Bl. Katarina Kotromanić - U srcu svoga naroda (463)

vjera

• društvo • kultura

BL. KATARINA KOTROMANIĆ

U srcu svoga naroda Godina XXXIX. ◆ broj 463 ◆ Sarajevo, listopad 2021. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Nova knjiga Svjetla riječi

20 KM

Naručite svoj primjerak knjige: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba/shop

+ poštarina

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

Riječ čitateljima

nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro redakcija

Anamarija Ćuro, Janko Ćuro, Marko Čuturić redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anamarija Ćuro pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Bl. Katarina Kotromanić, K. Sutjeska Foto: Janko Ćuro

fra Janko Ćuro

urednik@svjetlorijeci.ba

U srcu svoga naroda Sama je po sebi jasna činjenica kako se ljudi ne rađaju kao velikani, nego takvi postaju. A velikani postaju prvenstveno onda kada svojim idejama, riječima i djelima druge oko sebe čine velikima. To su one velike duše koje ostave neizbrisiv trag u srcima ljudi i čija uspomena živi bez obzira na neumoljivost vremena ili nedostatak materijalnih podsjetnika kao što su spomenici i pisane riječi. Velikani svoj položaj i moć grade na jedinom ispravnom temelju a to je poniznost i služenje bližnjima. Iz toga razloga, moć im, promatrana kroz prizmu našega uobičajenog ljudskog shvaćanja, nikad nije bila cilj, nego sredstvo kojom su druge oko sebe uzdizali. Takvoj veličini potpuno je suprotstavljena „veličina” sitnih duša kojima je moć jedini cilj a ljudi oko njih puka potrošna sredstva preko kojih je postižu. Ni sitne duše se ne rađaju. I one takve postaju i, Bogu hvala, zauvijek i zaboravljaju.

Kraljica Katarina, u narodu prepoznata i čašćena kao blažena, naša je velika duša čiji lik i djelo nisu u nama uspjeli izblijediti ni stoljeća niti oskudna pisana dokumentacija jer se blažena Katarina još za života zauvijek dokumentirala u srce svoga naroda. S puno pažnje i ljubavi brinula se za svoj narod, poučavala ga, hranila i često odijevala, gradila crkve i kapelice, vezla misno ruho. Pa ipak, njezin životni put nije bio pošteđen križeva. Naprotiv, oni su bili veći i teži od prosječnih. Ne samo što je morala pobjeći u izgnanstvo pred okrutnim i krvoločnim Osmanlijama nego joj je kao majci mač boli probio dušu kad su joj Osmanlije uhvatile djecu Sigismunda i Katarinu i poturčili ih po uhodanoj matrici.

Međutim, velike duše su velikani jer se nikada ne predaju, ne odustaju niti obeshrabre. U najcrnjim životnim scenarijima Katarina nije odustajala od nade i života jer nikad nije odustala od Boga. Ostala je upamćena jer sjećanje na nju posebno zasvijetli onda kad nas život uroni u mrak neizvjesnosti, stradanja i progona kako se ne bismo, radi kukavičluka ili probitka, prodali i tako postali sitne duše koje mrze svoje samo zato što takvi kakvi jesu ne mogu voljeti sebe. „Život nije u tome da se pronalaziš, nego da se stvaraš i izgrađuješ”, sjajno zapaža George Bernard Shaw. Zato se velikanom ne rađa nego postaje. Uz Božju pomoć.

listopad 2021.

3

Pisma čitatelja Različitost je naše bogatstvo Bosna i Hercegovina je poznata po svojoj multikulturalnosti, multinacionalnosti, multikonfesionalnosti i drugim različitostima koje su naše pravo bogatstvo i treba ih povijesno, dokumentirano i sačuvati.

Normalno je da i unutar svake nacionalne i vjerske pripadnosti pojedinačno, postoji multikulturalna različitost i način življenja od mjesta do mjesta i te različitosti treba vjerno čuvati jer što ih više imamo sve smo bogatiji. Ovo pišem na sugestije mojih istomišljenika, Sutješčana, a nakon kontinuiranog praćenja raznih informacija na ovu temu u mnogim elektronskim i pisanim medijima pa i u Svjetlu riječi čiji sam godinama redovni pretplatnik.

Kao rođena Sutješčanka, sedamdesetogodišnjakinja, dobrog pamćenja naslijeđenog predanjem i vlastitim sjećanjem, pored blagdanskih običaja, ovom prilikom spomenula bih i dokumentirala samo par važnih pojedinosti glazbene i tradicionalno povijesne različitosti odjeće naše župe, koje većina medija polako, slučajno ili neinformiranošću, zanemaruje, dezinformira javnost i time doprinosi njihovu zaboravu. Širok je dijapazon različitosti naslijeđem sačuvanih nošnji koje su uz folklor neodvojivo povezani s načinom života te reflektiraju društvene i kulturne posebnosti našega kraja. Zato smo svi ponosi na lijepu narodnu nošnju iz okolice Kraljeve Sutjeske, posebno na neke njene detalje koje simboliziraju žal za kraljicom Katarinom koja je i sama davala svoj doprinos ukrasima veza na toj nošnji. Ali moram napomenuti da i Kraljeva Sutjeska ima svoju nošnju koja je u odnosu na nošnju njene okolice uveliko različita što možete vidjeti i na priloženim fotografijama. Tu različitost je između ostalih istražila i opisala prof. dr. sc Katarina Nina Simončić povjesničarka umjetnosti i etnologije koja je na Filozofskom 4

svjetlorijeci.ba

fakultetu u Zagrebu diplomirala temom „Kultura odijevanja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Zagrebu”. U svom stručnom članku „Gradska i seoska nošnja Kraljeve Sutjeske” u kojem se istražuje hrvatska tradicijska nošnja žena Kraljeve Sutjeske u Bosni i utjecaj mode na nju. Piše da u tradicijskom odijevanju postoji jasna etimološka distinkcija tradicijske odjeće na seosku i gradsku (varošku), prisutna u većini gradova središnje Bosne. Autorica prikazuje i pojedine elemente seoske i gradske (varoške) nošnje koji su se zadržali u funkciji svečane odjeće sve do danas. Ukazuje i na povijesna zbivanja koja su dovela do povezivanja mode i tradicije kroz različite oblike.

Nije teško doći do fotografija hrvatske varoške nošnje Kreševa, Vareša, Kiseljaka i drugih bosanskih gradova sa većinskim hrvatskim stanovništvom gdje se vidi gotovo identičnost te nošnje s vrlo malim razlikama.

Također je i Hajrudin Hadžić u svojoj knjizi „Igre, napjevi i narodni običaji Kraljeve Sutjeske” vjerno opisao i glazbe-

no i tekstualno obrađenu tematiku, ipak sam naslov bi se mogao odnositi samo na nedjelje i blagdane kada je cijela župa u Sutjesci na misi, naslov je trebao glasiti „Igre, napjevi i običaji župe Kraljeve Sutjeske”. Istina, u knjizi je vidljiva fotografija ženske gradske nošnje, međutim bez pojedinosti i o nošnji i o glazbi same Kraljeve Sutjeske. Razlog za to je vjerojatno što je autor dobio informacije od kako je naveo, 43 kazivača iz nabrojanih 10 sela navedenih u knjizi, a ni jednog iz Kraljeve Sutjeske koji bi sigurno upotpunio posebne važne činjenice.

Zašto ne posvetiti pažnju i preciznije opisati svaki detalj uvijek nazivane seoske narodne nošnje koja je i unutar same sebe različita po određenom statusu kada je u pitanju ženska nošnja, gdje se po njenim detaljima znalo da li je osoba cura, da li je zaručena ili udata, da li je iz Borovičkog ili Teševskog kraja itd., ali isto tako i sutješkoj gradskoj (varoškoj) nošnji koje se zajedno svake godine mogu vidjeti blagdanskim povodima, a posebno kada se obilježava dan kraljice Katarine.

Kada je glazba u pitanju, u Kraljevoj Sutjesci je uvijek prevladavala tamburica (tamburaški orkestar) koja se u Središnjoj Bosni i Bosanskoj Posavini pojavila između 14. i 15. stoljeća za razliku od okolnih mjesta gdje je prvenstveno bila zastupljena šargija koja se također pojavljuje dolaskom Osmanlija na ovo područje i rijetko uz nju i violina.

Nedjeljni dan uvijek je donosio folklorne sadržaje okolnih mjesta uz spomenute instrumente, napjeve i igru, a subotnja i nedjeljna večer u domu kulture Kraljeve Sutjeske se uz tamburašku skupinu u kojoj su između ostalih svirali moj djed, otac i tetak, plesalo i pjevalo najljepše starogradske pjesme.

I na kraju, sve te različitosti, svo to bogatstvo folklora, nošnji, napjeva i drugih običaja i sadržaja, kada se nedjeljom i svetkovinama skupe na misi u Kraljevoj Sutjesci je kulturno – povijesno naslijeđe župe Kraljeva Sutjeska.

iz sadržaja

Nažalost, Sutjeska župa je u više navrata doživljavala svoju demografsku tragediju, kada je Sutjeska ostajala prazna, kada se nedjeljom nisu mogli vidjeti razdragani župljani poslije svete mise, kada je nestalo pjesme, šargije i tamburice, ali se uvijek vremenom vraćala i ako Bog da i opet će.

Marica Šarić Zorić Osvrt na članak „Mrzi li nas ili ljubi svijet” Dragi glavni uredniče Svjetla riječi, fra Janko Ćuro, draga cijela ljubljena Bosno Srebrena: Stotinu puta potpisujem svaku Vašu riječ u gore navedenom članku Svjetlo riječi (rujan 2021.), str. 56. Vaš prijedlog za kampanju „Share the country” je genijalan... I molim Vas, to ne smije ostati samo ovako napisano u Svjetlu riječi nego mora zaista stići do odgovornih u Vatikanu. Franjevci Bosne Srebrene imaju ne samo pravo nego i svetu dužnost to od pape Franje zahtijevati. Vi ste braća mučenika od sv. Nikole Tavelića (Sveta zemlja) – do fra Lovre Milanovića (Posavina) i fra Vjeke Ćurića (Ruanda) pa sve do fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića (Fojnica). Stoljećima ste hrabro donosili radosnu vijest u naše krajeve, širom Europe i svijeta i širili mir i dobro na sve ljude bez razlike!

Ako je papi Franji i posebno njegovim prijateljima u „ljudskom bratstvu” zaista stalo do ljudskoga bratstva, onda se odnos supotpisnika enciklike Fratteli tutti mora pokazati u odnosu istih prema kršćanima diljem svijeta. Inače sve te globalne ceremonije su samo „cirkus” i zamagljivanje stvarnosti! Dakle: Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. (Mt 7, 15 – 20) Hvala Vam za predivan mjesečnik Svjetlo riječi!

Najbolji ste!

Božji blagoslov svima!

6

Tema broja Bosanska kraljica Katarina

14Hodočasničke

Samotno mjesto medaljice, krunice i križevi

16Kraljice u Bibliji

Nepoznata Biblija

34Uzmi i čitaj!

Riječ obiteljima

40Špijunske ptice vs.

Pogled iskosa

psihologinja

46

Kraljevina Jugoslavija Jugoslavenski odbor – emigranti

Reportaža 22 Od kraljice Katarine do Živiš dok voliš Razgovor

Dejtonskoga sporazuma

48

Reportaža Peto Leopoldovo desetljeće u Maglaju

62

Likovna umjetnost Bosne Srebrene Edo Murtić i franjevci Bosne i Hercegovine listopad 2021.

5

Tema broja

BOSANSKA KRALJICA KATARINA @ Marko Karamatić U povijesti Bosne i Hercegovine, kao i u pučkoj tradiciji, kraljica Katarina (1425– 1478) ima nesumnjivo povlašteno mjesto.

Ide u red vrlo omiljenih likova naše prošlosti. Ona je tema nemaloga broja istraživača bosanske povijesti, ali i tema usmene kulture, književnosti, likovne umjetnosti.

Njezina je omiljenost iznikla iz osobnoga života ispunjenoga dramatičnim zbivanjima, vezanim za propast Bosanskoga kraljevstva i, napose, za gubitak malodobne djece. Ta osobna i društvena drama, na kraju jedne epohe bosanske povijesti, učinila ju je dijelom kulture sjećanja puka, prije svega katoličkoga.

Katarina potječe iz utjecajne velikaške obitelji Kosača. Roditelji su joj herceg Stjepan Vukčić Kosača i Jelena Balšić. Rođena je 1425. godine. O njezinu djetinjstvu gotovo i nema podataka.

Bila je prvorođena, uz braću Vladislava i Vlatka i polubrata Stjepana koji je kasnije, kao Ahmed-paša, postigao visoke vojne i upravne časti u Osmanskom 6

svjetlorijeci.ba

Carstvu – oženjen kćeri sultana Bajazida II. bio je, među ostalim, vrhovni admiral i veliki vezir. Njezin otac Stjepan Vukčić Kosača, veliki bosanski vojvoda kasnije nazvan hercegom, imao je ogromne posjede i veliku moć. Iz te snažne pozicije proizlazili su njegovi sukobi s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašom Kotromanićem, ali i s drugim velikašima. Ulog trajnijega mira trebala je biti ženidba Stjepana Tomaša Katarinom, njegovom kćeri (1446), ali ratobornost ni kasnije, nakon ženidbe, nije sasvim utišana. Svadba se održala na Milodražu u kraljevskoj rezidenciji. Predviđena krunidba u mjestu Mile kod Visokog iz nekih se razloga nije dogodila.

Katarina je, sudeći po stilu držanja kao visoka dostojanstvenica, bila solidne izobrazbe i osobne kulture stečene u obitelji, ali i osoba izrazitih duhovnih i umnih sposobnosti. O njezinu vjerskom životu brigu su vodila dvojica franjevaca koje je odabrala kao svoje kapelane uz posebno odobrenje pape Eugena IV (1447). Kraljica je bila angažirana katol-

kinja, što, među ostalim, potvrđuje i činjenica da je dala sagraditi crkvu Presvetoga Trojstva u Vrilima u Kupresu i crkvu sv. Katarine u Jajcu. Bavila se i vezenjem misnoga ruha, od čega je ponešto i sačuvano. Predaja ju pamti kao osobu čvrsta karaktera prožetoga duhovnošću.

Bosanski franjevci su tijekom četiriju stoljeća osmanskoga razdoblja (1463–1878) njegovali sjećanje na kraljicu Katarinu i izdigli je do simbola bosanske državnosti prenijevši to na puk u kojem su djelovali. Znak dubljega pučkoga pamćenja jest i tradicija da žene iz Kraljeve Sutjeske, kao simbol žalovanja za kraljicom i njezinom sudbinom, sve do najnovijega vremena nose crne marame – katarinke.

Prodor Osmanlija Kralj Stjepan Tomaš i Katarina imali su dvoje djece – Sigismunda (r. 1449) i Katarinu (r. 1453). Kada je Tomaš iznenada preminuo 1461. godine, djeca su bila malodobna. Novim kraljem postao je Stjepan Tomašević, kraljev sin iz pret-

hodnoga braka s Vojačom pripadnicom Crkve bosanske. S katoličke strane brak nije smatran valjanim. I plemstvo joj je osporavalo ulogu kraljice jer nije bila plemenitoga roda. Katarina, međutim, nije povlačila pitanje njegova rođenja iz nepriznatoga braka jer nije htjela osporiti preuzimanje kraljevskoga trona.

Pružila se prilika za drukčije rješenje.

Naime, kralj Tomaš je 1459. dao sina Stjepana oženiti dvanaestogodišnjom Jelenom, kćeri srpskoga despota Lazara Brankovića koja je, prešavši na katoličanstvo, uzela ime Mara (Marija). Stjepan je time na ispražnjenom vladarskom tronu postao novi srpski despot. Sve se, međutim, promijenilo kada je Despotovina ubrzo pala pod osmansku vlast (1459), a Stjepan Tomašević se vratio u Bosnu i 1461. nakon smrti svoga oca Stjepana Tomaša, preuzeo tron Bosanskoga kraljevstva. Kraljicom je postala Mara. On je, međutim, prihvatio Katarinu kao kraljicu majku, tako da je ona ostala na kraljevskom dvoru. Činjenica da je Katarina bila kći najmoćnije i najutjecajnije ličnosti bosansko-humskoga plemstva, hercega Stjepana Vukčića Kosače te sestra također moćne braće, vjerojatno je bila razlogom da joj je kralj osigurao mjesto na dvoru. No ne treba isključiti ni to da je njegov stav prema Katarini bio izraz osobnoga poštovanja prema svome ocu Stjepanu Tomašu.

Prijelomni događaj bosanske povijesti zbio se 1463. Sve se promijenilo u svibnju te godine prodorom Osmanlija u središte Bosne i njihovom odlučnošću da je definitivno zaposjednu i unište Bosansko kraljevstvo. Kralj se tada nalazio u kraljevskoj rezidenciji u Jajcu. Dok je sultan Mehmed II. opsjedao Bobovac, u Jajce je poslao rumelijskoga beglerbega Mahmud-pašu Anđelovića da uhvati kralja. Kralj je s pratnjom izbjegao u utvrdu Ključ, ali se ubrzo pokazalo da se ona neće moći obraniti od Osmanlija.

Ploča u rimskoj crkvi Aracoeli s natpisom o kraljici Katarini listopad 2021.

7

Samotno mjesto

Hodočasničke medaljice, krunice i križevi @ Boris Beck boris.beck.735

N

eobično lijepu i zanimljivu temu iz povijesti vjere pratim već mjesecima na Facebooku. Ana Azinović Bebek, arheolog i konzervator savjetnik, pomoćnica ravnatelja za arheološku baštinu u Hrvatskom restauratorskom zavodu, na toj društvenoj mreži predstavlja svoja istraživanja. Riječ je, ponajprije, o medaljicama nađenima prigodom arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ali ima i raznih drugih nabožnih predmeta poput križeva i krunica – koji su katkad veoma drukčiji od onih kakve poznajemo danas, i koji nam mnogo govore o običajima i vjerovanjima naših ne tako davnih predaka.

Priznajem da mi je trebalo neko vrijeme da shvatim važnost toga što gledam. Budući da su medaljice stare stoljećima, nisu uvijek vrhunski sačuvane, nego budu iskrivljene, potamnjene ili im pak nedostaje neki komadić. Osim toga, često bi iskrsnuli sveci za koje nikad nisam čuo pa se nisam mogao

Arheološko blago Riječ je o temi doktorata Ane Azinović Bebek u kojem je obrađeno gotovo tisuću hodočasničkih privjesaka, medaljica, križeva i krunica nastalih u razdoblju od srednjega vijeka do 18. stoljeća. Da bi sve to blago postalo dostupno javnosti, primijenila je jednostavnu, domišljatu i uspješnu metodu: arheologinja, na datum kad se spominjemo određenoga sveca čija je medaljica otkrivena, na društvenu mrežu postavi njezinu sliku uz kratak opis kako života sveca tako i same medaljice.

14

svjetlorijeci.ba

Labouré, koju obično nose djevojke i žene, a u novije vrijeme u modi je medalja sv. Benedikta koju preferiraju muškarci. I to je gotovo sve.

A, evo, baš danas kad završavam ovaj članak, na blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne, nalazim na Facebooku čitav set medaljica što prikazuju sedam žalosti, i još doznajem da se tek u 16. stoljeću definirao konačan broj od sedam mačeva koji prolaze kroz Marijino srce, a da je papa Pavao V. uobličio sedam žalosti početkom 17. stoljeća: pretkazanje Šimuna proroka u hramu, bijeg u Egipat, ostanak Isusa u Hramu u Jeruzalemu, susret Marije i Isusa na putu na Golgotu, njegova agonija, skidanje s križa i polaganje u grob; saznajem i da medaljice imaju dvije ušice kojima su se povezivale u lančić krunice te da su pronađene u Mihovljanu.

Iako postoje medaljice s prikazom raznih biblijskih događaja, tipičnije je da nose likove svetaca, obično poznatih i omiljenih i danas, poput Petra, Pavla ili Kristofora. Budući da su medaljice, piše Ana Azinović Bebek, izrađivali uglavnom samostanski redovi, nije neobično što pronalazimo brojne medaljice s prikazima isusovačkih, franjevačkih i dominikanskih svetaca. Autorica je primijetila da su u kontinentalnom dijelu Hrvatske najbrojnije medaljice s prikazima franjevačkih svetaca, a u Dalmaciji dominikanskih i franjevačkih svetaca; medaljice s prikazima isusovačkih svetaca podjednako su zastupljene na oba područja.

Različite vrste križeva

Križ svetog Benedikta

poistovjetiti. A tada mi je sinulo da se radi o raznolikosti koja je danas zaboravljena. Na stranu da se rijetko vidi da netko javno nosi kršćansko ili katoličko obilježje – ne nosim ga ni ja, uostalom – ali ona koja se vide su malobrojna i tipizirana: križić ili medaljica Catherine

Osim medaljica arheolozi su našli i brojne križeve koji se razlikuju od današnjih po izgledu i uporabi. Primjerice, postojali su križevi sa simbolima arma Christi, to jest Kristove muke – na licu prikazuju raspetoga Krista i Adamovu lubanju, ali mogu imati na sebi i trnovu krunu, Veronikin rubac, prekrižene koplje i štap te bič i bič sa zvjezdicama,

Nepoznata Biblija

Kraljice u Bibliji U biblijskim tekstovima pronalazimo tri skupine kraljica. U prvu skupinu pripadaju one koje su doista vladale, u drugu skupinu kraljice koje su bile žene vladarâ, a u treću kraljice majke. @ fra Darko Tepert tepert

O

vdje se nećemo baviti ženama koje su na drukčije načine imale vodeću ulogu, kao što je to bio slučaj, primjerice, s Deborom u Knjizi o Sucima, nego samo onim ženama koje su nosile naslov kraljice.

Kraljice kao vladarice Među kraljicama koje su bile prave vladarice ne nalazimo nijednu kraljicu koja bi vladala nad Izraelcima. Zapravo se mogu izdvojiti samo tri takve kraljice.

Prva je kraljica od Sabe. Od ove tri kraljice, o njoj svetopisamski tekst najviše govori i to u Prvoj knjizi o Kraljevima i u Drugoj knjizi Ljetopisa. Prva knjiga o Kraljevima prikazuje kralja Salomona kao uspješna graditelja te kao mudra i bogata vladara (usp. 1 Kr 5 – 10). Njegovo bogatstvo naglašeno je i opisom trgovačkih odnosa s okolnim vladarima, posebice s tirskim kraljem Hiramom u Feniciji i s kraljicom od Sabe uz koju je vezan i govor o Salomonovoj mudrosti. Ova kraljica dolazi Salomonu da ga „iskuša zagonetkama” (10,1).

16

svjetlorijeci.ba

U Jeruzalemu se na svoje oči uvjerila u Salomonovo bogatstvo i u njegovu mudrost. Na kraju, premda dolazi iz kraja koji nije izraelski, ona blagoslivlje Boga Izraelova: „Neka je blagoslovljen Jahve, Bog tvoj, komu si tako omilio da te postavio na prijestolje Izraelaca: zato što Jahve uvijek ljubi Izraela, postavio te kraljem da činiš pravo i pravicu” (10,9).

Druga knjiga Ljetopisa preuzima gotovo doslovno ovaj izvještaj (usp. 2 Ljet 9). Isus u Matejevu i Lukinu evanđelju preuzima ovu priču kad govori o kraljici Juga koja će „ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona” (Mt 12,42; usp. Lk 11,31). Tako kraljica od Sabe na određeni način postaje svjedok za Krista.

Druga kraljica vladarica koja se spominje u Bibliji jest Kleopatra. Spominje je Knjiga o Esteri. U bilješci koju na kraju te knjige govori se o četvrtoj godini kraljevanja Ptolemejeva i Kleopatrina.

Riječ je o egipatskim vladarima u čije je vrijeme u Egiptu vladao građanski

rat između pristalica Ptolemeja s jedne i pristalica Kleopatre s druge strane. Pritom valja znati da je u Egiptu bilo više kraljica koje su nosile ime Kleopatra, među kojima je najpoznatija Kleopatra VII. koja je vladala u doba Julija Cezara i Marka Antonija u 1. st. pr. Kr. Kleopatra II. o kojoj je riječ u Knjizi o Esteri vladala je u 2. st. pr. Kr. Treća kraljica vladarica u Bibliji jest Kandaka, etiopska kraljica, spomenuta tek usput u Djelima apostolskim gdje se govori o njezinu dvoraninu kojemu đakon Filip navješćuje evanđelje (usp.

Dj 8,26-40).

Kraljice kao žene vladarâ Više je kraljica koje su navedene kao žene pojedinih vladara. Na prvom mjestu može se spomenuti veći broj Šaulovih i Davidovih žena. Među njima ističe se Davidova žena Bat-Šeba koja je najprije predmet Davidove grešne požude, da bi onda postala njegovom ženom i konačno majkom Salomonovom (usp. 2 Sam 11 – 12). Tako je ova kraljica ujedno i žena jednoga vladara, ali kasnije i kraljica majka.

Druga je kraljica iz ove skupine Izebela, žena Ahaba, kralja sjevernoga kraljevstva Izraela i velika protivnica proroka Ilije (usp. 1 Kr 16 – 22). Bila je Feničanka i kći sidonskoga kralja Etbaala (16,31), a time i štovateljica feničkoga boga Baala te promicateljica njegova kulta. Prorok Ilija, nasuprot njoj, promiče štovanje jedinoga Boga – Boga Izraelova. Ovaj sukob kulminira Ilijinom žrtvom na Karmelu i pomorom Baalovih (usp. 18,20-40). Osim što je bila štovateljica krivoga boga, Izebela je prikazana i kao zla osoba, posebice prema načinu kako ubojstvom Nabota pribavlja svome mužu Nabotov vinograd. Na kraju je ipak stiže kazna, kad je nakon državnoga prevrata kralj Jehu daje ubiti (usp. 2 Kr 9,30-37).

U Knjizi o Esteri spominju se dvije kraljice: Vašti, žena koju će perzijski kralj

Kod nas i u svijetu Svakodnevno na svetoj misi J.R.R. Tolkien, autor knjige „Gospodar prstenova”, proživio je neka od najmračnijih razdoblja u ljudskoj povijesti: Prvi svjetski rat, pandemiju Španjolske gripe i Drugi svjetski rat. Usred ovih događaja, Tolkien je stekao naviku svakodnevno ići na sv. misu.

Kada je njegov sin Michael proživljavao unutarnju borbu, Tolkien ga je pozvao da se okrene Euharistiji, svjedočeći mu kako je euharistija održala njegovu vjeru živom dok je prolazio tamna vremena.

Svome sinu svjedoči kako je jedini lijek za jačanje vjere redovita pričest.

Tolkien je postao jedan od najpopularnijih autora svih vremena, a veliki dio stvaralaštva rezultat je njegova intimnog odnosa s Isusom Kristom, prisutnog u kruhu i vinu na oltaru.

Još bodljikave žice u Sloveniji Vlada Slovenije je u zaključnoj fazi potpisivanja ugovora o postavljanju nekoliko desetaka kilometara nove granične zapreke na južnoj granici zbog onemogućavanja nezakonitih migracija. Radovi bi mogli započeti za nekoliko tjedana. Do sada je postavljeno više od 200 kilometara žice na granici s Hrvatskom.

Prema riječima ministra unutarnjih poslova Aleša Hojsa trenutni obavještajni podaci ne govore o mogućem većem migrantskom valu iz Afganistana.

18

svjetlorijeci.ba

Eric Clapton protiv diskriminacije publike Britanska rock zvijezda Eric Clapton je rekao da neće nastupati u dvoranama koje od posjetitelja traže potvrde o cijepljenju protiv Covida-19. On ne želi nastupati tamo „gdje je publika diskriminirana”. Još ranije je Clapton objavio video u kojem govori o teškim nuspojavama nakon što se cijepio AstraZenecom.

Kanadska biskupija i Covid-19 Katolička biskupija u istočnoj Kanadi je donijela pa poništila zabranu ulaska u crkvu na misu ili okupljanje u crkvi onima koji nisu cijepljeni protiv virusa Covid-19. Nadbiskupija Moncton, New Brunswick, pridružila se trima drugim biskupijama u izdavanju revidiranih smjernica. Umjesto dokaza o cijepljenju vjernici moraju nositi maske na svetim misama, krštenjima i molitvenim grupama. Kapacitet crkve je reduciran na 50% i mora se održavati socijalna distanca. Uz to, zajedničko misno pjevanje bit će zabranjeno. listopad 2021.

19

Retrospektiva

Lijepa i nepoduzetna Turistička sezona u Hrvatskoj bila je iznimno uspješna, unatoč svim izazovima pandemije Covid-19, pesimizmu i strahovima. @ Božo Skoko

T

eško se moglo do slobodnog apartmana na dalmatinskoj obali, a luksuzne kuće postale su nedostupne običnim smrtnicima jer su im cijene letjele u nebo kad su njihovi vlasnici shvatili da Hrvatska neće završiti na crvenoj epidemiološkoj listi te da je potražnja iznenada porasla. Turisti iz cijele Europe, umorni od zatvaranja, posebnih mjera, nošenja maski, odricanja i nametnutoga straha, nahrupili su na jadransku obalu i otoke da se nauživaju prirode i čistoga zraka, bogate gastronomije i bezbrižnosti. Statistike kažu da su i trošili natprosječno, kao da im je odmor poslužio kao bijeg od svakidašnjice i ispušni ventil od problema koji nas okružuju. A nema dvojbe kako su neki živjeli punim plućima znajući da ih na jesen opet čekaju zatvoreni kafići i restorani, posebne mjere i život pod kontrolom. Hrvatska koja u dobroj mjeri živi od turizma, može odahnuti jer je državna blagajna nešto punija, ljudi koji žive od rentanja prirodnih bogatstava koje dobismo u nasljeđe, mirniji i zadovoljniji, a građani općenito optimističnije dočekuju jesen.

Hrvatska je i ovo ljeto potvrdila kako učinkovitije koristi svoje turističke resur20

svjetlorijeci.ba

se i pragmatičnije se nosi s pandemijom nego konkurencija, a možda smo u cijeloj priči imali i više sreće nego primjerice Portugal i Španjolska koje su zbog teške situacije s Covidom-19 turisti uglavnom izbjegavali. Tako se još jednom potvrdila kao prava turistička europska velesila.

Inače, po broju turista u odnosu na broj stanovnika već godinama smo najopterećenija država u Europi, zajedno s Maltom. A privlačili smo turiste i postali mediteranski šampion čak i protekle krizne sezone, kad su svi zajedno bili daleko više opterećeni pandemijom, što jasno govori da se turisti ovdje osjećaju dobro i da snaga našeg turističkoga brenda nadmašuje sve izazove i strahove. Prema utjecajnom Bloom Consultingu koji na godišnjoj razini objavljuje listu najpopularnijih turističkih zemalja brendova, Hrvatska je 2020. bila na 10. mjestu u Europi, ispred Nizozemske, Švedske, Belgije, Danske, Finske… Na globalnoj razini smo na 20. mjestu, iza Grčke, Indije i Švicarske, a ispred Irske, Malezije, Austrije, Južne Koreje i Novog Zelanda (dakle, među 25 najutjecajnijih turističkih država na svijetu).

Ali dok možemo biti zadovoljni turističkim imidžom i globalnim rej-

tingom Hrvatske, nažalost, stvari nam ne idu u prilog kad je u pitanju snaga našeg gospodarskog, kulturnog i političkog brenda. Primjerice, isti taj Bloom Consulting na drugoj (trgovinskoj) ljestvici nas je svrstao na 27. mjesto (odmah iza Bugarske). A kad je u pitanju globalni utjecaj i moć Hrvatske u svijetu valja analizirati američki indeks – Best Countries koje provodi U. S. News. Kad su u pitanju globalni utjecaj, snaga političkog i gospodarskog liderstva, razina međunarodne umreženosti, razina vojne moći te dosezi meke moći, oni nas pozicioniraju na daleko 67. mjesto. No, šire su ruke kad su u pitanju neki drugi parametri.

Hrvatska je tako najbolje rangirana u kategorijama doživljaj, 19. (prijateljska, zabavna, srdačna, dobra klima, lijepa, privlačna…), građanska prava, 25. (razina ljudskih prava, briga za okoliš, jednakost, prava manjina, religijske slobode, napredna, poštuje pravo vlasništva, pouzdane institucije, dobra raspodjela političke moći…) te kvaliteta života, 29. (kvalitetno i pristupačno tržište rada, politička i ekonomska stabilnost, sigurnost, ugodno okruženje, primjereno za obitelj, dobar javni sustav obrazovanja, visoka razina zdravstvene zaštite i kvalitetne medicinske usluge…) Dakle, temeljem američke procjene mogli bismo zaključiti kako je Hrvatska idealno mjesto za život, država po mjeri čovjeka.

Doduše nije nešto poduzetna, niti se trudi ostvariti utjecaj u svijetu, ali je slikovita i ugodna, široke ruke kad su u pitanju građanska i manjinska prava, tolerantna i otvorena, stabilna i sigurna. U prilog tim tvrdnjama ide i Global Peace Index za 2021. gdje se na listi najmiroljubivijih zemalja svijeta Hrvatska nalazi na visokom 17. mjestu, zajedno s Njemačkom. U odnosu na prošlu godinu skočili smo za čak 6 mjesta. Usporedbe radi, Britanija je na 33., Srbija na 44. (pala je za 3 mjesta), Francuska na 55., Bosna i Hercegovina na 72., a

Kalendari svetog Ante 2022.

Knjiga kalendar Uz detaljan katolički kalendarij obrađuje četiri u nebo vapijuća grijeha. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, povijesti, kulinarstvu i zdravlju, a raznolik i bogat sadržaj možete pronaći i u drugim rubrikama.

Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Dvanaestlisni kalendar Djela sakralne i pejzažne umjetnosti vrsnog umjetnika Gabriela Jurkića ukrašavaju ovogodišnji dvanaestlisni kalendar.

Jednolisni kalendar / Džepni kalendar

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba/shop

Razgovor

prof. dr. Srećko Džaja „Kraljica Katarina jedna je od rijetkih bosanskohercegovačkih žena koja je prisutna ne samo u povijesnim izvorima nego i u pučkom sjećanju bosanskohercegovačkih Hrvata. Naime, hrvatska pučka tradicija sjeća se Katarine kao osobe koja je srednjovjekovne bosanske žene poučavala u pletenju, ručnom radu i u drugim vještinama kućanstva. Dakle, Katarina je bila, kao prava kraljica, socijalno orijentirana, što je vrlo aktualno u našem vremenu prožetom duhom sebičnoga kapitalizma.”

22

svjetlorijeci.ba

OD KRALJICE KATARINE DO DEJTONSKOGA SPORAZUMA @ Leonard Valenta Srećko Matko Džaja rođen je 29. 10.

1935. u Gornjem Malovanu kraj Kupresa. Osnovnu školu završio je 1947. u Docu kod Travnika. Gimnaziju je pohađao 1947./48. u Livnu, 1948./49. u Dubrovniku te 1949. – 1956. u Visokom, gdje je i maturirao. U međuvremenu je kao pripravnik Franjevačkog reda proveo godinu novicijata 1953./54. u Kraljevoj Sutjesci. Teologiju je studirao od 1956. – 1960. i od 1962. – 1963. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Od 1960. do 1962. služio je vojni rok JNA u Leskovcu (Srbija). Postdiplomski studij iz teologije studirao je 1963. – 1965. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. promovirao (dr. theol.) s temom „O bosansko-hercegovačkim katolicima na prijelazu iz 18. u 19. st.”. Od 1965. – 1971. bio je docent (lic.theol.) na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a nakon promocije 1971. profesor te rektor na istoj ustanovi između 1973. i 1975. Tada je napustio Franjevački red i profesorsku službu na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i otišao u Saveznu Republiku Njemačku, gdje je 1975. godine na Münchenskom sveučilištu upisao studij povijesti, političke filozofije i slavenske filologije. Ovaj studij završio je s promocijom u dr. phil. 1983. na temu „O bosansko – hercegovačkom konfesionalizmu između 1463. – 1804.”.

Za ovu svoju drugu disertaciju dobio je nagradu njemačkog društva Südosteuropa – Gesellschaft. Od 1976. bio je

stipendist uglednih njemačkih zaklada najprije Alexander von Humboldt – Stiftung, zatim Stiftung Volkswagenwerk i Deutsche Forschungsgemeinschaft, koje su financirale istraživačke projekte, što ih je Džaja s uspjehom izvodio kao znanstveni suradnik na Institut für Geschichte Osteuropas und Südosteuropas münchenskog sveučilišta i Südosteuropa – Institut u Münchenu. Član je njemačkog društva Verband der Osteuropahistoriker od osnutka toga društva 1980.

Državljanin je Savezne Republike Njemačke od 1994. Koncem 2000. stupio je u mirovinu i sada živi kao umirovljenik u Münchenu. 14. svibnja 2002. izabran je za inozemnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Mjesec listopad je već tradicionalno determiniran na lik bosanske kraljice Katarine, njezin život, dobrotu utemeljenu u pučkoj baštini i životnu tragediju. Kako Vi vidite lik kraljice Katarine? Je li taj lik jednoga srednjovjekovnog života u današnjem suvremenom životu aktualan? Što možemo učiti od kraljice?

Kraljica Katarina Kotromanić r. Kosača izuzetan je cvijet u herbariju memorije bosanskohercegovačkih Hrvata. U jednom prikazu njezina života objavljenom u ovome listu pred katastrofu Bosne i Hercegovine u zadnjem desetljeću 20. stoljeću (Svjetlo riječi 1990, br. 83) fra

Ignacije Gavran (1914. – 2009.) je istaknuo kako je kraljica Katarina jedna od rijetkih bosanskohercegovačkih žena koja je prisutna ne samo u povijesnim izvorima nego i u pučkom sjećanju bosanskohercegovačkih Hrvata. Naime, hrvatska pučka tradicija sjeća se Katarine kao osobe koja je srednjovjekovne bosanske žene poučavala u pletenju, ručnom radu i u drugim vještinama kućanstva. Dakle, Katarina je bila, kao prava kraljica, socijalno orijentirana, što je vrlo aktualno u našem vremenu prožetom duhom sebičnoga kapitalizma.

Svoj tragični život kraljica Katarina je završila u Rimu 1478. kao, moderno rečeno, politički emigrant. Kroz cijelo vrijeme svojega izbjeglištva 1463. – 1478. nastojala je ponovno uspostaviti Bosansko Kraljevstvo. Po tome podsjeća na Jeanne d’Arc (1412. – 1431.), koja se borila za suverenu Francusku i zbog političkih intriga završila na lomači.

Danas je Jeanne d’Arc ne samo svetica Katoličke Crkve nego i simbol suverene Francuske koji respektiraju i francuski ateisti. Zašto onda kraljicu Katarinu ne bi mogli prihvatiti svi žitelji Bosne kao simbol suverene Bosne i Hercegovine?

Paradigme Bosne i Hercegovine Uz kraljicu Katarinu tijekom mjeseca listopada nekako se veže i pad srednjovjekovne Bosne pod osmansku listopad 2021.

23

Fotovijest

Kapitul na rogožinama

U

utorak, 14. rujna 2021., u župi Svete Marije Anđeoske u Gornjoj Tramošnici svečano je proslavljen blagdan Uzvišenja sv.

Križa – zaštitnik Provincije sv. Križa – Bosne Srebrene. Ovaj dan bio je ujedno prilika da se franjevci Bosne Srebrene okupe na tradicionalni Kapitul na rogožinama, godišnje okupljanje svih franjevaca koje seže još u Franjino vrijeme.

Veliki broj franjevaca u Gornjoj Tramošnici okupio se u jutarnjim satima. U prvom dijelu svu braću pozdravio je fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene, a zatim i fra Marko Lovrić, župnik župe Gornja Tramošnica koji je svima poželio srdačnu dobrodošlicu, zahvalivši Upravi Provincije što su pokazali razumijevanje da ovogodišnji Kapitul na rogožinama bude u posavskom kraju. Riječi dobrodošlice upućene su i fra Boži Vuleti, generalnom vizitatoru Provincije, koji je također nazočio ovome skupu.

Nakon uvodnih pozdravnih riječi uslijedilo je kratko upoznavanje braće s likom fra Lovre Milanovića, bosanskog franjevca, koji je svoj život završio mučeničkom smrću, a za kojega se trenutno vodi kanonski proces beatifikacije. O trenutnim oblicima pobožnosti fra Lovri Milanoviću, prvenstveno u župama Gornja, Donja Tramošnica i Turić, progovorio je fra Joso Oršolić, koji je provincijski pročelnik Vijeća za svetačke likove.

U nastavku je uslijedilo predavanje prof. dr. fra Vilija Radmana, definitora Bosne Srebrene i profesora na Franjevačkoj teologiji, koji je je predstavio Ratio formationis Južnoslavenske konferencije provincijskih ministara, uredbu o franjevačkom odgoju. Nakon predavanja uslijedila je rasprava prisutne braće na temu priručnika kao i drugim aktualnim temama iz života Provincije.

U podne je slavljena sveta misa koju je, uz koncelebraciju provincijala fra Joze Marinčića i sve nazočne braće, predvodio fra Bože Vuleta, generalni vizitator Provincije. On je u svojoj homiliji prisutnoj braći progovorio o važnosti Kristova križa i goruću potrebu poniznosti.

Nakon svete mise uslijedio je ručak i zajedničko druženje sve prisutne braće. Nakon ručka braća su imala mogućnost hodočastiti na grob Sluge Božjega fra Lovre Milanovića, a u popodnevnim satima su se okupili na aktualni sat, odnosno na bratski razgovor na kojem se razgovaralo o svim aktualnim pitanjima i izazovima s kojima se susreću braća u Provinciji.

28

svjetlorijeci.ba

Zlatni jubilej nuncija Luigia Pezzuta

Svečanom svetom misom, u nedjelju 12. rujna 2021., u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, svoj zlatni svećenički jubilej – 50 godina misništva proslavio je dosadašnji apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luigi Pezzuto, čije je odreknuće od službe prihvatio papa Franjo 31. kolovoza 2021. zbog navršene dobne granice.

Svetu misu predvodio je nadbiskup Pezzuto u zajedništvu s predsjednikom BK BiH kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom vrhbosanskim, i mons. Tomom Vukšićem, nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim, zatim mons. Franjom

Komaricom, biskupom banjolučkim i pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom te umirovljenim biskupom iz Mostara mons. Ratkom Perićem. Koncelebriralo je 16 svećenika među kojima su bili fra Jozo Marinčić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene i fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije.

Uvodeći u misno slavlje mons. Pezzuto je kazao da na kraju svoga mandata kao apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini prikazuje euharistiju za cijelu crkvenu katoličku zajednicu, koja je prisutna i djeluje u ovim prostorima.

Zlatni jubilej fra Blažena Lipovca Pod geslom „Gospodin je moja snaga, moja pjesma”, u subotu, 28. kolovoza, 50 godina svećeništva proslavio je fra Blažen Lipovac u svojoj rodnoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Koraću u Bosanskoj Posavini.

Uz zlatomisnika svetu misu suslavilo je dvadesetak svećenika, a pozdravnu riječ na početku uputio je župnik fra Ivan Marić, derventski dekan. Homiliju pomoćnog banjolučkog biskupa mons. Marka Semrena pročitao je plehanski gvardijan fra Anto Tomas.

Fra Blažen je na kraju svete mise zahvalio Gospodinu na svim darovima, a posebno na daru ljubavi. Zahvalio je svima koji su na bilo koji način doprinijeli u pripremi ove svečanosti. listopad 2021.

29

Skupljajući zalaske sunca

Dan bez planova Dobro je jutro, ako se tako može reći po buđenju, nakon suočenja s dijagnozom, koja znači da lijeka nema, odnosno da uskoro slijedi smrtni ishod. Nije lako usnuti s tim saznanjem, no tjelesni umor pobijedi i san ipak dođe. @ Elvira Koić

Z

apravo spavanje, sa ili bez snova.

A dođe i buđenje. Misao o kraju odmah je sveprisutna: Možda je baš danas taj dan, posljednji dan ovoga, ovakvoga života. Je li? Ne možemo znati. To je valjda jedino neznanje koje je dobro za nas i za sve oko nas.

Posljednji dan Ali, ponekad, kada se dogodi da ipak povjerujemo, da će taj dan doći prije nego smo očekivali iz ovoga ili onoga razloga, sve se promijeni. Do tada se uglavnom i ne razmišlja o trenutku smrti, budi se i liježe s planovima za sutra i za bližu i daleku budućnost, s osjećajem da se ima vremena za sve. Ali od toga trenutka, kao da se vrijeme skrati i više ga nema dovoljno. Kako planirati bilo što, kada ne znamo je li sutra taj dan? Ili je došao već danas? S tom spoznajom o skoroj smrti, o smrtnosti, ništa više nije isto.

Odjednom se javi spoznaja kako je zapravo bio divan dotadašnji život, pa ma koliko do tada kukali i prigovarali za koješta, koliko se voli sve u okruženju, ljude, biljke, kućne ljubimce, predmete.

30

svjetlorijeci.ba

Shvatimo koliko toga je propušteno, što sve nije učinjeno, oko čega se brinulo, a možda nije trebalo baš toliko, ali i oko čega se nije brinulo, a trebalo je... Što s tim danom koji je svanuo, a možda je posljednji dan dotadašnjega života?

U svakom slučaju prilika je da postane jedan dobar dan, koji se može i ne mora pamtiti, kao što ne pamtimo ni tolike dane koje smo doživjeli nesvjesni koliko su to bili „baš dobri”. Kako ga potrošiti? Ostati spavati do večeri i

ranja. Čisti, obični dan. Osuđenoga na smrtnu kaznu. Što s tim danom?

U svakom slučaju, hvala lijepa na prilici da možda to bude samo još jedan dobar dan. Hvala na svemu do sada i hvala na svemu što će doći. Hvala najljepša, hvala velika. Vjerujmo da će biti sve dobro. Pa dan je! Sa svim prilikama.

Ne znamo otkud bismo krenuli jer je sve odjednom važno i prevažno.

U svakom slučaju je možda najbolje sabrati se, umiti, otvoriti prozore, uživati u svježem zraku, svjetlu i toplini. Duboko udahnuti. I prepustiti se. Više se nema što ni dobiti ni izgubiti. Može se samo prepustiti. Možda uz molitvu koju svi znaju: „...Budi volja Tvoja... Kruh naš svagdanji daj nam danas… I otpusti nam grijehe naše, kao što mi otpuštamo dužnicima našim…” Doista? Otpuštamo dužnicima? Ima li ih. Tko su? Možda bi bilo dobro prisjetiti se tih kojima trebamo otpustiti dugove prema nama. Je li to sada uopće više važno? Možda bi bilo dobro prebrati po prošlosti i pronaći i one trenutke u kojima smo mi nekome ostali dužni, pogriješili i možda samo propustili nešto učiniti. Ako je važno, a ne može se razriješiti, možda se može pomoliti za oprost tih djela. To ima smisla, jer donosi smirenost, a to znači da je tako dobro činiti. Otpustiti. I moliti za oprost. To su samo tereti poput kamenja u džepovima

Možda je baš danas taj dan, posljednji dan ovoga, ovakvoga života. Je li? Ne možemo znati onoga trenutka? A ne znamo hoće li baš danas doći. Ustati s nadom da će ipak sve nekako dobro proći? Nadati se da se možda ipak neće dogoditi? Što učiniti ili ne učiniti? Otkuda krenuti, jer je sve tako jako važno. I tako nevažno. Ako je već tako i ipak se povjeruje u dijagnozu, koja ne dozvoli budućnost, dijagnozu s točkom, bez zareza, onda nema planiranja. Svanuo je dan bez planova i plani-

ili cipelama, koje se nosi sa sobom. Neki ljudi zbog takvih tereta doslovno hodaju povijeni i gegajući se jer im je teško i žulja ih pri svakom koraku.

Jesmo li spremni za ovaj dan? Je li nam bitno kako izgledamo izvana? Pa učinimo nešto i po tom pitanju. Uredimo lice, kosu, odjeću. Postoji li neko mjesto kamo bismo mogli još danas otići, a sve do sada nismo stigli? Treba otići.

Redovnički dan u BiH

U subotu 4. rujna, u Međugorju je održan XXIII. redovnički dan na kojem se okupilo oko 250 redovnika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Nazočnima su dobrodošlice uputili mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić i međugorski župnik fra Marinko Šakota. Fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije održao je prigodno predavanje o zborniku radova „Consecratio et consecratio per evan-

gelica consilia.” Svečano misno slavlje predvodio je biskup Petar Palić u koncelebraciji mons. Luigia Pezzuta, apostolskog nuncija u BiH, fra Joze Marinčića provincijala Bosne Srebrene i predsjednika KVRPP-a BiH, fr. Slavka Sliškovića, predsjednika Hrvatske redovničke konferencije, fra Miljenka Šteke provincijala Hercegovačke franjevačke provincije i dr.

Nakon mise održana je i skupština za članove KVRPP BiH.

Posveta oltara i blagoslov crkve u Osovi U župi Uznesenja BDM u Osovi, 5. rujna, održana je svečanost posvete oltara i blagoslova crkve. Svečani obred posvete i misno slavlje predvodio je uzoriti Vinko kardinal Puljić uz koncelebraciju župnika fra Antuna Perkovića i dvadesetak svećenika koji su djelovali na ovoj župi ili su duhovna zvanja župe.

Kardinal je u propovijedi usporedio oltar i obiteljski stol kazavši: „Obiteljski dom jest zajedništvo stola Gospodnjega i 32

svjetlorijeci.ba

zato želim potaknuti na čuvanje te vrijednosti. Crkva je dom Božji i u toj crkvi postoji obiteljski stol – oltar. U toj kući blagujemo njegovu Riječ, a na tom oltaru se uprisutnjuje Kristova nekrvna žrtva.”

Nakon prigodne homilije upriličen je obred posvete oltara u koji su ugrađene moći sv. Generosa i Amanda koje su se nalazile u prijašnjem oltaru.

Mala Gospa u Rami U srijedu 8. rujna, u Rami na Šćitu svečano je proslavljen blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije – Mala Gospa. Misu uočnicu 7. rujna slavio je fra Zdravko Dadić, definitor Bosne Srebrene u zajedništvu s fra Andrijom Jozićem, gvardijanom i još desetak svećenika. Svečanu svetu misu na sam blagdan s nekoliko tisuća vjernika slavio je mons. dr. Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor uz koncelebraciju gvardijana i drugih svećenika. U svojoj propovijedi biskup Tomo kazao je kako Marijinim rođenjem od Joakima i Ane započinje neposredna priprava za dolazak i rođenje Isusa Krista našega Spasitelja.

Primanje u postulaturu U petak, 17. rujna 2021., u crkvi svetoga Bonaventure u Visokom, u postulaturu Franjevačke provincije sv. Križa – Bosne Srebrene primljena su trojica postulanata: Mišo Šafradin (župa Nova Bila), Noa Strinić (župa Vitez) i Ivan Pilić ( župa Bistrica kod Uskoplja).

Misno slavlje predvodio je fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene, a koncelebrirali su fra Nikica Vujica, definitor provincije, fra Franjo Radman, gvardijan franjevačkog samo-

stana u Visokom te fra Marinko Štrbac, meštar postulanata.

Fra Jozo se u propovijedi osvrnuo na blagdan Rana sv.

Franje i potaknuo postulante da molitvom produbljuju i jačaju poziv po uzoru na serafskog oca Franju. Fra Marinko i fra Jozo su postulantima predali simbolične darove, tau kao znak povezanosti s Kristom u nasljedovanju asiškog Siromaška i krunicu, kako bi stavljajući se pod Marijin zagovor ostali dosljedni svome pozivu. listopad 2021.

33

Riječ obiteljima

Uzmi i čitaj!

Suvišno je govoriti o navici i kulturi čitanja kod djece, mladih, odraslih i onih zrelije životne dobi.

Loše stojimo na ovom području. Ovo područje kulture zahtijeva puno više promocije u školi, obitelji i sredstvima društvenoga priopćavanja. @ s. Ines Vujica

U

Republici Hrvatskoj 2021. godina proglašena je Godinom čitanja. Bilo bi hvalevrijedno da Ministarstvo kulture i medija u Bosni i Hercegovini donese isti prijedlog, a naša Vlada ga na jednoj od svojih sjednica usvoji i podrži. Želimo li doprinijeti kulturi i izgradnji pojedinca, a samim tim i društva, potrebno je neprestano raditi na promociji čitanja. Cilj ovoga teksta je, stoga, potaknuti na čitanje i uvijek iznova otkrivati vrijednost čitanja. Puno je razloga za čitanje.

Onaj tko čita izgrađuje se i mijenja.

Kvalitetno provodi svoje vrijeme. Čitanje prosvjetljuje i proširuje obzorje našega života i postojanja. Stoga, ukoliko želiš obogatiti svoje životno iskustvo, čitaj. Iskustva drugih ljudi koja su obrađena u knjigama pomažu nam da sagledamo svoj život i život drugih ljudi iz drukčije perspektive.

gađaja. Čitanjem o ljudima koje nismo upoznali, sudjelovanjem u njihovim mislima, dolazimo do zaključaka o sebi i svijetu. Ernest Hemingway ističe kako sve dobre knjige djeluju istinite kao da su se stvarno dogodile, te nastavlja da nakon što pročitaš jednu, osjetiš kao da se to dogodilo tebi i nakon toga ona pripada tebi: dobro i loše, uzbuđenje, kajanje i žalost, ljudi i mjesta.

Ljudi koji čitaju lakše podnose posljedice moždanoga udara ili nekoga drugog oblika propadanja mozga kao što je Alzheimerova bolest

U čitanju pronaći smisao Svaka je knjiga jedna priča. Čovjek oduvijek ima potrebu za slušanjem i čitanjem priča. Priče nam omogućuju osmišljavanje vlastitosti, pronalaženje vlastitoga puta preko nekoga lika ili do34

svjetlorijeci.ba

Dobra knjiga će te uvijek ostaviti s mnogim iskustvima. Čitanjem ćeš spoznati kako nisi sam. Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive (…)

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

mi smo svi jednako lutali u znaku traženja… (Tin Ujević). Spoznat ćeš da smo svi ranjivi, da to nije sramota pokazati, da imamo pravo na strah, ljutnju, razočaranje, kao i to da se osjećaji mogu na različite načine transformirati. Ljudi koji čitaju bolji su u sagledavanju određene situacije i pronalaženju boljega rješenja problema. U čitanju knjiga skriva se klica promjene, mogućnost drukčijega razmišljanja. Knjiga će te poučiti kako oprostiti i podnositi uvrede i nepravdu, kako pobijediti strah i ljutnju te kako pobijediti bolest ili se lakše nositi s njom. Želiš li lijek za srce i dušu? Čitaj!

Ono što je hrana tijelu to je knjiga duši. Čovjek uzimanjem hrane postaje jači, a putem čitanja mudriji. Jesi li pod stresom? Čitaj! Tako ćeš smanjiti razinu stresa koji osjećaš. Jesi li osamljen/a? Čitaj! U trenucima samoće knjiga ti može pružiti toplo, intimno i prijateljsko društvo. Provodeći vrijeme daleko od buke i vreve dana, te čitajući u tišini učimo pozornije slušati drugoga dok govori. Pozorno slušanje je preduvjet dobrih i kvalitetnih odnosa. Želiš li imati kvalitetnije odnose? Čitaj!

Ono čime hranimo svoju dušu to i postajemo. Reci mi šta čitaš i ja ću ti reći tko si (Martin Heidegger). Čitanje govori puno o čovjeku. Još od vremena Egipta i antičke Grčke poznato je da čitanje ojačava naše misaone procese, poboljšava empatiju, opušta, drugim riječima ima ljekovita svojstva na duh i tijelo. I znanstvenici našega vremena tvrde: čitanje je zdravo. Čitanje potiče mozak da se razvija i brže radi. Utječe na mentalne sposobnosti, raspoloženje i emocije.

Ljudi koji čitaju žive duže od ljudi koji ne čitaju. Imaju bolje analitičke sposobnosti što je dobro za svakodnevno snalaženje u životu. Čitanje knjiga mozak prisiljava na kritičko razmišljanje i povezivanje, u čemu sudjeluju sve njegove regije, sva četiri režnja i obje polutke mozga. Neuronske mreže mogu sve bolje promicati brže razmišljanje i pružiti veću obranu od kognitivnoga propa-

Književnost

Pjesma nad pjesmama Janka P. Kamova (II.) @ Luko Paljetak

U

svojoj Pjesmi nad pjesmama, Kamov zanosnom dikcijom biblijskoga verseta apostrofira Ciganku, divinizirajući njezinu crnu ljepotu.

Izabranica njegova crna je, divlja (divlja kao cjelov), gola, išaranih nogu, masne kose, velika u slobodi, prva od žena, crna k’o noć, tajanstvena k’o oblak, prevratna k’o (njegov) stih. Opredijelivši se tako strastveno za crnu ljepotu, što stoji kao opozicija bijeloj. Kamov se buntovno opredjeljuje za novu etiku i estetiku, crno suprotstavljajući idealu bijeloga, kao što to diskretno čini i pisac biblijske Pjesme nad pjesmama – Crna sam ali lijepa kćeri jeruzalemske…

Ovim rastavnim ali (a ne bilo kojim drugim mogućim veznikom ili vezom: i, pa, stoga, dakle itd.) ukazuje se na odmak od uobičajenoga ideala, a rascjep što nastaje tim ali zatrpava se žarom ljubavi koju „mnoge vode ne mogu ugasiti, niti je rijeke potopiti”. Iza svake pobune protiv općega ideala (bijelog) koji, baš zato što je uopćen ponavljanjem svoga recepta, postaje monoton i samim tim model dosade što bi je, veli Kamov naslikao kao „mršavu, plavu, dugokosu žensku, nalik na sprešani cvijet, oko koje dišu karanfili, ruže, tulipani i suncokreti i koja se turobno smiješi”, stoji 36

svjetlorijeci.ba

uvijek konkretna „dark lady” kako u Shakespearea tako i u Kamova.

U njega je to Anka iz novele „Sloboda”: „A Anka me čeka. Moja ljubovca sva miriše od mladosti. Crna joj kosa pada preko čela kao gusta tekućina masti, pekmeza i likera. Usne tvrde i malene, kao na mramornim boginjama grčkih kipara. Oči duge kao u bojadisanih kokota. Ruke meke i tople kao perje.

Kamov se buntovno opredjeljuje za novu etiku i estetiku, crno suprotstavljajući idealu bijeloga, kao što to diskretno čini i pisac biblijske Pjesme nad pjesmama Suknje joj sasma slivene uz tijelo. Forme joj nervozne, nepredijeljene…” Bez prisutnosti crnoga, kojim u dubini počinje svaki mit i mistika, „prispodoba ne vrijedi”. „Zora je pucala, ali ja bih rekao,

da je noć pucala, pucalo je sve ono debelo sukno, sva ona crnina koju je bila navukla na sebe zemlja u koroti. I kako sam se bio raspoložio, odbijajuće dimove, činilo mi se da vidim, svitice ‘bijele, ženske, čipkaste. Svitice s mrljama … A ništa nema crna’ … uzdahnuh i ironički rekoh u sebi: ‘Prispodoba ne vrijedi.’”

Kamovljevo crno Crno je za Kamova naprosto nužno, unutarnja nužnost. Kamovljeva ljubav nije: l’ oiseau bleu: to je l’ oiseau noir. Uporište svome divljenju i oduševljenju za tamnoputu ljepotu Kamov je svakako mogao naći u Baudelaierovoj Crnoj Veneri, fatalnoj i neodoljivoj Jeanni Duval, koja Baudelaireu bijaše i život i poezija. „Prema zabilježenim opisima nekih suvremenika i pjesnikovim crtežima ukazuje nam se kao naočita mulatkinja, (…) visoka stasa, izrazito mršava i veoma uska u struku, a snažnih bujnooblih bokova. Ni prevelike ni premalene grudi su naglašeno ispupčene. Šiljata oblika, upadljivo strše ispod tkiva odjeće, lice veoma tamnog, smeđeg pigmenta sa žutim osjenkom. Na mračnoj maski dominiraju velika senzualna usta i ogromne oči, čudesna ‘okna duše’.

Zjene neprirodno krupne ‘boje tmina’, bešćutne, zastrašujuće kao crni bezdani.

U tim očima prebiva zasanjanost dosade, tupo mrtvilo apatije ili bezdani. U tim očima prebiva zasanjanost dosade, tupo mrtvilo apatije ili potmulo tinja žerava nedokučive žudnje mlade zvjerke. (…)

Kosa raskošna, i podatna i nepokorna, a intenzivno crna sa sjajnomodrim prelivima čelika. Raspletena, ta griva živi svojim vlastitim životom. Valovita i kovrčava, razlijeva se poput nabujalih slapova mraka, a prožeta je blagovonjem koji opaja.

Simfonija olfaktivnih senzacija. Tu se miješa odor di femina s mirisom šećera, opijuma, katrana, moška i ulja kokosova.

Taj plašt od crnog runa zanosi pjesnikovu imaginaciju dočaravajući mu jednu hemisferu i čitave svjetove pod nekim drugim podnebljem.”

Fotovijest

Prva sinoda Vrhbosanske nadbiskupije

U

subotu, 11. rujna 2021. godine, nakon svečane mise u 11 sati otvoren je radni dio Prvog sinodalnog zasjedanja Vrhbosanske nadbiskupije. U uvodnoj riječi, kardinal Vinko Puljić kazao je: „Vrhbosanska nadbiskupija imala je za cilj okupiti se na Sinodi kako bi, prije svega, upoznala dublje svoju stvarnost, a potom, osluškujući razmišljanja svećenika, redovnika, redovnica i vjernika laika bolje i dalekovidnije prosuđivala znakove vremena”.

Prva sinoda Vrhbosanske nadbiskupije sazvana je na svetkovinu sv. Petra i Pavla 2012. godine. Ona je podrazumijevala temeljitu duhovno – katehetsku pripravu koja se obavljala, kako na župnoj, tako i na dekanatskoj i biskupij38

svjetlorijeci.ba

skoj razini. Nakon devet godina započinje se sa sinodalnim zasjedanjima, tj. drugom etapom PSVN-a.

Radni dio druge etape PSVN-a podijeljen je u pet zasjedanja koja će se odvijati u Svećeničkom domu VN-a prema dogovorenom rasporedu. Pet sinodskih zasjedanja plod su pet tematskih područja Radnog dokumenta a to su: eklezijalno-pravno, pastoralno, religiozno-pedagoško, liturgijsko i medijsko zasjedanje, od kojih će svako biti predmet jedne zasebne rasprave tijekom jedne radne subote. Radni dan ima četiri temeljna sadržaja, a to su: molitveni trenutak, uvod u tematsko područje, sinodska rasprava i glasovanje.

Pogled iskosa

Špijunske ptice vs. psihologinja Predsjednica RF-a i saborska zastupnica Katarina Peović, uputila je prijedlog saboru za uvođenje ponedjeljizacije – blagdani koji padaju u subotu ili nedjelju, prebacuju se na prvi radni dan jer su to dani odmora za radnike. @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

N

avodi kako više od 85 zemalja ima regulative za javne praznike i blagdane koji kalendarski padaju u nedjelju. Nije prijedlog čudan, čudno je kako ga mi nismo izmislili!

Usvojen ipak nije, iako je lijepo obećala da za provedbu ne treba osigurati dodatna sredstva u proračunu. Pa da, kad god ne radiš, dobiješ plaću.

B aš kao što se danas lako živi bez minusa na računu. Osim dozvoljenoga i nedozvoljenoga minusa, imamo i prešutni. Prema podacima HNB-a, 95 % prekoračenja je prešutnih, odnosno 840 tisuća građana je u prešutnom prekoračenju (minusu), a samo 31 tisuća u dopuštenom. Zašto? Prosječna kamatna stopa na dopušteno prekoračenje je 7,6 %, a na prešutno između 10 i 11 %. Sve se streslo zbog Vladinih eventualnih izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju. Suština je, navodi guverner HNB-a Boris Vujčić, da se ono što su sada prešutni minusi vrati pod istu vrstu regulative kao dopušteni minusi, a 40

svjetlorijeci.ba

da se pritom ne dogodi to da dio ljudi s najnižim primanjima izgubi minus.

Prvi put se radujemo minusu…

Covid i antimaskeri Početku školske godine nisu se obradovala ni djeca ni roditelji u Krapinskim Toplicama. Roditelji jednoga učenika prosvjedovali su danima zajedno s djetetom kojemu ne dozvoljavaju da nosi zaštitnu masku prilikom ulaska i u zajedničkim prostorijama škole kao ostala djeca. Njihovu djetetu ona, kažu, smeta, otrovna je i ne štiti ga ni od čega. Baš kao što od nastale netrpeljivosti i napetosti između antimaskera i njihovih malobrojnih istomišljenika, ostalih roditelja i djece, djelatnika škole, novinara, angažirane zaštitarske službe i dolazaka policije, nitko nije mogao zaštititi ostalu djecu koja su bila prisiljena gledati i slušati svađanje i vrijeđanje i tako započeti novu školsku godinu. A njihova prava?

Zaključak uvijek isti, nismo svi dovoljno

educirani, pa niti pozvani, ocijeniti učinkovitost nečega, pogotovo na temelju poluinformacija u bespućima interneta.

Tamo piše i da su sve ptice samo sofisticirani špijunski roboti. Pa nijedna se do sada nije pokvarila! Pa kako onda nose jaja ili zašto onda zgaženoj ptici ne vire žice? Odgovaraju, to je samo dokaz kako su savršeno napravljeni!? Na koncu, bilo dostatno ili nedostatno, nešto što bi bilo efikasnije od maski, cjepiva i distance trenutno nemamo. Tko se ne slaže, ne mora, ali onda treba za sebe iznaći neko drugo rješenje, npr. školovanje od kuće.

I neka prošeta bez maske do prve covid ambulante i duboko udahne. Pa neće se zaraziti onim čega nema?

Istovremeno je i gradonačelnik Sinja Miro Bulj ishodio od lokalnoga stožera ukidanje obveze nošenja zaštitne maske u sinjskim osnovnim i srednjim školama zbog upitne svrhovitosti mjere. Iz županije su ga upozorili kako je previdio činjenicu da proceduru za ukidanje mjere nošenja maski pokreće škola, ne gradonačelnik, a suglasnost daje osnivač te lokalni stožer u skladu s trenutnom epidemiološkom situacijom, a ona je loša. Bulj je i uoči Alke i Velike Gospe bio u prijeporu s Nacionalnim stožerom Civilne zaštite i tražio ublažavanje epidemioloških mjera ističući kako u drugim gradovima okupljanja nisu problem te kao da korona živi samo u Sinju.

Uglavnom, u Sinju i učenici i nastavnici i dalje nose zaštitne maske.

S naloženim, izrazito strogim mjerama zbog covida (građani bez važeće covid potvrde nemaju pristup npr. ulijevanju goriva na benzinskim crpkama) ne slažu se ni Slovenci pa ih se, kako se navodi, oko 8000 okupilo u Ljubljani na mirnom prosvjedu koji je prerastao u sukob s policijom.

I u Zagrebu je održan drugi Festival slobode, organizatori kažu 20 000 ljudi, novinari najviše 3000 okupljenih. Tema covid i mjere, poznate priče o otrovnom genocidnom cjepivu, uroti Soroša i Gatesa, novom svjetskom poretku i sl.

Kalendari svetog Ante 2022.

Knjiga kalendar Uz detaljan katolički kalendarij obrađuje četiri u nebo vapijuća grijeha. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, povijesti, kulinarstvu i zdravlju, a raznolik i bogat sadržaj možete pronaći i u drugim rubrikama.

Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Dvanaestlisni kalendar Djela sakralne i pejzažne umjetnosti vrsnog umjetnika Gabriela Jurkića ukrašavaju ovogodišnji dvanaestlisni kalendar.

Jednolisni kalendar / Džepni kalendar

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba/shop

Promocija knjige fra Anđelka Baruna

Franjevci među svojim pukom @ fra Gabrijel Slomo / Svjetlo riječi

U

nedjelju, 26. rujna 2021. godine, u 11 sati u dvorani Franjevačkoga muzeja i galerije na Gorici u Livnu predstavljena je knjiga fra Anđelka Baruna „Franjevci među svojim pukom. Kratka povijest Bosne Srebrene”.

Ova knjiga nastajala je od siječnja 2018. do prosinca 2020. godine u člancima koji su objavljivani u Svjetlu riječi, u rubrici po kojoj je knjiga i naslovljena. Knjiga govori o djelovanju bosanskih franjevaca na našim prostorima.

Voditeljica programa bila je Anamarija Ćuro, a predstavljači su bili dr. sc. fra Vili Radman, Ana Papić, mag., urednik knjige fra Janko Ćuro i autor fra Anđelko Barun.

Fra Vili Radman opisao je nastanak i ukratko sažeo sadržaj knjige govoreći o povijesti provincije Bosne Srebrene.

Istaknuo je kako knjiga u 33 kraća poglavlja, na 167 stranica, u bitnome obuhvaća temeljni aspekt franjevačke prisutnosti u BiH tijekom više od sedam stoljeća. Osvrnuo se i na naslovnicu knjige na kojoj se nalazi slika Gabrijela Jurkića „Ratna 42

svjetlorijeci.ba

žetva” u kojoj fratri kose žito zajedno s drugim starcima u odsutnosti mladosti koja se nalazila na žarištima Prvoga svjetskog rata. Ona pokazuje onu filozofiju franjevačke povijesti u BiH koja ih je održala tolika stoljeća na ovim nemirnim prostorima koji se uvijek nalaze na vjetrometini povijesti: franjevci su crpili svoju snagu iz svoje usidrenosti u puku, u vjernicima. Ovo je jedna od temeljnih poruka povijesti franjevaštva na ovim prostorima čije je svjedočanstvo i ova knjiga fra Anđelka Baruna, kao i njegovo čitavo znanstveno i redovničko djelovanje.

Potom je riječ preuzela Ana Papić koja je u svom izlaganju prošetala kroz povijest Provincije ističući mnoge progone koje su franjevci stoljećima prolazili kao i mnoge tragove koje su za sobom ostavljali u raznim segmentima znanosti i kulture. Pa i unatoč teškoćama i progonima fratri su ostali u Bosni. A opstali su i Hrvati katolici zahvaljujući požrtvovnosti i upornosti fratara; onih istih fratara kojima se još prije 200 godina biskup

Miletić obratio znamenitim riječima: „Kaleže i crkve prodavaćemo a naših krstjana upustiti nećemo!” Svoje izlaganje Ana je završila riječima pape Leona XIII. od 14. ožujka 1883. godine kojima ne treba ništa više dodati: „Sve što katolička vjera ima u Bosni, iza Boga, plod je franjevačkog truda i znoja.”

Zatim je urednik fra Janko Ćuro naglasio da čitatelj iz ove knjige neće upoznati samo povijest Bosne Srebrene nego i vlastitu povijest jer su franjevci sa svojim pukom uvijek bili jedno. Sadržaj knjige tako jasno pokazuje kako su se dobra i loša vremena mijenjala, ljudi, osvajači, bolesti, ali uvijek smo ostajali i opstajali jer se duboko u nama primio nauk Gospodinov koji uči kako nijedan križ nema zadnju riječ. Bog ima zadnju riječ, uskrsnuće ima zadnju riječ, radost ima zadnju riječ. I to je činjenica – kako tijekom proteklih sedam stoljeća tako upravo i ovoga trenutka. A svima onima koji nam govore da u Livnu, Tolisi, Sarajevu, Banjoj Luci, Bihaću i u svim drugim župama Bosne Srebrene nema života, možemo samo kratko poručiti: Tako vi mislite. Mi mislimo drukčije.

Na koncu se obratio autor knjige fra Anđelko Barun koji je naglasio da je knjiga pisana pučkim jezikom i stilom kako bi bila pristupačna većem broju ljudi. Između ostaloga, naglasio je da je interesantna činjenica da je franjevačka zajednica kao vikarija i provincija jedina institucija koja 700 godina kontinuirano djeluje u Bosni. Bosna je tada bila banovina, pa kraljevina, preko 400 godina pod Osmanlijama, zatim dolazi Austro-Ugarska, pa prva Jugoslavija, zatim NDH pa druga Jugoslavija te današnja dejtonska BiH. Svi su ti politički i društveni sustavi dolazili, prolazili i nestajali, a franjevačka je zajednica trajno ostajala i djelovala. Na kraju je fra Anđelko zahvalio svima onima koji su dali doprinos da knjiga ugleda svjetlo dana.

U glazbenom dijelu nastupio je fra Emanuel Josić s izvedbama „O sole mio”, „Pieta, Signore” i „Tvoja zemlja”. listopad 2021.

43

Pogled u dušu

Kraljica i njezina zemlja Kad danas razmišljamo o kraljici Katarini, neka nas sjeta prožme, neka nejasna tuga, ali i ponos. Pa, ova napaćena zemlja, vazda nekome na putu, smetnja ili cilj, imala je svoje kraljevstvo, priznato i hvaljeno. @ prof. dr. Snježana Šušnjara

N

isu to bili neki anonimni prinčevi i princeze, nego živi ljudi s imenom i prezimenom, vlastela koja je pronosila lijepo ime ovoga kraljevstva diljem tadašnje Europe. Ljubav bosanskoga puka prema zemlji, kralju i kraljici izražavala se njihovom odanosti i vjernosti. Istina, gdje je puno blaga u igri, tada nastaju i intrige i sumnjiva dogovaranja, pa i ovo kraljevstvo nije bilo izuzetak. Vlastela se otimala tko će imati bolje odnose s kraljem i njegovom svitom, svatko se po svom interesu saplitao o svoje želje i mogućnosti. Kad je Tvrtko II. umro bez nasljednika, postojala su dva nezakonita sina kralja Stjepana Ostoje i svaki je imao svoje podupiratelje. Stjepan Tomaš se skrivao u mraku bosanskih šuma kako bi sačuvao glavu na ramenima u slučaju obračuna s mogućim kraljevim nasljednikom. Bio je oženjen ženom iz naroda, Vojačom i s njom dobio sina.

Prikladna žena Međutim, kako je struja plemića koja nije htjela popuštati Turcima prevladala, 44

svjetlorijeci.ba

tako su oni Stjepana Tomaša prihvatili i postavili za kralja. Ipak, kralj je trebao prikladnu ženu i tada na scenu dolazi mlada Katarina Kosača kao osoba koja će ujediniti jednu stranu plemstva i čiji će otac Stjepan Vukčić Kosača znati kako držati neprijatelje kralja podalje.

Kralj se obratio papi Eugenu IV. koji Neka skine s njega žig i ljagu, što je diete preljuba i neka mu dozvoli da se sa ženom svojom Vojačom razstavi i drugu ženu prema svome novom stališu oženi, kako nalazimo zapisano u knjizi Vjekoslava Klaića Poviest Bosne, tiskane 1882. godine u Zagrebu. Papa ga je pismom od 29. 5. 1445. proglasio nasljednikom kralja Stjepana Ostoje, zakonitim kraljem Bosne, pošto je od uzvišenja svoga na priestol vazda bio revan pristaša rimske crkve i protivnik razkolnika i patarena. Drugim pismom od istoga dana dokinuo je brak s Vojačom i rieši kralja obećanja, koje joj bješe po patarenskom običaju nekoč zadao. Dakle, kralj Tomaš postaje katolikom a tako i njegov dvor i nova supruga. Postupno su i ostali velikaši pristajali uz katoličku vjeru te

počeše sada kao iz zemlje nicati biele crkvice kršćanske, sagradjene od obraćenog kralja i velmoža njegovih, a navješćujuć mirnija vremena. Sam kralj Stjepan Toma podigne u Vranduku crkvu svome imenjaku Tomi, kraljica Katarina sagradi u Vrilih crkvu sv. Trojstva; a za primjerom njihovim povedoše se rodjaci i velmože njihovi.

Ovim vjenčanjem Katarina postaje bosanska kraljica. Iako su pri sklapanju braka politički interesi imali presudnu ulogu, ona je bila vjerna i odana supruga koja je svoju bračnu zajednicu temeljila na kršćanskim zasadama koju su tijekom vremena sve više usvajali svi članovi njezine obitelji, kako ističe Bazilije Pandžić u tekstu Katarina Vukčić Kosača (14241478). Prije udaje Katarina Kosača je živjela u ‚patarenskoj sredini‘, kako navodi Pandžić, jer je i njezin otac bio istaknuti pripadnik ove sljedbe. Međutim, Pandžić, kao i Klaić, ističe da je odrastala i pod utjecajem svoje bake Jelene, koja je bila pravoslavna. On primjećuje da je morala poznavati i katolike koji su bili brojni na posjedima njezina oca. Udajom za kralja Stjepana Tomaša njezin vjerski odgoj predvode bosanski franjevci, koji su bili i njezini kapelani, dozvolom pape Eugena IV. Kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomaš sagradili su brojne crkve po Bosni, od kojih se crkva sv. Katarine u Jajcu posebno izdvajala. Kako su vremena bila nemirna, a stalna opasnost od prodora Turaka na graničnim područjima prisutna, kralj je okupljao vojsku kako bi se obranio od osvajača. U tim nastojanjima ga je prekinula smrt, 1461. godine, po mnogim izvorima nasilna.

Ljetopisac Ivan Tomašić kazuje da su ga ubili sin Stjepan i brat Radivoje. Sahranjen je u Jajcu kod franjevaca. Katarina je tako iznenada ostala udovica s dvoje djece, Sigismundom i Katarinom.

Posljednja kraljica Zbog stalnih političkih previranja, nesigurnosti i trvenja s lokalnim velmožama

Kraljevina Jugoslavija

Jugoslavenski odbor – emigranti Ideja o oslobađanju južnoslavenskih naroda od austrougarske vlasti i njihovo povezivanje u zajedničku državu sa Srbijom i Crnom Gorom imala je svoje sljedbenike na početku XX. stoljeća među Hrvatima, Slovencima i Srbima jugoslavenske orijentacije koji su živjeli na teritoriju Austro-Ugarske Monarhije. @ fra Petar Jeleč

S

ve napetija međunarodna situacija između suprotstavljenih strana – Trojnoga saveza i Antante – navješćivala je veliki sukob koji bi stvorio mogućnost za nastanak novih država. Političari jugoslavenske orijentacije smatrali su da je u tom razračunavanju neizbježan sukob između Srbije i Austro-Ugarske što bi moglo izazvati progone, uhićenja i zatvaranja svih onih koji su se izjašnjavali kao sljedbenici takve ideje jugoslavenstva. Smatrali su kako u tom slučaju treba emigrirati i u inozemstvu organizirati jedno političko tijelo koje bi zastupalo Hrvate, Slovence i Srbe iz Monarhije koji se nisu htjeli boriti protiv Srbije na strani Austrije, nego su željeli ujedinjenje Južnih Slavena u jednu zajedničku državu. Želja za jugoslavenskom državom Netom nakon izbijanja rata tako su i učinili intelektualci jugoslavenske orijentacije predvođeni dr. Antom Trumbićem (1864. – 1938.), vođom Hrvatske stranke prava iz Dalmacije i Franom Supilom, hrvatskim novinarom i poli46

svjetlorijeci.ba

tičarom, a pridružio im se i Ivan Meštrović, poznati hrvatski kipar. Njih su trojica smatrali kako hrvatski ostanak u zajednici s Austro-Ugarskom više nema perspektivu te su sve više polagali nade u stvaranje jedne državne zajednice sa Srbijom i Crnom Gorom. Oni su emigrirali u Italiju, točnije u Rim, i tamo počeli uspostavljati kontakte s političarima raznih vlada, a onda su iz Rima otišli prvo u Francusku, a zatim u London. Prvi potez ovih emigranata bio je posjet veleposlanicima Francuske, Engleske i Rusije u Rimu. U rujnu 1914. izložili su spomenutim veleposlanicima želju Hrvata, Srba i Slovenaca iz Monarhije za oslobođenjem od strane vladavine i ujedinjenjem sa Srbijom i Crnom Gorom. Tijekom toga susreta saznali su kako su saveznici uz različite opcije razmatrali i mogućnost stvaranja autonomne ili slobodne hrvatske ili slovenske države nasuprot Srbiji. To se, međutim, protivilo namjeri emigranata da stvore jednu zajedničku jugoslavensku državu sa Srbijom i Crnom Gorom. Tada je odlučeno da će formirati odbor emigranata iz Austro-Ugarske kojemu će glavni cilj biti propagiranje ideje stvaranja zajedničke jugoslavenske države kod stranih vlada. Željeli su da se Srbija više aktivira u oslobođenju

južnoslavenskih krajeva jer bi se samo tako mogla odstraniti ideja članica Antante o stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Slovenije.

Pašićeva vizija Predsjednik srpske vlade Nikola Pašić smatrao je korisnim ovakvo naivno djelovanje emigranata koji su zagovarali ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba iz Monarhije sa Srbijom, jer to u krajnjoj liniji pomaže planu širenja Velike Srbije.

Pašićeva je vizija u sebi imala elemente velikosrpskoga ekspanzionizma što je s vremenom počelo otežavati i komplicirati odnose s emigrantima. Vjerovao je, naime, da buduća jugoslavenska država mora izrasti iz Srbije i nastaviti srpski suverenitet, a da se Hrvati i Slovenci moraju stopiti sa Srbima u jedan narod.

Vođe emigranata Trumbić i Supilo počeli su shvaćati kako postoje velike razlike u pogledima na željenu uniju i da je srpski politički vrh doživljava zapravo samo kao srpsku ekspanziju na zapad.

No nisu u ovom prvom razdoblju željeli stvarati probleme zbog različitoga viđenja oko ujedinjenja jer im je suradnja sa Srbijom koja je bila saveznica velikih sila olakšavala rješavanje „slavenskoga pitanja”.

Reportaža Grad i Svetište sv. Leopolda Mandića, Maglaj

PETO LEOPOLDOVO

DESETLJEĆE U MAGLAJU Maglaj se u do sada poznatim dokumentima prvi put spominje 18. rujna 1408. u povelji kralja Sigismunda u kojoj se navodi da je ona napisana „u utorak nakon svetkovine Uzvišenja svetog Križa”, a pod našom tvrđavom Maglaj 48

svjetlorijeci.ba

M

1878. Za Kraljevine SHS i Jugoslavije Maglaj je bio u sastavu travničke oblasti (od 1922.) i Vrbaske banovine (od 1929.), a za Nezavisne Države Hrvatske u sastavu velike župe Usora-Soli (od 1941.). Partizanske su snage u Maglaj ušle 1945. Tijekom rata u BiH područje općine bilo je poprište sukoba srpskih

@ fra Vjeko Eduard Tomić Foto Dunđer, Žepče

„Maglaj, varoš na desnoj obali rieke Bosne izpod planine Ozrena, leži u velekrasnu predielu, te se uzdiže na trijuh brežuljcih, koji su ogranci Ozrena.” Tako je 1878. godine Maglaj opisao hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić u knjizi Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine. Za Ćiru Truhelku, arheologa i povjesničara 19./20. st., istraživača i ljubitelja povijesti i umjetnosti BiH, onodobnoga Indianu Jonesa, zaslužnoga za osnivanje Zemaljskoga muzeja u Sarajevu 1888., i niz drugih znanstvenih i kulturnih ostvarenja kod nas, Maglaj je 1904. u njegovoj knjizi Opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine, bio tek grad „kome nije bilo suđeno da u povijesti Bosne igra važniju ulogu”.

(Za oba navoda zahvala knjizi Pogledi u prošlost i kulturu Joze Džambe).

Bez obzira na Truhelkin svojevrsni palac dolje za prošlost Maglaja do 20. st., zavirite li primjerice u mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije i potražite natuknicu za Maglaj, možda se u konačnici nećete složiti s njegovom prosudbom o nebitnosti ovoga grada u povijesti BiH. U toj enciklopediji, za Maglaj stoji prilično nakrcan životopis. Tako saznajemo da je to gradić star 613 godina koji prvi put spominje hrvatsko-ugarski kralj Sigismund u jednoj povelji iz 1408.

Od 1476. pa sljedeća četiri stoljeća grad je bio u sastavu Otomanskoga Carstva da bi onda njegov suvremeni razvoj započeo dolaskom austrougarske uprave

Župnik vlč. Franjo Tomić

i bošnjačkih snaga (istočni dio općine bio je pod srpskim nadzorom). Grad pripada hrvatsko-bošnjačkoj federaciji i kod zadnjega popisa stanovništva 2013. imao je oko šest tisuća stanovnika.

Grad kojemu nije bilo suđeno da bude važniji One kojima zemljopis nije jača strana valja podsjetiti da se Maglaj nalazi posred Bosne kao zemlje, na rijeci Bosni, uz željezničku prugu Ploče – Sarajevo – Šamac te na prometnici M17 koja dva Broda na Savi okomito spaja sa Sarajevom, Mostarom i Metkovićem. Putnički i teretni vlakovi sada, nažalost, rjeđe prometuju, ali je zato magistralni cestovni pravac žila kucavica cijele države.

Doskora bi ovdje trebala proći i autocesta koridora 5C pa bi ovaj grad skupa s

ostalima duž trase, napokon trebao prodisati punim plućima i otvoriti se na sve četiri strane. Susjedni gradovi Maglaju su Doboj prema sjeveru te Žepče prema jugu od kojih je udaljen tek dvadesetak minuta vožnje. Ako pogledate zemljovid, vidjet ćete da mu je više-manje toliko i do sjeverozapadno smještenoga Tešnja kao i do Zavidovića koji mu ostaju jugoistočno položeni. To kazuje da ovaj grad ima odličan prometno-zemljopisni položaj, i da je smješten na savršenom mjestu – upravo tamo gdje Bosna prestaje biti visoka planina i gdje se s pitomim brežuljcima blago počinje u naručje predavati Bosanskoj Posavini.

Profesora Marinka Kelavića iz Galovca, općina Maglaj, Župa Novi Šeher, umjetničkoga voditelja Hrvatske folklorne skupine Gromovnik, dugogodišnjega ravnatelja Doma kulture u Žepču, poznavatelja i promicatelja povijesnih i drugih posebnosti ovoga kraja pa tako i Maglaja, pitali smo da nam pojasni zbog kojih bi se sve razloga putnik namjernik koji se vozi prema Brodu odnosno prema Zenici trebao zaustaviti upravo u ovom gradu? Što je ovdje zanimljivo danas za vidjeti? „Ako prolazite kroz Maglaj, odmah zapažate Stari grad kako dominira iznad rijeke Bosne. I pored toga što je građen još u 13. st. te više puta dograđivan i osvajan, Stari grad i danas plijeni pozornost svih prolaznika. Odmah ispod njega nalazi se još jedan nacionalni spomenik, Jusuf-pašina džamija u narodu poznatija kao Kuršumlija, izgrađena u drugoj polovici 16. st. Pored ovih znamenitosti u Maglaju se nalaze restaurirani Delibegov han i Uzeirbegov konak iz 19. st.

Maglaj je poznat i po drugim vrijednim vjerskim objektima među kojima je svakako, uz prekrasnu crkvu u Novom Šeheru, najpoznatije Svetište sv. Leopolda B. Mandića. Uz ovo svetište, vrijedno je spomenuti i pravoslavnu crkvu sv.

Ilije izgrađenu 1908. koju svake godine posebno posjećuju vjernici 2. kolovoza na pravoslavnu Ilinu. listopad 2021.

49

O radosti življenja

Definicija odricanja @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

„Hoćeš li se odreći samoga sebe i slijediti me ako te pozovem imenom?” pita stih jedne pjesme čiju lijepu, pjevnu i ponavljajuću melodiju često ulovim kako mi se mota po glavi i svira u pozadini mojih misli. Poput neke glazbene podloge koja savršeno upotpunjava razne životne scene. Hoću, srce uvijek spremno odgovori iskrenom željom i namjerom, a u isto vrijeme razum se javi: prvo definiraj odricanje.

Nesebična ljubav Što uistinu znači odreći se samoga sebe i slijediti Božji poziv? Kako koračati u biću kojega Bog zove i u isto vrijeme ga se odreći? Gdje je granica između zdravoga odricanja sebe i žrtvovanja do iznemoglosti? Što je to što odbacujemo jer nam smeta da slijedimo Božji poziv, a što pohranjujemo u sebe široko otvorenoga srca i uzimamo kao manu koja nam daje novu snagu i život? Kako to izgleda u praktičnom životu? Taj poziv nije namijenjen samo svecima.

U mladosti odricanje sebe da bismo slijedili Božji poziv može biti odluka da umjesto na zabavu i provod s društvom ostanemo uz majku koja je sama. Može biti izbor karijere ili posla koji se drugima ne čini dovoljno dobar, glamurozan i uspješan, ali za koji znamo da ćemo potpunije upotrijebiti svoje talente i darove, na korist drugima, a ne samo sebi.

54

svjetlorijeci.ba

Može biti odlazak iz rodnoga kraja da bismo slijedili put znajući da nas njime Bog vodi.

U dobi osnivanja obitelji odricanje sebe znači provoditi mnoge noći ljuljajući dijete u naručju, bez ljutnje što nam kvari san, da bi ono moglo mirno spavati. Može se vidjeti po broju posjeta postolaru za popravak istoga para naših cipela za razliku od toga koliko pari cipela kupujemo djetetu koje raste.

Odricanje sebe je tada i biti spreman u bilo koje doba dana pojaviti se u školi sa sendvičem i papirićem na kojem piše „voli te mama”, ili preletjeti pola zemalj-

A onda dođe razdoblje kada se minute kontemplacije i molitve, u kojoj ništa ne tražimo nego u kojoj nas svaki dah približava Božjoj prisutnosti, rastegnu dovoljno dugo da sve brige i mučnine zanijeme u nama

ske kugle da bismo unuku napravili palačinke za zadnji dan petoga razreda.

Odricanje sebe može biti i u satima volonterskoga rada, ili kada kamp kućicu za koju smo godinama štedjeli bez dvoumljenja poklonimo susjedu koji je izgubio krov nad glavom.

A onda dođe razdoblje kada se minute kontemplacije i molitve, u kojoj ništa ne tražimo nego u kojoj nas svaki dah približava Božjoj prisutnosti, rastegnu dovoljno dugo da sve brige i mučnine zanijeme u nama. Kada između dvije misli prepoznamo stanku u kojoj se neminovno susrećemo s Bogom i sami sa sobom – s onim dijelom našega bića koji je potpun i u svojoj potpunosti već predan Bogu. Kako tada izgleda „odricanje sebe”? Koji dio sebe tada ostavljamo žalu da bismo se otisnuli pozivu?

Odricanje Nedavno sam držala jednu radionicu na tu temu i prikupila anegdote i odgovore prisutnih: „Neki je redovnik molio satima u tišini i dubokoj predanosti. Omela ga je žaba koja je kreketala ispred prozora njegove kapelice. ‘Bože, ušuti žabu jer me ometa u molitvi’, pomislio je redovnik. ‘Molim te, Bože, ušuti žabu jer mi kvari koncentraciju’, ponovio je kad žaba nije prestajala nego je još glasnije kreketala. ‘Dragi Bože’, započeo je ponovno redovnik, sad već frustriran situacijom, kad ga je prekinuo glas s neba.

‘A zašto ti misliš da je tvoja molitva važnija od žablje?’”

Odričem se osjećaja samovažnosti.

Odričem se arogantnosti uvjerenja da me išta čini više vrijednom Ljubavi i milosti od drugih ljudi i stvorenja. U molitvi, u spoznaji da smo svi jednako djeca Božja, u banci kada bi me prijateljica koja radi na šalteru rado primila preko reda, i u stotinama sličnih situacija. Samovažnost i arogantnost ne koristi drugima, i zato je se odričem. „Kralj Midas je želio da se sve što dotakne pretvori u zlato. Bio je toliko

Euharistijski kongres u Budimpešti

U razdoblju između 5. i 12. rujna u Budimpešti je pod geslom „Svi su moji izvori u tebi” održan 52. Međunarodni euharistijski kongres. Svečanu misu otvorenja kongresa predvodio je kardinal Angelo Bagnasco, predsjednik Vijeća biskupskih konferencija Europe. Na otvaranju kardinal Bagnasco u homiliji je poručio da glas s Kongresa želi skromno i radosno pokucati na srce europskih naroda i nastaviti dalje i doprijeti do najudaljenijih krajeva zemlje. To je slabi

glas, ustvrdio je, „ali odjekuje stoljećima i obilježen je krvlju mučenika” odakle crpi snagu da navijesti Isusa i zapamti da „unatoč ograničenjima i sjenama njegove djece, Kristovo svjetlo plamti u Crkvi”.

Program kongresa sadržavao je kateheze, radionice i svjedočanstva, a u njemu je sudjelovalo više od 25 kardinala. Kongres je završio 12. rujna kada je papa Franjo na Trgu junaka slavio svetu misu pred više od sto tisuća ljudi.

Novi broj časopisa Communio Novi broj „Communija” (br. 141) opširno obrađuje temu suza u Svetom pismu, teologiji, duhovnosti i umjetnosti, tako da se čitatelji mogu upoznati s tako važnom temom kršćanske vjere. U uvodniku „Suze i suhi kršćani” s. Marija Stela Filipović tvrdi da „ovaj broj „Communija”, koji je posvećen temi suza, želi biti neka vrsta upada među današnje suhe kršćane.” Temu „O suzama” otvara Domagoj Runje prilogom „Sedam suza Josipovih”.

Ovaj broj „Communija” donosi jednu novinu, novu rubriku – „Epimeteje”, kojoj je autor glavni i odgovorni urednik hrvatskoga uredništva „Communija”, Ivica Raguž. U rubrici „Epimeteje”, kojom se i zaključuje ovaj drugi broj „Communija”, Raguž promišlja o sljedećim temama: „Roberto Calasso – o čitanju, protiv američkoga Moloha, ideali ljepote i šport” i „Mediopastori – poslušnici – apologija radnoga stola, protiv dosadnoga kršćanstva eros – žrtva”.

56

svjetlorijeci.ba

Sveta misa za katoličke migrantske zajednice u Australiji

Svake godine se u nadbiskupiji Brisbane, u organizaciji Ureda za multikulturalni pastoral, slavi misa u katedrali sv. Stjepana za sve katoličke migrantske zajednice. Kao i prethodnih godina, tako su i u nedjelju 26. rujna Hrvatske katoličke zajednice Brisbanea i Gold Coasta sudjelovale u spomenutom liturgijskom slavlju. Hrvatice su imale čast otpjevati za vrijeme pričesti poznatu skladbu „Veselo braćo”, a jedna od njih u na-

rodnoj nošnji sudjelovala je u liturgijskim čitanjima.

Na ovaj način nadbiskupija želi izraziti svoju zahvalnost katolicima iz drugih zemalja za prisutnost i življenje katoličke vjere u Australiji.

Svečano liturgijsko slavlje predvodio je nadbiskup preuzvišeni mons. Mark Coleridge, uz koncelebraciju melkitskog katoličkog biskupa za Australiju, te nekoliko svećenika, uglavnom voditelja migrantskih zajednica.

Susret Ramaca u Zagrebu U organizaciji Ramske zajednice Zagreb i Franjevačkog samostana Rama Šćit, u nedjelju 19. rujna, u župi Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici održan je tradicionalni susret Ramaca i prijatelja Rame.

Susret je započeo sv. misom u 11 sati, koju je predvodio fra Branko Malekinušić, samostanski vikar župe Rama Šćit, uz propovijed p. Marka Petričevića. Zbog poštivanja mjera i preporuka Nacionalnog stožera, ovogodišnji susret je bio puno drukčiji nego je to bilo prošlih godina. Izostao je tra-

dicionalni ručak ali je upriličeno druženje na otvorenome, uz ramsku rakiju.

Susret Ramaca održava se svake godine, druge nedjelje nakon blagdana Male Gospe i na njemu se okupljaju brojni Ramci koji sada žive u Zagrebu i široj okolici, kao i oni čiji su korijeni iz Rame. Ovo je i prilika za susret i druženje onih koji se tijekom godine rijetko viđaju ali i za upoznavanje mlađih generacija koje su rođene izvan Rame. listopad 2021.

57

Kultura

Vitezovi kulture @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

T

rideseta obljetnica osnivanja Međunarodnoga centra za mir obilježena je u okviru V. Internacionalnog Art festivala Grad 21 koji se od 29. kolovoza do 1. listopada 2021. godine odvijao na trgovima, ulicama, parkovima, galerijama i muzejima u Sarajevu pod motom Vitezovi umjetnosti.

Međunarodni centar za mir IPC je nevladina organizacija koja se bavi ljudskim pravima i promocijom mira kroz kulturu i umjetnost i u tome surađuje s brojnim mirovnim i kulturnim asocijacijama u svijetu ili je njihovim članom.

Predsjednik Međunarodnoga centra za mir je Ibrahim Spahić koji je i umjetnički direktor Festivala Grad.

Ceremonija otvaranja Festivala bila je u znaku 832. godišnjice Povelje bosanskoga bana Kulina, a osobito atraktivna je bila promenada članova Udruge Vitezovi kraljevskog grada Jajca. Vitezovi predvođeni predsjednikom Anđelkom Barićem u svojim povijesnim odorama prošetali su Sarajevom od Historijskoga muzeja do Bijele tabije.

U Historijskom je muzeju 1. rujna otvoreno niz multimedijskih izložbi iz kojih se vidi koliko je kapitalan bio rad

58

svjetlorijeci.ba

Centra za mir samo na dokumentiranju ratnih zbivanja u Sarajevu. Umjetnici slute na najbolji mogući način u mutnim vremenima, riječi su Ibrahima Spahića i dodaje kako Dizdarova Modra rijeka najbolje opisuje Bosnu i Hercegovinu. Tu su fotografije sarajevske arhitekture u vrijeme opsade Kemala Hadžića, izložba Tačke ne/mira koja sadrži materijale tiskane u improviziranim tiskarama na upotrijebljenim papirima. Povjesničarka umjetnosti i muzejska savjetnica Nermina Zildžo skupljala je plakate u ratu i svoju izložbu Sarajevski ratni plakati: otpor ratu darovala Historijskom muzeju za stalni postav Opkoljeno Sarajevo. Plakate je dizajnirala grupa Trio, a autor fotografija je Milomir Kovačević Strašni. Od suvremenih umjetnika zastupljeni su kipar Adis Elias Fejzić u videoprezentaciji i Nelisa Baždar Nelasa svojim triptihom.

Olimpijski muzej je bio domaćinom glazbeno-scenskim performansima Na stepenicama umjetnosti, Pozdravu iz Amerike Bojana Bahića, ali i susretu mladih šahovskih nada iz Bosne i Hercegovine i Njemačke Sarajevska šahovska saga koji je osmislila velemajstorica Vesna Mišanović.

Tu su još dokumenti i sjećanja u čast sudionika karavana solidarnosti Why Sarajevo – Dubrovnik 1991, kao i umjetnika koji su sudjelovali u likovnim analima Mapa grafika Sarajevo 92 – 95, nastavnika i suradnika Akademije likovnih umjetnosti.

Pod sloganom Klima mira uz Međunarodni dan mira 21. rujna organizirana je sadnja Drva mira IPC, a 29. rujna s Milanom obilježena tridesetogodišnjica Europske karavane mira.

Muzej književnosti i pozorišne/kazališne umjetnosti 16. rujna je bio mjesto prezentacije izložbe, videoprezentacije i radionica prigodom dvadesete obljetnice Desetoga bijenala mladih stvaratelja Europe i Mediterana BJCEM, Rimske fontane i Koncertne dvorane na Marijin Dvoru Concert Hall, a 23. rujna izložbe Online debata. Tu su 1. listopada predstavljeni rukopisi, knjige, časopisi, videa u okviru izdavačke djelatnosti IPC-a od 1991. – 2021. g. i čitane pjesme Georgea Rivere, a ansambl Belarte je plesao u vrtu pod vodstvom Dajane Zilić.

Tijekom Festivala Grad uručene su nagrade IPC Srebreno drvo institucijama: Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, Gazi Husref-begov vakuf, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti i pojedincima: Leonardo di Caprio, Dinno Kassalo.

U Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH, osim što je 26. kolovoza bio predstavljen program Festivala Grad, održana je tribina Srednjovjekovna Bosna izbliza i izdaleka gdje se govorilo o povelji Kulina bana, upotrebi i zloupotrebi medievalistike i predstavljen zbornik radova Srednjovjekovna Bosna i njeni susjedi. Sudjelovali su Elmedina Duranović, Dženan Dautović i Nedim Rabić.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH utemeljena je 31. listopada 1945. g. sa sjedištem u sarajevskoj Vijećnici. I dok se nagovještava njezin povratak u obnovljenu zgradu Vijećnice, vrijedni djelatnici neumorno rade. Najnoviju knjigu Ubiše nam Ferdinanda Martina Ježeka i Pavela Trojana iz edicije Memo-

Književnost bosanskih franjevaca

Govorenja za puk priprostiti fra Grge Ilijića Varešanina @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

F

ra Grgo Ilijić (Hiljić) Varešanin jedna je od najkontroverznijih i najosebujnijih osoba u povijesti franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U službama provincijskoga tajnika, provincijala i apostolskoga vikara odnosno biskupa on je prouzročio cijeli niz afera koje su dugo potresale cijelu Provinciju te izazvale brojne neugodnosti, sukobe i nesporazume. Rođen je Varešu 1736, a umro u Kraljevoj Sutjesci 1813. godine. Osnovno obrazovanje stekao je u sutješkom samostanu, a filozofsko-teološki studij završio u Italiji. Nakon toga djelovao je kao odgojitelj novaka u Kraljevoj Sutjesci, gdje je kasnije bio i župnik. Osim u Sutjesci službu župnika obnašao je u Ivanjskoj, Velikoj, Komušini, Podvučjaku, Bijeloj i u rodnom Varešu. Bio je također provincijski tajnik, i to u vrijeme dok je službu provincijala obnašao fra Bono Nedić (od 1774. do 1777. godine).

Konfliktni karakter Zbog nekih neslaganja došao je u oštar sukob s Nedićem i već tada očitovao 60

svjetlorijeci.ba

izrazito konfliktne crte svoga karaktera, koje će još više doći do izražaja kad bude obnašao službe provincijala i biskupa. Nakon toga je u vrijeme provincijala fra Ivana Skočibušića 1779. godine svojevoljno, bez dogovora s upravom Provincije, otišao u Rim gdje se susreo i s generalom Reda. Zbog toga međutim ne samo da nije snosio nikakve posljedice nego je, štoviše, na prijedlog apostolskoga vikara fra Augustina Botoš – Okića 1783. godine postavljen za provincijala Bosne Srebrene. U Provinciji su time bili ogorčeni jer su to shvatili kao izvanjsko nametanje mimo uobičajenih procedura po kojima su se birali provincijali.

Kao provincijal izazvao je brojne sukobe ponajviše time što je bivšim provincijalima samovoljno uskratio pravo da sudjeluju na pojedinim provincijskim zasjedanjima. Odjeci sukoba u Provinciji doprli su i do samoga pape Pija VI. koji fra Grgu 1785. suspendira od obavljanja provincijalske službe.

Međutim već sljedeće 1786. godine dodijeljena mu je služba isluženoga generalnog definitora zahvaljujući kojoj

je imao pravo sudjelovati u radu provincijalne uprave i u donošenju važnih odluka. Poslije toga je, opet najviše zauzimanjem apostolskoga vikara fra Augustina Botoš – Okića, 1793. ponovno postavljen na (trogodišnju) službu provincijala Bosne Srebrene, a zatim 1796. godine, na preporuku istoga generalnog apostolskog vikara i makarskoga kanonika Ivana Pavlovića – Lučića, imenovan naslovnim ruspenskim biskupom (riječ je o nekadašnjoj biskupiji na području Tunisa) i koadjutorom apostolskom vikaru, spomenutom fra Augustinu Botoš-Okiću. Napokon je, još za života Botoš-Okićeva, preuzeo i službu apostolskog vikara te vrlo brzo nakon toga prouzročio još dvije afere širih razmjera. Zbog svega ga toga njegov pomoćnik fra Augustin Miletić u jednom dopisu Propagandi ocjenjuje kao „nastrana i tvrdoglava prelata”.

Spisateljstvo Kao spisatelj fra Grgo Ilijić bio je plodan i vrstan. Objavio je između 1796. i 1802. godine više djela uglavnom namijenjenih pastoralnoj praksi. Poznat je osobito po tome što je nekim novim izdanjima djela svojih prethodnika iz Bosne Srebrene dodavao i svoje tekstove. Tako je uz čuveno djelo fra Filipa Lastrića Od‘ uzame pridodao svojih 14 pučkih propovijedi (koje on naziva govorenjima). To novo izdanje objavljeno je u Mlecima 1796. godine pod naslovom Kratko nadometnuće u‘ knjižice Od uzame O. fra Filipa iz Oćevije. Također je novom izdanju djela fra Tome Babića Cvit razlika mirisa duhovnoga, koje je (izdanje) objavljeno u Mlecima 1802. godine, dodao svoja Četiri govora ćudoredna. Osim tih govora i govorenja objavio je na hrvatskom i latinskom jeziku okružna pisma (litterae circulares) pisana u Kraljevoj Sutjesci između 1797. i 1799. godine pod naslovom Epistola pastoralis cum aliis nonnulis litteris circularibus (Padova, 1800), a zatim

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Edo Murtić i franjevci Bosne i Hercegovine Obljetnica je redovito ponajbolji povod za podsjetnik na neki važan lik, djelo ili događaj. Godine 2021. napunilo se stotinu godina od rođenja slikara Ede Murtića (1921. – 2005.) koji je u vrhu hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. @ Marko Karamatić

T

im povodom u Meštrovićevu paviljonu (Domu HDLU) u Zagrebu priređena je izložba njegovih odabranih djela (25. svibnja – 18. srpnja 2021.). Reprezentativna je i pruža uvid u umjetnikovo djelovanje tijekom šest desetljeća, a zamišljena je više „kao svečanost, a ne retrospektivan pregled”.

Na Murtićevo umjetničko formiranje, to se često ističe, uvelike je utjecalo njegovo putovanje u SAD i Kanadu 1951. gdje „se susreće s aktualnim tendencijama apstraktnog ekspresionizma.

Po povratku s tog putovanja on je u Zagrebu i Beogradu priredio izložbu Doživljaji Amerike. Očekivano, ona je „popraćena polemičkom kritikom o slobodi stvaralaštva”, jer je režim u kulturi i umjetnosti tada zastupao tzv. socijalistički realizam. Ipak, ostao je na distanci prema socrealizmu i gradio je svoj put „nadovezujući se istodobno na kolorističku tradiciju hrvatskoga slikarstva 62

svjetlorijeci.ba

i aktualne tendencije apstraktnog ekspresionizma”. Sa slikarima Zlatkom Pricom (1916. – 2003.) i Nikolom Reiserom (1918. – 2010.) tvorio je umjetnički trio. Povezale su ih životne okolnosti: zajedno su studirali na Akademiji, zajedno bili u ratu, zajedno izlagali na svojoj prvoj izložbi u zagrebačkoj galeriji „Ulrich” (1948.).

Uspostavljajući poveznicu Murtićeva slikarstva s bh. franjevcima, ne možemo zaobići činjenicu da se sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st., zaslugom niza franjevaca, dogodio umjetnički val u crkvama Bosne Srebrene. Put do vrsnih hrvatskih umjetnika trasirao je fra Vjeko Božo Jarak. Redom su to velika imena suvremene hrvatske umjetnosti: I. Dulčić, F. Kršinić, Z. Šulentić, F. Šimunović, Đ. Seder, Š. Vulas, J. Biffel, Lj. Ivančić, V. Michieli, M. Ujević, S. Šohaj, V. Jordan, J. Poljan, I. Šiško, Z. Grgić,

J. Marinović, I. Lovrenčić, Ž. Janeš, Z. Keser, Lj. Lah... Svi su oni pridonijeli umjetničkom uređenju sakralnih i galerijskih prostora bosanskih franjevaca.

Među njima su dakako i Edo Murtić, Zlatko Prica i Nikola Reiser. Prica je radio na Plehanu i u Sarajevu gdje je u oratoriju Franjevačke teologije izveo Put križa u mozaiku u dva friza (1990.), dok su slike Nikole Reisera uglavnom u franjevačkim galerijama i privatnim zbirkama franjevaca.

U ovom je kontekstu vrijedno, radi boljega razumijevanja stvaranja likovnoga ozračja u uređivanju crkvenih interijera, spomenuti okrugli stol organiziran u Muzeju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (1989.) o temi Suvremena umjetnost i sakralni prostori. Sudjelovali su likovni kritičari, umjetnici i teolozi: Vladimir Maleković, Edo Murtić, Đuro Seder, Radovan Ivančević, fra Vjeko Božo Jarak, Vinko Zlamalik, don Branko Sbutega i dr. U razgovoru je istaknuto, među ostalim, da su pojedinci, otvoreni modernoj umjetnosti, ključni za novi pristup u oblikovanju sakralnih prostora.

A takav je, prema riječima Đure Sedera, upravo fra Vjeko Jarak „koji je godinama obilazio ateljee u Zagrebu” i nastojao angažirati umjetnike za sakralne teme.

Susret s modernim likovnim djelima otvarao je župne zajednice razumijevanju i prihvaćanju novoga. Na toj crti razmišljanja je i Edo Murtić koji je istaknuo da su ljudi kakav je fra Vjeko „odgajali sredinu, koja je, zahvaljujući tome, počela misliti drukčije...”.

Slikarski eho Ede Murtića među franjevcima Bosne i Hercegovine nije velik. Bilo je ozbiljnih ideja, ali okolnosti nisu pogodovale. U franjevačkoj crkvi sv. Marka na Plehanu planirano je da se u izvedbi novih vitraja, uz Đuru Sedera, Zlatka Pricu, Zdenka Grgića i dr. uključi i Edo Murtić. Sve je dogovoreno sa slikarom i išlo je po planu no rat je 90-ih zaustavio cijeli likovni program: crkva i samostan su minirani. Također je bio plan da vitraji u samostanskoj i župnoj

Franjevačka obitelj

S pogledom na Krista @ s. Danijela Brekalo O. S. C.

P

ovjesničari, teolozi, filozofi, umjetnici oduvijek su pokušavali stvoriti sliku o Franji Asiškom; svatko na svome području nastojao je što vjernije predstaviti njegovu narav i osobnost.

Osam stoljeća cijeli ga svijet časti, štuje, divi mu se, pokazuje na njega, opisuje ga, pjeva o njemu. Ali kao da osjeća da više od toga ne može učiniti; potpuno približavanje Siromašku kao da uvijek iznova izmiče. I čini se da stoljeća ponavljaju pitanje koje je brat Maseo postavio Franji: „Zašto za tobom? Zašto za tobom? Zašto za tobom?”, odnosno: „Zašto za tobom idu svi ljudi, zašto te svugdje prate, zašto te svatko želi vidjeti, čuti i tebi se podvrgavati?”

Klara, Franjina sljedbenica Svaki ljudski život definiran je onim što ga oduševljava, onim što ga pokreće.

U konačnici, otvaranje ljudskoga srca ovisi o veličini onoga što ga pokreće.

Franjo je pustio u svijet jedinstven i nov ideal koji ništa nije moglo zaustaviti.

Onâ koja je odmah u njemu prepoznala sebe bila je Klara Asiška. Imala je otprilike osamnaest godina kada je pobjegla iz očinskoga doma, nošena dubokom željom da poput Franje nasljeduje Krista. Bez pridržaja se predala njegovu vodstvu, uvjerena da Franjo ima vodiča koji mu prethodi i usmjerava ga: samoga Krista.

64

svjetlorijeci.ba

U svojim spisima Klara jasno izriče odlučujuću ulogu koju je Franjo imao u njezinu životu. U Oporuci tako kaže da je po Franjinu primjeru i riječima prepoznala svoj poziv i poslanje (r. 16); Franjo je tijekom svoga života bio njezin stup, nakon Boga jedina utjeha i uporište (r. 38); on je bio utemeljitelj, saditelj i njezin pomagač u služenju

Franjo je pustio u svijet jedinstven i nov ideal koji ništa nije moglo zaustaviti. Onâ koja je odmah u njemu prepoznala sebe bila je Klara Asiška Kristu (r. 48). I još na mnogo drugih mjesta podcrtava utjecaj koji je Franjo imao na nju i na njezine sestre. No Klarin životni hod zbog svega toga nije izgubio svoju vlastitost; upravo suprotno, postajao je osobniji, puniji, životniji, spontaniji.

Zapisane Klarine riječi na poseban način obiluju jednim pojmom – siromaštvo. Gledajući Klarin život moglo bi se reći da su te riječi samo pokušaj da

se uokviri iskustvo jednoga života koji se u krajnjoj oskudici i odricanju potpuno istrošio. Mogla je uživati raskoš i časti svoje plemićke obitelji, no Klara je još od djetinjstva težila skromnom i jednostavnom načinu života, pokazujući se osjetljivom na potrebe siromaha.

A onda, u susretu s Franjom pojam siromaštva objavio joj se na nov i potpuniji način: siromaštvo prije svega znači slijediti stope siromašnoga i poniznoga Krista.

Među poticajima koje je Franjo davao Klari i sestrama jedan im je bio na poseban način dragocjen, i po svom sadržaju i po trenutku u kojem je pisan.

Klara ga je unijela u svoje Pravilo: „A da nikad ne odustanemo od presvetoga siromaštva koje smo prihvatile, a ni one koje će doći nakon nas, kratko pred svoju smrt ponovno nam napisa svoju posljednju volju ovim riječima: Ja mali brat Franjo hoću nasljedovati život i siromaštvo Svevišnjega Gospodina našega Isusa Krista i presvete Majke Njegove i u njemu ustrajati do svršetka. Molim i vas, svoje gospođe, i savjetujem vam da uvijek živite u tom presvetom životu i siromaštvu. I veoma se čuvajte da po čijoj pouci ili savjetu od njega nikad ne odstupite” (PrKl 6,6-9). Franjo, već sasvim blizu smrti, upire pogled svoga srca prema cilju koji još nije dohvaćen, siromaštvu koje još nije postignuto. Još jednom iskazuje želju da se tim putom

Gospa Žalosna na Kalvariji kod Viteza

U srijedu, 15. rujna, na brdu Kalvariji kod Viteza svečano je proslavljen blagdan Gospe Žalosne. Sveto misno slavlje u 11 sati predvodio je mons. Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski u koncelebraciji fra Velimira Bavrke, viteškog župnika, fra Drage Pranješa, gučogoranskog gvardijana i drugih svećenika.

U svojoj propovijedi biskup Tomo je istaknuo kako „upravo na današnji blagdan, koliko god bilo žalosti, mačeva, uzdamo se u suotkupiteljicu uz svoga Sina, koji su nas preko žrtve Kalvarije naučili kako trebamo drugoga ljubiti, te uz svu patnju ići prema uskrsnuću.”

Obnova crkve Gospe od Snijega u Cavtatu Dugo je vremena gvardijan fra Ilija Stipić ulagao trud kako bi prikupio svu dokumentaciju i dozvole za početak rekonstrukcije crkve i krova koji su bili već u takvom stanju da su mogle biti ugrožene vrijedne crkvene umjetnine i eksponati. Zahvaljujući Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Franjevačkoj provinciji Svetog Jeronima u Zadru na čelu s provincijalom fra Andrijom Bilokapićem, Općini Konavle s načelnikom Božom Lasićem, kao i vjernicima koji su duhom i tijelom vezani uz samostan u Cavtatu, uz Božju pomoć započeta je željno očekivana obnova bisera od Cavtata.

Prva faza rekonstrukcije crkve podrazumijeva radove na krovu koje izvodi domaća firma iz Konavala „Paschal” d.o.o Lovorna, a radove nadzire Zdravko Nivić, nadzorni inžinjer. U rekonstrukciju krova uključena je Uprava za zaštitu kulturne baštine – konzervatorski odjel u Dubrovniku.

Istovremeno dok se izvode radovi na prvoj fazi, priprema se i drugi projekt unutarnjeg uređenja crkve. „Sada je najvažnije moliti Boga da blagoslovi naš rad, radnike i darovatelje”, poručio je gvardijan fra Ilija.

66

svjetlorijeci.ba

Rođendanski koncert zbora „Adoro” Tolisa

U subotu, 25. rujna, u samostanskoj crkvi Uznesenja BDM u Tolisi ugodno glazbeno ozračje stvorio je zbor „Adoro” koji je proslavio svoj 9. rođendan. Slavlje je započelo svetom misom u 18:00 sati. Molitvu krunice prije mise te pjevanje na misi predvodili su slavljenici. Glazbenu pratnju zbora instrumentima su dale Marija Ilišević i Mateja Mišković.

Posebni gosti proslave bili su Slavko Nedić i Branko Požgajec (Drugi način) iz Zagreba. Suradnja s njima iznjedrila

je tamburašku obradu staroga hita „Prođe ovaj dan”.

Voditeljica zbora „Adoro” prof. glazbe Marija Nedić u svom obraćanju okupljenima istaknula je kako je u ovoj župi glazba jako važna i kako živi punim plućima. Župa ima tri zbora: Dječiji zbor, Adoro i Mirijam. Rezultat je to velikog rada te velikog odricanja kako voditelja zborova tako i članova. U njihovu radu svesrdno ih podržava samostan na Raščici.

Sveta misa za dobročinitelje Plehana U petak 17. rujna, na blagdan Rana svetoga Franje služena je sveta misa u crkvi svetog Marka na Plehanu za sve dobročinitelje koji su pomagali ili pomažu obnovu ovoga vjerskoga i kulturnoga središta.

Misno slavlje u crkvi sv. Marka Evanđelista predvodio je vlč. Ivan Tolj, župnik u Gornjim Močilima – Sijekovcu. Uz gvardijana fra Antu Tomasa suslavili su fra Franjo Dalibor Stjepanović, župnik u Foči, fra Anto Zrakić, župnik u Potočanima i fra Ivan Ćurić, samostanski vikar.

Vlč. Tolj na početku homilije kazao je kako ćemo pred

lice Božje donijeti samo ono što smo darivali. Promišljajući o razlogu okupljanja toga dana podsvijestio je kako biti bolji čovjek može samo onaj koji dopusti da ga Gospodin vodi u životu.

Ovom prigodom Ivica Brkičić predstavio je projekt „Klupe u crkvi na Plehanu”, a Tomislav Lukić projekt „Visoka akademija rakije na Plehanu”. Prigodnim riječima obratili su se predstavnici društveno-političkih vlasti BiH i Hrvatske – dobročinitelji Plehana, Josip Dabro, Ivan Zeba i Josip Jerković. listopad 2021.

67

Roditeljima i djeci

m e ć š i l Igre

@ s. Jelena Antolović

A

ko bi se godišnja doba počela natjecati koje donosi ljudima, djeci, najviše neizvjesnoga iščekivanja, lupanja srca i uzbuđenja, mislim da bi pobijedila jesen. Osobito početak jeseni. Polazak u vrtić toliko uzbuđenja za tate i mame, djedove i bake i za djecu. Istina, za djecu nervoze počinju kada vide o čemu se radi i da su se odjednom našli u okruženju u kojem iako je lijepo i sve prilagođeno njima, ipak nisu jedini centar svijeta. Polazak u školu s nešto više svjesnosti prije samoga početka, a s tim i malim nervozama koje dijete donekle dijeli s roditeljima. Polazak u predmetnu nastavu (peti ili šesti razred) s bojazni hoće li se izgubiti u hodnicima, zapamtiti raspored sada kada nema učiteljice da misli na sve. Početak srednje škole i strah hoće li biti prihvaćen od kolega. Roditelji? Što manji broj djece, prvo ili jedno dijete, to više nervoze oko svakoga novoga početka. Učitelji počesto moraju reći čini se da vam je dijete spremnije na novi korak od vas. Veliki broj roditelja bi najradije umjesto svoga djeteta, kada bi ikako mogli, prešli to kritično razdoblje, pogotovo ako bude nekom trebalo uzvratiti na zadirkivanje.

Novi početci I, hoćemo li ipak reći da je jesen lijepa!? Ovisi kako ćemo shvatiti te svoje nove početke. Kao strah ili kao izazov. Hoćemo li vježbati da strahove pretvaramo u izazove? Znači, sve ono što će se događati bilo lijepo ili manje lijepo samo je jedan od mnogo koraka koje ćemo imati u životu i iz kojih ćemo učiti. Naravno, kao djeca to teško možemo shvatiti, ali odrasli, pogotovo koji odgajaju djecu, trebaju to znati i što smirenije pristupati novim životnim koracima koje dijete postiže puštajući ga da bude samostalno što je više moguće u svakoj životnoj dobi. Pogrešno je ako u svaki životni korak koje dijete treba napraviti stupamo s pretpostavkom kako će to djetetu teško ići. To vježbamo od najranijih dana.

Neka djeca po prirodi će biti sretna da dobivaju male zadatke, ali ima onih koji će se boriti da sve netko za njih obavi dokle god se za to može izboriti. Dobro je potražiti u struč68

svjetlorijeci.ba

noj literaturi ili poslušati odgojitelje što zdravo dijete u kojoj dobi može i onda mirno to od svoga djeteta i očekivati.

Ipak, u praksi ne ide ni blizu tako jednostavno. Neke promjene života čine nam se prenaglima i prevelikima. Čini nam se da ih nećemo uspjeti svladati pa gledamo kako ih drugi prolaze. Ako naiđemo na nekoga za koga nam se učini da prolazi slično, tražimo kako podijeliti svoje dileme kao da se želimo uvjeriti da nismo sami u problemu. Većini ljudi to pomaže. Tako se već u prvim školskim danima sklapaju prva prijateljstva. Sklapaju se tako prijateljstva među mamama čija djeca idu zajedno u vrtić. Kada na roditeljskom sastanku čuju da su se isto bojale i noćima nisu spavale misleći hoće li njihovo dijete puno plakati kada ostane bez njih, hoće li ga druga djeca tući, a da se neće znati obraniti, hoće li često pobolijevati.

Tko bi volio jesen ako znamo da će odjednom biti promjene temperatura pa ćemo možda imati zdravstvenih teškoća jer se naš organizam ne prilagođava tako lako. Znamo biti ljuti na sebe jer smo tako neotporni i osjetljivi. Na otpornosti i samostalnosti, posebno kod djece, trebamo raditi koliko god je to moguće pogotovo u moderno doba kada lako imamo sve u trenutku kada nam zatreba od toplih prostorija do brze medicinske pomoći. Teško je u tome naći pravu mjeru. Krenimo od igre. Nemojmo raditi za dijete.

Svaki i najmanji problem na koji nailazi je mali izazov i vježba. Od malih izazova do velikih. Krenimo od male samostalnosti do velike samostalne osobnosti.

Igre suhim lišćem Predložit ću nekoliko igara lišćem s drveća. To su posve jednostavne igre za djecu koja prave prve korake u kreativnom izražavanju. Cilj nije da dijete sutra bude umjetnik, ali zašto ne i umjetnik, ili da ono što napravi izgleda kao umjetničko djelo koje se mora staviti na izložbu. Kod male djece u likovnom stvaranju najvažniji je proces izrade, a ne produkt odnosno kako će na kraju izgledati rad. Dijete uči

Kruh svetog Ante Za projekte KSA „Kruh svetog Ante”, Australija 1.776 EUR Marko Cvitanović 10 KM N. N., Mostar 40 KM Mirza Hukeljić 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM Ivica Šmigoc, Sarajevo 50 KM Mirjana Bradvica, Ljubuški 65 KM Marko Petrić, Njemačka 54 EUR Ivan Božić, Irska 47 EUR Za pučke kuhinje Foundation Arthur McCluskey, Irska 3.485 EUR HKM Klagenfurt 1.521 EUR N. N., Sarajevo 20 KM Humanitarni broj BH Telecom 24 KM N. N., Sarajevo 30 KM Marina Puljić 30 KM N. N., Ljubuški 50 KM Zlatica Bisić, Sarajevo 200 KM N. N., Sarajevo 780 KM Kanton Sarajevo 8.346 KM Za Fond Kap dobrote N. N., Livno N. N., Sinj Ilija Stipić, Jajce

70

svjetlorijeci.ba

200 HRK 400 HRK 50 KM

Stipo Breljak, Švicarska 50 CHF N. N., Švicarska 500 CHF Kap dobrote za Liljanu Kranjc Obitelj Vuleta 40 KM Kap dobrote za Patrika Ivanovića Bodulušić Ratimir 200 KM ZA Dan KSA Franjevački samostan Plehan Župni ured Novi Šeher

200 KM 800 KM

Za studentske stipendije Diplomatski bazar 6.000 KM Dobročinitelji KSA, Hrvatska Marko Mišanec, Garčin 755 HRK Veselko Pavković, Njemačka 300 EUR Ivona Ivić, Šipkovica 500 HRK Luka Jerković, Karlovac 3.500 HRK Jelica Ujaković, Zagreb 1.000 HRK Draga Novokmet, Kaštel Štafilić 200 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 50 HRK Ivona Jakovljević, Sesvetska Sopnica 200 HRK Transactor d. o. o. Zagreb 600 HRK

Maja Duilo, Split 100 HRK Anamarija-Company d. o. o., Sesvete 500 HRK Rafael Romić, Zagreb 600 HRK Krunoslav Malekinušić, Sesvete 300 HRK Antonija Salacan, Opuzen 50 HRK Maja Pjaca, Vinkovci 100 HRK Mara Možnik, Zagreb 200 HRK Ružica Miloš, Zagreb 500 HRK Davor Borošak, Zagreb 200 HRK Neda Maruna, Šibenik 200 HRK Za obnovu kuća obitelji stradalih u potresu u RH Lomis, Samobor, vl. Saša Franjo 5.000 HRK Hidroizolacija Lukić d.o.o., Sesvete, Ilija Lukić Ćerčo 2.000 HRK Jadranka Ramljak, Sesvetska Sopnica 200 HRK Josip Bogić, Klagenfurt 30 EUR Ispravka iz dvobroja srpanj-kolovoz: Za dan KSA Umjesto župni ured Žepče 500 KM, Župa Uznesenja BDM – Osova 500 KM

Vlada Republike Hrvatske pomogla obnovu studentskoga doma Krajem prošle 2020. godine od Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske dobili smo financijska sredstva u iznosu od 120.000 kuna, za provedbu projekta „Franjevački studentski dom – obnova prvog hrvatskog katoličkog doma” u Sarajevu. Nakon što smo početkom ove godine potpisali ugovor s izvođačem radova, građevinskim poduzećem „Nikodil” d.o.o, čekali smo povoljno vrijeme kako bi započeli s radovima. Budući da je osnovni cilj projekta Franjevački studentski dom pružanje odgovarajućih uvjeta za smještaj i obrazovanje studenata, prolongirali smo početak radova na obnovi kupaonica do završetka akademske 2020./2021. godine. Radovi su započeli 5. 7. 2021. Počelo se s demontažom sanitarija i keramičkih pločica. Zatim je urađena hidroizolacija i izrađen estrih. Nakon toga su ugrađene nove keramičke pločice, tuš kanalice, wc školjke, umivaonici i tuš baterije. Na kraju je ugrađena sanitarna galanterija. Radovi su okončani 31. 8. 2021. godine, pred početak nove akademske 2021./2022. godine.

Ovim putem od srca se zahvaljujemo na ukazanom povjerenju i financijskoj potpori Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske u ime djelatnika HKO „Kruh sv. Ante” i naših studenata, koji sada borave u još udobnijem i ljepšem ozračju.

Nova akademska godina na Franjevačkoj teologiji

U ponedjeljak, 27. rujna 2021. godine, na spomendan sv.

Vinka Paulskog, započela je nova akademska godina na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Svečanost je započela euharistijskim slavljem koje je predvodio fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene uz koncelebraciju dekana Franjevačke teologije prof. fra Danimira Pezera, fra Danijela Nikolića, meštra bogoslova i drugih profesora na FTS-u. Fra Jozo je u svojoj homiliji dao ohrabrenje i poticaj svim studentima

i profesorima za stjecanje novih znanja i otvaranje svojih vidika novim perspektivama, također je posjetio braću franjevce da ne smiju zaboraviti temeljne poruke franjevaštva, a to su poniznost i solidarnost s potrebitima.

Na kraju svetog misnog slavlja i himna Duhu Svetom fra Jozo je zazvao blagoslov na studente i profesore. Nakon svete mise uslijedio je inauguracijski govor dekana FTS-a prof. dr. sc. Danimira Pezera i upis studenata u novu akademsku godinu. listopad 2021.

71

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Maslina

Maslina je višegodišnje i do 10 m visoko stablo, krivo, vijugavo i kvrgavo.

Plodovi su jajolike koštunice pune ulja. Sveta Hildegarda od Bingena (1098. – 1179.) liječila je čajem od maslinova lišća probleme probave.

G

odine 1800. španjolski liječnici liječili su mnogobrojne ranjene vojnike čajem od listova masline, a tek prije 50 godina započinje sistematsko znanstveno istraživanje ljekovitosti listova masline. Utvrđeno je da su ekstrakti maslinova lišća prikladni i djelotvorni kod akutne i kronične infekcije te upala koje nastaju uslijed djelovanja bakterija, virusa gljiva i parazita, kod smetnje u izmjeni tvari masnoće, kroničnoga umora, virusa hepatitisa, candide, helicobactera, borelioze, reume i fibromialgije. Osim toga jačaju i moduliraju imunitet organizma, reguliraju izmjenu tvari u tijelu, smanjuju kolesterol u krvi, snižavaju šećer u krvi i pozitivno djeluju na reguliranje inzulina u krvi, sprječavaju upale, smanjuju groznicu, proširuju krvne žile, sprječavaju aritmiju i trombozu. Listovi se mogu brati i upotrebljavati tijekom cijele godine, ali je vrlo važno da se beru samo oni koji nisu špricani, daleko od putova i zagađenih zemljišta.

Maslinovo ulje. Postoji više vrsta maslinova ulja, najpoznatije i najbolje je djevičansko ulje koje se dobiva putem prvoga laganog tiještenja maslina, tako da se ne zgnječe koštice. Osim toga, pri tom se postupku ne smije primijeniti toplina pa je dopušteno samo tzv. „hladno tiještenje”. Tom se ulju ne dodaju nikakve primjese. Zatim postoji provence (provans) ulje. Ono je drukčije kvalitete jer se tiješti tako da se zgnječe i koštice.

72

svjetlorijeci.ba

Ni pri tiještenju toga ulja ne smije se primijeniti toplina i ne dodaju se nikakve primjese. Postoji i drvno ulje. To je maslinovo ulje najslabije kvalitete, a dobiva se ponovnim tiještenjem ostatka nakon proizvodnje provence maslinova ulja i uz primjenu topline. Ovo ulje se upotrebljava isključivo za proizvodnju sapuna i za tehnička ulja.

Čaj od listova masline. Uzmite 2 vrškom pune male žlice suhih maslinovih listova i stavite u 2 dl vrele vode, dobro promiješajte, poklopite i ostavite 10 minuta poklopljeno. Nakon toga procijedite te popijete toplo i na gutljaje.

Dnevno se piju 4 šalice čaja od lista masline i tako 3 tjedna.

Uvarak od listova masline. U 3dl vode stavite 20 listova masline, promiješajte i stavite na peć da provri. Kada provri, kuhajte na laganoj vatri dok tekućina ne ispari s 3 dl na 2 dl. Ugasite vatru, poklopite uvarak i ostavite 20 minuta poklopljeno. Nakon toga procijedite i dodajte 1 veliku žlicu kaduljina ili šumskoga meda. Ljudi s dijabetesom neka stave med od planike ili voćni šećer. Pola uvarka se pije ujutro natašte, a pola uvečer prije spavanja i tako svaki dan tijekom 3 tjedna. Ovaj uvarak smanjuje krvni tlak i proširuje krvne žile. Čaj od maslinovih listova i soka češnjaka. Uzmite 2 vrškom pune male žlice suhih listova masline i stavite u 2 dl vrele vode, promiješajte, poklopite i ostavite 10 minuta poklopljeno. Nakon toga procijedite pa dodajte sprešani sok od 3 češnja češnjaka i 1 malu žlicu kaduljina ili šumskoga meda, a šećeraši neka stave samo voćni šećer. Ovaj pripravak se pije 3 tjedna tako da se svaki dan popije samo po jedna šalica prije spavanja, slijedi tjedan pauze i kura se ponovi još 3 tjedna. Time se smanjuje visoki tlak, a ujedno se i tijelo opusti.

Listovi masline s bijelim vinom. Uzmite 50 g suhoga lišća ili kore masline, stavite u staklenku, prelijte 1 litrom kvalitetnoga bijelog vina i dobro zatvorite.

Pripravak ostavite na toplom 3 dana.

Nakon toga procijedite i pijete 4 dana, tako da svaki dan popijte četvrtinu litre

Što je Isus pisao?

P

oznati ulomak iz Evanđelja po Ivanu prikazuje Isusa koji prstom piše po tlu, ali što je doista pisao? Većinu ideja i praksi kršćana prvih stoljeća možemo razumjeti ako razumijemo židovsku praksu toga doba.

Evanđelja se obično čitaju kao oznaka radikalnoga odmaka od židovske vjere. Zapravo, Isusovo propovijedanje često se (pogrešno) shvaća kao da je u suprotnosti s Mojsijevim zakonom – unatoč tome što je rekao da nije došao „dokinuti Zakon ili Proroke […] nego ih ispuniti”. Ovo je još uvijek stvar naizgled beskonačne znanstvene rasprave – poznatoga „razdvajanja putova”. Je li židovsko kršćanstvo (ideje i postupci prvih palestinskih sljedbenika Isusova pokreta) bio oblik judaizma ili nešto sasvim drugo? U kojoj mjeri je kršćanstvo doista izraslo iz židovstva? Činjenica da se relativno s lakoćom pozivamo na „židovsko-kršćansku tradiciju” govori o svojevrsnom kontinuitetu između židovstva i kršćanstva – barem iz kršćanske perspektive. Taj je kontinuitet utoliko uvjerljiviji kada se shvati da evanđelja opisuju samoga Isusa kao pobožnoga židova i upornoga branitelja Tore. Razumijevanje Isusova nepokolebljivoga pridržavanja židovske tradicije i Zakona može nam pomoći razumjeti neke često pogrešno shvaćene odlomke u evanđeljima na neslućene, plodne i prosvjetljujuće načine.

Jedan od tih odlomaka nalazi se u osmom poglavlju Ivanova evanđelja. Ono glasi ovako: „Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: ‚Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?‘ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: ‚Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.‘ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji.” (Iv 8,3-8).

Tradicija je u ovoj gesti pročitala mnogo različitih stvari.

Augustin je u Isusovu pisanju u pijesku vidio odjek Božjega „ispisivanja” 10 zapovijedi u kamenu, čime se uspostavio kao zakonodavac. Ovo je klasična augustinovska gesta – uvijek čitati Novi zavjet u strogom tipološkom odnosu s drugim odlomkom iz hebrejske Biblije jer je shvatio da je Stari zavjet otkriven u Novom, a Novi skriven u Starom.

Jeronim je mislio da zapisuje imena tužitelja te žene, pozivajući se na čuveni odlomak pronađen u Jeremiji: „O Jahve, 76

svjetlorijeci.ba

nado Izraela, svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode.” (Jeremija 17,13). Drugi misle da je zapisivao grijehe samih optužitelja kako bi im pokazao da nitko nije bez grijeha. Suvremeniji znanstvenici smatraju da je on možda oponašao sud, zapisujući i zločin (preljub) i odgovarajuću kaznu (smrt). Sva su ta tumačenja točna i međusobno kompatibilna.

Ali nije važan samo sadržaj onoga što je mogao napisati.

I sama gesta je važna: „pisao je na pijesku”. Prema Mojsijevu zakonu, kad god bi netko bio uhvaćen u preljubu i muškarac i žena morali su biti podvrgnuti sudu – jer preljub, očito, uključuje dvije osobe. Zakon je također zahtijevao dovođenje najmanje dva svjedoka kako bi se potvrdilo da je preljub doista počinjen, prije donošenja presude, a na mjestu događaja, ne spominje se nijedan svjedok. U ovom slučaju, tužitelji su doveli samo ženu, što je grubo kršenje zakona.

No, što je još zanimljivije, u tim je slučajevima svećenik bio dužan napisati prekršeni zakon zajedno s imenima optuženih. Ipak, ovo je pisanje moralo biti učinjeno na površini koja je mogla jamčiti da oznake nisu trajne, a prašina s poda Hrama bila je najčešće mjesto za to. Ovo, kao simbolični podsjetnik da, iako su zapovijedi doista zapisane u kamenu, milosrđe uklanja grijeh – zakon izdržava, ali grijeh je oprošten.

Zapisujući na pijesku, Isus nije samo podsjećao tužitelje na ovu milosrdnu tradicionalnu gestu, već se i strogo pridržavao pravilnoga postupka, pokazujući tako tužiteljima da će poštovati zakon čak i ako ga oni ne poštuju.

Ali odlomak prikazuje Isusa kako na zemlji piše ne jednom, već dva puta. Tekst glasi: „A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: ‚Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.‘ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini.”

Tvrdilo se da je isprva Isus zapisao ime žene, njezin zločin i odgovarajuću kaznu. No drugi put („I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji”) je možda pisao imena tužitelja i njihov zločin – optužujući ženu za preljub, bez svjedoka i bez dovođenja muškarca koji je sudjelovao u grijehu, optužujući ga kako je zakon zahtijevao. Pravilno poučeni o Zakonu, kakvi su bili (u tekstu se izričito kaže da su oni bili učitelji Zakona i Farizeji), optužitelji su zasigurno shvatili da im se sada sudi.

Daniel Esparza

Metafore i putokazi

Nije čovjek prah na vjetru Ne, nisi ti od onih ljudi koji od života traže samo velike stvari, nego od onih koji u malima velike prepoznaju.

Ne, nisi ti od onih ljudi koji se saginju kako bi velikima ugodili, nego od onih koji se saginju kako bi veliki postali.

Ne, nisi ti od onih ljudi koji stalno brbljaju, nego od onih koji govore i onda kad šute.

Ne, nisi ti od onih ljudi koji tuđom glavom misle, nego od onih koji svoju misao i tuđom šire.

Ne, nisi ti od onih ljudi koji boljima zavide, nego od onih koji s boljima bolji postaju.

Ne, nisi ti od onih ljudi koji se plaše da im se snovi ne sruše, nego od onih koji znaju da se i od srušenih novi stvore.

Ne, nije čovjek tek prah na vjetru. Veći si od zvijezde, toplija si od sunca, širi si od svemira, dublja si od oceana. Jer, ima li što dublje, više, šire i veće od onoga u kome Stvoritelj svega stvorenog stanovati može?

(Tekst i foto: J. Ćuro)

listopad 2021.

77

Fra Bogdan Jolić

(1934. – 2021.)

S nadom u uskrsnuće mrtvih i život vječni, u ponedjeljak, 6. rujna 2021., u livanjskoj županijskoj bolnici, u 87. godini života, preminuo je svećenik i franjevac Bosne Srebrene fra Bogdan Jolić.

Fra Bogdan, krsnim imenom Slavko, rodio se u Žabljaku, župa Livno, 8. lipnja 1934. godine od oca Grge i majke Anđe r. Lovrić. Kršten je 11. lipnja. Osnovno obrazovanje završio je u Livnu 1946. godine. Nakon prvog razreda gimnazije premjestio se u Visoko gdje je završio preostalih sedam razreda gimnazije (1948.

– 1954.) godine. Godinu novicijata započeo je u Kraljevoj Sutjesci 15. 7. 1951. godine. Tom prigodom uzeo je redovničko ime fra Bogdan. Jednostavne zavjete položio je 16. 7. 1952., a svečane u Sarajevu 8. 12. 1955. godine u ruke provincijala fra Borisa Ilovače. Teologiju je studirao u Sarajevu od 1954. – 1959. godine.

Biskup Marko Alaupović podijelio mu je u Sarajevu sve stupnjeve sakramenta svetog reda: podđakonat 29. 6. 1957., đakonat 1. 12. 1957. i prezibterat 25. 7. 1958. godine. Vojsku je služio 1959. – 1961. u Petrovcu na Mlavi.

Nakon odsluženja vojnog roka započinje pastoralnu službu kao župni vikar u u Fojnici 1961. godine. Službu župnog vikara obavljao je na Plehanu 1964. – 1965. godine a, službu župnika u Brajkovićima 1965. – 1967. i Čukliću 1967. – 1976. godine.

Službu župnog vikara obavljao je nadalje u Čukliću (1976. – 1978.) i u Biloj (1978. – 1979.). Imenovan je 1979. godine gvardijanom samostana na Gorici i tu službu je obavljao tri mandata, sve do 1988. godine. Od srpnja 1988. župni je vikar u Vidošima, a u lipnju 1990. imenovan je župnikom i graditeljem u Sućurju na otoku Hvaru. Župu je preuzeo 21. 10. 1990. i na njoj je ostao do 1994. godine. Tada se vraća u livanjski kraj za župnog vikara u Čukliću 1994. – 1995., te opet na Goricu gdje postaje član samostanske obitelji. Kraće vrijeme 1997. godine obavljao je službu župnog vikara u Livnu. Po povratku u samostan dobiva službu novačkog domeštra koju je obnašao do 2000. godine. Od te godine do svoje smrti u samostanu na Gorici obavljao je službu ispovjednika i propovjednika.

Sveta misa zadušnica za pokojnoga fra Bogdana slavljena je u četvrtak, 9. rujna, u samostanskoj crkvi na Gorici. Nakon svete mise pokopan je na groblju sv. Mihovila.

Obitelji pokojnoga fra Bogdana izražavamo iskrenu sućut.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna neka mu svijetli!

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI S. Marija Branka Matošević

(† 2019.)

Dana 12. listopada navršava se dvije godine od smrti naše tetke Branke Matošević, sestre Kćeri Božje ljubavi. Draga naša tetka hvala za sva dobra i plemenita djela.

Počivaj u Miru Božjem.

Tvoji najmiliji!

Goran Vujica

(† 2016.)

Dani prolaze, ali ostaju bol i praznina u srcu onih koji te vole. Život nestaje u jed80

svjetlorijeci.ba

nom trenutku, ali sjećanje ostaje zauvijek. Neka te u tišini vječnog mira prati naša ljubav koja je jača od zaborava. S ponosom i ljubavlju čuvat ćemo uspomenu na tebe, najdraži brate.

Počivaj u miru Božjem.

Stipo Sičaja

(† 2020.)

Prošla je godina tuge i boli koja postaje sve jača i sve više nam fališ. Tvoj smijeh i šale zamijenila je tišina. Bio si nam putokaz u životu, bio si nam prijatelj, bio si nam sve, a sada si nam još i više.

Ništa ne može umanjiti našu tugu, ali

nastavljamo živjeti noseći uspomenu na tvoj dragi lik i plemenita djela koja si za života učinio. Hvala ti za svu pruženu ljubav. Vječno ćeš živjeti u našim srcima, mislima i molitvama jer voljeni nikada ne umiru. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji, supruga Anđa, kćerke Katica, Ankica i Ružica s obiteljima

Ante Sičaja Cuni

(† 2005.)

Prošlo je dugih i tužnih 16 godina otkako je prerano prestalo kucati srce našega dragog sina i brata. Bol, prazninu i neiz-

mjernu tugu, koju osjećamo za tobom, vrijeme ne može ublažiti. Tvoj dragi lik živi u nama. Pamtimo te po plemenitosti i čuvamo u srcima, mislima i molitvama. Čuvali te anđeli nebeski! Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji, mama Anđa, sestre Katica, Ankica i Ružica s obiteljima

godini života Janja Korčanin rođ. Kršćo, majka fra Ivice Korčanina, franjevca Bosne Srebrene.

Sahrana pokojne Janje bila je u utorak, 21. rujna 2021., u 16 sati na groblju Čalikovac.

Fra Ivici i njegovoj obitelji iskrena sućut, a za pokojnu Janju molimo: Pokoj vječni daruj joj Gospodine! Svjetlost vječna neka joj svijetli!

Marijana Sivrić Ruža Rebo

Mladenka Čolo

(+2019) Vrijeme prolazi, ti i dalje živiš u našem sjećanju i u našim mislima!

Tvoji: suprug, roditelji, sestra i prijatelji!

Ivka Dofek

(1933.

(1936.

(1938.

– 2008.)

– 2010.)

– 2018.)

S ljubavlju vas spominjemo i po dobrom pamtimo. Vaše obitelji

Janja Korčanin r. Kršćo

(1945. – 1921.)

S nadom u uskrsnuće i život vječni 20. rujna 2021. preminula je blago u Gospodinu, u 76.

Adnan Petar Mihael Jašarević

(1992. – 2021.)

Iako su nam oči pune suza, a srce puno bola, znamo da si sada u zagrljaju Onoga kojemu si svoj život posvetio. Imati te za prijatelja bio nam je blagoslov, a nadamo se da smo ti vratili barem dio onoga što si ti nama

nesebično darivao. Sve kave koje si nam ostao dužan i koje smo ti ostali dužni, ispit ćemo tamo negdje gdje vrijeme ne postoji, gdje nema više kraja. Do tada ćemo u srcima i molitvama nositi uspomenu na tebe koji si bio i prijatelj i svećenik svim svojim srcem.

Dragi naš prijatelju, počivaj u miru Božjem.

Tvoj Loyola kolegij

Pero Jurišić

(1951. – 2021.)

Nakon teške bolesti, s vjerom i nadom u uskrsnuće 17. 9. 2021. preminuo je Pero Jurišić, brat fra Ive Jurišića, svećenika Bosne Srebrene. Pero je najmlađi od šestero djece oca Mate i majke Ane rođ. Kožul.

Sveta misa zadušnica i ukop pokojnika bio je 18. 9. 2021. na groblju u Strupini.

Fra Ivi Jurišiću i cijeloj ožalošćenoj obitelji iskrena sućut. Neka mu Gospodin podari pokoj vječni.

üDa, želim se pretplatiti na reviju Svjetla riječi ¨ Šaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

¨

Pošaljite mi uplatnicu poštom

¨

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Tel.: +387 33 726 200; uprava@svjetlorijeci.ba; www.svjetlorijeci.ba

listopad 2021.

81

Na jednome mjestu pronađite mnoštvo ukusnih kulinarskih specijaliteta posebnih za naše prostore.

S. Anđelka Jakovljević donosi 227 recepata za slana i slatka jela.

Otkrijte i otmite zaboravu jedinstvene recepte i tradicionalne specijalitete vratite na obiteljski stol.

Svoj primjerak knjige poručite pozivom na broj telefona: 033 726 200; pišite nam na redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18 ili u knjižarama u Vitezu i Livnu.

Kalendari svetog Ante 2022.

Knjiga kalendar Uz detaljan katolički kalendarij obrađuje četiri u nebo vapijuća grijeha. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, povijesti, kulinarstvu i zdravlju, a raznolik i bogat sadržaj možete pronaći i u drugim rubrikama.

Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Dvanaestlisni kalendar Djela sakralne i pejzažne umjetnosti vrsnog umjetnika Gabriela Jurkića ukrašavaju ovogodišnji dvanaestlisni kalendar.

Jednolisni kalendar / Džepni kalendar

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba/shop