Vjerske slobode - Put do mira (447)

vjera

• društvo • kultura

VJERSKE SLOBODE

Put do mira Godina XXXVIII. ◆ broj 447 ◆ Sarajevo, lipanj 2020. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

BISERJE BISERJE svetog Ante svetog Ante

Katolički vjernici, štovatelji svetoga Ante u hrvatskom narodu već više od stoljeća ne odvajaju se od omiljenoga Biserja sv. Ante.

Od početka je ono lagano i drago molitveno i duhovno štivo koje olakšava razgovor s Bogom u molitvi. Vjernici se Bogu utječu po zagovoru svetoga Ante i da im Gospodin molitve po svojoj volji usliša.

Svoj primjerak Biserja svetoga Ante poručite pozivom na broj telefona 033 726 200 ili posjetite Svjetlo riječi u Sarajevu, Livnu i Vitezu.

Krupna slova: 15 KM Sitna slova: 13 KM

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

6

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

iz sadržaja

adresa uredništva

Samotno mjesto Kad se usluga mora izvršiti

16

O radosti življenja Kako povratiti samopouzdanje?

32

Retrospektiva Zaludu je gluhima govoriti

36

Pogled iskosa Novo normalno

40

Skupljajući zalaske sunca Ubrzani tečaj

50

Književnost bosanskih franjevaca Bogoljubna razmišljanja

56

Epimeteje O korisnosti đavla

82

Tema broja: Vjerska sloboda sa stajališta Katoličke Crkve

42 Razgovor: Tobias Lehner Progonjeni i zaboravljeni

14 U fokusu Što nam je korona vratila?

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Nakon bombaškog napada na crkvu u Kairu, 11.12.2016., K. Desouki (AFP)

22

Reportaža: župa Čuklić Lijepo je pod Kamešnicom lipanj 2020.

3

Pisma čitatelja Revija Svjetlo riječi Svjetlo riječi mi je oduvijek bilo drago, omiljeno štivo koje je vrlo bogato, sadržajno raznovrsno i kvalitetno obrađeno.

Osim toga, ima kvalitetan i ozbiljan pristup, te dodiruje mnoge strane života današnjega čovjeka. Otvara mu nove poglede na stvarnost takvu kakva ona jest, ali isto tako i na mogućnosti koje postoje. Svjetlo riječi – kako i samo ime kaže, unosi svjetlo u život današnjih vjernika kako bismo shvatili da smo zapravo mi sami pozvani biti svjetlo u tami. A da bismo mogli biti svjetlo drugima, potrebno se ugledati na Isusa.

Zato je i u reviji Svjetlo riječi uvijek na prvim stranicama Božja riječ kako bismo u njezinu svjetlu mogli vidjeti svoj život i otkrivati nove puteve.

Zaista, Svjetlo riječi je za mene jedna od najboljih revija uopće u hrvatskom narodu. fra Marinko Šakota, župnik u Međugorju, za emisiju Bosna Srebrena Duhovna slavlja u obiteljima Poštovano uredništvo cijenjene revije Svjetlo riječi, javljam se povodom ovih teških vremena u kojima smo Uskrs i uskrsne blagdane ove godine slavili drugačije nego obično, daleko od pučkih i crkvenih okupljanja spriječeni zbog korona virusa koji ima posljedicu svjetske pandemije i recesije.

Dakle, u ovo krizno vrijeme izolacije na svim poljima pa i Crkve zvoni se na uzbunu na sva zvona vatikanska, politička i ekonomska te se naglašava važnost duhovnoga slavljenja u obiteljima kao da je to neko veliko otkriće u ovoj suznoj dolini. Čovjek se od postanka rađao u obitelji i prolazio razne Scile i Haribde odisejskih i vjerskih kriza. Zapravo kriza doslovno i znači pročišćenje i priliku za novi početak, odnosno vraćanje obitelji i izvorima kulture, vjere i prirodi. Krize se vječno ponavljaju jer čovječanstvo iz njih malo nauči. Što se tiče duhovnoga slavlja Božića, Uskrsa i svetaca poznato je od početaka 4

svjetlorijeci.ba

kršćanstva kad nam je Isus na Posljednjoj večeri ostao u simbolici kruha i vina prisutan i da to u ime njegovo nastavimo slaviti u obiteljima. Jer gdje su dvojica u ime moje okupljena ondje sam i ja među njima. To obiteljsko slavlje blagdana poznato je u tradiciji progonjenoga hrvatskoga naroda koji je poput izabranoga naroda nosio sa sobom svetinje i molitvu pjesme i plača Božiću i Uskrsu. Posebno su ta zajedništva njegovanja tradicije i molitve u obiteljima bila živa tamo gdje smo bili manjina ili poput prvih kršćana proganjani i daleko od Crkve. Dobro se sjećam kako smo kao djeca učili od naših starih prve molitve, svete običaje i blagdanske poruke. U mojoj obitelji baka je bila glavni nositelj obiteljske crkve, kako to ističe kardinal Puljić. Baka je predmolila, pjevala i kuhala za sve zgode svjetovne i vjerske u selu preko 30 kilometara dalekom od Glamoča u kojem smo bili manjina, ali cijenjeni zbog vjere i hrvatstva. Zbog daljine išli smo u župnu crkvu samo prilikom sakramentalne prakse i pripreme za pričest i krizmu gdje smo kod župnika i stanovali poput prvih kršćana. Inače je svećenik dolazio u selo nekoliko puta godišnje za velikih blagdana i održao misu na groblju i kod nas prenoćio. Živo se sjećam slavlja Gospojine kad bi se rodbina okupljala sa svih strana na misi i objedu. Božić i Uskrs smo slavili kod kuće kao što to danas preporučuju crkveni i svjetovni velikodostojnici kao da je to otkriće njihovo. Baba se kao duhovnik brinula za obrede i red i molitvu koja je znala i potrajati. To smo dobro kao djeca zapamtili jer smo morali klečati i babu u ruku ljubiti na kraju ceremonija. Susjedi su bili pravoslavci i muslimani kojima nije smetalo naše glasno moljenje i pjevanje. Oni su nam redovito čestitali i tako isto slavili svoje blagdane kojima su se djeca svih vjera radovala jer su poklone dobivala. Zato se radujem povratku starina i obitelji iako sam tužna što nas na to teška kriza goni koja će se nažalost i

ponavljati kako to vidimo i iz povijesti čovječanstva jer malo iz nje uči.

O teškom križnom putu moje bake koja je usprkos toga ostala jake vjere, nade i ljubavi što je i na nas prenijela mogla bi se podeblja knjiga napisati u koju opet ne bi sve stalo što je ona u srcu poput Kristove majke proživjela.

Ona je izgubila šestero djece zbog raznih virusa i bolesti za koje je tadašnja medicina bila ograničena kao i danas protiv korone. Na životu je samo ostala moja majka Marija koja se udala za Ljubomira Perkovića iz Livna i nastavila krizni put obitelji, predaka, ognjišta.

Bila je jake vjere i pouzdanja u Boga kojega je veličala molitvom i žrtvom prema svima stvorenjima.

Današnji materijalizirani i sekularizirani svijet se udaljio od Boga, čovjeka i sebe zaboravivši na ograničenja nauke i tehnike, bježeći od Božića, Kalvarije i Uskrsa koji se ovom krizom javljaju i nude spasenje i uskrsnuće od smrti i straha zemaljskog pokazujući na nebo i vječni život. Nažalost, krizno i bolesno čovječanstvo žanje ono što je i posijalo. Rješenje i spasenje je u povratku Bogu, čovjeku i prirodi bez straha ujedinjeni duhom Gospodnjim, Urbi et orbi kako to papa Franjo poručuje za Uskrs 2020. Pobjeđuje uskrsnuće života i snaga Crkve sagrađene na Petru-Stijeni koju ni vrata paklena nadvladati neće niti silne krize virusa korone.

Uskliknimo sa svetim papom Ivanom Pavlom II. sa željom da „kultura života pobijedi kulturu smrti” i da zajedno s Kristom, apostolima i našim precima ljubavlju žrtve pobijedimo mržnju, nasilje i zlo kuge, gladi i rata. Svijet se treba vratiti kulturi suživota s Bogom i čovjekom u toleranciji, solidarnosti i dijalogu jer smo svi djeca Božja i samo putnici i stranci prema nebeskoj domovini. Na kraju, ova je kriza velika prilika za promjene i razmišljanje o smislu života i o svijetu koji tone, a ipak ima priliku za novi početak i uskrsnuće jer sveti Pavao kaže da se na Uskrsu temelji naša vjera i da onaj uz koga je Bog neće propasti. Slijedimo primjer Savlova obraćenja

u Pavla, apostola ljubavi i misijskoga putnika i budimo u obiteljskoj molitvi ustrajni, u nadi radosni i u patnji strpljivi.

Uskrsni mir i dobro po uzoru na svetu obitelj i sve naše stare pretke želi Ana iz daleke tuđine u koju me s mojom obitelji otjerao rat i u kojoj me prate sve krize svjetske.

Ana Barbić Perković, Schwabmünchen, Njemačka Brat Koliko smo puta brat Mate i ja zapjevali, toliko su puta naši roditelji zaplakali kada smo u bijeli svijet odlazili i kada bi rodnom domu dolazili.

Vječno pamtim drage roditelje, dijelili smo zajedno radost, tugu, veselje.

I tebe pamtim voljeni brate, neprestano mislim na te.

Stižu me bolest i godine, Osjećam zemlje i neba blizine, nema brata i pjesme nema, ostaje ljubav, vjera, nada i uspomena. Život je kratak, smrt vječna noć, kad Bog bude htio u nebo ću poć‘, k roditeljima, bratu i sinu vratiti duši mir i toplinu.

Dok smo živi voljeni žive, blagoslivljaju naše dane sive, dio nas s njima ostaje, prava ljubav vječno traje.

Bijaše pjesme, suza i prela, ostaje blagoslov brata, roditelja, moj povratak čeka rodni kraj, rodni je dom gdje je zavičaj.

Kazimir Barukčić Šaljite nam svoje prijedloge i komentare putem elektroničke pošte na redakcija@svjetlorijeci.ba ili Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo

Širimo svjetlo.

Riječ čitateljima N

ajraniji tragovi ljudskoga postojanja na Zemlji ukazuju na to da je čovjeku imanentna religiozna svijest. Kako bi osmislio život i postojanje, čovjek se oduvijek povezivao (lat. religare) s Bogom. U tome smislu, uskratiti čovjeku pravo na vjeru znači uskratiti mu pravo na život. Vjerska sloboda uvijek i svugdje mora biti temeljno ljudsko pravo.

Međutim, upravo su se oko vjere i vjerskih sloboda vrlo često lomila koplja i to doslovno, a to, nažalost, nije samo stvar daleke prošlosti nego popriličan teret suvremenoga doba. (Ne)namjerno se zataškava činjenica kako je danas kršćanstvo najprogonjenija religija svijeta jer se 75 – 85 % svih vjerskih progona odnosi na kršćane. Sjetimo se samo nedavnih bombaških napada i ubojstava kršćana u Šri Lanki, Pakistanu, Nigeriji, Egiptu, Iraku itd. Prema navodima humanitarne organizacije Open Doors progon kršćana je globalni trend već više od deset godina u sve više zemalja svijeta.

Prema njihovu izvještaju, broj dokumentiranih ubojstava kršćana je s 3066 u 2017. godini porastao na 4136 u 2018. godini. Najnoviji podaci govore o 2983 ubijena kršćana u 2019. godini.

Kršćanstvo nije na udaru samo u bliskoistočnim i dalekoistočnim zemljama nego i na zapadu koji je izgrađen na kršćanskim vrednotama. Protukršćanski napadi rastu iz godine u godinu bilo da se radi o skrnavljenju ili oštećivanju crkvenih objekata, ograničavanju slobode govora, slobode vjerovanja i okupljanja. Na „kršćanskome” zapadu sloboda vjere ustvari znači sloboda od vjere. Na teorijskoj razini vjerske slobode sjajno funkcioniraju, ali čim se spomenu Bog i sveto, nastaju tenzije i napadi. I u gradu Sarajevu, koji je pretenciozno prozvan „europski Jeruzalem”, kršćani su još prošli mjesec iskusili praktično značenje vjerske slobode kad su slavili svetu misu za nedužne žrtve Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i poraća. U 21. stoljeću, u srcu Europe, morali su se moliti okruženi ogradom i jakim policijskim snagama čemu je prethodila neviđena protukršćanska medijska hajka u kojoj su prednjačili glumci, pjevači, zabavljači, političari, ateisti, komunisti i slični „eksperti” za vjeru i vjerske obrede na Balkanu. Takvi su „eksperti”, kojih ima zanemariv broj i u samoj Katoličkoj Crkvi, proglasili ovu svetu misu veličanjem fašizma i izveli na ulice priličan broj svojih fanova za koje se nije znalo prosvjeduju li protiv fašizma ili reanimiraju fosil komunizma.

Zašto svijet mrzi kršćane? Na to je pitanje odgovorio sam Bog: „Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi” (Iv 15,19).

Fra Janko Ćuro urednik@svjetlorijeci.ba lipanj 2020.

5

Tema broja

VJERSKA SLOBODA SA STAJALIŠTA KATOLIČKE CRKVE Vjerska sloboda, dakako, nije apsolutna i neograničena. Ona je nužno ograničena najprije temeljnim pravima drugih ljudi koji ispovijedaju drukčiju vjeruju ili uopće ne vjeruju, bili oni pojedinci ili okupljeni u organizacije i udruženi u vjerske ili u nevjerske zajednice i udruge. A kako se pravo na vjersku slobodu ostvaruje u ljudskom društvu, to pravo je podvrgnuto i određenim pravilima društvenoga života i ograničeno je općim dobrom šire društvene zajednice 6

svjetlorijeci.ba

M @ fra Velimir Blažević

Eugene Thirion, Pobjeda vjere, 19. st.

Među temeljnim ljudskim pravima i slobodama koje se navode u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, usvojenoj na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948., priznato je i proglašeno i ovo: „Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu da čovjek bilo sam bilo u zajednici s dugima, javno ili privatno, očituje svoju vjeru ili uvjerenje putem nastave, ispovijedanja vjere i obavljanja obreda” (čl. 18).

Određena ljudska prava i slobode, pa tako i pravo na slobodu vjere, bila su priznata u nekim državama i pravnim aktima tijekom povijesti i ranije, ali je to postala u današnje vrijeme općeljudska i čovječanska tekovina, s tim da se u različitim društvenim sustavima to pravo i sloboda različito tumače.

U ovom prikazu iznosim ukratko što Katolička Crkva drži i zastupa u pogledu vjerske slobode, a izloženo je u deklaraciji Drugoga vatikanskog sabora: Dignitatis humanae (Dostojanstvo ljudske osobe) – o pravu osobe i zajednica na društvenu i građansku slobodu u religioznoj stvari. Kao opće načelo i polazišna točka o pravu na vjersku slobodu, u toj se deklaraciji kaže: „Ovaj Vatikanski sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu.

Takva se sloboda sastoji u tome da svi ljudi moraju biti slobodni od pritisaka

bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica. Osim toga izjavljuje da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma” (DH 2).

Tom saborskom izjavom, a ovdje se samo na nju usredotočujem, naznačeno je u čemu se sastoji vjerska sloboda, na čemu se ona temelji, tko ima pravo na uživanje vjerske slobode, koja područja općenito ona zahvaća te kakav treba biti stav svjetovne ili društvene vlasti u pogledu vjere i onih koji vjeru ispovijedaju i u životu je prakticiraju. To su ključna pitanja i potrebno je na njih se barem kratko osvrnuti.

Bit vjerske slobode Prava i potpuna istina o Bogu kao vječnom i apsolutnom biću, počelu svega stvorenoga i vrhovnom ravnatelju i uzdržavatelju svega postojećega, a što je srž vjere, i o čovjeku – osobi obdarenoj razumom i voljom – najuzvišenijem Božjem stvorenju, može biti i jest objektivno samo jedna. Ali ljudi do te istine ne dolaze na isti način, istim putom, i ne prihvaćaju je i ne odnose se prema njoj jednako. Odatle na svijetu i među ljudima različite religije i brojne i različite vjerske skupine i zajednice te različito uređen i prakticiran vjerski život. Ta različitost proizlazi iz prava svakoga čovjeka i svake zajednice na vjersku slobodu.

Vjerska sloboda sastoji se u tome da nitko ni na koji način i ni od koga ne može biti prisiljavan da prihvati neku vjeru ili religiju i njezino učenje i da bude član ili pripadnik neke vjerske zajednice i organizacije, a isto tako ne može biti nikakvim sredstvima sprječavan i onemogućavan u prihvaćanju lipanj 2020.

7

Biseri mudrosti

Vjera

Za mene vjera prije svega znači sposobnost da sve u svome životu povežem s Bogom, a u konačnici i da uvijek budem povezan s transcendentnim i s tlom na kojem stojim, sa sobom i s ljudima koji su se zaustavili kraj mene kako bi se sreli sa mnom i u tom susretu pronašli vlastiti oslonac.

Vjera znači istupiti iz vrtloga vremena kako bismo u njemu našli čvrsti oslonac.

Vjerovati znači izići iz vrtloga da bismo našli čvrsto tlo na kojemu možemo graditi kuću svog života koja se neće srušiti. Ako sam ustrajan u vjeri, mogu uspostaviti dobar odnos s Bogom, u kojem jesam, ali i odnos sa sobom i s drugim ljudima.

Ako vjerujemo da će nešto dobro završiti, da će nam Bog podariti uspjeh, tada to zacijelo ima djelotvornost. Često doživljavamo da se ostvaruje ono što vjerujemo. Ali vjera nije neka magična sila, koja čarobno stvara ono u što vjerujemo.

Svoj primjerak knjige Biseri mudrosti autora Anselma Grüna po cijeni od 10 KM + poštarina poručite: • pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 • pišite nam na: redakcija@svjetlorijeci.ba;

fmcsvjetlorijeci@gmail.com Posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu, ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu lipanj 2020.

11

Nepoznata Biblija

Psalam vapaja za spasenjem @ fra Darko Tepert tepert

Psalam 3 tužaljka je pred Bogom zbog brojnih tlačitelja, a može se podijeliti u tri strofe. Prva strofa sadrži opis nevolje (Ps 3,2-3). Navedena je opasnost od neprijatelja zbog čije brojnosti svi govore da ni Bog u tim okolnostima ne može donijeti spas. Situacija je, dakle, beznadna. Čini se kao da se i Bog udaljio i digao ruke od psalmista.

D

ruga strofa opisuje psalmistovo pouzdanje iz kojega proizlazi i njegova molitva (Ps 3,4-7). On, naime, zna da je Gospodin uvijek njegov štit i zaštita. Još je Abrahamu Bog bio rekao: „Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita” (Post 15,1), pri čemu se koristi ista hebrejska riječ koja je ovdje prevedena kao „štit”.

Psalmist, dakle, živi iz svoje Biblijom hranjene vjere. Zato se i obraća Gospodinu, vapijući iz svega glasa i znajući da ga on čuje i uslišava. „Sveta gora Gospodnja” povezuje ovaj Psalam s prethodnim (usp. Ps 2,6). Zato bi vjerojatno i ovdje valjalo pretpostaviti da je molitelj kralj u Jeruzalemu. On zna da ga Gospodin „drži” jer je već u prethodnom Psalmu rečeno da ga je Gospodin postavio za kralja (usp. Ps 2,6).

Odatle njegovo pouzdanje i njegov mir i spokojan san. Ni neprijatelji za koje se 12

svjetlorijeci.ba

čini da brojnošću i snagom daleko nadmašuju mogućnosti obrane ne mogu ništa protiv Božjega djelovanja, pa ne mogu ni kod psalmista potaknuti strah.

Bog kao jedini zaštitnik Treća strofa donosi sadržaj psalmistove molitve Gospodinu (Ps 3,8-9). Na početku Psalma molitelj govori o brojnim neprijateljima koji se „podižu” na njega (3,2). Nasuprot njima, on moli Gospodina da „ustane”. To je slika Boga koji ustaje u obranu svoga štićenika.

Nasuprot situaciji u kojoj molitelju svi govore da mu „nema spasenja u Bogu” (3,3), on mu ipak vapi: „Spasi me, Bože moj!” (3,8). Psalmist se zapravo oslanja na svoj saveznički odnos s Bogom, pa zato i promatra Boga kao moćnoga neprijatelja svih onih koji su i njemu, psalmistu, neprijatelji.

Prilikom sklapanja sinajskoga Saveza Bog je rekao izraelskom narodu: „Ako mi se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima” (Izl 23,22). Psalam završava konačnim izričajem pouzdanja u kojem molitelj još jednom ispovijeda svoju vjeru da je u Gospodinu spasenje. Time ponovno poriče početnu misao da mu ni Bog ne može udijeliti spasenje. Iz toga pouzdanja on moli i za Božji blagoslov nad svim narodom, koji je Božji narod, što je također povezano s idejom Saveza.

Doista, prilikom sklapanja Saveza Bog je od Izraelaca načinio „svoj narod” (usp. Pnz 29,12).

U židovskoj predaji Židovska talmudska predaja promatra Psalam 3 kao psalam koji govori o mesijanskoj bitki posljednjih vremena (Berakhot 7b:11). Riječ je o velikom boju Mesije protiv vlasti Goga i Magoga, mitskih likova koji se u istom kontekstu pojavljuju i u Knjizi Otkrivenja. Ondje se kaže: „Sotona će iz svoga zatvora biti pušten: izići će zavesti narode s četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, i skupiti ih u boj. Bit će ih kao pijeska morskoga. Skupiše se na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad.

Ali oganj siđe s neba te ih proguta. A njihov zavodnik Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i sumporno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova” (Otk 20,7-10). Židovska predaja drži da ovaj Psalam opisuje onu istu borbu koja je opisana i u Psalmu 2. Mnoštvo neprijatelja koje je opisano u Otkrivenju zamišljeno je i u židovskim tekstovima o mesijanskom boju posljednjih vremena.

Konačna Mesijina pobjeda podrazumijeva i konačno uništenje Sotone i svih zloduha. Židovska predaja zamišlja pakao kao mjesto gdje će oni koji se nađu na strani zla trpjeti različite

U

ovom „koronarno-karantenskom” vremenu koje traje samo nešto više od mjesec dana, a čini se kao vječnost, virtualni medijski svijet vrvi objavama više nego prašuma životom. Gotovo se kroz sve provlači ista misao sloma života izazvanoga pandemijom koronavirusa.

U prvi mah čini se kao da smo na razmeđu ljudskoga s nekim drugim, još uvijek nedefiniranim, oblikom života na Zemlji. „Život je stao”, „Probudili smo se u novom svijetu”, „Zaboravite na dosadašnji život”, samo su neki od naslova koji nas svaki dan podsjećaju da smo u središtu planetarne kataklizme. Čovjek kao čovjek, ne misli na zlo kad mu je dobro niti misli na dobro kad mu je zlo. Znajući za puno gora vremena od ovih, trebalo bi priznati kako život nije stao nego se, u nekim svojim izvornim oblicima, polagano povratio iz duboke tame virtualne stvarnosti u kojoj se moderni čovjek poprilično programirao i to poput aplikacija koje mu svakodnevno uređuju i vode život. Zar nam nikad nije bilo čudno što smo na mobitelu provjeravali kakvo je trenutno vrijeme umjesto da pogledamo kroz prozor? Karantensko – izolacijsko vrijeme samo je zaustavilo virtualno programiranje života. Kolumbovski smo iz dana u dan uplovljavali u neki novi, nama nepoznati svijet u kojem su zabranjene čak i najobičnije ljudske geste poput rukovanja, zagrljaja i poljupca, a koje su nam najedanput postale posebni i svečani događaji. Ali zar nam uvijek to nisu trebali i biti?

Ovi i još mnogi drugi primjeri nam jasno pokazuju kako život ne prelazi u neki nepoznati oblik postojanja, nego nas vraća svojoj jednostavnosti, jedinstvenosti i svečanosti. Točno je da smo u vrijeme pandemije puno više nego obično koristili mreže, ali smo se napokon uvjerili koliko su nedovoljne i beznačajne u usporedbi s najobičnijim rukovanjem. S druge strane, možda je nekome tragičan upravo stvarni život. Privlačniji 14

svjetlorijeci.ba

U fokusu

Što nam je korona vratila? @ fra Janko Ćuro

urednik@svjetlorijeci.ba

Pandemija nam je vratila osjećaj za bližnje s kojima smo se prije sastajali kako bismo s njima sjedili dok se družimo sa svojim mobitelima. Napokon je došlo vrijeme da sjedimo s mobitelima kako bismo se družili sa svojim prijateljima im je bio virtualni svijet alternativnih identiteta društvenih mreža u kojem su postajali savršenima uz pomoć miša, objektiva, tipkovnice, Photoshopa i Googlea. Svaki put kada laž postane istinom život se pobuni pa nas, s težim ili lakšim posljedicama, probudi.

Internet Ako danas nije jasno koliko je internet kao medij nepouzdan, onda neće nikad ni biti. Po svemu je copy-paste našega modernoga društva u kojem se, ne samo tolerira nego potiče sloboda bez odgovornosti. Godi li čovjeku ili ne – jedini je kriterij prema kojemu se procjenjuje je li nešto ispravno ili nije. U tome smislu, nije važno je li neka informacija točna ili nije, nego koliko ona donosi koristi pa su portali i društvene mreže prepuni informacija, analiza, mišljenja, prognoza u tolikoj mjeri da se nemoguće snaći i razlučiti laž od istine. Nadalje, u digitalnom svijetu svatko može biti stručnjak i govoriti o bilo čemu. Pratitelji, lajkovi, pregledi i komentari se vrlo

lako mogu kupiti kako bi se stvorio dojam pouzdanoga i popularnoga medija. Što točno znamo o virusu Covid-19 na osnovi svega što smo pročitali na internetu? Znamo samo to da smo zbunjeni i uplašeni. Teorije i prognoze mijenjaju se iz sata u sat. Jedan ugledni znanstvenik kaže da ga toplina ubija, drugi da ga ne ubija, treći opet da mu je već kraj, četvrti da će se uskoro opet pojaviti, peti da je opasno zarazan, šesti da nije toliko zarazan itd. A što je, zapravo, istina? Panika je jedina istina zbog koje ni znanstvenici niti mediji koji to prenose neće biti pozvani na odgovornost. Jesu li sva ova važna životna pitanja postala sportska prognoza? Hoće li bilo tko od ovih silnih uglednih znanstvenika, ako im se prognoze pokažu lažnim, postati barem irelevantan u svijetu znanosti pa i kažnjen zbog širenja lažnih informacija koje uznemiruju ljude i utječu na njihovo zdravlje? Neće, jer će internetski članak za pet ili šest mjeseci biti duboko zakopan u prašumama drugih članaka. Zar ne bi trebalo temeljito istražiti subjekt pa tek onda izaći u javnost s određenim

U

z velike medijske napade u Hrvatskoj je uvedena neradna nedjelja – ali ne zato da se ljudi odmore ili budu s obitelji i prijateljima, ne zato što je to stvar vjere ili tradicije, nego iz epidemioloških razloga.

Stožer civilne zaštite, koji je od početka epidemije uživao veliko povjerenje i medija i građana, prve je udarce pretrpio nakon što je dozvolio okupljanje u crkvama. Kritičari su tražili da se objasni zašto je virus bezopasan u zatvorenim prostorima koji služe za molitvu, a opasan u zatvorenim prostorima koji služe za poučavanje i kupovanje – zbog čega se u crkvama smije služiti misa, a škole i trgovački centri ne smiju raditi. U međuvremenu su se škole i velike trgovine otvorile, ali uz zabranu rada nedjeljom, što je potaknulo novi val komentatorskih poruga: je li moguće da je virus bezopasan samo od ponedjeljka do subote, kad svi smiju raditi, a onda nedjeljom postane zarazan?

Neprihvatljiva uvjerenja Stroga karantena pokazala se korisnom za suzbijanje zaraze, ali loše djeluje, kako pišu mnogi liberalni komentatori, na državni proračun. Od kineskoga načina suzbijanja epidemije, Europa se okreće švedskom modelu. Kako je rekao njihov premijer Stefan Löfven, država ne može svakom pojedincu određivati ponašanje, nego valja računati na osobnu odgovornost – građani će dobiti preporuke što trebaju činiti, ali nitko to neće nadzirati, a pogotovo neće kažnjavati one koji se preporuka ne pridržavaju. Suočena s padom BDP-a od 11 posto, ionako bankrotirana Hrvatska naglo je otvorila kafiće, prodavaonice i granice, u nadi da će privući strane turiste i tako spasiti državni proračun.

Među apokaliptičnim novostima iz svijeta gotovo nam je promakla jedna vijest iz Švedske, također instruktivna 16

svjetlorijeci.ba

Samotno mjesto

Kad se usluga mora izvršiti @ Boris Beck boris.beck.735

A u tom slučaju nije nam zanimljiva katastrofa zbog svoje snage, nego društvo zbog svoje slabosti. Drugim riječima, da neka bolest uništi našu civilizaciju, najprije bi civilizacija morala biti bolesna nasmrt da spoznamo njihov životni i ekonomski model. Dvije švedske primalje Ellinor Grimmark i Linda Steen nisu u Švedskoj nikako mogle raditi u struci jer bi na svakom razgovoru za posao izjavile da ne žele raditi pobačaje, što bi ih automatski eliminiralo kao kandidatkinje. Budući da su smatrale kako im se pravo na zaposlenje uskraćuje zbog uvjerenja, što je nezakonito jer krši njihova prava na slobodu vjere i savjesti, obratile su se Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. U ožujku je, međutim, taj sud odbio preuzeti slučaj jer ne vidi u čemu bi švedske vlasti postupile nezakonito. „Nije ljudsko pravo medicinskih sestara da odbiju pružiti zdravstvenu njegu”, komentirao je odluku Hans Linde iz švedske nevladine organizacije RFSU. Pobačaj se očito smatra „uslugom”, a usluga se, „mora izvršiti”, kako to ponavljaju pobornici pobačaja. Budući da sud nije ni zasjedao, primalje nisu mogle iznijeti svoje argumente, a nemaju pravo ni na žalbu.

Na čijoj je strani zakon?

Sa žalbama su bolje prošli mladi supružnici iz Belfasta u Sjevernoj Irskoj, Daniel i Amy McArthur, vlasnici pekare i slastičarnice Ashers. Određeni gospodin Lee je 2014. od njih naručio tortu s likovima Ernieja i Berta iz lutkarske serije Ulica Sezam i natpisom „Podržavam gay brak”. Kolač je bio namijenjen za privatni skup u povodu Međunarodnoga dana borbe protiv homofobije, ali od njega je svima ostao gorak okus.

McArthurovi su narudžbu zaprimili, ali slasticu nisu željeli izraditi jer se protivi njihovim uvjerenjima evanđeoskih kršćana, zbog čega ih je kupac dao na sud.

Na sudu su bili osuđeni zbog diskriminacije klijenata po spolnoj orijentaciji i osuđeni na kaznu od 500 funti, ali žalili su se i predmet dotjerali do Vrhovnoga suda. Nakon četiri godine od početka slučaja, i 250 000 funti sudskih troškova, Vrhovni sud u Velikoj Britaniji zaključio je da su slastičari imali pravo odbiti narudžbu te da nisu gospodina

Franjevci među svojim pukom

Franjevački novicijat @ fra Anđelko Barun

barun.andjelko@gmail.com

Da bismo razumjeli što je to novicijat, treba znati neke činjenice koje su mu prethodile. Naime, sveti je Franjo primao u Red svakoga tko mu se prijavio. Primljeni bi odmah položio doživotne zavjete, a Franjo bi ga odmah slao u svijet propovijedati riječju i primjerom. Radilo se o ljudima koje je sv.

Franjo oduševio pa su ga odlučili slijediti.

S

nažni duhovni lik sv. Franje privlačio je ljude i olakšavao savladati poteškoće u praktičnom životu. Međutim, kad se ubrzo broj braće povećao, većini više nije bilo moguće ni vidjeti sv. Franju, a kamoli s njim komunicirati kao s uzorom života. Oduševljenje je splasnulo, neprilagođenost na franjevački način života postaje izvor nereda. Pojedina se braća „skitaju izvan poslušnosti”, postaju sablazan svijetu.

Razumljivo je da nisu mogli poučavati druge kad ni sami nisu poučeni! Kako opsluživati herojsko franjevačko siromaštvo, kad na to nisu priviknuti? Žive od zajmova koje ne mogu vraćati.

I sam sv. Franjo postaje svjestan potrebe privikavanja na način života po Pravilu prije polaganja zavjeta i odlaska u svijet. Nije dovoljno samo oduševljenje i volja, treba upoznati i praktično živjeti takvim životom, iskušati sama sebe, a i 20

svjetlorijeci.ba

Red mora procijeniti je li kandidat sposoban slijediti sv. Franju. Stoga je sv. Franjo oduševljeno dočekao odluku pape Honorija III. da se uvede godina kušnje tijekom koje će kandidat sam sebe ispitati, a i Red će ocijeniti njegovu prikladnost za franjevački način života. Papa je to učinio 22. rujna 1220. godine bulom Cum secudum consilium kojom određuje „da oni koji će prihvatiti redovničku stegu, određeno je vrijeme kušaju i da se u njoj vježbaju”.

Provincijalima se naređuje neka „nikoga ne pripuste u Red na zavjetovanje ako prije nije proveo godinu kušnje”. Tu godinu kušnje nazivamo novicijatom. Kasnije će to prihvatiti i drugi redovi.

Novicijat je, dakle, vrijeme intenzivnoga uvođenja u redovnički život.

U početku je mogao biti u svim samostanima. Prvi je sv. Bonaventura, u prve Statute Reda 1260. godine, uveo odredbu da se godina novicijata može obaviti

samo u samostanima odobrenim od Svete Stolice. To će 1601. papa Klement VIII. odrediti za sve redove i provincije.

Izmjene u pravilima Način odgoja i izobrazbe u novicijatima određivale su Generalne konstitucije i generalni kapituli. Tako kapitul u Perpignanu 1331. godine određuje da se u novicijat ne smiju primati oni koji nisu sposobni za pošten i koristan rad ili barem koji ne pružaju izgled da će njihovo stupanje u Red biti na duhovnu izgradnju ne samo klera nego i puka. Sveti Ivan Kapistran, kao papinski pohoditelj svih opservantskih provincija, odredio je 1443. godine da se u novicijat ne prima nitko tko nije navršio 18 godina života. Tridentski sabor (1545. – 1563.) za sve redovnike, pa tako i franjevce, donosi odredbu da se nitko ne može valjano zavjetovati ako nije navršio 16 godina života i godinu kušnje. Što se tiče izobrazbe u novicijatima, razlikovalo se kandidate za braću laike od kandidata za svećenike od kojih se mnogo više tražilo. Kad se u Redu jače razvilo školstvo, nije više bilo potrebno u novicijatima izučavati samo svjetovne nego i crkvene znanosti. Novicijat postaje škola teoretske i praktične askeze, škola teorije i prakse redovničkoga života.

Dok još nije bilo tiska bilo je potrebno da novaci nauče napamet skoro sve što se molilo u časoslovu na latinskom jeziku. Generalni kapitul u Asizu 1340. taksativno nabraja što novak mora znati napamet i određuje da provincijal koji od svojih novaka ne bi to tražio ipso facto (samim propustom) prestaje biti provincijalom. Tiskanjem Božanskoga časoslova stvar se mijenja. Od novaka se traži da časoslov zna pravilno i pobožno moliti.

Novicijati u Bosni Sve odredbe generalnih kapitula morale su se primjenjivati i u novicijatima

Ponedjeljak, 15. lipnja

HODOČAŠĆE

SV. IVI U PODMILAČJE 2020

18.00 Devetnica

sv. Ivi Krstitelju Nedjelja, 21. lipnja 18.00 Trodnevnica s

molitvama za

bolesnike Utorak, 23. lipnja 15.30 Pokorničko bogoslužje 16.00

Otvaranje proslave s iznošenjem kipa sv. Ive u procesiji Sveta misa s pokorničkim bogoslužjem

18.00 Sveta misa i molitva za bolesnike 20.00 Put križa uz

brdo Grabež 22.00 Molitveno-meditativni

program uz blagoslov

ivanjske vatre Srijeda, 24. lipnja 6.30 Početak ispovijedanja 7.00 Sveta misa 8.30 Sveta misa 11.00 Središnja hodočasnička

misa s molitvama

za bolesnike

Reportaža

ŽUPA SV. ANTE PADOVANSKOG, ČUKLIĆ

LIJEPO JE POD KAMEŠNICOM Pod Kamešnicom je jako lijepo. Kad podignete oči, vidite prekrasnu ljepotu, planinu, Božju ljepotu, a ispod te planine, u Čukliću, život se odvija ustaljenim rasporedom, svi smo radosni i duhovno bogati, a uz pomoć sv. Ante idemo dalje kročiti životnim stazama 22

svjetlorijeci.ba

N @ Nikolina Marčić

nikolina@svjetlorijeci.ba

Naš je život sličan dugom putu, a ponekad se čini da je riječ o pravoj uzbrdici.

Sve ono što se događa na tom putu može ga malo skratiti ili ga pak još više produljiti. Utrka s vremenom je stalno prisutna, borbu i različite životne težnje ne treba ni spominjati. Većina nas za života neće primiti nikakvu nagradu, neće postati milijunaši, neće pjevati na Euroviziji, neće biti izabrani za predsjednika niti dobiti Nobelovu nagradu. No, svi možemo uživati u malim životnim radostima. Čovjeka može obradovati slobodno mjesto na parkiralištu, stisak ruke ili zagrljaj drage osobe, može uživati u zalasku sunca i diviti se predivnom Božjemu stvaranju i kreaciji prirode ili tek sjediti pored jezera i preko njega promatrati planinu podno koje se upravo tako živi – radosno i zadovoljno.

Na putnom pravcu između Livna i graničnoga prijelaza Kamensko slijedeći putokaz nadesno, dolazi se u jedno takvo mjesto podno planine Kamešnice, koje je ne samo pod okriljem ove planine nego i pod zaštitom svetog Ante Padovanskoga. Stigli smo u Čuklić.

Odmah na ulazu u župno dvorište nalazi se čuklićka ljepotica – župna crkva sv. Ante Padovanskoga prvotno izgrađena 1874. godine, a obnovljena zajedno sa župnom kućom 1903. godine.

Ispred nas pozdravlja današnji župnik i franjevac Bosne Srebrene fra Josip Jukić, rodom iz župe Osova, s kojim

se upuštamo u dugi razgovor kojim se vraćamo u prošlost koju čuva povijest župe te potom u sadašnjost i ono što ovu župu čini posebnom. Pa krenimo onda redom.

Krojači sadašnjosti i budućnosti Povijest bilježi da je već 1741. godine u Čukliću postojala kuća u kojoj su stanovali župnik i njegov suradnik, a pastoralizirali su jedinu župu koja se prostirala cijelim livanjskim krajem. Kasnije je sjedište ove velike župe premješteno u Vidoše.

Godine 1828. Čuklić se odvaja od Vidoša i postaje mjesna kapelanija, a deset godina kasnije biva proglašen župom otkada se vode i župne matice.

S vremenom se ovdje izmijenilo dosta župnika i većina ih je sa sobom ponijela lijepe uspomene na ovaj dio livanjskoga kraja i suživota s livanjskim pukom. A da je župniku uistinu lijepo biti i živjeti s Livnjacima u Čukliću potvrdio nam je to i fra Josip koji je u devet godina svoga svećeništva drugi put na službi u ovom kraju.

Prvih pet godina svoga svećeništva proveo je kao kapelan u Livnu, potom obnaša službu samostanskoga i župnoga vikara u Kreševu, nakon čega ga Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene imenuje župnikom čuklićke župe. Fratar je to angažiran na mnogim područjima djelovanja, a najviše ga, kako kaže, ispunjava rad s mladim ljudima. „Danas je biti fratar lijepo i izazovno istovremeno. Kad sam postajao svećenik veliki izazov mi je bio stupiti pred mlade. Imam osjećaj da sam u njihov svijet uletio kao padobranac s mnogo pitanja, a činilo se kao da nijedno nema odgovora: Što reći mladima? Što im ponuditi? Kako ih ispravno savjetovati? Hoće li shvatiti? Sve su to pitanja koja sam i sȃm postavljao. Bilo je tu malo i straha, ali s vremenom čovjek prepozna da im je uistinu poslan i baci se na posao”, pripovijeda nam fra Josip ističući kako je iz njegove generacije fratar postao još lipanj 2020.

23

T

alijanska ateistkinja Oriana Fallaci, kojoj je životna opsesija bila borba protiv fašizma, jednom je izjavila kako postoje dva oblika fašizma: fašizam i antifašizam! Ovu istinu, koja će ušima antifašista zvučati svetogrdno, ne potvrđuje samo Fallaci.

Za bivšega komunista i velikoga kritičara komunizma Francoisa Fureta, antifašizam je jedan od ključnih mitova komunizma: „Boljševizam i fašizam slijede jedan drugoga, uzajamno se uvjetuju, limitiraju se i bore jedan protiv drugoga, ali prije svega oni su proistekli iz istoga tla, ... oni su djeca iste povijesti.” Lice komunizma se prema Furetu više ne definira onim što čini njegovu srž, već njegovim protivljenjem fašizmu. Nije slučajnost da su u Sarajevu antifašisti nosili na sebi oznake komunizma protestirajući protiv komemoracije blajburških žrtava u katedrali Srca Isusova. Ono što francuski kritičar ovdje čini, može se njegovim riječima nazvati „zabranjenom usporedbom”. Prvim koji se usudio napraviti tu „zabranjenu usporedbu” – antifašizma s fašizmom – smatra Furet berlinskoga revizionista Ernsta Noltea i za to ga hvali. Kudi ga, međutim, što usporedbu tih dviju ideoloških koncepcija koristi kako bi opravdao i legitimirao fašizam.

Budući da socijalizam i komunizam danas imaju još samo pragmatično značenje, lijeva se inteligencija već duže vremena nalazi u nekoj vrsti nelagode.

Izgubili su status nasuprotnosti kapitalizmu čime se poljuljao cjelokupni svjetonazor moderne. U toj situaciji antifašizam zadobiva vrlo čudno svjetonazorsko značenje. Štoviše, antifašizam danas sam postaje svjetonazor i predstavlja se kao novi moralizam. Za antifašiste se u fašizmu, ustaštvu, nacizmu i nacionalsocijalizmu dogodila najveća povijesna samoobjava apsolutnoga zla i povijest je u toj negativnoj objavi zadobila svoj radikalni zaokret: ili će nakon Auschwitza, Dachaua, Jasenovca, Marijin dvora sve postojeće propasti ili 28

svjetlorijeci.ba

Politički (ne)korektno

Zabranjena usporedba @ fra Pavo Filipović euraklyon@gmail.com

Ali komu se osvetiti ako su počinitelji fašističkih zločina već davno mrtvi? Odgovor antifašizma je: svakomu novom naraštaju jer je svaki novi kriv za zločine fašizma ako ne komemorira njihove žrtve, ako ne drži sveprisutnim sjećanje i spomen na njih će napokon nastati čista i nepatvorena ljudskost (čovječnost).

Ako se dogodi ovo posljednje, onda je otuđujuća pretpovijest nadvladana i konačno se dospjelo u pravu povijest čistoga humaniteta. Peter Furth u svomu manuskriptu iz 1990. godine (prvi put objavljen tek 2016. godine u časopisu Tumult) precizira: „Ispravna spoznaja jedinstvenosti nacionalsocijalističkoga zločina omogućava antifašizmu moralni kredit koji je isto toliko neizmjeran koliko i zlo čijom se nasuprotnošću ono smatra. Dugo se godina taj (moralni) kredit činio sigurnim i nemogućim za izgubiti. Pojava otpora protiv etabliranoga poimanja povijesti dovodi ga, međutim, u pitanje.”

Antifašističko čistilište Društvo koje je odgovorno za zločine fašizma stoji u svjetonazoru antifašista pod prisilom pročišćenja (purgatio).

U tome antifašističkom čistilištu ujedno se vidi i prilika za novo utemeljenje

društva, ali tek onda ako to pročišćenje predstavlja samopročišćenje. Kada bi žrtve mogle osvetom provesti pročišćenje, to bi bilo beskorisno jer je odmazda, tvrdi Peter Furth. Radi purgacijskog (čistilišnog) djelovanja moraju potomci počinitelja i novi naraštaji pružiti zadovoljštinu za zlo počinitelja i za mučeništvo žrtava. Sve namjere, odluke i motivacije današnjega društva za antifašista stoje pod znakom opasnosti mogućnosti ponavljanja zločina. Današnji su antifašisti uvjereni kako se društvo nakon fašističkih zločina ne može osloboditi prošlosti i krivnje, već ih može samo ponoviti. Oni se i ne pitaju žele li uopće ljudi suvremenoga društva biti odgovorni za žrtve fašizma. „Odakle potreba antifašista za stalnom inscenacijom i ponavljanjem iste fašističke tragedije”, pita se Furth i nastavlja: „Odakle dolazi ta strast (grč. pathos – odatle riječ patologija, op. a.) s kojom antifašisti danas, desetljećima nakon fašizma, nastupaju?

Oni se naknadno solidariziraju sa žrtvama fašizma, ali ta solidarnost djeluje

U romanu se susrećemo s Ivanom Krstiteljem u ulozi posljednjeg navjestitelja i ujedno u novoj ulozi – prvog Isusovog svjedoka – mučenika.

Svjedok svjetla

8 KM

Devetnica sv. Ivanu Krstitelju

Devetnica sv. Ivanu Krstitelju sadrži životopis ovoga velikog sveca, molitvu devetnice podijeljenu po danima s prigodnim razmatranjima, litanije i molitve sv. Ivanu Krstitelju za djecu i bolesne.

3 KM

Svoje primjerke poručite pozivom na broj telefona +387 33 726 200; e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu ili u našim knjižarama u Vitezu i livnu

Svakog tjedna s vama emisija Bosna Srebrena.

Slušajte nas na frekvencijama radiopostaja: • Radio Federacije Bosne i Hercegovine • Radio Herceg-Bosne • Radio Jajce • Kupreški radio • Radio PosavinaTV • Radio Busovača • Radio Marija BiH • Radio Usora • Radio Žepče • Radio Orašje • Radio Rama

Izjava za javnost Upr U

prava Bosne Srebrene je na svom redovitom zasjedanju 12. svibnja 2020. u Sarajevu donijela sljedeću izjavu: Suočena s neutemeljenim i zlonamjernim napadima u javnosti na uzoritoga gosp. Vinka kardinala Puljića, koji su eskalirali tijekom višednevne hajke u povodu najavljene mise zadušnice za sve nevine žrtve nastradale u Drugom i nakon Drugoga svjetskog rata u sarajevskoj katedrali, Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene odlučno odbacuje te klevetničke napade ne samo na kardinala, nego implicite i na Katoličku Crkvu u hrvatskom narodu.

Odlučno odbacujući te huškačke napade kao i pokušaje ugrožavanja vjerskih sloboda i politikantskoga zadiranja u isključivo vjerska pitanja, Uprava Provincije daje svoju punu potporu kardinalu Puljiću i održavanju toga kršćanskoga molitvenoga i vjerničkoga čina na kojem će se moliti i za blajburške te tolike druge nevine žrtve jugoslavenskoga komunističkoga režima 1945. godine i nakon toga. Potpuno je neprihvatljivo da bilo tko i iz bilo kojih motiva, pogotovo prijeteći i ucjenjujući, određuje Katoličkoj Crkvi na koji način i na kojemu mjestu ona smije moliti za svoje pokojne i iskazivati im svoj pijetet!

Ne tako davna ratna zbivanja u našoj domovini BiH uče nas kako je svaki rat veliko zlo koje iza sebe ostavlja žrtve na svim stranama te da je odavanje poštovanja prema svim žrtvama u ratnim zbivanjima prvi i temeljni korak ka pomirenju i mirnom suživotu nekad zaraćenih strana. Ne smije se dopustiti da ratno nasilje preraste u povijesno nasilje nad nekom stranom zaustavljajući tako povijest u njezinom toku i onemogućujući da se dogodi

30

svjetlorijeci.ba

nova, bolja budućnost. Tako nas i osuda četničkih, ustaških, njemačkih i talijanskih zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata na našim prostorima ne smije navesti na previđanje jednako strašnih partizanskih zločina i svega onoga što se događalo koncem Drugoga svjetskoga rata i nakon toga s neistomišljenicima jugoslavenskoga komunističkoga režima koji je iza sebe ostavio tolike grobnice od Slovenije do Makedonije.

Među žrtvama toga režima se nalaze i deseci franjevaca Bosne Srebrene: Provincija je ostala bez 57 svojih članova (39 svećenika, jednoga brata laika, devet studenata i osam đaka sjemeništaraca), pobijenih iz vjerske i nacionalne mržnje. Jugoslavenska komunistička vlast pogubila je 663 crkvene osobe, što se ni približno nije dogodilo ni u jednoj komunističkoj državi nakon Drugoga svjetskoga rata i što zorno pokazuje o kakvom se zločinačkom i protuvjerskom režimu radilo.

Iz te iste mržnje, na najokrutniji način – uz teška i masovna kršenja Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. godine te zakona i običaja ratovanja – ubijen je golem, još uvijek neutvrđen broj ratnih zarobljenika i civila, među njima starijih osoba, žena i djece. Pitanje je postoji li ijedno naše selo i obitelj koji nisu 1945. godine ostali bez nekoga od članova svoje uže ili šire obitelji. Čitavi krajevi nakon Drugoga svjetskoga rata ostali su prepuni ratnih udovica i ratne siročadi. Bleiburg, Kočevski Rog, Tezno, Maribor, Huda jama i stotine drugih jezivih lokaliteta od Slovenije do Makedonije najbolji su dokaz „antifašizma” i „humanizma” komunističkoga režima koji je vladao ovim krajevima od 1945. do 1990. godine, a čiji pad još mnogi ne mogu prežaliti.

rave Bosne Srebrene Uprava Bosne Srebrene podsjeća javnost kako je Vijeće Europe 2006. godine usvojilo Rezoluciju o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima u kojoj je osudilo „masovna kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina”, precizirajući „da su ta djela nasilja uključivala individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropstvo, prisilni rad i druge oblike masovnoga psihičkoga terora”. A 2019. godine Europski parlament usvojio je Rezoluciju o važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe, koja izrijekom izjednačava zlo fašizma i zlo komunizma. Europski parlament naime „naglašava da je Drugi svjetski rat najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskoga Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939. [...]” i „podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti” [...], te „najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi”. Stoga Europski parlament „izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teška kršenja ljudskih prava, [...] jer bez sjećanja ne može biti pomirenja [...]”

Obje te rezolucije u našoj su javnosti gotovo u potpunosti ignorirane, što i ne treba čuditi kad se zna da u njoj dominiraju tzv. „antifašisti” kojima je glavni cilj spriječiti suočenje našega društva s komunističkim zločinima i nasljeđem, te čitav hrvatski narod, izuzev tzv. „poštenih Hrvata”, proglasiti ustaškim.

Uz odlučno odbacivanje orkestriranih huškačkih napada, politikantskih zadiranja u isključivo vjerska pitanja i pokušaja ugrožavanja vjerskih sloboda te uz podršku održavanju mise za sve nevine žrtve nastradale u Drugom i nakon Drugoga svjetskog rata, Uprava Bosne Srebrene u potpunosti se i nedvosmisleno ograđuje od nekolicine članova Provincije koji svojim javnim nastupima u medijima na bilo koji način relativiziraju blajburšku tragediju našega naroda, a koji i inače svojim dosadašnjim necrkvenim aktivizmom već dugo godina, kršeći norme crkvenoga i redovničkoga prava, pridonose rušenju ugleda Provincije Bosne Srebrene i zbunjivanju naših vjernika.

Slijedeći evanđeosku poruku ljubavi prema Bogu i svakom čovjeku i njegujući vlastiti vjerski i nacionalni identitet hrvatskoga naroda u BiH, bosanski franjevci su uvijek iskreno žalili za svim nevinim žrtvama kako svoga tako i svih drugih naroda u našoj domovini Bosni i Hercegovini kojima su razne ideologije, posebno fašistička i komunistička, oduzele pravo na život i budućnost.

Sarajevo, 12. svibnja 2020.

Uprava Franjevačke provincije sv. Križa – Bosne Srebrene

lipanj 2020.

31

O radosti življenja

Kako povratiti samopouzdanje? @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

„Koliko vas pamti trenutke kada ste se, dok ste bili djeca, sami lijepo odjenuli, počešljali i posebno dotjerali za školsku priredbu ili rođendansko slavlje? Ili ste možda naučili recitaciju napamet i spremali se danima da biste je što bolje izrecitirali?

D

ali ste sve od sebe, prihvatili rizik i osjećali se hrabro i odvažno, a onda vam je netko dobacio neki ružni komentar, posramio vas i srušio vam samopouzdanje”, upitala je govornica na jednoj konferenciji duhovnoga rasta.

Svi su nazočni podigli ruke uvis, a većina je žena potvrdno kimala glavom.

Neki su se malo posramljeno osmjehnuli, a neki s razumijevanjem. Pogledom sam tražila je li još netko bio u suzama ili sam samo ja bila jako osjetljiva na onu djevojčicu iz moga sjećanja koja je toliko željela biti dobra i pohvaljena i koja usprkos ružnim komentarima, kritikama i boli koju su joj uzrokovali nije dopustila da joj slome duh.

Kao djeca brzo naučimo pravila igre: kad napraviš nešto što se svidi odraslima, dobiješ pohvalu. Kad dijete dođe s igre raskuštrane kose i zamazanoga lica jer se igralo bez opterećenja, uzbuđeno i ponosno jer je možda nešto novo naučilo, odrasli mu vele: „Pogledaj kakav si, 32

svjetlorijeci.ba

odmah na pranje!” Sve dobro i lijepo što je dijete tijekom igre doživjelo splasne i ono osjeća da je nešto loše napravilo jer nije dobilo potvrdu onih o kojima ovisi. Kad se počešlja i obuče lijepu (i često neudobnu) košulju ili haljinicu, svi ga hvale i govore mu kako je divan, bez obzira na to kako se iznutra osjeća.

S dozom pouzdanja Prošloga mjeseca, uz 30. obljetnicu moga nastupa na Eurosongu, gledam snimku 19-godišnje Tajči. Pleše u visokim potpeticama na skliskoj pozornici od pleksiglasa, pjeva čistim i sigurnim glasom bez pogreške i falševa, zrači radošću djeteta, a sa sigurnošću profesionalca. Na njezinu licu nema treme.

Izvrsno je odradila zadatak i opravdala povjerenje koje joj je bilo ukazano – bez obzira na njezinu mladost. „Wow”, pomislim. „Dobro sam to odradila!” i prvi put (nakon tolikih godina) osjećam ponos. Onaj isti ponos koji

osjećam kad gledam svoga sina koji s 19 godina završava zahtjevan projekt i predaje ga s dozom samopouzdanja, ali i s tremom koja je neizbježni dio odrastanja.

Bez obzira na razinu uspjeha, nikad na njega ne bih mogla biti ljuta ili razočarana. Ne mogu zamisliti da bih mu ikad mogla reći da je glup, netalentiran ili nesposoban prihvatiti zahtjevne zadatke. Dijete je dalo sve od sebe i ako je postojalo nešto što ga koči, moja je zadaća da mu ljubavlju i podrškom pomognem riješiti se blokada i nesigurnosti. Što je u nama toliko samokritično da sebe tretiramo najgore i negativnošću kažnjavamo sve što nije idealno – čak i onda kada znamo da smo dali sve od sebe i koliko je u našim mogućnostima? I onda kada dobro znamo da se „idealno” mjeri po nečijim tuđim kriterijima i standardima.

Iz nekoga dubokog spremišta uspomena sjećam se svega iz toga vremena – stresa ekipe, euforije obožavatelja i svoje želje da opravdam njihovo povjerenje, cinizma pojedinaca kojima nikad ništa nije bilo dobro, osjećaja samoće, želje da sobu luksuznoga hotela zamijenim onom malom i dragom koju sam u obiteljskom stančiću dijelila sa sestrom.

Sjećam se godina u kojima sam se sramila ružičaste haljinice, plesa i pijevnoga hita o usnama koje su „kao čokolada”. I znam da je jedini razlog, zbog kojega nisam godinama mogla vidjeti hrabru i izvrsnu umjetnicu kakvom sam već tada bila, moj slomljeni i posramljeni duh.

Temeljita promjena „Što se dogodilo s Vašim sinom?”, pita me tajnica male katoličke škole u kojoj je moj sin u to vrijeme pohađao peti razred. „Odjednom kao da je izgubio svoj divan duh pun samopouzdanja i radosti. Jednoga dana jednostavno je postao drukčiji.” Začudilo me to da ona nije znala za nemio slučaj koji sam prijavila i ravnateljici – kada ga je cijeli razred ismijavao, a učitelj na to nije reagirao.

Kultura

Neobično obično @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

P

omalo smo se naviknuli da nam virtualni svijet zamijeni stvarnost i da sve ono što je bilo neobično postane obično, a kulturna zbivanja prate online ili na televizijskim kanalima.

Bosanskohercegovačka radiotelevizija ove godine slavi 75 godina kao sljedbenik prvoga elektronskoga medija u BiH – Radio Sarajeva. Tako se u sklopu obilježavanja obljetnice prezentiralo bogatstvo televizijske arhive, ali i premijerni programi. Prvoga svibnja je na BHT 1 premijerno prikazan višestruko nagrađivani dokumentarni film Gledati istini u oči scenaristice i redateljice Vesne Marić koji je posvećen problemima osoba s invalidnosti i poteškoćama u razvoju u Sarajevskom kantonu. Prepuštene mahom nevladinim organizacijama i brizi roditelja ostvaruju i prave podvige.

Edna Šunjić s Downovim sindromom osvojila je dvije zlatne medalje u alpskom skijanju na Specijalnoj olimpijadi u Austriji 2017. godine. Za Senku Hajrić s Prader Willijevim sindromom skupljala se donacija za kupovinu platforme za invalidska kolica kako bi i ona mogla napustiti svoja četiri zida. Svima njima je potrebno puno toga da bi se barem malo približili životu zdravih, a njihovi roditelji od mjerodavnih najčešće čuju: „Znate u kakvoj mi zemlji živimo.”

U svibnju je ista televizija pokrenula projekt Revija dramske riječi po ideji Dževdeta Tuzlića i svakih 14 dana emitira snimku predstave jedne naše kazališne kuće. Odazvali su se BNP 34

svjetlorijeci.ba

iz Zenice, Narodno pozorište Mostar, HNK Mostar, Dječije pozorište, Narodno pozorište RS i Nevid teatar iz Banjaluke, Hrvatski teatar Soli Tuzla, Kamerni teatar 55 iz Sarajeva i Pozorište iz Prijedora. Već se iz zeničkoga kazališta mogla pogledati predstava Švedsko srce moje majke Zilhada Ključanina u režiji Aleša Kurta, a iz Mostara Derviš i smrt Meše Selimovića u režiji Erola Kadića.

Koncert poznate umjetnice Amire Medunjanin, organiziran prigodom Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe, prenosila je BHT 1 iz sarajevske Vijećnice. Dobitnica ovogodišnje glazbene nagrade Porin za najbolju vokalnu izvedbu nastupila je uz pratnju gitarista Boška Jovića. Minimalistička scenografija je osvjetljenjem i kadrovima podcrtavala ljepotu ambijenta, dok je fasada Vijećnice bila u bojama bosanskohercegovačke zastave i zastave EU-a.

Kad smo kod glazbe, zbor Opere Narodnoga pozorišta Sarajevo sudjelovao je u dva međunarodna projekta, a sprema i treći. Bariton Edin Daši, koji je na Konzervatoriju u Beču počeo studirati u klasi profesorice Marije Sklad-Sauer i diplomirao u klasi nedavno preminuloga profesora Maksimilijana Cenčića, opisuje kako su se spremali u kućnim uvjetima. Svi bi dobili matricu i uz nju vježbali. Za snimanje su trebali dva mobitela, jedan s glazbom, a drugi za glas i nakon toga bi to tonci spajali u konačan oblik. U početku je bilo teško jer su pjevači naviknuli da se oslanjaju jedni na druge u koordinaciji s dirigentom. Član zbora Dragan Rokvić ilustrirao je i režirao zanimljivo dizajniran video Quarantine Opera. Bila je to numera Che interminabile andirivieni iz opere Don Pasquale Gaetana Donizettija. Zbor je pratio No Borders Orchestra, a sudjelovali su izvođači iz Sarajeva, Berlina, Zagreba, Beograda, Münchena, Skoplja, Ljubljane, Novoga Sada i Ulma.

Na isti je način snimljena Oda radosti iz Devete simfonije prigodom obilježavanja 250 godina rođenja Ludwiga van

M

jesec svibanj je vrijeme sjećanja na završetak Drugoga svjetskog rata (1945) i pobjedu nad nacifašizmom kao jednim od najvećih zala 20. stoljeća. To je vrijeme komemoriranja milijunskih žrtava diljem Europe.

Porazom nacističke Njemačke poražena je i marionetska tvorevina NDH koja je iza sebe imala veliku hipoteku zločina. Izdajnička vrhuška toga režima dala se u bijeg prema Austriji. Krenuli su za njima i pripadnici poražene vojske, među kojima i počinitelji zločina, te mnogobrojni civili s nakanom da se predaju savezničkim snagama. Međutim, engleske vojne vlasti su ih na polju kod Bleiburga vratile i predale partizanima.

Velikom egzodusu pridonijela je, uz izdajničku vlast, panična atmosfera straha od partizana čija zlodjela nisu bila tajna: od Dubrovnika, Širokoga Brijega, Mostara, konačno i Zagreba...

Ni maloljetnike nisu štedjeli: u nedavno otkrivenoj masovnoj grobnici podno Sljemena među 294 ekshumirana tijela bila su 63 maloljetnika, štoviše 16 njih mlađih od 14 godina. Dva razreda! Nesmiljena ubojstva zarobljenih vojnika i civila nakon Bleiburga „na križnom putu”, bez suda i identifikacije, protivno Ženevskoj konvenciji (1929), obilježila su početak komunističkoga režima.

Likvidacije su prikrivali pokopavanjem ubijenih u skrovite masovne grobnice, bacanjem u jame pa i u napuštene rudnike. O tome se pola stoljeća nije smjelo govoriti. U rudniku Barbarin rov (Huda jama), u Sloveniji, podigli su 11 betonskih pregrada kako bi što temeljitije prikrili žrtve svoga zločina, a ima pokazatelja da su ih i žive tamo ubacivali. Ubijali su i žene, što pokazuju pronađene ženske pletenice. Ekshumirano je dosad 1416 žrtava, a procjene idu do 3000. Mnogo je takvih stratišta rasutih po Sloveniji i Hrvatskoj. Identificirano je ukupno oko 1700 masovnih grobnica a najveća su Tezno, Kočevski rog, Macelj, Gračani...

36

svjetlorijeci.ba

Retrospektiva

Zaludu je gluhima govoriti @ Marko Karamatić

marko.karamatic@gmail.com

Vrlo je zanimljivo da su, uz poneku iznimku, utihnuli u izvanrednim okolnostima epidemije i potresa. Povukli se u šutljivost svojih skloništa, a inače su u redovitim prilikama glasni Vrsni učenici fašista Desetljećima prikrivana partizanska zlodjela izišla su na javu. Mentalni sljednici komunističkoga režima, danas preobučeni u antifašiste, teško prihvaćaju te činjenice. A morat će to učiniti! Zagrebački politolog, inače iz lijevoga političkog spektra, Žarko Puhovski, još je 2016. izjednačio jugoslavenski komunistički režim i NDH kada je ustvrdio da su „oba režima bila zločinačka... Prve četiri godine Jugoslavije su žalosno usporedive s četiri godine NDH” (radijska tribina, 17. 5. 2016). Kad bi na strani poraženih „svi bili ratni zločinci, što je nemoguće”, njihovo ubijanje „bi opet bio zločin”, jer su likvidirani „ne samo bez suda nego i bez identifikacije”.

Tako su i „klince od 16, 17 godina”, kojima su ustaše navukli uniforme, „ubijali prema uniformama i nisu se raspitivali tko je tko i što je što, ubijali su i civile” i o tome „nema uopće spora”. I to „kao svoju sramotu lijeva strana hrvatske političke scene mora posebno komemorirati”. Ali ona to „nažalost ne čini i to je problem”, zaključuje Puhovski (N1, 16. 5. 2020).

Komunisti su se pokazali kao vrsni učenici fašista kada su se, umjesto suda, odlučili za likvidacije, a kasnije za montirane procese. Osveta nije bila prvotni njihov motiv, nego prije svega provedba revolucionarnoga nasilja radi ostvarenja apsolutne vlasti. To je bit komunističke revolucije u Jugoslaviji koja je u svojoj prvoj fazi bila apsolutno zločinačka.

Ustaška zlodjela s pravom su osuđena, međutim licemjerno je tumačiti komunističke zločine tek kao reakciju na počinjene zločine drugih. Takva relativizacija je samo jedan korak do pokušaja njihova opravdavanja! Svaki je zločin za osudu, kao i svaki počinitelji: zvao se on nacist ili komunist, fašist ili antifašist, ustaša, četnik ili partizan!

Njihova zlodjela – ostaju uvijek zlodjela! Uostalom jednak zločinački karakter nacifašizma i komunizma potvrdile su i rezolucije Vijeća Europe i Europskoga parlamenta 1996, 2006. i 2019.

Tradicionalna godišnja komemoracija, s bogoslužjem, redovito se organizirala sredinom svibnja u Bleiburgu.

BISERJE BISERJE svetog Ante svetog Ante

Katolički vjernici, štovatelji svetoga Ante u hrvatskom narodu već više od stoljeća ne odvajaju se od omiljenoga Biserja sv. Ante.

Od početka je ono lagano i drago molitveno i duhovno štivo koje olakšava razgovor s Bogom u molitvi. Vjernici se Bogu utječu po zagovoru svetoga Ante i da im Gospodin molitve po svojoj volji usliša.

Svoj primjerak Biserja svetoga Ante poručite pozivom na broj telefona 033 726 200 ili posjetite Svjetlo riječi u Sarajevu, Livnu i Vitezu.

Krupna slova: 15 KM Sitna slova: 13 KM

Zaklada Open Doors

Obitelj progonjenih kršćana

U

svijetu u kojemu je djelatno mnoštvo nevladinih organizacija, dobrotvornih ustanova i humanitarnih institucija koje nastoje omogućiti dostojanstven život onima koji su u nevolji, posebno se ističe karitativna zaklada Open Doors, zasnovana 1955. godine u Nizozemskoj. Žarišna točka na koju je koncentrirana djelatnost ove zaklade jesu progonjeni kršćani u svijetu. Što je započelo kao osobna misija Nizozemca Andrewa van der Bijla, da u zemlje s onu stranu željezne zavjese prokrijumčari što više primjeraka zabranjenoga štiva Biblije, preraslo je u globalni pokret za osnaživanje progonjenih kršćana.

Danas 25 podružnica zaklade Open Doors diljem svijeta nastavlja misiju svoga utemeljitelja, koji je u međuvremenu prozvan – brat Andrew, „Božji švercer”. Opskrbljuju kršćane svime što im je potrebno: dijele primjerke Biblije i humanitarnu pomoć, savjetuju, brane i pomažu svima koji trpe zbog toga što slijede Isusa Krista. Budnim okom promatraju okolnosti u kojima žive progonjeni kršćani i donose im potrebnu pomoć izvana. U tom kontekstu, utemeljitelj van der Bijl uvijek je govorio: „Reci mi kamo ne možeš otići kao kršćanin, a ja ću ti pokazati put do tamo.

Samo, možda ti ne budem znao reći kako ćeš otamo izaći.” O tomu mnogo govori i sam naziv ove zaklade. Engleski izraz Open Doors znači „Otvorena vrata”, u smislu da se preko ove organizacije otvaraju vrata za pristup progonjenim kršćanima.

Tijekom godine zaklada Open Doors osim opipljive pomoći progonjenim kršćanima svoja promatranja i studije 38

svjetlorijeci.ba

bilježi i objavljuje u takozvanom Svjetskom popisu praćenja (engl. World Watch List). Svako izdanje takvoga popisa uzima u obzir države u kojima kršćani žive pod stalnim pritiskom, bilo da je riječ o stalnom nadziranju mjerodavnih institucija putem video-kamera kao u Kini, bilo da je riječ o izravnom nasilju nad kršćanima kao što je bio slučaj u prošlogodišnjim napadima na Uskrs, na crkvu u Šri Lanki. Navedeni popis država izračuna se posebnom metodologijom, uzimajući u obzir sve podatke s terena.

Već je godinama na samom vrhu ovoga popisa Sjeverna Koreja. Slijede Afganistan (2. mjesto), Somalija (3.), Libija (4.) i Pakistan (5.). Zemlje koje su ove godine na popisu World Watch List mogu se podijeliti na nekoliko skupina, prema vrsti nasilja koje se vrši nad kršćanima.

Pod stalnim nadzorom U Kini (23. na popisu World Watch List) danas živi oko 93 milijuna kršćana.

Progon koji se vrši nad njima nedavno je zaoštren uslijed tehnološkoga napretka ove države. Naime, smatra se da oko 415 milijuna kamera svakoga trenutka nadzire svaki pokret građana na javnim prostorima, a postoji i vrlo sofisticiran softver za prepoznavanje lica. Čak je i pri kupovini mobitela zakonska obveza dopustiti snimanje lica. Tako udružene, ove se dvije tehnologije mogu koristiti za sustavno praćenje pojedinaca kao nikad ranije. Posebno ako se radi o kršćanima, sljedbenicima „strane religije”, preko koje se zapadne sile navodno žele infiltrirati.

Planirano je da i u Indiji (10. mjesto) Vlada uvede nacionalni sustav prepoznavanja lica. U vremenu prikupljanja podataka za stvaranje najnovijega popisa zaklade Open Doors prijavljeno je 447 slučajeva nasilja i zločina nad kršćanima u Indiji. Postoji opravdana bojazan da bi sustavno praćenje osoba moglo dodatno povećati ovaj broj.

Nasilje islamskoga ekstremizma Subsaharska Afrika u zadnje vrijeme bilježi nagli porast nasilja po rukama islamskih ekstremista. To se posebno vidi u zemljama ili pokrajinama u kojima je slaba službena vlast ili ona uopće ne postoji. Skupine ekstremista često ubijaju, otimaju i siju kaos, bez susljednoga kažnjavanja tih zločina.

Burkina Faso (28. mjesto, skok od čak 33 mjesta u odnosu na prošlu godinu) dugo je vremena bila simbol religijske tolerancije, ali danas kršćani tvrde da se ondje bore za opstanak.

Ubijeni su deseci svećenika, a otet je velik broj protestantskih pastora i njihovih obitelji. Nadalje, predsjednik Malija (29. mjesto) krajem 2018. godine izjavio je kako je u opasnost dovedena opstojnost države zbog islamističkih džihadista. Srednjoafrička republika (25. mjesto) također bilježi velik broj militantnih skupina, od kojih mnogi ciljano napadaju kršćane. A na sjeveru Kameruna (48. mjesto) još uvijek je snažno prisutan militaristički Boko Haram.

Ista džihadistička skupina nazočna je i na sjeveru Nigerije (12. mjesto).

Ova država istovremeno vodi bitku protiv militantnih skupina plemena

Hausa-Fulani, koji žive na sjeveru Nigerije. Na istom prostoru djelatni su teroristi Islamske Države u pokrajini Zapadna Afrika (ISWAP).

Muslimanske milicije u Aziji Utjecaj radikalnih islamista nije osjetan samo u dijelovima srednje Afrike, nego i u pojedinim državama Azije.

U Šri Lanki (30. mjesto, skok od 16 mjesta) ubijeno je 250 ljudi, a još je 500 ozlijeđenih u napadu na katoličke i protestantske crkve i hotele na Uskrs 2018. godine. U Pakistanu (5. mjesto) službena vlast često tolerira zločinačke pothvate pojedinih skupina muslimanskih radikala. S obzirom na društveni utjecaj ovih skupina, ne očekuje se ublažavanje pakistanskih zakona o bogohuljenju. Trenutno je u Pakistanu utamničeno više od 20 kršćana zbog optužbi za blasfemiju.

Kršćanstvo pred nestankom Gotovo devet godina traje građanski rat u Siriji (11. mjesto), a još duže sukobi u Iraku (15. mjesto), u kojima kršćanske zajednice i dalje vode borbu za opstanak. U Iraku je trenutno oko 200.000 kršćana od ukupno 1,5 milijun prije 2003. godine. U samo jednom naraštaju broj kršćana opao je za velikih 87 %. Neki su se kršćani vratili na svoja ognjišta, ali je mnogima povratak otežan zbog životne sigurnosti, školstva, zdravstva i problema u vezi sa zaposlenjem.

U Siriji je stanje još zamršenije.

Ukupno je prije rata ondje živjelo oko 2,2 milijuna kršćana, a danas ih je tek 740.000. Život se barem djelomično vraća u normalu u zonama koje su pod ponovnom upravom službene vlasti, ali još uvijek postoji velika potreba za osnovnim životnim potrepštinama, odgovarajućim zdravstvenim

sustavom i prilikama za zaposlenjem.

Sirijski su kršćani uz sve to jako raseljeni – bilo u zemlji, bilo izvan nje.

Osim toga, negativan utjecaj na kršćansko stanovništvo imaju i napadi turske vojske na sjeveru Sirije, gdje je izravno pogođeno oko 40.000 kršćana u područjima gdje žive Kurdi.

Generalni ravnatelj zaklade Open Doors David Curry u uvodniku ovogodišnjega izdanja zaključio je: „Čitat ćete brojke i podatke koje predstavljaju stvarne kršćane, kao što smo stvarni vi i ja, koji dižu svoj glas za Boga – i koji zbog toga trpe. Ali ti ljudi nisu stranci; oni su naša obitelj. A mi imamo mogućnost da budemo s njima. Jer u osobi Isusa Krista mi i svi kršćani koji žive u ovih 50 država svijeta koje su na popisu World Watch List činimo jednu Crkvu, jednu jedinstvenu Obitelj.”

Priredio: Danijel Stanić

lipanj 2020.

39

R

ekli su nam „ostanite doma” i mi smo poslušali. Pa čak i da nismo htjeli, velikoga izbora nismo imali s obzirom na to da se sve zatvorilo.

Policijskoga sata, kao u nekim zemljama, hvala Bogu nije bilo, ali i strah i osjećaj nadolazeće kataklizme odradili su svoje.

Mora se priznati da se ulagao veliki trud u organiziranje povratka hrvatskih državljana u Hrvatsku, ma gdje ih korona zatekla. A mi smo u svojim domovima čitali, pratili medije više nego ikada, pa tako osvanu i ovakva vijest: „Osoblje bolnice Križine prije nekoliko je dana zaraženu korisnicu Doma u Vukovarskoj iz bolnice vratilo u Dom za starije i nemoćne osobe, dok su zdravu korisnicu Doma, bez zaraze koronavirusom, ostavili na Križinama.”

Tada je ravnatelj splitskoga KBC-a, Julije Meštrović izjavio da je to točno, ali da su nesukladnosti u prijenosu informacija moguće, pogotovo ako postoji komunikacija na više razina, kao što se to ovdje događa. Međutim, navodi, zahvaljujući standardnim operativnim postupcima i suradnji s Domom u Vukovarskoj, nije bilo nikakve štete. Naglašava kako mu je žao, ali sve je provedeno i obavljeno u najboljem redu.

Odmotavanje klupka Istovremeno, mjerodavna je inspekcija, nakon obavljenoga nadzora, zaključila kako ni u domu, iz kojega je dotad bila većina oboljelih, a nažalost i preminulih osoba starije životne dobi, nikakva propusta nije bilo i da se sve odvijalo u skladu s upućenim preporukama.

Istina, situacija je izvanredna pa su i mjere takve i nemoguće je sve imati pod nadzorom. Pa samo nekoliko dana prije ovoga događaja objavljen je članak o tome kako je prozvani ravnatelj, u vrijeme kad se o koroni manje znalo i još više strahovalo, dok su se ostali premišljali, sjeo u automobil hitne i prevezao zaraženu osobu od splitskoga KBC-a do bolnice na Križinama.

40

svjetlorijeci.ba

Pogled iskosa

Novo normalno @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

Dakle, država je financirala poslodavca zbog njega samoga, da lakše sažvače potpunu blokadu svoga rada jer je on taj koji puni proračun. A radnici? Ili je to samo stvar našega mentaliteta, pa smo samo dobru ideju, kao i obično, zloupotrijebili?

Ipak, nedugo nakon prve, dogodila se još nevjerojatnija, gotovo filmska, zamjena medicinske dokumentacije, ali i identiteta drugih dviju pacijentica na Križinama. Jedna žena je umrla i pokopana je u Hercegovini, na pogrešnom groblju i pod imenom još uvijek žive žene. Njezina je obitelj gotovo mjesec dana bila uvjerena da im se majka i baka oporavlja te da će im se vratiti. S druge strane, nećak koji je mislio da je pokopao svoju tetku, odjednom doznaje da je ona ipak živa, a u njezinu grobu leži nepoznata žena!

Naime, bolnica je istovremeno primila pacijentice iz dvaju domova za starije i nemoćne osobe i kako su obje pacijentice bile u lošem zdravstvenom stanju, nisu mogle komunicirati s medicinskim osobljem, te nisu ni mogle reći da su ih zamijenili. No, kada je jedna od njih nakon liječenja vraćena u dom, ispostavilo se da nije njihova štićenica i tu se klupko počelo odmotavati...

Velika je požrtvovnost medicinskoga osoblja uložena u stavljanje pod kontrolu pandemije, ali veliko je bilo i njihovo opterećenje. Pa nedostatak kadra i životna dob pacijentica, sve su to razumljive

otegotne okolnosti. Ipak, teoretski, da su one obje umrle, s obzirom na to da zbog posebnih mjera i uputa Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u vrijeme pandemije prije pogreba obitelj i ne vidi pokojnika, obje bi žene bile sahranjene pod pogrešnim imenom i u pogrešnom grobu?! I nikad nitko ne bi saznao. Koliko li je samo ljudi u Kini, Italiji, Španjolskoj tako sahranjeno? Nakon ovoga drugog slučaja zamjene, splitski ravnatelj, kao moralni čin, podnosi ostavku ministru zdravstva Viliju Berošu.

A u međuvremenu…

U međuvremenu je država isplaćivala poslodavcima, po zaposlenom radniku, minimalac od 4000 kuna, kao potporu za očuvanje radnih mjesta. Uvjet je bio da poslodavac dotad nije nikome uručio otkaz zbog krize izazvane koronavirusom. A onda su se javili i oni koji su u međuvremenu ipak otpuštali svoje zaposlenike, pa je odlučeno da se i njima potpora isplaćuje pod uvjetom da vrate otpuštene. Podupiralo se redom, čak i one koji su isplaćivali dividendu, koji su, dakle, ostvarivali dobit. Obzirno je

Ponedjeljak, 15. lipnja

HODOČAŠĆE

SV. IVI U PODMILAČJE 2020

18.00 Devetnica

sv. Ivi Krstitelju Nedjelja, 21. lipnja 18.00 Trodnevnica s

molitvama za

bolesnike Utorak, 23. lipnja 15.30 Pokorničko bogoslužje 16.00

Otvaranje proslave s iznošenjem kipa sv. Ive u procesiji Sveta misa s pokorničkim bogoslužjem

18.00 Sveta misa i molitva za bolesnike 20.00 Put križa uz

brdo Grabež 22.00 Molitveno-meditativni

program uz blagoslov

ivanjske vatre Srijeda, 24. lipnja 6.30 Početak ispovijedanja 7.00 Sveta misa 8.30 Sveta misa 11.00 Središnja hodočasnička

misa s molitvama

za bolesnike

Razgovor

PROGONJENI I ZABORAVLJENI 42

svjetlorijeci.ba

Kirche in Not

Tobias Lehner

@ fra Pavo FIlipović Prigodom središnje teme lipanjskoga izdanja Svjetla riječi po pitanju vjerskih sloboda u svijetu razgovarali smo s Tobiasom Lehnerom, referentom za rad s javnošću katoličke dobrotvorne organizacije Kirche in Not. Dobrotvorna organizacija Kirche in Not našoj je Franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena poznata osobito od posljednjega rata u Bosni i Hercegovini. Pomogli ste nam uvelike u ponovnoj izgradnji porušenih crkava i župnih kuća te podupirali mnoge pastoralne projekte naše zajednice. Recite nam nešto o nastanku i djelovanju Organizacije Kirche in Not? Nizozemski premonstrant pater Werenfried van Straaten (1913. – 2003.), utemeljitelj organizacije Crkva u nevolji, običavao je govoriti: „Ovo mi se djelo dogodilo!” Nije smjerao na instituciju, jednostavno je htio pomoći i to nekadašnjim neprijateljima od kojih je njegova domovina u Drugome svjetskom ratu trpjela. Po volji pobjedničkih snaga moralo je svoju domovinu napustiti preko dvanaest milijuna Nijemaca, među kojima i mnogo katolika. Živjeli su djelomično u nehumanim okolnostima. Na molbu Pape Pija XII. pozvao je Pater Werenfried o Božiću 1947. godine čitatelje njegova samostanskoga časopisa na pomoć ovim raskorijenjenim ljudima. Pomoć je bila veličanstvena. Budući da je u poslijeratnome razdoblju vladala oskudica novcem, seljaci su patru slali slaninu koju je on dijelio izgladnjelim ljudima. Tako je dobio nadimak „Špek-pater”. „Čovjek ne živi samo od kruha”: Osim na materijalnu pomoć mislio je pater Werenfried i na duhovnu skrb ljudi.

Revolucionarna je bila njegova ideja „Kapelice na kotačima” – kamioneta opremljena oltarom. Tako su i raseljeni

ljudi mogli pohađati svetu misu u krajevima gdje već stoljećima nije bilo katolika. Krvavo progonjena Crkva u komunizmu također je brzo došla u fokus.

Postupno su, često na zahtjev određenih papa, pribrajani drugi dijelovi svijeta: Afrika, Južna Amerika, Azija. Da ne zaboravimo veliku ponovnu izgradnju nakon pada komunizma u istočnoj Europi – također u Bosni i Hercegovini.

Danas „Crkva u nevolji” pomaže progonjenim i nevoljnim kršćanima u 140 zemalja diljem svijeta i u službi je nove evangelizacije.

Stanje u svijetu U ovome izdanju našega mjesečnika Svjetlo riječi želimo čitateljima predstaviti temu vjerskih sloboda u svijetu danas. Jedno od područja Vašega djelovanja je i to. Danas svjedočimo ugrozi vjerskih sloboda na mnogim stranama našega svijeta. Recite nam nešto općenito o stanju vjerskih sloboda u svijetu? Je li riječ o poboljšanju ili pogoršanju situacije?

Crkva u nevolji svake druge godine objavljuje izvješće Vjerske slobode diljem svijeta koje sve zemlje stavlja pod povećalo. U brojnim zemljama svijeta moramo, nažalost, ustvrditi kako se situacija i dalje pogoršava – i to ne samo za kršćane već i za pripadnike drugih religija. Ukupno 60 % svjetskoga stanovništva živi u zemljama u kojima su vjerske slobode ograničene. To seže od diskriminacije i maltretiranja sve do krvavih progona i sustavnoga genocida religioznih manjina. Glavni uzroci progona su brzorastući militantni islamizam, ali i autoritarni i nacionalistički režimi. Prosijava, međutim, i pokoja nada: Tako se nakon vojnoga poraza tzv. Islamske države situacija za kršćane na Bliskome istoku nešto poboljšala.

Njihova je humanitarna situacija ipak i dalje katastrofalna, a kršćanske su zajednice gotovo iskrvarile.

U kojoj su zemlji svijeta vjerske slobode najviše ugrožene i koju religiju vidite kao najprogonjeniju danas?

Izvješće Vjerske slobode diljem svijeta koje objavljuje Crkva u nevolji dolazi do rezultata po kojemu se u 38 zemalja svijeta događaju teške povrede ovoga fundamentalnoga ljudskoga prava.

Osobito je grozna situacija u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Eritreji i Sjevernoj Koreji. Sjeverna Koreja je trenutačno jedno od najopasnijih mjesta na svijetu za kršćane. U Kini, Mjanmaru, Indiji i Pakistanu dolazi do teških restrikcija ili nasilnih napada na kršćane i druge vjerske manjine.

Tako se nakon vojnoga poraza tzv. Islamske države situacija za kršćane na Bliskome istoku nešto poboljšala.

Njihova je humanitarna situacija ipak i dalje katastrofalna, a kršćanske su zajednice gotovo iskrvarile Iz Pakistana su do nas nedavno stigle zastrašujuće vijesti o sustavnoj diskriminaciji kršćana i drugih vjerskih manjina dok se tijekom koronakrize dijelila humanitarna pomoć i zaštitna odijela.

Svake godine su ondje oko tisuću kršćanskih ili budističkih žena i djevojčica žrtve otmice i prisilnih ženidbi. Čak i u pretežno „katoličkoj naciji” kao što su Filipini bilježimo napade na crkve, osobito na jugu zemlje. U brojnim afričkim zemljama situacija se sve više zaoštrava, između ostaloga u Nigeriji, Srednjoafričkoj Republici ili u Burkini Faso.

Tu se, kako doznajemo, radi ciljano na lipanj 2020.

43

Proslava Gospe Olovske

Svjetlo riječi

OLOVO – Prvoga svibnja svečanim misnim slavljem u našem najstarijem marijanskom svetištu započela je svibanjska pobožnost i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Euharistiju je predvodio nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić u koncelebraciji s koadjutorom mons. Tomom Vukšićem, provincijalom fra Jozom Marinčićem, upraviteljem svetišta fra Ilijom Božićem i nekolicinom drugih svećenika. Zbog restriktivnih mjera, koje su u tom trenutku još uvijek nalagale zabranu okupljanja većega broja osoba, a u skladu s odlukama BK BiH, misi nije nazočio brojan vjernički puk, kako to običava biti na ovoj svečanosti. Umjesto toga, prijenos pobožnosti krunice i svete mise prenesen je u domove vjernika putem radija i interneta. Za to su se posebno potrudili bogoslovi Franjevačke bogoslovije, koji su osim toga liturgijskim pjevanjem animirali misno slavlje.

Država se ispričala zbog ukidanja Grkokatoličke Crkve

Svjetlo riječi

SLOVAČKA – Predsjednik slovačkoga parlamenta Boris Kollar ispričao se Grkokatoličkoj crkvi u Slovačkoj zbog njezina ukidanja od strane komunističkog režima prije 70 godina. Napadi na samostane, ukidanje redovničkih redova, montirani sudski procesi protiv svećenika bili su „nezakoniti napadi”, rekao je predsjednik Nacionalnoga vijeća Slovačke Republike.

Ispričao se na komemoraciji blaženom Pavlu Petru Gojdiču, slovačkom svećeniku i mučeniku koji je bio među rijetkima koji se usudio javno prokazati holokaust čime je zaslužio naslov Pravednika među narodima. Predsjednik Kollar pretvorio je to u povijesni događaj službenom isprikom zbog ukidanja Grkokatoličke Crkve u toj zemlji prije 70 godina.

46

svjetlorijeci.ba

Misno slavlje ove godine nije započelo svečanom procesijom s čudotvornom slikom Gospe Olovske. Ipak, prije samoga početka, pred ovom je slikom nadbiskup Vinko predvodio molitvu žalosnih otajstava Gospine krunice. Na početku mise, Kardinal je izrazio nadu da će Gospa ući u srca vjernika u njihovim domovima, kad već nisu mogli oni sami doći Gospi u Olovo. Ove je godine tako na poseban način nastavljena tradicija hodočašća Gospi Olovskoj, unatoč sveprisutnom koronavirusu.

Naime, tijekom „barbarske noći”, strašnoga napada komunističkih vlasti na samostane, njih 76 je uništeno u samo jednoj noći. Grkokatolička Crkva u Slovačkoj je pripojena Moskovskom patrijarhatu Prešovskom „sinodom” iz 1950. godine, tijekom koje su petorica svećenika i nekolicina laika potpisali dokument kojim je jedinstvo s Rimom odlučeno Uzhordskom unijom iz 1646. godine proglašeno ništavnim. Blaženi Pavao Gojdič i pomoćni biskup blaženi Vasil'om Hopk usprotivili su se tomu, te su zatvoreni. Biskup Gojdič umro je u zatvoru 1960. godine.

Kollar se ispričao i svima čija su temeljna prava kršena za vrijeme sovjetske vlasti. Potom su Kollar, nadbiskup Jan Babjak i potpredsjenik židovskih vjerskih zajednica Igor Rintel otkrili prigodnu ploču posvećenu Gojdiču kojega je blaženim proglasio sveti Ivan Pavao II. 2001. godine.

Izbjeći testiranje nad siromašnima

Svjetlo riječi

KENIJA – Otpočetka pandemije koronavirusa u Keniji je zabilježeno manje od 800 slučajeva zaraženih, dok je u cijeloj Africi potvrđeno oko 76 tisuća.

Kako prenosi Catholic News Agency, biskup James Wainaina iz kenijeske biskupije Murang izrazio je zabrinutost zbog najave testiranja cjepiva protiv koronavirusa na siromašnima. „Testiranje potencijalnih cjepiva protiv koronavirusa nad mojim sunarodnjacima moglo bi ugroziti ljudsko dostojanstvo i u velikoj mjeri kršiti ustav naše zemlje”, rekao je biskup, te nastavio: „Iako pandemija koronavirusa predstavlja ozbiljnu stvar, ipak se ta činjenica ni na koji način ne smije koristiti za ugrožavanje prava i dostojanstva građana Kenije.”

Murang je posebno istaknuo kako se s ovim pitanjem treba raditi maksimalno transparentno, te da se testiranje cjepiva nipošto ne smije provoditi nad siromašnima: „Navodi medija da strani istraživači imaju namjeru doći u Keniju radi testiranja cjepiva i lijekova protiv virusa COVID-19 izazvali su zabrinutost među kenijskim stanovništvom, stoga treba učiniti sve da se zaštiti dostojanstvo svake ljudske osobe, a posebno siromašnih”, poručio je.

Obilježene ratne obljetnice

KT/Svjetlo riječi

BIH – Ispred spomen obilježja „Galica” na Vlašiću je 15. svibnja obilježena 28. godišnjica stradanja 14 hrvatskih branitelja pripadnika brigade HVO-a iz Travnika. U spomen na njihovu žrtvu, koju su podnijeli za slobodu i opstojnost hrvatskoga naroda, položeni su vijenci i upaljene svijeće, a potom je služena sveta misa zadušnica koju je predvodio fra Zoran Livančić, župnik župe Uznesenja BDM iz Doca uz koncelebraciju još nekoliko svećenika. Podsjetimo, na zvjerski način bivša JNA i paravojne postrojbe 1992. godine mučili su i likvidirali 14 hrvatskih branitelja, dok su petoricu, od kojih su dvojica bili teško ranjeni, odveli u logor gdje su ih maltretirali i zlostavljali nanijevši im teške ozljede. Brzo su razmijenjeni 19. svibnja 1992. pa su oni preživjeli.

Istoga je dana u župnoj crkvi blaženoga Alojzija Stepinca u Orašju tradicionalno slavljenja sveta misa na spomenu poginulih hrvatskih branitelja 106. brigade HVO Orašje. Misu je predvodio župnik fra Bono Kovačević uz koncelebraciju nekoliko drugih svećenika. Po završetku mise ispred centralnoga spomen obilježja u Orašju molilo se za sve poginule branitelje.

Zaređen za đakona u Svetoj zemlji

SR

JERUZALEM – Fra Andrija Majić, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM jedan je od šestorice franjevačkih kandidata koji su primili sveti red đakonata u franjevačkoj samostanskoj i župnoj crkvi Svetoga Spasitelja u Jeruzalemu.

Misu je predslavio i kandidate zaredio nadbiskup mons. Pierbattista Pizzaballa, OFM, apostolski upravitelj Latinskog patrijarhata u Jeruzalemu.

Uz njega je u koncelebraciji bio kustod Kustodije Svete Zemlje fra Francesco

U Pologu je 7. svibnja svečano obilježena 29. obljetnica zaustavljanja tenkova JNA. Ovogodišnja obljetnica u znaku trajne zahvale hrvatskim braniteljima obilježena je dostojanstveno i primjereno okolnostima pandemije.

Program je započeo ispred spomen obilježja zaustavljanja tenkova, a nastavio se polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i slavljem svete mise za poginule hrvatske branitelje. Podsjećanja radi, 7. svibnja 1991. godine u Prologu, na granici između Mostara i Širokoga Brijega, goloruki hrvatski narod zaustavio je tenkove i ostala oklopna vozila JNA. Prvoga dana mjeseca svibnja na molitveni način obilježena je tužna obljetnica pada župe sv. Vida Vidovice u Bosanskoj Posavini, kojoj pripada i selo Jenjić, te župa Kopanice. Ove župe su srpski oružnici zauzeli 1. svibnja 1992. godine, prognali su sve vjernike, a 10-ak župljana koji su ostali u svojim kućama su mučili i ubili. Svetu misu zadušnicu na dan obilježavanja predvodio je domaći župnik vlč. Josip Senjak, a u koncelebraciji su bila dvojica svećenika rodom iz ove župe: vlč. Drago Župarić i mons. Ivo Tomašević. Napomenimo kako su Vidovice i Kopanice oslobođene u listopadu 1992., a nakon rata pripale su Posavskoj županiji, te se vratilo oko polovina vjernika.

Nakon rata obnovljeno je i selo Jenjić.

Patton koji je prozvao kandidate za ređenje i jamčio njihovu prikladnost za primanje svetoga reda đakonata.

Inače, fra Andrija Majić dolazi iz župe sv. Mihaela arkanđela u Drinovcima. Rođen je 24. prosinca 1994. godine od oca Damira i majke Zore, rođene Macan.

Nove smjernice o darivanju organa

IKA

LONDON – U Velikoj Britaniji stupio je 20. svibnja na snagu novi zakon o darivanju i transplantaciji organa, na temelju kojega će se u budućnosti primjenjivati princip prešutnoga pristanka.

Zakon predviđa da ukoliko odrasla osoba, sposobna razumjeti, za života ne izrazi protivljenje, njeni će se organi i tkiva nakon smrti moći upotrijebiti za transplantaciju. Novi zakon također uzima u obzir vjerska uvjerenja preminule osobe, kao i mogućnost protivljenja obitelji pokojnika koji se za života izjasnio za transplantaciju, prenosi IKA.

Engleski i velški biskupi u vezi s novim zakonom primijetili su da je Crkva uvijek poticala darivanje organa. No, upozorili su da spomenuti sustav prešutnoga pristanka ugrožava pravo pojedinca na odluku, kao i koncept dara povezan s darivanjem organa. Da bi razjasnila različite implikacije tog problema, Biskupska konferencija Engleske i Walesa objavila je smjernice za vjernike s ciljem pružanja informacija koje će vjernicima pomoći donijeti svjesnu odluku, objasnio je biskup Paul Mason, šef Ureda BK Engleske i Walesa za zdravstvo i mentalno zdravlje.

Biskup Mason istaknuo je da je važno razgovarati o darivanju organa s članovima vlastite obitelji kako bi oni bili svjesni odluke i mogli je poštovati.

Osim toga, izrazio je nadu da će spomenute smjernice pomoći pri razgovoru o toj temi i donošenju informirane odluke za najmilije, kada za to dođe trenutak. Poručio je također da su zdravstvene vlasti zajamčile kako će se poštovati vjerska uvjerenja pokojnika i volja članova njegove obitelji o darivanju organa, prenosi IKA. lipanj 2020.

47

A

ko vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi (Iv 16,18).

Svijet kakvoga su apostoli poznavali bio je pun posrtanja i padova. Razne idolatrije i vjerovanja potresali su tadašnje narode. Isto se događa i danas. Ljudi se klanjaju različitim stvarima. Neki novcu, neki jedni drugima zbog časti, moći, slave. Ovisno iz kojega djelokruga dolazili.

Sve što je prirodno, ljudski, humano odbacuje se, a veliča iskrivljeno, umjetno, iščašeno. A onda se isti ti rušitelji i kvaritelji javljaju kao spasitelji i upozoravaju na klimatske promjene i tobože uništavanje prirode, iste te prirode koja je odahnula i živnula kad se čovjek maknuo u stranu uslijed pandemije. Prirode koja se preporodila usred ljudske neaktivnosti. Ako je čovjek stvoren na Božju sliku kako nas uči Knjiga Postanka, kako to da sve čini da se udalji od svoga tvorca i u svojoj oholosti zauzme njegovo mjesto.

S podsmijehom i ironijom stavlja Boga u mračne kutke svoje prošlosti i sjećanja.

Nastojeći pobjeći od svoje prave slike, čovjek se predaje ispraznostima i želi svoj izgled promijeniti na način koji ga onečovječuje. Svakojaka izvrtanja pojmova, shvaćanja, izlaganja tijela raznim pokusima, umjetnim intervencijama stvaraju od ljudi krivotvorine koje više ne nalikuju izvorniku. Čovjek se uzoholio i nastavlja tako, a sve uz parole dobro mi je ovako, pri tome ne uviđajući koliko je osamljen u buci i gomili drugih, njemu sličnih. Sve individualci, jedni pored drugih, prolaze, nasmiju se ovlaš, ne vide se čestito jer ih ometa virtualni svijet kojemu su se predali bez da su i pokušali ući dublje u te virove obmane i gubljenja vremena, a kamoli oduprijeti se.

Voljeli su jedni druge Ranije je čovjek bio sumnjičav prema novotarijama. Dugo bi ih promatrao, 48

svjetlorijeci.ba

Pogled u dušu

Mrze me nizašto @ prof. dr. Snježana Šušnjara

Čudno je kako nekim stvarima bezrezervno vjerujemo, a da i ne znamo odakle dolaze, a korijenima svojim se otimamo i batrgamo se sve dok ne pokleknemo u želji da zaboravimo ispitivao pa tek nakon nekoga vremena uveo u svoj život. Danas to ide u sekundi i svi se natječu tko će prvi dobiti novi program, novu igricu, staviti novu sliku, objaviti „post”. Čudno je kako nekim stvarima bezrezervno vjerujemo, a da i ne znamo odakle dolaze, a korijenima svojim se otimamo i batrgamo se sve dok ne pokleknemo u želji da zaboravimo. Vjeru svojih otaca zaboraviti ne možemo, sve i da hoćemo.

Uvijek je u nama onaj bljesak, onaj trn, ono svjetlo, ona Riječ. Dosta ti je moja milost, kaže Gospodin Pavlu. Lik roditelja koji nas podsjeća, upućuje, kazuje, tumači. Svećenik, časna sestra, vjeroučitelj, svi su tu da bi nas poučili, svako na sebi svojstven način. Istina, danas je to puno drukčije nego nekada kad su dušobrižnici živjeli s narodom, dijelili slična iskustva i muke, borili se zajedno za opstanak. Svećenik je znao čeljad u svakoj obitelji, njihove boljetice i kušnje. Voljeli su jedni druge uslijed progona tijekom vjekova, štitili se i pomagali jedni drugima. Danas se pitamo što mjesni župnik i njegovi kapelani rade kad nije nedjelja ili blagdan. Administracija, službenost i uljudnost, a ponekada i bez nje. Je li crkva danas opustjela samo zbog koronavirusa? Ili je virus

poodavno ušao i našao nas nespremne?

Kako kler tako i pastvu. Čini se da su se ljudi umorili slaviti nedjelju, slaviti misu. Kao da sve rade po automatizmu i bez prave vjere. A gdje ćeš biti sigurniji nego u domu Oca svojega?! Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama.

Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici (Iv 10,8).

Tolike mlade obitelji žive površno, bez ikakva promišljanja o tome što čine svojoj djeci i čine li išta da ih upute na pravi put. Daju im materijalno ako su u mogućnosti, ali im primjerom ne daju puno ili ih čak i sablažnjavaju. Koliko njih samo čeka da provede dijete kroz krštenje, pričest, krizmu ne shvaćajući da time ulazi u savez, sveti savez i daje obećanja koja neće vršiti jer ih i ne sluša niti o njima promišlja. Slobodni smo vjerovati, biti vjernici, ali što u toj slobodi činimo? Potpuno smo se otuđili, oskrnavili sjećanja na tradiciju, obljutavili i postali mlaki. Dobra je sol. Ali ako i sol obljutavi, čime će se ona začiniti? Nije prikladna ni za stol ni za gnojište. Van se baca (Lk 14,14). Ništa čudno što nas pokosi prva pošast koja naiđe i što joj ne vidimo pravo lice jer ne znamo ni tko smo mi. U ovim danima punim raznih i neobičnih događanja kad se ogledamo

Skupljajući zalaske sunca Potpuno preusmjeravanje

Ubrzani tečaj @ Elvira Koić

Već je stigao mjesec lipanj, a s njim i kraj baš neobičnoga polugodišta gotovo na svim poljima. U vrlo kratkom razdoblju sasvim se promijenio cijeli dosadašnji način života baš svih ljudi na svijetu. Svi su promijenili način svoga dosadašnjeg djelovanja i postupanja kako bi drugima omogućili pa i spasili život.

Z

bog globalne promjene, ali i zbog brzine kojom se ona dogodila, sve je to na razini svojevrsnoga čuda. Za početak, barem čuđenja. Nije lako ni analizirati što se sve promijenilo jer je toga doista puno. Ono što prvo oduševljava je opći pristanak na totalnu promjenu za dobrobit svih. Svi su pristali na velika odricanja od koječega što su donedavno smatrali važnim i najvažnijim, neophodnim za život, razlogom za borbu i protestne skupove. Na primjer, sloboda kretanja. Bez pogovora je zamijenila „samoizolacija”, povlačenje u svoje domove, uz potpuno odricanje od kontakata s drugima. Izbjegavanje okupljanja, druženja, susreta, proslava, obiteljskih ručkova, fešti za koje su se izmišljali povodi samo da bismo se družili. Nezamislivo je bilo organizirati pogreb bez prisutnosti svih koji poznaju i vole pokojnika, a sada je jedino tako primjereno. Kada je susjed nedavno sagradio svadbenu dvoranu „za 500 do 700 gostiju”, svi su to komentirali riječima: „Konačno nećemo morati u treće selo zbog pira...” No, sada svi bez pogovora pristaju na svadbe samo s kumovima. Rijetki su odlučili čekati druga 50

svjetlorijeci.ba

vremena. Čuvanje fizičke distance, najmanje jedan do dva metra udaljenosti tijekom susreta s drugima, sljedeći je novi način ponašanja. Sada se pri susretima ljudi udaljavaju jedni od drugih

No, kao kod pojave svakoga novog stroja, nakon nekoga vremena shvati se da je to ipak samo alat za put u bolji život i ništa drugo pa ga se i ne treba plašiti čim se malo približe. Donedavno su se približavali, tapšali, dragali, dijelili zagrljaje na trgu kao lijek. Rukovanje je vjerojatno zauvijek nestalo iz običaja, a maske za lice već dobivaju modne dimenzije. Ne planiraju se putovanja. Ne rezerviraju ljetovanja. Čak se ni bakice više ne bune i ne žaluju jer ih unuci ne posjećuju.

Samo je dva mjeseca bilo dovoljno za promjenu načina djelovanja na sveopćoj svjetskoj razini, kao i za totalnu promjenu načina života. Modus vivendi & Modus operandi.

Nitko ne zna koliko bi vremena za takav zahvat bilo potrebno da se provodio putem nekih pravilnika, zakona, naputaka, odluka, dogovora. Vjerojatno puno, puno više. Možda i više od nekoliko godina.

Ono što je posebno iznenadilo je potpuno preusmjeravanje na digitalni način života, gotovo u jednom danu. Dostava hrane zamijenila je tržnice i restorane. Škole su krenule od kuće. Nismo čuli da se itko bunio da nema u kući tehnologiju ili da nema vještine koje mu to omogućuju. Jednostavno se krenulo u škole od kuće.

Kazališta su također ušla u kuće pa se na mrežnim stranicama mogu pogledati bezbrojne kvalitetne predstave. Filmove se moglo i ranije gledati. Hvala Bogu i Crkva je istim medijem ušla u kuće. Svakodnevno slavljenje svetih misa na TV programima i drugim medijima su čisti dar koji će, svi se nadaju, potrajati. Psihijatri, usmjereni na proučavanje i njegovanje odnosa među ljudima, savjetovanja su obavljali telefonom i svim dostupnim vrstama videoveza. Čak su se i neke sudske rasprave održavale videopozivima. Oni koji su morali dolaziti u bliske kontakte s drugima, morali su obući zaštitna odijela, maskirati se, uzeti rukavice...

Samoizborom samoizolacije i spoznajom da i drugi tako žive, prevladana je samoća. Smišljalo se različite trikove protiv usamljenosti, pjevalo s balkona, iz turističkih autobusa... Sve teorije, pa i psihijatrijske o negativnom utjecaju dugotrajnoga boravka u zatvorenim prostorima, prestale su biti važne. A posebno su postala beznačajna učenja o negativnim utjecajima pa i razvoju tzv. „digitalne demencije” na mlade, ako provode previše dnevnih sati uz računala i različite digitalne sadržaje. Sada su

Putopis: Santiago de Chile

Metropola podno Anda @ Dalibor Ballian ballian.dalibor

U Srednjoj i Južnoj Americi postoji mnogo gradova koji se zovu Santiago pa je potrebno svakomu od njih dodati još i pridjev kako bi se znalo o kojoj je zemlji riječ. Ovdje ćemo pisati o gradu poznatom kao Santiago de Chile, odnosno glavnom i najvećem gradu Čilea.

G

rad s okolinom trenutno ima oko sedam milijuna stanovnika, a uži centar oko 3,5 milijuna. Sam grad smjestio se na visoravni, na nadmorskoj visini od 500 do 650 m te povezuje obalu

52

svjetlorijeci.ba

Tihoga oceana i vrletima planinskoga lanca Anda, u kojima dominira Aconcagua, najviši vrh Južne Amerike. Tako se grad nalazi na klimatskom prijelazu, što mu daje vrlo ugodnu klimu: ljeta su topla,

a zime hladne do blage. Takva klima povoljna je za okolna polja, koja su uz veliku plodnost tla idealna za poljoprivrednu proizvodnju. Osim toga, grad je s juga, zapada i sjevera okružen vinogradima i voćnjacima. S druge strane, kišne padaline u Santiagu su vrlo promjenjive i pod velikim utjecajem meteorološke pojave El Niño odnosno njegove južne oscilacije. Pritom se kišne godine podudaraju s događajima fenomena El Niño, a sušne godine s događajima vezanim za paralelni fenomen La Niña. Padaline su obično samo kiša, a snijeg se javlja samo u Andama i Precordilleri. U većem dijelu grada kiša je rijetka, a prosječno padne oko 550 mm godišnje.

Prirodnu vegetaciju Santiaga na njegovu zapadu čine niske trnovite šume raznih akacija poznatih pod rodnim imenom Vachellia i šume čileanskoga stabla meskita iz porodice mimoza. Na istoku pak, u podnožju Anda, postoje zajednice šume grmova vrste Baccharis paniculata. U šumama koje se prostiru prema zapadu postoje i čileanske palme koje predstavljaju nacionalno drvo, a zasađene su i na brojnim trgovima u gradu. Što se tiče faune, sisavaca u

Imenovani novi misionari milosrđa

Svjetlo riječi

SARAJEVO – Vrhbosanska nadbiskupija dobila je 7. svibnja i službeno dvojicu novih misionara milosrđa. Novoimenovana dvojica svećenika duhovnici su na dvjema bogoslovijama – Franjevačkoj bogosloviji u Neždarićima te na Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. Novim su misionarima milosrđa imenovani vlč. Milenko Krešić, dijecezanski svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i fra Miro Relota, franjevac Bosne Srebrene.

Vijest o tomu objavljena je na mrežnom portalu Medijskoga centra Vrhbosanske nadbiskupije nedjelja.ba. Službene dekrete uručili su im nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić i nadbiskup koadjutor mons. Tomo Vukšić, u prostorijama rezidencije vrhbosanskoga nadbiskupa na adresi Josipa Stadlera 13 u Sarajevu.

Dvojici novoimenovanih misionara milosrđa od srca čestitamo na milosti izbora. Podsjećamo, papa Franjo ustanovio Posebno priznanje akademiku Karahasanu

Svjetlo riječi

FRANKFURT – Njemački grad Frankfurt svake tri godine dodjeljuje posebno priznanje za djelatnost na području književnosti, Goetheovu nagradu (njem. Goethepreis). Dodjeljuje se dakle jednom u trogodištu, 28. kolovoza, uz obljetnicu rođenja njemačkoga književnika J. W. von Goethea.

Nagradu već skoro 100 godina, još od 1928. godine, osvajaju zaslužne osobe.

Među dosadašnjim dobitnicima nagrade ističu se liječnik i filozof Albert Schweitzer, psihoanalitičar Sigmund Freud, kemičar Carl Bosch, fizičar Max Planck, pjesnik Hermann Hesse, filozof Karl Jaspers, pjesnik Thomas Mann i arhitekt Walter Gropius.

Ovomu nizu velikih osoba povijesti 54

svjetlorijeci.ba

je u Jubilejskoj godini milosrđa misionare milosrđa te im podijelio ovlasti odrješivanja grijeha pridržanih isključivo Svetoj Stolici. Ranije je misionarom milosrđa za Vrhbosansku nadbiskupiju imenovan i fra Josip Ikić iz Visokoga, dok je drugi misionar milosrđa, njegov subrat u redovništvu fra Slavko Topić, preminuo 27. srp-

nja 2019. godine. Osim trojice svećenika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, misionari milosrđa još su fra Ivan Landeka ml. i fra Milan Lončar iz Mostarsko-Duvanjske biskupije, odnosno Hercegovačke franjevačke provincije. U Hrvatskoj su tada bili imenovani fra Ante Vučković, fra Bože Vuleta i vlč. Renato Belčić.

čovječanstva ove je godine pridruženo ime Dževada Karahasana, bh.

književnika koji povremeno tekstom gostuje i u reviji Svjetlo riječi.

Ako to bude moguće, nagradu će Karahasanu uručiti predstavnici Grada Frankfurta i to svečanom ceremonijom u gradskoj crkvi sv. Pavla (njem. Paulskirche). Uz umjetnički obrađenu zahvalnicu na pergameni ide i novčana nagrada u iznosu od 50.000 EUR. Nadgradonačelnik Frankfurta izjavio je kao pročelnik Vijeća za odluku o nagradi književniku Karahasanu: „U vremenima rastućega nacionalizma, pa i u Europi, ovogodišnji je nositelj Dževad Karahasan nagrađen za trajno nadilaženje granica, bilo političkih, bilo kulturoloških. To što ćemo nagraditi Goetheovom nagradom ovoga bh. književnika priznanje je našega grada Frankfurta za toleranciju i međusobno razumijevanje.”

Mađarska odbila Istanbulsku konvenciju

Svjetlo riječi

MAĐARSKA – Sredinom travnja ove godine Vlada mađarskoga premijera Viktora Orbana predstavila je nacrt zakona kojim bi se zaustavilo zakonsko prepoznavanje spola takozvanih „transrodnih osoba”.

Sukladno tom zakonskom nacrtu, mađarski je parlament u utorak, 19. svibnja, u svoj pravni sustav uveo pojam „spol pri rođenju” s definicijom da je „biološki spol određen primarnim spolnim karakteristikama i kromosomima.”

Tako je u civilnom registru „spol pri rođenju” zamijenio „rod”. Osim toga, zakonom je zabranjeno mijenjanje ovoga unosa. Za novi zakon glasovala su 134 mađarska zastupnika od njih ukupno 199.

Podsjećanja radi, rodna teorija koju zastupa progresivna ljevica, često je utemeljena tek na nejasnom konceptu slobode u području osjećaja i želja izazvanih emocionalnim impulsima i voljom pojedinca, te tvrdi kako postoje više od dva spola, odnosno roda, a da on ovisi Obilježen patron župe

Svjetlo riječi

MAGLAJ – U utorak, 12. svibnja, proslavljen je patron župe i svetišta sv. Leopolda Mandića. Misno slavlje u nazočnosti brojnoga puka predvodio je kanonik Kaptola vrhbosanskog i profesor na

o osjećajima pojedinca. U Mađarskoj su već ranije ukinuti „rodni studiji”, a početkom svibnja mađarski parlament je usvojio političku deklaraciju kojom se odbija Istanbulska konvencija.

Deklaracija je usvojena sa 115 glasova za, 35 protiv i tri suzdržana. Ovim potezom mađarski parlament je odbio Istanbulsku konvenciju o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, te je pozvao vladu da lobira protiv usvajanja Istanbulske konvencije u EU. Vlada premijera Orbana je Istanbulsku konvenciju potpisala 2014. godine, ali je nikada nije ratificirala. Orban i njegova stranka se već dugo bore protiv „rodnoga ludila”, kako su ga sami nazvali. S tim u vezi su zabranili kolegije iz rodnih studija na sveučilištima. U rezoluciji se navodi: „Vlada ima pravo braniti svoju zemlju, kulturu, zakone, tradicije i nacionalne vrijednosti, a stajališta manjine o rodu ne bi to trebala ugrožavati. Istovremeno su ključni dijelovi Istanbulske konvencije koji štite djecu i žene od nasilja ugrađeni u mađarski pravni sustav”, navodi se u deklaraciji, prenijela je mađarska novinska agencija MTI. KBF-u u Sarajevu mons. Pavo Jurišić.

Dobrodošlicu vjernicima izrazio je župnik vlč. Josip Jelić, upravitelj nadbiskupijskoga svetišta u Maglaju. Misno slavlje započelo je svečanom procesijom s relikvijom dijela ruke sv. Leopolda, a druženje puka i hodočasnika nastavljeno je i nakon svete mise.

Nova emisija Svjetla riječi

Svjetlo riječi

S izlaskom svibanjskoga izdanja revije Svjetlo riječi, članovi redakcije na čelu s glavnim urednikom fra Jankom Ćurom, snimili su kratki video prilog kroz koji su predstavili sadržaj novoga mjesečnika u kojemu je tematiziran život i djelo jedne od najvažnijih osoba i sveca našega vremena – Ivana Pavla II. Tako će čitatelji, uz radijsku emisiju Bosna Srebrena u kojoj se redovito svakoga mjeseca predstavljaju novi sadržaji revije, odsada moći pogledati i video predstavljanje.

Revija Svjetlo riječi je u svome poslanju moderna, suvremena, franjevačka i životna i kao takva za svakoga nudi obilje izvrsnih i aktualnih priloga s područja vjere, društva i kulture. Kroz emisije koje se emitiraju u produkciji Franjevačkoga medijskoga centra Svjetlo riječi čitatelji mogu čuti načine na koje i sami mogu postati članom obitelji Svjetla riječi, te što im se još nudi iz širokoga spektra djelovanja ovoga medijskoga centra. Nova video emisija dostupna je na mrežnoj stranici www.svjetlorijeci.ba, te na društvenim mrežama Svjetla riječi gdje će se moći pogledati i sljedeće emisije.

Uz to, čitateljima i slušateljima su i dalje dostupni radijska emisija Bosna Srebrena¸ te drugi sadržaji nastali u izdanju Svjetla riječi.

lipanj 2020.

55

Književnost bosanskih franjevaca

Bogoljubna razmišljanja @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

Fra Marijan Lekušić rodio se oko 1685. godine u Mostaru (ponegdje se kao godina rođenja spominje i 1688), a umro u Šibeniku 1742. godine. Osnovnu izobrazbu stekao je najvjerojatnije u nekom od samostana Bosne Srebrene, a onda 1707. stupio u novicijat u samostanu na Visovcu.

S

tudij filozofije i teologije završio je na učilištu u Osijeku. Po svršetku studija i nakon ređenja za svećenika bio je predavač filozofije u Splitu (1720-1723), teologije u Šibeniku (17271728) te moralnoga bogoslovlja u Sinju (1718-1730). Posebnu je brigu vodio oko izgradnje samostana u Karinu (kod Zadra) pa je, između ostaloga, putovao u Veneciju gdje je dobio dopuštenje za izgradnju toga samostana, najsjevernijega i najkasnije izgrađenoga samostana Bosne Srebrene u Dalmaciji. Bio je i prvi gvardijan karinskoga samostana (17321735). U njemu je utemeljio i arhiv Provincije svetoga Kaja odnosno Provincije Presvetog Otkupitelja. Godine 1740. imenovan je gvardijanom šibenskoga samostana. U toj službi zatječe ga iznenadna smrt 11. siječnja 1742. godine.

Kad su se na kapitulu u Sinju 1735. godine od Franjevačke provincije Bosne Srebrene odvojili dalmatinski samostani u posebnu Provinciju sv. Kaja (koja se od 1743. pa sve do danas naziva Provincijom 56

svjetlorijeci.ba

Presvetog Otkupitelja), Lekušić je ostao u novoosnovanoj provinciji, u kojoj je odmah nakon odcjepljenja biran za definitora, a 1738. i za tajnika Provincije.

Zanimljivo je da je službu provincijskoga tajnika prethodno obavljao i u Bosni Srebrenoj, i to 1723. godine. Jedno vrijeme obavljao je u novoj provinciji i službu komisara zamjenjujući odsutnoga provincijala.

U martirologiju makarskoga franjevačkog samostana o fra Marijanu Lekušiću zabilježene su ove riječi (dakako na latinskom jeziku): „Poštovani otac Marijan Lekušić iz Mostara, definitor i aktualni gvardijan u Šibeniku, muž neumoran (vir infantigabilis), koji je svojim umijećem dao početke Provincijskom arhivu i dostojan vječne uspomene zbog mnogih dobročinstava koje je učinio, naročito karinskom samostanu”.

Lekušić se vrlo rano počeo baviti pisanjem pa je tako još kao student u Osijeku objavio skriptu iz logike pod naslovom Universa logica ad Mentem Doctoris

Subtili (Univerzalna logika po nauku Suptilnoga naučitelja; misli se na Ivana Duns Škota). Rukopis se toga djela čuva u samostanu sv. Lovre u Šibeniku.

Kao tajnik obiju spomenutih provincija Lekušić se dosta intenzivno bavio poviješću. Marljivo je skupljao stare isprave, povelje i listine te ih prepisivao, a bio je poznat i kao ljetopisac. Dokumentima koje je skupio utemeljio je, kao što je već bilo rečeno, i arhiv novoosnovane dalmatinske provincije. Građu koju je skupio Lekušić kasnije je koristio i slavni fra Andrija Kačić Miošić u svojim djelima Korabljica i Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Za novoosnovanu provinciju posebno je važna građa sačuvana u rukopisu pod naslovom Memoriae recordabiles trium monasterijum exemplificatae de proprio originali scripto (Znamenite uspomene triju samostana izložene prema vlastitim izvorima). Rukopis sadrži brojne vrlo važne podatke koji se odnose na dalmatinske samostane u Zaostrogu, Živogošću i Makarskoj i čuva se također u samostanu sv. Lovre u Šibeniku. Tim se rukopisom, između ostalih, služio i povjesničar fra Stjepan Zlatović u svom poznatom i često citiranom djelu Franovci države Presvetog Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, koje je objavljeno u Zagrebu 1888. godine.

Kao ljetopisac Lekušić je vezan za karinski samostan. Naime god. 1734. počeo je pisati ljetopis toga samostana pod naslovom Prothocollum conventus Virginis sine labe concepte Carini in Liburnija (Ljetopis samostana Djevice bez grijeha začete u Karinu u Liburniji). Rukopis dijela ljetopisa koji je pisao Lekušić ima 25 stranica.

Međutim ime fra Marijana Lekušića i u povijesti Bosne Srebrene i u povijesti novoosnovane dalmatinske provincije najčešće se spominje po djelu Meditationes S. Bonaventurae. To jest bogoljubna razmišljanja od otajstva otkupljenja čovičanskoga S. Bonaventure prije mnogo vrimena u jezik slovinski prinešena a sada

Osvrt

Dvojac s kormilarom u sjeni @ Ivan Bubalo

P

ovod je ovom osvrtu tekst Drage Bojića i Ivana Šarčevića, objavljen na portalu prometej.ba 15. svibnja 2020. godine pod naslovom „Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo”. Tekst, koji za temu ima komemoriranje blajburških žrtava, pojavio se u jeku žestoke kampanje „antifašista” na sarajevskoj političkoj i kulturnoj sceni – svakodnevno podjarivane od strane medija – protiv komemoracije u ovdašnjoj Katedrali za spomenute žrtve. Ne ulazeći u sve aspekte toga teksta, ovdje će prije svega biti riječi o temeljnom pitanju uzroka blajburške katastrofe koje se provlači kroz čitav članak, a sve se na koncu svodi na zamagljivanje istine o zločinu i počiniteljima, čime se iznova ponižavaju i zatiru žrtve.

Pitanje uzrokā Tekst počinje apodiktičnom tvrdnjom: „Otkad se obilježava, komemoracija za žrtve Bleiburga je perfidna politička manifestacija koja više žali za propalim ustaškim zlim režimom nego za žrtvama nevinih koje je taj režim zaveo i izručio u smrt.”

Ponajprije jednostavno samorazumljivo pitanje: Kakvo to čudovište moraš biti da komemoriranjem blajburških žrtava više žališ za ustaškim režimom nego za nevinim žrtvama koje je taj režim predao u ruke njihovih ubojica?! Autori, usto, očito govore o komemoraciji kao takvoj, bez ikakvih ograda i razlučivanja, 58

svjetlorijeci.ba

pa onda time i svi sudionici postaju bezuvjetnim poklonicima ustaškog režima.

Doista smiona tvrdnja i nevjerojatna optužba koja može izići samo iz ideološki totalno zatrovana uma. Žrtve su, kako kaže sam autorski dvojac, nevine, a glavni krivac njihova stradanja ustaško vodstvo koje je „povelo vojsku i civile na Bleiburg, čak i maloljetnike”. „Pa nisu partizani odveli ljude na Bleiburg!”, čude se autori našem nerazumijevanju. A tko iole normalan takvo što misli?! Partizani doista nisu odveli ljude na Bleiburg, oni su ih tamo pobili, a to i jest ono što njih dvojicu žulja, pa na svaki način nastoje oko njihova ekskulpiranja.

Na koncu ispada da je ustaško vodstvo zapravo jedini krivac, jer da ono nije povelo to silno mnoštvo na Bleiburg, Bleiburg se ne bi ni dogodio. A to što su partizani dotad u svim osvojenim hrvatskim krajevima počinili brojne teške, pojedinačne i masovne zločine i što su time praktično natjerale to golemo mnoštvo na paničan bijeg, pokazuje svu apsurdnost ovakva implicitnog opravdavanja počinitelja zločina. Zar nisu u samom Zagrebu već na dan ulaska u biti srpskih „oslobodilačkih” jedinica, sastavljenih od partizana i svježe preobučenih četnika iz Srbije, sada s titovkama na glavi, počele neobuzdane likvidacije onih koje očigledno ustaške vlasti nisu povukle za sobom na Bleiburg?! Usput, ako tko nije znao, to su „lijepe kape” – poučit će ga Ivo

Josipović, poznati somnambul kojemu se posvuda priviđaju „ustaške zmije” – „one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina”! No ovako ili onako, definitivni lapidarni pravorijek na koncu glasi da je „ustaško zlo” ono „koje je do stradanja na Bleiburgu dovelo”!

Spominje autorski dvojac doduše i krivnju partizana, koja se pokazuje u tome što „partizansko-komunističke vlasti nisu poduzele ništa da spriječe progon i ubijanje zarobljenika na marševima smrti niti su kasnije kaznili počinitelje zločina”. Koga da spriječe i koga da kazne? Da te partizansko-komunističke vlasti, koje su planirale, organizirale i na najbestijalniji način – sve do bacanja u rudnike i jame živih muškaraca, žena i djece – sprovele te masovne i pojedinačne likvidacije na bezbrojnim lokacijama „od Triglava do Gevgelije”, zatrpavajući žrtve u više od tisuću sedamsto, dosad otkrivenih, masovnih grobnica – da dakle te iste vlasti spriječe ili naknadno kazne počinitelje – same sebe?!

Tako se pitanje krivnje za zločin, umjesto na počinitelje zločina, jugoslavensko-komunističke partizane, adresira na ustaško vodstvo, koje da je povelo za sobom to mnoštvo vojske i civila kako bi u svem tom kaosu sebi osiguralo bijeg u sigurno i time postalo uzročnik toga zločina. A što se tiče stvarnih počinitelja zločina, njihova je krivnja samo to što nisu spriječili zločin i kaznili počinitelje?! U čemu se sastojao

taj zločin, u tome što su propustili da te neke, kako je prije rečeno, neodređene zločine spriječe i kasnije počinitelje kazne, ili u nečemu drugome? Ne isplati se i odvelo bi nas predaleko odgonetanje takve pojmovne konfuzije i kršenja temeljnih logičkih principa mišljenja.

Nešto kasnije autori ponovno spominju partizanske zločine „kojih je, doista, bilo i to u sistematskom osvetničkom bijesu odmah nakon Drugog svjetskog rata”. Nije to međutim bila osveta.

Jer „[za] razliku od sadržaja termina ‚osveta‘, koja podrazumijeva reakciju na počinjenje neprijateljskog akta koja neposredno pogađa izvršitelja ili njemu bliske osobe, termin ‚odmazda‘ predstavlja vojnu reakciju na nasilno djelo koje u pravilu pogađa osobe koje sa tim prethodnim nasilnim djelom nemaju nikakve neposredne veze” (Dubravko Ljubić). I nije u pitanju „na desetke tisuća” blajburških žrtava, „što pokrepljuju i antifašistički povjesničari”, kako ističu autori (baš su našli vjerodostojne istraživače!), nego je u pitanju barem desetak puta toliko!

U svakom slučaju, namjerno se potpuno zaobilazi pitanje identifikacije, definicije, razmjera i karaktera blajburškog zločina, te pitanje stvarnih počinitelja zločina i njihovih zadnjih motiva.

Radi se dakle o manipulaciji činjenicama i relativizaciji blajburškog zločina, koja postupno prelazi i u njegovu negaciju, posebno što se tiče njegove biti i stvarnih motiva. Time se onda samo od sebe postavlja i neminovno pitanje takvim interpretatorima: Koji je smisao takve relativizacije blajburškog zločina i ekskulpacije jugoslavensko-komunističkih počinitelja?

Treba primijetiti da ti pokušaji i nisu osobito originalni, da se naime dvojac Bojić/Šarčević u tome, kao i u podosta toga, ugleda u filozofiju Bleiburga Ivana Lovrenovića, pa stoga vrijedi barem nakratko promotriti njegovu interpretaciju uzroka blajburškog zločina. O tome je zadnja dva i po desetljeća pisao u više

svojih osvrta, a ovdje će se uzeti u obzir onaj pod naslovom „Politika Bleiburga” iz 2016. godine, objavljivan i poslije na raznim portalima, pa tako i ove, 2020. godine. On tu polazi od, kako kaže, „sjajnog teksta” Mirjane Kasapović u Globusu iz 2016. godine u kojemu ona tvrdi kako se u Bleiburgu „treba govoriti o odgovornosti ustaškog režima za stradanje mase ljudi [...]”; za to je masovno stradanje „kriv i ustaški režim”.

U istom nas duhu i Lovrenović pita: „Jeste li primijetili da ni u jednomu od

spominje u ovom kontekstu, što god da mu to stvarno značilo – nije postavljalo pitanje uzrokâ?! Postavljala su se ta pitanja itekako, i pri politički ritualiziranom i neritualiziranom komemoriranju, i onda kada je svako obilježavanje značilo izlaganje smrtonosnim progonima od strane jugoslavenskih tajnih službi svih koji su se usudili dirnuti u najmračniju tajnu komunističke Jugoslavije. A, drugo, još je veći problem u tome što Lovrenović načelno postavljanje pitanja uzrokā sofističkom smicalicom

Znači, kad netko izjednačava zlo fašizma i zlo komunizma – kao što čini i Rezolucija Europskog parlamenta iz 2019. godine – „onda to redovito znači da su tuđi zločini daleko veći od naših”? Kako, molim? svih onih nebrojenih načina obilježavanja te istinske narodne tragedije nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzrokâ!” Da bi u istom vehementnom stilu i s osjećajem neupitnog, nadmoćnoga moralnog stajališta nastavio: „O kakvomu stanju duha i svijesti govori to da se o tomu ne govori? Da se nitko ne pita: k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili [misli se, naravno, na državnu politiku NDH, a ne možda na jugoslavensku, ili eventualno još nečiju – prim. I. B.]! Kakva je ta politika bila, kakvi su to ljudi bili, kako su do svega toga doveli – ne bi li bilo logično da to, a ne martirska retorika, budu temeljna pitanja, ako se žele istinske ‚pouke povijesti‘, ako se istinski želi spriječiti ponavljanje tragedija.”

Paradni primjer lovrenovićevske sofističke tirade! Prvo, odakle mu to da se ni u jednomu od bezbroj načina obilježavanja blajburške tragedije – pa čak i da se radi o „političkom ritualiziranju” koje

neopazice pretvara u pitanje krivnje ustaškoga režima. On dakle i prije dramatičnoga postavljanja navodno dosad nepostavljanoga pitanja unaprijed zna poželjni odgovor, do kojega mu je silno stalo, kako bi se iz fokusa potisnulo i pitanje stvarnih uzroka i pitanje stvarnih počinitelja. Takva su pitanja za njega tek „martirska retorika”...

Zanimljivo je uočiti kako u ovim tekstovima nema ni traga očekivanoga osjećaja empatije, pijeteta i poštovanja prema blajburškim žrtvama. Umjesto toga u njima se osjeća svraćanje pogleda sa žrtava, umanjivanje njihova značenja, ljutnja na njih što kvare sliku Bleiburga koju je čitavom jednom narodu skoro pola stoljeća poput luđačke košulje nametala komunističko-jugoslavenska ideologija počiniteljā genocida nad hrvatskim narodom.

I dok autorski dvojac onima koji komemoriraju žrtve proizvoljno podmeće kako više žale za ustaškim režimom nego za žrtvama koje je taj režim odveo u smrt, s pravom se njima i njihovu mentoru može predbaciti kako se više lipanj 2020.

59

Pokrenuta kauza za proglašenje blaženima

Svjetlo riječi

KRAKOW – Nadbiskup Krakowa mons. Marek Jedraszewski objavio je odluku o pokretanju nadbiskupijskog postupka za proglašenje blaženima dvoje Slugu Božjih iz ove mjesne Crkve.

To su Emilia Wojtyla, r. Kaczorowska i Karol Jozef Wojtyla stariji, roditelji svetoga Ivana Pavla II., pape. Nadbiskup Jedraszewski naglasio je kako je dobivena potvrda Kongregacije za kauze svetih, pa je nadbiskupija pokrenula kauzu 2. ožujka ove godine. Bilo je predviđeno da župnicima nadbiskupije Krakow najprije bude poslana obavijest, kako bi i vjernici bili obaviješteni o početku kauze za beatifikaciju. Potom je uslijedilo prikupljanje svih relevantnih dokumenata – bilo pozitivnih, bilo negativnih.

Već je u listopadu 2019. godine Poljska biskupska konferencija dala svoj pristanak (nihil obstat) za početak postupka za proglašenje blaženima roditelja sv. Ivana Pavla II., čime je nadbiskupu Krakowa bilo dopušteno tražiti od Svete Stolice početak postupka na razini njegove nadbiskupije.

Emilia Kaczorowska i Karol Wojtyla stariji vjenčali su se 10. veljače 1906. godine u Krakowu. Rodilo im se troje djece – sinovi Edmund (1906.) i Karol mlađi (1920.) te kći Olga koja je preminula nedugo nakon rođenja. Kad je Sloboda vjeroispovijesti tijekom pandemije

Svjetlo riječi

BRUXELLES – Vijeće biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) objavilo je na svojim službenim stranicama izjavu glavnoga tajnika o. Manuela Barriosa Prieta u kojoj je upozorio na ugrožavanje slobode vjeroispovijesti u kontekstu borbe protiv koronavirusa. „Sloboda vjeroispovijesti, uključujući slobodu

1929. godine preminula Emilia Wojtyla, udovac Karol nastavio je odgajati svoju djecu kao samohrani otac. Preminuo je 1941. godine u Krakowu.

Obiteljsko okruženje u Woytilinih izravno je utjecalo na duhovni i intelektualni razvoj budućega pape. Karol Wojtyla stariji bio je vrlo pobožan, radišan i savjestan čovjek i otac. Papa Ivan Pavao II. više je puta isticao kako je znao vidjeti svoga oca na koljenima, dok je uvečer molio. Govorio je i kako ga je otac poučio molitvu Duha Svetoga koja ga je pratila do kraja njegova života. Njegova pak majka Emilia svojevremeno je pohađala školu kod časnih sestara Božanske ljubavi, a s puno ljubavi vodila je brigu u domaćinstvu i odgajala

svoje sinove Edmunda i Karola.

Podsjećamo, Katolička Crkva do danas je rijetko priznavala oba supružnika blaženima ili svecima. Posljednji puta dogodilo se to 2015. godine kad su svetima proglašeni roditelji sv. Terezije od Djeteta Isusa – Louis (Ljudevit) Martin i njegova supruga Marie-Azélie (Marija Azelija), r. Guérin. Još jedan svetački par bili su Talijani Sluga Božji Pietro Molla i njegova supruga sv. Gianna, r. Beretta te Španjolci sv. Isidro Merlo Quintana i njegova supruga bl. Maria Torribia de la Cabeza. Osim toga, Crkva se iz prvih stoljeća sjeća još i svetih mučenika supružnika, poput Marija i Marte, Julijana i Bazilise, a sveti su bili i Joakim i Ana, roditelji Blažene Djevice Marije.

bogoštovlja, temeljno je pravo i stvarna potreba mnogih ljudi. Ponovno otvaranje crkava, u skladu sa sanitarnim mjerama opreza, civilne vlasti moraju provesti na jasan i neproizvoljan način, s punim poštovanjem crkvenih vlasti i u dogovoru s njima”, naznačio je i dodao: „Europska komisija u Zajedničkom europskom planu za ukidanje mjera nije nijednom izričito spomenula vjerske službe, a to je razočaravajuće jer zanemaruje ključnu ulogu vjere u europskim društvima.”

COMECE podsjeća kako vjera nije samo privatna stvar, nego ima javnu i zajedničarsku dimenziju, kao što je to jasno navedeno u svim važnim tekstovima o ljudskim pravima, uključujući i Europsku povelju o ljudskim pravima.

Osim toga, Vijeće je ukazalo na to kako je svako smanjivanje ljudskih prava u ovoj kriznoj situaciji nedopustivo, pa se ona, uključujući pravo na slobodu vjeroispovijesti moraju u potpunosti i što prije uspostaviti. lipanj 2020.

63

O

d mnogih samostana klarisa koji su, počevši od 13. st., nikli na prostorima Hrvatske te Bosne i Hercegovine, do 20. st. očuvao se jedino splitski samostan u koji je godine 1924. ušla mlada učiteljica Kornelija Murvar, poletna, energična i pokornička duša. Privukao ju je strogi način života klarisa. Primanjem habita dobila je redovničko ime: s. M. Štefana.

Ona je pridonijela duhovnoj izgradnji splitskoga samostana te je nastojala svemu dati plemenit i kulturni izgled.

Starije sestre su svaki njezin potez obnove ili promjene popratile uzdasima: „Ah, ta Štefana!”

A toj s. Štefani nije to bilo dovoljno.

Htjela je novi samostan klarisa. Bosanski franjevci ponudili su joj samostan u Gučoj Gori. „Ah, u šumu i planinu ne idem, strah me je!” Godinama je čekala i tugovala za novim samostanom. Godine 1938. u samostan je ušla Franjica Jovanović, Zagrepčanka, kasnije s. M. Koleta. U njoj je s. Štefana našla istomišljenicu i tako su zajedno molile i planirale o osnutku.

Izmučene ratnim strahotama i pogibeljima, 1944. godine s. Štefana i s.

Koleta odlučile su zatražiti dopuštenje boravka izvan klauzure i ujedno pokušati s osnutkom samostana u Zagrebu.

U rujnu iste godine našle su se pred nadbiskupom Stepincem izloživši mu bitno: da žele u novom samostanu živjeti po prvobitnom Pravilu sv. Klare te uspostaviti „vječno klanjanje”. Zato im je Nadbiskup ponudio kapelu Corpus Domini s vječnim klanjanjem, ali Društvo koje se brinulo za kapelu nije bilo za to. Sestre sv. Križa ponudile su im boravak kod sebe na Vrhovcu: „Gdje ima mjesta za nas stotinu, bit će i za vas dvije”. Sve do danas bliske su naše veze s našim dragim sestrama „križaricama”.

Brzo ćemo graditi Dana 11. travnja 1945. nadbiskup poručuje sestrama: „Rat ide kraju, molite, 64

svjetlorijeci.ba

Franjevačka obitelj: Samostan sv. Klare, Zagreb

Dužnice u ljubavi @ s. M. Tarzicija Čičmak

U gradnji samostana važnu ulogu imala je mlada Slovenka Martina Ambrož, redovničkim imenom s. M. Katarina, građevinska tehničarka, koja će kasnije osnovati tri samostana u Sloveniji brzo ćemo graditi.” No prilike su se nakon 8. svibnja okrenule i postale za Crkvu nepovoljne. U međuvremenu provincijal franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda dao im je na izbor samostan u Jaski ili Samoboru. One su izabrale Samobor. Nadbiskup Stepinac vedro je rekao: „Divno rješenje. Kad klarisama posuđuju samostan, to onda meni čine.”

Za nekoliko dana stigle su iz Splita još dvije klarise: s. M. Imakulata Kozina i s. M. Terezija Jurić. Na Cvjetnicu 1946. godine nadbiskup Stepinac podijelio je sestrama svoj nadpastirski blagoslov da krenu u Samobor. Darovao im je za uspomenu sličice hrvatskih blaženika dodavši: „Molite se da u našoj domovini bude svetaca, da dođu na oltar, da bude što više blaženika.” Samoborski gvardijan ipak nije bio oduševljen dolaskom sestara. Kad su nenajavljene banule pred njega, dočekao ih je riječima: „Zar ste Vi sv. Terezija da tako dolazite?” Sestre se useliše jer su imale dozvolu oca provincijala. „Kad vas prima on, primam vas i ja”, pomirio se gvardijan.

U jednom dijelu samostana živjeli su fratri, u drugom sestre. Zajednica se počela pomalo oblikovati. Pristizala su zvanja te je 1948. samostan kanonski utemeljen, a s. Štefana postaje prvom

opaticom. Sestre su se uzdržavale svojim ručnim radom, primale su pomoć s raznih strana, stupile su u doticaj s klarisama iz Francuske i Amerike. Od klarisa koletinki prihvatile su neke običaje koji su dali obilježje našoj zajednici. Više godina duhovnikom im je bio o. Damjan Damjanović. Nakon lijepe međusobne suradnje, došlo je između njega i Majke Štefane do mimoilaženja zbog njegovog prevelikog uplitanja u nutarnji život zajednice. Istina, Majka Štefana provodila je preveliku strogost, ne misleći previše na zdravlje sestara i na to da poratno vrijeme i komunistički režim sami po sebi nanose zajednici oskudicu. Sestre je često pohađao i duhovno vodio također sluga Božji o. Ante Antić čije su duhovne savjete sačuvale. Česti dragi gost bio im je i samoborski župnik Franjo Kuharić.

Nakon smrti kardinala Stepinca sestre su dobile otkaz te su morale što prije napustiti franjevački samostan. Uz pomoć mnogobrojnih dobročinitelja, kupile su kuću u Mikulićima, u predgrađu grada Zagreba. Stara vila obitelji Miletić bila je zapuštena i u ruševnom stanju. Sestre su je obnovile i započele u njoj redovnički život. Odmah su im u susret došli franjevci konventualci koji

Kruh svetog Ante Za projekte KSA Ljiljana Nikolić, Švicarska 300 CHF Alma Aganović, Sarajevo 50 KM N. N., Ljubuški 50 KM N. N., Mostar 20 KM N. N., Sarajevo 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM Marija Leconte, Švicarska 388 CHF N. N., Mostar 100 KM Mirza Hukeljić 20 KM Haris Ferizović 50 KM STML Verwaltungsspk 2.540 EUR KSA Zagreb 23.000 HRK N. N., Sarajevo 30 KM Ankica Kovačević (za igraonicu u Bugojnu) 50 KM Sprofondo (za Kućnu njegu) 1.990 EUR Anto Stipić 20 EUR Željka Bartolović, Njemačka 105,29 USD

Mato Andrić, Njemačka 50 EUR Martina Pantaler, Njemačka 25 EUR Mario Josipović, Njemačka 500 EUR Toni Dragić, Mostar 25 EUR Fra Gabro Mioč, Naša ognjišta, Tomislavgrad 1.000 KM

Mara Ćosić, Njemačka za KSA 200 EUR Josip Jole Raos, Njemačka za KSA 50 EUR Josip Jole Raos, Njemačka za Kap dobrote 50 EUR

Za pučke kuhinje Općina Novo Sarajevo 10.000 KM Meriztex d.o.o., Gradačac 40 KM Goran Mandura, Žepče 200 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Kanton Sarajevo 8.194,94 KM

Za studentske stipendije Ankica Kovačević

Općina Novo Sarajevo podržala rad pučke kuhinje

Akcija u vrijeme koronavirusa

Općina Novo Sarajevo putem Službe za civilnu zaštitu i Štaba civilne zaštite obezbijedila je 10.000 KM za potrebe naše Pučke kuhinje. „Ove godine, u periodu stanja prirodne nesreće izazvane pandemijom korona virusa, donacija će nam biti od izuzetnog značaja.”

Pomoć će biti usmjerena na veliki broj stalnih korisnika usluga, te onih preko 65 godina starosti, kojima se, zbog zabrane kretanja, topli obrok svakodnevno dovozi na kućnu adresu.

Iznimno smo zahvalni Općini Novo Sarajevo, na čelu s načelnikom Koldžom, za dobivena sredstva i na kontinuiranoj podršci u provedbi projektnih aktivnosti i brizi za potrebite, posebno u ovome vremenu pandemije korona virusa, poručili su iz humanitarne organizacije Kruha svetog Ante.

66

svjetlorijeci.ba

Za fond Kap dobrote Ilija Stipić, Jajce 50 KM N. N. Sinj za: Tamaru Starčević, Patrika Ivanovića, Ljiljanu Krajnc i Leonitu Gabrić po 100 HRK

Poštujući mjere zaštite Civilnoga stožera Republike Hrvatske, vodstvo, dobročinitelji, članovi i volonteri karitativne udruge franjevaca Bosne Srebrene Kruh svetog Ante nastavili su sa svojim djelovanjem u izvanrednoj situaciji širenja zaraze koronavirusa, kao i ublažavanja posljedica nedavnoga potresa u Zagrebu. Članovi i 40 volontera svaki su dan dostupni i na raspolaganju korisnicima i građanima na broj 01 2001256 za podršku, razgovor i dostavu osnovnih živežnih i higijenskih potrepština na kućnu adresu. Zbog sigurnosti svih uključenih u ovakvo djelovanje u ovo izvanredno vrijeme do daljnjega je obustavljeno skupljanje i podjela odjeće, obuće i dječijih igračaka.

Zajedničkom suradnjom svih njih, tijekom ovoga tjedna organizirana je

50 KM

Humanitarni broj BH Telecom Za Anastaziju Kočić 40 KM Uplate u Njemačkoj Kristijan Montina Holsteinstr. 15 65 187 Wiesbaden KONTO: 113147235 IBAN: DE67510500150113147235 SWIFT: NASSDE55

po četvrti put od početka pandemije trodnevna akcija podjele osnovnih namirnica, voća i povrća za 297 obitelji, najugroženije korisnike Kruha svetog Ante, ali i za sve one koji su se putem telefona uredno prijavili za pomoć i koji nisu u mogućnosti ići u redovitu nabavku namirnica, starijima, bolesnima i nemoćnima.

Zahvaljujući dobročiniteljima, ka-ko domaćim, tako i inozemnim na izdašnoj materijalnoj i novčanoj pomoći, preko Kruha svetog Ante je do ovoga trenutka, u doba pandemije koronavirusa i potresa u Zagrebu podijeljeno preko 50 tona pomoći u vrijednosti 265.000 kuna, za oko tri tisuće obitelji iz njihove evidencije. Dio od sveukupne pomoći je preko svećenika proslijeđen i za potrebite susjednih župa Zagrebačke nadbiskupije u Brestje, Sesvetska Sela, Vugrovec, Sveti Duh, Dubrava, Resnik, kao i župama u

Bosni i Hercegovini u Kotor Varoš, Livno i Sarajevo.

Na kraju i ove uspješno provedene akcije fra Stipo Karajica, voditelj Kruha svetog Ante u Hrvatskoj je zahvalio Bogu, dobročiniteljima, članovima, volonterima, framašima i vanjskim suradnicima na izuzetno dobroj suradnji i obavljenom poslu, i koji svojim radom, spremnošću i strpljivošću uvelike olakšavaju život onima koji se svakodnevno bore za osnovne uvjete života. Zahvala pripada i svim našim korisnicima i primateljima pomoći, kako reče fra Stipo, koji nama, a i široj zajednici svojim postojanjem i dostojanstvom ne dopuštaju da se uspavamo ili uljuljamo u vlastitom dobru i miru. „Puno puta smo bili odsječeni od svijeta, ali ovako nešto, nažalost ne pamti današnji naraštaj, zato i nismo dopustili da se, zbog cijele koronavirus situacije, ne dođe do čovjeka, pojedinca, obitelji ili skupina koji proživljavaju svoju patnju, bol, neimaštinu ili kakvu drugu životnu nevolju? Nismo, a i ne smijemo, zbog takvih dopustiti da nas strah od virusa zvanog COVID-19 cijepi od ljudske-kršćanske blizine i osjećaja dobrote i solidarnosti. Ovo je, nadam se bio samo jedan izazov, ali i primjer”, zaključio je fra Stipo. Telefonski brojevi i profili Kruha svetog Ante i župe sv. Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici su i dalje dostupni tijekom cijeloga dana, kao i franjevci koji su u suradnji s volonterima spremni pomoći u svakom trenutku.

Tko i dalje treba pomoć ili želi pomoći daljnje akcije Kruha svetoga Ante može se javiti putem telefona 01 2001256 ili novčano uplatiti na račun:

IBAN HR96 23400091 110606403 SWIFT Code: PBZGHR2X Privredna banka Zagreb

Legalizacija kršćanske imovine

Svjetlo riječi

SIRIJA – Sirijska opservatorija za ljudska prava objavila je izvješće u kojemu stoji kako je teroristička organizacija Hayat Tahrir al-Sham (HTS) počela legalizirati otimačinu kršćanske imovine i imanja u sirijskoj provinciji Idlibu.

Naime, kršćanska imanja smatraju se ratnim plijenom čime potpadaju pod civilno krilo HTS-a. Ured je izvijestio vlasnike nekretnina kako HTS zadržava pravo iznajmljivanja, stjecanja i raspolaganja imovinom u bilo kojem trenutku.

Sve se radi prema šerijatskom zakonu, a kršćanima koji su već davno pobjegli iz svojih domova u ovom području zabranjeno je imenovati nekoga tko bi osporavao ove odluke. Kršćanska imanja koriste se kao moralna i financijska podrška za borce HTS-a kao određeni vid podrške njihovim obiteljima.

Prema godišnjem izvješću Komisije za međunarodnu vjersku slobodu, Sirija

je označena kao zemlja u kojoj vjerske slobode posebno zabrinjavaju. Pored Sirije, još je 13 zemalja svrstano u kategoriju onih koje posebno zabrinjavaju i u kojima čak i vlade toleriraju gnusna kršenja vjerskih sloboda. Nešto manje, ali i dalje snažno kršenje vjerskih sloboda zabilježeno je u 15 zemalja. S druge strane, Komisija je istaknula Sudan i Uzbekistan kao zemlje koje su poboljšale stanje na polju vjerskih sloboda.

Komisija za međunarodnu vjersku slobodu SAD-a (USCIRF) preporučiila je državnom Ministarstvu SAD-a da Indiju proglasi državom posebne zabrinutosti čime je svrstana nizu ekstremnih kršitelja vjerske slobode poput Kine, Sjeverne Koreje i Saudijske Arabije.

Indija je u 2019. naglo počela kršiti zakone o vjerskim slobodama, a nacionalna vlada iskoristila je ojačanu parlamentarnu većinu za uspotavljanje politika na nacionalnoj razini koje krše vjerske slobode širom Indije, navodi se u izvješću.

Crkva iz 5. stoljeća porušena u Siriji lipanj 2020.

67

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Niski krvni tlak Sniženi krvni tlak (hypotensio ili hypotonia) medicina ne smatra bolešću. Često se javlja kod mršavih osoba, u slučaju iznenadne promjene položaja tijela – kad sjedite ili ležite pa naglo ustanete, manjka tekućine i soli u organizmu, bolesti nekih organa, psihičkih smetnji.

Kažu da će onaj tko ima nizak krvni tlak dugo živjeti. Međutim, opasno je ako se stalno izmjenjuju visoki i niski krvni tlak. Nizak krvni tlak ne zahtijeva uvijek medicinski tretman, a sve što je potrebno jest naučiti se nositi s tim stanjem u svakodnevnom životu.

Iako niski krvni tlak nije izravna prijetnja zdravlju, uzrokuje brojne neugodnosti i loš osjećaj ponekad praćen vrtoglavicom, dezorijentiranošću, glavoboljom, nedostatkom volje, energije i slično.

Zbog smanjenoga protoka krvi organi osoba s niskim tlakom nisu dovoljno opskrbljeni kisikom i nutrijentima.

Za liječenje sniženoga krvnoga tlaka, osim lijekova koje vam propiše liječnik, a uz dogovor s liječnikom, preporučujem sljedeće: Polagano ustajanje iz postelje. Kad se probudite, nemojte odmah i naglo usta-

72

svjetlorijeci.ba

tijelo. Djelotvorno je da tijekom dana nekoliko puta stavite na 30 sekundi ruke od prstiju do sredine nadlaktica u hladnu vodu.

jati. Ispružite nekoliko puta polagano noge i ruke. Postupno se dignite, ostanite nekoliko trenutaka u sjedećem položaju i onda polagano ustanite iz postelje.

Tuširanje. Nakon ustajanja istuširajte se naizmjenično hladnom i toplom vodom te na kraju samo hladnom. Najbolje je da to činite prije spavanja i ujutro. Najprije hladnom vodom istuširajte obje noge, počevši od prepona prema dolje do tabana i prstiju, zatim obje ruke, od ramena do vrška prstiju i na kraju cijelo

Lagani sport. Osim tuširanja toplom i hladnom vodom korisno je za učvršćenje tijela da se redovito bavite nekim laganim sportom. Osobito su zdrave duge šetnje, plivanje, vožnja bicikla i slično.

Osim liječničkih preporuka savjetujem i sljedeće: Kupka za noge. Tabane namažite uljem od gospine trave (Hyperici aetheroleum), a onda ih stavite u kupelj i u njoj držite 20 minuta – voda u početku mora biti temperature oko 35 °C, a onda se povećava dok nakon 20 minuta ne bude 42 °C. Obrišite se i obujte tople čarape.

Najbolje je da to činite prije spavanja.

Svjetski dan darivatelja krvi

Daruj krv, spasi život! @ Nikolina Marčić

nikolina@svjetlorijeci.ba

D

iljem svijeta se 14. lipnja obilježava Svjetski dan darivatelja krvi čime se želi podignuti razina svijesti o potrebama i važnosti sigurne krvi i krvnih pripravaka. Osim toga, ovim se danom želi iskazati zahvalnost dobrovoljnim darivateljima na njihovu daru života.

Naime, transfuzijom krvi i krvnih pripravaka pomaže se u spašavanju milijuna života svake godine, a krv pomaže i u produženju očekivane životne dobi kao i poboljšanja kvalitete života pacijenata koji boluju od bolesti opasnih po život.

Određene količine krvi neophodno je osigurati i kod složenih medicinskih i kirurških zahvata. Jednom dozom krvi mogu se spasiti tri života.

Prema dostupnim podacima, u svijetu se svake godine prikupi oko 92 milijuna doza krvi od čega polovica dolazi iz zemalja s visokom stopom prihoda u kojima živi tek 15 % svjetske populacije.

Nažalost, najteže je zemljama u razvoju jer mnogi pacijenti kojima je potrebna transfuzija nemaju pravovremeni pristup sigurnoj krvi.

Dobrovoljno darivanje je glavni stup prikupljanja krvi za osiguravanje dovoljnih zaliha sigurne krvi i darivanje krvi ne treba biti samo tema transfuzije nego šire društvene zajednice, a na pitanje koliko društvo prepoznaje značaj darivanja krvi, Maida Šalaga-Baždar, rukovoditeljica Odsjeka za promociju davalaštva Zavoda za transfuzijsku medicinu 76

svjetlorijeci.ba

Federacije BiH, odgovara kako društvo u cjelini ne prepoznaje veliki značaj, a navodi i kako su darivatelji zapravo heroji, no, nažalost, ni oni nisu dovoljno prepoznati u društvu. „Svijest nije dovoljno razvijena, a samo darivanje je ispod 3 % što također nije dovoljno budući da Svjetska zdravstvena organizacija teži k tomu da u svakoj državi taj postotak bude između 4 i 5 %”, istaknula je Šalaga-Baždar u emisiji Bosna Srebrena.

Potom je objasnila kako su dobra volja i biti zdrav dva osnovna uvjeta za darivanje krvi. Za prvi uvjet smo dovoljni sami, a za ispunjavanje drugoga potrebno je izvršiti liječnički pregled, provjeru razine hemoglobina u krvi i slične preglede koji će odrediti je li darivatelj zaista u mogućnosti darovati krv.

S druge strane, oni koji trajno ne mogu darovati svoju krv su osobe koje pate od kroničnih oboljenja i zaraznih bolesti, dok osobe koje su nedavno činile zahvate na koži, zbog sprječavanja infekcije određeno vrijeme ne smiju darovati krv.

Ovoj se grupi pridružuju i oni koji imaju prehladu i gripu, koji su nedavno imali kirurški zahvat ili trenutno piju antibiotike. Sve to, ističe Šalaga-Baždar, odbija darivatelje, ali samo za neko vrijeme.

Također je naglasila kako većina transfuzijskih centara u Federaciji ispunjava sve uvjete i ima dovoljnu količinu zaliha krvi. Do nestašice ili smanjene količine krvi najčešće dolazi u ljetnom

razdoblju kada je većina ljudi na godišnjem odmoru te je i teže doći do darivatelja, no to ne znači da krvi nema, nego da se do nje teže dolazi.

Osiguravanje sigurne i dovoljne količine krvi trebao bi biti sastavni dio nacionalne zdravstvene strategije svake zemlje u svijetu. Nije rijedak slučaj da u nekim državama potražnja nadmašuje ponudu, pa su službe za prikupljanje krvi pred velikim izazovom osiguravanja dovoljne količine krvi brinući se istovremeno o kvaliteti i sigurnosti dopremljene krvi.

Rukovoditeljica transfuzijskoga zavoda u FBiH, Šalaga-Baždar navodi kako se u redovnim okolnostima akcije dobrovoljnoga darivanja krvi organiziraju svakodnevno. „Posebno nas raduje da se ovom plemenitom činu u velikom broju odazivaju i mladi ljudi. U akcije su značajno uključene škole i fakulteti. Prvo darivanje krvi možda učenicima bude povod za izostanak s nastave, ali kasnije im to postaje sastavni dio života jer su svjesni da doprinose spašavanju ljudskih života”, istaknula je.

Dobrovoljni darivatelji su najsigurniji izvor krvi jer se time manje događaju infekcije koje se prenose krvlju, nego što je to slučaj s hitnim situacijama kada članovi obitelji daruju krv ili kada se davanje krvi plaća. Daruj krv – spasi život, to bi bila najbolja definicija i poticaj za pridružiti se milijunima ljudi širom svijeta koji redovito daruju svoju krv svjesni da njihov dar život znači i zato – budi tu za nekoga. Daruj krv, spasi život!

In memoriam

Fratar autentične osobnosti N

avršili su se dani vrijednoga, odvažnoga i poštovanoga čovjeka i franjevca Bosne Srebrene, fra Franje Križanca. Možda se čini iznenada, ali godine i sve što su nakupile u sebe bacaju razumljivije svjetlo na njegov kraj.

Rodio se 13. studenog 1935. U Dubravici kod Viteza. Osnovnu je školu završio u Dubravici, a potom Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Studirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a diplomirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1967. godine. Franjevački habit obukao je u Kraljevoj Sutjesci 1955., svečane zavjete položio je 1961., a za svećenika je zaređen u Gučoj Gori 1964.

Najprije je bio župnik u Šurkovcu i Bihaću, potom dolazi u Dolac odakle 1973. biva premješten u Sarajevo gdje ostaje sljedećih 12 godina. Bio je ekonom provincije, gvardijan na Franjevačkoj teologiji i u samostanu na Bistriku te predsjednik rezidencije u Provincijalatu. U tri navrata bio je definitor u Upravi Provincije. Službu gvardijana u Gučoj Gori preuzima 1985. i ostaje do 1991. Uoči rata imenovan je župnikom u Brajkovićima, odakle je protjeran u Zenicu. Godine 1994. ponovo se vraća na mjesto gvardijana u Gučoj Gori. Potom, odlazi na službu župnoga vikara u Novu Bilu da bi 2009. ponovno došao u Guču Goru gdje ostaje do kraja života.

Ovaj uski okvir njegova života treba svakako proširiti okvirom njegove autentične i iznimno integralne osobnosti.

Već u mladim danima krasila ga je izvrsnost u poslu, studiranju, sportu, odgovornosti i zauzetosti za dobro zajednice.

Gdje god je bio, bio je cijeli. Nigdje nije bio „sezonac”. S hrabrim, čvrstim i jasnim stavom znao se nositi sa situacijama kojima je malo tko dorastao. Posjedovao je onu mudru dosjetljivost koja se znala igrati, nadmetati, osvajati i dobivati. Bio je vitalan sugovornik, znatiželjan, zainteresiran i široke riječi koja je uvijek vodila konkretnom i učinkovitom činu.

U poslu je bio vrlo organiziran, temeljit, proračunat i naglašeno samostalan. Bez pretjerivanja se može reći da je najodgovornije i najdelikatnije poslove i situacije u zajednici rješavao iznimno uspješno. Složeni građevinski radovi i zahtjevni poslovi oko njih nisu mu predstavljali problem. Od fra Vitomira Slugića uspješno je preuzeo vođenje radova oko gradnje

Franjevačke teologije na Nedžarićima i uređenja okoliša. Vodio je poslove oko cjelovitoga renoviranja samostana na Bistriku i kreativno je sudjelovao u izboru i izradi drugih pastoralnih i građevinskih projekata u Provinciji. Nije se mirio s prosječnim, pa se, gladan i žedan boljega i ljepšega, svesrdno stavljao u obranu lijepoga i kvalitetnoga.

Rat ga je zatekao u Brajkovićima gdje je u naletu muslimanskih boraca samo prstom Božjim izbjegao smrt. Protjeran je s osobljem kuće u Zenicu i ostao je tamo do završetka rata. Svoju svećeničku i pastirsku zadaću nije prekidao ni u najtežim danima. Obilazio je prognane, zatvorene, hrabrio ljude i budio im nadu u povratak.

Kada se nakon rata ponadao nekom mirnijem mjestu s manje obveza, pred njim su iskrsnule dvije velike potrebe i zadaće. Prva je bila vratiti se u devastirani i obeščašćeni samostan u Gučoj Gori i pokušati ga ponovno oživjeti iako su se oko njega još jatili borci iz arapskih zemalja. S tvrdom vjerom i primjernom hrabrošću fra Franjo se usudio doći u Guču Goru u ljeto 1994. i pokrenuti obnovu kuća, samostana i povratak protjeranih ljudi.

Druga zadaća niknula je u isto vrijeme. Sluteći njezinu vrijednost i važnost za opstanak ljudi u Lašvanskoj dolini, fra Franjo je prihvatio voditi poslove oko izgradnje bolnice u Novoj Biloj. Uz te poslove svesrdno je pomagao sestrama Španjolkama u izgradnji Doma za stare osobe Otac Kristofor u blizini bolnice. No, tu nije kraj. Kad je 2000. godine premješten u Novu Bilu, dobar dio posla oko izgradnje filijalne crkve u Zabilju bio je na njemu, ali se i tu pokazao kao vrstan organizator.

U miru i tišini samostana našao se konačno 2009. godine. Čitajući i vodeći kroniku događanja, živo je pratio sve oko sebe. Ostavio je svoj ratni zapis kao pokušaj i mogućnost oslobađanja od tereta sjećanja. No, godine su već naplaćivale napore i patnje života. Počelo je s bolovima u kukovima, sa sve težim kretanjem, da bi na kraju oslabljeno srce stalo pred plimom vode u tijelu. Umro je 29. travnja ove godine u jutarnjim satima u bolnici u Novoj Biloj. Neka mu Gospodin bude nagrada i neka ga primi u svoje stanove radosti i mira! fra Drago Pranješ, gvardijan samostana u Gučoj Gori lipanj 2020.

77

Mir se izgrađuje na temeljima istine SARAJEVO – U subotu, 16. svibnja 2020. godine, u okviru 75. obljetnice jedne od najvećih tragedija u povijesti hrvatskoga naroda, održana je Komemoracija za žrtve Bleiburga i sve žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća. Središnje misno slavlje alternativno je organizirano u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Katolička Crkva u BiH na čelu s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem bila je zbog najavljene komemoracije opetovano kritizirana uz prigovor da se radi o rehabilitaciji ustaštva i ideje fašizma, dok je Crkva isticala da je riječ isključivo o vjerskom obredu i molitvi za pokojne, bez ikakve veze s nekim političkim režimom ili ideologijom.

Središnje misno slavlje tim povodom u sarajevskoj katedrali je predvodio nadbiskup mjesne Crkve Vinko kard. Puljić, u koncelebraciji s nadbiskupom koadjutorom mons. Tomom Vukšićem te 20-ak suslavitelja – kanonika, profesora, župnika i drugih svećenika. Misno slavlje animirao je dio katedralnoga mješovitog zbora Josip Stadler. Misnom slavlju nazočilo je osim toga desetak redovnica, uglavnom provincijalnih glavarica družbi djelatnih u Sarajevu, zatim tri vjernika koji su angažirani u političkom životu te djelatnici Medijskoga centra Vrhbosanske nadbiskupije i RTV-a Herceg Bosne, koji su omogućili medijski prijenos.

Kod oltara su posluživali svećenički kandidati Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu.

U prigodnoj homiliji kardinal Vinko Puljić istaknuo je: „Danas smo sabrani u molitvi prikazujući najsvetiji čin da pokažemo dužno poštovanje prema svim žrtvama. Tim poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu slobode, koju mi danas živimo ili još bolje: izgrađujemo.”

Potom je istaknuo riječi svetoga Iva80

svjetlorijeci.ba

na Pavla II. što ih je pripravio za svoj neostvareni pohod Sarajevu 1994. godine – da sudbina mira ovisi ponajviše o ponovno nađenoj solidarnosti srdaca koja, nakon toliko krvi i mržnje, pretpostavlja hrabrost opraštanja. Prema riječima kardinala Vinka, ne možemo zaboraviti svoje pokojne, bilo da su prirodnom smrću umrli. Nadbiskup Puljić potom je citirao riječi biskupa HBK o 50. obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata 1995. godine: „Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje.” Potom se osvrnuo i na svoje vlastito iskustvo: „Duboko me potresa činjenica da tijekom svih godina mojega dosadašnjega života – a rođen sam u godini ove tragedije našega naroda – nije skinut veo tajne i nisu otkrivena sva grobišta gdje su masakrirani i pobijeni naši ljudi na tom putu i zakopani, bolje reći zatrpani, a negdje i zabetonirani. Kada sam se rodio tada se ta nemila sudbina izljeva mržnje pod krinkom pobjede događala bez suda i samovoljom onih koji su kipjeli od mržnje.”

braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina.”

Homiliju je zaključio riječima pape Franje iz bule Misericordiae Vultus: „Crkva ima zadatak naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe.”

Konačno je nadbiskup koadjutor mons. Tomo Vukšić podsjetio na Pismo hrvatskih biskupa crkvenoj i društvenoj javnosti 1995. te se pridružio molitvama: „Da među ljudima i narodima, među vjernicima i onima koji to nisu, budu ostvarene plemenite nakane mira, suradnje, sloge, molitvenoga sjećanja, razumijevanja, oprosta, čišćenja pamćenja i oslobođenja od zlopamćenja. A sve radi veće slave Božje na ovomu svijetu, radi izgradnje društvene sloge među ljudima i narodima, radi ekumenskoga susretanja, međureligijskoga dijaloga i radi sretnoga napretka svih Božjih stvorenja.”

Dok je trajalo misno slavlje sjećanja na stradale Drugoga svjetskog rata i poraća, nedaleko od katedrale organiziran je prosvjedni skup na kojemu je sudjelovalo nekoliko stotina „antifašista”, uzvikujući parole i nastavljajući hajku što su

U nastavku je Nadbiskup vrhbosanski istaknuo važnost istine za stvaranje povjerenja među ljudima i za izgradnju mira: „Tko ne želi istinu taj se stavlja iza zla kojega brani i tako podržava negativni naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira nego širitelj zla. Nijedan se zločin ne može

je mediji prenosili uoči ovoga događaja.

Nakon održane komemoracije i svete mise u Sarajevu, nadbiskup Puljić uputio je zahvalu svima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos za mirnu i dostojanstvenu molitvu za sve pokojne, a posebno za one koji su bili žrtve mržnje.

U romanu se susrećemo s Ivanom Krstiteljem u ulozi posljednjeg navjestitelja i ujedno u novoj ulozi – prvog Isusovog svjedoka – mučenika.

Svjedok svjetla

8 KM

Devetnica sv. Ivanu Krstitelju

Devetnica sv. Ivanu Krstitelju sadrži životopis ovoga velikog sveca, molitvu devetnice podijeljenu po danima s prigodnim razmatranjima, litanije i molitve sv. Ivanu Krstitelju za djecu i bolesne.

3 KM

Svoje primjerke poručite pozivom na broj telefona +387 33 726 200; e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu ili u našim knjižarama u Vitezu i livnu

Svakog tjedna s vama emisija Bosna Srebrena.

Slušajte nas na frekvencijama radiopostaja: • Radio Federacije Bosne i Hercegovine • Radio Herceg-Bosne • Radio Jajce • Kupreški radio • Radio PosavinaTV • Radio Busovača • Radio Marija BiH • Radio Usora • Radio Žepče • Radio Orašje • Radio Rama

BISERJE BISERJE svetog Ante svetog Ante

Katolički vjernici, štovatelji svetoga Ante u hrvatskom narodu već više od stoljeća ne odvajaju se od omiljenoga Biserja sv. Ante.

Od početka je ono lagano i drago molitveno i duhovno štivo koje olakšava razgovor s Bogom u molitvi. Vjernici se Bogu utječu po zagovoru svetoga Ante i da im Gospodin molitve po svojoj volji usliša.

Svoj primjerak Biserja svetoga Ante poručite pozivom na broj telefona 033 726 200 ili posjetite Svjetlo riječi u Sarajevu, Livnu i Vitezu.

Krupna slova: 15 KM Sitna slova: 13 KM

Ponedjeljak, 15. lipnja

HODOČAŠĆE

SV. IVI U PODMILAČJE 2020

18.00 Devetnica

sv. Ivi Krstitelju Nedjelja, 21. lipnja 18.00 Trodnevnica s

molitvama za

bolesnike Utorak, 23. lipnja 15.30 Pokorničko bogoslužje 16.00

Otvaranje proslave s iznošenjem kipa sv. Ive u procesiji Sveta misa s pokorničkim bogoslužjem

18.00 Sveta misa i molitva za bolesnike 20.00 Put križa uz

brdo Grabež 22.00 Molitveno-meditativni

program uz blagoslov

ivanjske vatre Srijeda, 24. lipnja 6.30 Početak ispovijedanja 7.00 Sveta misa 8.30 Sveta misa 11.00 Središnja hodočasnička

misa s molitvama

za bolesnike