Vjera i sloboda - Vjera oslobađa (444)

vjera

• društvo • kultura

VJERA I SLOBODA

Vjera oslobađa Godina XXXVIII. ◆ broj 444 ◆ Sarajevo, ožujak 2020. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Posjetite naše knjižare ◆ KNJIGE

◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR

◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

Livno, Trg Branitelja bb Tel.: 034 201 111

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb Tel.: 030 710 336

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

42

Razgovor: Tanja (Popec) Maleš Sloboda je usmjerena dobru

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

iz sadržaja

adresa uredništva

Nepoznata Biblija Bog slobode

12

Aktualno Za što Papa moli u veljači?

14

Samotno mjesto Istinita vjera oslobađa

16

U fokusu U krugu nasilja

30

O radosti življenja Slobodna od...

32

Pogled iskosa Između prava i slobode

40

Putopis: Seoul Grad budućnosti

52

Roditeljima i djeci Poseban dan za tate

68

54 Dan sjećanja na žrtve Holokausta Epohalni govor

22 Reportaža Životom protkana Usora

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Mladi ispred crkve sv. Ilije, Kiseljak Snimio: Danijel Stanić

6

Tema broja Koliko ropstva, toliko slobode ožujak 2020.

3

Pisma čitatelja Misli o fra Slavku Topiću „Hvaljen Isus i Marija”, ovako bi fra Slavko napomenuo... i Marija, ako bih pozdravila samo s Hvaljen Isus! Meni je to označavalo odanost prema Mariji.

Isus je put prema Bogu Ocu, a Marija put prema Isusu.

Sestra Berhmana me zamolila da napišem par riječi o fra Slavku, odnosno kako sam doživjela, kako je na mene utjecala njegova smrt. Teško je to reći ako najprije ne kažem kako je utjecao njegov život na moj.

Posljednje dvije- tri godine imala sam priliku promatrati fra Slavka, te kroz male detalje vidjeti kako je preda mnom svećenik koji zna što je primio i ne da svoje svećeništvo, bori se za njega lavovski jer Kraljevstvo Božje siloviti grabe.

Bila bih sklona reći kako se veličina svećenika posebno dobro ocrtava u tom koliko svećenik mari za svetu ispovijed.

U meni je rasla želja za svetom ispovijedi i u posljednje vrijeme sam se kod fra Slavka ispovijedala svaki tjedan jer sam povjerovala don Boscovim riječima kako nas sveta ispovijed najbolje umije odgajati, a fra Slavko me nikada nije odbio, uvijek je našao vremena. Svaka sveta ispovijed značila je „injekciju” milosti za biti bolja, biti mirnija, biti radosnija,

biti svetija. Ćutila sam da primam ozdravljenje i vodstvo. Ali u posljednja dva – tri tjedna kao da sam se pozdravljala sa svim tim dobrom, s fra Slavkom. Pitala sam se zašto? Možda zato što ćemo odseliti, možda će fra Slavko negdje otići, možda se samo plašim izgubiti nešto tako dobro (ta napokon sam pronašla da netko razumije bolje, da netko ne svira za pola tona više ili niže, nego upravo onaj koji je potreban, fra Slavko je govorio kako pod vodstvom Duha Svetoga nastoji razumjeti duše). A možda mi se samo duša pozdravljala s fra Slavkovom dušom i bila sam sjetna.

Fra Slavko bi povremeno odlazio na hodočašća, držao bi duhovne vježbe ili sve drugo što je ulazilo u njegov pozitivni aktivizam i nije ga bivalo po nekoliko dana, tako i taj tjedan. Bivalo mi je neugodno ispitivati sestru „A gdje je fra Slavko?” Stigao je petak, pa rekoh, priupitat ću sestru. Petkom bih se obično ispovijedala. Sestra kaže u bolnici je. Iz mene je pohrlilo niz pitanja: „kad”, „gdje”, „zašto”, „koliko”... Sestra reče kako ima slabije srce, te da je radio premosnicu (bypass). Razmišljam, on je stariji, operacija je to na srcu. Sestra je spomenula i to kako se čula s njim i kako joj je rekao da ona preuzme sviranje u utorak. Mislim, razmišlja o svojim obvezama, bit će da se oporavlja. A

onda mi sutradan suprug, nježno on to čini jer zna da mi je fra Slavko poseban, pokazuje link članka na internetu. Preminuo fra Slavko Topić. Gledam i želim se povući jer bojim se da ću plakati. I ne mogu ne zaplakati. Dušo moja, zar si se zato pozdravljala s fra Slavkom?

Kroz misli mi prolaze različiti fra Slavkovi postupci. Na primjer, kako je jednom svećeniku za vrijeme svete mise ispala posvećena hostija, a fra Slavko se nakon svete mise vrati, pa to mjesto briše i kao skuplja mrvice jer zna Euharistija je to, Tijelo našeg Veličanstvenog Boga ili kako nakloni glavu pri molitvi Slava Ocu ili riječi duhovnog vodstva u ispovijedi. Zadnje riječi za mene bijahu programiranje, držati bitku dnevnog programa, ne odustati nikada.

Sada mi ostaje pitanje: „Tko će strpljivo slušati da bi se duša mogla otvoriti i znati joj odgovoriti?” Veliki je dar ispovjednik i duhovnik, sveta sestra Faustina u svom dnevniku tako često ponavlja. Tko će biti glazbena kultura?

Jer kad fra Slavko vodi zbor, promatrate ga i kao da se kultura glazbe utjelovljuje u njemu. Tko će mariti za toliko tog, jer postoji toliko važnih detalja?

Suprug mi je rekao kako možemo poći na svetu misu za posljednji ispraćaj fra Slavka, javit će na posao da će doći malo kasnije. Spremili smo dječicu i



üDa, želim se pretplatiti na reviju Svjetlo riječi ¨ Šaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

¨

Pošaljite mi uplatnicu poštom

¨

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Tel.: +387 33 726 200; uprava@svjetlorijeci.ba; www.svjetlorijeci.ba

idemo. Sebi kažem, misli skreni kada se oči počnu puniti suzama. Čim sam kročila u crkvu, to je odmah trebalo poduzeti. Kažem si, evo slavimo svetu misu, mi kršćani slavimo, nije kraj. Nedostaje mi fra Slavko. Ne smijem gledati u kut u kojem je stolica i klecalo gdje je najčešće ispovijedao, to ću kada budem sama u crkvi. I tako, hrabro, stoički stojim. Sveta misa prilazi kraju, govori su održani.

Htjela bih brzo poći, što prije, a onda smo se vratili pozdraviti s jednom prijateljicom. Ušli smo ponovno u crkvu.

Spremaju se iznijeti kovčeg. Dok mladi fratri nose kovčeg narod ga nastoji dotaknuti. Nešto dobro, sveto, čovjek želi dotaknuti, poput žene u Evanđelju, „ako se samo dotaknem skuta njegove haljine”, mislila je kako će ozdraviti. Narod kao da ga tako želi pozdraviti i primiti posljednji blagoslov. Kako su iznijeli kovčeg i mi smo pošli za njima kući.

A onda sam pogledala kako ga stavljaju u auto i suze su samo tekle. To je valjda bio moj zadnji pogled. Još jednom sam se osvrnula i pogledala prije nego što su se vrata automobila zatvorila. Suze su mi tekle, više ih i nisam pokušavala zaustaviti. Pa što? I Isus je plakao kod groba prijatelja Lazara.

Sada sam sama u crkvi, sada mogu pogledati kut u kojem se nalazi stolica i klečalo, za mene fra Slavkov kut. Ispovijedaju tu i drugi svećenici, ali eto meni je tako najviše u duši. Što reći, ma naravno da su mi oči pune suza, jer eto moja mlađa duša se veselila i radovala jednoj starijoj, zrelijoj, velikoj duši. I onda i ja, kao Elizej Iliju, negdje u srcu zamolih fra Slavka neka mi udijeli od svoga duha...

Lucija Batinić

Riječ čitateljima D

anašnji se pojam slobode smatra velikim civilizacijskim postignućem.

Međutim, sve ono što pojam „sloboda” sadrži kao i sve ono što mu se pripisuje, kod većine ljudi prije izazove strah i zabrinutost, nego ponos i zadovoljstvo. Bez obzira na zaglušujuću viku kojom se, najprije u ime ljubavi, tolerancije i napretka, promovira i uvodi u društvo, ova sloboda je u sebi potpuno zarobljena jer je po svojoj naravi protiv nekoga ili nečega.

Stoga, da bi opstala, ona konstantno mora imati neprijatelje, a kad ih nema, onda ih mora izmisliti.

Nadalje, mnogi ljudi shvaćaju ovakvu slobodu kao apsolutnu mogućnost biranja života kakvoga god žele uz minimalnu ili nikakvu odgovornost. Jedini postulat je vlastito zadovoljstvo i osobna sreća pa već možemo govoriti kako živimo u svojevrsnom „teroru nužnosti sreće” (B. Beck).

Međutim, kad ovakvu slobodu ogolimo od kićenih fraza i učenih riječi, lako se može vidjeti kako je ona samo osobna interpretacija isto tako osobnih sklonosti i komoditeta kojima trebaju biti podređeni i prirodni i ljudski i vjerski zakoni. A pogotovo mora podrediti, razrijediti ili zatrti vjerske postulate i njezine etičke norme jer su dijametralno suprotni ovoj i ovakvoj slobodi. Zašto?

Zato što vjera u Boga ne definira samo ono od čega oslobađa čovjeka nego mu konkretno precizira i za što ga oslobađa: oslobađa ga od grijeha kako bi bio slobodan za neuvjetovanu i neograničenu ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ova ljubav nikoga ne isključuje, pa čak ni neprijatelje, jer želi sve zahvatiti i transformirati. Zbog toga je kadra zaustaviti i samo zlo jer na zlo ne uzvraća zlom nego samom sobom. U tome smislu, ona se nema niti treba boriti ni protiv koga ili čega, nego se u potpunosti usmjeruje prema drugom kako bi ga privukla i rasteretila okova mržnje i zla i tako oslobodila za puninu života. Takvu ljubav nazivamo savršenom jer ju je obznanio i vlastitim primjerom pokazao savršeni Bog koji istu ljubav bez aneksa, amandmana i izlika očekuje od svakoga tko se Njegovim priznaje. Jedino je u njoj čovjek slobodan u najdubljem smislu te riječi jer ga Krist, začetnik ljubavi, upravo slobodom dariva. A sve ga drugo, kao što je današnji koncept slobode, ponovno ujarmljuje ropstvom (usp. Gal 5,1-2).

Dakle, kršćanin želi biti slobodan od grijeha, a ne da slobodno griješi.

Hvala…

Pozdrav i zahvala što se uspješno trudite da revija Svjetlo riječi svijetli vama koji je pripremate i nama koji je čitamo.

Fra Janko Ćuro urednik@svjetlorijeci.ba

Ignacije Knežević, Slovenija ožujak 2020.

5

Tema broja

KOLIKO ROPSTVA, TOLIKO SLOBODE Čudesna Božja sloboda, sloboda u vezivanju, ovisnosti, služenjurobovanju i poslušnosti i Bogu i čovjeku! Ako pogledamo cijeli život našega Gospodina, onda treba reći da nema slobodnijega čovjeka od njega. Nigdje nekakva grješna grča, grješne podijeljenosti u njemu samom, nigdje straha od drugoga (golotinja Adama i Eve), nema zavisti, oholosti, napuhivanja, sebedokazivanja 6

svjetlorijeci.ba

D @ Ivica Raguž

Dragi čitatelju, o kršćanskoj slobodi ne smije se nipošto razmišljati usputno i površno. Da to ovdje barem donekle izbjegnem, potrebna mi je Gospodinova pomoć, a to su njegove riječi u Svetom pismu. Gospodinove su riječi neka vrsta misaona rukohvata, na koji bismo trebali osloniti sva svoja promišljanja, a osobito svoje življenje slobode vjere u Isusa Krista. Stoga, pogledajmo zajedno što nam kazuje Božja riječ.

1. Ono što sv. Pavao piše Galaćanima, vrijedi i za mene i za tebe: „Lažna braća, koja se ušuljaše da vrebaju slobodu koju imamo u Kristu Isusu, ne bi li nas učinili robovima” (Gal 2,4). Lako ćeš i danas prepoznati lažnu braću u Crkvi i u svijetu, njihov lažan govor o slobodi, jer samo trebaš otvoriti prve stranice Svetoga pisma i tamo ćeš susresti najboljega učitelja lažne slobode: đavla. Naime, đavao se predstavlja kao najslobodnije stvorenje, kao čuvar istinske slobode te nudi svoju, đavolsku slobodu. Radi se o sljedećem. Bog je u rajski vrt postavio dva središnja stabla koja možemo razumjeti kao stabla slobode, a to su stablo života i stablo spoznaje dobra i zla. S prvoga stabla čovjek smije, a s drugoga ne smije jesti. Stablo života moglo bi se razumjeti kao slika čovjekove slobode koja se treba ostvarivati kao vezanost – ovisnost o Bogu i služenje Bogu, jer podrazumijeva i uvijek zahtijeva drugoga. Znaš i sam, ožujak 2020.

7

C

ijeli Stari zavjet utemeljen je na jednom događaju oslobođenja, onom oslobođenja Izraelaca iz Egipta. To je temelj na kojem je izgrađen sav odnos izabranoga naroda prema Bogu. No, u nastavku ćemo analizirati jedan možda manje poznati starozavjetni odlomak koji govori o čovjekovoj slobodi. Riječ je o odlomku iz Knjige Sirahove.

U vrijeme kad nastaje Knjiga Sirahova, Židovi su već stavljali znak jednakosti između mudrosti i starozavjetnoga zakona. Zato se i u Knjizi Sirahovoj kaže: „Tko se drži zakona steći će mudrost” (Sir 15,1), a sama mudrost prikazana je kao majka i kao nevjesta djevica koja čovjeka hrani, pruža mu oslonac, daje mu dar smislenoga govora, veseli ga i čuva njegovo ime za vječnost (usp. 15,2-6). S druge strane, naglašeno je da je mudrost daleko od grešnih, oholih i lažljivih ljudi (usp. 15,7-8). Nakon toga dolazi poziv čovjeku: „Ne reci: ‘Od Boga je grijeh moj.’” (15,11). U ovome je problem kojim se bavi nastavak teksta. Odakle čovjekov grijeh? Odakle zlo? Tko je za to odgovoran? Knjiga Sirahova naglašava da Bog ne može biti odgovoran za čovjekov grijeh jer „što on mrzi, nikad ne čini” i „njemu grešnici ne trebaju” (15,11-12). Ključna je misao u ovome: „On je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj” (15,14). Riječ je o čovjekovoj slobodnoj volji. Grčki tekst zapravo na mjestu gdje je hrvatski prevedeno „slobodnoj volji njegovoj” navodi izraz: „ruci njegove odluke”.

Pred izborom Kasnije se isti izraz nalazi u rečenicama: „Odluku, i jezik, i oči, i uši, i srce im dade da razmišljaju. Napuni ih znanjem i razumijevanjem i otkri im dobro i zlo” (17,6-7). Podsjeća to na izvještaj o prvome grijehu iz Knjige Postanka gdje je čovjeku zabranjeno jesti sa stabla spoznaje 12

svjetlorijeci.ba

Nepoznata Biblija

Bog slobode @ fra Darko Tepert tepert

U čovjekovoj je moći izabrati između dobra i zla, a Bog ga poziva neprestano da izabere dobro. Zato odlomak iz Knjige Sirahove završava riječima koje za Boga kažu: „Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.” dobra i zla. Čovjek ne smije sam odlučiti što je dobro, a što zlo, no Bog mu daje sposobnost odluke i sve što mu je potrebno da razmišlja, pa po znanju i razumijevanju otkriva što je dobro i što je zlo. Zato Bog i može čovjeku ostaviti mogućnost da sam odluči, a odatle i mogućnost da odluku prepusti njegovoj volji. Nakon toga slijedi ponuda: „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran” (15,15). Bez prethodnoga uvoda ove bi riječi bile nerazumljive.

Ponuda se nastavlja izborom između vatre i vode, života i smrti (usp. 15,16-17).

Sirah time podsjeća na opis sklapanja Saveza u Ponovljenom zakonu gdje se kaže: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30,1920). U čovjekovoj je moći izabrati između dobra i zla, a Bog ga poziva neprestano da izabere dobro. Zato odlomak iz Knjige Sirahove završava riječima koje za Boga kažu: „Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za

grijeh” (15,20). U savezničkom odnosu s Bogom, čovjeku je nadohvat ruke i dobro i zlo, a stvar je samo njegove slobode za što će se odlučiti.

Sinovska sloboda Apostol Pavao u Poslanici Galaćanima je opisao koja je prava uloga Zakona u povijesti izabranoga naroda (usp. Gal 3,19-22). Zakon je trebao ukazati na grijeh, da bi onda obećanje koje je Bog dao Abrahamu moglo biti ostvareno po Isusu Kristu (usp. 3,22). Zakon je tako čuvao Božji narod, poput kakva odgojitelja, do dolaska slobode u Isusu Kristu (usp. 3,23-24). Ta pak sloboda prepoznaje se vjerom (usp. 3,25). Stoga apostol nastavlja iznenađujućom izjavom: „Svi ste sinovi Božji” (3,26). Kršćani vjerom postaju baštinici slobode u Isusu Kristu. Krštenje označava njihovo srastanje s Kristom (usp. 3,27). Pritom valja uočiti da Pavao nikad ne stavlja u opreku vjeru i krštenje. Naprotiv, to su dva izričaja iste stvarnosti. Krštenje simbolikom obreda na osjetnoj razini izražava nevidljivu stvarnost vjere. Stoga krštenje i vjera imaju iste učinke.

Biseri mudrosti

Sloboda Ljudi smiju imati očekivanja od mene. Ali ja imam slobodu reagirati na očekivanja. Ja odlučujem koja ću očekivanja ispuniti, a od kojih ću se ograničiti. Kad imam tu nutarnju slobodu, neću biti agresivan prema ljudima koji imaju očekivanja. Poštujem njihove zahtjeve. Razumijem ih: „Smiješ imati zahtjeve. Ali ja ne mogu i neću ispuniti te zahtjeve. Činim ono što smatram ispravnim.“ Ljudi se često boje odbiti tuđe zahtjeve jer bi mogli povrijediti druge ili bi sami mogli biti odbijeni i tako više ne biti obljubljeni. Zato često dozvoljavaju da ih opterećuju tuđi zahtjevi. Nisu problem zahtjevi, nego naše reakcije na njih. Moramo ponovno zadobiti unutarnju slobodu i tada se možemo smireno nositi sa zahtjevima.

Ako sam u suzvučju sa samim sobom, tada ću druge susretati u potpunoj slobodi.

Onaj tko u Bogu ima svoj temelj, taj je slobodan od vlasti ljudi.

On se ne ravna prema tuđim očekivanjima i mjerilima. To iskustvo je u konačnici najdublje iskustvo slobode, jer više nisam u vlasti ljudi. Oni doduše mogu izvana vladati mnome ali ne i mojim istinskim bićem. To znači biti uistinu slobodan.

Izvanjski pritisak me čini živahnim. Ali samo onda kada istodobno u odnosu na pritisak osjećam nutarnju slobodu. Ne moram u svakom slučaju ispunjati izvanjske naloge. Uzimam ih kao izazov. Ali ono što ne ide, ne ide.

Svoj primjerak knjige Biseri mudrosti autora Anselma Grüna po cijeni od 10 KM + poštarina poručite: • pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 • pišite nam na: redakcija@svjetlorijeci.ba; fmcsvjetlorijeci@gmail.com Posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu, ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu ožujak 2020.

11

Aktualno

Za što papa moli u veljači? @ fra Vjeko Eduard Tomić

Sveti Otac papa moli svakoga mjeseca na različite opće i evangelizacijske nakane i one se godinu unaprijed objavljuju i dostavljaju biskupijama ili se, ovisno o događajima, u svijetu objavljuju na mrežnoj stranici papine Svjetske molitvene mreže u rubrici Aktualnosti.

O

pća papina nakana za Apostolat molitve u veljači 2020. glasi ovako: „Molimo da se čuju i razmotre vapaji naših braće i sestara migranata, žrtava kriminalne trgovine.” Otisnuta je u Direktoriju za euharistijska slavlja i liturgiju časova 2019. – 2020., zajedničkom izdanju Vrhbosanske nadbiskupije, Banjalučke biskupije i Vojnoga ordinarijata u BiH. Pitanje migranata koji se spominju u ovoj papinoj molitivi, ljudi iz Afrike, s Bliskoga istoka i Azije koji se zadnjih godina – vjerojatno po komandi globalističkih i (ili) islamističkih krugova svejedno i uz njihovu snažnu logističku i medijsku potporu – preko sedam mora i sedam gora nastoje pod svaku cijenu dočepati zemalja zapadne Europe i valjda blagostanja koje ih tamo čeka, mimo nama običnim smrtnicima svih poznatih zakonitih procedura o putovanjima preko granica i nastanjivanja u inozemstvu – najmanje je humanitarnoga, 14

svjetlorijeci.ba

a čini se daleko više političkoga i kakvoga sve ne, ideološkoga, vjerskoga ili geostrategijskoga karaktera.

Valja odmah reći da kršćanski humanizam koji u svakom čovjeku bez razlike na boju kože, naciju, vjeru, jezik, kulturu i religiju, vidi sliku Božju, vrijednu svakoga poštovanja i pomoći u nevolji, potiče na suosjećanje čim čujemo za nekoga u nezavidnom položaju poput migranata u kampovima oko Bihaća i Blažuja, po šumama Plješivice i Gorskoga kotara ili na gumenim čamcima u Mediteranu. Spasitelj Krist Gospodin naredio nam je prispodobom o milosrdnom Samaritancu konkretnu ljubav, ali baš prema svakome nevoljniku bez iznimke tko god on bio. Čim je bilo tko i bilo gdje u nevolji – kršćanin koji prakticira moralna načela svoje vjere osjeća se pozvanim i dužnim iz vjerskih obzira – priskočiti u pomoć. Koliko god mu to bilo trošak, napor i neugodno. On zapravo nema

ni izbora. U nevoljniku kršćanin poradi svoga vječnog spasenja bezuvjetno mora prepoznati Krista. Krist se, kako je sam rekao, poistovjećuje s jadnicima svih vrsta toliko snažno da je u njima zapravo on sam gladan, žedan, gol, stranac, bolestan, zatočen ili ograničenoga kretanja. Tko to shvati pa se pokrene čini dobro i svom vječnom dobru, a tko se na to poistovjećivanje ogluši ili ga ne prepozna, izlaže pogibli čak i svoje vječno spasenje. Da je tomu zaista tako dokazuje nam crno na bijelo Matejevo evanđelje (25,31-46).

No, rečeno nas obvezuje i na postavljanje nekoliko pitanja koja se zdravoj pameti, koju svi imamo, nameću ovdje sama po sebi. Naprimjer na kakvo to suludo višemjesečno putovanje iz Turske ili Libije prema Njemačkoj ili Italiji, preko Sredozemenoga mora, pola Europe, BiH i Hrvatske, kreću te „žrtve kriminalne trgovine” – stotine tisuća mladih vojnih obveznika u trapericama, duksericama i kožnim jaknama, s mobitelima u rukama i kreditnim karticama u džepovima, sve uz agresivnu medijsku agitaciju europskih glavnostrujaških medija, lijevo-liberalnih i NVO aktivista? Ne samo da je glupo i neodgovorno tako putovati tisućama kilometara prema Njemačkoj čak i kad je rat u tvojoj zemlji nego je u Europi i nezakonito pa stoga i kažnjivo – barem za nas rezidente – tako prelaziti granice kuda kome padne na pamet? Ako ne vjerujete, probajte se između kuća, voćnjaka i livada na Bregani prošvercati u Slovensku Vas i Obrežje pa da vidimo kako će te se provesti.

Postoje li za ove ilegalne migrante kao za nas „schengenske migrante” iz BiH i Hrvatske ikakva pravila o posjedovanju putovnice (one biometrijske koja će nam olakšati i ubrzati prijelaz granica, kako su nam lagale naše vlasti kod njihova uvođenja)? Znaju li za obveze o prelasku državnih granica samo na graničnim prijelazima i s validnim

Samotno mjesto Pokoravati se zakonima

Istinita vjera oslobađa @ Boris Beck boris.beck.735

„Voli i čini što hoćeš”, rekao je Augustin, iz čega bi se moglo zaključiti da je ljubav uvjet za slobodu. A gdje je ljubav, ondje su već bile nada i vjera, što znači da se do slobode dolazi kroz vjeru.

V

jera se katkada gleda kao sustav propisa ili čak kao posjed koji čini vlasnika važnijim ili sretnijim od onih koji je nemaju; takva bi vjera bila vidljiva, shvatljiva, čak i upotrebljiva.

Sveci nisu nikad govorili o takvoj vjeri, ali nisu baš niti znali reći što vjera jest.

Lakše im je bilo reći što vjera nije. Za Augustina radilo se o povjerenju u nevidljivo, za Tomu Akvinskoga o prihvaćanju nezamislivoga, za Franju Ksaverskoga o pouzdanju u neopipljivo, za svetoga Bernarda o razmišljanju o neshvatljivom, za svetu Faustinu o snazi slabosti.

O robovima i gospodarima Slobodu nije ništa lakše shvatiti. Američki predsjednik Abraham Lincoln, uoči Građanskoga rata, održao je 1864. govor o slobodi i ropstvu. Rekao je kako svijet nikad nije imao dobru definiciju riječi sloboda i kako je američki narod baš sada treba: „Mi svi izjavljujemo da smo za slobodu, ali mi ne mislimo na isto pod tom riječju. Za neke ta riječ znači da svaki čovjek može činiti ono 16

svjetlorijeci.ba

što želi sa sobom i svojim radom, a za druge ona znači da neki mogu činiti ono što žele s drugim ljudima i proizvodima njihova rada. To su dvije ne samo različite, nego nespojive stvari o kojima se govori pod istim imenom slobode.”

Zarobljavati drugoga očito ne može biti sloboda. Neće biti slobode dok postoje robovi i gospodari, ali i gospodari su zarobljeni svojim položajem. Bogataš misli da posjeduje novac, ali zapravo novac posjeduje njega, kaže sveti Antun; sloboda se ne može posjedovati, baš kao što se ne može posjedovati ni vjera. Kada je mladi bogataš pitao Isusa kako da upozna istinu, dobio je odgovor koji mu se nije sviđao – da se odrekne bogatstva. A ako se bogataš ne želi sam odreći imetka, uvijek se nađe netko tko će to učiniti umjesto njega.

Nema slobode naroda ako on u državi nema potpunu vlast – rekao je Lenjin, ali vidjeli smo da to nije tako jednostavno, i da razvlašćivanje bogatih nije donijelo narodima slobodu, nego su revolucije samo proizvele nove gospodare i nove robove.

Francuski politički mislilac i sudac iz 18. stoljeća Montesquieu zamijenio je u Augustinovoj izreci ljubav zakonom i formulirao ideju da je sloboda pravo da se čini sve što zakoni dopuštaju. Sloboda građanina sloboda je unutar dozvoljenoga, a to obično i nije mnogo. Tako je mislio i glasoviti rimski govornik Ciceron: „Svi se pokoravamo zakonima da bismo bili slobodni.” Međutim, ne samo da zakoni ne mogu zamijeniti ljubav nego nam se može dogoditi i da živimo u državi koja ima nepravedne zakone. U tom slučaju čak smo i dužni pobuniti se protiv njih kako bismo odgovorili glasu svoje savjesti. „Slobodni smo ako nam je savjest čista”, kaže Goethe u drami Götz von Berlichingen. Doista, grijeh zarobljava, ali tu je i sloboda Božje djece da uvijek traži oprost; ali da bi zatražio, i dobio milost, čovjek mora priznati da je kriv.

Dostojevski je u svojem dnevniku zapisao: „Proglašavajući čovjeka odgovornim za svoja djelovanja, kršćanstvo mu time priznaje slobodu. Proglašavajući čovjeka ovisnim o sredini u društvenom uređenju, znanost o sredini obezličuje čovjeka, potpuno ga oslobađa svake moralne obaveze, svake neovisnosti, i dovodi ga do strašnoga ropstva kakvo se samo može zamisliti.” Determinizam zbilja niječe slobodu. Ako su sva naša djelovanja proizvodi prirodnih zakona i događaja iz bliže ili dalje prošlosti, naša djelovanja ne ovise o nama, pa nismo ni moralno odgovorni za posljedice.

Gdje je sloboda?

Pa ipak, snažno osjećamo i odgovornost i krivnju, kako piše švedski mislilac Lars Svendsen. Ni Ludwig Wittgenstein, znameniti austrijsko-britanski filozof jezika i logičar, nije vjerovao u determinizam.

Mislio je da je naš osjećaj nužnosti iluzija, da je varka to što prirodne zakone smatramo tračnicama koje moramo slijediti. Mi samo pretpostavljamo da

J

edna od važnih zadaća franjevaca u Bosni bila je i ostala širenje prosvjete, tj. organiziranoga posredovanja znanja i kulture. Kao vodeći ljudi s visokom naobrazbom u BiH tijekom nekoliko stoljeća osjećali su potrebu i dužnost za prosvjetno-kulturnim uzdizanjem sredine u kojoj su živjeli i djelovali.

Za bosanske samostalnosti franjevci su bili savjetnici na banskim i kraljevskim dvorima. Njihovi su samostani u to doba kao i u osmanlijskoj Bosni bili jedina središta za prosvjećivanje katoličkoga puka. U samostanima su držali pučke škole jer je narodu trebalo dati osnovna znanja ne samo o vjeri nego i o drugim važnim spoznajama potrebnim za normalan ljudski život.

Za bosanske samostalnosti Dolaskom u Bosnu franjevci su zatekli veliku nepismenost stanovništva. Stoga su uz vjersko poučavanje organizirali i škole opismenjavanja.

Franjevački misionari dolazili su u Bosnu uglavnom iz onih zemalja u kojima su bile razvijene tri vrste škola: osnovne, humaniorne i visoke. Takvo školstvo nastojali su uvesti i u Bosni. U osnovnim školama učilo se čitanje, pisanje, vjeronauk, računanje i pjevanje, a u humaniornim: gramatika, retorika, dijalektika, aritmetika, geometrija, muzika i zvjezdoznanstvo.

U osmanlijskoj Bosni Padom Bosne pod Osmanlije 1463. godine zavladala je opća kulturna i duhovna zaostalost. Franjevci su osjetili potrebu da trebaju nastaviti s držanjem škola po svojim samostanima, pa čak da ih trebaju i umnožiti. Da su to zaista i radili svjedoči nam bosanski biskup fra Franjo Baličević koji 1591. godine izvješćuje Svetu stolicu „da bosansko kraljevstvo broji 13 samostana, a u samostanima da braća drže i škole, te da 20

svjetlorijeci.ba

Franjevci među svojim pukom

Prosvjetna djelatnost franjevaca @ fra Anđelko Barun

barun.andjelko@gmail.com

Škola nije samo mjesto gdje se stječe znanje nego je to i odgojna ustanova od čijega programa i rada ovisi i nacionalno-politička orijentacija. Stoga je austrougarska vlada željela imati potpunu kontrolu nad školama poučavaju: čitati, pisati, i malo slovnice, te kršćanski nauk u latinskom i slavenskome jeziku”. Bosanski je paša 1593. godine dopustio franjevcima da mogu poučavati djecu ne samo u samostanima nego i po selima, u privatnim kućama. Uspjeh nije izostao.

Vidljivo je to iz pisma provincijala fra Ante Gabeljaka upućenoga Propagandi u Rim 1685. godine protiv prigovora zadarskoga nadbiskupa. Provincijal piše „da u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, što će se jedva naći u zadarskoj nadbiskupiji”.

I generalni vizitator Provincije fra Ivan Krstitelj de Vietri u svom izvješću 1708. godine kaže da redovnici bosanske provincije ne nastoje samo propovijedati i obraćati nego da u Slavoniji, Ugarskoj, Dalmaciji i Bosni „drže po svim župama i samostanima gramatičke škole”. Poslije odvajanja Dalmacije 1735. i

Prekosavlja 1757. godine, Bosna Srebrena ostaje samo s tri samostana. Budući da u samostanima odgaja i školuje sve svoje kandidate, nije bilo, nažalost, mjesta za drugu djecu. Međutim, franjevački pitomci koji napuste franjevačke škole, u svojim mjestima prenose stečena znanja na druge. Poučna djela fra Matije Divkovića i drugih franjevaca čitala su se na večernjim sijelima. I to je bio poticaj za opismenjavanje.

Za opismenjavanje puka posebice je zaslužan biskup fra Augustin Miletić.

U Splitu je 1815. godine tiskao knjigu Početak slovstva, namijenjenu školama i individualnom opismenjavanju. Učenici vjeronauka trebaju ponajprije naučiti čitati da bi se i sami mogli poučavati u vjeri. Stoga na početku donosi abecedarku, a potom izlaže vjeronauk. Tražio je lančano podučavanje: „Tko nauči, neka neumitnim kazuje.”

Posjetite naše knjižare ◆ KNJIGE

◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR

◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

Livno, Trg Branitelja bb Tel.: 034 201 111

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb Tel.: 030 710 336

Reportaža

ŽUPA SV. ANTE PADOVANSKOGA, SIVŠA

ŽIVOTOM PROTKANA USORA Svakomu tko dođe u Usoru urežu se u pamćenje krasne ravnine, polja i livade koje je Jukić opisao. Jedan mladi bosanski franjevac nedavno je krasni usorski kraj nazvao „bosanskom Toscanom”. Na vrhu sivačkoga brijega ponosno stoji župna crkva svetog Ante Padovanskoga koja dominira čitavom usorskom dolinom. Čini se da je Gospod najviši i najljepši brežuljak ljubomorno sačuvao za sebe 22

svjetlorijeci.ba

U @ fra Antonio Gašić

Nemanja Aranđelović

U sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, između gradova Doboja, Teslića i Tešnja, smještena je današnja općina Usora, svojevrsni federalni poluotok okružen manjim bosanskohercegovačkim entitetom.

Pitoma dolina rijeke Usore nastanjena je od prvih početaka civilizacije. Arheolog Đuro Basler prije 50-tak godina na ovom području otkrio je tragove života iz vremena srednjega i kasnoga paleolitika kada su ovo području naseljavali neandertalci i raniji oblici homo sapiensa.

Nakon što su pokorili ilirsko pleme Dezidijata, Rimljani na ušću Usore u rijeku Bosnu grade svoj castrum, dobro utvrđen vojni logor. Područje Usore u vrijeme srednjega vijeka bilo je ratni plijen za koji su se često nadmetali bosanski i ugarski vladari. Prvi pisani spomen Usore datira iz 1225. godine kada papa Honorije III. piše ugarsko-hrvatskom kralju Andriji II. Tijekom srednjega vijeka status Usore se mijenjao: od župe kao feudalnih posjeda do samostalnoga vojvodstva, kneževstva i banovine koja je obuhvaćala područje tadašnjih gradova: Tešnja, Doboja, Dobora i Srebrenika.

Područje Usore pokorila je osmanska vojska vjerojatno 1520. godine.

Znameniti bosanski franjevac i putopisac Ivan fra Frano Jukić u svom Putovanju po Bosni 1842. prolazeći od Žepča i Tešnja prema Posavini svratio je i u župu Sivšu zapisavši: „Ostavivši Tešanj, do pô sata pregazimo Usoru rijeku, koja se jedva i to samo ljeti gazi; oko ožujak 2020.

23

V

eoma sam se obradovao kada sam prije nekoliko godina mogao konačno u antikvarijatu nabaviti četiri sveska izbora iz djela dominikanca Bartolemea de Las Casasa († 1566.) u izdanju Ferdinand Schöningh.

Annegret Langenhorst govori o ponovnom otkriću Las Casasa u suvremenoj književnosti i teologiji nakon nekoliko stoljeća zaborava i potiskivanja. Las Casas danas fungira kao figura sa sasvim jasnim obrisima: on je prototip borca protiv izrabljivanja i za temeljna ljudska prava, simbol humanosti i zalaganja za dokidanje robovlasničkoga sustava.

Filmska industrija nas je u posljednja dva desetljeća obradovala i s nekoliko filmova koji se baziraju na stvarnim događajima iz vremena orobljavanja crnaca u kolonijalnoj Americi. Jedan od tih filmova je i The Birth of a Nation, povijesna drama, koja govori o pobuni afroameričkoga stanovništva predvođenoga Nateom Turnerom (1800. – 1831.). Već na filmskome prikazu stravično djeluju scene maltretiranja, ugnjetavanja i izrabljivanja afroameričkoga stanovništva.

Koliko je to u stvarnosti onda bilo strašnije možemo samo zamišljati.

Uzdasi bijeloga čovjeka Hvalevrijedne su i inicijative koje žele osvijetliti povijest robovlasništva, zaboravu oteti patnje i stradanja tolikih ljudi u vrijeme kolonijalizma i istaknuti svijetle primjere protivljenja nepravdama kao što je to bio dominikanac Las Casas. Smatram to pozitivnim sučeljavanjem s vlastitom prošlošću.

Postoji međutim i način sučeljavanja s prošlošću koji smatram krajnje izvitoperenim. O tom je davno još progovorio francuski filozof Pascal Bruckner u svojoj knjizi Les anglot de l‘homme blanc (Uzdisaji bijeloga čovjeka) iz 1983. godine. Knjiga predstavlja polemiku odnosa Europe i Trećega svijeta. Brucknerova nakana je kritika lažnoga i opasnoga oblika solidarnosti s Trećim svijetom u 28

svjetlorijeci.ba

Politički (ne)korektno

Leopardovo mladunče @ fra Pavo Filipović euraklyon@gmail.com

U nemogućnosti da izdrži sama sav teret krivnje koju je navalila na sebe i okaje sve svoje predmnijevane grijehe prošlosti, Europa je svu krivnju odlučila prenijeti na svoju kćerku Ameriku.

Sjedinjene Američke Države postale su idealni krivac za sve lijevo-liberalnim krugovima europskih intelektualaca. On to naziva „ideologijom trećosvijetaštva” (franc. le tiers-mondisme). Pobornici te ideologije – „tiers mondistes” – su lijevo-liberalni europski intelektualci predvođeni Jean-Paulom Sartreom. Taj osjećaj nikad okajane i neoprostive krivnje zapada – Europe i Amerike – nitko nije snažnije opisao od Sartrea u njegovu predgovoru knjizi Ibrahima Frantza Fanona The Wretched of the Earth (Prezreni na svijetu). Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća ti su intelektualci krenuli istraživati imperijalističko-kolonijalističku povijest zapada pod premisom grižnje savjesti.

Rezultat njihovih istraživanja je bio sljedeći: cijeli svijet optužuje zapad za zločine imperijalizma i kolonijalizma.

U našoj povijesti postoji „pra-grijeh”, zlodjelo bez premca, iskonska krivnja za ono što smo napravili jadnome Trećem svijetu. Podizanje siromašnih naroda na razinu proletarijata na zapadu davalo je revolucionarno-komunističkom principu očito dodatnu snagu. Bijeda i jad

su postale vrijednosti po sebi, a zgaženi, ugnjetavani čovjek bio je sada simbol iskupljenja. Daleki odjek toga stava nalazimo i u naše vrijeme i prepoznajemo ga u potpuno nekritičkom prihvaćaju milijuna Sirijaca u Njemačkoj te pokušaju primoravanja drugih zemalja članica Europske unije da postupe isto tako.

I u suvremenoj pop-kulturi ima mnoštvo odraza upravo te daleke Sartreove ideologije iz 60-ih prošloga stoljeća.

Posebno dobar primjer za to je pjesma Hello britanske glazbenice Adele iz 2015. godine. U tekstu i spotu punu simboličkih aluzija pjevačica bjelkinja preko telefona na tisuće puta doziva svojega bivšeg ljubavnika crnca između kojih stoje „tolike razlike i milijuni milja” da joj oprosti sve što mu je zla učinila. U spomenutom uvodu u Fanonovo djelo Sartre ide čak tako daleko da se ne usteže izjaviti ni sljedeće: „...ubiti Europljanina znači pogoditi dvije muhe jednim udarcem, naime u isto vrijeme iz svijeta izbaciti tlačitelja i potlačenoga. Ono što ostaje je jedan mrtav čovjek i jedan slobodan čovjek”.

U fokusu

U krugu nasilja @ fra Janko Ćuro

urednik@svjetlorijeci.ba

K

ada je Marko Tulije Ciceron 55. godine prije Krista u svojoj govorničkoj raspravi O govorniku zapisao da je „povijest učiteljica života” vjerojatno je zadovoljno protrljao ruke vjerujući kako je učinio veliku uslugu čovječanstvu upozoravajući ga da pažljivo uči od povijesti kako se ne bi ponavljale iste greške.

Od tada do danas prošlo je nešto više od dvije tisuće godina, a povijest nas je samo naučila kako nas ništa nije naučila pa stalno ne samo da ponavljamo nego i utvrđujemo iste greške, ali koje su svaki put surovije, bolnije i tragičnije.

Naime, nedavno su bosanskohercegovački mediji prenijeli vijest kako će uskoro biti upućeni pozivi za obilježavanje 25. godišnjice genocida

u Srebrenici. Hamdija Fejzić, predsjednik Organizacijskoga odbora za obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, ističe kako su „odlučili da se pozivi pošalju svima onima koji su prijatelji naše države i koji poštuju presude i ne negiraju genocid”. Između ostalih, poziv će biti upućen papi Franji i predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu kao i predsjedniku Turske Recepu Tayyipu Erdoğanu. Mediji saznaju kako pozivi jedino neće biti upućeni Rusiji i Srbiji, odnosno njihovim čelnicima Vladimiru Putinu i Aleksandru Vučiću jer u Organizacijskome odboru smatraju da „nema mjesta za negatore genocida”.

Degutantno je uopće i polemizirati o strašnom zločinu genocida koji je počinjen u Srebrenici nad više od osam

tisuća ljudi kojima je jedina krivnja bila ta što su se drukčije zvali i drukčije prakticirali svoju vjeru. Stoga je razumljiva odluka da svima onima koji negiraju ili prešućuju zločine genocida ne treba uputiti poziv na ovakve skupove tužnoga sjećanja i boli, a koji se ne tiču samo rodbine i sunarodnjaka pobijenih nego ovakva surovost zla rastuži svakoga dobronamjernoga čovjeka u bilo kojemu kraju svijeta. Svaki genocid, pa tako i ovaj u Srebrenici, najprije ubija čovječnost, a tek potom nacionalnost. U tome kontekstu može se s pravom dovesti u pitanje poziv upućen predsjedniku Turske Recepu Erdoğanu koji do dana današnjega negira još strašniji genocid koji su počinili Turci na teritoriju Osmanskoga Carstva od 1915. do 1923. ubivši tada između 1,2 i 1,5 milijuna Armenaca. Usprkos tome što su UN, Europski parlament i Američki senat okarakterizirali ovaj zločin kao genocid, Turska ga i dalje negira i smatra uvredom tvrdeći da su tada samo pojedini zapovjednici „otišli malo predaleko”. Nisu li se ponovile iste izlike i u našem vremenu i na ovim našim prostorima? Nije li se također ponovila ista reakcija međunarodne zajednice tada u Turskoj i nedavno u Srebrenici? U oba ova slučaja točno je znala o čemu se radi, ali je djelovala mlako i gotovo nezainteresirano.

Zato se sa sigurnošću može konstatirati kako uopće nije pitanje hoće li se isti ili strašniji zločin opet ponoviti, nego je samo pitanje komu i kada? Negiranje vlastitoga zločina upiranjem prsta na tuđi širom otvara vrata novim i većim zločinima. Jer, što se tiče gospodina Vučića, povijesne činjenice „su jasne” kada je u pitanju Jasenovac u kojem su „počinjeni strašni zločini i genocid”, dok istovremeno tvrdi kako bi „pitanje genocida u Srebrenici ostavio po strani”, jer mu valjda povijesne činjenice još uvijek nisu jasne. Gospodin Erdoğan smatra kako je genocid u Srebrenici najsramniji čin pred očima

30

svjetlorijeci.ba

O radosti življenja

Slobodna od... @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

„Mama, oprosti mi što sam udario brata. Nisam htio. Molim te daj mi neku kaznu, kao na primjer tjedan dana bez igrica”, veli mi tada petogodišnji sin u suzama, „to mi je lakše nego da moramo razgovarati.”

Č

ak i kad su sinovi bili vrlo mali, nisam ih kažnjavala za pogreške nego sam uvijek željela da mi sami kažu razlog zbog kojega su napravili neku lošu odluku. „Razljutio me. Nije me htio slušati”, obrazložio bi mi mališan. „Ok. Razumijem. Ljutnja je prirodan osjećaj koji sam po sebi nije loš. Ponekad nam je ljutnja korisna jer nam skrene pažnju na nešto što je zaista nepravedno pa onda to imamo prilike promijeniti. Ali nije dobro udariti nekoga iz ljutnje. Što si mogao napraviti umjesto da si ga udario?” upitam ga smireno. „Reći tebi?” odgovori mi pitanjem gledajući me ravno u oči. „Ako misliš da sam ne možeš pronaći način na koji ćeš mu objasniti da te nešto ljuti, onda je najbolje potražiti pomoć odrasle osobe”, nasmijem mu se potvrdno.

Kad sam jednom prilikom podijelila ovaj proces odgajanja djece s drugim roditeljima, nekolicina je oštro prigovorila kako djeca moraju biti kažnjavana jer inače misle da su slobodni raditi što hoće bez da snose posljedice. „Bol i strah od kazne je najbolji motivator dobroga ponašanja”, netko je rekao, na što se razgovor usmjerio na temu današnje 32

svjetlorijeci.ba

mladeži i svijeta koji ide „u propast” jer se ljudi više ne boje Boga i konačne kazne – vječnosti provedene u paklu.

Naravno, ovaj proces odgajanja zvuči puno lakše kad ga prepričavamo, nego kad se nađemo u situaciji u kojoj smo i sami uzbuđeni ili ljuti ili možda čak i uplašeni. Potrebno nam je vremena, živaca i sabranosti da sjednemo s djetetom i u miru mu pomognemo da shvati uzrok svojega ponašanja. Kad smo i sami umorni, pod stresom ili kad nam se recimo žuri na posao, puno je lakše izvikati se, dati „packu” djetetu i zabraniti mu da ide van ili oduzeti mu dragu igračku na nekoliko dana. Ali tada ono možda nauči da je to što je napravio kažnjivo i ne želi to više ponoviti, ali ne shvaća što ga je unutar njega samoga dovelo do toga djela. Bol i strah od kazne možda postanu motivator dobroga ponašanja, ali često se razviju u dublju bol i strah u kojoj onda ostajemo zauvijek zarobljeni. Ta bol i strah tada postaju prepreka koja nam brani da se ikad slobodno predamo Ljubavi i živimo iz nje.

Uz to, dijete „nauči” da su sami osjećaji kao što su ljutnja, bijes, očaj, strah, samoća, izoliranost, neshvaćenost – a iz kojih često napravimo loše odluke – loši

i kažnjavajući. I roditelji i djeca propuste priliku da nauče o razlozima zbog kojih osjećamo te neprijatne osjećaje, a i mogućnosti pronalaženja mirnih i konstruktivnih rješenja za situacije u kojima se ti osjećaji pojave. „Nije bio moj izbor da se bavim prostitucijom”, veli mi žena koja je godinama bila zatočena u trgovini ljudima.

Prvi dečko joj je obećao ljubav koju u obiteljskom domu nikad nije imala. Uz njega se osjećala sigurnom i voljenom.

Bio je nježan i pažljiv. Kad je i saznala da je ovisnik o drogi, nije ga mogla napustiti. Bio joj je sve. I ona je njega neizmjerno voljela. Pitao ju je da mu pomogne da nabavi drogu jer mu je ovisnost zadavala bol, a znao je da ona nema novaca. Ponudio joj je da spava s njegovim prijateljem koji će joj onda za tu uslugu dati paketić za njega. Iz straha da ga ne izgubi, pristala je. Osjećala se odvratno, povrijeđeno, posramljeno i poniženo. Da bi tada ublažila svoju bol, dečko joj je ponudio drogu i na taj način ju uveo u začarani krug iz kojega se dugo nije mogla izvući. Tijekom nekoliko mjeseci, dečko ju je počeo prodavati nekoliko puta na dan, a ona je sve više i više postajala ovisna o njemu i o drogi. Nekoliko puta je bila i uhvaćena i kažnjavana za prostituciju i drogu, ali nitko je nikad nije pitao kako se našla u svojoj teškoj situaciji. Nakon nekoliko godina takvoga života, samu sebe je mrzila i vjerovala da za nju nema nade. Kad bi joj vjernici koji bi ju vidjeli na ulici prišli i rekli da se ostavi grijeha i okrene Bogu jer ju Bog voli, nasmijala bi se skeptično – kako bi ljudi poput nje mogli biti dostojni Božje ljubavi?

U zatvoru je, tijekom programa koji je pohađala iz dosade i mogućnosti olakšanja kazne, čula rečenicu: „Što ti se dogodilo prije nego što si se našla u situaciji koja te je dovela do zatvora?” Nitko je prije nije pitao to pitanje. Počela je razmišljati, čitati materijale o osvješćivanju, osobnom rastu i ozdravljenju od traumatskih događaja iz ranoga djetinjstva i

S

redište enciklopedistike bivše države bio je Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu, poznat po brojnim vrsnim enciklopedijskim edicijama.

Iz posebna razloga ovdje, ipak, podsjećamo na jednosveščano izdanje Školske knjige Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture (1980). Naime nedugo nakon izlaska iz tiska, povučena je iz prodaje.

Sve se to dogodilo zbog jedne tvrdnje o broju stradalnika jasenovačkoga logora, a koja glasi: „Kroz taj logor prošli su deseci tisuća ljudi, od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni.” Ta je rečenica inkriminirana jer se tada službeno govorilo i pisalo o 700.000 ubijenih. Danas znamo da je ta brojka iz političkih razloga uvećana barem deset puta. Javne sumnje u takve službene tvrdnje su sankcionirane. Vidimo to i u slučaju spomenute Enciklopedije. Ona vjerojatno ne bi bila povučena iz prodaje da je u njoj iznesena brojka od oko milijun ubijenih ljudi. Desetak godina kasnije, kao da je odnekud iz svemira aterirao „znanstvenik” Radomir Bulatović, javnosti je servirao nikad do tada viđen tako „precizan” broj od 1.110.929 ubijenih, uglavnom Srba. I dan-danas se politikantski neodgovorno ponavljaju desetostruko uvećani brojevi, pa to čak čini i „veliki patrijarh” Irinej (2019) prema kojemu „oni najobjektivniji istraživači smatraju da je [broj stradalih] prešao milijun”, razumije se Srba.

Ideološki čuvari slike bivšega režima, instalacijom prisilne šutnje u javnosti, svoju su aktivnost gradili na zatomljivanju poratnih zločina istoga režima, promoviranjem uljepšane, u biti lažne, slike o sebi, s jedne, i višestrukim uvećavanjem zlodjela marionetskoga režima NDH, s druge strane. I danas se na utvrđivanju istine o ratu i poraću nailazi na otpore jer je i nakon dubokih promjena ranije oblikovani mentalitet ostao nepromijenjen. Tijekom četiri i pol desetljeća utjecaj komunističke ideologije na oblikovanje mentaliteta 36

svjetlorijeci.ba

Retrospektiva

Napredni, a tako isključivi @ Marko Karamatić

marko.karamatic@gmail.com

Sebe predstavljaju naprednima, demokratima, borcima za ljudska prava, tolerantnima, uključivima, antifašistima, humanistima, antirasistima, antinacionalistima, nositeljima moderne misli... ovdašnjih ljudi, napose privilegiranih u ondašnjem režimu, bio je vrlo velik. On nije nestao urušavanjem 160 km dugoga Berlinskog zida, službeno zvanog „Antifašistički obrambeni zid”, inače u svijetu najglasovitijeg antifašističkog arhitektonskog projekta nakon II. svjetskoga rata. Mentalitet oblikovan i izrastao iz totalitarne ideologije bivšega režima u mnogima i dalje živi. Sebe predstavljaju naprednima, demokratima, borcima za ljudska prava, tolerantnima, uključivima, antifašistima, humanistima, antirasistima, antinacionalistima, nositeljima moderne misli... nasuprot konzervativnima, nazadnima, nacionalistima, klerofašistima... Uvjeravaju nas u takvu sliku o sebi. U stvarnosti se pokazuju suprotno onome što govore.

Oni zapravo uopće ne podnose ljude drukčijega svjetonazora. U duhu lenjinističke ideologije u nositeljima drukčijega svjetonazora vide neprijatelje koje treba zaustaviti u javnosti. Istina, nemaju negdašnje moći, oni su zakašnjeli retrogradni revolucionari, ali zato u njima plamti energija virtualnoga nasilja.

Ovdje ćemo napraviti kratak panoramski pogled na ponašanje tzv. progresivnih u javnosti, onih koji se predstavljaju naprednima, ali istodobno pokazuju netolerantnima i isključivima.

To je vidljivo na nekim primjerima u kojima se promovira isključivost. Posebice je ilustrativan stav gradonačelnice Siska: „Ne može se biti antifašist prema potrebi, ili si antifašist ili si fašist.”

U gradonačelnice nema nijansi: zna se, antifašisti su pravi, ostali su fašisti. Lenjinistička revolucionarna retorika. Kao da smo u 1946. godini. A poznata je činjenica da je praksu te fosilne ideologije, osudio Europski parlament (rujan 2019) i izjednačio je s nacističkom!

Još je drastičniji njezin ideološki drug (Gordan Bičan), bivši saborski zastupnik i kasnije konzultant u SDP-u. U svom komentaru konkretnih javnih političkih osoba, njegov huškački potencijal revolucionarnoga nasilja, makar virtualni, doseže vrh: „Hasanbegović, Stier i Esih te njihova družba dokaz su da partizani na Bleiburgu ni u poslijeratnoj Jugoslaviji nisu obavili posao

u m z i r o k z o Kr i č e j i r m o l t sa Svje

Isusov Put križa i Gospin plač siguran su putokaz i nadahnuće za svakodnevni život

Iskoristite korizmeni popust do 30 % www.svjetlorijeci.ba 033 726 200

Aktualno

Novi zamah velikosrpske politike @ fra Petar Jeleč

D

ogađaji kojima svjedočimo posljednjih godina vezani za destabilizaciju Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a kojima na daljinsko upravljanje rukovodi srbijanska politika iz Beograda, skupa s glavnim motorom velikosrpskoga nacionalizma – Srpskom pravoslavnom Crkvom, zorno pokazuju kako se Srbija uopće nije odmaknula od devedesetih godina, kada je pokrenula ratove od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Kosova, a pokrenula bi ih i sada vrlo rado u Crnoj Gori da ta zemlja nije ušla u NATO savez.

Velikosrpska ideologija, življa nego ikad zadnjih desetljeća, glavni je uzrok nestabilnosti na bivšem jugoslavenskom području, rak-rana koja razara mnoge države u regiji. Ona je uostalom uzrokovala i raspad obiju Jugoslavija.

Nezapamćeni zločini, koje su srpske jedinice činile početkom devedesetih godina gdje god su to mogle, šokirali su čitav svijet i tadašnju međunarodnu javnost, počevši od Vukovara, Škabrnje, Sarajeva, Srebrenice, Prijedora, Bosanske Posavine itd. I sam potječem iz Bosanske Posavine iz župe Foča na čijem su širem području 1992. godine srpske jedinice pobile sve one koji se 38

svjetlorijeci.ba

nisu htjeli povući uključujući i starce i starice koji su mislili da im se ništa neće dogoditi zbog visoke dobi i jer nikome ne predstavljaju opasnost. Nekima od njih njihovi najmiliji još ne znaju gdje su im kosti. Takvih sudbina i tragova velikosrpskoga zločina imate po čitavoj Hrvatskoj, BiH, Kosovu...

Badava što su mnogi od tih zločina i dokumentirani i snimljeni, što su izrečene i presude na najvišim međunarodnim sudovima, Srbija i njezina ispostava u BiH, tzv. Republika Srpska, ne samo da se nisu pokajali zbog tolikih zala, zločina i razaranja koje su nanijeli svojim najbližim susjedima nego je narativ koji vlada u medijima s obje strane granice isti kao i devedesetih godina.

Naime, Srbe se opet proglašava ugroženima, protiv njih se opet navodno urotio čitav svijet, oni nikad nikome nisu učinili ništa nažao nego su se kroz čitavu povijest borili protiv stranih zavojevača i oslobađali čak i druge narode, oslobađajući ih zapravo od njihovih života, domova i zavičaja... „Velika zabrinutost” Zadnjih mjeseci se sva fašistoidnost srpske politike mogla itekako vidjeti

u događajima u Crnoj Gori i u narativu koji se koristi u srpskim medijima, u kojima se Crnogorcima uopće ne priznaje njihova nacionalnost, kao što se rasistički već desetljećima odnose i prema Albancima koje smatraju nižom „rasom”. Bošnjacima se isto tako niječe njihova nacionalna svijest pa ih se naziva samo muslimanima kao što to uporno radi Milorad Dodik.

Svu tu politiku koju u Srbiji utjelovljuje lažni mirotvorac Aleksandar Vučić, a u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik svesrdno potpomaže SPC na čelu s vladikom Irinejom i njegovim suradnicima od najnižega do najvišega klera. Onima koji se k’o biva stalno nešto iščuđavaju srpskim patrijarsima, vladikama i sveštenicima preporučujem da pročitaju odličnu knjigu Milorada Tomanića Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj pa će im neke stvari biti puno jasnije i tome iščuđavanju će doći kraj. Međunarodna zajednica utrošila je milijune dolara u beskorisno gubljenje vremena i dovođenje čelnika Pravoslavne Crkve i nižega klera na tzv. mirovne radionice u kojima bi se svaki od naroda trebao susresti sa zločinima

Ali hrvatski narod je neravnopravan posebno unutar samoga sebe jer je jedna politička stranka potpuno uništila opoziciju i sasvim zanemarila interese većine svoga naroda, povezujući se s velikosrpskom politikom koja je uništila budućnost hrvatskoga naroda u BiH

Pogled iskosa

Između prava i slobode @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

Uporno nas zabavljaju živahnim sadržajem imovinskih kartica državnih dužnosnika u kojima kuće i stanovi nestaju i pojavljuju se, smanjuju i udvostručuju. Poželi tako i običan čovjek i građanin nabaviti kuću u Zagrebu od cca. 150 metara četvornih za, u kartici navedenih, 200 tisuća kuna.

K

oliko?? Ups, ispala jedna nula pri upisu! Nebitno… Zasićeni negativnim, oglušili smo tako na nestanke, šake i oružje, koje presuđuje, grabi živote. Uglavnom žena – majki, studentica, učenica, umirovljenica. U samo osam godina 101 ženu je ubio muž ili bliska osoba! A malobrojne sigurne kuće dupkom su pune… Negdje između, smjestila se priča o dva mlada čovjeka, Ivo Šegota i Mladen Kožić, koji pokušavaju postati udomitelji djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Centar za socijalnu skrb je započeti postupak prekinuo i zaključio kako „ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka izdavanja dozvole udomiteljima, jer žive u životnom partnerstvu (zajednica života dviju osoba istoga spola sklopljena pred mjerodavnim tijelom), a životni partneri u Zakonu o udomiteljstvu nisu izrijekom navedeni kao mogući udomitelji (navedeni su samci, bračni i izvanbračni partneri)”.

40

svjetlorijeci.ba

Upravni sud u prosincu 2019. godine presudom poništava ranija rješenja i predmet vraća na ponovni postupak.

Centar za socijalnu skrb odlučuje jednako kao i prvi put (na što ima pravo jer je sud predmet samo vratio na ponovni postupak, a nije sam i odlučio o meritumu, npr. da zahtjev tužitelja treba biti prihvaćen). Par najavljuje žalbu mjerodavnom ministarstvu i nada se drukčijoj odluci…

Posvojenje i udomiteljstvo Za početak, treba razlikovati posvojenje, kojim se stvara trajni odnos roditelja i djeteta, a kojim posvojitelji stječu pravo na roditeljsku skrb od udomiteljstva kojim se djetetu osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji, ali udomitelji udomljenjem ne stječu pravo na roditeljsku skrb, udomiteljstvo je privremeno i dijete može biti vraćeno u vlastitu obitelj ili dodijeljeno drugoj udomiteljskoj obitelji.

Važeći Obiteljski zakon navodi: „Ovim se Zakonom uređuje brak, odnosi roditelja i djece, posvojenje, skrbništvo, učinci izvanbračne zajednice žene i muškarca…”, dakle nije predviđena mogućnost da osobe u životnom partnerstvu mogu posvojiti djecu.

Dok u Zakonu o udomiteljstvu, stav je Upravnoga suda, zakonodavac prilikom propisivanja zakonskih uvjeta nigdje nije propisao određenu spolnu orijentaciju udomitelja.

I tu kreće rasprava. Poziva se na ugroženu slobodu i prava istospolnih parova, pa djece na normalan život…

Traže argumenti i tamo gdje ih nema, pa se izvlače iz konteksta i riječi samoga pape Franje kako bi se „katolici trebali ispričati homoseksualnim osobama za verbalne i fizičke napade, čak i tražiti oprost od njih”. Zaboravivši napomenuti da je dodao... „ne samo od njih već i od siromašnih, zlostavljanih žena i djece, ispričati zbog blagoslivljanja oružja..., jer smo svi grešnici”. Katolička Crkva razlikuje pojavu od osobe. Osuđuje grijeh, a spašava grešnika. „Takve osobe se mogu osuditi, ali ne zbog ideoloških razloga, već zbog nekih svojih političkih ponašanja, nekih manifestacija koje vrijeđaju druge.” Crkva ne priznaje nikakva javna priznanja saveza između osoba istoga spola.

A onda se argumentira, brojčano, navodeći kako se u Hrvatskoj trenutačno o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi brine oko 1500 udomitelja. Istovremeno godišnje se ne posvoji niti 100 djece iako ih oko 450 ima uvjete za posvojenje, a na posvojenje čeka tri puta toliko posvojitelja od kojih je većina na listi za posvojenje dulje od tri godine...

A sloboda djeteta?

Jasno je da je sustav inertan, neučinkovit i da se gube prilike za normalan život te djece… Što je uopće u ovoj priči normalan obiteljski život? Država ima pravo da udomitelji traže slobodu za...

Tragom narodne baštine Knjiga Tragom narodne baštine, autorice Ane Paić analizira, čuva i prenosi narodnu baštinu naših predaka. One iskusne podsjeća na njihovu tradiciju, a istovremeno upoznaje mladež s dragocjenim uspomenama na narodne običaje i neprocjenjivo blago naše povijesti.

Zbirka donosi uspomenu na crkveno-pučke običaje, narodne priče, govorničke oblike, materijalnu baštinu, nedaće s kojima se puk ovih prostora suočavao tijekom povijesti, ali je unatoč svemu uspio sačuvati svoju vjeru i kulturu.

Svoj primjerak knjige po cijeni od 20 KM + poštarina poručite pozivom na broj telefona +387 33 726 200; e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu.

Razgovor

SLOBODA JE USMJERENA DOBRU 42

svjetlorijeci.ba

Josip Ninković

Tanja (Popec) Maleš

Sloboda ima samo jednu granicu, to je sloboda druge osobe i njezino dobro. U zemaljskoj ljudskoj kategoriji, dakle, ne postoji apsolutna sloboda. Ondje gdje moja sloboda ugrožava drugoga valja postaviti granicu. Zbog toga sloboda i odgovornost idu zajedno. Po svojoj naravi sloboda je usmjerena dobru i istini @ Nikolina Marčić

nikolina@svjetlorijeci.ba

Tanja (Popec) Maleš rođena je 20. ožujka 1978. godine u Rijeci. Završila je studij teologije na KBF-u u Zagrebu. Ondje je i magistrirala iz područja dogmatske teologije 2007. godine na temu „Kršćanski korijeni Ujedinjene Europe.

Teološko-antropološki govor o europskom identitetu i kršćanskoj ponudi za budućnost Starog kontinenta”. Tijekom studija radila je kao vanjska suradnica na Hrvatskom katoličkom radiju, a od 2003. godine ondje je zaposlena kao urednica vjerskoga programa. Vanjska je suradnica televizije Laudato, časopisa Veritas – glasnik sv. Antuna Padovanskog i Zaklade Čujem, vjerujem, vidim. Surađuje i s katoličkim medijima u BiH. Dobitnica je Priznanja za medijsko promicanje djelovanja Katoličke Crkve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji (2012.) i Godišnje nagrade HDKN (2015.). Priređivačica je knjige Poznati govore o Bogu i vjeri (Verbum, 2009.) i autorica knjige Milosrđe na kotačima (Veritas, 2016). Autorica je dokumentarnih filmova Majka koja s Neba

silazi (2017.) i Nikolinom Bosnom (2018.). Napisala je brojne kolumne za mrežni portal laudato.hr i više stručnih članaka. Voditeljica je brojnih događanja u zemlji i inozemstvu. Članica je Hrvatskoga društva katoličkih novinara.

Poštovana gospođo Maleš, što Katolička Crkva podrazumijeva pod pojmom „sloboda”?

Sveto pismo kaže: „Za slobodu nas Krist oslobodi” (Gal 5,1). Iz toga izvire temeljna sloboda svakoga kršćanina – sloboda od smrti koja je posljedica grijeha.

Isusova žrtva na križu bila je otkupnina za grijeh i njegove posljedice. S Isusom smo vraćeni u dostojanstvo djece Božje.

U vremenu relativizacije grijeha pomalo iščezava i razmišljanje o njegovim posljedicama. Zato nam s obzorja i nestaje pogled na temeljnu slobodu koju nam je Krist dao. Slobodi se danas daje široki spektar značenja, osobito u moralnom smislu. No, korijen slobode vezan je uz Isusa, našega Spasitelja i Otkupitelja.

Vratimo li se u početak stvaranja čovjeka, tada možemo primijetiti da je sloboda i dar Božji. Bog nas je stvorio da se slobodno opredijelimo za njega.

To opredjeljenje proizlazi iz dara razuma kako nas podsjeća sv. Irenej Lionski: „Čovjek je obdaren razumom i u tome sličan Bogu, stvoren slobodan i gospodar svojih čina.” I to je jedina Božja nemoć – čovjekova sloboda. Tako je često na svojim seminarima govorio fra Zvjezdan Linić: „Bog je nemoćan pred ljudskom slobodom.” On nas nije zarobio kao svoje sluge, nego kaže: „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju” (Sir 15,15-16).

Sloboda uključuje izbor U suvremenom svijetu se nerijetko potencira sloboda bez odgovornosti.

Kamo nas vodi takva sloboda?

Sloboda ima samo jednu granicu, to je sloboda druge osobe i njezino dobro. U zemaljskoj ljudskoj kategoriji, dakle, ne postoji apsolutna sloboda. Ondje gdje moja sloboda ugrožava drugoga valja postaviti granicu. Zbog toga sloboda i odgovornost idu zajedno. Po svojoj naravi sloboda je usmjerena dobru i istini.

Katekizam Katoličke Crkve (1731) daje nam jednostavnu pomoć kako ispravno shvatiti slobodu: „Sloboda je u čovjeku moć rasta i sazrijevanja u istini i dobru.”

Norme slobodi daje Bog, zbog njega su i nepromjenjive, i njihova je nakana sačuvati dostojanstvo svake osobe. Ono što je ljudsko, podložno je promjenama, a samo u Bogu ostaje vječna Istina i istinska sloboda.

Sloboda nužno uključuje izbor – između dobra i zla. Bilo je tako već s prvim ljudima. Njihov slobodan izbor biti kao Bog urodio je posljedicama, jedan grijeh rodio je drugi, treći, itd. I to je bila prva zloupotreba slobode. A svi ostali grijesi su lančana reakcija. Živimo u kulturi jeftine slobode bez posljedica.

Mnogo su glasniji pozivi na slobodu izbora, govora, djelovanja, a sve tiši je govor o posljedicama svojih izbora. Glasnije je pravo od odgovornosti.

Usudila bih se reći da je odgovornost odlika ljudske zrelosti. A zreli ljudi ne daju se lako zavesti, manipulirati, znaju racionalno razlučiti, odgovorno birati, konstruktivno usmjeravati. Oni su poželjni graditelji društva, osobito ako govorimo o kršćanskom usmjerenju društvenoga zakona. Slobodni ljudi bez odgovornosti dugoročno su destruktivni i vrijednosno površni, usmjereni na sebe i bez vrijednosnih ideala.

Iz suvremenoga govora o slobodi bez odgovornosti isključeni su pojmovi poput odricanja, trpljenja, žrtve u ime viših vrijednosti. A kad toga nema, što će nas izgrađivati i biti pokretač zalaganja za više dobra, bolje sutra? Sloboda bez odgovornosti nema cilja niti usmjerenja, nema orijentira i postaje sloboda ništavila. A to konačno vodi prema ožujak 2020.

43

Uz blagdan svetoga Josipa

Uzor obiteljskoga života @ Nikolina Marčić nikolina@svjetlorijeci.ba

Z

aštitnika cijele Crkve i svake obitelji – svetoga Josipa, čiji blagdan obilježavamo 19. ožujka, Evanđelja opisuju u samo dvije riječi: pravedan i vjeran. Ovaj je svetac među vjernicima omiljen i zbog svoje uloge hranitelja i čuvara Isusa i Marije, ali je i zaštitnik očeva, muževa, zanatlija i radnika, te se slavi i 1. svibnja kao Josip Radnik. Osim toga, Hrvatski sabor ga je 1987. godine proglasio zaštitnikom susjedne Republike Hrvatske.

Crkva ga smješta u teološku kategoriju koja ga stavlja na vrh ili u središte svih svetaca što se naziva latinizmom „protodulia” čime se ističe da je sveti Josip prvi kojega treba štovati među svecima zbog uloge koju mu je Bog dao – pozvao ga je da bude Marijin zaručnik i Isusov zemaljski otac.

U današnjem svijetu u kojemu se vrijednosti često miješaju, a prioriteti zamjenjuju mjesta, obitelj, pa samim time i očinstvo, našli su se u krizi. U litanijama svetome Josipu zapisana je rečenica: „Sveti Josipe, ukrasu obiteljskoga života, moli za nas”, kojom se osjećamo pozvanima svetomu Josipu dati istaknutu i važnu ulogu u našim obiteljima. Zašto? Zato što tada ona neće izgubiti onu iskonsku vrijednost koju je Bog zamislio za obitelj. Zato što će naša obitelj tada postati ljepša, plemenitija, bogata ljubavlju, čišća ili jednostavno – postat će svetija. Ovo bi mogao biti dovoljan razlog za osvijestiti potrebu molitve sv. Josipu za

našu obitelj, ali nije jedini. Razloga zbog kojih je ovaj svetac sjajan obiteljski uzor, napose očevima, je puno i svaki od njih naš život može učiniti plodonosnijim.

Josipove vrline svijetli su primjer i putokaz prema takvom životu i možda ga baš ovoga mjeseca možemo početi moliti za zagovor preko kojega će nas Bog blagosloviti vrlinom šutnje, molitve, hrabrosti, odgovorne i nesebične ljubavi prema našoj obitelji i bližnjima.

Sveti je Josip poznat po tišini i skrovitosti do te mjere da u Bibliji nije moguće pronaći rečenicu koju je izrekao ovaj svetac, a ipak je rekao toliko toga. Svojom šutnjom Josip nam želi ukazati na važnost i potrebu molitve jer da bismo istinski osjetili Božju prisutnost trebamo se udaljiti od izvanjske, ali i unutarnje buke kako bismo u svoje srce mogli primiti Božju riječ. Osim toga, Josipova nas šutnja uči autentičnosti za koju nije potrebno puno govoriti, nego djelovati – potrebno je svoju vjeru živjeti djelima.

Šutnja je odlika čovjeka koji je srcem i pameću bogat, a čovjek plemenit, čestit, razuman i uravnotežen zna i može šutjeti i Bog baš takvoga čovjeka – sv. Josipa, postavlja ocem Svete obitelji.

Josip je bio čovjek molitve čiji je unutarnji život čvrsto bio povezan s Kristom s kojim se svakodnevno sjedinjavao živeći čistim životom, žrtvujući se i radeći predano. Jednom riječju, život mu je bio ispunjen radom i molitvom pa ne čudi činjenica kako je upravo njemu dana velika uloga u povijesti spasenja. Štoviše, Josip je Isusa učio molitvi, pa koliko tek onda može nas poučiti na tom putu?

Sveti Josip na svom životnom putu suočio se s mnogim izazovima, ali je pritom uvijek ostao čvrst u vjeri s velikim pouzdanjem u Božje vodstvo. Hrabro se uputio na put neizvjesnosti sa svojom trudnom zaručnicom Marijom, naišao na odbacivanje i na kraju su se našli u maloj štalici gdje su dočekali rođenje Spasitelja svijeta. Hrabrost je još jedna vrlina koju možemo naučiti od svetoga Josipa, ali jednako tako Josip je imao srce koje blago i nježno ljubi u čemu se odlikuje i njegova vrlina muževnosti pa zasigurno nećemo pogriješiti kada kažemo da je bio muškarac po Božjem naumu.

Osim što Josipa krase vrline pravednosti, marljivosti i skromnosti, iznad svega se cijeni njegova krepost ljubavi i to očinske ljubavi prema Isusu, odane ljubavi prema Mariji i poslušne ljubavi prema Bogu dajući primjer svima nama danas kako gajiti ljubav prema Bogu, obitelji i Katoličkoj Crkvi. Ne smijemo zanemariti činjenicu kako je Europa nekoć bila kršćanska, a iz godine u godinu to je sve manje. Ista je sv. Josipa častila kao uzorna i predana oca i hranitelja obitelji, dok se danas povodi novim rodnim ideologijama pa tako oca i majku naziva „roditelj br. 1 i roditelj br. 2”. I zato sada, dok još uvijek nije sve izgubljeno, molimo sv. Josipa da nas zagovara na putu povratka Europe svojim kršćanskim korijenima i iskonskim obiteljskim vrijednostima. ? ožujak 2020.

47

Pogled u dušu

Sloboda i nada @ prof. dr. Snježana Šušnjara

Samo u slobodi svakoga ljudskog bića, u njegovoj ljubavi prema bližnjemu možemo očekivati dobre plodove. Ako dopustimo da trendovi ovladavaju duhom mladih ljudi i udalje ih od korijena usađenih u obiteljskom okružju, izgubit će se.

P

otrebno je mladima dati popudbinu dobrih primjera i odgojnih mjera koje će ih očuvati kasnije u životu i neće ih lako poljuljati u izazovima koji ih očekuju. Ustrajni ljudi uspijevaju u životu jer su kao djeca naučili cijeniti ono što imaju. Kad su duše i srca mladih otvoreni, a njihova volja snažna, ništa ih neće zaustaviti. Kako John Gray potvđuje: „Oni će u svijetu oblikovati nov način uzajamnog djelovanja.” Mladi koji su odgajani tako da imaju snažnu vjeru i jaku volju neće se dati lako pokoriti nekom nasilniku u školi ili društvu niti će sami htjeti dominirati drugima ili nasjedati na preporuke influencera, youtubera i inih samozvanih stručnjaka, koji samim svojim izgledom pokazuju suprotnu stranu stvarnosti. Kod njih prevladava svjetovno praznoglasje i proturječje nekog nazovi spoznanja...

(Tim 6,20).

Osnova pozitivnoga odgoja jest sloboda, sloboda ljudi da razviju svoje unutarnje potencijale, da dobiju snagu ići naprijed bez poricanja onoga što oni jesu, što su ponijeli iz obitelji, vrednota koje su im usađene i s kojima su sasvim dobro živjeli dok im netko izvana nije rekao da su takva razmišljanja i takve 48

svjetlorijeci.ba

vrijednosti davno „prestali biti moderni” ili „in”. Kada osoba nema jasnu predodžbu o svojoj vrijednosti, o osjećaju svojega ja, lako potpada pod utjecaj drugih i postaje predmetom manipulacije, osobito danas kada je sve lako dostupno. Stoga je na roditeljima pomoći djeci da izgrade snažnu volju i osjećaj vlastite vrijednosti. Metoda pozitivnoga odgoja podrazumijeva stvaranje situacije u kojoj će se djecu navesti na suradnju, na kritičko promišljanje, a ne na slijepu poslušnost. Također, pretjerano ugađanje i popuštanje neće uroditi dobrim plodovima. „Djeci su potrebne granice da bi se na njima iskušala”, ističe Gray. Ako ljubav i nada postanu žrtve iskustva zadovoljstva, ako se svedu na puko samougađanje, dolazi do pojave koristoljublja, samoživosti i sebičnosti ljudskih bića. Tada ona nisu sposobna za zajedništvo i ljubav prema bližnjemu.

Ostaje samo želja za dobrim životom bez „mogućnosti da svoju želju organiziramo u strukturu smisla”, riječi su Andrew Delbanca, autora knjige The real American dream. Ono što je potrebno za zdrav i koristan život jest komunikacija s drugima kroz suživot. Ugoda je isprazna bez međuljudskih stremljenja.

„Ljubav koja nam treba uvijek nam je dostupna, ali mi je ne vidimo”, zaključuje Gray.

Miroslav Wolf u svojoj knjizi Javna vjera smatra da se „zajedničko poslanje svih vjera sastoji i u tome da, u suvremenoj kulturi, postane uvjerljivom ideja da će se ljudska bića razvijati samo onda kada ljubav prema ugodi, koja je glavno pogonsko sredstvo u našoj kulturi, ustupi mjesto ugodi ljubavi”. On smatra da se različite religije neće složiti oko načina kako postići ovaj prijelaz od ljubavi prema ugodi do ugode ljubavi i otkrivanja značaja istinski ugodne ljubavi. Angažirana vjera je vjera koja mijenja svijet, koja potiče ljudski razvoj i službi općem dobru. Kako Wolf ističe, mi danas „živimo u doba velikih sukoba i tričavih nada...” u kojemu „nije najvažniji izvor zadovoljstva već iskustvo zadovoljstva – moje zadovoljstvo.”

Također dodaje da „tričave nade rađaju samouništavajuća, melankolična iskustva.” Ovo pojašnjava činjenicom da je ljudsko zadovoljstvo istinsko i ugodno samo ako ima smisao ponad sebe.

Današnji mladi više nego ikad trebaju zajedništvo obitelji, kulturu, tradiciju, sve ono što se u modernim medijima nastoji omalovažiti. Ljudi su bića zajednice i trebali bi nastojati raditi za dobrobit zajednice. Tada se osjećaju ispunjeniji i duhovno osnaženi jer rade za druge, a ne samo za sebe. Trend milenijalaca ili z generacije, kako današnje mlade generacije imenuju mediji pa i oni sami sebe, jest sve dobiti na lak i brz način, bez puno zamaranja i traganja za činjenicama i nametati neke umjetne tvorevine i ponašanja kao odlike cijele generacije. Jedna glazbenica z generacije priznaje: „Mrzim se smijati jer se tada osjećam slabo i nemoćno.” Zato se predaje melankoliji, depresiji i suicidalnim mislima, pišući tekstove o izgubljenosti z generacije. Tako se nameće kao idol mladima ističući svoju ekscentričnost kao nešto poželjno. Srećom, postoje

S

loboda činjenja ili nečinjenja po vlastitoj volji u okruženju bez ikakve prisile samo je na prvi pogled ideal odrasle osobe. Zapravo, češće je sloboda svakodnevna stvarnost, koja možda samo nije dovoljno osviještena.

No, kao i do zdravlja, put do slobode nije uvijek jednostavan već zahtijeva borbu redom, radom i disciplinom.

Djeca gotovo da nemaju problem kao odrasli s osjećajima ograničavanja, vezanosti, nametanja pravila za koja se očekuje bespogovorno slijeđenje. Ne žale se na osjećaj zarobljenosti i potrebe za oslobođenjem sve dok se bez ograda, s potpunim povjerenjem u roditelje i svijet oko sebe ustaju i liježu. Malena večernja i jutarnja molitva čine sva potrebna čuda. Djeca ne protestiraju, ne dogovaraju štrajkove, ne organiziraju ratove. Tako je sve dok nakon života u bezbrižnom raju, upravo dar slobode izbora dovede do spoznaja o dobru i zlu, i osjećaja koji ponekad odrede cijeli budući život.

Sloboda izbora Naime, sloboda izbora znači i mogućnost pokušavati nešto novo, drukčije, a što ne mora nužno biti lako, lijepo i dobro kao u djetinjstvu. Kada je takva neka slobodna aktivnost protumačena neuspješnom, na primjer, ako dovede do osjećaja tjelesne ili psihičke neudobnosti, osoba može razviti osjećaj krivnje i pogrešnosti samoga sebe.

Najteže je kada se ciljevi postave tako da nužno ne vode ka lakom i brzom uspjehu. Naravno da tada moraju izazivati osjećaj pogrešnosti, pa i grešnosti, ponekad do gubitka vjere u sebe, svijet i smisao života. Osoba može biti depresivna pa i stidjeti se same sebe pa ma koliko objektivno bila lijepa, dobra i uspješna.

Sjetim se prekrasne djevojke, uspješne znanstvenice, koja je patila od eritrofobije, straha od crvenjenja u javnosti.

A to joj se redovito događalo. Zbog toga 50

svjetlorijeci.ba

Skupljajući zalaske sunca

Voli, radi, moli @ Elvira Koić

Trebalo je vrijeme dok si je dopustila živjeti slobodnije, bez velikih zabrana, kao što su glasniji smijeh, kasniji izlazak, čaša vina, ne dati majci ključ od stana i naučiti je da najavi svoje dolaske nije izlazila, izbjegavala je druženja, okupljanja, puno toga što raduje mlade.

Istovremeno je žudjela za tim. Osjećala se neslobodnom jer se osjećala krivom i pogrešnom jer nije mogla ispuniti sve ciljeve svoje prestroge majke zarobljene

u nekom prošlom vremenu. Znakovito je bilo njezino crvenilo u obliku plavo-ljubičastih pruga po vratu, poput otisaka prstiju koji je guše. Trebalo je vrijeme dok si je dopustila živjeti slobodnije, bez velikih zabrana, kao što su glasniji smijeh, kasniji izlazak, čaša vina, ne dati majci ključ od stana i naučiti je da najavi svoje dolaske. Najteže je bilo postići da vidi sebe takvu kakva je doista i dopusti si to i biti, prelijepa, mlada i vesela.

Samo ljubav Kako bi postigla taj dobar osjećaj, trebala je prije svega potražiti i pronaći svoj životni smisao i cilj, svoj, a ne nečiji tuđi, ne majčin, sestrin ili zaručnikov. Morala je promijeniti posao kako bi se odmaknula od šefice koja je gušila svojim osobnim problemima. Morala je svakodnevno vježbati kako bi stekla i fizički osjećaj i sigurnost u svoje zdravlje i tijelo. Najviše od svega pomogla je jednostavna, svakodnevna molitva i meditacija za oproštenje i oslobođenje. Sve je trajalo do dana kada je oprostila sama sebi što je takva kakva je i povjerovala

Putopis: Seoul, Južna Koreja

Grad budućnosti @ Dalibor Ballian ballian.dalibor

Seoul na korejskom jeziku znači „Glavni grad”, a pored toga što je glavni grad, to je i najveća metropola Južne Koreje. Inače, tijekom povijesti grad je bio poznat i kao „Zlatni dvorac / grad” ili „Metalni dvorac / grad”, što vuče iz kineskoga jezika. U 2015. godini, broj stanovnika dosegnuo je gotovo 10 milijuna, iako podaci za 2012. godinu već ukazuju na 10,44 milijuna.

G

ustoća naseljenosti gotovo je dvostruko veća od New Yorka i osam puta veća od Rima. Također, Seoul je jedno vrijeme bio četvrto najveće svjetsko gradsko gospodarstvo s BDP-om od 635 milijardi USD, odmah iza Tokija, New Yorka i Los Angelesa. Grad je također ocijenjen kao najprihvatljiviji grad Azije s drugom najvišom kvalitetom života u svijetu, a troškovi života u Seoulu svrstali su grad na 6. mjesto u svijetu. Svemu tome doprinijele su jake visokotehnološke tvrtke kao što je Samsung, LG, Hyundai, Kia i sl.

Seoul se nalazi na sjeverozapadu Južne Koreje, a prostire se na oko 600 52

svjetlorijeci.ba

km2, s promjerom od oko 15 km. Grad je grubo razdijeljen u sjevernu i južnu polovicu rijekom Han koja je igrala važnu ulogu i u korejskoj povijesti. Tri korejska kraljevstva nastojala su preuzeti kontrolu nad ovom zemljom, u kojoj se rijeka koristila kao trgovački put do Kine. Danas se rijeka više ne koristi aktivno za plovidbu jer je njezino ušće na granici dviju Koreja. Povijesno gledano, grad je za vrijeme dinastije Joseon bio omeđen zidom tvrđave Seoul koji se protezao između četiri glavna brijega u središnjem Seoulu: Namsan, Naksan, Bukhansan i Inwangsan. Oko grada nalazimo osam planina, kao i ravnicu oko rijeke Han.

Zbog zemljopisa i politike gospodarskoga razvoja Seoul je policentrični grad, sa starom prijestolnicom dinastije Joseon u središtu koje je povijesno i političko središte grada. Za razliku od toga dijela grada, gradskim financijskim centrom smatra se Yeouido, dok je gospodarski centar grada Gangnam District.

Seoul ima vlažnu suptropsku klimu koja je pod utjecajem monsuna. Budući da je smješten u krajnjoj istočnoj Aziji, klima se može opisati kao vlažna kontinentalna s velikim razlikama u oborinama tijekom cijele godine i toplim do vrućim ljetima. Predgrađa Seoula uglavnom su hladnija od središta zbog utjecaja urbanih otoka. Ljeta su općenito vruća i vlažna, a sezona monsuna traje od lipnja do rujna. Najtopliji je mjesec kolovoz.

Zime su obično hladne, dok najniže temperature idu i do – 20 °C. Zagađenje zraka glavno je pitanje u Seoulu jer prema Svjetskoj bazi podataka za zagađenost zraka u urbanom okolišu Svjetske zdravstvene organizacije godišnja prosječna koncentracija štetnih čestica je 2,4 puta viša nego što je

Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta

Epohalni govor @ Mile Babić

L

ani, tri dana uoči obilježavanja Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve Holokausta (27. siječnja), osvanuo je golemi spomen-natpis obješen o desni zvonik zagrebačke katedrale. Na dugačkom platnu stajao je navod iz starozavjetne Knjige proroka Izaije na hrvatskome, a paralelno s njim i na hebrejskome: „Podići ću im u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime, ... dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno” (56,5). Toga 24. siječnja 2019. kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, pred katedralom je održao govor na molitveno-komemorativnom susretu s predstavnicima židovske zajednice. Njegov je govor, po mom sudu, epohalan.

Nakon svih strahota Drugoga svjetskog rata i nakon Holokausta kao povijesnoga maksimuma u stradanju Židova i neviđena trijumfa zla u dotadašnjem svijetu, trojica su papa – Ivan Pavao II, Benedikt XVI. i Franjo – pohodila Auschwitz i iskazala sućut sa žrtvama židovskoga naroda. Međutim, u Crkvi među hrvatskim narodom, na nacionalnoj razini, poslije nadbiskupa Alojzija Stepinca nije bilo sličnih signala, sve do prošle godine. I upravo zbog toga smatram da je govor kardinala Bozanića epohalan. Naravno, njegov je govor epohalan ne samo zato što je prvi jasan glas sa zagrebačke nadbiskupske katedre od kraja Drugoga svjetskog rata do danas, nego i zato što sadržajno u potpunosti odgovara stvarnosti kojom je potaknut i o kojoj govori iskreno i uvjerljivo, hrabro i nedvosmisleno.

54

svjetlorijeci.ba

Neizreciva mjera patnje Povijesni je paradoks – s katastrofalnim posljedicama – da smo mi, kršćani, koji vjerujemo u Židova Isusa Krista, progonili i ubijali Židove od kraja 4. stoljeća (otkako je kršćanstvo postalo državna religija) pa praktički sve do jučer, tj. do nacističkih i fašističkih koncentracijskih logora, a kod nas do Jasenovca i svih ostalih gubilišta. Holokaust je posljednja i najjezivija etapa tih progona i to je sramota koja će nas pratiti dok postojimo na ovome svijetu. U govoru kardinala Bozanića ključna je pak prva točka (od njih ukupno pet), u kojoj je spomenuo stradanje šest milijuna Židova, „pri čemu mi trebamo dati posebnu

Neposredno prije tih riječi, opet jasno da ne može jasnije, nadbiskup je označio uzrok koji je doveo do najstrašnijih zala: „Ideologija rasizma, usmjerena protiv Boga i čovjeka, nastala je na neistini o čovjeku i o židovskom narodu, širila se mržnjom, do neizrecive mjere patnje, koju ni riječi ni slike ne mogu izraziti”. Ovim je riječima kardinal Bozanić ukazao na zlo na svjetskoj povijesnoj razini i istodobno na našoj nacionalnoj, dakle, ukazao je na univerzalnost zla i na njegove partikularne rukavce. Time se uzdignuo do sama vrha kršćanske vjerodostojnosti i osigurao si trajno mjesto među najvećim sinovima Katoličke Crkve. Na sreću, u Crkvi nikad nije manjkalo snažnih i odvažnih duhova koji su se, odani svojoj vjeri, borili i bez obzira na visoku cijenu zauzimali se za evanđeoske principe, čime su se dokazali kao autentični Božji suradnici. Jedan je među njima, to ovdje treba odlučno reći, i sadašnji zagrebački nadbiskup.

Na ovome mjestu, i ne samo usput, valja podsjetiti da se posljednjih sedamdeset godina ustrajno širi i podržava laž o krivnji Katoličke Crkve za strahote Jasenovca i drugih stratišta koja su

Ideologija rasizma, usmjerena protiv Boga i čovjeka, nastala je na neistini o čovjeku i o židovskom narodu, širila se mržnjom, do neizrecive mjere patnje, koju ni riječi ni slike ne mogu izraziti pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi”. Nadbiskup se, dakle, nije zaustavio na općepoznatoj činjenici o stradanju europskih Židova, nego je težište stavio na patnju i stradanje pripadnika židovske zajednice, kao i same te zajednice u cjelini, u našim krajevima.

postojala za vladavine ustaškoga režima. I zato treba jedanput za svagda kazati: krivnju za sva zla koja se podvode pod pojam „Jasenovac” snosi isključivo kvislinška Nezavisna Država Hrvatska i njezin režim, a ne Katolička Crkva.

Tezu o krivnji Katoličke Crkve plasirala je komunistička propaganda, a zatim ju je prihvatila i do dana današnjega nju održava, razrađuje i širi velikosrpska

Književnost bosanskih franjevaca

Babuša fra Tome Babića @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

U starijem spisateljstvu bosanskih franjevaca znatno su slabije zastupljena djela u stihovima od onih u prozi iako stihovanih dijelova odnosno pojedinih pjesama susrećemo već kod fra Matije Divkovića (u malom Nauku iz 1616), a pogotovo kod fra Stipana Margitića (u Ispovijedi krstjanskoj odnosno u Stipanuši iz 1701. godine).

Z

ato je vrlo važno posebno upozoriti na djelo fra Tome Babića Cvit razlika mirisa duhovnoga, koje je prvi put objavljeno u Mlecima 1726. godine i koje je u narodu bilo poznato pod imenom Babuša. Objavljivano je više puta (četiri puta u Mlecima, jedanput u Dubrovniku i dvaput u Zadru) i uz Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kašića Miošića bilo najpopularnije djelo u 18. stoljeću na području Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To djelo, pisano dosljednom ikavskom škokavštinom, dvodijelno je koncipirano. Prvi dio sadrži „nauk krstjanski”, a drugi „pisme duhovne i bogoljubne” pod naslovom Verši ili pisme duhovne. Osobito je popularan bio taj drugi, stihovani dio pa je već 1736. i posebno objavljen pod nazivom Pisme duhovne. Neke su od tih pjesama ušle i u pučke molitvenike te vrlo dugo bile u upotrebi na područjima Bosne, Hercegovine i Dalmacije.

Autor Cvita fra Toma Babić rođen je oko 1680. godine u Velimu kraj Skradina, 56

svjetlorijeci.ba

a umro u Šibeniku 1750. Osnovnu naobrazbu stekao je u samostanu na Visovcu, a teologiju i filozofiju studirao u Budimu. Za svećenika je zaređen 1707.

Otada je službovao kao župnik na više mjesta. U vrijeme župnikovanja u Skradinu obnašao je i službu biskupskoga vikara. Bio je i definitor Bosne Srebrene te gvardijan visovačkoga i kninskog samostana (visovački gvardijan bio je u čak četiri mandata). Aktivno je sudjelovao i u osamostaljenju dalmatinskih samostana od Bosne Srebrene 1735. godine te je kasnije 1749. sudjelovao na kongregaciji novoosnovane Provincije Presvetog Otkupitelja. Zabilježeno je i to da je u dva navrata putovao u Veneciju radi tiskanja svojih knjiga.

Osim po Cvitu Babić je poznat i kao autor prve preradbe latinske gramatike portugalskoga isusovca Emanuela Alvaresa među franjevcima Bosne Srebrene, koja je objavljena u Veneciji 1712. godine pod nazivom Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis acomodata

(Prve gramatičke pouke ilirskim početnicima prilagođene). Riječ je o vrlo kvalitetnoj preradbi u kojoj je posebno zapažena bogata gramatička terminologija na hrvatskome jeziku. Život i djelo O životu, radu i jeziku fra Tome Babića dosad su najviše pisali dalmatinski franjevci, posebno Jeronim Šetka i Karlo Kosor (Šetka je posebno pisao o Babićevim pjesmama, a Kosor o jeziku njegove latinske gramatike). Relativno nedavno (2002. godine) objavljen je i omašni zbornik sa znanstvenoga skupa Fra Toma Babić i njegovo vrijeme pod naslovom Zbornik o Tomi Babiću (u izdanju Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić” iz Šibenika i Hrvatskih studija iz Zagreba). Zbornik sadrži vrijedne i raznolike priloge R. Katičića, A. Jembriha, N. Kolumbića, D. Gabrić-Bagarić, H. Mihanović-Salopek, A. Sapunar, T. Tvrtković, B. Marottija, D. Stolac, Š. Samca, E. Stipčevića, R. Tomića, P. Knezovića, B. Peze, L. Čoralić, S. Piplovića, I. Sušića i M. Šiška. Objavljen je također i izbor tekstova iz Cvita, posebice stihovanih, a priredio ga je i objavio 2011. godine fra Marko Karamatić u Matičinoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti u knjizi pod naslovom Franjevačka književnost u Bosni u XVIII. stoljeću.

U predgovoru Cvitu pod naslovom Bogoljubnom štiocu Babić, kako je bilo uobičajeno u gotovo svim starijim djelima bosanskih franjevaca, govori i o jeziku svoga djela, pa „dragom bratu štiocu” poručuje, između ostaloga, i sljedeće: […] nemoj zamiriti momu govorenju, zašto je u naš jezik mučno pisati latinski slovmi. A paka u naš jezik na mnogo načina ljudi govore, u svakom kraljestvu različito da se jedva mogu među sobom razumiti. U Bosni na jedan način govore, u Poloniji na drugi, u Moskoviji na treći, Hrvati na četvrti, Dubrovčani na peti, Dalmatini drugačije, svaki rusag ili paiz

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Srednjovjekovna crkva u Zvorniku @ Marko Karamatić

marko.karamatic@gmail.com

Grad Zvornik smješten je na lijevoj obali Drine u istočnoj Bosni. Utemeljen je u srednjem vijeku, najprije kao utvrda a potom je prerastao u naselje s franjevačkim samostanom.

Prvi su franjevci tamo stigli u 14. st. Na prostoru istočne i sjeveroistočne Bosne podigli su najmanje osam samostana: u Srebrenici, Bijeljini, Teočaku, Labu, Vrhkrupnju, Zvorniku...

P

ošli su i dalje prema istoku. Vođeni misionarskim zovom krenuli su prema Bugarskoj i Transilvaniji. U Bugarskoj su, koja je bila u okviru Bosne Srebrene, dugo vremena pastoralno i kulturno djelovali. Njihov rad imao je odjeka i u prvoj bugarskoj tiskanoj knjizi Abagar (Rim 1651) u kojoj se uočavaju tragovi hrvatskoga jezika.

Nije moguće točno odrediti vrijeme dolaska franjevaca u Zvornik koji se prvotno zvao Zvonik. Lokaciju samostana „St. Maria de Campo” (Sv. Marija u Polju), spomenutoga u popisu fra Bartula Pizanskoga (1375), neki su smještali u Polje kod Bijeljine. Zbog političke nestabilnosti u prvoj polovici 15. st., uzrokovane turskim upadima i razaranjima, samostan sv. Marije preseljen je u utvrđeni grad Zvo(r)nik – smatra povjesničar fra Dominik Mandić (1889–1973). Samostan na istoj 58

svjetlorijeci.ba

lokaciji vide još neki povjesničari kao K. Draganović i M. H. Grabčanović, ali ne spominju preseljenje!

Zvonik, ne Polje Arheolog Đuro Basler (1917–1990) drukčije razumijeva latinski naziv „St. Maria de Campo”. Po njemu to nije Sv. Marija u Polju, budući da latinski naziv „campus” ovdje nije u smislu polja (campus), nego u smislu zvonika (srednjovjek. latinski: campanum). Odatle slijedi da se samostan na spomenutom popisu Pizanskoga odnosi na lokaciju u Zvo(r)niku, gdje je i franjevačka crkva sv. Marije.

Crkva je izgrađena u gotičkom stilu, što je uostalom i očekivano, budući da su franjevci bili istaknuti pobornici toga stila. Nakon antike, gotika se javlja kao prvi samostalan i originalan stilski izraz u zapadnoj Europi. U ranoj fazi gotike

njezini nositelji i širitelji bili su redovnici cisterciti, a u fazi visoke i kasne gotike franjevci i dominikanci te građanstvo.

Pod utjecajem sv. Franje, koji je želio skromnije građevine, razvila se franjevačka gotika, najprije u Italiji, a potom i u našim krajevima, pretežno na jadranskoj obali. Uglavnom su to jednobrodne propovjedničke crkve koje u svetištu imaju križno-rebrasti ili mrežasti svod, a u brodu otvorene krovišne grede ili ravan strop. S obzirom na već spomenutu opredijeljenost franjevaca za gotiku, srednjovjekovne franjevačke crkve u Bosni građene su u tom stilu. Imajući u vidu nevelike gospodarske mogućnosti, bosanskim franjevcima je preporuka sv.

Franje da grade skromne crkve na svoj način pogodovala.

Crkva sv. Marije u Zvorniku bila je smještena na uzvisini u središtu grada.

Sudeći po sačuvanim temeljima ona je imala prostranu četvrtastu dvoranu za puk (15 x 15 m) i pravokutni kor (7 x 8 m). Zidovi, debeli jedan metar, nazidani su na desetak centimetara debljim temeljima. Zidana je grubo klesanim kamenom, a pritom su se koristili i rimski kameni ostaci, neki s latinskim natpisima. Ne zna se točno kako je izgledao zvonik. S obzirom na to da je crkva bila uistinu prostrana, to govori da se tada, u vrijeme gradnje, računalo sa znatnim brojem vjernika.

Uspon i propast Zvornik je 20-ih godina 15. st. doživio gospodarski i trgovački procvat uvelike zahvaljujući dubrovačkoj koloniji od oko 200 obitelji. Dubrovčani su živjeli u bliskoj povezanosti s franjevcima, oporučno im ostavljali svoju imovinu, a samostan je katkada služio kao locus credibilis gdje su se pohranjivali dokumenti i razne vrijednosti. Do opadanja gospodarstva dolazi 30-ih godina 15. st., a napose nakon turskoga osvajanja (1460), kada grad gospodarski propada, a samostan jedva preživljava sljedećih desetljeća.

Memoari

Bez dostojanstva i srama @ Zdenka Čorkalo „A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi, i ne mogu imati srama. Zapamtite dobro: sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom.” Ovo je samo dio rečenica i samo dio poznatog govora Vlade Gotovca na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti, 30. kolovoza 1991. godine.

U pekari čekam u redu, vodim Filipa u školu i tu moramo kupiti neko malo pecivo. Iza mene i njega stoji visok čovjek i, gledajući me glasno upita: „Kako ste doktorice?” Ja odgovaram da sam dobro, ali ne mogu se u trenu sjetiti tko je. Na glavi ima pletenu, zimsku kapu navučenu preko čela do obrva.

On vidi što pokušavam i pomaže mi pa izgovori: „Sturba”. Odlazimo s pecivima na suprotnu stranu, ja niz ulicu, a on uz ulicu. Zašto Sturba? Što je to?

Nije to šifra ni lozinka za otvaranje zabavnih razbibriga. To je vezano uz nastavak moga ratnog puta s hrvatskoga juga na livanjsko bojište 1993. godine.

Rijeka Sturba je najduža i najveća rijeka u općini Livno. U blizini grada Livna je brdo u čijem podnožju izvire rijeka Sturba. Brdo je jugoslavenska država prokopala i u njemu napravila atomsko sklonište. Kad su „strašila” nastavila rat, uvijek iznova određujući koji su „legitimni vojni ciljevi” zaprijetivši bolnici i ranjenicima, netko poznat odveo nas je do Sturbe, brda i otvorio dobro čuvano i očuvano sklonište, dovoljno za sto godina života. Predvidjeli su sve. Prostor, izvor vode unutar brda, blindiranim vratima zaštićeno spremište goriva prije ulaza u samo brdo. Za koga su to radili?

Zbog koga su to gradili? Na čijem komadu zemlje? Oni koji su za tajnu znali i bili graditelji tajne, čim bi im netko bio sumnjiv da nešto zna o tomu ili da netko upre prstom u bilo koje ime, nestajalo je tomu i roda i poroda.

Tu smo imali namjeru premjestiti ratnu livanjsku bolnicu prije nego nam zatvore sve izlaze, pa smo zato i pregledavali što ima u prokopanom brdu.

Rijeka Sturba, Livno

60

svjetlorijeci.ba

I bez toga, svi prostori oko nas su bili okupljalište smrtno ili teško ranjenih, mladih ljudi, izbezubljenih od svoga ili tuđeg bola. Helikopteri s najtežim ranjenicima za koje smo se borili do zadnjega daha letjeli su bez prestanka u splitsku bolnicu hoteći zaustaviti neprekinutu nit smrti s kojom smo bili vezani kao pupčanom vrpcom.

U jednom od tih letova, pamtim mladića koji je ostao živ, pa kad god se sretnemo govori mi uvijek isto: „Dovoljno je da se ne želim osvećivati, dalje od toga ne idem i neka me ni u što ne uvjeravaju.

Nada je u meni pretrpjela najveće oštećenje, izopćen sam, obolio od kuge, od gube, obolio od srama zbog nezasitnih lažljivaca, nasrtljivih otimača, krivokletnika, nevažnih i prevažnih umišljenika.

Nisu tu samo oni koji ne mogu prežaliti mjesta gdje nebo nije danonoćno treperavo crveno. Objašnjiva su prevrtanja događaja, za korist ili za ništa, sadašnjih utopljenika u rijeci svojih nemira kakve su možda imali i prije, ali Domovinski obrambeni rat je nosio druge prioritete, a ne samo karakterne analize. Vrijeme krvi nisu osjetili mnogi tako da im je lako prijeći preko mostova kojih nema.

Dobro se osjećam jedino klečeći na grobovima prijatelja. Strašila su rodila nova strašila, ne boje se negativne demografske slike. Ni u zemlji ni izvan nje. Oni nas žele izjednačiti sa sobom. Predstaviti nas izopačeno nama samima i svijetu, uvjeriti nas da je kultura ono što je svugdje sramota, da je dostojanstvo nepotrebno samo zato jer su im srca umrla od količine mržnje od koje se ne može ništa drugo nego u srcu umrijeti. Oni zarobljeni, a nas drže u sužanjstvu.” ?

H

rvatska je dobila petoga predsjednika od svoje neovisnosti.

Nakon petogodišnjega mandata Kolinde Grabar-Kitarović tu visoku dužnost preuzeo je Zoran Milanović, kojeg se sjećamo kao bivšega predsjednika Socijaldemo kratske partije te (ne baš uspješnog) hrvatskoga premijera u razdoblju od kraja 2011. do početka 2016.

Milanović je stupio na dužnost na pomalo neobičnoj predsjedničkoj prisezi u Uredu predsjednika na zagrebačkom Pantovčaku, umjesto na Markovu trgu (kako je do sada bila tradicija).

Svečanost je bila bez stranih gostiju i visokih uzvanika. Neki su iz toga čina iščitali raskid s tradicijom, pa i skromnost. Zakletvu je ipak završio citatom „Tako mi Bog pomogao!”, iako su neki mediji najavljivali kako će kao ateist izbaciti taj segment prisege.

Njegov nastupni govor nije bio programatski kako se očekivalo, već je govorio o viđenju svoje dužnosti i željenoj budućnosti Hrvatske. Posebno je zazvonila tvrdnja kako neće biti korektivni, već konstruktivni faktor, aludirajući na odnose s predsjednikom Vlade. Zahvalio je svojim prethodnicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću, ističući kako je svatko od njih dao maksimum u dobroj vjeri, u okolnostima u kojima je vladao.

Založio se za neovisnost sudstva, medija i znanosti, te učinkovitost institucija, kako bi Hrvatska postala napredna i solidarna zemlja u kojoj će svi biti jednaki, u kojoj će se nacionalno bogatstvo ravnomjerno dijeliti, te cijeniti obrazovanje i kultura. Istaknuo je važnost borbe protiv korupcije i klijentelizma, založio se za istinu, naprotiv kulturi laži, međusobno razumijevanje iako ne moramo jednako misliti. A kao ideal je naglasio patriotizam, nasuprot sirovom nacionalizmu, te spomenuo vječnu zahvalnost braniteljima iz Domovinskog rata, kao i antifašističkim borcima. Pritom je dodao kako su za njega ratovi gotovi pa je zajednička obveza da se nijedan građanin ne osjeća manje vrijednim 62

svjetlorijeci.ba

Predsjednički izbori u Hrvatskoj

Pogled prema Zapadu, umjesto prema jugoistoku @ dr. sc. Božo Skoko

Iako se puno promijenio u odnosu na svoj premijerski mandat, koji je često bio obilježen nepromišljenim izjavama i svađalačkim tonom, njegove poruke tijekom predizborne kampanje kao i u noći pobjede bile su daleko promišljenije i pomirljivije ili isključenim. „Naša Republika treba svakog čovjeka i svaki čovjek u Hrvatskoj mora dobiti priliku da pronađe svoj put i svoje mjesto, da dostojanstveno i mirno živi od svog poštenog rada.

Ovo je kuća za sve nas, za one koji smo tu, za generacije koje dolaze, za one koji će se vratiti” – zaključio je novoizabrani predsjednik.

Vanjskopolitički fokus U vanjskoj politici fokusirat će se, kaže, na one točke na kojima se može graditi suradnja i prosperitet. „Nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kad su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja”, dodao je. No, puno više od tog citata o smjeru njegove vanjske politike poručio je njegov prvi službeni

državnički posjet. Dok su njegovi prethodnici Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović izabrali Sarajevo, on se odlučio za Ljubljanu. Dok je Josipović naglasak svoje vanjske politike stavio na regiju, pokušavajući gestama isprike zatvoriti ratne rane u Bosni i Hercegovini, a sa Srbijom izgraditi nove mostove suradnje, donedavna predsjednica je, uz razvijanje dobrosusjedskih odnosa, stavila naglasak na Inicijativu Tri mora, kojom je uz pokroviteljstvo Washingtona pokušala ojačati savez tzv. Nove Europe te Hrvatsku vezivati uz srednjoeuropske i baltičke države. Milanović je još tijekom kampanje rekao da neće nastaviti razvijati, ali ni rušiti taj savez.

O srbijanskim i bošnjačkim političkim elitama davno je rekao što misli, a to nije bilo nimalo diplomatski. Iako se puno promijenio u odnosu na svoj premijerski mandat, koji

Posjetite naše knjižare ◆ KNJIGE

◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR

◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

Livno, Trg Branitelja bb Tel.: 034 201 111

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb Tel.: 030 710 336

Franjevačka obitelj: Franjevački duhovno-pastoralni centar Visoko

Vinograd Gospodnji

Duhovna obnova održava se od petka do nedjelje prema sljedećem rasporedu:

@ fra Josip Ikić

F

ranjevački duhovno-pastoralni centar provincijski je projekt Bosne Srebrene i nalazi se u Franjevačkom samostanu u Visokom, u prostorijama Sjemeništa. Osnovan je na proljetnom provincijskom kapitulu 2019. godine na kojemu je za njegova voditelja imenovan fra Josip Ikić, a za zamjenika i suradnika fra Marinko Štrbac.

U dekretu imenovanja od 26. lipnja 2019. piše: „Ovaj Centar zamišljen je tako da se u njemu organiziraju različiti duhovni susreti na kojim će se vjernicima ponuditi autentična katolička i franjevačka duhovnost. Centar se također treba angažirati oko promicanja duhovnih zvanja na našim župama, organizirajući duhovne obnove te usko surađivati s provincijskim koordinatorom franjevačkih pučkih misija glede organiziranja pučkih misija na franjevačkim župama.” Stoga je ovaj Centar mjesto za duhovne razgovore, temeljite ispovijedi, osobne i zajedničke molitve i meditacije, euharistijska slavlja, adoracije pred Presvetim oltarskim sakramentom, duhovne obnove i druge duhovne sadržaje potrebne pojedincima, obiteljima i skupinama vjernika.

Posebnost ovog Centra jest i u tome što ovdje stavljamo naglasak na „pastoral uha”, kako traži papa Franjo: pojedinačni razgovori, ispovijedi i molitve.

Osim toga, ovdje se može dobiti odrješenje od najtežih grijeha u sakramentu ispovijedi. Naime, fra Josip Ikić, kao misionar milosrđa, ima trajnu papinsku ovlast otpuštati i one grijehe koje 64

svjetlorijeci.ba

te osobe s raznim životnim poteškoćama, branitelji, ovisnici, obitelji u krizi, učenici i studenti koji razmišljaju o duhovnom pozivu, mladi koji se nalaze pred životnim izazovima, neudane i neoženjeni, gospodarstvenici, političari, zdravstveni djelatnici.

može samo papa oprostiti. Nadalje, kao bosanski fratri, vjerni svojoj tradiciji, zastupljene su prvenstveno franjevačka duhovnost i franjevačke pobožnosti (euharistija, adoracija, put križa, Gospine krunice, litanije, razmatranje evanđelja i franjevačkih spisa, duhovna glazba).

Dakle, kroz ove programe pastorala uha i duhovnih obnova želimo pomoći sudionicima: • da susretnu Isusa u sakramentima Pomirenja, Euharistije i Bolesničkog pomazanja, • da u pojedinačnom razgovoru s duhovnikom sami uvide Božju volju u svom životu, • da ojačaju svijest o važnosti molitve, posta i sakramenata za osobni i obiteljski život, • da razviju darove i plodove Duha Svetoga: ljubav, radost, mir, velikodušnost, • da preko Biblije, KKC i Franjevačkih spisa prodube svoje znanje o vjeri i moralu, • da kroz katehezu i susrete prodube zajedništvo s Bogom i međusobno prijateljstvo.

Pojedinci i obitelji mogu doći na duhovne razgovore, ispovijedi i blagoslove utorkom, srijedom i četvrtkom od 9.30 do 13.30 sati.

Duhovne obnove održavaju se za skupine do 35 osoba. Mogu doći skupine i molitvene zajednice, redovnici,

Petak • 16.00 Dolazak i smještanje • 17.00 Nagovor (Biblija, KKC, Franjevački izvori) • 18.00 Misno slavlje (s homilijom) • 19.00 Večera • 20.00 Euharistijsko klanjanje (ili Put križa) i povečerje • 22.00 Noćni mir Subota • 7.30 Jutarnja molitva • 8.00 Doručak • 8.30 Ispovijedanje (do 12h) i osobna molitva • 10.00 Biblijsko razmatranje • 12.00 Zajednička molitva • 12.30 Ručak • 14.30 Ispovijedanje (do 17.45) i klanjanje u tišini • 15.00 Pobožnost Božanskom milosrđu • 16.30 Duhovno štivo (Franjevački spisi) • 17.30 Gospina krunica i litanije • 18.00 Misno slavlje (s homilijom) • 19.00 Večera • 20.00 Euharistijsko klanjanje i povečerje • 22.00 Noćni mir Nedjelja • 7.30 Jutarnja molitva • 8.00 Doručak • 8.30 Ispovijedanje (do 11.00) i Lectio divina • 11.00 Euharistijsko klanjanje • 11.30 Misno slavlje (s homilijom) • 13.00 Ručak i završetak programa

Osim termina za dogovorene grupe, evo rasporeda za ciljane grupe u 2020. godinu: • Neoženjeni i neudane: 6. – 8. ožujka • Branitelji i ovisnici: 20. – 22. ožujka • Završni razredi osnovne škole: 24. – 26. travnja • Zdravstveni djelatnici: 15. – 17. svibnja • Bračni parovi: 22. – 24. svibnja • Završni razredi osnovne škole: 5. – 7. lipnja • Vjernici iz dijaspore: 17. – 19. srpnja • Srednjoškolci i studenti: 4. – 6. rujna • Neoženjeni i neudane: 25. – 27. rujna • Bračni parovi: 9. – 11. listopada • Branitelji i ovisnici: 6. – 8. studenoga • Zdravstveni djelatnici: 4. – 6. prosinca Osim programa duhovne obnove u Visokom, stojimo na raspolaganju i za održavanje duhovnih obnova i pučkih misija po župama, samostanima i svetištima.

Zainteresirani se mogu najaviti preko maila fdpc.visoko@gmail.com Nađite nas i pratite na Facebooku i Instagramu.

Naša adresa: Bosne Srebrene 4, BiH – 71300 Visoko Osobno svjedočenje o nastanku Centra Ovaj duhovni centar nije nastao samo dekretom Uprave provincije, nego ima svoju dugu pretpovijest. Povezan je s Međugorjem. Dopustite mi da ovdje podijelim s vama svoje iskustvo oko rađanja ovog Centra. Naime, kao tadaš-

nji prefekt (odgojitelj) sjemeništaraca, vodio sam sjemeništarce na maturalnu ekskurziju u Dubrovnik u svibnju 2004.

U povratku smo navratili u Međugorje.

Tada sam neočekivano doživio veliku Božju milost ispovijedajući jednu osobu.

Nakon što sam izrekao odrješenje nad tom osobom (koja se oslobodila velikog duševnog tereta), prožela me duboka radost i mir kao nikada prije. Tada sam dublje shvatio važnost i veličinu ovog sakramenta Božjeg milosrđa. Jednostavno rečeno, dobio sam, kao nezasluženi dar, „karizmu ispovijedanja”. Od tada sam mogao ispovijedati satima bez prekida, a da ne osjećam nikav umor ili dosadu, nego naprotiv duboku radost i mir.

Ispovijedanje u Međugorju me učvrstilo u svećenikom pozivu. Rado sam išao u Međugorje vikendima s drugim fratrima iz Visokog i Sarajeva, na poziv župnika, i pomagao u ispovijedanju sve većeg broja hodočasnika.

Broj osoba koji su me tražili za ispovijed spontano se sve više povećavao.

Počeo sam ne samo ispovijedati nego i duhovno pratiti mnoge laike i pojedine redovnice i ponekog svećenika. Sve više osoba je tražilo tzv. životnu ispovijed, odnosno temeljitu ispovijed, posebno oni koji su doživjeli duboko obraćenje u Međugorju, Šurkovcu ili na nekom drugom mjestu. Budući da nisam uspijevao ispovjediti sve koji su me tražili u Međugorju, onda su me pojedinci molili da ih primim na ispovijed u Visokom.

Tako sam prije dvanaest godina počeo primati osobe na razgovor, ispovijed i molitvu ovdje u Visokom. Većinom su

to osobe iz Hercegovine i Dalmacije, iako ih ima i iz Bosne i drugih krajeva Hrvatske. Kad sam imenovan misionarom milosrđa 2016., taj se broj još više povećavao. U isto vrijeme u sjemeništu se sve više smanjivao broj sjemeništaraca pa je bilo puno praznog prostora u samostanu. Da bi se iskoristio prazni prostor u sjemeništu – a na poticaj visočkoga gvardijana fra Franje Radmana i uz odobrenje Uprave provincije – počeo sam 2017. držati trodnevne duhovne obnove od petka do nedjelje. Prvu skupinu vjernika na duhovnu obnovu dovela je Ana Vučić iz Ljubuškoga od 3. do 5. studenoga 2017. godine. Od tada do kraja 2019. održao sam 30 duhovnih obnova u Visokom za skupine iz Dubrovnika, Slanog, Neuma i Čapljine, Ljubuškog, Mostara, Splita. Ovima grupama se pridružuju i pojedinci iz drugih gradova BiH i Hrvatske. Fratri iz Visokog i provincije različito su reagirali na ove duhovne obnove.

Nakon višemjesečnih rasprava, većina fratara bila je za to da se nastavi s ovim radom i da se on poboljša i proširi.

Tako je na provincijskom kapitulu 2019. donesena konačna odluka da se službeno osnuje Franjevački duhovno-pastoralni centar. Od jeseni 2019. pridružio mi se fra Marinko Štrbac. trenutno nas dvojica zajedno radimo u ovom vinogradu Gospodnjem. Hvala dragom Bogu za sve darove i milosti koje smo primili i dijelili kroz ovo vrijeme. Preporučujemo se i u vaše molitve i podršku. Neka sve ovo bude na veću slavu Božju i spasenje duša. ? ožujak 2020.

65

Kruh svetog Ante Uspješno završena edukacija Tijekom prosinca i siječnja djelatnici HKO Kruh sv. Ante sudjelovali su na edukaciji o tzv. HACCP sustavu, međunarodnom sustavnom preventivnom pristupu kojim se osigurava sigurnost hrane. Cilj edukacije radnika bio je postići da svi zaposlenici na svojim radnim mjestima poštuju higijenske zahtjeve u procesu rada s hranom. Takvi moraju znati svoju ulogu u sustavu HACCP, a svoje aktivnosti trebaju obavljati u skladu s načelima dobre higijenske prakse (hrv. akronim DHP). Konačno, za svoj su dio posla osobno odgovorni i to garantiraju vlastoručnim potpisom.

Teme obrađene tijekom edukacije o sustavu HACCP bile su: HACCP i zakonska regulativa, Vrste opasnosti, Kontrola prisutnosti štetnika, Dostava, prijem i skladištenje sirovina, Pravilni postupci manipulacije sa sirovinama i proizvodima, Osobna higijena uposlenog osoblja, Projekt Volontiranje 60+ Humanitarno-karitativna organizacija Kruh svetog Ante podržava i pomaže najugroženijim kategorijama stanovništva.

Kontinuirano pruža pomoć djeci, studentima, bolesnima i starima. Minimalne mirovine, samoća i bolest uzimaju danak, a njima je teško potražiti pomoć.

Jedan od projekata koja se u okviru KSA realizira već treću godinu jest Volontiranje 60+, koji ima za cilj unaprijediti uvjete života osoba starijih od 60 godina.

U suradnji s Centrom za zdravo starenje Općine Centar formirana je neka vrsta patronažne službe u okviru koje korisnici usluga toga centra u svom susjedstvu imaju po jednu osobu koja je usamljena i obilaze je jednom tjedno.

Njihova je obveza isključivo da se druže, porazgovaraju, razmijene iskustva, sjećanja i sl. A često se dogodi da volonter ispeče kolač ili skuha ručak i ponese ga za zajednički objed.

66

svjetlorijeci.ba

Higijena radnoga prostora te Pravilno odlaganje i reciklaža otpada i ambalaže. Po završetku edukacije, voditeljica Merima Mašić, stručnjakinja za sustav HACCP, djelatnicima HKO Kruh sv. Ante uručila je potvrde o HACCP edukaciji.

Sustav HACCP pomaže pri identifikaciji opasnosti i rizika u postupanju s hranom i pruža metode utvrđivanja načina kontrole tih rizika. Razvijen je kao dio sustava upravljanja zdravstvenom

ispravnošću namirnica, s ciljem prevencije rizika i sprečavanja širenja bolesti koje se prenose hranom. Naziv HACCP akronim je engleskih riječi Hazard (opasnost), Analysis (analiza), Critical (kritična), Control (kontrolna) Point (točka). Ovaj sustav posebno potiče stručno povjerenstvo Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO) pri Ujedinjenim narodima.

„S obzirom na to da u okviru naše organizacije imamo i socijalnu i humanitarnu službu, kada nam volonter prijavi da je pronašao osobu u svom susjedstvu koju bi želio posjećivati, na teren izlazi naša socijalna radnica koja otvara karton i vodi računa o socijalnoj situaciji. U slučaju potrebe dodijelimo i

humanitarne pakete, angažiramo medicinsku sestru koja s vremena na vrijeme obiđe osobu, kućnu pomoć, fizikalnu rehabilitaciju i slično”, opisuju djelatnici HKO Kruh sv. Ante koji provode akciju Volontiranje 60+.

Uvjeti za uključenje u projekt su da je osoba starija od 60 godina, da je polupokretna ili nepokretna i da nema srodnika. Volonteri Kruha svetog Ante najprije iscrpe sve mogućnosti sustava, KJU Centar za socijalni rad, JU Dom zdravlja KS-a, a onda pružaju usluge koje sustav nema. Situacija na terenu je teška, a najteže je u ruralnim područjima. Mnogo je teže starim i bolesnim koji su udaljeni od centra grada. „Upravo zato pokrećemo projekt u suradnji s nekoliko sarajevskih općina, a želja nam je i u drugim gradovima, u kojima bismo u suradnji s nevladinim organizacijama u tim sredinama realizirali nešto slično”, zaključuju djelatnici HKO Kruh sv. Ante.

Kruh sv. Ante Za projekte KSA N.N., Mostar 100 KM Milorad Šetka 20 KM Dalibor Ballian, Sarajevo 20 KM Marko Cvitanović 10 KM N.N., Sarajevo 20 KM Nikica Aždajić, K.Sutjeska 30 KM Mirza Hukeljić 100 KM Ankica Kovačević (za igraonicu u Bugojnu) 100 KM Josip Jole Raos, Njemačka 50 EUR Sprofondo Italija (za Kućnu njegu) 1.900 EUR Igor Pejić, Sovići (Kap dobrote za djecu s teškim i rijetkim oboljenjima) 50 KM Za studentske stipendije Ankica Kovačević 100 KM Trajna izložba slika U prostorijama Humanitarno-karitativne organizacije Kruh svetog Ante u Sarajevu, na adresi Zagrebačka 18, otvorena je trajna izložba slika akademika fra Petra Perice Vidića, dobročinitelja koji želi pružiti potporu mladim ljudima u

Za pučke kuhinje Goran Mandura, Žepče 150 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Kanton Sarajevo 9.136,94 KM Goran i Samira 100 KM Za fond Kap dobrote Marija Živković 12 EUR Filip Zloušić, Beč 10 EUR Vera Klarić 65 EUR Dragoljub Ivanković, Odžak 100 KM Josip Jole Raos, Njemačka 5 0 EUR Iljo Mikić, Njemačka 50 EUR Ilija Stipić, Jajce 50 KM Za Tamaru Starčević Marija Živković Darko Dodig Ratimir Bodulušić, Njemačka

50 EUR 400 HRK

Za Patrika Ivanovića Marija Živković Darko Dodig Ratimir Bodulušić, Njemačka Za Ljiljanu Kranjc Ivana i Stipe Bralo Marija Živković Darko Dodig Ratimir Bodulušić, Njemačka Za Leonitu Gabrić Marija Živković Darko Dodig Ratimir Bodulušić, Njemačka

50 EUR 400 HRK 50 EUR 300 EUR 50 EUR 400 HRK 50 EUR 50 EUR 400 HRK 50 EUR

50 EUR

BiH. Upravo je tom prigodom svoja djela darovao Kruhu sv. Ante. Izložba slika otvorena je za javnost i posjetitelji je mogu pogledati svakim radnim danom od 8 do 16 sati, uz mogućnost kupovine slika. Svoj novčani prilog ili uplatu na ime kupovine slike možete darovati i na jedan od sljedećih načina:

Uplate iz BiH: Unicredit Bank d.d.

3383 2022 6723 6202 Uplate iz inozemstva: Unicredit Bank d.d.

IBAN: BA39 3383 2048 9299 3804 – SWIFT: UNCRBA 22 Paypal račun: https://www.paypal.me/kruhsvetogante Svrha uplate: Stipendiranje studenata Zainteresirani slike mogu kupiti i osobno, u prostorijama HKO Kruh sv.

Ante u sarajevskom naselju Kovačići.

Ukoliko trebate više informacija, možete pisati na e-mail adresu mladi.ksa@ gmail.com ili kruhsvante@gmail.com.

Kontakt telefon HKO Kruh sv. Ante: 033 728 869 i 033 728 860.

Svoje priloge za fond Kap dobrote možete uplatiti na sljedeći broj računa: Unicredit bank d. d., 3383 2022 6724 1537 ožujak 2020.

67

Roditeljima i djeci

a z n a d n a b Pose

tate

@ s. Jelena Antolović

U

velikoj rudarskoj nesreći 1908. godine u SAD-u je poginulo više od 250 muškaraca. Jedna je djevojčica nakon toga zamolila pastora svoje župe da održi molitvu za njezina poginuloga tatu i sve očeve koji su nastradali u nesreći.

Od tada se u Americi nastavlja obilježavanje ovoga dana, ali ne samo za očeve koji nisu više s nama na zemlji nego još više za tate koji su s nama i koji su nam tako važni. Međutim, obilježavanje Dana očeva prvi i jedini nisu izmislili Amerikanci. Iz staroga Babilona postoji zapis star četiri tisuće godina s rukopisom dječaka koji čestita svome ocu ovaj dan.

Danas je gotovo u svim zemljama i nacijama svijeta poznato obilježavanje ovoga dana samo ne svugdje s istim datumom u godini. Hrvati, kao i Španjolci, Portugalci, Belgijanci... Dan očeva obilježavaju 19. ožujka na blagdan sv. Josipa, zaručnika Marijina. Kršćanskim očevima sv. Josip je stavljen za uzor baš kao što je i Marija

68

svjetlorijeci.ba

uzor majkama. Matejevo evanđelje naziva ga pravednikom, a opisuje ga kao muškarca koji vjeruje Bogu pa ako treba mijenja svoj zacrtani prvotni plan (htio je napustiti trudnu Mariju), on pošteno i vrijedno zarađuje od svoga zanata (drvodjelac) i tako prehranjuje svoju obitelj, njemu je obitelj na prvom mjestu i kada je u opasnosti poduzima što je potrebno (vodi ih u drugu zemlju na sigurno)... U Hrvatskoj, u Karlovcu, od 1987. imamo i Nacionalno svetište svetoga Josipa. Zajedničko hodočašće za vašu obitelj u ovo svetište možete organizirati u svako doba godine, a posebno uz blagdane sv. Josipa ili bilo koje srijede u godini kada uz sv. misu možete sudjelovati u pobožnosti. Vjerujem da vam zavjetnih nakana ne bi nedostajalo.

Uz Dan očeva predlažem nekoliko kreativnih ideja za mame i djecu kojima će iznenaditi i obradovati tatu za njegov dan.

• Rukice čestitka (izrađuje mama i jete) mlađe predškolsko di ovka, škare i

• Potrebno: papir, ol ljepilo

ispruženu • Izrada: Prislonite r i ocrtajte ju dječju šaku na papi te na čestitte iskružite. Nalijepi e ukrasima ku i dodatno ukrasit ukrasna koje imate (cirkoni, trakica i sl.).

• Čestitka košulja (izrađuju djeca predšk olsk majke ili starija djeca sa e dobi uz pomoć ma) • Potrebno: papir (iz bloka) za čestitku, uk rasni papir ili tkanina, škar e, ljepilo.

• Izrada: Presavijte pa pir iz bloka na pola u čestitku. Na presavije nom dijelu, odozgo, zarežite oko 2,5 cm. O d zadnje stranice česti tke odrežite ravnomjerno trakicu do zarezanoga dijela. Od prednjega, dužega dijela čestitk e zarežite sa strane kako biste presavili papir s obje strane i dobili kragnu . Zatim od ukrasnog a papira ili tkanine na pravite kravatu na do bi venoj čestitki – košulji . Možete dodatno uk rasiti dugmićima, džepiće m i slično. Ostaje još samo napisati čestitku.

Ekološki kalendar @ Dalibor Ballian

5.

ožujka

Svjetski dan energetske učinkovitosti

Iako danas prevladava korištenje fosilnih goriva nad obnovljivim izvorima energije, teži se racionalizaciji i energetskoj učinkovitosti. Stoga se naglasak stavlja na energiju voda, biomase, vjetra, valova i sunčeve energije. Potencira se smanjenje gubitke u korištenju energije na koju ukazuje struka. Rješenje je u razvoju kogeneracije, reciklaže otpada, bolje izolacije na stambenim objektima i novih električnih provodnika s manjim otporom.

14.

ožujka

Međunarodni dan rijeka

Danas su rijeke iznimno ugrožene, sve su prljavije, pregrađene branama, u njima je sve manje vode, a sve više otpada. U BiH se rijeke promatraju kao neiskorišteni prirodni resurs te se na njima planira izgradnja brojnih hidrocentrala. Dok se ljudi protive izgradnji jedne, na drugim se mjestima gradi više njih. Najviše su rijeke zagađene nerazgradivom plastikom. Uslijed smanjenoga protoka vode, dolazi do poplava. S druge strane, u bh. rijekama ima mnogo 70

svjetlorijeci.ba

otrovnih kemikalija. A nestaju nam i autohtone ribe, dok opstaju introducirane, otporne na prljave vode.

21.

ožujka

Svjetski dan zaštite šuma Već 50 godina stručnjaci upozoravaju na važnost šume koja ljudima osigurava drvo, ali još više čist zrak i vodu. Nažalost, kod nas je sve manje kvalitetnih šuma i šuma uopće, naročito u zadnjih 25 godina. Ne ulaže se dovoljno u obnovu šuma, a rezultat je i nedostatak pitke vode. Na svjetskoj razini svakoga dana nastaju veliki kompleksi šuma u Africi, južnoj Aziji i Srednjoj Americi, a donedavno je godišnje u svijetu bila izgubljena šuma površine BiH. No sustavno pošumljavanje koje je prisutno u Kini, Indiji i Rusiji smanjuje deficit šuma na svjetskoj razini. Kod nas raduje akcija zasađivanja milijun stabala u jednom danu u godini, ali nije sigurno hoće li biti dovoljno dobrih rezultata.

22.

ožujka

Svjetski dan zaštite voda

Sutradan, u svijetu se obilježava Svjetski dan zaštite voda, jer bez

šume nestaje i pitke vode. Više od 25 % svjetske populacije nema pristup pitkoj vodi. I u BiH sve je manje pitke vode, iako smo donedavno njome obilovali. Do toga su doveli stihijska gradnja, neplansko korištenje zemljišta i divlja industrijalizacija uz devastaciju šuma. Brojni planinski izvori vode presušili su, a svjedoci smo divljim deponijama otpada koji zagađuju vodu. Velike su i klimatske promjene te su sve duži sušni periodi. Rezerve podzemnih voda već su načete, a i njih je sve manje.

23.

ožujka

Svjetski dan meteorologije

Meteorologija je u poljoprivredi i šumarstvu nezamjenjiva znanost koja pomaže i u nadilaženju klimatskih promjena. Pohvalna je činjenica kako je organizirana meteorologija u BiH nazočna već oko 150 godina, od dolaska Austrougarske monarhije. Tada su u zemlji osnovane brojne meteorološke postaje, od kojih je vjerojatno najpoznatiji opservatorij na najvišem vrhu Bjelašnice nedaleko od Sarajeva.

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Angina pectoris (stezanje oko srca)

Angina pectoris stanje je koje nastaje zbog suženja krvnih žila koje opskrbljuju srce. Pritom se javljaju smetnje i bolovi u sredoprsju, širenje boli u lijevu ruku, lopaticu, vrat i donju čeljust. Svi ovi parametri ukazuju na postojanje angine pectoris ili stenokardije, stezanja oko srca ili srčanoga grča.

Srce je poprečno-prugasti mišić u obliku kruške, vrhom prema dolje; čudesna sisaljka koja osposobljava i opskrbljuje cijelo tijelo. Razdijeljeno je u četiri šupljine: dvije gornje, desnu i lijevu pretklijetku i dvije donje, desnu i lijevu klijetku. U desnu pretklijetku iz vena dolazi nečista krv s ugljičnim dioksidom iz raznih organa, a u lijevu pretklijetku čista krv s kisikom iz pluća.

Pretklijetke potiskuju krv u klijetke.

Iz lijeve klijetke žilom kucavicom čista krv s hranjivim sastojcima i kisikom ide u tijelo, a iz desne klijetke nečista krv teče u pluća gdje ostavi ugljični dioksid, a uzme kisik.

Srčani bolesnici moraju ozbiljno shvatiti svoje zdravstveno stanje, držati se liječnikovih uputa, suzdržavati se od alkohola i pušenja, izbjegavati masna i slana jela. Isto tako moraju izbjegavati sve teže tjelesne aktivnosti. Osobito je ozbiljno ako bol traje duže od 30 minuta i ako se to događa usprkos uzimanju lijekova. Zato moramo ozbiljno shvatiti anginu pectoris. I Sveto pismo nas upozorava na to: „A svrha sveg, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život” (Izr 4,23).

Osim lijekova, predlažem da u dogovoru s liječnikom uzimate i sljedeće biljne pripravke. Čaj od stolisnika: U šalicu vrele vode stavite vrškom punu malu žlicu 72

svjetlorijeci.ba

tjedna. Slijedi tjedan stanke pa se kura ponovi. Uz ovaj čaj tijekom dana se piju tri šalice još jednoga od ovdje spomenutih čajeva.

stolisnika, ostavite 5 –10 minuta poklopljeno, procijedite i popijte na gutljaje.

Tijekom dana se popije tri šalice ovoga čaja, 15 minuta prije jela. Pije se tri tjedna, slijedi tjedan stanke i kura se ponovi. Uz ovaj čaj može se na dan popiti i po tri šalice nekoga od niže navedenih čajeva. Nakon toga se uzmu drugi ovdje navedeni čajevi.

Obični ili bijeli glog: U šalicu vrele vode stavite do vrha punu malu žlicu glogovih cvjetova i listova ili samo cvjetova, ostavite poklopljeno 5 – 10 minuta, procijedite i popijte toplo i na gutljaje. Pije se po jedna šalica 15 minuta prije doručka, ručka i večere tijekom tri

Tinktura gloga: Tinktura gloga snižava visoki krvni tlak, povisuje nizak krvni tlak, regulira rad srčanoga mišića, pomaže kod dijabetesa, pomaže jetri u borbi protiv žučnih i bubrežnih kamenaca, pomaže u smanjenju gastritisa, koristi se za bolju cirkulaciju srca, mozga i nogu, popravlja poremećaje rada srca kao što su tahikardija, aritmija i slabost srca, jača kapilare i krvne žile, jak je antioksidans, velika korist za drenažu limfe, koristi protiv celulita i bolesti zglobova, odličan je za miran i ugodan san te prevenira infarkt srca i čisti masnoće iz krvi.

Ljekovite tvari gloga djeluju tako da se kolanje krvi normalizira, a rad srca ojača što dovodi do ravnoteže.

Time se odstranjuju i sve popratne pojave previsokoga ili preniskoga krvnog tlaka. Tako nestaje osjećaj nadiranja krvi u glavu, uzbuđenje, osjećaji vrtoglavice, glavobolje i zujanje u ušima.

Korištenjem tinkture gloga dolazi do umirenja živčanoga sustava, smanjenja stresa i boljega spavanja. Svatko iznad 50 godina trebao bi povremeno uzimati tinkturu gloga. Tinktura gloga koristi se tako da se uzmu po tri

Dan sjećanja na žrtve ropstva

Život bez ikakvih prava @ Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba

U

svijetu se 25. ožujka obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve ropstva i transatlantskoga odvođenja robova.

Sjećamo se dakle oko 12 milijuna Afrikanaca koji su nasilno odvedeni u ropstvo u vremenskom rasponu od 14. do 19. stoljeća. Gledajući ukupnu povijest čovječanstva, institucionalizirano robovlasništvo službeno je dokinuto tek nedavno, primjerice u SAD-u po završetku Građanskoga rata 1865. godine. Iako je u svijetu bilo mnogo robovlasničkih društava, ropstvo Afrikanaca u Sjevernoj i Južnoj Americi bilo je neusporedivih razmjera – trajalo je oko četiri stoljeća, a robovi su smatrani imovinom i vlasništvom.

Transatlantsko robovanje započelo je otkrićem Novoga svijeta. Prostrane površine zasijane novim poljoprivrednim kulturama trebalo je obrađivati, a za to nije bilo dovoljno lokalnoga stanovništva.

Naime, velik broj domorodaca koji ne bi umrli od njima nepoznatih bolesti opirali bi se i bili ubijeni. S druge strane, Europljani koji bi pristizali kao osvajači imali su u planu gospodariti zemljom, a ne obrađivati je sami. Kolonijalisti su rješenje tražili u društvima srednje Afrike koja su tada već poznavala ropstvo. U dogovoru s tamošnjim vladarima otkupljivali bi politički nepodobne, kriminalce, ratne zarobljenike ili dužnike iz suparničkih plemena. Zauzvrat bi im plaćali traženom robom – vatrenim oružjem i alkoholom.

Porobljeni Afrikanci najprije bi u lukama čekali ukrcavanje na brod, ošišani 76

svjetlorijeci.ba

naćelavo, nerijetko žigosani kao stoka.

Potom bi u višetjednom putovanju brodovima u neljudskim uvjetima dospijevali u nepoznatu zemlju Ameriku, dok svaki peti ne bi čak niti doživio pristanak broda na odredište zbog bolesti, nestašice vode ili drugih neprilika. U vrlo teškim uvjetima radili su naporno na beskrajnim plantažama pamuka, šećerne trske, duhana ili kave, poljoprivrednih kultura koje nipošto nisu neophodne za život, a toliki su ljudi zbog njih izgubili živote. Evidentno je kako je robovlasništvo bilo nuspojava konzumerističkoga društva već u kasnom srednjem vijeku.

Osim što su živjeli u neljudskim uvjetima kao nečije vlasništvo, mnogi su obavljali vrlo teške fizičke poslove.

Na plantažama šećerne trske u Južnoj Americi trebalo je primjerice u vremenu žetve raditi i više dana bez stanke, odmora i sna kako trska u postupku obrade ne bi propala. Posljedično, očekivani životni vijek robova u takvim uvjetima bio je tek 23 godine. U drugim zemljama Novoga svijeta više bi se ulagalo u robove te bi oni mogli zasnivati obitelji, u kojima bi se pak rađali novi naraštaji robova. Zbog takvoga je stava danas više Afroamerikanaca u SAD-u nego u bilo kojoj američkoj državi, iako je tek 5 % porobljenih Afrikanaca u početku stiglo u ovu državu, za razliku od Brazila koji je naselilo oko 40 % ukupno odvedenih robova. Na jugu SAD-a već je 1860. godine bilo oko 4 milijuna

Afroamerikanaca, što je tada činilo skoro trećinu ukupnoga stanovništva.

Robovi bi u krugu svojih obitelji imali utočište, a u crkvenim zajednicama dobivali bi kakvu-takvu utjehu. U starozavjetnim događajima sužanjstva gledali bi svoj život i nadali se oslobođenju, makar tek nakon smrti. Njihovi bi vlasnici to prepoznali pa bi im branili da uče čitati i pisati, čak bi njihove obitelji rastavljali preprodavajući ih drugim vlasnicima i na taj bi se način očuvalo ropstvo. Jer u vjeri i obitelji, čak i bez slobode, mogli bi biti rehumanizirani.

Bilo je i pokušaja bijega ili organiziranoga otpora, čak i u oružanim sukobima. No većina takvih pokušaja bila bi ugušena, dok bi posljedice za obitelj odbjegloga ili pobunjenoga bile strašne.

Najgore je u svemu bila brutalnost u odnosima, zastrašivanje i dehumanizacija obespravljenih. Robovi su bili svedeni na razinu životinja koje su u vlasništvu gospodara i mnogi ih uopće nisu smatrali ljudima. Rasističke podjele propagirale su biološku podređenost kojima bi vlasnici opravdavali svoje postupke.

Atlantsko robovlasništvo bilo je velika tragedija u kojoj je sudjelovao cijeli svijet. Nastavilo je strašnu tradiciju naroda koji su kroz povijest poznavali i živjeli robovlasništvo te predstavlja vrhunac ljudskoga obezvrjeđivanja i ponižavanja drugoga i drugačijeg. Najlakše bi bilo istaknuti skupinu ljudi koji su to činili, oslobađajući od krivnje sve ostale, pa i sami sebe. No treba imati na umu da su mnogi ljudi bili čvrsto uvjereni da drugi čovjek može biti nečije vlasništvo.

U svijetu i danas postoje moderni oblici ropstva: uskraćivanje plaće i prisilni rad, dužničko ropstvo, ugovoreni brak, dječje ropstvo i trgovina ljudima.

Jednako su diljem svijeta prisutni problemi na polju rasizma, unatoč službeno zajamčenoj ravnopravnosti svih ljudi.

Neka tragična povijest zarobljenih i u roblje prodanih Afrikanaca bude podsjetnik i poziv na autentično oslobođenje takvoga neslobodnog svijeta. ?

Reprezentacija BiH obranila srebro

KT/Svjetlo riječi

PRAG – Prag je od 17. do 21. veljače bio domaćin 14. europskog prvenstva za svećenike na kojemu je nastupilo 17 reprezentacija s oko 200 sudionika. Tijekom natjecateljskog dana, 18. veljače, koji je započeo slavljem svete mise, odigrane su sve utakmice po skupinama te susreti četvrtfinala.

Malonogometnu reprezentaciju svećenika BiH, pod vodstvom trenera Mate Neretljaka, činili su: fra Mario Jelić, fra Jure Perić, fra Davor Petrović, fra Marijo Plavčić, preč. Vladimir Pranjić, fra Jure Šekerija, fra Ivan Jaković, fra Nikola Pejčin, fra Ivan Jelić, fra Nikica Tomas, fra Ivica Tomas, fra Josip Tomas, vlč. Stjepan Didak i vlč. Dražen Kustura. S momčadi je i fizioterapeut Saša Tirić.

Nakon odigranih utakmica uslijedila je ceremonija podjele medalja i pehara najuspješnijim ekipama te su proglašeni i Dan posvećenog života

Svjetlo riječi

SARAJEVO – U nedjelju, 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u Hramu, u katedrali Presvetog Srca Isusova obilježena je svečana proslava Dana posvećenog života na razini Vrhbosanske nadbiskupije. Misno slavlje predvodio je nadbiskup Vinko kardinal Puljić u koncelebraciji s brojnim dijecezanskim i redovničkim svećenicima. Slavlje je započelo ophodom oko katedrale s upaljenim svijećama koje su prethodno bile blagoslovljene. U procesiji su sudjelovali Bogu posvećene osobe po staležu i vjernici laici, koji su svojim krštenjem posvećeni Bogu. U svojoj homiliji nadbiskup Vinko osvrnuo se na događaj kojega se Crkva ovim blagdanom prisjeća, ponajprije susreta starca Šimuna i proročice Ane s Isusom. „Riječi koje Šimun izgovara – svjetlo na prosvjetljenje naroda – jest zapravo ono što mi danas činimo blagoslovom svijeća.

najbolji igrači turnira. Najbolji igrač turnira je fra Nikica Tomas iz bh. momčadi.

Svećenici iz Bosne i Hercegovine obranili su dakle osvojeno srebro s prošlogodišnjeg Europskog prvenstva

igranoga u Crnoj Gori. Spomenimo i to da će se sljedeće Europsko prvenstvo svećenika u malom nogometu održati u Rumunjskoj od 8. do 12. veljače 2021. godine.

Ta svijeća simbolizira Krista koji je svjetlo na prosvjetljenje naroda. Simbolizira i ovu vjeru koja je upaljena u času krštenja, kad smo postali djeca Božja”, istaknuo je. U drugom dijelu homilije uputio je riječ svima koji žive duhovni poziv u redovništvu i svećeništvu. Konačno je pripomenuo kako se istoga dana u Crkvi

obilježava i Dan života, prve nedjelje u veljači. Nakon homilije, nazočni su redovnice i klerici obnovili svoje zavjete.

Dan posvećenog života obilježava se od 1997. godine u svim biskupijama 2. veljače. Ova je svečanost obilježena u Mostaru i Banjoj Luci te u svim drugim biskupijama hrvatskoga govornog područja.

ožujak 2020.

77

Viktor Orban: Trebaju nam djeca, a ne brojevi

Svjetlo riječi

MAĐARSKA – „Mađari su naporno radili kako bi ostvarili izvanredan gospodarski rast”, izjavio je premijer Viktor Orban u tradicionalnom obraćanju naciji i najavio niz novih povlastica za obitelji kako bi potaknuo demografski rast, a oštro je kritizirao proimigrantski nastrojenu oporbu i europske birokrate.

Jedan od najistaknutijih kritičara masovnog dolaska bliskoistočnih i azijskih migranata u Europu, Orban je rekao da će njegova vlada nastaviti održavati gospodarski rast 2 % iznad prosjeka Europske unije sljedećih godina unatoč očekivanom globalnom usporavanju.

Politika i gospodarstvo duboko su povezani i ova postignuća „ne mogu se pripisati samo slijepoj sreći”, rekao je Orban hvaleći rad svoje vlade za ostvarene uspjehe. Godine 2009. kada je njegova vlada preuzela vodstvo nakon ljevice, Mađarskoj je trebalo više od samog kriznog upravljanja, trebala joj je cjelovita Legalizacija eutanazije

Svjetlo riječi

SVIJET – U Nizozemskoj je sve veći broj zahtjeva za eutanaziju koju iz političke korektnosti mnogi nazivaju asistiranim samoubojstvom. Godine 2019. bilo je ukupno 3 122 zahtjeva za eutanaziju, gotovo 25 % više nego prethodne 2018. godine. Objavio je to Centar za aktivnu pomoć pri umiranju iz Den Haaga.

Zakon je u Nizozemskoj vrlo otvoren za ovakva pitanja. Posebno je strašna činjenica da starije osobe izriču svoju želju za prekidom života zbog toga što se osjećaju usamljenima, imaju financijskih problema ili se plaše da će u budućnosti pasti na teret ljudima koji ih okružuju. Ovi faktori navedeni su bez postojanja teže bolesti i tiču se samo zdravih osoba.

80

svjetlorijeci.ba

obnova i novo vodstvo, rekao je Orban.

Broj sklopljenih brakova raste, smanjena je smrtnost dojenčadi, zaposlenost je narasla s 55 % na 70 %, rastu plaće, a više je nego udvostručena minimalna plaća, rekao je Orban i ocijenio da nakon deset godina Mađari ponovno vjeruju u budućnost. „Za nas nije pobjeda kada naša stranka pobijedi već kada je naša zemlja pobjednička”, rekao je.

Premijer, koji se ranijih godina predstavljao kao branitelj kršćanskih vrijednosti u Europi ugroženoj najezdom muslimana, ponovno je govorio o imigraciji s istoka: „Sve manje i manje djece rađa se u Europi. Zapad misli da je imigracija odgovor na tu prijetnju.

Svako dijete koje nedostaje trebalo bi nadomjestiti drugim koje stiže (s istoka) i tada će brojevi biti u redu”, rekao je Orban, te nastavio: „Ali nama ne trebaju brojevi. Trebaju nam mađarska djeca”, izjavio je i najavio program u sedam točaka za mlade obitelji.

Nove mjere uključuju veći zajam za obitelji s najmanje dvoje djece kako bi im se pomoglo da kupe vlastiti dom,

zatim subvencije za kupnju automobila i oslobađanje od poreza za žene koje podižu najmanje četvero djece. Žene mlađe od 40 godina koje sklope prvi brak mogu dobiti zajam od 10 milijuna

Rezultate je objavilo Sveučilište Utrecht. Njih je komentirala i voditeljica jednoga bioetičkog instituta u Beču Susanne Kummer, govoreći: „Ovim je izrazito poljuljana slika autonomnoga, visokoobrazovanoga i financijski osiguranoga čovjeka koji smrt bira kao izraz slobodnog samoodređenja.”

Istovremeno, nakon prošlogodišnja dva neuspjela pokušaja španjolskih socijalista da legaliziraju eutanaziju, Donji dom španjolskog parlamenta većinom je glasova odlučio pokrenuti raspravu o eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu.

Kako pišu španjolski mediji, 210 od 350 zastupnika Donjeg doma parlamenta glasalo je za pokretanje rasprave, a njihov bi se prijedlog uskoro trebao naći pred nadležnim povjerenstvom, a potom i Gornjem domu – Senatu.

Zakon predviđa pravo na eutanaziju i

potpomognuto samoubojstvo neizlječivim bolesnicima za čije stanje ne postoji rješenje, a koji zbog svojega stanja trpe jake bolove. Zakonom bi se omogućila oba medicinska postupka, a liječnici koji bi uložili prigovor savjesti pacijenta bi morali uputiti drugom liječniku. Zahtjev za eutanazijom ili potpomognutim samoubojstvom najprije bi morala odobriti dvojica liječnika, a nakon eventualnog odobrenja pacijent bi morao uputiti novi zahtjev koji bi razmatralo povjerenstvo, no čitav postupak prema zakonskom prijedlogu ne bi smio trajati dulje od jednoga mjeseca.

Zakonski prijedlog naišao je na oštru osudu španjolskih konzervativnih stranaka, te španjolskih biskupa koji su u službenom priopćenju poručili kako Crkva „eutanaziju oduvijek smatra moralnim zlom i napadom na dostojanstvo osobe.”

forinta (36 tisuća eura), rekao je Orban.

Trećina zajma bit će oproštena kada se rodi drugo dijete, a čitav dug otpisan nakon rođenja trećega djeteta.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI Anto Ivić

(1936. – 2020.)

U Sarajevu je 9. veljače 2020. godine umro uzoran vjernik i dobročinitelj brojnih crkvenih ustanova Anto Ivić. Rođen je 24. kolovoza 1936. na Kupresu. Po završetku osnovne škole upisao je sjemenište u Visokom i potom studij na Franjevačkoj teologiji. Kasnije je diplomirao na geodetskom i ekonomskom fakultetu.

Bio je član Franjevačkoga svjetovnog reda od 1966. godine. Tri puta bio je član Pastoralnoga vijeća Vrhbosanske nadbiskupije, vijećnik u Općini Centar i član Povjerenstva za odnose s vjerskim

Pjeter Kajtazi (1961.–2020.)

S vjerom u uskrsnuće blago u Gospodinu preminuo je u srijedu 19. veljače 2020. godine u Splitu Pjeter Kajtazi, otac fra Vinćenca Kajtazija, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji je trenutno đakon u župi sv. Franje u Šikari kod Tuzle.

Pokojni Pjeter je rođen 10. srpnja 1961. godine u Prizrenu na Kosovu. Njegova životna suputnica postala je Tone Kajtazi rođena Pecollaj s kojom je sklopio sakrament kršćanskog braka. U braku su izrodili četvero djece: Gretu, Valentina, Kristijana i fra Vinćenca. Sprovod pokojnog Pjetera upriličen je u subotu 22. veljače u mjestu Zyum na Kosovu.

Marina Lučić-Jozak

(†2018.)

Draga kćeri, draga sestrice Marina, drago najljepše ime Marina, kako si znala govoriti! Uskoro će se, 22. ožujka, navršiti dvije godine otkako si nas iznenada, tiho i tragično napustila.

Odnijeli te anđeli visoko, ali ostat ćeš u našim srcima duboko, zauvijek ćeš ostati ra-

zajednicama na razini Općine i Grada Sarajeva.

Sa suprugom Tonkom, umirovljenom opernom pjevačicom, odgojio je troje uzorne djece. Međutim, njegovu plodonosnom životu poseban izričaj daje dugogodišnji nesebični angažman za mjesnu Crkvu u BiH, za što ga je papa Benedikt XVI. prigodom 130 godina Nadbiskupije, 8. rujna 2011. godine odlikovao titulom Vitez Reda sv.

Silvestra pape.

Mnogo je vjerskih objekata za čiju je gradnju, denacionalizaciju ili obnovu dao značajan doprinos – crkve sv. Luke, sv. Ignacija, sv. Franje i sv. Terezije u Sarajevu, više redovničkih kuća, pastoralnih centara, dječjih vrtića, zgrada

nadbiskupijskoga kaptola, Franjevačkoga provincijalata te Franjevačka teologija i Katolički bogoslovni fakultet. Prijateljevao je s brojnim fratrima, redovničkim i dijecezanskim svećenicima i časnim sestrama, a bio je i redovni čitatelj Svjetla riječi. U ožujku 2018. u Svjetlu riječi objavljen je intervju s pokojnim Antom.

Ukopan je na gradskom groblju Sv. Josip 11. veljače. Sprovodne obrede predvodio je katedralni župnik preč.

Mato Majić, u nazočnosti nadbiskupa koadjutora vrhbosanskog mons. Tome Vukšića i 20-ak dijecezanskih i franjevačkih svećenika, časnih sestara i mnogobrojne rodbine i prijatelja. Počivao u miru Božjem.

Svjetlo riječi

dosni dio našeg srca a onaj tužni dio nosimo svakim danom iznova. Kada bih Ti darovati mogao makar mali trenutak života svog, da Te vidimo onako sretnu i nasmijanu.

Anđele naš dragi, nedostaješ nam puno, srca naša za Tobom plaču, na grobu cvijeće i upaljene svijeće, naše rane na srcu i duši nikada zarasti neće. Ti si trag koji se ne može izbrisati, Ti si bol koju ne mogu preboljeti, zauvijek ćemo Te pamtiti i voljeti. Vječno ćeš živjeti u našim slomljenim srcima, stalno si u našim mislima i predivnim uspomenama.

Molimo dragoga Boga da Te obasjava svjetlom ljubavi i vječnoga mira. U našim si molitvama do ponovnog susreta u vječnosti kod našeg Dragog Boga.

Neopisivo nam nedostaješ. Počivaj u miru Božjem naš anđele dragi Marina.

Neutješni tvoji najmiliji majka Manda, otac Jozo i braća Vedran i Mario kao i ostali koji su te poznavali.

nemogućnost da još nešto uradimo za njega. Bole riječi koje nismo rekli, a mogli smo. Bole suze. Bole uspomene.

Boli tišina...

Boli to što znamo da nikada više nećemo biti zajedno, što te ne vidimo i što te ne čujemo. Boli to što nam svuda nedostaješ i što ćeš uvijek biti taj netko koji nedostaje...

S ljubavlju tvoji najmiliji, supruga Ankica, djeca Žana, Anđela i Ante.

Mijo Babić (†2008.)

Vrijeme koje prolazi ne donosi zaborav, već ljubav i sjećanje na tebe. Ostat ćeš voljen i nikad zaboravljen. Počivao u miru Božjem!

Tvoja djeca

Ivan Žuljević (†2013.)

Kada nam odlazi netko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. Boli praznina, koja nikada neće biti popunjena. Boli ožujak 2020.

81

u m z i r o k z o Kr i č e j i r m o l t sa Svje

Isusov Put križa i Gospin plač siguran su putokaz i nadahnuće za svakodnevni život

Iskoristite korizmeni popust do 30 % www.svjetlorijeci.ba 033 726 200

Tragom narodne baštine Knjiga Tragom narodne baštine, autorice Ane Paić analizira, čuva i prenosi narodnu baštinu naših predaka. One iskusne podsjeća na njihovu tradiciju, a istovremeno upoznaje mladež s dragocjenim uspomenama na narodne običaje i neprocjenjivo blago naše povijesti.

Zbirka donosi uspomenu na crkveno-pučke običaje, narodne priče, govorničke oblike, materijalnu baštinu, nedaće s kojima se puk ovih prostora suočavao tijekom povijesti, ali je unatoč svemu uspio sačuvati svoju vjeru i kulturu.

Svoj primjerak knjige po cijeni od 20 KM + poštarina poručite pozivom na broj telefona +387 33 726 200; e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu.