i dobro dragom Svjetlu riječi da izdrži krizna vremena svojih čitatelja i suradnika raštrkanih na sve strane svijeta i nemirnih mora i oluja želi Vaš vjerni čitatelj Tomo Barbić iz Njemačke. Opustjela si, Slavonijo, hrvatska krušnice

avna, mirna, nepregledna, krušna zemlja slavonska. Željna plugova i srpova, duga, i široka, i duboka, tamo i ovamo. Nikad je nije dovoljno orati, nikad dovoljno kopati. To joj dođe kao češljanje, češanje, kao zračenje. Zemlja slavonska srebrena pod rosom, zlatna pod srpom i kosom, sijeda pod snijegom, topla pod suncem, raspukla pod sušom, ali uvijek draga, strpljiva, darežljiva. Zemlja slavonska zimi drhti, ljeti plamti, čarobno mirno, polako, polako. Ne voli biti sama, bez vola i jarma, bez težaka i svojega sluge. Ne dopušta da ideš po njoj brzo, već brazdu po brazdu odreži, baš kao kruh, komad po komad. Ne voli gospodara ni promatrača. Rađa poput matere, samo ako u nju sjeme posiješ.

Zemlja je ovdje „mati, božica”. (J. Kozarac). Iako je nitko ne pita za godine, kao ni ženu, a stara je ne zna se koliko… Šokac je u nju zaljubljen do ušiju. Toliki su u nju zaljubljeni pogledom, srcem, stoljećima. Ne daju je dijeliti, umanjivati jutra, hektare, pa ni po cijenu života (djeteta). Bolje i manje djece, a više zemlje. Nije ona natopljena samo znojem, nego i krvlju. Mnogi su pokušali zaposjesti zemlju slavonsku i Rimljani, i Turci, i Pešta, i Beč i Srbija. Ali nitko ne zna što zemlji treba kao Slavonac, Šokac. On tu zna živjeti, ali i umrijeti, jer ipak tu nije bio nikad gladan, ni žedan. Zato se tu dugo zadržao, rijetko je odlazio iz svoga kraja, skoro nikada. Jedva zna za riječ emigrirati. Mislio je: Pa gdje bi bilo bolje nego u Slavoniji? Gdje ima još takva kruha, takva ruha, vina, pa rakije, mesa, plesa, veza i čipke. Stoljećima je poznato da se Šokac, Slavonac nikad ne odvaja od zemlje. S njom se budi i s njom u san utone. Tako je stalno – stoljećima. Ima tu još lipi stvari; kulena, šunke, šokačkoga veza i oplećaka, zlatara i kijera, doduše, više na slici, štagljeva (u pričama), đermova i amova, konja (konjova kako djeca vele), krava i žitnih polja, žirova i bundeva, a makova na uvratinama ni broja se ne zna. Iz odžka se puši, a dim miriše na kočanje i staru bagremovinu. Stidljivo kad-kad zagače pokoja rijetka guska. Dolazak proljeća još uvijek se prepoznaje po prirodnoj meterologiji – dolasku roda. Nečeg ipak više nema; pašnjaka ni čordaša, koji su puvali u rog najavljujući da domaćini istjeraju blago na put, ali ni atarskih bunara na kojim se marva za ljetnih vrućina, da ne skapa od žeđi – pila. Nema više stare tradicionalne slavonske kuće (švapske), ni ganjkova, ni moleraja, ni drvenih kapija. Nema više ni plastova, ni kamara. Ni čardaka nema više. Ali zato ima silosa, spremnika za žitarice svake vrste. Na žalost zadnjih godina (2015. – 2019.) se događa egzodus, nečuveni egzodus iz Slavonije. Je li moguće da im se

tako divna i bogata zemlja ogadila?! Masovno je ostavljaju. „Imamo tako divnu zemlju, a morali smo je napuštati.” (kard. Franjo Kuharić u Australiji). Da li netko osjeća krivnju zbog toga? Tko je zatajio i ostavio Slavonce na milost i nemilost – same? Odoše Šokci u Irsku, Njemačku, Austriju, Italiju. Odoše, odoše nažalost. Ovo je teško, za izgovoriti, a tek toj zbilji u oči pogledati. Hrvatska je to tragedija, gora nego ikada do sada u povijesti Hrvata. Odoše nam cijele obitelji, roditelji i djeca. O Zemljo slavonska nećeš valjda ostati prazna, a tako plodna, ravna krušnice. Euharistijo hrvatska! Nije valjda da ni za hostije za misu neće više biti brašna od naše slavonske pšenice?! „Pusta osta Slavonija, ravna polja napuštena, nema više tvoga sina, zemljo moja mila.” (Đani Šegina, Požeški festival...) Mnoga su sela pred izumiranjem, stanjila su se i umanjila. Kad starice otvore šalokatore s tužnim pogledom, a možda i nemirnom savješću. Sad sam sama, još me samo grob čeka, jer sam više voljela zemlju nego dijete, a sad i to malo djece odseli. Sad ostajem i bez zemlje i bez života. Jad, dosada, tuga,, samoća, nestanak.” Barem da pseta zalaju u dosadnom ovom selu”. (N. Polić). Često puta nakon tako sumornoga i dosadnoga života na selu se spušta zavjesa pa i takav život prestaje. Ako je još zima, bit će opet sivo..., „Bijeli snijeg i crna slova na hrastovom križu.” (D. Švagelj ) Marko Bubalo, svećenik u miru

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare putem elektroničke pošte na redakcija@svjetlorijeci.ba ili Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo

Širimo svjetlo.

Riječ čitateljima T

ijekom posljednjih 150 godina hrvatski je narod doživio nekoliko velikih valova iseljavanja u druge zemlje, među kojima se dogodilo pet najvećih: prvi se dogodio od 1880. godine pa do početka Prvoga svjetskoga rata koji je naše ljude odveo u prekooceanske zemlje. Drugi je val uslijedio tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata kada su ponovno otišli u prekooceanske, ali i zemlje zapadne Europe. Zadnjih 60-ak godina Bosna i Hercegovina i Hrvatska suočile su se s tri velika iseljenička vala. Već sredinom 50-ih godina prošloga stoljeća nemali broj ljudi nije vidio nikakvu perspektivu u ondašnjoj komunističkoj Jugoslaviji te emigrira preko granice. U početku odlaze samo očevi obitelji s ciljem zarade i ponovnoga vraćanja u zavičaj, ali nije trebalo čekati dugo da i cijele obitelji počnu napuštati svoja ognjišta i to bespovratno. Iako se krajem 80-ih nazire urušavanje komunizma i raspad bivše države, zbog nemirnih i nesigurnih političkih i društvenih previranja onoga vremena ponovno se događaju velike migracije. Konačno, peti i najveći val migracije dogodio se i događa se nakon 1. srpnja 2013. godine i ulaska Hrvatske u Europsku uniju nakon čega masovno odlaze i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Naša je domovinska Crkva prepoznala potrebe svojih vjernika koji su otišli u inozemstvo te ih neumorno prati šaljući im svećenike i pastoralne suradnike radi organizacije vjerskoga i kulturnoga života, te su već tijekom prvoga vala iseljavanja osnovane prve hrvatske katoličke misije šireći se i povećavajući broj sve do današnjih dana. Njihovo specifično i raznoliko polje djelovanja ne ograničava se samo na crkvena slavlja i vjersku poruku nego su one jednako tako djelatne i na njegovanju i očuvanju nacionalnoga i kulturnoga identiteta, ali i za integraciju Hrvata katolika. Mali smo narod sa snažnom dijasporom i tendencijom stalnoga iseljavanja pa stoga u pastoralni rad neminovno spada i njegovanje kulturne i nacionale samosvijesti naših iseljenika. Pred vama je, poštovani čitatelji, novo izdanje obiteljske revije Svjetlo riječi kojom ovoga mjeseca želimo ukazati upravo na važnost postojanja katoličkih misija u svijetu koji je daleko od domovine, istovremeno zahvaljujući Bogu što one već godinama neumorno služe hrvatskim vjernicima donoseći im tako makar jedan mali dio rodnoga kraja. Životna priča svakoga doseljenika u tuđini jedinstvena je i posebno ispričana te označava samo njemu znanu životnu borbu uspjeha i promašaja, patnje i boli, sreće i nesreće, a „Riječ je most između ljudi. Svjetlo je riječ što život budi”, pa neka i ovo izdanje Svjetla riječi bude jedan most više između Crkve u domovini i Crkve u svijetu.

Nikolina Marčić zamjenica gl. urednika veljača 2020.

Tema broja

BOG HODA ILI IZAZOV MIGRACIJA 6

svjetlorijeci.ba

Misija je vjersko, etničko i kulturno prihvatilište i prebivalište doseljenika. Ona svojim postojanjem čuva doseljenike od izravne ili neizravne asimilacije i predstavlja neku vrstu mosta između Crkve iseljenja i Crkve prispijeća. Ujedno ona omogućava što bolju integraciju u novo društvo kako bi se izbjegla getoizacija

N Foto Nedjeljko Miletić, Crkva sv. Mihaela, München

@ fra Pavo Filipović

Neki „Knjigu nad knjigama” – Bibliju – nazivaju „knjigom bijega”, tako na primjer Johann Hinrich Claussen, koji kroz četrdeset biblijskih postaja prati temu bijega u Bibliji, tvrdi kako je Biblija zbirka knjiga koju su napisali „izbjeglice” i „beskućnici”. Nadalje smatra kako je mnogoboštvo zapravo religija „ukorijenjenih naroda”, sjedilaca, dok je jednoboštvo religija onih koji nemaju sigurne domovine. Vjera u samo jednoga Boga koji je svugdje i nigdje „kod kuće” vjera je ljudi koji tek trebaju pronaći svoju domovinu, svoje mjesto pod nebom te se zato pouzdaju u Boga koji je s njima na putu, u Boga hoda. I doista, monoteističke religije započinju s bijegom, putovanjem, odlaskom, hodom. Židovima njihova najvažnija svetkovina u sjećanje doziva bijeg iz Egipta. Utemeljitelj kršćanstva, Isus iz Nazareta, svojim učenicima daje naredbu da idu do na kraj svijeta propovijedati Radosnu vijest, a muslimani započinju računanje vremena s Muhamedovim bijegom iz Meke u Medinu. Iako bibličar Friedrich Nötscher niječe da Stari zavjet ima neku svoju teologiju ili nauk o hodu i putu, ipak se ne može nijekati kako ti pojmovi imaju bitnu ulogu u rječniku biblijske vjere, osobito od Isusova predstavljanja sebe samoga kao uosobljenoga puta (usp. Iv 14,6). Apostol naroda, Pavao, kršćansku zajednicu smatra zajednicom iseljenika

u hodu, na proputovanju, koji sada žive daleko od domovine (usp. 2 Kor 5,6 i Fil 3,20). U terminologiji Staroga zavjeta, riječi koje označavaju hod, cestu, put i pokret, pojavljuju se skoro pet tisuća puta. Giacomo Danesi zbog toga zaključuje da „već ovi leksički podaci daju nazrijeti kako se nalazimo pred temom koja je sve drugo samo ne rubna” za Bibliju. Izlazak iz Edena kao iskustvo hoda i putovanja je praiskustvo čovjeka. Ono je ujedno i praiskustvo čovjeka vjernika i vjere uopće otkako je od Boga u-pućen na put u nepoznato. Hod je to koji ga čini praocem vjere. U Bibliji su putovanja daleko više negoli puki geografski pokreti. Ona su put Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom. Za čovjeka Biblije put je njegov usud, poziv, određenje. Taj put i hod čovjeka Biblije ostat će uvijek i nešto duboko dvoznačno, jer čovjek ostaje slobodan izabrati i zle putove i stranputice. Sjećamo se pokušaja prekida pashe, prijelaza hebrejskoga naroda iz kuće ropstva natrag u nju. I jahvistička tradicija Biblije nam prikazuje i onu negativnu stranu puta i hoda ljudskoga kao kaznu za grijeh Edena, zločin Kajina i oholost Babilona. Za Gustafa Wingrena ipak hod izlaska ostaje apsolutno odlučujućim za sav Izraelov vjerski, moralni i duhovni sustav. A njemački geograf Friedrich Ratzel rekao je kako je selilaštvo jedna od temeljnih činjenica ljudske povijesti. Danas možda više nego ikada. Rekonstruirati povijest selilaštva, kaže Renato Biasutti, jednako je što i rekonstruirati cijelu povijest čovječanstva. Seljenje, bijeg, protjerivanje, egzil, deportacija, migracija – temeljna su to iskustva čovjeka uopće. Hrvati – „iseljenički narod” Temeljna su to iskustva i Hrvata kroz njihovu povijest. Negdje pred Drugi svjetski rat ondašnji je ravnatelj Iseljeničkoga muzeja u Zagrebu, u knjizi

Hrvatska domovina, ustvrdio kako je svaki peti ili šesti Hrvat iseljenik. Malo nakon rata je Većeslav Holjevac u knjizi Hrvati izvan Domovine morao pokazati kako je taj omjer kudikamo nepovoljniji i kako je u iseljeništvu ili na privremenome radu izvan Domovine zapravo svaki treći ili četvrti Hrvat. Hrvatski je narod raseljen na svih pet kontinenata. Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske tvrdi kako skoro četiri milijuna Hrvata živi izvan granica Republike Hrvatske. Mnogi, kao na primjer hrvatski književnik Ante Matić, smatraju kako je stvarni broj kudikamo veći i zauzima se za korekciju službenih brojki. Papinsko vijeće za dušobrižništvo selilaca je na II. svjetskom kongresu za dušobrižništvo iseljeništva 1985. naglasilo kako je gotovo nemoguće pružiti točan uvid u tu svjetsku pojavu selilaštva, jer su podaci nesigurni: valovi su izbjeglica nepredvidljivi, mnogi se migranti pritajuju, nema podataka o prisilnim preseljenjima, što čini da je taj vidokrug širok i zamršen. Hrvatske migracije iz te problematike nisu izuzete. Crkva i hrvatsko iseljeništvo Valovi iseljavanja Hrvata iz domovine (RH i BiH) mogu se danas donekle rekonstruirati i razgraničiti u nekih sedam razdoblja našega iseljeništva. Početkom iseljavanja Hrvata može se smatrati 15. stoljeće kao posljedica islamskoga (otomanskoga) imperijalizma. Nelson Mandela, kojega je Ante Matić 1995. godine u Pretoriji intervjuirao, rekao je doduše kako su po njegovim saznanjima hrvatski moreplovci i prije Ferdinanda Magellana (1480. – 1521.) doplovili na jug Afrike i pokrenuli val doseljavanja, ali ipak iseljavanja izazvana otomanskom invazijom smatramo službenim početkom hrvatskoga iseljeništva. Od tada potječu sve hrvatske naseobine u susjednim zemljama: Italiji, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. To prvo razdoblje trajalo je do veljača 2020.

Biseri mudrosti

Ljepota Svaki je čovjek lijep ako je u potpunosti ono što jest. Ljubav čovjeka čini lijepim. Dakle ako Vas dotakne ljubav koja je već u Vama nazočna i ako ta ljubav kroz Vas u ovaj svijet zrači, tada ste lijepi, svejedno što trenutačna moda ima za izvanjske ideale ljepote. Moje je lice uvijek lijepo kad sam posve nazočan u njemu, ako sam izmiren sa sobom. Moj je zadatak da prihvatim sebe samoga i budem zahvalan za život. Takvo nutarnje držanje odražava se onda i na ljepotu. Tada će iz moga lica nešto prosijavati, što ljudima godi. U ljepoti svijeta mogu vidjeti apsolutnu ljepotu. A ta ljepota jest Bog. U ljudskoj riječi mogu čuti njegovu riječ, a u glazbi naslutiti ono nečujno. U vinu mogu osjetiti slast Božjeg okusa, u mirisu tamjana dijelom naslutiti njegovu tajnu, a u cvijetu dotaknuti Božju nježnost. Ali izravno ga ne mogu dohvatiti. Osjetila ukazuju na ono što nije moguće iskusiti, na ono nevidljivo i nečujno. Kad promatram zvjezdano nebo, preda mnom se otvara nešto od Božje veličine i ljepote.

Svoj primjerak knjige Biseri mudrosti autora Anselma Grüna po cijeni od 10 KM + poštarina poručite: • pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 • pišite nam na: redakcija@svjetlorijeci.ba; fmcsvjetlorijeci@gmail.com Posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu, ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu 12

svjetlorijeci.ba

Tragom narodne baštine

Korizmeni pučki običaji @ Ana Papić Prije Čiste srijede i početka pokorničkoga iščekivanja Uskrsa u našoj se tradiciji priređuju karnevali, maskirne povorke maškara (mačkara) praćene običajima koji se razlikuju od mjesta do mjesta. Razdoblje je to poklada koje osim složenosti običaja karakterizira i složenost naziva od kojih su, uz ovaj, najpoznatiji nazivi karneval i fašnik. Sva tri naziva imaju veze s postom, tj. „bacanjem” mesa kroz korizmu. Naziv poklade dolazi od lat. caro: meso + levare: dignuti; u značenju zbogom mesu. Slično je i s nazivom karneval (← tal. carnevale ← sttal. carnelevare: ukloniti meso), dok je fašnik izvedenica njemačke riječi fasten što znači postiti. Osim tih naziva koriste se i nazivi mesopust, krnjeval, krnoval, pust, fašnjek. Ophod maškara u ovom razdoblju karakteriziraju zastrašujuće maske, galama, buka, pjesma, šala. Običaji su različiti od mjesta do mjesta tako da se može pronaći od karikiranja svadbenih povorki do toga da muškarci i žene zamijene odjeću i takvi hodaju. Maškare obilaze kuće s ciljem da dobiju darove, obično hranu (u novije vrijeme novac) koju kasnije zajednički objeduju u nečijoj kući. (...) Korizma obuhvaća vrijeme od četrdeset dana prije Uskrsa. U tom vremenu katolici nastoje posebno skrušeno živjeti te se molitvom, postom i pokorom pripremiti za slavljenje velikoga kršćanskoga blagdana. Uz crkvene korizmene propise naš je narod njegovao i svoje običaje. Na pokladni utorak, dan prije Čiste srijede pravila se bogata večera, a ponegdje je bio običaj da se nakon obilne večere susjedi izvažu kako bi se vidjelo koliko će tko izmršati kroz korizmu. Uobičajena je bila izreka Pokladi, s guzicom se okladi, nema mrsa do Uskrsa. Post nije bio obvezan nedjeljom (Nedjelja ne da posta na se), a počinje na Čistu srijedu kada se po mogućnosti jeo samo kruh i pila voda. Post u kojemu se nije jelo sve do večere zvao se žinjanje ili žežinjanje (u Posavini i kupreškom kraju). Narod bi govorio Čista srida čisti criva. U korizmi se nisu održavale svadbe, prestajali bi sastanci po sijelima te utihnula pjesma. (...) Naša tradicija obiluje i bogatstvom molitvenih pjesama koje su davale snagu i u najtežim vremenima. Čudesna je njihova moć. Odgonile su nesreću, blagoslivljale, liječile, davale snagu u najtežim trenutcima. Nisu njihovi tvorci i čuvari ostali neuslišani. Spuštalo se Nebo nad krovove domova u kojima su se molile, proživljavalo s pukom i dobro i zlo. Među takvim stihovima su i oni u kojima se suosjeća s Kristovom mukom. U njima se osim Isusa javljaju i pojedini sveci, ali i Gospa te anđeli koji ju tješe i kupe Kristovu krv, a spominju se i judije (džudije) koje Krista raspinju na križ. I danas se takve molitve otisnu s usana pobožnoga puka koji ih rado kazuje. (...)

Faljen Isus, dvor nebeski, u vas ima križ priteški. Križu ću se pomoliti, a Isusu pokloniti.

Iz križa će sunce sjati, vas će narod obasjati. Iz križa je sunce sjalo, vas je narod obasjalo. Amen.

Ovi su odlomci dio tradicijom bogate knjige autorice Ane Papić Tragom narodne baštine, u izdanju Svjetla riječi. Svoj primjerak knjige poručite pozivom na broj telefona +387/33 726-280 ili e-mailom na adresu pretplata@svjetlorijeci.ba veljača 2020.

ra Ambroz Testen, hrvatski slikar slovenskoga podrijetla, čitav se život mučio dok nije našao svoj autentični umjetnički izraz. Nakon cjeloživotne borbe dosegao je majstorstvo i danas njegove radove možemo naći u muzejima. U njegovoj su crkvi kao postaje križnoga puta služile neke stare reprodukcije. Kada je, međutim, naslikao svoj križni put i dao ga postaviti, župljani su gunđali. „Više su im se sviđale reprodukcije”, rekao je fra Ambroz bez ljutnje. Doista je teško naslikati svetu sliku. Suvremeni slikari i kipari često koriste u prikazu svetih prizora iskrivljenja kakva primjenjuje moderna umjetnost, pa nastanu djela s kojima se vjernici ne mogu poistovjetiti – blaženici bez lica, neprepoznatljivi sveci, križni putovi u neobičnim i agresivnim materijalima, neprepoznatljivi biblijski prizori. Ali još je gore kad umjetnici podilaze neukusu publike, pa rade kičaste slikovnice, bezlične portrete, infantilna raspela. Neiskrena djela ne mogu izraziti vjeru, a serijske umjetnine mogu privući samo serijske ljude – pa dakle ne ispunjavaju svrhu, a to je da zapale iskru vjere u onome tko ih gleda. Duša u ljušturi Španjolac Salvador Dalí znameniti je nadrealistički slikar i jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika. Njegova je vještina bila zapanjujuća, a na slikama je prikazivao snovite i maštovite prizore. Slikao je i vjerske teme – Posljednju večeru, Kristovo uzašašće i Iskušenja sv. Antuna – a naslikao je i neobičan prikaz raspeća u kojem Isusa promatramo odozgo, očima Oca. Dalí nije bio praktični vjernik, ali vjerovao je u uskrsnuće tijela i žudio za vječnim životom. Jednom je rekao: „Nebesa se nalaze u grudima čovjeka koji ima vjeru. Ja za sada još nemam vjeru, i bojim se da ću umrijeti bez nebesa.” Dalí je 1960., na vrhuncu popularnosti, bio posjetio New York. Ondje su 16

svjetlorijeci.ba

Samotno mjesto

Zrak buduće svetice @ Boris Beck boris.beck.735

Ono što je natipičnije za grijeh – a to je njegova navika – upravo je kućica sigurnosti, kobna poznatost koja duši ne dopušta da iziđe u slobodu mu pristupili čelnici američke katoličke udruge koja promiče pobožnost Gospi Fatimskoj. Narudžba je bila neobična: trebao je naslikati viziju pakla kako su je prenijela djeca iz Fatime – Franjo, Hijacinta i Lucija. Troje djece vidjelo je 1917. vatreno more, a u tu su vatru bili uronjeni vragovi i duše. Izgledali su kao prozirna crna ili smeđa žeravica, ugljen u ljudskom obliku. U žeravici su i plivali, a uvis su ih podizali plamenovi. Padali su na sve strane, dok su se čuli strašni krikovi i bolni uzdasi puni očaja što su tjerali strah u kosti. Vragovi su djeci izgledali kao stravične nepoznate životinje. Dalíju su to viđenje pročitali u restoranu hotela gdje je odsjeo. Nakon što je poslušao jezivu viziju, naručio je porciju puževa. Kad su stigli, počeo ih je vaditi iz kućica posebnim vilicama, dvozubim. Rekao je da umjetnici đavle uvijek prikazuju s ostima, ali da bi on upotrijebio dvozube vilice. „Duša grešnika je poput puža”, rekao je, „zavlači se i zavija u ljušturu i možete je izvaditi samo posebnom vilicom za puževe.”

Prikaz pakla Dalí je dobio odriješene ruke, ali ni nakon godinu dana sliku nije dovršio. Stoga su ga odveli u Fatimu, točno ondje gdje su djeca ugledala pakao. Domaćin mu je bio o. Jose Galamba de Oliveira, predstojnik dijecezanskoga odbora za proglašenje svetima Hijacinte i Franje. Otac Jose rekao je Dalíju da je viđenje pakla bilo poziv na obraćenje – a da je Bezgrešno Marijino Srce znak nade za sve koji se obrate. Svećenik je pomogao Dalíju da se susretne sa s. Lucijom u karmelićanskom samostanu u Coimbri, nakon čega mu se španjolski slikar ispovjedio. Otac Jose Galamba de Oliveira posvjedočio je da je to bila „najdirljivija, najiskrenija i najdublja ispovijest” koju je saslušao u mnogim svojim desetljećima služenja. Dalí je svoju viziju pakla dovršio na proljeće 1962. i predao naručiteljima koji su bili šokirani te sliku nisu nikad izložili. Slika je prvi put bila javno pokazana tek 1997. u Fatimi, kada ju je vidjela i sestra Lucija. Pozorno ju je promotrila i potom rekla ove riječi: „Pakao

Franjevci među svojim pukom

Zdravstvena djelatnost @ fra Anđelko Barun

barun.andjelko@gmail.com

U Pravilu sv. Franje dobro je naglašena briga za bolesnu braću. To je ujedno i nadahnuće fratrima da se posvete brizi za bolesne u svijetu. Bilo je to potrebno posebice u vremenima kad su se državne vlasti slabo ili nikako posvećivale toj plemenitoj zadaći.

a bosanske samostalnosti zdravstvo nije uopće bilo u sferi društvenoga zanimanja. Politički i ekonomski moćnici naručivali su za sebe liječnike iz Dubrovnika. U BiH prva bolnica otvorena je tek pri kraju osmanlijske vladavine 1866. godine. Nedostatak organiziranoga liječenja od strane države ili koje druge ustanove ponukao je franjevce da se bave i liječničkim poslom. Prvo poznato svjedočanstvo da fratar Bosne Srebrene liječi neke bolesti ostavio nam je apostolski vizitator Pavao iz Rovinja u svom izvješću 1640. godine. U njemu spominje da mu je jedan franjevac govorio o uspješnom liječenju kamenca. Imamo mnogo pisanih svjedočanstava osmanlijskih vlasti kao poziv, dopuštenje ili nalog franjevcima za liječenje bolesnika. Na temelju tih svjedočanstava možemo pratiti od 1657. godine pa dalje franjevačku zdravstvenu djelatnost u osmanlijskoj Bosni. Liječili su obične ljude, ali i 20

svjetlorijeci.ba

visoke predstavnike osmanlijskih vlasti. Franjevačke liječnike dijelimo na pučke i školovane. Pučki liječnici Pučkim liječnicima nazivamo one franjevce koji su medicinsko znanje stjecali iz medicinske literature, ili su liječili ljekovitim travama ili kojim drugim sredstvima koja su se u praksi pokazala uspješnima. Svoja znanja i iskustva prenosili su budućim generacijama. Pisali su recepte u posebne knjige ljekaruše, neke se i danas nalaze u samostanskim knjižnicama. Studirajući teologiju u inozemstvu, franjevci su se susretali s brojnom medicinskom literaturom koju su nabavljali i proučavali. Knjige medicinskoga sadržaja donosili bi u Bosnu te su na temelju njih i domaćih recepata sami spravljali lijekove. U fojničkom samostanu nalazi se oko 150 knjiga medicinskoga sadržaja, tiskanih u raznim

europskim zemljama. Ima ih dobar broj i u drugim samostanima. To je dokaz s kakvom su ljubavlju i trudom franjevci stjecali medicinsko znanje da bi mogli pomoći svom narodu u pružanju liječničkih usluga. Pomoć je bila potrebna posebice za vrijeme većih ili manjih epidemija. Među poznatije franjevce pučke liječnike ubrajaju se: Tomo Dafinić, Mato Krističević, Anto Tuzlančić, Stipo Matijević, Franjo Corjaković, Grgo Martić, Mato Bogdanović, Filip Bošnjak i drugi. Franjevci su poduzimali i preventivne mjere kako bi spriječili bolesti. U župnim obavijestima davali su savjete kako se zaštiti od pojedinih bolesti. Borili su se i protiv društvene bolesti alkoholizma. Župnik u Varešu osnovao je 1877. godine Trizmeno društvo; imalo je 226 članova koji su se dragovoljno liječili od te bolesti. Školovani liječnici Školovanim liječnicima nazivamo one franjevce koji su na medicinskim fakultetima stjecali doktorske titule medicine ili su se svojim stručnim liječničkim znanjem i marljivošću u liječenju daleko izdigli iznad pučkih, priučenih liječnika. Prvi školovani liječnik franjevac Petar Bustrović promoviran je 1708. godine za doktora medicine na jednom od talijanskih sveučilišta. Bio je član Bosne Srebrene, ali nije bio rodom iz BiH. Njegov životni put poslije završene medicine ostao nam je nepoznat. Poznata su petorica franjevaca Kreševljaka koji su se osposobili za liječnički posao. Fra Franjo Gracić (1740. – 1799.) sam za sebe kaže da se latio raznih, u Europi tada najpoznatijih liječničkih djela koje je danju i noću proučavao i na temelju njih i svoga dugogodišnjeg liječničkog iskustva napisao djelo Teoretičko-praktična analiza... u kojem raspravlja o groznici, kugi, ujedu zmije, reumatizmu, glavobolji, bolesti želuca, zadusi i slično. Za njega možemo kazati da se nalazi na

Reportaža

HKŽ MÜNCHEN

VJERNI BOGU I SVOJIM KORIJENIMA Naš je narod plemenit i vrijedan, te je kao takav prihvaćen i iznimno cijenjen u njemačkom društvu. Dok je novac i materijalna egzistencija prilično važna u životu, briga o tome što činimo od tog istoga života je daleko važnija, a budemo li je gradili s vjerom u Boga, bez obzira što smo kilometrima daleko od rodnoga ognjišta, zasigurno će sav naš rad biti blagoslovljen. 22

svjetlorijeci.ba

P @ Nikolina Marčić

nikolina@svjetlorijeci.ba

Nedjeljko Miletić

Površinom jedan od najvećih, po broju stanovnika treći po redu grad u Njemačkoj nakon Berlina i Hamburga, slovi za jedno od najvažnijih gospodarskih, prometnih i kulturnih središta države, a uz to je i glavni grad savezne pokrajine Bavarske koji leži na rijeci Isar. K tomu, u njemu se nalazi i najveća Hrvatska katolička misija na svijetu – München, grad i misija koje smo osobno posjetili i u koje vas reportažno vodimo na sljedećim stranicama revije. Prije dvije godine Hrvatska katolička misija u Münchenu proslavila je 70. obljetnicu postojanja. Naime, 1948. godine, kada je službeno osnovana, započelo je redovito služenje euharistijskoga slavlja na hrvatskom jeziku u Domu za starije osobe Vincentinum smještenom u užem središtu grada. Od tada je započeo i redoviti pastoralni rad s prognanim i iseljenim Hrvatima koji su svoje utočište i prebivalište nakon Drugoga svjetskoga rata pronašli u Münchenu. Pastoralni rad s našim ljudima započeo je svećenik Krčke biskupije vlč. Ivo Vitezić već 1946. godine, a njega je naslijedio vlč. Stjepan Kukolja, svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Potom je na službu stupio fra Dominik Šušnjara, član Splitske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja koji je, kao voditelj misije od 1951. do 1983. godine, ostavio neizbrisivi trag među iseljenim Hrvatima koji se okupljaju u ovoj misiji. veljača 2020.

bično se računa da židovska dijaspora započinje u razdoblju od 8. do 6. st. pr. Kr., u doba nestanka kraljevstava Izraela i Jude, to jest za asirskoga i babilonskoga osvajanja. Sredinom 2. st. pr. Kr. židovski autor Sibilinskih proročanstava obraća se „izabranom narodu” govoreći: „Svaka je zemlja ispunjena tobom i svako more.” Pisci poput Strabona, Filona Aleksandrijskoga, Seneke, Cicerona i Josipa Flavija, kao i Djela apostolska, svjedoče o postojanju židovskih zajednica u gradovima Sredozemlja. Ne treba zanemariti niti brojnu zajednicu na području Mezopotamije. Ipak, najutjecajnije su bile upravo zajednice koje su nastale u sredozemnom području. Ova dijaspora izuzetno je važna za nastanak nekih knjiga Staroga zavjeta, a nastanak Novoga zavjeta bez nje je nezamisliv. Židovi u Egiptu Židovi su se počeli sklanjati na područje Egipta još od vremena babilonskoga osvajanja Jeruzalema u 6. st. pr. Kr., no tek Aleksandrovo osvajanje Egipta 332. pr. Kr. i snažna imigracijska politika koju je vodio Ptolemej I. Soter dovest će do nastanka snažne jezgre židovske zajednice, kako u novom gradu Aleksandriji tako i u ruralnim područjima. Tako Josip Flavije piše: „Nisu bili malobrojni Židovi koji su dragovoljno otišli u Egipat, privučeni dobrom zemljom i Ptolemejovom velikodušnošću.” Doista, novi grad Aleksandrija i egipatska utjecajna državna i financijska uprava pružali su veće mogućnosti za napredovanje i bogaćenje nego što je to bio slučaj u Judeji. Tome valja pribrojiti i blizinu i lakoću putovanja između Egipta i Judeje. U doba makabejskih ratova u Egipat dolazi drugi veliki val židovskih useljenika, što je vjerojatno povećalo svijest o judejskoj pripadnosti i kod židovskih starosjedilaca. Prema Drugoj knjizi o Makabejcima barem je jedan dio 28

svjetlorijeci.ba

Nepoznata Biblija

Židovska dijaspora u antičko doba @ fra Darko Tepert tepert

Nakon Prvoga židovskog rata u Cirenaiki dolazi do velikih nemira koje potiču Židovi, a u njima će živote izgubiti i tisuće Grka i Rimljana, što će označiti i kraj židovskoga prosperiteta u ovom području egipatskih Židova podržavao Makabejce i prihvaćao blagdane koje su oni uveli. No, povezano s makabejskim opiranjem strancima, to je moglo dovesti i do sukoba s nežidovskim stanovnicima Aleksandrije. Jednu skupinu useljenika u ovom razdoblju predvodio je svećenik Onija, o kojem Josip Flavije piše da je dobro primljen na egipatskom dvoru, te da je na koncu u Heliopolisu, koji Flavije naziva Leontopolis, za tu zajednicu izgrađen hram u kojem su prinošene žrtve sve do 73. godine kad je razoren.

toga, iz ovoga je područja bio i Šimun Cirenac koji će ponijeti Isusov križ. Židovi iz Cirenaike imali su stalne odnose sa Židovima u Judeji, što će dovesti i do teških posljedica jer su se pridružili židovskim ustancima. Nakon Prvoga židovskog rata u Cirenaiki dolazi do velikih nemira koje potiču Židovi, a u njima će živote izgubiti i tisuće Grka i Rimljana, što će označiti i kraj židovskoga prosperiteta u ovom području.

Židovi u Cirenaiki

U razdoblju nakon Aleksandra Velikoga, prema Josipu Flaviju, osobito je bila velika židovska zajednica u Antiohiji, no arheološka istraživanja nisu još potvrdila postojanje židovske zajednice. Više svjedočanstava daju kršćanski i židovski izvori kasnijih vremena, osobito iz 4. stoljeća. Odnose Židova prema heleniziranom stanovništvu u Siriji uvelike su obilježili događaji u vrijeme Antioha VI. Epifana i makabejskih borbi. U to vrijeme rađa se duboka mržnja između

Cirenaika je područje uz zapadnu egipatsku granicu, u istočnom dijelu današnje Libije. Čini se da je židovsko naseljavanje Cirenaike započelo iz Egipta u ptolomejsko doba, a moglo je imati veze sa sudjelovanjem Židova u egipatskoj vojsci i javnoj upravi. Jedini poznati pojedinac iz toga doba jest Jason iz Cirene čijih je pet svezaka o makabejskoj pobuni pisac Druge knjige o Makabejcima sažeo u svome djelu. Osim

Židovi u Siriji

pauzi između dva koncerta, ugodno smještena u garderobi, iz torbe vadim kutiju bajadera. Uzimam jednu čokoladicu, odmotavam je i polako zagrizem, kao u nekom svetom ritualu. Ne radi se tu o čokoladi ili šećeru koji mi odgovara nakon emotivno intenzivnoga nastupa, nego o osjećaju koji te bajadere u meni bude. Dotaknu mi neka spremišta u sjećanju koja su povezana s udobnošću roditeljskoga doma, stabilnosti korijena koji me povezuju s Hrvatskom koliko god daleko otišla, kao i s osjećajem pripadnosti bez kojega inače ne bih imala snage putovati po svijetu i dijeliti komadiće svoga srca s drugima. Poklonila mi ju je Alena A. iz Brčkog nakon koncerta na koji ju je pozvao njezin šef. Alena radi u klinici jednog američkog stomatologa i predsjednika odbora organizacije koja nas je pozvala da održimo koncert u teksaškom gradiću u okolici Dallasa. Došla je s tri prijateljice. Oduševile su se načinom kojim smo zabavili publiku američkim standardima, hrvatskim pjesmama i naravno specijalnom izvedbom „Hajde da ludujemo” namijenjenoj samo njima trima. „Tko bi ikad sanjao da ćemo jednom s tobom pjevati na pozornici u Teksasu!”, rekla je Alena uzbuđeno. Grlila sam ih kao da se znamo sto godina, jer kad se nađemo u dalekom svijetu, nekako smo si bliži. Životi su nas odveli daleko i koliko god se naše priče razlikuju, toliko su slične u nostalgiji i sitnicama koje nam nedostaju od doma... sitnice koje se temelje na istoj želji i težnji ka dubljoj duhovnoj povezanosti. Živa Crkva Tijekom mnogih godina života u Americi susrela sam puno ljudi iz domovine kao što je Alena. Neki žive u gradovima u kojima postoje hrvatske zajednice, klubovi i misije, a neki se u sredinama gdje ih je samo nekolicina samoinicijativno nađu, povežu i povremeno druže. 32

svjetlorijeci.ba

O radosti življenja

Integracija s hrvatskom dušom @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

Zahvalna sam što radom i integracijom mogu podijeliti s drugim kulturama dio Lijepe Naše. A moji sinovi, što su veći i što se više osamostaljuju to ih sve više privlači Hrvatska Kad sam prije 28 godina stigla u New York, puna neizvjesnosti o budućnosti, prvo što sam napravila bio je odlazak na jutarnju misu u hrvatsku crkvu. U to vrijeme snagu sam pronalazila u vjeri i disciplini da što češće u nju dolazim na molitvu. Pogodovao mi je mir koji sam tamo pronašla, ali to sam mogla naći i u američkim crkvama. Ono što me je vuklo nije bila crkva kao zdanje, nego živa Crkva – ljudi za koje sam znala da će imati dublje razumijevanje za moju situaciju i da će mi biti podrška. Puno mi je značilo to što mogu nedjeljom doći i zapjevati poznate i drage pjesme. Na koru u crkvi osjećala sam se kao da ću nakon mise zakoračiti na neku od ulica Zagreba, a ne njujoršku desetu aveniju. Ali kako su obveze u školi postajale sve veće i zahtjevnije, moje vrijeme provedeno u hrvatskoj zajednici postajalo je kraće. Znala sam da se moram odlučiti između integracije u američko društvo ili angažiranja u hrvatskim zajednicama. Za oboje nisam imala dovoljno vremena i energije. Održavala sam dobru ravnotežu između integracije i zajednice – nedjeljnih

misa i povremenih druženja na zabavama i piknicima, dovoljnih za očuvanje prijateljstava koja su mi bila važna i velika podrška – sve dok se nisam udala i rodila djecu. Kad smo živjeli u Los Angelesu, gdje je postojala hrvatska zajednica, djeca su bila premala da bi pohađala hrvatsku školu ili dolazila na vjeronauk, kolo ili tamburice. Veselila sam se da će imati priliku učiti hrvatski jezik uz druge mališane i zamišljala sam kako će jednoga dana plesati u malim nošnjama. Pjevala sam im doma narodne pjesme koje se lako pamte i pjevaju i bila ponosna na njih kad bi sa mnom zapjevali. No, kad je najstariji sin Dante navršio četiri godine, dob u kojoj bi se mogao priključiti aktivnostima u hrvatskoj Crkvi, preselili smo se u Cincinnati u kojem nije postojala hrvatska misija. Svake godine za proslavu Tri kralja naš župnik organizirao bi međunarodnu povorku za početak mise. U hrvatskoj Crkvi u Chicagu kupila sam nošnje za sinove kako bi se i mi pridružili slavlju. Kad smo se obukli, Dante i dvije godine mlađi Evan ponosno su se pogledali u ogledalo.

Kultura

Likovni događaj godine @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

ikovni događaj koji je obilježio 2019. godinu po ocjeni mnogih je izložba Zagrljaji slikara i grafičara Safeta Zeca. Izložba je najljepši dar koji je maestro mogao dati Sarajevu, a ljubitelji umjetnosti su mu uzvratili u nezamislivo velikom broju za neku kulturnu manifestaciju kod nas. Historijski muzej doslovno je bio premali da primi posjetitelje gladne prave umjetnosti. Opus Zagrljaji započet je još devedesetih godina. Ruke su bile motiv i izazov kao riznice emocija i one najbolje pokazuju virtuoznost ovoga umjetnika međunarodnoga glasa. Zagrljaji su predstavljeni na Venecijanskom bijenalu u crkvi Santa Maria della Pieta. Dirnut tragedijom sarajevskih Romea i Julije – Boška Brkića i Admire Ismić, koji su pogođeni snajperom na Vrbanja mostu 18. svibnja 1993. godine otišli u smrt zagrljeni, opus je posvetio njima. Izložba je stigla u Sarajevo zahvaljujući Gradskoj upravi, dopunjena je djelima

svjetlorijeci.ba

iz istoga ciklusa i postavljena od 25. studenoga 2019. do 29. veljače 2020. godine.

„Posvećujem ovaj slikarski opus Zagrljaji mladim Sarajlijama Admiri i Bošku, njihovoj ljubavi i ranoj tužnoj nerazumnoj smrti u vremenu pošasti, koja je pala na njihov grad prekinuvši život i snove, njima i hiljadama njihovih sugrađana. Hitci iz snajpera neće im dozvoliti da možda na nekom drugom sretnijem mjestu nastave svoju započetu ljubav. Ostat će vječno zagrljeni na Vrbanja mostu iznad Miljacke kao simbol i opomena kakav mrak može ovladati ljudskim umovima.” Safet Zec je napomenuo kako Historijski muzej odlično komunicira s porukom koju šalju njegova djela i sav prihod od izložbe namijenio je njegovoj obnovi i poslovanju. Za umjetnika je ova tema završena i nada se da će nastaviti raditi i na drugim sadržajima. Nešto od toga se već vidi. Fondacija Ivanka i Safet Zec

je 8. siječnja ove godine otvorila multimedijski muzejski prostor koji će biti mjesto okupljanja, konferencija, izložbi i komornih predstava. U proširenom Ateljeu Zec uz djela ovoga velikoga slikara predstavljat će se mladi umjetnici, a Fondacija planira i nagradu za grafiku. Ni u Historijskom muzeju ne miruju. U jednoj od najznačajnijih kulturnih institucija u BiH u okviru projekta Living Museum otvoreni su izložba studentskih radova i postav Polet žena. Obilježena je 30. godišnjica pada Berlinskoga zida. Govorilo se o gradovima u kojima su podizani zidovi i postavljane granice poput Sarajeva, Nove Gorice i Berlina. U okviru suradnje s Goethe-institutom otvorena je izložba Mi izbjeglice posvećena migracijama. Ljudi iz Bosne i Hercegovine koji su tijekom rata izbjegli u Njemačku i Austriju ispričali su svoja iskustva i osobne predmete darivali arhivu Muzeja. Američko-britanska povjesničarka umjetnosti Marian Wenzel bogatu je znanstvenu zaostavštinu također darovala Historijskom muzeju. Ostavila je vrijedan zapis o ukrasnim motivima na stećcima, ali i o ljudima s ovih prostora, i zato dobila svoj Kutak. Muzej je posjetiteljima otvorio depo kako bi se upoznali s izazovima i značajem muzejskoga rada. Kolekcije Muzeja revolucije danas traže novo propitivanje i analizu kako u kontekstu muzejske prakse tako i u kontekstu historiografije. Zanimljivo je da su za razdoblje Drugoga svjetskog rata i socijalizma više zainteresirani strani istraživači. Nažalost, nije sve tako lijepo kako bi se moglo činiti. Krhko zdanje Muzeja koje je biser arhitekture 20. stoljeća i ide uz bok Opere u Sydneyju vapi za obnovom. Američka Fondacija Getty izabrala ga je među 10 građevina na svijetu i u okviru projekta Keeping it Modern izradila studiju konzervacije i restauracije. No, Muzej je ostao i bez ovogodišnjega granta od Ministarstva civilnih poslova jer zbog neformiranja vlasti nisu bili

enomen šutnje u širokoj društvenoj javnosti naših prostora uglavnom je politički motiviran. Javlja se u različitim oblicima: kao nametnuta šutnja, šutnja iz političkoga podilaženja/ oportunizma ili kao plod novokomponirane ideologije političke korektnosti. Ovdje ćemo razmotriti temu nametnute šutnje nakon Drugoga svjetskog rata u svezi sa zlodjelima režima bivše države, s jedne, te temu oportunističke šutnje političkih vođa Hrvata u Bosni i Hercegovini danas, s druge strane. Može nekome danas izgledati začudna spoznaja da je u nedavnoj prošlosti o dramatičnim događanjima završnice rata (1945) bilo zabranjeno govoriti. O tome je postojala službena istina, a svako neslaganje s njom značilo je neslaganje s režimom i izlaganje opasnom progonu. U totalitarnom režimu, kakav je bio jugoslavenski, šutnja je bila nametnuta i samorazumljiva. Zabrana govora o odgovornosti režima za njegova poratna zlodjela trajala je gotovo pola stoljeća. Vlast, proistekla iz komunističke revolucije, djelovala je nesmiljeno protiv svih onih koji su, po njihovu sudu, ugrožavali „tekovine revolucije” i djelovali „protiv naroda i države”. Te optužujuće formule, korištene su i za sasvim bezazlene „prijestupe”. Uostalom, režim je imao do savršenstva razrađen sustav kontrole preko tajnih službi i moćnoga represivnog aparata. Marionetski režim NDH zbog svoje zločinačke hipoteke neminovno je morao nestati. Njegovim rušenjem spirala zločina nažalost nije završila, nego se, štoviše, intenzivno nastavila, sada pod crvenom zvijezdom petokrakom. Revnosni revolucionari, sljedbenici komunističke ideologije s velikim potencijalom nasilja, primarno zauzeti osiguranjem osvojene moći, kao uostalom i svi revolucionari – proveli su nesmiljene likvidacije ogromnoga broja ljudi, bez suda i dokaza krivnje, sve ih proglasivši zločincima ili, kako to bivša ministrica vanjskih poslova RH reče: Svi su oni krivi, 36

svjetlorijeci.ba

Retrospektiva

Šutnja u javnom prostoru @ Marko Karamatić

marko.karamatic@gmail.com

Urušavanjem režima početkom 90-ih godina 20. stoljeća na vidjelo su počeli izlaziti desetljećima pomno prikrivani zločini. Kako je jugoslavenski režim, jedan od totalitarnih na istoku i jugoistoku Europe, koji su se urušili padom Berlinskoga „antifašističkog zida”, postalo je bjelodano da se on svojim zločinima faktički pridružio nacifašizmu samo im nije suđeno. O tome uostalom svjedoče stotine i stotine masovnih grobnica, najvećim dijelom još neistraženih. Time su se, nažalost, pokazali vrsnim učenicima fašista protiv kojih su se borili. Svoje su zločine s dosta uspjeha „pokrivali” nametnutom šutnjom i zastrašivanjem. U tisućama i tisućama obitelji o sudbini njihovih najbližih moglo se razgovarati samo unutar četiri zida, ne naglas, i živjeti u uzaludnoj nadi da će se možda jednom vratiti. Ta je šutnja besprijekorno funkcionirala, a nalogodavci i počinitelji zločina uživali su povlastice, mnogi štoviše okićeni ordenima.

i progonima sudionika toga, kako su ga nazvali, „masovnog pokreta” (maspok). Strah od daljnje represije iznjedrio je „hrvatsku šutnju”. Njezino kršenje oštro je sankcionirano, kao što pokazuje slučaj književnika Vlade Gotovca, koji je tek jedan od nebrojenih primjera. On je naime, nakon što je kao „proljećar” osuđen na četiri godine zatvora (1972), dobio još dvije samo zbog intervjua švedskoj televiziji (1977). Režim nije praštao kritiku. K tomu njegova produžena ubilačka ruka, kao oblik državnoga terorizma, sustizala je nepoćudne i preko državnih granica. Urušavanjem režima početkom 90-ih godina 20. stoljeća na vidjelo su Uz šutnju o zlodjelima režima u počeli izlaziti desetljećima pomno priporaću, poslovično je poznata „hrvatska krivani zločini. Kako je jugoslavenski šutnja”(1972–1989),kaoposljedicauguše- režim, jedan od totalitarnih na istoku i noga „hrvatskog proljeća” koncem 1971. jugoistoku Europe, koji su se urušili paPokušaj da se provedu reforme s ciljem dom Berlinskoga „antifašističkog zida”, demokratizacije društva završio je bru- postalo je bjelodano da se on svojim zloFra Franjo Grebenar (u sredini),zatvaranjima ispred franjevačkečinima crkve–bolnice sv. pridružio Duha u Novoj Biloj 1993. talnom represijom režima, faktički nacifašizmu,

Pogled iskosa

Novčanik pun čahura @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

Na vrlo prometnoj zagrebačkoj Ulici kneza Branimira scena kao iz američkoga filma – poput lišća zrakom su letjele novčanice! Automobili zaustavljeni nasred ceste, vozači koji trče preko prometnih traka i hvataju, stišću novčanice u šaci!

voje odvjetnika podiže s poda muški novčanik. Nalaznik jedne novčanice od sto kuna pruža ju odvjetnicima misleći da je njihova. Preko isprava u novčaniku pronalaze i nazovu vlasnika Ivicu Iveca. Čovjek stiže sretan jer su mu vraćene isprave, čak i dvije godišnje karte za Dinamove utakmice. S onih sto pronađenih kuna časti ih pićem i rezimira današnji događaj: nakon obavljene kupovine, istovremeno je telefonirao, sjedao u automobil i pospremao nekakve dokumente. Pri tome je novčanik spustio na krov automobila i zaboravio ga uzeti prije polaska. Novčanik je odletio s krova, automobili su ga kotačima gazili, pa se rastvorio, vjetar je ponio novčanice visoko u zrak i ostalo je poznato. Nakon što je objavljena ova priča, još dvojica nalaznika kontaktirali su Iveca i vratili mu novac koji su pokupili, a jedan od njih je prokomentirao: „Oblak novca padao je po cesti! Mislio sam da neki bogataš ženi sina pa baca novce ili je netko dobio na lotu! Ispred mene je bilo šest, sedam 40

svjetlorijeci.ba

automobila, svi su izašli i kupili, pa sam i ja. Mediji su nas olako prozvali lopovima, razbojnicima, oblatili. I do sada sam vraćao pronađene novce.... Vlasnik je odustao od tužbe protiv svih onih koji mu novac nisu vratili. Rekao je da se samo nada da će ga dobro iskoristiti i kako njemu, hvala Bogu, ovim gubitkom nije ugrožena egzistencija. „Moglo se raditi o nekome tko je podigao plaću, o kome ovisi cijela obitelj, to bi trebalo imati na umu u ovakvim situacijama”, poručio je. Još jedan novčanik! Iskušenje... Kao i devetnaestogodišnja Slavica iz Pitomače koja je uz gospodarsku zgradu pronašla više novčanica u apoenima od sto i dvjesto kuna. Dio je podijelila obitelji, a dio trošila. Radilo se, navodno, o lošim krivotvorinama, što je u mjesnoj trgovini prilikom plaćanja uočeno. Dio je novca ipak bio potrošen. Tijekom istrage Slavica se branila kako nije znala da su novčanice

lažne. Općinsko državno odvjetništvo podignulo je optužnicu tražeći kaznu zatvora. Ne, reklo bi se, ovaj svijet više nije dobro mjesto... Kad, još jedna priča iz Zagreba! Još je jedan novčanik zaboravljen na krovu automobila, ovoga puta prilikom točenja goriva (izgleda da ljudi baš vole stavljati novac na krov!). Vlasnik se vratio i novčanik bezuspješno tražio, ni pregledavanje snimki kamera nije ukazalo na eventualnoga nalaznika. Kad je gotovo odustao od potrage, novčanik mu je netaknut ostavljen u poštanskom sandučiću. Nakon što je objavio molbu da mu se nalaznik javi, stigla je poruka: „Dobar dan. Vidio sam zahvalnicu i hvala vam. Ostao bih anoniman. Bio sam samo u prolazu. Otišao sam za Bosnu. Imam dijete, a tuđe stvari ne želim. Ugodan dan, želim vam svu sreću.” Kad se malo pažljivije čita, puno je takvih naslova: Vozač autobusa vratio ženi novčanik pun novca..., Pošteni taksist u Puli vratio torbu s 30.000 eura, Učenik gospićke gimnazije pronašao i vratio torbu s novčanikom u kojem je bilo oko 10.000 eura... Rekorder je ovoga kratkog pregleda Hasan Alić, njemački umirovljenik koji je u Kalesiji na parkiralištu pronašao i vratio vlasnicima torbu sa 75.000 eura. Nakon što su

Pri tome je novčanik spustio na krov automobila i zaboravio ga uzeti prije polaska. Novčanik je odletio s krova, automobili su ga kotačima gazili, pa se rastvorio, vjetar je ponio novčanice visoko u zrak i ostalo je poznato

Zemlja planina Bosna i Hercegovina Planirate ove zime posjetiti neku od planina u Bosni i Hercegovini, ali prethodno želite saznati nešto više o njima? Predstavljamo vam vrijednu fotomonografiju u kojoj je autor prof. dr. Dalibor Ballian objedinio sve naše planine. Na jednom mjestu pročitajte informacije zbog kojih ćete se odmah uputiti na jednu od njih.

Svoj primjerak knjige po cijeni od 35 KM + poštarina poručite pozivom na broj telefona +387 33 726 200; e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu.

Razgovor

VLČ. TOMISLAV MARKIĆ

OTVORENI SMO ZA IZAZOVE BUDUĆNOSTI 42

svjetlorijeci.ba

Eklezijalni identitet zajednica materinskih jezika odražava ljepotu kako zavičaja, kulture i baštine donesene iz domovine, tako i onih dobrih značajki koje su ljudi poprimili u novoj sredini. U tom dinamičnom i stalnom izgrađivanju i dograđivanju identiteta događa se jedna razmjena i obogaćenje, koje ne daju da se ukoči, okošta i zatvori u vlastitu ljušturu, već pozivaju na rast, razvoj i otvaranje prema drugima i drugačijima, osobito prema domaćima u vjeri

u Granešinskim Novakima. Od 2014. vrši službu nacionalnoga ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Vanjski je suradnik i naslovni predavač na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Poštovani vlč. Markiću, suvremeni svijet je kao nikada do sada „svijet u pokretu”. Koja je uloga i odgovornost Crkve u svijetu migracija? Migracije su stare koliko i naš svijet. I Sveto pismo započinje jednom „prisilnom” migracijom – izgonom Adama i Eve iz Rajskoga vrta, a i kasniji sadržaj Svetoga pisma snažno je obilježen

Na hrvatskom hodočašću u Mariazellu, 24. lipnja 2017.

@ Anita Tolo

anita@svjetlorijeci.ba

Tomislav Markić svećenik je Zagrebačke nadbiskupije, rođen u Zagrebu 1969., a podrijetlom iz župe Kandija kod Bugojna. Teologiju je studirao u Zagrebu i Beču, gdje je postigao doktorat iz pastoralne teologije. Za svećenika je zaređen 1995. te je vršio sljedeće službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji: nadbiskupski tajnik, generalni tajnik pripremnoga razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, biskupski vikar za trajnu formaciju svećenika, za trajne đakone i za laike, ravnatelj Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, voditelj Đakonske pastoralne godine, a bio je i župnikom

mjesto obrazovanja, do onih doživotnih u potrazi za boljim životnim mogućnostima i višim standardom. Crkva u tom svijetu migracija sudjeluje od samih svojih početaka jer je i nastala i proširila se svijetom putem migracija. Ona dijeli radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi našega vremena, pa tako i onih koji sudjeluju u suvremenim migracijama te nema ničega uistinu ljudskoga što ne bi našlo odjeka u srcima Kristovih učenika (usp. Gaudium et spes, broj 1). Osim toga, Crkva u svojim dokumentima podsjeća kako nas Kristova ljubav prema seliocima potiče da se iznova suočimo s njihovim problemima (usp. Erga migrantes caritas

migracijama: izlazak iz Egipta u Obećanu zemlju, babilonsko progonstvo, bijeg Svete obitelji u Egipat, povratak u Nazaret pa kasnije širenje Radosne vijesti sve do na kraj tada poznatoga svijeta. Migracije dakle nisu nešto novo, iako su one u našemu vremenu snažno ojačale, a njihovu se rastu ne nazire kraja. Mobilnost suvremenoga čovjeka, koja je potaknuta i velikim tehnološkim i prometnim mogućnostima, ali i nizom čimbenika kao što su ratovi, progoni, klimatske promjene i nejednaki gospodarski razvoj – sve to doprinosi migracijama, koje god vrste one bile, od onih svakodnevnih u putovanju na posao ili

Christi, broj 1) jer se gotovo sve zemlje susreću s nezaustavljivim širenjem fenomena migracija. Stoga je i odgovornost Crkve u tom smislu velika, na što nas uvijek iznova i neumorno podsjeća papa Franjo. Koji su najvažniji dokumenti Crkve na temu migracija i pastorala selilaca? Uz već spomenutu Uputu Papinskoga vijeća za pastoral selilaca i putnika Erga migrantes caritas Christi iz 2004. godine valja spomenuti dekret Konzistorijalne kongregacije iz 1914. godine Ethnografica studia koji prvi put veljača 2020.

Pogled u dušu

Seobe naroda @ prof. dr. Snježana Šušnjara

Već smo pisali o odlasku mladih kadrova u svijet. Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju ukazala se prilika svim posjednicima putovnice da okušaju sreću izvan njihove matične zemlje, pa tako i iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pohrlili su mladi s fakultetskim diplomama misleći da će ih tamo više cijeniti i davati bolja zaposlenja.

eđutim, rijetki rade u struci. Plaće su im određene prema radnom mjestu, a ne prema njihovim stvarnim kvalifikacijama. Većina ih se zaposli u trgovini ili nekim drugim uslužnim djelatnostima. U matičnoj zemlji ne kriju ogorčenost što njihova diploma ne otvara vrata zaposlenju, a u stranoj se zadovolje onim što im se ponudi. Uglavnom su to poslovi koje su odbijali raditi u zemlji iz koje su otišli. Razlika je u primanjima. U matičnoj zemlji je trgovac bijedno plaćen pa čak i kad radi nedjeljom, a u inozemstvu je to ipak uviđavniji postupak, plaće su bolje, a prekovremeni rad nagrađen. Postavlja se pitanje što bi bilo ako bi dobili posao u struci i bili plaćeni sukladno diplomi koju imaju. To bi bilo ispunjenje sna koje ih je i potaknulo na odlazak iz sigurnosti domova koje su izgradili, obitelji i rodbine koju su ostavili. U novom okruženju S druge strane, Crkva u stranim zemljama je obogaćena novim članovima pa 48

svjetlorijeci.ba

i oni koji u domovini nisu baš žurili k misi, sada su redovni članovi župne zajednice. Zašto je tomu tako? Vjerojatno jer su nedjeljna okupljanja oko Božjega stola nešto što poznaju, što je njihovo i čemu pripadaju, u kojoj god zemlji se našli. Sigurnost i svojevrsna utjeha. Prilika za susrete s poznatim licima, onima koje preko tjedna ne stignu vidjeti. Prilika je to i za druženje nakon mise i razmjenjivanje informacija o mogućnostima boljega posla ili smještaja. Jedni drugima pomažu prilikom preseljenja ili prijevoza kad je to potrebno. To su dobre strane naših iseljenih mladih obitelji koje su nekako više upućenije jedne na druge nego što su bili u zemlji koju su napustili. Prilika je to i za snalaženje u novim situacijama i stjecanje novih iskustava, bilo životnih ili profesionalnih. Učiti se nikad ne prestaje i ako budu uporni i spremni iskoristiti obrazovne mogućnosti koje se nude, ti mladi ljudi mogu napredovati i postići i više od zamišljenoga. „Takva iskustva su razmaženoj djeci ovog tehniziranog vremena hitno potrebna”, upozorava

Christa Meves, „jer našim udobnim načinom života bivamo zavedeni u štetnu pasivnost, koja kod ljudi izaziva prazninu, dosadu i nesreću.” Ostaje upitno koliko će se utopiti u novo okruženje, koliko će brzo zaboraviti ono i one koji su ostali iza njih u domovini. Hoće li dolaziti povremeno dok ima živih na ognjištima ili će se potpuno otuđiti i zaboraviti sve, pa i svoj jezik. Hoće li djecu odgajati da pamte običaje i tradiciju zemlje iz koje su došli ili će se potpuno asimilirati u novo okruženje? Sve su to pitanja na koja nije lako dobiti odgovore jer su migracije tek započele. Svako doba svoju seobu ima i ona mijenja i zemljopisno i duhovno područje i ponekad ostavlja pustoš, a ponekad učini i dobro. Sve ovisi iz čije perspektive se gleda i govori. Neki se ne bi vratili pa i kad im je svega ‘puna kapa’. Ponos im ne dopušta. Poneki se i vrate pa obogaćeni novim iskustvima i spoznajama krenu u nove akcije i pokrenu poslove koji se pokažu uspješnima i korisnima. Neki još dvoje i u rascjepu su. Kalkuliraju i procjenjuju pa su stalno u nekoj nesigurnosti i strahu. Boje se napraviti rez, donijeti odluku i tako balansiraju očekujući da će se stvari riješiti same od sebe. Ako je profit jedina stavka koja ih motivira i gura naprijed, nije dobro. Zarađivanje novca samo radi

Ostaje upitno koliko će se utopiti u novo okruženje, koliko će brzo zaboraviti ono i one koji su ostali iza njih u domovini. Hoće li dolaziti povremeno dok ima živih na ognjištima ili će se potpuno otuđiti i zaboraviti sve, pa i svoj jezik

eki ljudi jednostavno dobro rade svoj posao pa bez namjere, zato što imaju karizmu učitelja, to i postaju. Pravi učitelji. Drugi se u njih ugledaju i postaju učenici. Takav učitelj ne nameće svoje ideje i načine rada, pa učenici mogu slobodno izabrati što od njihova nauka mogu i žele usvojiti osim osnovnih znanja i vještina. Ako im se postave znatiželjna pitanja, spremni su nesebično podijeliti ono što znaju, a ponašaju se kao da i sami pri tom uče. I sami znatiželjno preispituju i sebe i druge. Nesebično dijele i primaju stalno ugrađujući nešto novo u svoj život i rad, u tkanje svoga životnog poziva. Puno imaju zato što puno daju. Primaju i kritička promišljanja drugih jer i sami kritički promišljaju. Usude se glasno izreći svoje mišljenje, bez očekivanja da će se ono baš svima svidjeti. Slično je radi li se o stolaru, glazbeniku, krojaču, monteru plinskih instalacija, električaru, postavljaču parketa, slikaru, graditelju, teti u vrtiću, liječniku, psihologu ili psihijatru. Takav psihijatar, liječnik i učitelj, bio je profesor Vladimir Gruden. Nikada se „nije bojao pripustiti nova područja postojanja svojemu duševnom životu i ako nisu odgovarala njegovim znanstvenim ili vjerskim ladicama… Volio je ići prema novim i širim poljanama radosti svojega postojanja.” Kao svi psihijatri, uporno i stalno je pokušavao razumjeti druge. Govorio je: „Da bismo mogli razumjeti druge, trebamo pokušati razumjeti sebe, a to se može jedino introspekcijom, zagledanjem u sebe, samopromatranjem. Ona je bit svega. Ljudi ne mogu biti učitelji. Oni su samo prenositelji onoga što nas uči Stvoritelj, postojanje. Istina koja je pred očima dolazi samo u budnoj tišini.” Sjećam se kad ga je mladi kompetitivan kolega psihijatar provokativno pitao: „Profesore, jeste li Vi znanstvenik?”, a nakon potvrdnoga odgovora pitao ga 50

svjetlorijeci.ba

Skupljajući zalaske sunca

Budna tišina @ Elvira Koić

Da bismo mogli razumjeti druge, trebamo pokušati razumjeti sebe, a to se može jedino introspekcijom, zagledanjem u sebe, samopromatranjem. Ona je bit svega. Ljudi ne mogu biti učitelji. Oni su samo prenositelji onoga što nas uči Stvoritelj je: „Vjerujete li u Boga? Jer to bi bilo u suprotnosti jedno s drugim.” Profesor je odgovorio: „Mladi kolega, ja sam dijete Ljubavi. Cijeloga života prebirem po vlastitim doživljajima, proučavam Ljubav i zakone Ljubavi, sve do danas. A što je za Vas Bog?” Govorio je ovako: „Koračamo pješčanim stazama putova kroz život. Ako nešto izvana ili iznutra pokrene naš

optimizam, život opet postane smislen. Potražimo prostor bez iluzije, bez logike, bez misli i ideja, bez ciljeva, bez kaosa, gdje je tišina. Kao u psihoanalizi. Najvažniji psihoterapijski alat je – šutnja. Ne tražiti odgovor znači odbaciti pitanje. Tada utihnu učitelji, a učenici rastu. Kako odbaciti sve što smo naučili, postati jednostavnim? Kako se susresti sa samim sobom? Utihnimo kako bismo

Vladimir Gruden

Putopis: Poznanj, Poljska

Prijestolnica zapadne Poljske @ Dalibor Ballian ballian.dalibor

Poznanj je glavni grad pokrajine koja se zove Velikopoljsko vojvodstvo, a prostire u zapadnom dijelu Poljske na površini od 261 km2. Grad je na blago brdovitom terenu. Najviša je točka nadmorske visine na 157 m na Gori Moraskoj u sjevernom dijelu grada. S druge strane, najniža nadmorska visina iznosi 60 m u dolini rijeke Warte.

anas je Poznanj moderan grad s više od pola milijuna stanovnika. Uključujući i okolna mjesta, ima oko 1,4 milijuna stanovnika. Poznanj je važno kulturno i poslovno središte i jedna od najgušće naseljenih poljskih regija s mnogim krajevnim običajima poput ljetnoga Sajma svetoga Ivana (Jarmark Świętojański) ili pak tradicionalnih krunica i svetoga Martina. Ime Poznanj vjerojatno dolazi od osobnoga imena Poznan, a na hrvatskom znači poznat. Moguće je i da ime dolazi izravno od glagola poznać, što 52

svjetlorijeci.ba

znači „upoznati” ili „prepoznati”, pa može jednostavno značiti „poznati grad”. Grad pripada nizu najstarijih gradova u Poljskoj, a sačuvani pisani dokumenti upućuju da se grad razvio još u 10. stoljeću. O tomu postoje podaci u Kronici Thietmara iz Merseburga, napisane između 1012. i 1018. godine. Ime grada pojavljuje se u dokumentima latinskoga nominativnog slučaja kao Posnania 1236. i Poznania 1247. godine. Tijekom svoje burne povijesti doživio je brojne transformacije, od začetka kao maloga otočnog grada na rijeci do

današnjega područja nekoć zidanoga srednjovjekovnog grada Poznanja te brojnih okolnih prigradskih cjelina. Srce grada zapravo je stari grad (Stare Miasto), a prostire u samom središtu današnjega grada, a djelomično se pruža prema sjevernim dijelovima grada. U srcu Poznanja Stari grad vezan je pak za staru tržnicu (Stary Rynek), odnosno stari gradski trg na kojemu se nalazi povijesna gradska vijećnica Poznanski Ratusz. Trg s vijećnicom predstavlja središte Poznanja još od njegova osnutka daleke 1253. godine. U jednoj od kula ove gradske vijećnice nalaze se dvije mehaničke koze, simboli grada i turistička atrakcija. Svakodnevno na vidjelo izlaze u podne, uzdižu glave i započinju boj rogovima. Ključni dio staroga grada predstavlja stara tržnica (Stary Rynek) s trgom. Taj je prostor širok i dug oko 140 metara te čini skoro pravilan kvadrat.

Objavljen prvi svezak nove edicije “Colloquia franciscana”

Svjetlo riječi

SARAJEVO – Iz tiska je izašla nova publikacija u izdanju Kulturno-povijesnog instituta Bosne Srebrene u Sarajevu. Riječ je o novoj ediciji pod naslovom Colloquia franciscana, a predviđeno je da u potpunosti bude posvećena proučavanju franjevačke kulturne baštine. Stoga će u ovoj ediciji biti objavljivani tekstovi sa znanstvenih skupova što se održavaju u sklopu manifestacije Dani franjevačke kulturne baštine u Sarajevu, ali će uredništvo primati i druge vrijedne priloge. Prvi svezak ove edicije koji je nedavno objavljen na 710 stranica naslovljen je Zbornik fra Marka Karamatića. Uredništvo edicije sačinjavaju Mile Babić, Sanja Cvetnić, Dolores Grmača, Marijana Horvat, Marko Karamatić i Ivan Nujić, dok su recenzenti za prvi svezak bile Lada Badurina, Marija Pehar i Lahorka Plejić Poje. Urednica je ovoga zbornika bila Dolores Grmača, koja je u uvodu istaknula kako je ovaj prvi svezak nove edicije Colloquia franciscana osmišljen kao slavljeničko izdanje u povodu 70. rođendana fra Marka Karamatića, a nastao je na temelju izlaganja s manifestacije Dani franjevačke kulturne baštine u sklopu koje je održan znanstveni skup u profesorovu čast 1. i 2. prosinca 2017. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. „Sukladno s dobrim običajima obilježavanja važnih obljetnica u životu znanstvenika, sedam stotina stranica Zbornika fra Marka Karamatića simboličan je način iskazivanja poštovanja i zahvalnosti. Povezani s područjima fra Markovih istraživanja, radovi uključuju širok tematski i problemski opseg, zahvaćajući od teoloških tema preko povijesti umjetnosti, književne povijesti i napose franjevačke jezikoslovne i kulturne baštine”, napisala je urednica Grmača.

U skladu s time, prilozi zbornika raspoređeni su u dvije cjeline. Prva cjelina sadrži 11 znanstvenih studija. Zbornik sadržava radove Bože Lujića, Stjepana Duvnjaka, Ivane Prijatelj Pavičić, Sanje Cvetnić, Andree Radošević, Marijane Horvat i Sanje Perić Gavrančić, Dolores Grmača, Ive Pranjkovića, Ruggera Cattanea, Petra Jeleča i Ive Markovića.

tematskih preokupacija i metodoloških pristupa u ovom slavljeničkom prvom svesku nove edicije Colloquia franciscana zrcale širinu znanstvenih, kulturnih i pastoralnih interesa fra Marka Karamatića: „Na koncu, pravi sadržaj fra Markova heterogenoga opusa nije samo o povijesti crkve, o povijesti umjetnosti, o teologiji, o franjevačkoj književnoj i umjetničkoj baštini, te o

Druga cjelina zbornika sadrži tri raznolika i važna priloga. Prvi je Mile Babića u kojemu se osvjetljava mnogostrano djelovanje fra Marka Karamatića i donosi njegova bogata bibliografija koja je do trenutka pisanja priloga obuhvaćala 405 naslova. Drugi je prilog radionica Intertekstualne veze: franjevački ljetopisi – Andrić – suvremeni pripovjedači. Teorijski i praktični dijelovi radionice krovno su povezani književnim korpusom - franjevačke kronike iz 18. stoljeća, roman Gloria in excelsis Miljenka Jergovića, opus Josipa Mlakića i Knjiga o krilatom fratru Dragana Pavelića. Zbornik zaključuje svojevrsna monografija Čudna zemlja, čudni ljudi: Bosna i Hercegovina u međunarodnoj karikaturi između 1878. i 1918. koju je priredio Jozo Džambo. Zaključno je u uvodniku urednica Grmača objasnila kako raspon

suvremenim i političkim događanjima nego i o važnosti načina na koji su konstruirani entiteti koji nas okružuju, ali i o uvjetovanosti i konstruiranosti naših identiteta. Upravo je u tomu važnost organiziranja Dana franjevačke kulturne baštine i mogućnosti razmjene razmišljanja i ideja koje vode prepoznavanju pravih sadržaja i kulturnih veza. Prvi svezak nove edicije donosi priloge koji predstavljaju nezanemariv doprinos proučavanju franjevačke kulturne riznice i kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, a poticajni su i za daljnja proučavanja jednoga važnoga segmenta naše baštine.”

Naklada edicije nalazi se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, na adresi Aleja Bosne Srebrene 111. veljača 2020.

Književnost bosanskih franjevaca

Povijest Bosne Srebrene @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

Fra Ivan Stražemanac (Kopijarević) rođen je u selu Stražemanu na obroncima Papuka 1673, a umro u Velikoj 1757. godine. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je vjerojatno u samostanu u Našicama, a godinu kušnje proveo u Velikoj. Filozofski studij završio je po svoj prilici u Budimu, a teološki u Brescii.

d 1718. do 1721. predavao je teologiju u Budimu, gdje je službovao i kao gvardijan (17231726). God. 1726. biran je za definitora Provincije, a od 1729. do 1732. bio je i provincijal Bosne Srebrene. Istakao se i kao (do)graditelj samostana u Budimu i Beogradu, a u vrijeme njegova provincijalstva više je rezidencija proglašeno samostanima (u Vukovaru, Cerniku, Radni, Tolni i Beogradu). Nakon službe provincijala bio u dva navrata biran i za generalnoga vizitatora (u Provinciji sv. Ladislava i u vlastitoj provinciji). U povijesti Bosne Srebrene Stražemanac se najčešće spominje kao autor latinskim jezikom pisanog omašnoga ljetopisno-povijesnoga djela Paraphrastica et topographica expositio totius almae provinciae Bosnae Argentinae fratrum minorum de opservantia … (Velika, 1730), koje je sačuvano u rukopisu. Djelo je pisano dobrom latinštinom i sadrži velik broj raznolikih dokumenata vezanih za Bosnu Srebrenu, pa su se 56

svjetlorijeci.ba

njime koristili brojni drugi povjesničari i ljetopisci. Autor se osim toga služio i prethodnim ljetopisnim bilješkama, posebice fra Nikole Ogramića i fra Andrije Šipračića. Djelo ima trinaest poglavlja. U prvome je riječ o prijelomnim događajima u povijesti Bosne te o postanku i razvitku provincije Bosne Srebrene, u drugom o velikim teškoćama franjevaca pod turskom vlašću, u trećem i četvrtom o kustodijama i samostanima Bosanskoga vikarijata, u petom o postradalim i srušenim samostanima, u šestom o redovnicima sveta života i o mučenicima, u sedmom o franjevcima biskupima, u osmom o pojedinim vikarima i provincijalima, u devetom o dekretima i privilegijama podijeljenim Bosni Srebrenoj od papa i kongregacija, u desetom o carskim privilegijama, a u jedanaestom o svjedočenjima visokih crkvenih i vojnih dostojanstvenika. Najopširnije, dvanaesto poglavlje sadrži topografiju (mjestopis) pojedinih samostana u Bosni, Slavoniji, Dalmaciji i

Ugarskoj, dok se u trinaestom prezentiraju crteži velikoga i maloga provincijskoga pečata te pečata svih ondašnjih samostana i rezidencija. Djelo je u prijevodu Stjepana Sršana objavljeno (dvojezično) tek u novije vrijeme, i to dvaput, prvi put u Zagrebu 1993, a drugi put u Osijeku 2010. godine. Naslov mu je u odnosu na izvorni nešto izmijenjen pa glasi Expositio provinciae Bosnae Argentinae / Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene. Unatoč tomu što je riječ o vrlo vrijednom i zanimljivom djelu iz pera uglednoga člana Provincije, za njegova se autora dugo uopće nije znalo. Uzrok su tome bile vrlo burne okolnosti koje su u Provinciji nastupile u vrijeme Stražemančeva nasljednika na mjestu provincijala fra Antuna Markovića. Naime godine 1735. bilo je na generalnoj upravi Reda odlučeno da se provincija Bosna Srebrena podijeli u tri dijela. Prvi bi dio činila Bosna Srebrena na području Bosne i Slavonije od Osijeka do Gradiške (provincijal fra Šimun Mecić iz Požege), drugi Provincija sv. Kaja u Dalmaciji (provincijal fra Jeronim Filipović iz Rame), a treći Provincija sv. Ivana Kapistrana sa samostanima u Ugarskoj, Srijemu, Banatu, Srbiji i Transilvaniji (provincijal fra Luka Karapandžić iz Baje). Prekosavski franjevci, a među njima i sam Stražemanac bili su vrlo nezadovoljni što su tim prijedlogom podjele srijemski samostani bili odvojeni od slavonskih. Kad su srijemski gvardijani (iz samostana u Vukovaru, Šarengradu, Iloku i Petrovaradinu) odlučili da ne priznaju poglavare novopredložene kapistranske provincije, iz uprave Reda u Rimu popustili su, pa spomenuti prijedlog podjele uopće nije bio proveden, nego su se te 1735. godine od Bosne Srebrene odvojili samo dalmatinski samostani u novu Provinciju sv. Kaja, a prekosavski su samostani u novu Provinciju sv. Ivana Kapistrana odvojeni tek 1757. godine (dakle u godini Stražemančeve

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Srednjovjekovna crkva u Podmilačju @ Marko Karamatić

marko.karamatic@gmail.com

Franjevačko sakralno graditeljstvo u Bosni svoje početke ima u srednjem vijeku. Jedina crkva iz toga doba (15. st.), koja je opstala do novijeg vremena, jest hodočasnička crkva sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca. Ona je jedina i o njoj je ovaj zapis!

aime, govoriti o srednjovjekovnom franjevačkom graditeljstvu znači oslanjati se isključivo na arheologiju. Sve što je tada izgrađeno, tijekom sljedećih stoljeća gotovo je sve porušeno i za većinu tih građevina saznajemo iz ljetopisnih i sličnih zabilješki. A bilo ih je nekoliko stotina, sudeći po pisanim vijestima koje, istina, kazuju jedva išta više osim da su postojale. O nekim ponešto saznamo tek nakon arheoloških istraživanja, na temelju kojih se može rekonstruirati tlocrt crkvene građevine. O važnijim srednjovjekovnim crkvama, kakve su samostanske, nalazimo opširnije zapise ljetopisaca i pojedinih vizitatora koji su u ime crkvenih vlasti iz Rima službeno obilazili Bosnu Srebrenu i tamo slali izvješća. I to je sve. Jedino drevna mala hodočasnička crkva u Podmilačju ima drukčiju povijest. Podmilačje je naselje smješteno na desnoj obali Vrbasa oko 7 km nizvodno od Jajca. Poznato je prije svega po 58

svjetlorijeci.ba

spomenutom zavjetnom svetištu sv. Ivana Krstitelja (sv. Ive), kamo na svetkovinu sveca, 24. lipnja, svake godine pristignu deseci tisuća hodočasnika. Crkva je izgrađena sredinom 15. stoljeća, preživjela je četiristo godina osmanlijske/ turske vlasti (1463–1878) i opstala sve do novijega vremena kao najstarija i jedina srednjovjekovna franjevačka crkva. Bila je vidljiva poveznica s dalekom prošlošću i olovnim vremenima, simboličan vizualni znak višestoljetne prisutnosti katolika i franjevaca u Bosni. Iako po dimenzijama skromna, ali arhitektonski skladno građena u duhu kasne gotike europskoga kontinentalnog tipa, u sebi je usidrila simboličnu duhovnu snagu i vitalnost katoličanstva i franjevaštva Bosne Srebrene. Graditeljskim značajkama ove stare crkve prvi se temeljitije pozabavio arheolog Đuro Basler (1917–1990) sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Zgrada je bila nevelikih dimenzija (15,85 x 8,50 m) s omanjom sakristijom

(3,60 x 2,70 m) koja se navezivala na vanjski zid lađe i bila diskretno osvijetljena kroz mali četvrtasti prozor. Prostor za puk, lađa crkve, u obliku je pravokutnika. Na bočnim zidovima nalazi se po jedan uski gotički prozor, s prelomljenim lukom u gornjem dijelu, kroz koje prolazi svjetlost u crkvenu lađu. Vanjske zidne plohe ozidane su pravilno tesanim kamenom četvrtastoga oblika. Svetište, malo izduženo i oštro presvođeno, završava poligonalnom apsidom u koju ulazi svjetlost kroz neveliki prozor na pregibnom zidu sa sjeverne strane. U njegovu središtu nalazio se zavjetni oltar. Na pročelju je bio umjetnički ukrašen portal, što je za skromnu crkvu, kakva je ova u Podmilačju, zaista znakovito, jedva bismo takvo nešto očekivali. Ovaj iznimni umjetnički uradak na pohvalu je ne samo vrsnom umjetničkom klesaru nego i naručitelju. Kad već nisu mogli graditi crkvu velikih dimenzija, franjevci su umjetnički uresili portal kao znak vjernicima da ulaze u sveti prostor, prostor duha i molitve. Nisu žalili truda da traže vrsne majstore umjetnike, a nalazili su ih među graditeljima i klesarima u Dalmaciji s kojom su postojale prisne veze, te je moguće da je skupocjeni umjetnički portal možda stigao i kao dar neke imućne osobe. Tako je crkva, iako skromnih gabarita, obilježena raskošnim umjetničkim znakom. Ukrasni dio portala tvori 32 cm široki obrub/bordura od pet traka. Vanjskim dijelom obruba ide traka s nizom prelomljenih pravokutnika, a prati je druga, usporedna, s mnoštvom sitnih piramidalnih zubaca, dok dva ukrasna izvijena „užeta” („gužve”), razdvojena ravnom plohom, čine vizualno dominantni oblik bordure. Sve to ukazuje na „sličnost sa srednjodalmatinskom gotikom druge polovice XV. stoljeća”, dok se „građevinska cjelina crkvice sada uklopljena u lijevo krilo transepta neogotičke crkve, vezuje više uz srednjoeuropsku kasnu gotiku”, smatra splitski

Franjevačka obitelj: Franjevački novicijat na Visovcu

Utvrda vjere @ fra Mate Šakić

zmeđu Jadranskog mora i planine Promine u toku rijeke Krke, usred njenog jezera iznikla je „Zipka serafina”, samostan naše Provincije – Visovac. O plavozelenoj površini vode odsjaj je krošnjatih vrba, čempresa i jablana, te samostana i crkve Gospe od Milosti. Franjevci i njihovi prethodnici pustinjaci sv. Augustina na ovom otočiću osim što su marljivim radom oplemenili obitavalište, dali su mu i duhovnu dimenziju koju su usrdnom molitvom i zalaganjem za brata čovjeka tkali, već dugih šest stoljeća od dolaska na „Bilu Stinu”. Inače, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja počinje sa svojim samostalnim djelovanjem na širem području Dalmacije 1735. godine kada je nastala podjela provincije Bosne Srebrene. 64

svjetlorijeci.ba

Otok mira i molitve Visovac u vihoru povijesnih osvajanja i posezanja neprijateljskih ruku prema Hrvatskoj ostao je otok mira i molitve, a franjevački samostan Gospe od Milosti biva utvrdom vjere za cijeli kraj. Visovac postaje čuvarom hrvatskog nacionalnog i kršćanskog identiteta na širem području Dalmacije. Velika samostanska zbirka danas je svjedokom kako su franjevci uz pomoć vjernoga naroda bivali čuvarima kulture, povijesti i običaja. Samostanska knjižnica posjeduje 17 650 naslova, a arhiv 604 turska dokumenta. Narod koji prebiva uz područje rijeke Krke posebno štovanje iskazuje Majci Božjoj – Gospi od Milosti. Franjevci iz Bosne prodiranjem Turaka na

Visovac donose sliku Majke od Milosti, a riječ je o svojevrsnom „Svetom Razgovoru” u kojem su nazočni Majka od Milosti s djetetom Isusom, sv. Ivan s natpisom „Ecce Agnus Dei” i sv. Franjo. Visovac, privrženošću naroda, postaje svetište za okolni kraj. A narod ga naziva Gospinim otokom. Biti u svijetu, a ne biti od svijeta – razlog je to zbog kojega Visovac postoji. Samostan Gospe od Milosti godine 1568. postaje kućom odgoja u provinciji Presvetog Otkupitelja. Župnici, profesori, gvardijani, odgojitelji, provincijali, svi oni prošli su na Visovcu svoju „godinu kušnje”, te se tako ucjepili u lozu franjevaca koji se svojim marljivim radom zalažu za dobro svojega bližnjega, na izgradnju Crkve i očuvanje hrvatskoga naroda. Od njegovih početaka do danas kroz novicijat na Visovcu prošlo je oko 1 700 novaka. Nekada su bile generacije koje su imale oko trideset novaka, a ponekad nijedan. A danas su u našem novicijatu trojica novaka: fra Josip Brandejs iz župe sv. Jeronima – Jasenice, fra Ante Čvalina iz župe sv. Mihovila – Promina i fra Mate Šakić iz župe sv. Ilije proroka – Studenci. Dolaskom na Visovac obukli su na sebe franjevački habit, te tim činom prihvatili poziv od dragoga Boga, a to je nasljedovanje Krista po primjeru života sv. Franje, utemeljitelja reda. Ovu

Kruh svetog Ante Podjela školskog pribora Prošloga je mjeseca u okviru projekta Za dječji osmijeh, koji zajednički provode djelatnici HKO Kruh sv. Ante i ustanove SOS Dječja sela BiH, podijeljen školski pribor za 50 osnovaca od prvoga do četvrtog razreda. Podijeljeni dječji pribor donacija je dobročinitelja američke ustanove Mennonite Central Committee, a podjela pomoći upriličena je u prostorijama SOS Dječja sela BiH. Djeca kojima je dodijeljena pomoć u vidu školskoga pribora uključena su u program Jačanje porodica koji provodi ustanova SOS Dječja sela BiH. Glavni je cilj ovoga programa da se spriječi odvajanje djece iz njihovih obitelji te da se poveća kvaliteta života i poštivanje dječjih prava u rizičnim obiteljima. Donacija iz Gruda i Međugorja U tjednu prije blagdana Božića u skladište HKO Kruh sv. Ante pristigle su dvije vrijedne donacije. Prva je donacija župe Grude, u kojima je ove godine bila upriličena akcija prikupljanja pomoći kao podrška rada ove organizacije u Sarajevu. Donacija je obuhvaćala oko 450 kg hrane i obiteljskih paketa te novčani prilog od ukupno 4.400 KM. Druga donacija bila je iz humanitarne udruge Marijine ruke iz Međugorja. Vrijedni volonteri dovezli su 170 obiteljskih paketa i oko tonu hrane (ulje, brašno, mlijeko, riža, šećer...). Pomoć u vidu prehrambenih proizvoda bit će korištena u svakodnevnoj pripravi obroka za korisnike pučkih kuhinja HKO Kruh sv. Ante. Obiteljski paketi, pak, bit će uručeni najpotrebnijim korisnicima. „Iznimno smo zahvalni vjernicima župe Grude kao i udruzi Marijine ruke iz Međugorja za ove predivne donacije”, poručili su iz HKO Kruh sv. Ante. 66

svjetlorijeci.ba

Potpisivanje ugovora o stipendiji Akademske 2019./20. godine HKO Kruh sv. Ante osigurao je stipendiju za ukupno 48 studenata. Potpisivanje ugovora sa studentima upriličeno je 19. prosinca u prostorijama Franjevačkoga studentskog doma u sarajevskom naselju Kovačići. Izbor stipendista izvršen je po završetku ranije raspisanoga natječaja i u skladu s Pravilnikom o dodjeli pomoći iz studentskoga fonda Kap dobrote. Stipendija za pojedinoga studenta iznosi 1.000 KM na razini akademske godine. „Tijekom stipendiranja mladi aktivno obavljaju mjesečno 15 sati društveno korisnoga rada. Istovremeno nastojimo mladima pružiti adekvatne alternative za zdravo i kvalitetno provođenje slobodnoga vremena i dodatnu, formalnu i neformalnu edukaciju”, istaknuli su ovom prilikom iz HKO Kruh sv. Ante, zahvaljujući dobročiniteljima bez kojih dodjela stipendija ne bi bila moguća: Fra Petar Perica Vidić, Fond Kloster Baldegg, FMC Svjetlo riječi, Franjevački provincijalat Bosne Srebrene, HKD Napredak, Sarajevo, prim. dr. Mira Ademović, Ana Krajina Podhradski, Ankica Kovačević, Ljerka i Željko Schreiner, Dalibor Ballian i tvrtkama Metalos d.o.o., Kreševo, Pavić d.o.o., Livno, Plava poliklinika Tuzla, Hypnex hidraulika i pneumatika d.o.o., Tuzla.

Dobročinitelji, Kruh sv. Ante Za projekte Kruha sv. Ante Ljubica Čeko, Švicarska 200 CHF Josip Jole Raos, Njemačka 50 EUR Suzana Matić, Australija 100 EUR KD Ksa, Zagreb 3.530 EUR N. N. 20 KM Dalibor Ballian, Sarajevo 30 KM Jadro d.o.o. 200 KM HKM Klagenfurt 1.407 EUR Marko Cvitanović 10 KM Nevenka i Zoran Šipura, Graz 100 EUR Zajednica žena, Zürich 300 CHF Milodar na misi, turnir u Zürichu 1.343 CHF i 42 EUR HKM Zürich 5.000 CHF Podružnica KSA, Jona 5.000 CHF T. N. 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM Mirza Hukeljić 40 KM Naša ognjišta, Tomislavgrad 1.000 KM Miroslav Andrijanić 10 USD Naida Softić 20 USD Željka Bartolović 100 EUR i 107,49 USD Mato Andrić 50 EUR Anton Vasilj 100 EUR Mario Puljić 150 EUR Zdenko Šagolj, Sarajevo (za paketiće) 100 KM Ankica Kovačević, Sarajevo (za igraonicu u Bugojnu) 50 KM HKM Rotterdam, Božićna akcija - za obitelj Topalović, Kotor Varoš 1.600 EUR - za obitelj Matić, D. Vijaka 1.600 EUR Mario Vasilj, Švicarska 50 CHF Kath. Bildungswerk, Reichenbach - za obiteljska kumstva 6.043 EUR

Dobročinitelji KSA Zagreb Luka Jerković, Karlovac 2.000 HRK Šimun Babić, Rama/Zagreb 1.000 HRK Željko Jurić, Rama/Zagreb 1.000 HRK Brigita Džajić, Zagreb 1.000 HRK Mato Lujić, Zagreb 200 HRK Grad Zagreb, za pokroviteljstvo 5.000 HRK Anamarija-Company, Sesvete 1.000 HRK Franjo Rajkovača, Sesvetska Sopnica 400 HRK Rafael Romić, Zagreb 500 HRK Davor Borošak, Zagreb 400 HRK Zdenko Tolić, S. Sopnica 760 HRK Tanja Goda, Županja 103 HRK Ivona Jakovljević, Sesvetska Sopnica 100 HRK Hrvoje Zovko, Osijek 300 HRK Branko Vonić, Pakrac 600 HRK Maja Duilo, Split 400 HRK Mladen Zečević, Drežnik Brezovički 400 HRK Marko Sabljić, Sesvete 300 HRK Robert Vučković, Sesvetska Sopnica 200 HRK Marija Miljanović, Čilipi 200 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 100 HRK

Za studentske stipendije Ankica Kovačević, Sarajevo 50 KM Ljerka i Željko Schreiner, Njemačka 1.000 EUR Mira Ademović, Sarajevo 1.000 KM Zrinka Drmić, Travnik 50 KM

Za pučke kuhinje Mirko i Zorica Marjanović, Švicarska 500 CHF Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM

Za Ljiljanu Kranjc Elur proizvodnja, promet i usluge d.o.o. 50 KM Mira Vuleta, Sarajevo 30 KM N. N., Sinj 100 HRK Božana Telebec, Hrvatska 125 HRK Ivana Brkić, Zagreb 250 HRK

Kanton Sarajevo

8.315,94 KM

Zeničko-Dobojski Kanton (za Pučku kuhinju u Varešu) 6.250 KM

Za fond Kap Dobrote Elur proizvodnja, promet i usluge d. o. o. Jelena Perić, New Jersey, SAD S.Terezija Batarilo, Sarajevo Ante Franjo, Švicarska N. N., Vitez N. N., Sarajevo Stipo Pranješ, Švicarska Ilija Stipić, Jajce N. N., Sinj

100 KM 100 USD 100 HRK 100 CHF 20 KM 20 KM 300 CHF 200 KM 100 HRK

Za Patrika Ivanovića Elur proizvodnja, promet i usluge d.o.o. 50 KM Josipa Vujica, Busovača 50 KM Gospođe iz župe Sivša 90 KM N. N., Sinj 100 HRK Božana Telebec, Hrvatska 125 HRK Ivana Brkić, Zagreb 250 HRK

Za Leonitu Gabrić Elur proizvodnja, promet i usluge d.o.o.

50 KM

N. N., Sinj 100 HRK Božana Telebec, Hrvatska 125 HRK Ivana Brkić, Zagreb 250 HRK Za Tamaru Starčević Elur proizvodnja, promet i usluge d.o.o. 50 KM N. N., Sinj 100 HRK Božana Telebec, Hrvatska 125 HRK Ivana Brkić, Zagreb 250 HRK Darovatelji na turniru KSA u Zürichu (ukupno 1.900 EUR): Olivera i Željko Anđelić 50 CHF, Mato Jonjić 50 CHF, Zoran Jurić 100 CHF, Marko Klarić 100 CHF, Ante Kutleša 100 CHF, Ivica Lončar 200 CHF, Marija Lovrinović 100 CHF, obitelj Luburić 50 CHF, Franjo i Svjetlana Maračić 50 CHF, Frano Nadarević 100 CHF, Robert Perković 100 CHF, Darko Pezer 100 CHF, Violeta i Rudolf Ravlija 100 CHF, Tomislav Ravlija 50 CHF, Mato Stipić 100 CHF, obitelj pok. Blaške Šarića 100 CHF, Ivica Tomić 100 CHF, Danijela Volić 100 CHF, Marko Zeko 50 CHF, Verica Zubak 200 CHF Isprika donatorima Zbog promjene nadležnosti nad fondom „Kap dobrote” (s FMC „Svjetlo riječi” na HKO „Kruh sv. Ante”), imena nekih donatora objavljena su sa zakašnjenjem u ovomu broju revije „Svjetlo riječi”.

veljača 2020.

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Bijela imela lat. Viscum album

Imela je polunametnik (poluparazit), a raste kao kuglasti, loptasti grm i do jedan metar u promjeru, pričvršćen u krošnji listopadnoga drveća, osobito voli drvo jabuke, kruške, šljive, lipe i topole. Raste, ali rijetko i na boru, jelki i smreki, ali su one na tim drvećima jako otrovne. Listovi su uvijek zeleni, produženo jajasti, svijetlozelene boje i kožasti, po dva na vrhu svakoga ogranka. Cvate u ožujku i travnju, a cvjetovi su sitni, zelenkastožuti. Plodovi su bijele bobe koje sazrijevaju u prosincu. Najlakše je uočavamo zimi kada s domaćina otpadne lišće, a imela ostaje zelena. Postoje i druge vrste imela, ali se one ne primjenjuju u ljekovite svrhe ni približno kao bijela imela. Često nailazimo na lijepak ili žutu imelu (Lorantbus europaeus) koja raste u krošnji hrastova i ujesen gubi listove, a bobice su joj žute boje. Pradomovina imele je Europa, a raširila se u sjevernu Aziju i Japan. U Hrvatskoj je ona vrlo česta biljka. Imela se obično povezuje s Božićem ili Novom godinom i simbolizira mir, pomirenje i sreću. Međutim, njezina primjena i simbolika seže daleko u prošlost, još u vrijeme prije Krista. Najviše su ju štovali Druidi i Vikinzi. Druidi su ju nosili prikačenu oko vrata i

smatrali svetom biljkom koja liječi i štiti od zlih sila te liječi neplodnost. Odatle vjerojatno potječe tradicija ljubljenja ispod imele. Čak su imali poseban ritual prilikom branja imele. Vikinzi su vjerovali da ima sposobnost dizanja iz mrtvih i povezivali su je s Balderom – bogom ljetnoga sunca. Zbog svoje popularnosti u poganskim narodima tijekom cijeloga srednjega vijeka imelu je bilo zabranjeno koristiti kao ukras, a to je jedan od razloga zbog čega se crkve ni danas ne ukrašavaju tom biljkom.

Narodni nazivi: bijela imela, lijepak, mela, omela, omelje, visk, višće 72

svjetlorijeci.ba

Ljekovita svojstva i primjena: Ljekoviti su vršci grančica s listovima i cvjetovima pa se stoga beru u ožujku i travnju te pažljivo suše i potom režu (da se što više sačuva ljekoviti sok). Znanstvenici i nadalje ispituju ljekovite tvari imele jer su neki njezini sastojci još sporni. Zasad su otkriveni viscin, hlapljivi alkoloidi, poput smole visciflavin, glikozidviskalbin, holin, tvar koja snizuje tlak krvi (čisti piridin), C vitamin, glukoza, inozit, škrob, kiseli i neutralni saponin, masno ulje, eleanolna kiselina, stiarin, palmitinska i octena kiselina, mnogo minerala, a osobito kalcij, kalij i obilno fosforna kiselina. Imela liječi i pomaže kod niza bolesti: srca i krvožilnoga sustava, krvarenja iz nosa, u plućima i crijevima; tifusa, dizenterije, kroničnih grčeva, histerije, ozeblina; sprečava ovapnjenje krvnih žila i moždani udar, uklanja ili barem ublažuje tegobe kod žena u klimakteriju, umanjuje menstruacijske bolove i regulira nepravilnu menstruaciju, otklanja neplodnost kod žena i jača organizam u borbi protiv raka. Znanstvena ispitivanja bijele imele idu dalje. Za prirodno liječenje preporučujem sljedeće pripravke:

Metafore i putokazi

Sve ću prodat sutra S one strane šora odmah iza pruge Stoji kuća stara, starija od tuge I k’o da vidim nekog da mi maše s trijema Al’ znam tamo nikog’ već odavno nema Svi mi kažu prodaj, znaš da trune samo Ako ti ne prodaš srušit’ će se samo A možda i prodam, al’ ne istog trena Raspitat’ se moram kakva je sad cijena Moram vidit’ pošto li su snovi ovih dana Kol’ko vrijedi duša kad je na njoj rana Kol’ko košta onaj miris loze pokraj trijema A koliko starost kad uspomena nema Pošto li je podrum i pijana jutra Nek mi ne’ko izračuna sve ću prodat’ sutra Nije srce krivo sto je zapamtilo Sve djetinjstvo moje u toj se kući skrilo Ne smeta mu korov ni trava visoka Već mu smeta što ga selo gleda ispod oka Moram pitat’ selo možda oni znaju Kakve li su cijene tu u mome kraju Kol’ko vrijedi pod bagremom starim ‘ladovina Da l’ je skuplje ako mi je to sve djedovina

Autor teksta: Hrvoje Bogutovac Izvedba: Najbolji hrvatski tamburaši veljača 2020.

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Marko Dunđer (1939. – 2019.)

27. 2. 2004. fra Stipo Pavličević 23. 2. 2008. fra Pavo Obrdalj

U četvrtak, 26. prosinca 2019. blago u Gospodinu preminuo je fra Marko Dunđer, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Fra Marko rođen je 12. lipnja 1939. godine u župi sv. Ilije u Novom Šeheru kod Žepča. U franjevačku zajednicu ušao je kao kandidat za časnoga brata. Redovnički habit obukao je 1961. godine u Kraljevoj Sutjesci, gdje je završio i godinu Novicijata, a svečane redovničke zavjete položio je 1967. godine u Sarajevu. Nakon položenih doživotnih zavjeta u zajednici služio je Bogu i ljudima kao časni brat. Vršio je razne službe i poslove u zajednici tiho i samozatajno u sljedećim mjestima: od 1964. do 1966. u samostanu sv. Pavla na Gorici u Livnu, od 1966. do 1969. u samostanu sv. Bonaventure Visokom, od 1969. do 1972. ponovno na Gorici, od 1972. do 1974. u samostanu sv. Katarine u Kreševu, od 1974. do 1976. u samostanu sv. Ive Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, od 1976. do 1979. u samostanu Duha Svetoga u Fojnici, od 1979. do 1980. u samostanu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rami na Šćitu, od 1980. do 1990. ponovno u Kraljevoj Sutjesci, od 1990. do 1996. u Gospinu svetištu u Olovu, od 1996. do 1998. u Kreševu, od 1998. do 1999. u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, od 1999. do 2000. u samostanskom bratstvu sv. Marka na Plehanu; od 2000. do 2012. u Olovu te od 2012. pa sve do svoje smrti u svome matičnom samostanu u Kreševu. Konačno, većinu je svoga života proveo u Gospinu svetištu u Olovu, srdačno primajući sve hodočasnike koji su tamo dolazili. Misa zadušnica proslavljena je u Kreševu 27. prosinca, a sprovodni obredi i ukop održani su u groblju Ograđe u blizini franjevačkoga samostana.

8. 2. 2009. fra Željko Jurišić 18. 2. 2013. fra Vinko Petrović Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

svjetlorijeci.ba

20. 2. 2014. fra Franjo Josipović 10. 2. 2017. fra Mladen Ravnjak

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI S. M. Snježana (Anđa) Saraf (1952. – 2019.)

U bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj 23. prosinca blago u Gospodinu je preminula s. Snježana Saraf u 68. godini života i 51. godini redovništva. U nazočnosti rodbine i prijatelja, braće svećenika i velikog broja sestara pokopana je 26. prosinca 2019. u gradskom groblju Mašet u Jajcu. Sprovodne obrede predvodio je fra Vinko Marković, župnik i gvardijan, a također i svetu misu zadušnicu u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jajcu u koncelebraciji braće svećenika. Uime sestara Provincije oproštajnu riječ izrekla je s. Kata Karadža, provincijska predstojnica. Sestra Snježana, krsnim imenom Anđa, rođena je 16. rujna 1952. u Podmilačju od oca Luke i majke Mande r. Jelica. U ranom djetinjstvu ostala je bez roditelja

koji su umrli mladi te ostavili iza sebe dvoje nejake djece: Mandu i Anđu (s tri godine ostala je bez oca, a s pet i bez majke). U zajednicu Školskih sestara franjevki primljena je 1967. u Gornjem Vakufu, a u postulaturu 1969. na Plehanu. Iste godine primljena je u novicijat u Kloštru Ivaniću i dobila ime s. Snježana. Prve redovničke zavjete položila je godinu dana kasnije, 13. kolovoza 1970. također u Kloštru Ivaniću, gdje je položila i doživotne zavjete 2. kolovoza 1975. godine. Godine 2017. joj je dijagnosticirana Alzheimerova bolest i od tada je bila u samostanu u Jajcu. Unatoč teškoćama života kroz djetinjstvo, pa i kasnije, s. Snježana je bila vrijedna, odgovorna, radosna, samozatajna osoba. Voljela je svoju Provinciju i sve ljude – one s kojima se susretala tijekom života. Dana 21. prosinca sestri je iznenada pozlilo, na hospitalizaciji u bolnici utvrđena je areflektična koma te je nakon dva dana preminula. Molimo da Bog koji nam

Rajna Ledoux (Klaser)

Iva Velemir, rođ. Vrdoljak († 2019.)

Draga sestro i tetka, 24. 2. 2020. godine navršit će se pola godine od tvoga naglog odlaska od nas. Vječnost nije dovoljno duga da se zaboravi tvoja dobrota, vedri duh i veliko srce. Za tebe mole tvoje sestre i brat s obiteljima. Počivaj u miru Božjem, neka te anđeli čuvaju.

S. Ljubica Stjepanović

Anđa Filipović, r. Petrović († 2019.)

20. siječnja u 75. godini života blago u Gospodinu preminula Anđa Filipović, majka svećenika i franjevca Bosne Srebrene fra Josipa Filipovića. Sprovod pokojne Anđe upriličen je u srijedu 22. siječnja na groblju Kraljevica u Malom Mošunju, župa Vitez. Misu zadušnicu predvodio je fra Nikica Vujica, dok je sprovodne obrede predvodio fra Velimir Bavrka. Našem subratu fra Josipu i cijeloj obitelji iskrena sućut, a dobri Gospodin neka pokojnoj Anđi udijeli mjesto među svojim blaženima i svetima.

Dragica Barišić

(† 2015.)

Draga kćeri, draga sestro! Pet neprebolnih godina već je na izmaku. Iznenada i nepredvidivo si nas napustila. U našim srcima stalna tuga. Zaborava nema. Tvoja dobrota i radovanje životu su žive uspomene. Ti živiš u našim srcima. Počivaj u miru Božjem ! Tvoji neutješni mama i brat

se u otajstvu utjelovljenja darovao, On koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, u svoje krilo primi i ljubavlju zaogrne s. Snježanu. Počivala u miru Božjem!

(† 2018.)

Vrdoljak Marija

Ilija

(† 1973.)

(† 1984.)

Dragi naši roditelji – djede i bako, utjehe nema, zaborav ne postoji za one koji vas iskreno vole... A za nas postoje samo molitve, tuga i neizbrisiv bol. Dok živimo mi, živjet ćete s nama. Počivajte u miru Božjem. Vaša djeca i unuci s obiteljima.

Jure Šarčević († 2005.)

Ne možemo te vratiti niti život promijeniti, ali te možemo zauvijek voljeti. Počivao u miru Božjem. Tvoji najmiliji Ivuša, kćeri Marija, Ružica, Kristina, Tonka, Marta, Ana, Ivana i Josipa te sinovi Tomislav i Ivan, unučad i zetovi.

Ubrzo će se navršiti dvije godine otkako nas je iznenadno napustila supruga, majka, svekrva i baka Dragica Barišić. Vrijeme prolazi, ali sjećanje i zahvalnost ne blijede. Ljubav koju si nam pružala ostavila je vječni trag u našim srcima. Svojim zagovorom kod Boga prati nas i dalje do ponovnoga susreta u vječnosti. Sa zahvalnošću tvoji najmiliji: suprug Mato, sin Berislav, nevjesta Sanja i unuk Marcel.

Sandra Lučić (Džepina) (†2011.)

Dok žive oni koji te vole, živjet ćeš i ti u našim srcima i molitvama. Počivaj u miru Božjem. Tvoji najmiliji veljača 2020.

Svjetlo riječi

SUVREMENO PREPOZNATLJIVO FRANJEVAČKO ŽIVOTNO 

üDa, želim se pretplatiti na reviju Svjetla riječi ¨ Šaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

Pošaljite mi uplatnicu poštom

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Tel.: +387 33 726 200; uprava@svjetlorijeci.ba; www.svjetlorijeci.ba