Bl. Alojzije Stepinac - Vjeran i hrabar pastir (455) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

BL. ALOJZIJE STEPINAC

Vjeran i hrabar pastir Godina XXXIX. ◆ broj 455 ◆ Sarajevo, veljača 2021. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Posjetite naše knjižare ◆ KNJIGE ◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE Livno, Trg Branitelja bb Tel.: 034 201 111 Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb Tel.: 030 710 336

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

Riječ čitateljima

nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Anamarija Ćuro, Nikolina Marčić redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anamarija Ćuro pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Bl. Alojzije Stepinac

fra Janko Ćuro

urednik@svjetlorijeci.ba

Vjeran i hrabar pastir Kad se spomene bl. Alojzije Stepinac prvo pomislim na fotografiju na kojoj dostojanstveno sjedi u sudnici dok mu tužitelji pakosno montiraju krivnju. Nažalost, nisam jedini koji, gotovo bi se moglo reći banalizacijom, osiromašuje lik i djelo hrabroga i vjernoga pastira Katoličke Crkve. Tako se u kontekstu njegove cjeloživotne svetačke priče težište premješta na sporednu ulogu tužiteljā i tadašnjega društveno-političkog sustava s kojima se potom svatko od nas, na ovaj ili onaj način, obračunava. Zato se stalno govori o politizaciji umjesto o kanonizaciji kardinala Stepinca i to ne samo izvana nego i iznutra, sa samoga vrha Crkve što potvrđuje formiranje Mješovitoga povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Srpske Pravoslavne Crkve sa zadaćom zajedničkoga razmatranja uloge bl. Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, a koje je formirao sam papa Franjo. Uz dužno poštovanje prema iskrenim nastojanjima pape Franje da se dođe do međunacionalnoga i međuvjerskoga kompromisa u slučaju bl. Alojzija, mislim da je misija ovoga Povjerenstva jednostavno nemoguća, jer je blaženik za SPC a priori kriv. Pa čemu onda politiziranje kad je sasvim sigurno da bl. Alojzije Stepinac nije bio političar? Da je bio političar, komprimirao bi vjeru, a ne poziciju i pronašao kompromisno rješenje s novim vlastima držeći se popularne krilatice kako je „lako umrijeti, ali je umjetnost preživjeti”. Ili bi jednostavno pobjegao iz zemlje. To bi bile politički ispravne i pragmatične odluke. Međutim, bl. Alojzije je ostao jer je bio vjerni pastir i to pastir svjedok, a to znači mučenik (lat. martyr = svjedok). Odlučno je odbio podrediti se zakonu i logici nasilja i zla i u ustaškom i u partizanskom vremenu jer je bio svjedok Božjega zakona i logike, a to bezbožni svijet nigdje i nikome ne oprašta. Za bilo kojega mučenika u Katoličkoj Crkvi, pa tako i za bl. Alojzija, vjera u Boga nije privatna stvar, stvar pogodbe i dogovora. Ona im je ono što i zrak: život. I zato mučenici ne mogu šutjeti, sklanjati se i gledati svoja posla. Glavni razlog zbog kojega ih muče i ubijaju nije, zapravo, njihova vjera i uvjerenje, nego zato što ih javno i glasno ispovijedaju i žive. Bl. Alojzije nije šutio, taktizirao, niti se pravio da ne vidi i ne čuje. Dobro je znao da bi niječući svoju vjeru i uvjerenja zanijekao sve ono što on jest, pa je, kao odan pastir Katoličke Crkve, spremno prihvatio onaj trnovit i uski put svjedoka vjere usprkos cijeni. A to Bog nagrađuje svetošću bez obzira na naše ljudske formalnosti i formulare. veljača 2021.

Pisma čitatelja Depresija Poštovano uredništvo Svjetla riječi, dugogodišnji sam pretplatnik vašega lista, visoko cijenim vaš rad, izbor tema i stil pisanja. Jako me se dojmila tema siječanjskoga broja, pa se javljam spontano s nekoliko riječi koje proizlaze iz mog osobnoga iskustva i rada s ljudima. Depresija je problem o kojemu se puno piše i govori, ali oni kojih se ta tema najdirektnije tiče najčešće o tome – šute. Upravo ta šutnja čini još težim križ koji moraju nositi. Postoje različite teorije o genezi depresije, također i o liječenju. Većina tih teorija može se pozvati na empirijska istraživanja koja potvrđuju uspjehe liječenja, ali nijedna ne može tvrditi da je učinkovita kod svakog pacijenta. Praksa uvijek iznova potvrđuje: dobar, odnosno profesionalan terapeut je onaj tko je

sposoban ponuditi i primijeniti interdisciplinarni tretman koji se orijentira prema potrebama pacijenta, a ne obrnuto: da se pacijent mora prilagoditi metodi koju je terapeut naučio i kojom radi. Kod svakog pacijenta imamo tri razine na kojima se patološka dinamika manifestira: tzv. ABC: A=afekt, emocija, osjećaj B=behavioral, ponašanje C=kognitiv, mentalno. Kod nekih pacijenata je moguće na verbalnoj razini, dakle razgovorom, doprijeti do centralnih tema koje se ukažu kao kauzalne za depresivnu simptomatiku. Već samo imenovanje tih tema (eksternalizacija), dovodi do poboljšanja općeg stanja pacijenta, aktiviranja reziliencije u psihičkom sistemu i jačanja mentalne strukture. Međutim, kod pacijenata koji nisu sposobni artikulirati osjećaje, definirati biografske kontekste ili reflektirati osobnu motivaciju ponašanja, neophodno je da terapeut ponudi i projektiv-

ne metode koje aktiviraju averbalnu razinu: npr. simboliziranje (kao sredstva za rad mogu služiti predmeti, crtanje, bajke, biblijske prispodobe, molitve, rad s unutarnjim djetetom), imaginacije, lokalizacija emocija u tijelu, koncentrirano kretanje itd. Primarni aksiom ovih metoda je činjenica da tijelo (soma) i psiha ne egzisitiraju odvojeno, nego su samo različiti aspekti jedne cjeline. Također je veoma važno imati u vidu da ne samo depresija, nego svaki psihički poremećaj ima još jedan dodatni aspekt – a to je stid, takozvani toksični stid. Osoba osjeća sram jer ima te simptome koje ima. Američki teolog i psihoterapeut John Bradshaw kaže: „toksični stid je jednak unutarnjem krvarenju.” Stoga jedna od temeljnih terapeutskih intervencija u procesu liječenja je obrada teme „stid”. Stid dodatno potencira kardinalne simptome depresije, a istovremeno djeluje kao kamen



üDa, želim se pretplatiti na reviju Svjetla riječi ¨ Šaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

Pošaljite mi uplatnicu poštom

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Tel.: +387 33 726 200; uprava@svjetlorijeci.ba; www.svjetlorijeci.ba

svjetlorijeci.ba

spoticanja, ili čak kao Sizifov kamen u procesu ozdravljenja. Također je vrlo bitno da terapeut ustanovi o kojoj kategoriji depresije se radi (neovisno od medicinski obaveznog kodiranja), jer svaka forma zahtijeva posebni, specifični pristup. Najčešće forme koje se javljaju u praksi su: distimija, ciklotimija, reaktivna depresija, postnatalna depresija, endogena (teška, kronična) depresija, larvirana, sezonalna i agitirana. Ali, narodnim jezikom govoreći, depresija je ustvari jedna zdrava reakcija na nešto što je bilo ili postalo nezdravo u nama ili izvan nas. Ona je suma situacija u kojima smo sebe ostavili na cjedilu – u korist drugih. Suma neisplakanih suza, neizrečenih riječi, nedovršenih pokreta, zanijekanih omalovažavanja, propalih iluzija, praznih molitava, nezapjevanih pjesama, neodigranih kola, nepogledanih samoizdaja, zataškanih fizičkih udaraca i psihičkih uvreda, progutanih krikova... Depresija nije sudbina, nego kazna koju smo dobili jer smo zakopali talente koje nam je Gospodin podario. Račun za situacije u kojima smo vjerovali više riječima ljudi nego Gospodinovim i u kojima smo bližnjega svoga voljeli više nego samoga sebe. Medikamenti su potrebni i važni, ali osloniti se pri liječenju samo na farmakološku terapiju znači, umjesto platiti račune, odlučiti se za život na veresiju. Bez ili s kamatama. U sažetku: svaka metoda liječenja ili kombinacija različitih metoda, ima temeljno svoje opravdanje ako je pomogla da se pacijent osjeća bolje. Ali najuspješnije i s najmanje pojava recidiva su one metode koje su procesom liječenja uspjele osposobiti pacijenta da nađe put ka Gospodinu, da prepozna njegovu prisutnost u sebi i oko sebe, koje imaju supstancu osposobiti izgubljenog sina da osjeti radost i veličinu šanse povratka kući – Ocu koji ga nikad nije prestao čekati. Lijep pozdrav iz Karlsruhe Ankica Marković

iz sadržaja

Tema broja Dobar pastir u zlu vremenu

14 30

Samotno mjesto Protiv nasilja i nepravde Skupljajući zalaske sunca Ostao nam je život, vjera i nada

Pogled iskosa Izgubljeni kombi i skale do Boga

44 47

Pogled u dušu Povjerenje u Božju ruku

22Stepinac je virtuoz Razgovor

kršćanske vjere

Riječ mistike Duh Sveti – Otajstvo snage i nježnosti

O radosti življenja Mir u nemirnom svijetu

Živiš dok voliš 34 Brak u Božjoj promisli 48 Reportaža Riječ obiteljima

Uz temu broja Stepinac je heroj vjere veljača 2021.

Tema broja

DOBAR PASTIR U ZLU VREMENU 6

svjetlorijeci.ba

Kip blaženog A. Stepinca ispred katedrale u Sisku (Tomislav Kršnjavi)

@ Petar Jeleč

O malo kojoj povijesnoj osobi na ovim prostorima postoji toliko žustrih i neargumentiranih rasprava koliko o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Preko njega i njegova lika prelamaju se i mnogi drugi problemi kao što je odnos između katoličanstva i pravoslavlja, ili odnos prema nastanku hrvatske države s kojom se određeni krugovi nikako ne mogu pomiriti i koji inače i u Stepincu i u Katoličkoj Crkvi vide glavne protivnike u provođenju svojih protuhrvatskih i protukatoličkih agendi. Zato su zadnjih godina uprli sve svoje snage i energije da zaustave neminovnu kanonizaciju zagrebačkoga nadbiskupa. Međutim, Pirova je to pobjeda u kojoj neće još dugo moći uživati. Pogledajmo sada u kratkim crtama djelovanje Alojzija Stepinca za vrijeme NDH i njegov odnos s različitim akterima tadašnjega turbulentnog i teškoga vremena. Komunistička, a u zadnje vrijeme posebno velikosrpska historiografija, sve do danas izrazito negativno prikazuje djelovanje Katoličke Crkve za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. To se posebno odnosi upravo na zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, tadašnjega najvažnijega prelata Katoličke Crkve u NDH kojem bez imalo skrupula prišivaju epitete ratnoga zločinca i najbližega suradnika Ante Pavelića.

Kurtoazni posjet i poziv na molitvu Na početku ove analize potrebno je kazati kako su crkveni ljudi tradicionalno bili mišljenja da su hrvatska nacionalna ideja i katolička vjerska ideja usko povezane te da se njihovi ciljevi uzajamno dopunjuju i isprepliću, iz čega proizlazi tijesna i neraskidiva povezanost hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve. Kada je 10. travnja 1941. uspostavljena NDH, katolički kler i golema većina hrvatskoga naroda pozdravili su taj događaj smatrajući da je time ispunjen jedan od bitnih nacionalnih ciljeva, a time i neke želje same Crkve. Na to je odlučujuće utjecalo sve ono što se događalo u prvoj Jugoslaviji, kada su se zbog velikosrpske politike Hrvati i Katolička Crkva s pravom osjećali diskriminiranima u svojim vjerskim i nacionalnim pravima. Imati nakon toliko stoljeća vlastitu državu činilo se mnogima u Crkvi kao ostvarenje davnoga sna, pa je mnoge obuzeo posve razumljiv entuzijazam. Ne smije se stoga zaboraviti ovaj povijesni kontekst kako bi se lakše razumjelo zašto je velika većina hrvatskoga naroda i pripadnika Katoličke Crkve s olakšanjem dočekala propast jugoslavenske države koju odavno nije više smatrala svojom. Prva Jugoslavija snažno je obilježena srpskom hegemonističkom politikom u kojoj se provodila snažna asimilacija i prisilno držanje Hrvata u takvoj zajednici, od koje su se oni sve više otuđivali jer je asimilaciju nerijetko pratila i eliminacija. Odnos ustaških dužnosnika i Katoličke Crkve, međutim, nije bio jednodimenzionalan i prošao je kroz različite faze, od početne suradnje i uzajamne potpore do pojave prvih problema i napetosti koje su se posebno očitovale u odnosu između Ante Pavelića i Alojzija Stepinca. Ante Pavelić se stoga tijekom posjeta Hitleru u lipnju 1941. požalio ministru vanjskih poslova Trećega Reicha Joachimu von Ribbentropu da ka-

tolička hijerarhija u Hrvatskoj, a pogotovo nadbiskup Stepinac, nisu na strani njegove vlasti, dok s druge strane ima potporu nižega klera. Iz analize crkvenoga tiska toga vremena, a i djelovanja nadbiskupa Stepinca, lako je uvidjeti činjenicu da je odbacivanje komunizma u Katoličkoj Crkvi bilo jasno i dosljedno od samoga početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i poslije njega), dok je otpor nacizmu i fašizmu imao svoju evoluciju i nije bio otpočetka tako jasan i nikad tako odlučan spram komunizma. To je sasvim razumljivo upravo zbog ponašanja komunista prema Crkvi svugdje gdje su se dočepali vlasti. Naime, sami komunisti su otpočetka svojom protuvjerskom propagandom i strašnim zločinima počinjenima nad klerom u Rusiji nakon Oktobarske revolucije (1917.) i u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.), kao i tijekom rata 1941. – 1945. i poslije njega stvorili pretpostavke za averziju Crkve prema njima. Komunistički pokret je od samoga početka bio u sukobu s religijom. Tako je Lenjin 19. ožujka 1922. god. u svojoj tajnoj direktivi nalagao da se strijelja što je više moguće predstavnika „reakcionarnoga klera”, a vrhunac progona bio je 1937. god. kad je u SSSR-u uhićeno 162 500 pripadnika pravoslavnoga klera, od čega je pobijeno 89 600. S druge strane, fašisti i nacionalsocijalisti nisu pokazivali tako odbojan stav prema religiji kao komunisti, nego su postupali taktičnije i na diplomatski su način pokazivali izvanjsku spremnost na suradnju, te su tako 1929. sklopljeni Lateranski sporazumi s fašističkom Italijom i 1933. konkordat s njemačkim Reichom. Hrvatski kler nije bio nikakva iznimka u sklopu jednoga takvog općega fenomena odnosa Katoličke Crkve prema ovim totalitarnim ideologijama i stoga je licemjerno i ahistorijski prigovarati Crkvi zašto se nije više priklanjala komunistima i aktivnije surađivala s njima. veljača 2021.

Rukopis duše

Kako ukorijeniti blaženstvo @ Stjepan Lice „Koje je zadnje blaženstvo zapisano u evanđeljima koje je izgovorio Isus?” pita me – u ono vrijeme – fra Bonaventura Duda, dok mi na zadnju stranicu Novoga zavjeta s uvodima i bilješkama Ekumenskoga prijevoda Biblije upisuje zaključne riječi posvete: „…dok ne ugledamo otkrito Božje Lice”. I prije negoli dospijem promisliti, kamoli odgovoriti, on već uz osmijeh govori: „Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju.” Nije propuštao nijednu prigodu potaknuti svoje slušatelje i sugovornike da posvete osobitu pozornost na Božju riječ. Pritom su mu Isusova blaženstva bila osobito na srcu. Blaženstva! Pri spomenu te riječi, nerijetko pomišljamo na blagost života, na lagodu, na ono što rasterećuje, na spokojan 12

svjetlorijeci.ba

život koji smo uspjeli dohvatiti. Ili: koji je netko drugi uspio dohvatiti. Blaženstvom se običava nazivati i raj. Govorimo o svijetu blaženih. O vječnom blaženstvu. Ali blaženstvo se na različite načine korijeni u zemlji i razlijeva nebeskim prostranstvima. Da bi na zemlji blaženstvo zaživjelo, potrebno je mnogo posvećenosti i truda, k tome i ne privremenoga, ne povremenoga. Blaženstvo se razrasta po zahtjevnosti i postojanosti. Blaženoga čovjeka resi vjernost, on u svemu ustrajava u svom evanđeoskom određenju. Blaženik je čovjek koji je uskladio svoj hod s Božjim i koji se zbog toga ni od koga ne odmiče, ni od koga ne smatra boljim, nego ustrajava u zauzetosti za ovaj svijet.

Samotno mjesto

Protiv nasilja i nepravde Sve što je komunizam govorio o sebi, bila je laž; ali sve što je govorio o kapitalizmu, bila je istina – tako glasi šala koja se pojavila nakon propasti Sovjetskoga Saveza, kada je cijeli Istočni blok izišao iz cenzure, samo da bi otkrio da na zapadu ne cvjetaju samo ruže. @ Boris Beck boris.beck.735

ma smisla laž o sebi povezati s istinom o drugima. Ako kažem da je sunce zeleno i da sam ja dobar, malo će mi ljudi povjerovati. Ali ako kažem za sebe da sam dobar kao što je sunce žuto, izgledi su mi znatno bolji. Istina komunizma o kapitalizmu dobro je poznata i višestruko provjerena. Ugledni francuski mislilac Paul Ricoer marksističku misao smatra jednim od najvažnijih načina mišljenja u 20. stoljeću. Njegov je pojmovni aparat ogroman, kako kaže Ricoer, a misao lijevih teoretičara, poput Antonia Gramscija, utemeljitelja Komunističke partije Italije, ili Louisa Althussera, francuskoga marksističkog filozofa, smatra iznimno složenim. Ali, kako kaže vic citiran na početku, sve je to teško naoružanje misli i argumenata bilo usmjereno protiv neprijatelja, truloga zapada, kako se tada govorilo, a nikada nije bilo iskorišteno da se analizira sebe. Svi intelektualni alati komunizma, ili čak oružja, primjenjivali su se da se 14

svjetlorijeci.ba

raskrinka ideološki neprijatelj – fašizam, nacizam i kapitalizam – dok su komunisti za vlastite građane čuvali propagandu. Da su mnogi tada povjerovali toj propagandi, a da joj neki vjeruju i danas, predstavlja veliku tajnu; svakako je komunizam imao ključ za mnoga srca, i u tim je srcima još uvijek zaključana ljubav prema njemu. Alojzije Stepinac iskusio je sve te režime. Činjenica da je na slobodi dočekao poraz nacizma, ali da su ga uskoro uhitili komunisti, pogrešno se tumači time da je s prvima kolabirao pa su ga pravedno osudili drugi. Da je obračun komunista sa Stepincem bio isključivo ideološki i da se nije mogao opravdati razlozima eventualne kolaboracije, očito je iz jednostavne činjenice: Stepinca su partizani uhitili nekoliko dana nakon ulaska u Zagreb u svibnju 1945. i pustili već početkom lipnja. Besmisleno bi bilo tvrditi da su imali obzira prema njemu zbog biskupskoga položaja – evangelič-

koga biskupa Filipa Poppa nove su vlasti u Zagrebu odmah uhitile te u lipnju osudile na smrt i strijeljale, dok su mu supruga i sin još tri godine proveli u logoru. „Dobar pastir ne ostavlja svoje stado”, rekao je Popp svojim tužiteljima, a isto je mislio i Stepinac. Reakcionarno djelovanje Stepinac je ponovno, ali sada zauvijek, uhićen tek 18. rujna 1946., a do tada ga se moglo vidjeti na službenim tribinama kako stoji rame uz rame s Vladimirom Bakarićem, ratnim komesarom Glavnoga štaba Hrvatske, a potom i predsjednikom Vlade Narodne Republike Hrvatske. Da je Stepinac bio ratni zločinac, i neki važni i presudni suradnik Nijemaca i ustaša, budite sigurni: ne bi Bakarić stajao s njim na podiju i mahao proleterima i proleterkama. Umjesto toga da se traži ova ili ona Stepinčeva krivnja za vrijeme nacističke okupacije, bolje bi bilo pogledati odnose komunističkih vlasti prema visokim crkvenim službenicima u zemljama pod sovjetskom okupacijom – a, ne zaboravimo, Jugoslavija je do 1948. bila pod Staljinovom čizmom. Nisu komunisti lagali samo o sebi, lagali su i o Crkvi. József Mindszenty, koji je 1945. postao ostrogonski nadbiskup, a 1946. i kardinal, imao je teških problema u Mađarskoj pod sovjetskom okupacijom. „Crkva ne traži zaštitu državnih institucija, nego se uzda u zaštitu Boga”, propovijedao je Mindszenty, dok su nove vlasti konfiscirale imovinu Crkvi, zabranjivale vjeronauk u školi i branile djelovanje vjerskih redova. Mađarski premijer Mátyás Rákosi optužio je kardinala i Crkvu za „reakcionarno djelovanje” i „podupiranje fašističke diktature admirala Horthyja”. Na Štefanje 1948. Mindszenty je bio uhićen i optužen zbog izdaje i urote protiv Narodne Republike Mađarske. Bio je podvrgnut mučenju nakon kojega je priznao potpuno apsurdne optužbe, a potom je na

Nepoznata Biblija

Izaija i osobni integritet Prorok Izaija doživljava svoj proročki poziv „one godine kad umrije kralj Uzija” (Iz 6,1). Riječ je o godini u kojoj će na vlast u Judi doći kralj Jotam (740. – 736. pr. Kr.) koji je zapravo već bio vladao i u doba svoga oca Uzije dok je ovaj bolovao od gube. @ fra Darko Tepert tepert

to vrijeme Juda širi granice prema jugu te izbija na obalu Crvenoga mora u Akapskom zaljevu. Jotama će naslijediti Ahaz (736. – 716. pr. Kr.), a onda i Ezekija (716. – 687. pr. Kr.) o kojemu će prorok govoriti kao o Emanuelu koji se ima roditi (Iz 7,14). Istovremeno, u sjevernom kraljevstvu, Izraelu, završilo je dugo razdoblje snažne vlasti kralja Jeroboama II. (783. – 743. pr. Kr.), a za njegovih će nasljednika doći do sve većega slabljenja kraljevstva, pada Galileje pod asirsku vlast 734. pr. Kr. i konačnoga pada Samarije 722. ili 721. pr. Kr. To će omogućiti i uspon Jude, pa je razumljiva i važna uloga proroka koji će postati dvorskim savjetnikom osobito Ezekiji, kralju koji će obnoviti bogoslužje u Judi, ali i snagu kraljevstva. Poziv pred Svetim U šestom poglavlju Knjige Izaijine prorok ima viđenje Boga koji „sjedi na pri16

svjetlorijeci.ba

jestolju visoku i uzvišenu”, a skuti njegova plašta ispunjaju Svetište (6,1). Valja ovdje zamisliti Izaiju kao svećenika koji ima pristup u unutrašnjost jeruzalemskoga Hrama i to u onu prostoriju u kojoj je stajao sedmokraki svijećnjak Menora, potom stol s izloženih dvanaest kruhova te kadioni žrtvenik koji je stajao pred ulaskom u Svetinju nad svetinjama, gdje se čuvao Kovčeg Saveza s pločama Deset zapovijedi. Ovdje, dakle, pred tim najsvetijim prostorom izraelskoga naroda, Izaija vidi kako ni Hram kao središte svega bogoslužja ne može obuhvatiti Boga. Već ga i skuti njegovih haljina ispunjaju. Bog je mnogo veći i nadilazi svaku ljudsku predodžbu. Uz Boga su i serafi od kojih je „svaki imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio” (6,2). Par krila kojim serafi lete označava da pripadaju u nebesku, božansku sferu. Par krila kojim pokrivaju lice označava da su neprestano u Božjoj prisutnosti, u prisutnosti onoga

kojega se ne može vidjeti i na životu ostati. Doista, Bog je već Mojsiju rekao: „Ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati” (Izl 33,20). Pokazuje to i različitost anđela od Boga. Ni oni se ne mogu približiti njegovoj svetosti. Konačno, trećim parom krila serafi skrivaju „noge”. Riječ je zapravo o eufemizmu kojim se smjera na spolne organe. Naravno da se kod anđeoskih bića ne može o takvu čemu govoriti, no ovdje se želi istaknuti na čistoću i čednost koju zahtijeva Božja prisutnost. Razlozi takva ponašanja serafa jasni su i iz onoga što kliču: „Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!” (Iz 6,3). Već prva, triput ponovljena riječ, sve izriče. „Svet”, u hebrejskom kadoš, znači prije svega „izdvojen”, u smislu „drugačiji od svega što ga okružuje”. Ova starozavjetna serafska molitva koja započinje takvim trostrukim zazivom prisutna je već u židovskoj jutarnjoj molitvi za subote i blagdane. Taj usklik nastavlja molitva koja je zaključena središnjom ispoviješću vjere: „Čuj, Izraele, Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” U kršćanstvu serafski usklik pred Gospodinom, kojim se Bog priznaje triput svetim, postaje uvod također u središnji dio euharistijskoga slavlja, a to su riječi ustanovljenja euharistije. Pred dalekim i bliskim Bogom Za Gospodina je rečeno da je Gospodin „nad vojskama”, što prevodi hebrejsku riječ cevaot koju je latinski jezik preuzeo kao sabaoth, a tako je ušla i u hrvatski prijevod u svetoj misi. Podsjeća nas to da Bog ne smije biti gledan samo kao nježan i milosrdan, nego i kao snažan predvodnik vojske na strani svoga izabranoga naroda, a protiv svih njegovih neprijatelja. Podsjeća to i na drevnu latinsku antifonu koja glasi: Da pacem, Domine,

Retrospektiva

Opaka retorika Društveni ustroj Bosne i Hercegovine invalidan je već od samoga svoga utemeljenja prije četvrt stoljeća. Djeluje kao kompliciran i loše konstruiran stroj o kojemu brigu vode nacionalne političke kaste i međunarodna zajednica. Umjesto da ga učine funkcionalnim, oni ga demontiraju, razvaljuju! Nekima je to, izgleda, tek dobro plaćen posao kojemu se zdušno predaju! I to je Bosna i Hercegovina! @ Marko Karamatić

edavno je u srpskom entitetu pompozno obilježen 9. siječnja kao Dan Republike utemeljene godine 1992, iako je poznato da je Ustavni sud BiH taj datum proglasio neustavnim. No, to ništa ne znači tamošnjoj vladajućoj klasi. S političkoga vrha opet su se prigodno mogle čuti izjave direktno uperene protiv ove zemlje i njezine budućnosti. Nitko otvorenije i grublje ne radi protiv ove države od Milorada Dodika koji je, kakve li ironije, član tročlanoga predsjedništva BiH. Za njega postoje samo Srbi. Zna se, kaže, čiji je grad Banja Luka: „Floskula da Banja Luka pripada svima je laž. Banja Luka pripada onim koji žive ovdje, a ovdje žive Srbi i ovo je srpski grad šta god ko rekao.” Oni su se „borili za slobodu da bismo imali državu”, „to nama pripada, ovo je naše, mi smo se za ovo borili stotinama godina”! Osobno je, kaže, „ponosan što je bio akter događanja 20

svjetlorijeci.ba

u vrijeme stvaranja” te tvorevine, 9. siječnja 1992, tada nazvane Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Bio je to, kako je vrijeme pokazalo, projekt osvajanja bh. teritorija i protjerivanja nesrpskoga stanovništva, ali i nemilosrdnih likvidacija. Nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju 1992, u dva dana ubijeno je 67 Hrvata u samo jednom selu i time je trasiran genocidni put republike, utemeljene „na istini Božijoj, na pravdi Božijoj” – kako reče nedavno preminuli patrijarh Irinej. Na toj istini i pravdi, uz tisuće i tisuće ubijenih, iz entiteta je protjerano više od 200 tisuća Hrvata i Bošnjaka. Zaista Dodik ima na što biti „ponosan”! Istina, ovaj put na obilježavanje „rođendana” Dodikove Republike nije otišao čelnik stožerne stranke HDZ BiH Dragan Čović, kako je to učinio prije dvije godine s jakom delegacijom i doživio kritike svih iole zdravoga

političkog uma. No, ako već na svečanosti ne sudjeluje hrvatski politički vrh, tu se prazninu efektno pokriva trbuhozborstvom uz sve čestitke i pohvale za „rođendan” voždove Republike. Naime, u objavi na jednoj hercegovačkoj mrežnoj postaji saznajemo da su Hrvati, četvrt stoljeća nakon Daytona, izuzetno zadovoljni u Dodikovoj republici. „Hrvati se u BiH sigurnije osjećaju na prostoru Republike Srpske nego na prostoru Federacije”, iz koje „ljubomorno gledaju” u taj entitet gdje „se nikome ne moraju pravdati što su Hrvati” i veoma su „zadovoljni svojim izborom za člana Predsjedništva – Dodikom”. Čudan pogled iz tobože hrvatske perspektive! Ovdje se ne radi tek o subjektivnoj interpretaciji činjenica, nego o svjesnom izokretanju stvarnosti naglavačke! Ovo trbuhozborstvo i nije slučajno, ono je izraz bh. hrvatske politike u BiH koja se ne odmiče ispod Dodikovih skuta. Stoga se izmišljaju priče o besprijekornoj poziciji Hrvata u Republici Srpskoj. Zaista grub prijezir stvarnosti! Odatle više razumijemo zašto nikada nema bh. hrvatskoga političkog vrha na obilježavanju obljetnica hrvatskoga stradanja u Dodikovoj republici: ustručavaju se otići u voždov atar i, nedajbože, glasno progovoriti o odgovornosti za zlodjela – zna se čijoj. Poltronstvo na bh. hrvatski način! S druge strane Dodik, bez ikakva obzira prema bh. hrvatskom političkom vrhu, ponavlja ogromnu brojku jasenovačkih žrtava, nametnutu u vrijeme komunističke vlasti, i naziva fašistima sve one koji komemoriraju i izražavaju pijetet prema pobijenim zarobljenim vojnicima i civilima 1945. godine! Ne priznaje BiH i na svaki je način destruira. Ponaša se kao da mu ništa ne znači to da je osobno usred međunarodnoga skandala u svezi s vjerojatno ukradenom starom i vrijednom ikonom iz Ukrajine koju je darovao ruskom ministru vanjskih poslova. Zbog toga se u ozbiljnim demokracijama podnosi ostavka!

Razgovor

svjetlorijeci.ba

Prof. dr. sc. Ivica Raguž

STEPINAC JE VIRTUOZ KRŠĆANSKE VJERE Za današnje katolike, koje bih nazvao svaštarima, bl. Stepinac djeluje dosadno, monotono, uvijek isto: Bog, Krist, Crkva, askeza, pokora. A meni se čini da bi bl. Stepinac, svojom jednostavnošću, trebao biti veliki uzor i zagovornik za virtuozno življenje kršćanske vjere, protiv duhovnoga svaštarenja

@ fra Janko Ćuro

janko@svjetlorijeci.ba

Prof. dr. sc. Ivica Raguž rođen je 26. rujna 1973. u Osijeku. Od 1992. do 1994. studira filozofiju i teologiju na Teologiji u Đakovu. Teološke studije nastavlja na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje diplomira 1997. Iste godine upisuje poslijediplomski studij iz fundamentalne teologije na Teološkome fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Jedan semestar (zimski semestar ak. god. 1997./1998.) studira i u Cambridgeu (SAD) na Weston Jesuit School of Theology. Naslov magistra fundamentalne teologije postiže 15. lipnja 1999. Naslov magistarske radnje glasi Pojam uzvišenoga kod Immanuela Kanta i Hansa Ursa von Balthasara. Upisuje doktorat i brani doktorsku tezu 24. siječnja 2002. također na Teološkom fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Naslov teze glasi Smisao za bogo-ljudsko. Transcendentalno-teološka rasprava o estetikama Immanuela Kanta i Hansa Ursa von Balthasara. Za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1998. u Đakovu. Od 2008. predstojnik je Katedre dogmatske teologije, a prodekan za znanost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku 2008. – 2010. Od 2008. godine glavni je i odgovorni urednik teološkoga časopisa Diacovensia, a od 2009. glavni i odgovorni urednik Međunarodnoga veljača 2021.

Skupljajući zalaske sunca

Ostao nam je život, vjera i nada Tijekom života svatko je gotovo svakodnevno izložen stresnim situacijama, pozitivnim ili negativnim. Sve su to događanja u kojima se osoba nađe pod utjecajem pritiska zahtjevne okoline, većim od njezinih mogućnosti odgovora ili sposobnosti trenutne prilagodbe. @ Elvira Koić

a primjer, stresno je kada se zaboravi napuniti mobitel pa se već od jutra kasni na posao ili u školu. Stresno je ako je neplanirano potrebno dugo odleđivati pa odmagljivati automobil zbog čega se kasni. Tada se obično još uleti u neku kolonu na cesti… Stresno je kada na poslu nešto poremeti rutinu. Stresno je kada je radni ili školski kolega, šef ili učitelj toga dana loše volje, a ne zna se zbog čega. Stresne su sve iznenadne promjene ustaljenih obrazaca. Negativne stresne situacije, a naročito one koje vrlo ozbiljno i stvarno ugrožavaju nečiji život, nazivamo traumatskim događajem, traumom. To su zapravo nenormalne okolnosti koje izazivaju odgovor organizma na različite načine. Psihički odgovor prvo je u obliku akutne stresne reakcije koju ako 30

svjetlorijeci.ba

potraje do dva tjedna nazivamo kriznim stanjem. Ako potraje i do tri mjeseca, smatramo da se radilo o akutnom poslijetraumatskom stresnom poremećaju. Ako se simptomi i znaci poremećaja pojave nakon dužega vremena nakon traumatske situacije, na primjer nakon pola godine ili godinu dana, a ponekad i nakon nekoliko godina od događaja, smatramo da se radi o poslijetraumatskom stresnom događaju. Da bi neki konkretni splet događanja u kojem je vrlo stvarno i konkretno ugrožen nečiji život ili životi njemu bliskih osoba, postala jezgrom kasnijega PTSP-a, bitna je još jedna komponenta, a to je osjećaj potpune bespomoćnosti, potpune nemogućnosti za samoobranom pa čak i nemogućnost ili spriječenost bilo kakvoga djelovanja.

Kako ne bi bilo dovoljno zla, kada se različite traumatske situacije kumuliraju, nanižu u istom ili kratkom vremenu, moguć je i razvoj najtežega od svih oblika kroničnoga PTSP-a. U ratu su to preživjeli gotovo svi. Od ratnika u okruženju ili na čistini pod paljbom neprijateljskih vatri, zarobljenih u logorima, supruga, majki i sestara koje nisu znale gdje su njihovi voljeni, od povratnika na spaljeno ognjište. Rat je globalna katastrofa koja pogađa sve. Za rat je karakteristično da je izazvan namjernim djelovanjem jedne skupine ljudi na štetu drugih. Slično je i s torturom. Jedna skupina ljudi namjerno, smišljano i ciljano zlostavlja druge osobe. U civilnom životu događaju se prirodne katastrofe, požari, eksplozije plina, prometne nesreće, poplave, padaju meteori, prolaze oluje, vihori i tornada, tsunamiji. Neke pogađaju pojedince ili manje skupine ljudi, druge se nekako može predvidjeti pa se može i zaštititi ili pobjeći od njih. Jedna pojava tipična za bolesnu grupnu radnu dinamiku, takozvani mobing ili zlostavljanje na radnom mjestu također ima svoje zakonitosti, događa se namjerom jedne skupine prema pojedincu, ugrožava egzistenciju zlostavljane osobe, izaziva psihičke probleme, ali se i ona u konačnici može izbjeći u najgorem slučaju otkazom i promjenom radne sredine. Kako pronaći snagu? Potres se razlikuje od drugih katastrofa svojom gotovo potpunom neizvjesnošću, nemogućnošću predviđanja, a time i bilo kakvoga djelovanja u njegovu sprječavanju. Gotovo je sigurno kako će sve osobe koje su preživjele potres, stvarnu katastrofalnu štetu ili samo moguću štetu, razviti akutnu stresnu reakciju, krizno stanje, a potom i neki od oblika kroničnoga PTSP-a. To se mora dogoditi jer su svi koji su ga doživjeli bili potpuno, potpuno nespremni i potpuno, potpuno bespomoćni.

Uz Godinu posvećenu Božjoj riječi preporučujemo: „S ateistima se slažem u mnogim stvarima, gotovo u svemu - osim u njihovom uvjerenju da nema Boga.” - riječi su autora knjige Tomáša Halíka koji kroz pripovijest o Zakeju pokušava objasniti razliku između ateizma i vjere.

Teme koje obuhvaćaju život u njegovoj slojevitosti i širini i nude poruku utemeljenoj na Božjoj riječi. Koja su pravila za ispravno razumijevanje i tumačenje biblijske poruke u kojoj su izražene važne spoznaje? Pročitajte u knjizi Svijet i čovjek s gledišta Biblije autora Bože Lujića. broj telefona: 033 726 200; Svoj primjerak knjige naručite pozivom na posjetite nas u Sarajevu na adresi pišite nam na redakcija@svjetlorijeci.ba; u. Zagrebačka 18 ili u knjižarama u Vitezu i Livn

Plodonosni rad fra Marka Karamatića

ranjevačka teologija Bosne Srebrene je u okviru Dana franjevačke kulturne baštine održala Znanstveni skup 1. i 2. prosinca 2017. godine u čast prof. dr. fra Marka Karamatića, te objavila sva izlaganja u prvom svesku nove edicije Colloqvia franciscana I pod naslovom Zbornik fra Marka Karamatića, Sarajevo 2019. godine na preko 700 stranica. Izlaganja su održali mnogi znanstveni uglednici iz BiH i Republike Hrvatske, a o samom slavljeniku je govorio prof. dr. sc. fra Mile Babić, dekan Franjevačke teologije Bosne Srebrene. U uvodnom izlaganju fra Mile je govorio o njegovu spisateljskom radu ističući neprocjenjivu vrijednost njegovih kronika, šematizma Bosne Srebrene, tekstova o kulturnom blagu bosanskih franjevaca, osobito o likovnoj umjetnosti, te o kulturnom djelovanju bosanskih franjevaca od početka njihova djelovanja (1291) pa do danas, osobito za vrijeme Austro-Ugarske uprave (1878 – 1914). Prikazao je zatim njegovu uredničku ulogu u časopisima i različitim edicijama, potom njegovo djelovanje kao ravnatelja Kulturno-povijesnoga instituta Bosne Srebrene u Sarajevu, organizatora mnogih znanstvenih skupova, kroničara sarajevskog samostana Sv. Pavla i Provincije Bosne Srebrene, pisca mnogih tekstova i studija o književnosti i likovnim djelima te uopće o kulturnoj i umjetničkoj baštini Bosne Srebrene. Autor izlaganja je pokušao, što smatra nedovršenim, prikazati bibliografiju fra Marka Karamatića koja za sada ima priređenih 405 jedinica. Pored teoloških studija magistrirao je i doktorirao povijest, a poseban senzibilitet i interes pokazuje prema likovnoj umjetnosti pišući o velikanima ne samo sakralne 32

svjetlorijeci.ba

nego i druge umjetnosti. Prijateljuje sa slikarima i kiparima i njegov radni kabinet je pun likovnih djela koja je ponovno popunio nakon povratka u opljačkane prostore teologije u minulom ratu. Autor izlaganja priloga o slavljeniku se ukratko osvrnuo na njegov prinos Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine rekavši: „Fra Marko je član uredništva, zamjenik glavnoga urednika i izvršni urednik Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine od drugog sveska objavljenoga 2015., (a u pripremi su još dva sveska). Sa Slavkom Harnijem u drugom je svesku urednik struke „Likovna umjetnost” te suradnik, odnosno autor mnogih enciklopedijskih jedinica. U prvom svesku bio je član uredništva, suradnik i zajedno s Tomom Vukšićem urednik struke „Crkvena umjetnost”. Kada je donešena odluka o imenovanju radnih tijela za izradu Leksikona Hrvata Bosne i Hercegovine fra Marko Karamatić je imenovan na poziciju jed-

noga od urednika struke za područje Katoličke crkve i likovne umjetnosti. Ovo će djelo biti preimenovano u Hrvatsku enciklopediju Bosne i Hercegovine, te će se formirati posebna ustanova – Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine (2004). Iako tada fra Marka nisam osobno poznavao, osim što sam imao djelomičan uvid u dio njegovog pisanog opusa, odmah sam uočio osjećaj odgovornosti prema prihvaćenoj obvezi i želji da se uradi ono što je najviše moguće. Angažirao je više suradnika iz svoga područja te sistematičnošću i enciklopedijskom metodom, kao da je dugogodišnji urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, dao priloge koji su vrhunac enciklopedistike. Ostvario je kontakte s preko 137 znanstvenika u prvom svesku i 182 u drugom koje smo već tiskali. Završili smo 70 % građe za treći i četvrti završni svezak. Kada je prilikom sastanka povjesničara u prostorijama Hrvatskog leksi-

kografskog instituta Bosne i Hercegovine u Mostaru riječ uzeo fra Marko, izložio je argumentirano i povijesno znanstveno svoj pogled. Tada sam osjetio poštovanje prema tom čovjeku i znanstveniku, uvjerenje da govori istinu i želi dobrobit svome i ostalim narodima. Na temelju zaključaka s tog sastanka urađen je prvi i drugi svezak HE BiH i dosada niti jedan znanstvenik ili drugi intelektualac nije napisao nijednu rečenicu prigovora kako od Hrvata tako i ostala dva naroda u BiH. Kada je ostalo upražnjeno redakcijsko mjesto zamjenika glavnog urednika i izvršnog urednika HE BiH nakon prvog sveska bojažljivo sam ga zamolio da on nastavi započeti posao. Prihvatio je posao zamjenika glavnoga urednika pa smo izradili i tiskali drugi svezak očekujući dovršetak ostala dva. Njemu je bilo predodređeno da bude nositelj prvoga originalnoga pretiska s transliteracijom prve tiskane knjige na narodnom jeziku i pismu Nauk krstjanski (1611) fra Matije Divkovića i izvršni urednik Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine kao sinteze svega onoga što BiH čini kao zemlja, povijest i narodi kao sastavni dio ovog začuđujuće lijepog zemljopisnog i civilizacijskog amalgama. Ukupnu aktivnost na poslovima HE BiH obavlja pored svih drugih poslova u franjevačkoj zajednici i društvu uopće.

Radeći na prvom reprintu djela Nauk krstjanski i prvoj Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine i uz sve ostalo što je dao o franjevačkoj baštini i kulturi stavlja ga, prema mom skromnom mišljenju, uz bok velikana pisane franjevačke riječi od Matije Divkovića, Julijana Jelenića, Ivana Frane Jukića, Marijana Šunjića, Ante Kneževića, Lovre Karaule, Josipa Markušića i drugih. Na kraju valja istaknuti nekoliko osobnih misli. Kada s nekom osobom održite više od stotinu službenih sastanaka, koliko smo ih imali radeći na HE BiH, prirodno je upoznati dušu i narav sugovornika. Fra Marko je franjevac svećenik, ali kada to ne bi znali nikada ne bi zaključili da postoji bilo kakva intelektualna i ljudska unaprijed određena superiornost, pa je ugodno razgovarati i dijeliti mišljenje s njim. Nikada i nikoga ne osuđuje i nikome ne zamjera i uvijek ima put za suradnju i konstruktivan rad. Iako tih i samozatajan, ali snagom povijesnih stavova i autoritetom argumenata djeluje uvjerljivo i čini se da je potpuno uvjeren u svoju misiju pa nikada ne ispoljava nestrpljenje i žučljivost. Upravo zbog toga jedan je od svećenika koji iskreno prijateljuje sa intelektualcima svih profila sekularnog tipa, a najčešće s likovnim umjetnicima, književnicima, povjesničarima diljem cijeloga južnoslavenskoga govornoga područja i svi ga znaju i on sve zna. Svi uposlenici, čitavo uredništvo, uredništvo struka i suradnici Hrvatskog leksikografskog instituta Bosne i Hercegovine su sretni da je dio nas i da zajedno stvaramo sintezu svega što BiH čini lijepom i zanimljivom. Ovaj prilog za sebe smatram kao dijelom Zbornika posvećenog ovom čovjeku bez obzira što nisam sudjelovao niti bio pozvan na dane posvećene njemu.

Novo izdanje edicije Colloquia franciscana Iz tiska je nedavno izašao drugi svezak edicije Colloquia franciscana vezan uz obilježavanje 200. obljetnice rođenja Ivana Frane Jukića (1818–1857), a nastao na temelju izlaganja s manifestacije Dani franjevačke kulturne baštine II u sklopu koje je održan znanstveni skup i izvedena predstava Korak do Bosne 23–24. studenoga 2018. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevo. Prilozi u drugom svesku su raspoređeni u tri cjeline. Prva cjelina (I) sadrži šest znanstvenih radova vezanih uz život i djelovanje Ivana Frane Jukića. U drugoj su cjelini (II) dva rada vezana uz muzejske zbirke iz franjevačke i bosanskohercegovačke povijesti. U trećoj cjelini (III) nalaze se dva posebna priloga. Prvi je opsežno istraživanje Maje Vrkić dok je posljednji prilog tekst dramske predstave Korak do Bosne koji je priredila glumica Nada Đurevska prema romanu Ivana Lovrenovića Putovanje Ivana Frane Jukića.

Ivan Anđelić Ravnatelj HLI BiH veljača 2021.

Riječ obiteljima

Brak i obitelj Bog je stvaranjem odredio svrhu, cilj i smisao braka. „I blagoslovi ih Bog i reče im: plodite se i množite i napunite zemlju” (Post 1,28). Bog je osobno vjenčao prvi bračni par, blagoslovio ga i time dao osobitu važnost braku i obitelji. @ s. Ines Vujica, ŠSF

ovjeku je dao mogućnost sudjelovanja u prokreaciji, da surađuje s Bogom u održavanju ljudske vrste. Bog mu je namijenio svoje blagoslove, ali i povjerio velike odgovornosti. U današnjem društvu slika braka i obitelji uvelike se promijenila. Suvišno je pisati kako su brak, a samim tim i naše obitelji, u velikoj krizi. Skloni smo reći ili vjerovati da je za krizu braka i obitelji odgovorna životna filozofija i vrijeme u kojem živimo. Ovakvim uvjerenjem stavljamo se u ulogu žrtve. Iz toga proizlazi, ako smo žrtve vremena i životne filozofije, nismo odgovorni za svoj brak i obitelj. Nismo odgovorni ni za svoj život. Odgovornost prebacujemo na druge i postajemo pasivni promatrači, kao da netko drugi živi naš život. Onaj tko želi kvalitetniji brak i svetiju obitelj pozvan je preuzeti više odgovornosti na sebe. Brak je ono što bračni parovi od njega naprave. Hoće li brak biti bojišnica ili mjesto istinskoga susreta i ljubavi ovisi od bračnoga para. U braku, ženidbenom savezu, sve počinje. Rast ili propast. Život u braku Različiti su motivi braka, ženidbenoga saveza između žene i muškarca. Oni 34

svjetlorijeci.ba

sklapaju brak kako bi ispunili svoj život, ostvarili svoju potrebu za pripadanjem, dobili svoju djecu, imali svoj dom, stvorili svoju obitelj i kako bi nešto postigli – za sebe. Traže osobe koje njima odgovaraju, koje se njima prilagođavaju, koje ispunjavaju njihove snove i nadanja. U vremenu traženja odgovarajuće osobe muškarac i žena ulažu i troše puno vremena i snage kako bi oduševili, a potom i zadržali partnera. Istinsko upoznavanje bračnoga partnera slijedi tek nakon izrečenoga sudbonosnog da. Vjerujemo da je većina bračnih partnera iskreno i u ljubavi izgovorila riječi: „Ja uzimam tebe za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga. Primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Brak traži od partnera više nego bilo koji drugi odnos. Ono što bi bračni parovi trebali znati prije braka nije ni približno uobičajenom znanju. Bračni odnos traži i zahtijeva puno razumijevanja i usklađivanja koje može biti i veoma bolno. Dr. Willard Harley napisao je knjigu „His Needs, Her Needs” u kojoj kon-

statira da se osnovne potrebe muškarca u braku razlikuju od potreba žene u braku. Tako, pet osnovnih potreba muškarca u braku jesu: seksualno ispunjenje, zajedničke aktivnosti, privlačna supruga, obiteljska podrška te divljenje njemu. A pet osnovnih potreba žene u braku jesu: nježnost, razgovor, iskrenost i otvorenost, financijska podrška te predanost obitelji. Mnogi bračni parovi imaju iskustvo da nakon vjenčanja ili godina koje prolaze, međusobna privlačnost počinje slabjeti. Početna bliskost i ljubav počinju nestajati. Njihov osobni odnos počinje ili propadati ili se zadržava na razini znatno nižoj od početnih očekivanja. Kako godine prolaze mnogi se razvedu, mnogi od njih lišeni bračnoga veselja ostaju zajedno, u kolotečini lišenoj svakoga veselja koju je često moguće izdržati jedino bjegovima u alkohol, hranu, drogu i izvanbračne veze. Neki kažu, iako su nesretni i ne podnose svoga bračnog partnera, u braku ostaju zbog djece. Brak se ne smatra uspješnim samo zato što traje. Važna je i kvaliteta braka. Za kvalitetniji brak Bračne partnere koji žele imati kvalitetniji brak i ostati zajedno ohrabrujemo uvjerenjima Teorije izbora Williama Glassera. On donosi pravila sretnoga, uspješnoga i kvalitetnoga braka među kojima izdvajam: riješite se ubojitih navika izvanjske kontrole, kritiziranja, okrivljavanja, žaljenja, prigovaranja, prijetnje, kažnjavanja, potkupljivanja i zadobivanja kontrole. Izvanjska kontrola je štetna za svaki odnos, a napose bračni. Izvanjska kontrola počiva na sljedećoj glavnoj premisi: Ako smo nesretni, nismo odgovorni za to kako se osjećamo. Uvijek su uzroci naše boli neki drugi ljudi, događaji koje ne možemo kontrolirati ili nešto pogrešno u strukturi… Stavljajući u funkciju izvanjsku kontrolu, nesretno oženjeni ljudi misle

Književnost

Vetranovićeva poruka pjesnicima @ Luko Paljetak

opsežnom pjesničkom i dramskom opusu Mavra Vetranovića, hrvatskog renesansnog pjesnika, rođenog u Dubrovniku 1482. ili 1483. godine, a umrlog u istom gradu u samostanu svetog Jakova na Višnjici 15 I. 1576., gdje je i pokopan, benediktinca koji je na ređenju u benediktinskom samostanu na Lokrumu 1517. dobio redovničko ime Mavar zamijenivši svoje krsno ime Nikola, posebno mjesto ima mala, vrlo intrigantna Pisanca u pomoć poetam. Pojam „pomoć” iz naslova te pjesme treba shvatiti kao naputak pjesnicima, savjet kako trebaju postupati u svom pjesničkom radu. Za primjer pjesnicima Vetranović prvo stavlja lončare, a zatim pengature (slikare), kod svakog od njih ističući slobodu kao temeljno načelo u stvaranju djela: lonca, zdjele ili vrča, odnosno slike i pjesme. Pojam slobode u svakom od tih postupaka, čini se, ima drukčije značenje i drukčiji način primjene, uvjetovane konačnim ishodom njihova posla, koji je također tom / takvom slobodom također uvjetovan, odnosno omogućen ili onemogućen. „Lončarom je gnjila dana, kada lonce pripravljaju, da ručice pristavljaju 36

svjetlorijeci.ba

kako hoće sa svijeh strana; a pengatur vrhu svega ima volju i oblasti da ne štedi nijedne masti, kako hoće da sve penga. A poetam čes pogodi, neka slijede mužu svoju, da na volju pjesni poju, kako hoće u slobodi.” Uočljivo je da se prva strofa odnosi na lončarstvo, druga na slikarstvo, a treća na pjesništvo. Između tih djelatnosti postoji razlika. Prva pripada onome što se naziva umijećem, zanatstvom, a druge dvije imaju umjetnički karakter, razlikuju se po cilju i svrsi. Lončarstvo, unatoč tome što ima i oznake umjetničkoga čina, pripada u okvir onoga što je u prvom redu arte meccanica, a slikarstvo i pjesništvo pripadaju u arte liberale, tj. u arte litteraria, u ono što pokriva pojam lettere umane, kako to vidi Francesco Petrarca. Zapaženo je da je usporedbu između lončara i slikara Vetranović mogao naći u „Poslanici Pizonima” ili pak kod Rabelaisea (vidi: Krešimir Šimić, Remeta, Zagreb, 2017.). Vetranović u Pisanci u pomoć poetam, nedvojbeno, kako je također zapaženo, govori o potrebi slobode / pjesničkog stvaranja, premda, kako to

vidi Pavao Pavličić (Poetika manirizma, Zagreb, 1988.), „sloboda pjesnika nije bila sporna i jer je apsurdno zalagati se za slobodu veću od one koja je pjesništvu božanskom voljom po samoj njenoj prirodi dana.” Čini se da je Vetranoviću to ipak potrebno naglasiti budući da sloboda pjesništva, po ljudskoj volji, može biti, i često je i bila, smanjena, odnosno prikraćena pa i osporavana. Vetranović u toj Pisanci govori o nasušnoj umjetničkoj slobodi, odnosno o slobodi pjesničkog stvaranja. Njemu, kao redovniku, svakako je bila poznata Jakovljeva poslanica u kojoj stoji da onaj „tko pomno promotri savršeni Zakon slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušalac, nego kao zbiljski izvršilac, tome će biti blago u njegovu radu.” (Jak 1,25). Sloboda, kako je Vetranović shvaća, zacijelo odgovara značenju grčkog pojma parrhēsis – slobodu da se kaže sve. Dar i sloboda U njegovo vrijeme, kako se to vidi na primjeru Marina Držića, kojeg Vetranović brani od optužbi za plagiranje, čini se da i nije bilo baš tako. Ne znamo što je Držić govorio u prologu svoje nestale komedije Pomet, ali znamo da u Dundu Maroju Dugi Nos kaže: „u prednju votu triš mudrijem stavih katance na usta, sad im katance dvižem, nek govore, neka se govorenjem punim nenavidnosti ukažu i otkriju ljudi od trimjed, ljudi od ništa i ljudi nahvao (...), er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit.” Vetranović zacijelo ima u svijesti i Pavlove riječi: „Zašto da moju slobodu podvrgava sudu tuđa savijest?” (1 Kor 10,29). Mogao je on znati i za stavove Giannozza Manettija da je u središtu svega ljudska sloboda koja je i dar i izborena stečevina koje se čovjek svojim radom, pa dakle i pjesnik, uvijek trudi biti dostojan, s kojom sve ljepšim i sve savršenijim čini djela Gospodnja. U njegovo vrijeme zabranjenom djelu La

Pogled iskosa

Izgubljeni kombi i skale do Boga Toliko smo željeli ispratiti 2020. A samo što smo proslavili prilagođeni Božić, osvanuo je 29. prosinca 2020. Devet mjeseci nakon onoga koji je protresao živce i oštetio zgrade stanovnicima Zagreba, siloviti potres magnitude 6,2 porušio je Petrinju, Sisak, Glinu i okolicu. @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

užne, okrutne slike i nevine ljudske žrtve. Ljudi, obični ljudi, rukama su izvadili tatu i dijete iz zatrpanog automobila, kuhali stradalnicima, penjali se na krovove i nosili jelo, volonteri, navijačke skupine, donacije, veliko hrvatsko srce. Smještanje u šatore, pa dvorane, a i višednevno spavanje u automobilima u udaljenim selima. Ljudi ne žele iz svojih dvorišta, boje se krađe raskriljenoga skromnog imetka, brinu se za stoku. Osim toga, poučeni onom starom daleko od oka, daleko od srca, boje se da im privremeni smještaj ne postane stalni… Kad se zagrebe ispod površine (a potres je itekako rastresao i porušio nakon rata obnovljeno) obično provire naša posla – zidanje bez armature, manjak materijala, jad i nečija ogromna zarada, objavljuju mediji. Predsjednik Milanović odgovara: To nije bilo ratno profiterstvo, već ratno kokošarenje, potkradanje i koga uopće optužiti nakon 20 godina? To je naprosto 40

svjetlorijeci.ba

jedna od naših sramota. Ili prevedeno: Tko je jamio, jamio! Ne znam što o takvoj zastari misle ljudi kojima je kuća opet srušena. I dokada će biti normalno da se isti posao plaća po nekoliko puta? Ne reagiramo. Samo šutke plaćamo. Opet. Banija ili Banovina? Velika tuga u ovoj tragediji je sirotinja, bijeda na pogođenom području, koja je nijemo jaukala iz svakoga kadra. Nahereni kućerci i stari, nezaštićeni ljudi, podsjećaju na priču o Vuku i tri praščića, o kućici koju možeš otpuhnuti. Što uopće obnoviti? Zar nije za državu jednostavnije i onako, ljudskije, na koncu i isplativije, te starce (od kojih većina kao da nikoga svoga nema, gdje su ta djeca, obitelj?) smjestiti u dom, da bar zadnje vrijeme prožive dostojanstveno? Tužne oči, tužni prilozi i utjeha u brojnim volonterima koji obavljaju posao

institucija. A ti ljudi će se uskoro morati vratiti svojim kućama i svojim životima. Evo i u Zagrebu je od proljetnoga potresa prošlo sada već deset mjeseci, a malo se toga dogodilo, tek se prikuplja dokumentacija. Ovi naknadni potresi samo šire nesanirane pukotine i bacaju cigle. Stavi se poneka traka upozorenja i zid zaveže sajlom (?), a godišnja doba prolaze. Ljudi su prisiljeni svoje živote organizirati sami, svaki dan… Bitno je da se, na svim razinama, vodila rasprava o tome je li ispravno reći Banija ili Banovina. Ljudi koji su tamo rođeni to područje obično nazivaju Banijom, dok se u zemljovidima i školskim udžbenicima upotrebljava naziv Banovina. Službeni izvori navode: Banija i Banovina – potječu od imenice ban. Njihov je nastanak dvojak: dodavanjem nastavka -ija osnovnoj riječi dobiva se oblik banija, a označuje područje pod čijom upravom (isto kao i župan – županija, biskup – biskupija), dok dodavanjem nastavka -ina posvojnom pridjevu nastaje banovina, također u značenju administrativno-teritorijalne jedinice (kao i kraljev – kraljevina, carev – carevina). Dakle, nije hrvatskije tu regiju nazivati Banovinom niti je Banija srpski naziv. U ovom su slučaju oba oblika dopuštena i pravilna, objasnili su stručnjaci za jezik. Dajte im kolača! A brdo kolača mogao si je, prema brojnim napisima u svim medijima, priuštiti sisačko-moslavački župan Ivo Žinić koji već 25 godina živi u Glini u kući u vlasništvu RH. Čak osam godina plaćao je najamninu u iznosu od vrtoglavih 100 kuna mjesečno, a kasnije, navode, niti toliko. U imovinskoj je kartici naveo da mu je kuća darovana, postupak se odužio, kaže. Novinari su utvrdili da je župan stekao još nekretnina (svaki dan pokoju iskopaju)! Pa i osnivanje Centra za istraživanje svemira u jednoj od najsiromašnijih županija! Od 1995. radio je u Ministarstvu razvitka i obnove, upravo na obnovi. Žinić izjavljuje: Dopuštam da je bilo

Dobra priča

Život vrijedan življenja @ Nikolina Marčić

nikolina@svjetlorijeci.ba

ožji dar čovjeku je život, a taj život je neprocjenjivo umjetničko djelo na kojemu čovjeku valja stalno i neumorno raditi, dodavati mu nove poteze, nove linije i nove boje. Ali ne zato da bi impresionirao druge, nego jer su te stvari odraz samoga čovjeka i njegove duše. Onoliko koliko čovjek životu dadne života i koliko sebe uloži u nešto, toliko toga će i imati. Ništa manje i ništa više. Nije li pak čovjek zadovoljan svojim trenutnim životom i stanjem na društvenoj razini, jedini način da se dogodi promjena jest da je on sam napravi, uloži svoju energiju i vrijeme, bude spreman žrtvovati nešto svoga komfora i beskompromisno se dati čak i onda kada je to teško. Osjetit će tada ispunjenost, životnu radost i ljubav prema životu. Osjetila je to i Danijela Lovrić iz mjesta Lovrići, župa Ovčarevo koja uistinu neumorno radi na dobro svoje zajednice i na dobro čovjeka. Danijela je rođena 4. siječnja 1990. godine u 42

svjetlorijeci.ba

Travniku gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u Katoličkom školskom centru „Petar Barbarić”. Na Fakultetu zdravstvenih nauka u Banjoj Luci stekla je zvanje diplomiranoga menadžera zdravstvene zaštite, a potom završava i trogodišnji studij Sestrinstva kao srodnu djelatnost u Vitezu. U vremenu kada mladi sve više odlaze iz zemlje, Danijela razmišlja upravo suprotno odbijajući sve ponude i mogućnosti koje su joj se pružale. Izabrala je ostati i živjeti u svome Travniku dodajući životu poteze i boje kakvi se danas rijetko primjećuju. Uvjerena je kako smo sami odgovorni za bolje sutra, a to je pretočila u konkretno djelovanje. Sada je na tom polju dobila priliku djelovati i kao izabrana vijećnica u Općinskom vijeću Travnik. „Ljudi ne vjeruju da dobro i politika idu zajedno, a zapravo politika je prvotno i nastala da služi čovjeku, a ne obrnuto. A to je ono što ja želim postići – promijeniti svijest da je sve moguće ako želimo! Jer u nama treba gorjeti ono što želimo zapaliti u drugima”, govori nam Danijela. Kao osnovnoškolka postaje članica Hrvatskoga kazališta Travnik gdje već 15 godina glumi, radi i aktivno djeluje te organizira i vodi malu scenu koja broji oko 25 djece uzrasta između 5 i 15 godina. Volonterski je uključena u rad HKD Napredak u Travniku, a volontirala je i u Domu za hrvatske hodočasnike „Bl. Ivan Merz” u Rimu. K tomu, voditeljica je Erasmus

plus i UNDP projekata za mlade. Neumorno surađuje i s Udruženjem za osobe s poteškoćama u razvoju „Sreća za sve” u Travniku. Još kao studentica redovito je organizirala dobrotvorne akcije prikupljanja sredstava za oboljele i potrebite, a po završetku studija nastavila je i dalje djelovati u tome smjeru. Jedan joj je od glavnih ciljeva i misija prikupljanje sredstava za djecu u Africi. Otkrila nam je kako joj je želja jednoga dana otići u Afriku i služiti najugroženijima u ovome dijelu svijeta. Danijelina aktivnost je zapažena i u njezinoj župi sv. Mihovila u Ovčarevu gdje je članica Pastoralnoga vijeća, vodi dječje zabavno-kreativne radionice te rado promovira običaje travničkoga kraja što je osobito naglašeno za vrijeme blagdana kada je neizostavna i tradicijska narodna nošnja ovoga kraja. Spomenimo kako je pohađala i brojne seminare, a nakon kojih još više i zdušnije radi za dobro svoje zajednice, trči humanitarne i rekreativne utrke, a budući da je veliki zaljubljenik u prirodu i planine, onda je u slobodno vrijeme najčešće negdje na planinarenju. Život nam nije dužan ništa dati, ali nam pruža nebrojene blagoslove kroz koje je očigledno kako se svaki trud isplati, da nije potrebno mjeriti na vagi uloženo i dobiveno niti prosuđivati i uspoređivati se s drugima. Jedino što je važno je biti blagoslovljen! „Danas ste živi i zdravi, u svome ste domu, imate hranu, odjeću i ljude koje volite. Život vam nije dužan sve to dati, ali ipak vas je blagoslovio”, poruka je Danijele koja je svoju odgovornost prema životu shvatila ozbiljno i svim svojim djelima se zauzela za čovjeka dopuštajući da je Bog vodi i usmjerava na putu beskompromisnoga davanja za najpotrebnije. Nije li to zadatak i svih nas – učiniti život vrijednim življenja?

„Ljudi ne vjeruju da dobro i politika idu zajedno, a zapravo politika je prvotno i nastala da služi čovjeku, a ne obrnuto. A to je ono što ja želim postići – promijeniti svijest da je sve moguće ako želimo! Jer u nama treba gorjeti ono što želimo zapaliti u drugima”, ističe Danijela. veljača 2021.

Pogled u dušu

Povjerenje u Božju ruku Zanimljivo je bilo saznati iz novina da se po kardinalu Stepincu zove jedno sveučilište u Americi i da studenti jako dobro poznaju zasluge ovoga velikana koji je činio sve skriveno i skromno, a što je izrodilo velikim plodovima. @ prof. dr. Snježana Šušnjara

ijeli je rat bio u sukobu s vladajućima i nastojao spasiti maloga čovjeka, onoga koji ničim nije izazivao sudbinu osim svojim imenom i prezimenom, svojim podrijetlom ili aktivnošću koja je bila suprotna službenoj. Znalo se za Stepinca i u ovoj našoj napaćenoj zemlji i tiho se spominjalo nesretnog suđenja koje se održalo samo da bi se forma ispunila, a koje je unaprijed smišljeno proizvelo akt uništenja i objede. I tako je tihi čovjek, napaćenoga lica, ostao skriven u izolaciji župnoga stana, prepušten svakojakim zlostavljanjima onih koji ga nisu mogli gledati u oči jer bi ih one odale i jer nisu mogli podnijeti dobrohotnost lica koje ne sudi, nego razumije, prihvaća i trpi. Kako je taj samozatajni čovjek uspijevao pronaći načine da spasi bližnjega, da izloži sebe pogibli zna samo Onaj koji ga je vodio i hrabrio. Onaj koji mu je davao snage da izdrži i ljubavi da ne zamrzi. I nije on jedini trpio zlo vremena u kojemu je živio. I njegova subraća 44

svjetlorijeci.ba

su stradavala bez ikakve krivice osim što su bili to što jesu. Tako su fra Vinka Vujicu iz Busovače, nakon Drugoga svjetskoga rata, optužili da je govorio protiv države i još mu svašta „prišili”, odredili i mjesto „zločina”, te mu dosudili zatvorsku kaznu, a jadni čovjek je baš u to vrijeme bio u bolnici u Zagrebu. I kad su mu pročitali optužnicu, on je iznio svoj alibi i uložio žalbu. Sudsko vijeće je žalbu uvažilo, ali je presudu zadržalo i on je otpremljen u zatvor. Ostao je tamo deset godina i pretrpio silna zlostavljanja koja su ostavila traga na njegovom zdravlju. O događajima u zatvoru je uglavnom šutio. Nakon sramne presude, bilo je izlišno u jednoumlju išta pokušati dokazivati! Stepinac i danas nema mira. Usprkos brojnim svjedocima, žrtvama koje su kroz život nosile križ i uspjele se nekako osoviti na noge, njegovo ime i dalje blate sljedbenici onih koji su ga prvotno optužili i podmetnuli laž. I zašto to

rade? Kako bi drugačije opravdali nedjela očeva svojih. „Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete.” (Lk 11,48) Stepinac je u svom obraćanju studentima 1938. godine osudio rasističke ideologije Trećeg Reicha, govoreći: „Ljubav prema svojoj naciji ne može čovjeka pretvoriti u divlju životinju, koja sve uništava i poziva na odmazdu, ali ga mora oplemeniti, tako da vlastita nacija osigurava poštovanje i ljubav drugih naroda.” U svakom vremenu, današnje nije iznimka, proganjani su ljudi koji su govorili istinu, koji su odbijali prikloniti se zlu ili pokleknuti pred njim. Takvi ljudi su svojim životima platili i svojom vjerom uzvratili. Sveti Ivan Pavao II. svojim životom je svjedočio, upućivao kako treba vjerovati, koji put slijediti jer je i sam osjetio na svojoj koži pogubnost režima koji je progonio i uklanjao neistomišljenike. Govoreći o blaženom Stepincu, istaknuo je: „U svom ljudskom i duhovnom putovanju blaženi Alojzije Stepinac dao je svom narodu svojevrsni kompas koji će mu poslužiti za orijentaciju. A ovo su bili njegovi glavni orijentiri: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima, čak i do ponude oprosta, i jedinstvo s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom”. Vjera svakog čovjeka bila je i jest na kušnji, u trenucima kad proživljava stalna ponižavanja, razaranja, pošasti, zabrane, potcjenjivanja, omalovažavanja. Svime ovime odiše i naše vrijeme, vrijeme koje proživljava kataklizmu i koje se ne smiruje. S pravom se pitamo jesu li ovo posljednja vremena, hoćemo li doista biti svjedoci propasti našega vremena. Što nas može spasiti? Vodi se strahovita bitka za duše i to prikrivenim sredstvima, stupicama za umorne i obeshrabrene ljude, umješno ponuđenim idejama, kako navodi Josip Blažević u svojoj knjizi Proroci novoga doba. Kad čovjek klone i kad se osjeti sam i napu-

Knjiga profesora Ivice Raguža „Stepinac – Razgovori s prijateljem” mali je doprinos Crkvi u Hrvata, kako bi vjerno slijedila Isusa Krista po velikom uzoru i moćnom zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca. Knjiga: 165 str., cijena 89 kuna.

Ite ad Joseph U crkvenoj godini, koju je papa Franjo posvetio sv. Josipu, profesor dogmatske teologije prof. dr. sc. Ivica Raguž objavio je novu knjigu u nizu Panni pod naslovom “Ite ad Joseph. Teološka razmatranja o sv. Josipu”. Knjiga donosi teološka razmatranja o životu sv. Josipa u Novome zavjetu, u životu Crkve kao i u teološkoj tradiciji. Promišljaju se teme Josipova djevičanstva, očinstva, njegovo podrijetlo, kao i druge teme, vezane uz bračni život, odgajanje djece. Knjiga: 139 str., cijena 79 kuna.

Narudžbe na communio.hr@gmail.com ili Nadbiskupijska knjižara u Đakovu (031 802 224)

STEPINAC JE HEROJ VJERE 48

svjetlorijeci.ba

Sida Košutić

Uz temu broja

@ Stjepan Lice

Mariji Polić (1923. – 2011.), s osobitim poštovanjem i zahvalnošću Blaženi Alojzije kardinal Stepinac, uz to što je snažno obilježio i obogatio povijest – i ne samo – Crkve, hrvatskoga naroda i domovine svoga vremena, obilježio je i obogatio i mnoge osobnosti, mnoge živote; mnoge ljude s kojima se susretao i mnoge koji su imali prilike upoznati ga po njihovim svjedočanstvima. Sida Košutić, hrvatska književnica kršćanskoga nadahnuća, jedna je od njih. Rođena je 20. ožujka 1902. u Radoboju, u Hrvatskom zagorju, a umrla 13. svibnja 1965. u Zagrebu. Njezino izrazito vrijedno djelo obuhvaća romane, zbirke lirike, novele i priče. U godinama prije Drugoga svjetskog rata, za vrijeme rata te u godinama neposredno poslije rata bila je iznimno cijenjena i rado čitana. Već nedugo nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, pošto se osvjedočila o naravi njezine politike, zbog svoje se određenosti, jasno izraženih kršćanskih stavova, našla u nemilosti tadašnjih vlasti, sve do krajnje životne ugroženosti. I nakon rata, po uspostavi komunističke vladavine, iz istih se razloga našla u njezinoj nemilosti. Onemogućen joj je javni književni rad te je bila posve isključena iz javnosti.

Odnos prema njoj nije se značajnije promijenio ni nakon uspostave Republike Hrvatske. Njezino je ime i djelo, u prethodnom razdoblju, prekrio snažan i izrazito nemaran zaborav. Iz mora zaboravljenih imena, u ovom svijetu sklonom zaboravu, teško se izdignuti. Sidu Košutić iz zaborava tek donekle izvodi sklonost i zauzetost manjega broja pregaoca, sklonost i zauzetost itekako vrijedni poštovanja. Sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, u jednom sam podužem razgovoru fra Bonaventuri Dudi spomenuo svoje zanimanje za Sidu Košutić, za njezino djelo, ali ništa manje i za njezin život i osobnost, s kojima sam prethodno, neobičnim slijedom okolnosti, došao u doticaj. Fra Bonaventura mi je, uz osmijeh, rekao da poznaje ženu koja je prijateljevala sa Sidom Košutić: Mariju Polić. Već ju je sljedećega dana nazvao, preporučio me i, nakon što se ona s time suglasila, najavio moj posjet. Otada pa sve do njezine smrti često smo se susretali. Razgovarali smo o mnogočemu, nerijetko i o Sidi Košutić. Cijena hrabrosti Marija Polić diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, diplomirala na studiju filozofije, i čitav svoj radni vijek radila u Leksikografskom zavodu (uz mijene njegova imena). Širina njezinih interesa i njezina upućenost bile su silno dojmljive te ju je bilo itekako zahtjevno pratiti. Njoj je Sida Košutić povjerila brigu o svojoj književnoj ostavštini. Fra Bonaventura mi je, bit će nedugo nakon onoga našeg razgovora, dao presliku podužega pisma koje je primio od Marije Polić. Iz pisma izdvajam sljedeće: „Evo pokušaja da ispunim svoje obećanje. Vi ste me naime bili zamolili da pribilježim svoja sjećanja na Sidu Košutić s posebnim osvrtom na činjenicu da je ona u vrijeme suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu odbila potpisati

predstavku sastavljenu u Nakladnom zavodu Hrvatske, a upućenu Vrhovnom sudu, kojom se je tražila smrtna kazna za optuženoga nadbiskupa. Kad smo nedavno o tome razgovarali ja sam Vam, ispripovijedavši ono što mi je ostalo od sjećanja, rekla na kraju, da je taj događaj obilježio preostatak njena života. To je izjava temeljem koje ste me na neki način obvezali da se prihvatim ovoga posla. Nije mi to baš lako... Dakle, bilo je to s jeseni 1946. jednog jutra u vrijeme suđenja nadbiskupu. Ne sjećam se točnog datuma. Sida je rano otišla na posao i ja sam joj negdje oko 11 sati prije podne ponijela marendu u ured koju je u žurbi bila

Za Alojzija Stepinca Crkva i narod nisu bile apstraktne imenice nego konkretni ljudi. Za njega je temelj kršćanskoga života bio blizina čovjeku i blizina Bogu. On je svoju vjeru u Boga, svoju vjernost Bogu, živio u bliskosti ljudima zaboravila ponijeti. I mi se susrećemo u Frankopanskoj ulici, pred Malim kazalištem (kako smo onda zvali sadašnje Dramsko). Ona mi domahuje jednim papirom. I kad smo se približile ona će: ‚Od danas sam slobodna, evo mojeg pakračkog.‘ A onda počinje izvještaj: ‚Jutros je Nakladnim zavodom krenulo pismo koje je potaknula Mirjana Šimanski i kojim se traži smrtna osuda za nadbiskupa. Uskratila sam potpis bez riječi. Isto je u Književnom tajništvu učinio i Valentin Putanec uz primjedbu veljača 2021.

Ekumenizam

Jedinstvo u Kristu @ Anamarija Ćuro

anamarija@svetlorijeci.ba

stanite u mojoj ljubavi i donosit ćete mnogo roda (usp. nemoguće ostvariti, a pogotovo nije nešto što se može odrIv 15,5-9), tema je i geslo ovogodišnje molitvene osmi- žavati na godišnjoj razini u samo osam dana. Ekumenizam ne za jedinstvo kršćana koja tradicionalno traje od blagdana je životni poziv. Bosna i Hercegovina plodno je tlo upravo za Katedre svetoga Petra do blagdana Obraćenja svetoga Pavla. razvoj ekumenskoga suživota čak već na hodniku zgrade u Svake godine predstavnici različitih kršćanskih Crkava unutar kojoj živimo, ili na ulici kada nekome treba pomoći ponijeove osmine organiziraju zajednički molitveni program prema ti vrećicu s namirnicama. Često ne znamo imena ljudi kojipredloženom priručniku Povjerenstva „Vjera i konstitucija” ma pomažemo ili nam pomažu. Ni onim prolaznicima što ih Ekumenskoga vijeća Crkvi i Papinskoga vijeća za promicanje zaustavljamo kako bi nas uputili na put do našega odredišta. jedinstva kršćana. Na našem prostoru izostale su zajedničke Darovi smo jedni drugima, s različitom poviješću i kulturom. ekumenske molitve s naglaskom vjerskih institucija kako je to Jedinstvo je plod ostanka u Kristovoj ljubavi na koje smo svi pozvani. zbog situacije s pandemijom. A što mladi misle o ekumenizmu saznali smo u emisiji BoU navedenoj rečenici iz Ivanova evanđelja možemo iščitati nekoliko stvari: općeniti poziv postojanosti, postojanost sna Srebrena u kojoj smo ugostili Antonia Topalovića, djelatu ljubavi, univerzalnost poziva, mnogo roda. Ostati – trajno, nika Nadbiskupijskoga centra za pastoral mladih „Ivan Pavao II.” i Sunčicu Đukanović, koordinatorivjerno, usprkos svemu. Puno je vjetrova cu ekumenskoga projekta „Koračajmo koji različito pušu noseći mnoge ideje i zajedno”, koji su s nama podijelili stavotumačenja. Gospodin nas pri pozivu na Biti u ljubavi znači biti ve mladih o ekumenizmu. postojanost ohrabruje pozivom da ostanemo u Njegovoj ljubavi. Biti u ljubavi otvoren za dati i primiti Antonio naglašava kako je ekumenizam put koji vodi ka mirnom, interznači biti otvoren za dati i primiti isto. isto. Krist nas poziva kulturalnom društvu, odnosno društvu Krist nas poziva na protočnost, na otvona protočnost, na renost, da budemo veza ljubavi između kojemu razlike nisu naglašene kao neNjega i naših bližnjih. Poziv je, zatim, otvorenost, da budemo dostaci nego kao nešto što je dobro i pozitivno, put koji vodi trajnom miru. upućen svima. Nije ograničen na broj, Također smatra važnim identičan krrasu ili opredjeljenje ljudi. „Ostanite” – veza ljubavi između šćanski život jer je to način na koji svijet dakle, stvoreni smo u ljubavi, a životni Njega i naših bližnjih vidi kršćanstvo. Način kojim bismo trepoziv upućen svakomu od nas jest ostati bali oduševljavati za Krista. i ustrajati u istome. Isus rečenicu završava riječima „i donosit ćete mnogo roda”. Pomak se vidi, primjećuje SunčiBez ostanka u ljubavi, nema plodova. Ovo je toliko jasna istina ca, u odnosu na prethodne godine gdje nije bilo prostora za na koju često zaglušimo zbog raznih utjecaja okoline i medija. ekumenske programe, nije bilo zanimanja vlasti za podršku Pomišljamo kako trebamo istjerivati pravdu i svima govoriti takvom vidu obrazovanja mladih, ali sada su se sve zajednio nekoj istini. Premalo kritički gledamo vlastite postupke, a ce uključile u ovaj projekt. Puno mladih želi biti dio takvih programa i manifestacija koje organiziraju Crkve, ali i mi kao previše tuđe. I koji su nam plodovi? Papa Franjo je u svom govoru na općoj audijenciji podsje- individue rastemo unutar tih susreta. Treba dati prostor i potio na Isusove riječi „da svi budu jedno”, gdje je primijetio da dršku mladima da sami kritički preispitaju kalup i kontekst Gospodin nije naredio jedinstvo, nego je molio Oca za nas, postkonfliktne BiH kako bi stajali samo u ovom trenutku ne da budemo jedno. Prema tome, za jedinstvo nismo dovoljni osvrćući se na prošlo vrijeme osim u kontekstu pamćenja samo mi sa svojim snagama nego i milost za koju treba moliti. kako bi se iz minulih događaja izvuklo sve ono što treba unaEkumenizam nije puka teorija ili iluzija. Nije ni nešto što je prijediti nas i našu zajednicu. veljača 2021.

O radosti življenja

Mir u nemirnom svijetu „Desnu ruku na srce, a lijevu povrh trbuha. Diši polako i uz svaki udah i izdah ponavljaj mir, mir mir”, mama mi piše preko aplikacije na telefonu. Zbog složene situacije u kojoj sam se našla, a u kojoj ništa nisam mogla kontrolirati, počeo me je obuzimati nemir. @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

ila sam sâma, bez ljudi na koje sam se oslanjala u sličnim situacijama. Znala sam što će se dogoditi ako se predam nemiru; izazvat će bujicu crnih misli koje će me pokušati uvjeriti da nema izlaza, da sam potpuno nemoćna u beznadnoj situaciji. Te misli će onda potaknuti sve prijašnje osjećaje iz sličnih zastrašujućih situacija u kojima sam se nalazila i osjećala bespomoćna; ta memorija će pomoću neurosignala razviti u meni vrlo stvaran osjećaj straha; strah će se razbuktati u napad panike i tada ću stvarno biti u mračnoj i dubokoj rupi iz koje se vrlo teško izvući. „Mir, mir, mir”, ponavljala sam dok sam ležala na krevetu u maminu stančiću koji je ona brižno očistila i uredila prije nego što je odletjela u Ameriku da bi čuvala moje sinove dok sam ja na poslovnome putu. Jastučnica je mirisala po svježini i deterdžentu koji ona uvijek 54

svjetlorijeci.ba

upotrebljava. Podsjećao me je na njezine ruke, na toplinu i sigurnost kojima zrače. Desnom rukom „slušala” sam srce koje je prebrzo tuklo. Mir, mir, mir ponavljala sam u sebi. Počela sam primjećivati kako se lijeva ruka diže i spušta u ritmu moga disanja. Udahnula sam dublje nekoliko puta da bih usporila dah. Mir, mir, mir… Još nekoliko dubokih udaha i srce se smirilo. Mir, mir, mir. Nemir se, poput oblaka na toplom nebu raspršio i sasvim polako nestao. Umjesto mračne rupe u koju su me misli vodile samo nekoliko trenutaka ranije, zatvorenih očiju zamišljala sam plavetnilo ogromnoga prostora i svjetlost. A onda sam osjetila sigurnost. Kao da sam odjednom znala (svim svojim bitkom, ne samo mozgom) da je svaka čestica toga prostora i svjetlosti ispunjena Božjom ljubavlju. Sjetila sam se riječi koje sam stoput pročitala i čula, a koje su u tom trenutku oživjele: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Iv 14,27).

Nekoliko godina kasnije sjedila sam u bolničkoj čekaonici čekajući rezultate pretraga. Prostorija u kojoj sam se nalazila bila je udobna. Umirujuća glazba čula se iz zvučnika, svjetiljke na stolićima svijetlile su toplom svjetlošću. Sve je bilo mirno. Svejedno, ja sam bila nemirna. Opet moj mozak potaknut okruženjem bolnice i neizvjesnošću rezultata koji su u tom trenutku izvan moje kontrole, izvlači prethodna iskustva, boli i gubitke voljenih osoba i stvara mi ponovni strah. No, uspjela sam prepoznati trenutak u kojemu još uvijek mogu presjeći tok misli i straha i ne dopustiti im da me povuku u spiralu koja bi opet mogla završiti u panici. Ne razmišljajući, gotovo automatski, stavila sam desnu ruku na srce, a lijevu ispod grudi. Zatvaram oči. Mir, mir, mir. Udah. Mir, mir, mir. Osjećam kako me Božja ljubav obavija u ogrtač milosti i sigurnosti. Na trenutak mi se čini da odnekud dolazi miris mamina jastuka. Mir, mir, mir. Pomisao na ogrtač milosti, moju mamu, njezin dom koji će uvijek za mene biti simbol sigurnosti, njezine tople ruke, moje ruke i mir koji mi je i u najneizvjesnijim situacijama pristupan, ispunjavaju me zahvalnošću. Otvaram oči. Lice mi je nasmiješeno kao kad sretnem dragoga prijatelja. Iako je čekaonica prazna, znam da nisam sama. Često sam koristila maminu metodu smirivanja. Ne samo u trenucima nemira nego i prije spavanja, u pauzama na poslu, i kad bih se na trenutak željela odmaknuti od užurbanosti i stresa svakodnevnice. Ponavljanje je postalo trening. Kao kad sam vježbala ljestvice na klaviru. Nakon nekoga vremena prsti sami nauče pokrete i s lakoćom udaraju klavirske tipke bez grešaka. Poput svakoga drugog treninga, vježbanje u sigurnim i kontroliranim situacijama priprema nas za one u kojima nas intenzivne emocije mogu preuzeti. Ali i uz rad na sebi i produbljivanju vjere, ne možemo izbjeći našu ljudsku i sasvim normalnu ranjivost.

Književnost bosanskih franjevaca

Directa ad coelum via fra Luke Čilića Fra Luka Čilić, poznat i pod prezimenom Karaga, djelovao je polovicom 18. stoljeća uglavnom u južnoj Mađarskoj i Slavoniji najprije kao član Provincije Bosne Srebrene, a zatim nastavio djelovati u Provinciji sv. Ivana Kapistrana, koja je osnovana 1757. godine nakon odcjepljenja prekosavskih samostana od Bosne Srebrene. @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

ođen je u okolici Baje (u Mađarskoj) 1707. godine, a umro u bajskom franjevačkom samostanu 1771. Osnovno školovanje završio je u Baji, a studij filozofije i teologije negdje u Italiji. Po završetku studija neko je vrijeme (1731-1733) djelovao na Korzici kao dušobrižnik pri austrijskoj vojsci. Bio je potom više godina učitelj novaka i lektor na franjevačkom učilištu u Osijeku. Odlikovao se kreposnim životom i temeljitom naobrazbom pa je uživao velik ugled u objema provincijama. Odlikovan je, između ostaloga, i naslovom jubilarnoga lektora. Zabilježeno je također da je 1749. godine, zajedno sa svojim subratom Požežaninom fra Jeronimom Lipov60

svjetlorijeci.ba

čićem, reformatorom latiničke grafije među franjevcima budimskoga kruga i autorom djela Dušu čuvajuće pohođenje… (Budim 1750), obavio crkveni obred prilikom proglašenja Samobora slobodnim kraljevskom gradom. Godinu dana prije odcjepljenja prekosavskih samostana, godine 1756, Čilić je biran za kustosa Provincije Bosne Srebrene i u tom svojstvu sudjelovao na općem kapitulu Reda u Španjolskoj, a samo četiri godine poslije, to jest 1760. godine, biran je za definitora novoosnovane Provincije sv. Ivana Kapistrana. God. 1762. udarila ga je kap pa mu se oduzeo govor. Bolovao je nakon toga devet godina te umro u Baji, gdje je i pokopan.

Život i djelo Čiliću se pripisuju djela Physica seu octo libri Physicorum (Bajae, 1733) te prigodna pjesma Paeana festivum illustrissimo […] Josepho Ant. Chionlich, objavljena u Osijeku 1752. godine. Čilić je međutim najpoznatiji po omašnom asketskom djelu (432 stranice male osmine) pisanom latinskim jezikom pod naslovom Directa ad coelum via. Seu tres gradus perfectionis evangelicae […] ex variis auctoribus diligenter conquisitae … (Izravan put u nebo ili Tri stupnja evanđeoskoga savršenstva…). To djelo objavljeno je također u Osijeku (Essekini) 1755. godine. Sadrži posvetu (Josipu Antoniju Čonliću, bosanskom i đakovačkom biskupu, kojemu je posvećena i spomenuta latinska prigodnica), predgovor i uvodni dio pod naslovom Caput praeliminare unicum. Slijede potom tri dijela spisa koja su organizirana prema trima stupnjevima evanđeoskoga savršenstva. Prvi dio ima naslov Via purgativa (Put očišćenja), drugi Via illuminativa (Put prosvjetljenja), a treći Via unitiva (Put sjedinjenja). Put očišćenja naziva se tako „zato što pere i čisti dušu od raznih mrlja nastalih bilo zbog istočnoga grijeha, bilo zbog osobnih zlodjela”. Zato se u tom prvom dijelu opširno govori o glavnim porocima (primjerice o škrtosti, bludnosti, proždrljivosti, srditosti, lijenosti itd.) sa svrhom „da pobožni vježbač uvidi što mu je činiti kako bi sebe preobrazio i učinio se sličnim Kristu”. U drugom dijelu riječ je o putu prosvjetljenja ili napredovanja „zato što se na njemu čovjek, nakon što je na prvom stupnju valjano popravljen i dostatno upućen u ono što je nužno, preobličuje i postaje drugi: od slaboga postaje jak, od bolesnoga zdrav, od prisiljenoga dragovoljan, od neznalice mudar, od plašljivoga i lutalice srčan i čvrst, iz učenika gotovo učitelj. I to su svojstva vlastita muževima asketima: prosvjetljivati se i napredovati, ili da se

Franjevačka obitelj

Iz Franjevačkih izvora

O hvali i pobudi koju mogu činiti sva braća „A sva moja braća, kad god im se svidi, mogu s Božjim blagoslovom navješćivati svim ljudima ovu ili sličnu pobudu i hvalu: Bojte se i častite, hvalite i blagoslivljajte, zahvaljujte (1 Sol 5,18) i klanjajte se našemu Gospodinu Bogu svemogućemu u Trojstvu i Jedinstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, stvoritelju svega. Činite pokoru (Mt 3,2), donosite plodove dostojne pokore (Lk 3,8), jer znajte da ćemo brzo umrijeti. Dajite i dat će vam se (Lk 6,38). Opraštajte i oprostit će vam se (Lk 6, 37). A ako ne oprostite (Mt 6,14), ni Gospodin neće oprostiti vama vaše grijehe (usp. Mk 11,26); ispovijedajte sve grijehe svoje (usp. Jak 5,16). Blago onima koji umiru u pokori, jer će biti u kraljevstvu nebeskome. Jao onima koji ne umiru u pokori, jer će biti sinovi đavla (1 Iv 3,10) čija djela čine (usp. Iv 8,41), i ići će u oganj vječni (Mt 18,8; 25,41). Čuvajte se i klonite svakoga zla i do svršetka ustrajte u dobru.”

Cijeli Franjin život je zapravo jedno veliko oduševljenje svakom njegovom sljedbeniku, pa tako i meni. No, Franjina jednostavnost, siromaštvo i bezuvjetno ustrajanje u služenju braći i drugim ljudima je nešto što me najviše fascinira. Pomažući drugima, služeći neznancima i druženjem s bolesnima postao je pravim primjerom življenja, najprije nama mladima koji se nalazimo na raskrižju životnih putova, a onda i drugima. Primamo upravo kada dajemo, kako je Franjo rekao, osim što je lijepa misao, ljepše je kada se osjeti u svakodnevnom životu. U Frami se to uvelike može i osjetiti. Koliko god se čovjek darivao, uvijek će zauzvrat dobiti više. Ponekad u istoj, a ponekad u većoj i ljepšoj mjeri. Ta i Franjo je na koncu dobio prekrasne stvari zahvaljujući sebedarju. Još ću dodati i Franjinu radost koju svi trebamo odgajati u sebi i zapravo tom radošću uz sve gore navedeno oduševljavati druge. Budući da smo već oduševljeni Franjinim primjerom, bit će nam lako oduševiti ljude oko sebe. Ivan Pilić, područni voditelj formacije Frame Bosne Srebrene 64

svjetlorijeci.ba

Roditeljima i djeci

e j v o č k e j v o Č t a j i r p

@ s. Jelena Antolović

judi su zli, pokvarena rasa, svatko misli samo na sebe, najbolje prolaze oni koji gaze preko svih...Valjda smo svi u nekim danima odrastanja razmišljali na ovaj način ili smo prevrtali po mislima dok smo slušali pjesmu koja odgovara tom trenutnom razočaranju u prijatelje i društvo. Kada osjete izgubljenost između razdoblja djetinjstva i odrasle dobi, a žele dokazati svoju sposobnost i posebnost, osobito među vršnjacima, mladi ljudi moraju doživjeti i trenutke ovakvoga razočaranja. Dobro je ako su to samo kratka razdoblja nakon kojih mladić ili djevojka bolje upozna sebe i načine na koje može komunicirati s drugim ljudima, a da se istovremeno zna bolje zaštiti od emocionalnih razočaranja. Odgajajući djecu predškolske dobi, upoznajem kako čovjek vrlo rano razumije da će se s nečim ili nekim zločestim morati suočavati cijeli svoj život, da mora s tim računati i naučiti kako se s istim sukobiti i kako se obraniti. Radeći u vrtiću u skupini s trogodišnjom djecom, svakodnevno sam im prije popodnevnoga odmora čitala priče primjerene njihovoj dobi. Zanimljivo mi je bilo primijetiti kako su djeca u trećoj godini života dugo tražila da im svaki dan čitam uvijek istu priču Tri praščića. Oni su je zvali Priča o vuku iako sam svaki put govorila njezin pravi naziv. Čini se da je zvijezda priče njima upravo vuk i zbog njega smo nekoliko mjeseci ponavljali tu priču uz pažljivo slušanje kao da je čuju prvi put, iako sam im svako malo nudila drugu priču čak iz iste knjige koja je njima prilagođena tekstom i ilustracijom. Priča govori o tri brata praščića koja odluče sebi sagraditi kuće. Dva brata su bila lijena pa napravila kuće od slame i pruća dok se treći dugo trudio i sagradio čvrstu kuću od cigle. Onda dođe zločesti vuk pa puhne na kuće od slame i pruća i one se sruše. Braća pobjegnu vrijednom i mudrom bratu u kuću od cigle, a ovu vuk ne uspije srušiti. Onda se 68

svjetlorijeci.ba

sva trojica čak našale s vukom pa ga pozovu da uđe kroz dimnjak gdje ga dočekaju s loncem vrele vode. Vuk se opeče, praščići mu ipak pomognu, ali mora obećati da će ih pustiti na miru. Kada se u priči prvi put spomene vuk, nekoliko glasića poviče: Da ga vidim. Onda ga istraživačke okice u tišini promatraju. Sutradan opet nudim drugu priču, međutim pokoji mali kažiprst digne se u zrak uz galamu: Pričaj o vuku. Zašto ne, neka druge priče čekaju svoj red!? I opet se upija svaka riječ i pažljivo proučava ilustracija zločestoga vuka. U isto vrijeme s istim uzrastom djece često traže da pjevamo o sv. Nikoli i Krampusu, iako Božić nije ni blizu, i svaki put netko od njih zaustavlja me na istom mjestu i to tamo gdje se spominje Krampus koji treba ostati vani. Svaki put trebam im potvrditi da će Krampus ostati vani i da neće doći i ta potvrda svu djecu zanima. Ako gledamo kazališnu predstavu i pojavljuje se neki njima strašan lik, rado će mu dati pet ako ponudi, ali samo ako će se držati drugom rukom za roditelja ili odgojitelja ili ako su u prilici odmah zatim pobjeći u zagrljaj odrasle poznate im osobe. Ipak prijatelj Vrlo je važno izučavanje zločestih ponašanja koja su prema nama usmjerena i s kojima se moramo naučiti nositi, a osobito za djecu. Međutim, odrasli vrlo često, posebno u moderno vrijeme, pokušavaju što duže zavaravati djecu, čini mi se još više sami sebe, da će takve ugroze što je više negiraju manje biti u životu. Forsira se da djeca za sve kolege iz vrtićke grupe i iz razreda u školi govore moji prijatelji. Zar su joj/mu ili zar mogu biti sva djeca iz grupe ili razreda prijatelji? Zar su nama sve kolege s posla prijatelji? Ne slažem se s tim jer se ni djeca ne slažu i osjete i već znaju da to

Kruh svetog Ante

Za projekte KSA Igor Tomić 500 KM Jadro d.o.o. 200 KM ŽU Odžak 650 KM N. N., Mostar 40 KM N. N., Sarajevo 30 KM Ballian Dalibor, Sarajevo 30 KM Marko Cvitanović 10 KM Damir Miličević 25 KM HKM Luzern, Švicarska 1.994 CHF HKM Švicarska 988 CHF Zorica i Mirko Marijanović, Švicarska 500 CHF Patris Treuhand, Švicarska 100 CHF Fra Mogomir Kikić 200 AUD Vesna Periša, Livno 200 HRK Nikica Aždajić, K.Sutjeska 30 KM N. N., Sarajevo 20 KM Darko (Marin) Sučić 500 KM N. N., Ljubuški 50 KM N. N., Mostar 100 KM HKM St. Pölten, Austrija 500 EUR Gordana Mustapić, Švicarska 200 CHF Arthur McCluskey Foundation, Irska 5.000 EUR Nikola i Iva Sarić, Njemačka 50 EUR PayPal: Verica Zijan, Švedska 450 SEK Vedran Mađura, Švedska 500 SEK Vesna Mađura, Švedska 350 SEK N.N., Austrija 300 EUR Darko Vukobrat 36,36 USD Anđelka Križan 50 EUR Za pučke kuhinje Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Ankica Kovačević, Sarajevo 100 EUR HKZ Wiesbaden 500 EUR Humanitarni broj BH Telecom 10 KM Željka Burazor 10 KM FRAMA Sarajevo 200 KM Goran Petrović, Sarajevo 100 KM Kanton Sarajevo 8.836,66 KM Meriztex, Gradačac 20 KM 70

svjetlorijeci.ba

Vinko Cvijanović 100 KM Amir i Snežana Kapidžić 200 KM HKM Klagenfurt 1.219 EUR Za pučku kuhinju Vareš Ze-Do Kanton 6.250 KM Za Dan KSA ŽU Bihać 350 KM ŽU Sivša 800 KM ŽU Vitez 1.000 KM HKM Kufstein, Austrija 2.933,75 KM Za Fond Kap dobrote KD ‚‘Kruh svetog Ante‘‘, Zagreb 285 EUR Elur d.o.o. 100 KM Ilija Stipić, Jajce 50 KM Antonija Pavičić 200 KM Dragoljub Ivanković, Odžak 100 KM Ljubica Čeko, Švicarska 200 CHF Ante Franjo, Švicarska 150 CHF Rosmarie Cordes, Švicarska (T. Starčević, P. Ivanović, Lj. Krajnc, L. Gabrić) po 50 CHF Stipo Breljak, Švicarska 50 CHF Danijel Čović, Švicarska 100 CHF Obitelj Vuleta za Lj. Krajnc, Sarajevo 30 KM Dobročinitelji KSA, Hrvatska Šimun Babić, Zagreb 1.000 HRK Igor Bilobrk, Kotor Varoš 1.600 HRK Ilija Lukić Ćerčo, Podbrđe 1.000 HRK Marko Grgić Kiza, K. Varoš 650 HRK Ivan Klarić, Kotor Varoš 200 HRK Obitelj Grgić, Meckesheim 200 EUR Marko Petrušić, Purmerend 520 EUR Marko i Ana Pacak, Aarau 100 EUR Domagoj Brčić, Zagreb 2.000 HRK Jelica Ujaković, Zagreb 2.000 HRK Neda Maruna, Šibenik 400 HRK Antonija i Ivana Salacan, Opuzen 450 HRK Ana Nikić, Zadar 500 HRK Maja Duilo, Split 420 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 200 HRK B. B., Velika Gorica 1.350 HRK Draga Novokmet,

Kaštel Štafilić 1.900 HRK Ivana Angeli Radovani, Zagreb 400 HRK Marija Miljanović, Čilipi 300 HRK Ivana Granić, Metković 200 HRK Željko Jurković, Vir 200 HRK Danijel Markešić, Popovača 400 HRK Nives Kukavica, Zagreb 500 HRK Rafael Romić, Zagreb 1.600 HRK Luka Jerković, Karlovac 4.500 HRK Davor Borošak, Zagreb 800 HRK Nedjeljko i Martina Delač 50 EUR Josef Weyers, Meerbusch 500 EUR Krunoslav Malekinušić, Sesvete 300 HRK Block1 technologies d.o.o, Zagreb 1.000 HRK Transactor d.o.o., Zagreb 500 HRK Ivan Marčeta, Zagreb 500 HRK Ivica Tolić, Sesvete 500 HRK Solelux d.o.o., Sesvete 1.000 HRK Franjo Rajkovača, Sesvetska Sopnica 400 HRK Ljubko Ladan, Baderna 500 HRK Vinko Propadalo, Sesvetski Kraljevec 500 HRK Damir Samardžija, Zagreb 300 HRK Zdenko Tolić, Sesvetska Sopnica 100 EUR Maja Crnković Nežmah, Vrbovec 500 HRK Za potrebite u BiH: Franjevački samostan Sv. Luke, Jajce 1.150 EUR Franjevački samostan Presv. Trojstva, Petrićevac 1.100 EUR, Župa Sv. Katarine, Grude 1.260 EUR Župa Svih Svetih, Livno 1.240 EUR Franjevački samostan Rama Šćit 1.250 EUR Župa Sv. Ivana Krstitelja, Donja Tramošnica 1.150 EUR Župa Srca Marijina, Foča 1.120 EUR Župa Rođenja BDM, Kotor Varoš 1.050 EUR

Donacija civilne zaštite općine Novi Grad

Donacija pučkoj kuhinji u Varešu Kompanija Eastern Mining novu godinu započela je darivanjem. Financijska sredstva u iznosu od 30.000 KM, odlučili su donirati u humanitarne svrhe – onima kojima je to najpotrebnije. Između ostalih institucija/ organizacija, odlučili su podršku dati i HKO Kruh svetog Ante‘ Franjevačke provincije Bosne Srebrene, tj. za našu Pučku kuhinju u Varešu. Donirali su nam sredstva u iznosu 5.000,00 KM. Iznimno smo zahvalni kompaniji Eastern Mining, na čelu s direktorom Adnanom Teletovićem na ovoj hvalevrijednoj donaciji.

Prošle godine, na početku pandemije koronavirusa, općina Novi Grad započela je s brojnim aktivnostima, među kojima je i proizvodnja hrane. U suradnji s javnim preduzećem Lokom i poljoprivrednim društvom Butmir, na površini od 10 hektara u Rajlovcu izvršili su sjetvu krumpira. U magacinu Civilne zaštite općine Novi Grad Sarajevo uskladišteno je oko 120 tona. Krumpir je podijeljen Javnim kuhinjama i ugroženom stanovništvu. Količinu od 5 tona krumpira dobila je i Pučka kuhinja Kruh svetog Ante. U narednom periodu krumpir ćemo podijeliti korisnicima naše Pučke kuhinje na Dobrinji, koja se i nalazi na području općine Novi Grad. Zahvalni smo općini Novi Grad, na čelu s načelnikom Semirom Efendićem što su prepoznali važnost našeg rada i pružili nam podršku.

Kruh svetog Ante prikuplja pomoć za stradale u potresu Karitativna udruga franjevaca Bosne Srebrene „Kruh svetog Ante” upućuje apel svojim članovima, dobročiniteljima i volonterima da se u okviru svojih mogućnosti uključe u prikupljanje pomoći za stradale u razornom potresu koji je 29. prosinca pogodio Petrinju i Sisak, u kojem su stradali ljudski životi, mnogi ozlijeđeni, te nanesene nesagledive ruševine, strah i nemir. Ova nepogoda nadilazi snage svakog pojednica i može se ublažiti samo zajedničkim naporom i solidarnošću, uz Božju pomoć i pomoć ljudi koji svojom ljubavlju znaju da mogu pomoći. Kao i mnogo puta do sada uvijek ste svojim djelima milosrđa imali udjela u ublažavanju patnje i stradanja velikih

nevolja naše braće, sestara i naših bližnjih, pa Vas najsrdačnije molimo i ovaj put da budemo zajedno i iskažemo solidarnost. Mnogi nam se javljaju nudeći, a i tražeći pomoć! Zato smo se, pouzdavajući se u Vašu dobrotu i povjerenje odlučili uputiti Vam poziv za pomoć najugroženijima, stradalima u potresu u Petrinji, Sisku i okolnim mjestima. Bilo kakvu pomoć, savjeti ili upiti odvijat će se isključivo putem telefona i elektroničke pošte. Imajući u vidu nastalu situaciju „Kruh svetog Ante” poziva svoje članove, dobročinitelje, volontere i korisnike da se drže i prate preporuka i mjera koje izdaju nadležne institucije te da u skladu s istima organiziraju rad, život i pomoć.

Za pomoć, osim odjeće i obuće, možete kontaktirati na mobitel: 0994999995, E-mail: kruhsvetogante@gmail.com NOVČANU POMOĆ MOŽETE UPLATITI NA RAČUN: IBAN računa: HR96 23400091 110606403, SWIFT Code: PBZGHR2X, Privredna banka Zagreb s naznakom „za stradale u potresu” ili putem donacijskog telefona Hrvatskog Caritasa: 060 9010 (6,25kn, PDV uključen). Iskreno zahvaljujemo u ime svih osoba kojima je pomoć potrebna! veljača 2021.

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Vrtoglavica

Vrtoglavica nije bolest, nego stanje organizma u kojem se gubi osjećaj ravnoteže i javlja osjet gubljenja tla pod nogama. Neki od uzroka su: povišeni ili sniženi krvni tlak, promjene na vratnoj kralježnici, bolesti srčanoga, krvožilnoga sustava, bolesti mozga, poremećaji u srednjem i unutrašnjem uhu, moždani udar, anemija, bakterijske i virusne infekcije, a mogu je prouzročiti i neki lijekovi.

avnoteža se najviše povezuje sa statičkim osjetom koji je smješten u unutarnjem uhu i omogućuje svjesnu orijentaciju između dijelova tijela. Znanstvenici dijele vrtoglavicu na specifičnu i nespecifičnu. Specifična je popraćena osjećajem gubljenja u prostoru, uzdizanja ili padanja, zanošenja u stranu ili naprijed-nazad. Nespecifična ili lažna vrtoglavica uzrokuje osjećaje iskrica ili omaglice pred očima, nesvjesticu i pritisak u ušima i glavi. Najčešći joj je uzrok smanjeni protok krvi u mozgu ili vratu. Vrtoglavicu treba ozbiljno shvatiti. Premda često bezazlena, postoji velik broj bolesti, pa i onih vrlo teških, koje se očituju i vrtoglavicom. Vrtoglavica je često povezana s povišenim kolesterolom i šećerom u krvi. Ako je to uzrok, onda nastojte regulirati kolesterol i šećer u krvi, a uklonite iz jelovnika masti i sve slatko. Donosim nekoliko savjeta što učiniti pri pojavi vrtoglavice. Sjesti ili leći tako da glava bude na povišenom, ne upravljati autom, ne raditi fizičke vježbe. Izmasirati glavu ljekovitim uljima kao sto su lavandino, od mente ili ružmarina radi poticanja cirkulacije u mozgu. Važno je dobro i dovoljno spavati te izbjegavati stresne situacije. Osim lijekova, preporučeno je koristiti se i biljnim pripravcima. 72

svjetlorijeci.ba

Švedska gorčica je iscjedina koja se priprema od otprilike 30 različitih ljekovitih biljaka. Ona je vrlo djelotvorna u kombinaciji s raznim čajevima. U slučaju vrtoglavice uzimati tri puta dnevno po jednu malu žlicu i staviti u čaj od stolisnika ili čestoslavice. Švedsku gorčicu je najbolje popiti 15 minuta prije doručka natašte, 15 minuta prije ručka i navečer prije spavanja. Nakon tri tjedna korištenja napraviti pauzu od tjedan dana. U isto vrijeme potrebno je gazu natopiti ovom iscjedinom i staviti u obje nosnice i na zatiljak kao oblog. Preporučujem da se kura provodi 3 – 4 dana i nakon što vrtoglavica nestane. A ukoliko vrtoglavice ne nestanu, nastavite kuru provoditi tri puta dnevno sve dok vrtoglavice ne prestanu. Švedsku gorčicu možete piti i u kombinaciji s vodom, iako je tada manje djelotvornija nego kada ju kombinirate s čajevima. Čaj od stolisnika. U šalicu vrele vode stavite vrškom punu malu žlicu stolisnika, dobro promiješati, poklopiti i ostaviti 10 minuta poklopljeno. Nakon toga procijediti i dodati malu žlicu tinkture švedske gorčice i dobro promiješati. Popijte 15 minuta prije doručka, natašte i 15 minuta prije ručka. Navečer piti čaj od čestoslavice. Kura traje tri tjedna, tjedan dana pauze pa ponovite kuru još tri tjedna.

Čaj od čestoslavice. U šalicu vrele vode staviti vrhom punu malu žlicu čestoslavice, dobro promiješati, poklopiti i ostaviti deset minuta poklopljeno. Zatim procijediti i dodati malu žlicu švedske gorčice te promiješati. Piti jednom dnevno, najbolje navečer prije spavanja ukoliko postoji vrtoglavica. Preko dana piti dvije šalice čaja od stolisnika – ujutro i popodne. Kura traje tri tjedna, tjedan dana pauze i ako su vrtoglavice još prisutne, kuru ponavljamo. Čaj od svježega đumbira. U šalicu vrele vode staviti vrškom napunjenu žlicu izribanoga svježega đumbira, promiješati, poklopiti i ostaviti 10 do 15 minuta. Nakon toga procijedite, dodajte malo meda i popijte toplo i na gutljaje. U slučaju vrtoglavice pije se jedna šalica ovoga čaja ujutro natašte i jedna navečer pred spavanje ili se može popiti čim osjetite vrtoglavicu. Pije se tri tjedna, pa tjedan dana pauze. Ponoviti ukoliko vrtoglavice ne prestanu. Čaj od đumbira, također, ublažava mučninu i osnažuje cijeli naš organizam. Bademi u kombinaciji s mlijekom. U pola litre vrele vode, staviti šaku badema. Ostaviti da odstoji preko noći, ujutro ih operite i skinite s njih sivu koru koja je malo otrovna. Zatim ove oguljene bademe stavite u mikser, dodajte pola

Crkva sv. Ante u Beogradu

Odjeci iz zavičaja duše

jek je dobio novu „Takvim novim Isusovim odnosom i čov jim vlastitim očivrijednost: ne samo u Božjim nego i u svo bio vrijedan Božje ma. Prema Isusovim stavovima čovjek je i nemilost onih pažnje i nije smio biti ostavljen na milost ljen u okvire Božkoji bi ga bili rado uništili, nego je bio stav ačno praštanje i jeg milosrđa, koje se pokazuje kao beskon ručje Božje ljubavi strpljenje. Štoviše, čovjek je stupio u pod žrtvovanje, što je u koja se očituje kao nesebično davanje i ” Isusu poprimilo sasvim konkretne oblike. Svoj primjerak knjige Odjeci iz zavičaja duše autora Bože Lujića po cijeni od 10 KM + poštarina poručite: • pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 • pišite nam na: redakcija@svjetlorijeci.ba 76

svjetlorijeci.ba

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI

Fra Ante Bilokapić († 2021.)

U Hrvatskoj katoličkoj župi Wiesbaden u Njemačkoj službu župnika je dugi niz godina vršio fra Ante Bilokapić kojega je naslijedio fra Miron Sikirić, a od 2018. godine ovu službu preuzima fra Kristijan Montina. Tom prigodom stupio sam u kontakt s fra Antom najprije telefonskim putem, a potom smo se i osobno upoznali kada je on došao na blagoslov kipa sv. Ante u našoj župi. Postali smo dobri i bliski prijatelji i činilo mi se kao da sam ovoga čovjeka i brata franjevca poznavao cijeli svoj život bez obzira na razliku u godinama i vrlo kratko vrijeme našega poznanstva. Ali Bog nam na put šalje osobe koje nam postaju itekako važne.

S meštrom bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, fra Danijelom Nikolićem, prošle sam se godine na fra Antin poziv uputio na otok Pašman u prelijepi franjevački samostan u mjestu Kraj. To prigodom smo upoznali i fra Antu Kekeza i dogovorili projekte koje smo željeli zajednički realizirati. Međutim, dogodila su se dva bolna događaja koji su me osobno vrlo potresli – najprije iznenada umire fra Ante Kekez, a potom i fra Ante Bilokapić. U subotu, 19. prosinca, u poslijepodnevnim satima, u Općoj bolnici Zadar okrijepljen svetim sakramentima preminuo je fra Ante Bilokapić u 73. godini života, 50. godini redovništva i 45. godini svećeništva. Bio je član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Tijekom fra Antina boravka u bolnici održavao sam stalan kontakt s provincijalom fra Andrijom, a u župi smo svakodnevno pod svetom misom molili za njegovo ozdravljenje. Ali Gospodin ga je u svojoj providnosti ipak pozvao sebi. Fra Ante je izazvana izgledao robustan, često naprasit, ali iznutra je bio jako emocionalan i inteligentan. Imao je srce široko i dobroćudno. Volio je svoju provinciju i svoj narod. Pogotovo je veliku ljubav gajio prema prirodi i radu u vrtu. Dragi fra Ante, zahvaljujem Ti za sve sto si učinio kroz skoro 20 godina svoga rada u našoj župi u Wiesbadenu. Boldiranim slovima bit će upisana u povijest gradnja našega Centra „Kardinal Franjo Kuharić” koju si vodio. Hvala Ti i za mnoštvo humanitarnih akcija i pomoći brojnim zajednicama u Domovini te pomoći mnogim ljudima u nevolji. Hvala Ti za bratsko i fratarsko druženje i podršku. Neka Ti Svevišnji udijeli vječni pokoj. Fra Kristijan Montina

Jure Šarčević († 2005.)

Vrdoljak Marija Ilija († 1973.)

(† 1984.)

Drag naši najmiliji, uvijek ćete biti i ostati uz nas i u našim srcima. Dok mi živimo, čuvat ćemo vas od zaborava. Hvala vam na vašoj ljubavi i kršćanskom odgoju. Pokoj vam duši i neka vas anđeli Božji čuvaju. Vaša djeca i unuci s obiteljima

S ljubavlju te spominjemo, po dobroti pamtimo i u srcu nosimo. Tvoji najmiliji: supruga Ivuša; kćeri Marija, Ružica, Kristina, Tonka, Marta, Ana, Ivana i Josipa; sinovi Tomislav i Ivan, unučad i zetovi. Počivao u miru Božjem.

Ivan Žuljević-Tijo († 2013)

Vrijeme prolazi, a mi te se sjećamo s ponosom i tugom. U našim mislima i molitvama si ti, kao i svi naši najmiliji, koji su nas napustili. Praznina je ogromna, ostaju nam uspomene i želja da sve voljene na tren vidimo, zagrlimo… Smrt je tren, a naša tuga i sjećanja trajat će dok mi živimo. Hvala ti za predivne godine kojima si uljepšao naše živote. Beskrajno nam nedostaješ! Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji supruga Ankica, kćerke Žana i Anđela i sin Ante veljača 2021.

Narudžbe na communio.hr@gmail.com ili Nadbiskupijska knjižara u Đakovu (031 802 224)