Sretan Božić - Njemu se poklonite (465) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

SRETAN BOŽIĆ

Njemu se poklonite Godina XXXIX. ◆ broj 465 ◆ Sarajevo, prosinac 2021. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Poštovani čitatelji Svjetla riječi! Božić je većini kršćanskoga svijeta najdraži blagdan. A blagdan je tamo gdje se ljubav raduje. Božić je blagdan ljubavi koja preobražava ljude. Božić je Božji poziv na ljubav među ljudima, na razumijevanje i spremnost pomoći, na praštanje i pomirenje, na mir i prijateljstvo. Na pozornici svjetskih zbivanja o kojima mediji toliko izvješćuju, pomislimo da tolerancije i dijaloga gotovo i nema. U vrtlogu ovih naših bosanskohercegovačkih zbivanja u kojem zbog gospodarskoga, ali i političkoga stanja mnogi mladi napuštaju svoja ognjišta tražeći bolji život u bijelom svijetu. U tom okruženju u kojem je tako teško graditi izgubljeno povjerenje, u kojem tako često u svojim opravdanim traženjima nailazimo na zatvorena vrata, prekrižene ruke i stisnuta srca onih koji bi nam mogli, trebali i morali pomoći. U ovim našim bosanskohercegovačkim zbivanjima u kojima nam se i Bog i čovjek čine tako dalekim i teško prepoznatljivim. No upravo u ovom tmurnom ozračju, u mraku koji prijeti da proguta naše životne energije i snage pojavljuje se Svjetlo koje svojim zrakama pobjeđuje tamu: Bog nam šalje svoga Sina Isusa Krista čija nam je pomoć potrebnija nego ikada do sada. Bog je ljubav, veli sveti Ivan apostol (1 Iv 4,8). Iako mnogi ljudi na različite načine shvaćaju ljubav, većina će posvjedočiti da je to ono što ih u životu čini najsretnijima i za čim najviše teže. Ako iskreno razmislimo, vidjet ćemo da ljubav daje smisao svemu što postoji. Upravo ljubav kako je mi doživljavamo u svojim životima ne trpi nikakvu apstraktnost. Svatko od nas želi ljubiti i biti ljubljen na konkretan način, riječima i djelima. Kako bismo inače znali da nas netko voli ako to ničim ne posvjedoči. Ljubav je po svojoj prirodi konkretna, ona teži da se utjelovi, da se utjelovi konkretnim djelima ljubavi, da se utjelovi na kraju rađanjem novoga života. Božja ljubav je najkonkretnija – ona se utjelovila za nas u Isusu iz Nazareta. Ako Boga smatramo srećom i smislom ljudskoga života, onda nas iz poruke betlehemskih jaslica Bog ne čeka najprije u bogatstvu i imanju niti u zamišljenim rajskim vrtovima, nego najprije u našoj svakodnevici – konkretnoj obitelji, zajednici, poslu, društvu... Bog i smisao života daruju nam se i ondje odakle stalno želimo otići, odakle se sklanjamo u svoj strah ili mrak, u svoju samodostatnost. On nas čeka među ljudima s kojima nas je postavio da živimo. I nećemo se moći usrećiti bez njih. Neka nam zato Božić bude prigoda da iznova obnovimo svoju ljubav prema svojim bližnjima. Čineći dobro drugima, doprinijet ćemo rastu i njihova i svoga ljudskog dostojanstva i tako širiti svjetlo Betlehemskoga Djeteta, nenametljivo svjetlo i blagu dobrotu koja ima snagu mijenjati svijet bez nasilja i sile, ljubavlju koja poštuje zakon ljudskoga rasta. Neka to svjetlo i ta ljubav zasja u našim srcima. U ovom duhu želim Vama, dragi čitatelji Svjetla riječi, gdje god da živite i radite, čestit Božić i sveto porođenje Isusovo! Josip Poljan, Kristovo rođenje

fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro redakcija

Anamarija Ćuro, Janko Ćuro, Monika Galić redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Monika Galić pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Ilustracija

Svim čitateljima, suradnicima i dobročiniteljima Svjetla riječi SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU žele: Ana, Anamarija, Emil, Janko, Lidija, Lorko, Monika, Pero i Valentina

Pisma čitatelja Prvi kardinal rođen u Banjoj Luci

Don Guido grof Del Mestri: prvi kardinal rođen u Banjoj Luci

Poštovani,

Don Guido je unatoč porijeklu i počastima bio izuzetno skroman. O tome govori istinita anegdota. Naime, kao vatikanski ambasador (nuncij) putovao je jednoga dana vlakom prema Bonnu. U odjeljku drugoga razreda sjede jedna gospođa i jedan klerik. Po odjeći i stasu sudeći, to bi mogao biti onizak župnik koji putuje u tadašnji glavni grad Savezne Republike Njemačke. Svećenik jedno vrijeme čita neku knjigu. Odlaže ju i gleda predjele kroz koje putuje. Započe razgovor između suputnika.

raduje me svaki put kada u poštanskom sandučiću nađem Svjetlo riječi. Nakon što ja pročitam, Vaš časopis čita i moja majka Jozefina koja će uskoro ako Bog da navršiti 90 godina. Tako se dogodilo i ovaj put s izdanjem za studeni 2021. Na jednoj od fotografija snimljenih pokraj crkve na Petrićevcu (gdje sam i ja krštena) u rubrici „Pisma čitatelja” gospođe dr. Dinke Antić, moja mama (banjalučanka, a i vjenčana na Petrićevcu) je otkrila neka poznata lica, a to su: Berta Štemberger, Manda Šikić, Ruža Knežević, Marica Jerković, Ivanka Nogol. Bilo ju je jako lijepo slušati dok je spominjala sva ta imena. Tom prilikom je dodala još mnoga imena djevojaka koje su pohađale školu „kod crnih časnih sestara” u Banjoj Luci (škola se nekada nalazila nasuprot Biskupije, a tzv. „bijele časne sestre” su bile u zgradi u kojoj se danas nalazi KŠC „Bl. Ivan Merz”). To su učenice: Serafina Rajković, Ludmila Sučić, Serafina Smoljo, Mirjana Delić, Mara Ugarković, Vlasta Sigmund, Ljerka Blagec, Rada Borovnica, Nada Hermann, Elvira Kutleša, Slavka Vukić, Emilija Lipovac, Emilija Skrašek, Marija Ostojić, Marija Radetić, Bisera Tabaković. Neke od djevojaka su stanovale na katu kod časnih sestara u konviktu jer im je bilo daleko svaki dan putovati od kuće izvan Banja Luke do škole. Ovom prilikom želim spomenuti još jedno ime vezano za Petrićevac. Stariji iz crkvenih krugova će se možda sjetiti i prepoznati, a možda i pokoji, nažalost rijetki, stariji Petrićevčanin. Podno petrićevačke crkve godine 1911. rođen je, a u petrićevačkoj crkvi kršten, prvi kardinal rođen u Banjoj Luci – Guido grof Del Mestri. Umjesto opisa i podataka opsežnog životopisa i crtica iz dugogodišnje diplomatske karijere prilažem tekst mons. dr. Ante Orlovca, odn. zgodnu istinitu anegdotu. 4

svjetlorijeci.ba

- ‘Oprostite, a gdje ste Vi župnik?’ – pita gospođa. - ‘Pa nisam baš župnik, ali jesam u crkvenoj službi’ – odgovara klerik. Tek tada gospođa ugleda biskupski prsten na njegovoj ruci. Sva iznenađena nastavi: - ‘Pa Vi ste biskup. Oprostite što to nisam odmah primijetila. Nećete mi zamjeriti što Vas pitam iz koje ste biskupije.’ Riječ po riječ, gospođa na svoje veliko iznenađenje sazna da putuje s nadbiskupom, uglednim crkvenim diplomatom, predstavnikom Svete Stolice pri njemačkoj vladi u Bonnu. Gospođa ne može doći k sebi od iznenađenja pa priupita: - ‘Kako to da Vi, visoki vatikanski diplomat, putujete vlakom drugog razreda?’

- ‘To je veoma jednostavno, gospođo’ – odgovori suputnik – ‘znate, ovaj vlak nema trećeg razreda.’ Guido Del Mestri je rođen u Banjoj Luci na Petrićevcu 13. 1. 1911. kao najmlađe od šestero djece grofa Gianvita Del Mestria i supruge mu barunice Marianne, rođene De Grazia. Nakon četiri razreda osnovne škole kod časnih sestara u Banjoj Luci i daljeg školovanja u poznatoj isusovačkoj gimnaziji u Kalksburgu pokraj Beča te studija teologije u Rimu, za svećenika biva zaređen 11. 4. 1936. u Bazilici svetog Ivana Lateranskog u Rimu. U Rimu nastavlja studirati diplomaciju kojoj se, kao savjetnik, apostolski delegat, kasnije pronuncij i nuncij, posvećuje sve do umirovljenja 1984. godine. Trostruki je doktor nauka – filozofije, teologije i kanonskog prava. Dva puta odbija kardinalsku čast. Početkom devedestih godina prošlog stoljeća papa Ivan Pavao II. ga u Rimu zaređuje za kardinala, pa tako postaje prvi kardinal rođen u Banjoj Luci. Posljednje godine povlači se iz službe i postaje kućni kapelan u bolnici Sv. Terezije, koju vode časne sestre u Nürnbergu, Njemačka. Svoje dane provodi u blizini najuže obitelji (uz sestru Felicitas Del Mestri Berghoff, nećaka Herberta Winklera – Kinia, pranećakinju Felicitas i pranećaka Eduarda s obiteljima). Neobično je volio rodnu Banja Luku. Do smrti je ostao veliki i vjerni dobrotvor svoje rodne banjalučke biskupije iz koje je potekao. Poznata je njegova velika pomoć pri izgradnji župne crkve Sv. Male Terezije u Presnačama. Kada je kao doajen diplomatskog kora 1984. odlazio u penziju, priređen mu je službeni ispraćaj na najvišem državnom nivou. Don Guido je unaprijed oglasio da se umjesto oproštajnih poklona daju novčani prilozi od kojih je, potkraj osamdesetih godina, sagrađen monumentalni zvonik crkve sv. Ante na Petrićevcu, one crkve u kojoj je kršten. Umro je 1993. godine u Nürnbergu. Usljed rata u Bosni i Hrcegovini, želja

don Guida Del Mestria da mu vječno počivalište bude u Katedrali u Banjoj Luci, nije mogla biti ispunjena. Sahranjen je u kripti obiteljske crkve sv. Antonia u Medei, kraj svog oca Gianvita, sestre Vittorie, bake, djeda i drugih predaka iz obitelji Del Mestri. Takav je bio taj vedri, jednostavni i skromni, ali veoma sposobni i zaslužni crkveni čovjek i humanist: vrhunski intelektualac, diplomat, poliglot, nadbiskup i kardinal. Porijeklom stranac iz plemićke kuće, zavolio je svoj bosanski zavičaj u kojemu je rođen i nikada ga nije zaboravio, iako je cijeli život proveo daleko od njega. Redakciju srdačno pozdravljam i zahvaljujem na krasnim prilozima, posebno dobrog i dragog Emila koji je uvijek strpljiv i susretljiv kada se radi o mojim narudžbama. Svako Vam dobro i lijep pozdrav iz Nürnberga. Felicitas, kardinalova pranećakinja

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare: redakcija@svjetlorijeci.ba

iz sadržaja

Tema broja Iščekivanje i dolazak

14Važno je ono što Samotno mjesto je teško

Retrospektiva Kakav Božić slavimo

Skupljajući zalaske sunca Zornice

62Sluga a ne gospodar Aktualno

82Ljekovito pisanje

50Bugojno jučer,

Reportaža 22 S Kristom u Živiš dok voliš

64na misi

Zapažanje na rubu

+387 60 33 88 018

Reportaža

danas i sutra

ili nam pišite: FMC Svjetlo riječi Zagrebačka 18 BiH - 71 000 Sarajevo

www.svjetlorijeci.ba

Razgovor Alan Hržica središtu života

Sva čeljad

prosinac 2021.

Đuro Seder, Položen u jasle

Tema broja

svjetlorijeci.ba

IŠČEKIVANJE I DOLAZAK @ Stjepan Lice

ošašće! Riječ koja u sebi sadrži i iščekivanje i dolazak. Neizrecivost ljepote iščekivanja i dolaska. Ali o čijem je iščekivanju, o čijem dolasku riječ? Iščekujemo li mi Božji dolazak, Isusovo rođenje u Betlehemu – i u nama, među nama? Ili Bog iščekuje naš dolazak? Da mi priđemo k njemu koji se rađa u nama, među nama? On poput dobroga oca, i ne samo iz evanđeoske prispodobe, ranjena srca iščekuje povratak sina koji je otišao daleko, ali jednako tako i povratak sina koji nije razumio – koji srcem nije razumio – da je blizu, toliko blizu da osjeća očev dah, očevo srce. Začudo, to za njega nije imalo značenja. U tome nije nalazio radosti. Njegova je radost bila negdje drugdje. Ondje gdje se radost ne može ukorijeniti. I donijeti dobar rod. Pouzdano idemo ususret dana kada će se Isus, dijete Bog, roditi. Hoće li to biti i njegov i moj, i njegov i naš Božić? Mudraci s Istoka u nekom su trenutku pošli za zvijezdom koja ih je vodila. Pošli su u nepoznato, putom kojim prije njih nitko nije išao. Po čemu su znali da im valja poći? Kako su se osmjelili krenuti na put? Jesu li razumjeli kamo će ih, kome će ih zvijezda dovesti? Ili su se, jednostavno, oslonili o povjerenje dublje od iskustva? Da svako pitanje ne mora naći odgovor. I da svaki put ne mora imati unaprijed ucrtan cilj. Bit će da su oni, budući da su pošli iz daleka, krenuli i prije negoli su se

Marija i Josip iz Nazareta zaputili u Betlehem. S različitih su strana krenuli prema nepoznatom im susretištu koje im je domišljatost vječnosti, kao i toliko puta, mimo ičijega znanja, pripravljala. I u punini vremena zatekli su se, susreli u neuglednosti. Posred blagoslova. Put do Betlehema Svake se godine iznova odlučujemo poći do Betlehema. Trudimo se pravodobno se pripraviti za put. Uzeti si dovoljno vremena da se ne bismo našli u neprilici da trebamo – k tome, i ne samo jednom – odgađati trenutak polaska. Neshvatljivo je koliko nas toga pri polasku uspije omesti. I više puta odgađamo vrijeme polaska, uvijek s uvjerenjem da ćemo, budemo li brži i usredotočeniji, stići na vrijeme. K tome i čitavim srcem. Gotovo čitavim srcem… I dok idemo, nerijetko zastanemo, skrenemo s puta. Uvijek se nađe štošta što bi usput još trebalo obaviti. Kada dani proteknu i Božić već bude za nama, pitat ćemo se zbunjeni kako je nešto uzgredno moglo zakriti betlehemsko svjetlo, skrenuti pogled s njega. Hoćemo li uzmoći biti odgovor? Postoji samo jedan način da nađemo put do Betlehema. Da ga ne promašimo. Ili drugim riječima: da sebe ne promašimo. Valja nam poći praznih ruku, neopterećeni, lišeni svih oslonaca i sigurnosti. Valja ostaviti sve što bi nas moglo usporavati na putu. Jer budemo li odviše pozorni na ono što nosimo, budemo

li odviše pozorni na sebe, nećemo biti u prilici motriti zvijezdu. Ni onu na nebu, ni one u očima naših suputnika i susretnika, ni one koje smo zakopali u našim srcima a koje bi htjele, posve bezazleno, posvijetliti našim koracima. Valja nam poći raspoloživa srca. Srca koje neće tražiti svoje. Srca koje će biti pristupačno. Jer kako ćemo, inače, u njega primiti Betlehem, taj dom svih putnika namjernika, svih beskućnika, svih onih koje su toliki zanemarili? Koje toliki – osim Boga – gotovo da nisu ni primijetili. Naravno, postoji još jedan način da ne promašimo Betlehem. A taj je najpouzdaniji. I najzahtjevniji. Da u Betlehemu živimo sve svoje dane. Da vrata našega doma povazdan budu otvorena i konačište pripravljeno. To je mudrost ljudi djetinjega srca. Mudrost koju se ne uči, kojoj se posvećuje. Onome tko se čitav odluči za Betlehem, toliko toga nije potrebno. On toliko toga ne primjećuje. Istodobno tolike ljepote ozaruju njegove oči. On ne razumije govor ispraznosti a pjesma tišine ne prestaje ga iznenađivati svojom novošću. Tko se odluči živjeti u Betlehemu, na jednak će se način odnositi prema pastirima i kraljevima. Skromna uljanica i čudesna ljepota noćnoga neba zborit će mu istim jezikom. Ondje gdje se toliki osjećaju osamljeni, čak napušteni, on će se družiti s anđelima. Čak će i od magarca učiti o svojoj duši. Kad dođemo do Betlehema, kad se o Božiću zateknemo pred njim, ne stječemo prosinac 2021.

Čestit Božić i sretna Nova 2022. godina! Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara

Samotno mjesto

Važno je ono što je teško Na uglu moje ulice postoji mala staretinarnica. Kad god prođem, zavirim unutra, a nekoliko puta sam i bio kupio poneku sitnicu. Već neko vrijeme u izlogu stoji starinska kuhinjska vaga, boja joj je skroz otpala, a nema ni plitice ni utege. @ Boris Beck boris.beck.735

akvu istu vagu imala je moja majka – bio je to vjenčani dar njezine svekrve, moje bake – eto, tako su bili nekad skromni darovi. Bila je jarke plave boje, s dvije blistave mesingane zdjelice, a ono što me najviše zabavljalo, bila je drvena kutijica s kompletom utega. Mnogo puta sam se igrao tim utezima – koji su se tada nazivali „gevihti”, po njemačkoj riječi – i premještao ih s plitice na pliticu i gledao kako se vaga klacka sad na jednu, sad na drugu stranu. Čudni utezi I moj otac je imao utege, crne, olovne, veoma teške, podstavljene zelenom tkaninom. Bio je inženjer i njima je pritiskao papire dok bi crtao, da mu se ne pomiču dok radi na njima. Moj djed, pak, imao je ukrasni stakleni pritiskivač za papir koji me kao dijete zabavljao jer se u njemu lomila duga. Koristio ga je za neobičnu svrhu: prislonio bi ga na grudi kad bi dobio lupanje srca, valjda ga je 14

svjetlorijeci.ba

umirivao hladni dodir staklenoga predmeta neobična oblika. I baka je imala utege, velike, crne, željezne, od jednoga, dva i od pet kilograma, na podu smočnice, za vaganje brašna ili masti kad bi se objesili na kantar. Čini mi se da bih mogao ispričati povijest svoje obitelji samo kad bih govorio o utezima, a pri tome nije najmanje važno da su ti jednostavni predmeti, koji su se nekada posvuda viđali, danas nestali jer su svuda elektroničke vage. Unatoč tomu, vaganje ostaje fascinantno: svi napeto gledaju u kazaljku dok se ne umiri, jer to je veoma ozbiljan posao. Mi čitav život važemo i odvagujemo: ne samo doma u kupaonici ili kuhinji, ili na tržnici i u dućanu nego i pri svakom poslu – isplati li mi se ovako ili onako? Trebam li platiti više ili manje? Jesam li tražio dovoljno, jesam li ponudio previše? A isto tako važemo i kad se odlučujemo na neki sudbonosni korak: hoću li se školovati ili ne, a ako hoću za što i gdje? Hoću li se oženiti ili udati ili ne?

Hoću li imati djecu, a ako hoću, koliko? Život nam oblikuju odluke, a one su uvijek posljedica vaganja – nekad smo vagali godinama, a nekad samo sekundu, ali uvijek smo odvagivali. Formula za greške A kako važemo? Na jednu stranu stavimo ono što nas muči, ono nepoznato, a na drugu ono što poznajemo, nešto što za nas znači mjerilo vrijednosti. To mjerilo, međutim, može biti i iskrivljeno. Postoji narodna priča o pekaru koji je godinama kupovao funtu maslaca od istoga mljekara i godinama se ljutio: doma bi ga izvagao, ali maslac nikada nije težio funtu – bio je katkad teži, katkad lakši, ali nikad koliko treba. Na koncu je mljekara tužio sudu. Mljekar se ovako branio: „Ja sam siromašan trgovac i nemam novca za utege. Stoga sam svakoga dana od pekara kupio kruh težak funtu i njime vagao maslac.” Vidimo kako se naše prevare okreću protiv nas samih, ali i koliko je važno imati pouzdan uteg u životu. Ovo je, dakako, namjerna i sustavna pogreška, ali ima i slučajnih. Kada pogledamo ploču za pikado, uvijek vidimo isto: najviše pogodaka ima u sredini, pa zatim sve manje kako idemo prema rubovima; to je zato što svi pokušavamo pogoditi središte, ali nam ruka zadrhti, oko nas iznevjeri, možda puhne propuh – i strelica završi tko zna gdje, možda nekad i na zidu.

Pouzdajmo se u Božje mjerilo, budimo teški onako kako to Bog traži, pa kad stanemo na vagu svojega života, nećemo biti prelagani

Nepoznata Biblija

Znak zvijezde Jedna od poznatih slika vezanih uz božićno vrijeme svakako je pohod trojice mudraca koji se još nazivaju i sveta tri kralja. O tome izvješćuje Matej u drugom poglavlju svojega evanđelja. @ fra Darko Tepert tepert

udraci su prema svome grčkom nazivu magoi vjerojatno poganski religijski službenici iz Perzije koji su se bavili proučavanjem zvijezda i temeljem njih donosili odluke. Oni dolaze s istoka i raspituju se u Jeruzalemu o tome gdje je „novorođeni kralj židovski”. Primijetili su njegovu zvijezdu, pa su u njoj prepoznali znak. Zvijezda je već u Starom zavjetu znak mesije koji ima doći. Tako u Knjizi Brojeva čitamo: „Vidim ga, ali ne sada, motrim ga, al’ ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže” (Br 24,17). To je budući kralj, pomazanik koji će vladati u Izraelu, predviđen još dok su Izraelci bili u pustinji prilikom izlaska iz Egipta. Bog je strpljiv Mudraci s istoka nisu mogli znati za ove starozavjetne slike. Oni su mogli slijediti zvijezdu iz sasvim drukčijih pobuda, tražeći istinu ili znak budućnosti u proučavanju zvijezda. Bog se poslužio vjerovanjima poganskih mudraca da bi ih doveo do Isusa. Bog ljude privlači na različite načine. Katkad se posluži i njihovim pogrešnim vjerovanjima i 16

svjetlorijeci.ba

uvjerenjima. To ne znači da su ta uvjerenja u sebi dobra, no Boga ništa ne može spriječiti da dopre do čovjeka. Katkad u svojoj okolini nailazimo na ljude koji su susreli Boga na čudan i sasvim neočekivan način. Za te osobe vjernik mora uvijek zahvaljivati Gospodinu. Često se susrećemo ili poznajemo osobe koje ne vjeruju ili imaju čudna uvjerenja. Možda se, poput mudraca s istoka, bave astrologijom. Možda štuju neke druge bogove. Možda vjeruju da nema Boga. Možda vjeruju u neku neosobnu silu ili energiju koja upravlja svijetom. Valja moliti za te osobe da prihvate Božje poticaje i da jednoga dana dođu do Isusa. Prošlo je barem dvanaest stoljeća od obećanja pomazanika čija će se zvijezda uzdići, o čemu se čita u Knjizi Brojeva, do njegova ostvarenja. Bog je strpljiv i čeka pravi trenutak, a kad djeluje, onda iznenadi ljepotom, veličinom i dubinom. Bog poziva i svakoga vjernika na strpljivost. Kad želimo da nam Bog nešto učini, valja mu dopustiti da on izabere najbolji trenutak i najbolji način. Herod, do kojega mudraci dolaze, poznat nam je i iz povijesnih izvora. Osobito ga detaljno opisuje židovski povjesničar iz prvoga stoljeća, gotovo

njegov suvremenik, Josip Flavije. On ga opisuje kao bezobzirna čovjeka koji je ubio čak i svoje najsposobnije sinove, i ženu, i punicu, jer se plašio da bi mogli spletkariti protiv njegove vlasti. Herod je uznemiren. Obuzeo ga je strah jer se plašio za svoje prijestolje, za svoj položaj. Ako se rodio novi kralj, to je izravna opasnost za Herodovu vlast. Njegov pokretač bio je strah. Takav, obuzet strahom, čini užasna djela. U nastavku će dati pobiti sve dječake do dvije godine starosti u Betlehemu i okolici. Strah čovjeku daje ogromnu snagu, ali zamagljuje pravi pogled na svijet i može dovesti do zločina. To je upozorenje svakom čovjeku da dobro pogleda u kojoj mjeri njega samoga pokreće strah. Dobro je potražiti uzrok toga straha i sjetiti se da se s Gospodinom čovjek nema čega plašiti. Tako će izbjeći pogrešne odluke čiji je izvor strah. Herod pita „glavare svećeničke i pismoznance” o mjestu Kristova rođenja. Svećenički glavari predstavljaju članove velikosvećeničkih obitelji koje su bile osobito utjecajne u Judeji toga doba, dok su pismoznanci bili poznavatelji teksta i tumačenja Svetoga pisma. Riječ ‘Krist’ u Herodovu pitanju znači općenito ‘mesija’. Svećenički glavari i pismoznanci znaju da se kod proroka Miheja spominje Betlehem, Davidov rodni grad, kao mjesto rođenja mesije koji će biti Davidov potomak (usp. Mih 5,1). Zadnji redak toga starozavjetnog navoda, koji govori kako će taj vladalac pâsti Izraela, nije iz proroka Miheja, nego podsjeća na Drugu knjigu o Samuelu gdje je za Davida rečeno da će pâsti Božji izraelski narod (usp. 2 Sam 5,2). Svećenički glavari i pismoznanci znali su gdje trebaju tražiti mesiju, ali nisu pošli s mudracima. Nije dovoljno znati, nije dovoljno vjerovati, potrebno je i pokrenuti se. Često kažemo da vjerujemo da je Isus Sin Božji, da je obećani mesija, no pitanje je ima li to uvijek učinak u našem životu i mijenjamo li se.

Retrospektiva

Kakav Božić slavimo? Zbog poremećaja u proizvodnji i logistici, uzrokovanima pandemijom Covid-19, police u trgovačkim centrima diljem Europe mogle bi biti praznije nego prethodnih godina, iako se baš u adventsko vrijeme najviše troši u godini. @ dr. sc. Božo Skoko

elika Britanija nakon izlaska iz Europske unije ima i dodatni problem – nedostatak radne snage, pa već mjesecima distribucija ne funkcionira, narudžbe kasne, londonske ulice izgledaju prljavo, a u restoranima pada kvaliteta jer je veliki broj kuhara i pomoćnoga osoblja napustio Britaniju, vrativši se u okrilje Europske unije. Iako se ti globalni problemi ne bi trebali pretjerano odraziti na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, globalni poremećaji u opskrbi će se ipak osjetiti, pa će mnogi ostati uskraćeni za blagdansku kupovinu kakvu su priželjkivali. Pritom mislim uglavnom na onu luksuzniju. No, sve to ima i dobrih strana! Prije svega, možda će nas potaknuti da razmislimo kako bit Božića nisu samo kupovina i darivanje, već je čar Božića u nečem drugom. „Potrošnja” blagdana Ako Božić i božićne blagdane „potrošimo” tako da smo mi i naš hedonizam 20

svjetlorijeci.ba

u prvom planu i ako se povedemo za potrošačkom groznicom i nametnutim običajima, koji su preplavili i naše gradove i mjesta, mogli bismo se razočarati

Međutim, ključna je razlika u tome što nas Isus potiče da mijenjamo svoj život i odnos s drugima, a Djed Božićnjak, bez obzira na to koliko se uz njegov brend vezivali epiteti poput dobrote, dobročinstva i pravednosti, ipak nam poručuje samo – trošite, trošite i trošite…

čim maknemo božićna drvca i skinemo šarene ukrase. Otud je nastao i termin postblagdanske depresije. Psiholozi i drugi znanstvenici tvrde kako je siječanj najdepresivniji mjesec u godini. Akademik Cliff Arnall 2005. godine posebnom je formulom čak izračunao kako je najdepresivniji dan u godini treći ponedjeljak u siječnju. Do takozvanoga Plavog ponedjeljka došao je zbrojivši različite faktore, od hladnoga zimskog vremena, besparice i prispijeća dugova do povratka u realnost nakon blagdanske idile i propalih novogodišnjih odluka. Britanski znanstvenici su prije nekoliko godina, nakon provedenoga opsežnog istraživanja, zaključili kako su baš u siječnju najučestalije bračne i obiteljske razmirice, ali i poslovni problemi. A prema statistikama, u zapadnim zemljama ljudi baš u to vrijeme najviše traže pomoć psihologa. Ako nismo doživjeli duh istinskoga Božića, onda teško možemo i očekivati drukčiji ugođaj nakon povratka u realnost. Željeli smo puno od blagdana, idealizirali to vrijeme, možda smo se dobro najeli i napili, proveli ugodno vrijeme s prijateljima, kupovali i darivali (čak i na kredit)… A onda je sve prebrzo prošlo. Ostali smo sami zagledani u vlastitu nutrinu. Maknuli smo božićne urese i nakite, božićne pjesme su utihnule na radiju, naše okruženje ponovno se vratilo zimskom sivilu. Novčanik nam je prazan, a računi stižu na naplatu. Na poslu nas očekuju stare obveze i zaduženja. Osjetljivi smo na komentare i kritike svojih ukućana, reagiramo brzo i neprimjereno. Postajemo nervozni, gubimo nadu i sve nam se počinje činiti kao jedna velika prijevara… Ako smo što i obećali sebi i svojima da ćemo promijeniti u svome životu, već smo se susreli s prvim izazovima i možda pokleknuli pred tim odlukama… Imajući u vidu te činjenice, logično se nameće pitanje – kako to da se tako brzo istopi duh Božića!? Kako to da mi-

Razgovor

Alan Hržica

S KRISTOM U SREDIŠTU ŽIVOTA Pozvani smo svjedočiti Božju ljubav u svakodnevici. Čuvati Božje zapovijedi, ljubiti svoje bližnje i biti od koristi ovome svijetu, koliko je to moguće. Čovjek koji se nigdje ne daje, ne može ništa ni primiti. Nisu ljudi svjesni snage vjere. Nisu svjesni koliko dobroga ona može pokrenuti, koliko života promijeniti, koliko duša spasiti 22

svjetlorijeci.ba

@ Monika Galić

monika@svjetlorijeci.ba

Alan je rođen 22. listopada 1978. godine u Zagrebu. Odrastao je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji i još kao dijete je počeo pokazivati smisao za glazbu i sport. U 22. godini počeo je ozbiljnije pisati svoje skladbe koje su ubrzo bile izvođene na raznim festivalima. Imao je niz pjesama uspješnica kojima je u kratkom roku pronašao svoje mjesto na glazbenoj sceni. Danas se Alan bavi isključivo duhovnom glazbom, piše, pjeva i nastupa na koncertima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je glazbene nagrade Porin za album „Kamenita vrata live”, snimljen 2014. godine na koncertu koji je održan ispod samih Kamenitih vrata. 2017. godine izišao je studijski album pod naslovom „Nova stvorenja”. Alan je i voditelj Molitvene zajednice Srce Isusovo koja je jedna od najvećih molitvenih zajednica u Hrvatskoj. No unatoč svim obvezama Alan je, prije svega, obiteljski čovjek koji traži svaku priliku što više kvalitetnih trenutaka provoditi uz suprugu Ricardu te sinove Davida i Leona. Bili ste jedan od sudionika koncertne promocije albuma „Pjesma nad pjesmama – Izbor pjesama VIS-a Jukić” u BKC-u u Sarajevu 2015. godine. Koji su Vaši dojmovi? Uh… Divna sjećanja nosim iz tih dana. Sa mnom je tada u Sarajevu bila sjajna ekipa glazbenika i neke pjesme s toga koncerta i danas rado pustim za slušanje. Posebno

mi je legla pjesma Negdje mi netko, koju sam izvodio, autora Augusta Đarmatija i fra Ivana Opačaka. Baš pamtim kako me tih dana, dok sam uvježbavao svoj nastup, snažno doticala. Ima snimka na YouTubeu pa čitatelji mogu poslušati tu izvedbu. Taj se koncert zapravo dogodio na samom početku ovoga novog vala duhovnih koncerata kojih posljednjih godina ima sve više u Hrvatskoj i koji pune najveće dvorane. Bilo bi super odlično takvo što opet upriličiti u Sarajevu. Bilo je čak nekih vrlo konkretnih dogovora prije ove pandemije, ali se, nažalost, zbog okolnosti moralo sve otkazati. Nadam se skorom završetku ovoga teškog vremena pa ćemo tad nastojati realizirati veliki koncert u Sarajevu. Mislim da u ovome gradu i okolici ima puno ljudi koji to s nestrpljenjem očekuju. Često nastupate u Bosni i Hercegovini. Kakva smo publika? Ma, meni je svaki put milina doći k vama. Sjajna ste publika, ali najljepši mi je dio onaj prije i poslije koncerta. Vaše je gostoprimstvo, srdačnost, duhovitost i ljubav koju pokazujete ono zbog čega uvijek u velikom veselju dolazim. Nosim divne uspomene iz Sarajeva, Travnika, Kraljeve Sutjeske, Posušja, Drinovaca, Livna, Širokog Brijega i Međugorja. Svako malo putujem u vaše krajeve i, evo, mogao bih sada ekskluzivno najaviti kako je upravo u pripravi veliki koncert na Širokom Brijegu i to za vrijeme adventa još ove godine. Planiramo glazbeni spektakl u sportskoj dvorani Pecara. Nastupit ću sa svojim gostima: fra Marinom Karačićem, sestrama Ramljak, zborom Mihovil iz Splita i Vanessom Mioč. Pratit će nas moj bend s još nekim dodatnim pojačanjima. Bit će to, ako Bog da, 19. prosinca 2021. pod imenom U mom srcu vatra. Jako puno kvalitetnih i sposobnih ljudi se okupilo oko organizacije toga koncerta. Mislim da je to izvrsna prilika za sve koji su u blizini da dođu i dožive tako nešto. prosinac 2021.

◆ KNJIGE

◆ ŠKOLSKI PRIBOR

◆ SUVENIRI

◆ ČESTITKE

◆ DEVOCIONALIJE

KNJIŽARE

◆ UREDSKI MATERIJAL

◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

Fotovijest

30 godina sjećanja

Vukovaru i Škabrnji, simbolima stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, u četvrtak 18. studenoga obilježeno je 30 godina pada Vukovara u ruke velikosrpskog agresora, kao i 30. obljetnica krvavog pohoda velikosrpskog agresora na maleno dalmatinsko mjesto Škabrnju. Više desetaka tisuća ljudi iz cijele Hrvatske i BiH prošlo je taj dan vukovarskim ulicama u koloni sjećanja kako bi odali počast stradanju Vukovara, izvještava Hina. Kolona je tradicionalno prošla ispod vukovarskog Vodotornja, simbola obrane Vukovara 1991. godine koji i danas ponosno stoji nad Dunavom sa svih svojih više od 640 ožiljaka od topničkim projektila kojima je na tisuće svakodnevno tijekom 87 dana opsade zasipan Vukovar. Kao i prošlih godina Kolonu sjećanja predvodili su vukovarski branitelji i članovi obitelji poginulih, ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja, a među više desetaka tisuća hodočasnika bio je i državni vrh, predsjednik Republike Zoran Milanović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Andrej Plenković. Misu zadušnicu na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško koji je naglasio kako nam „Vukovar sa svojom prošlošću pomaže da ne hodimo u tami, nego da imamo svjetlost; pomaže nam da ne zaboravimo što sve možemo, ako živimo istinu o svojoj malenosti”.

Foto: Duško Marušić prosinac 2021.

Dan Franjevačke teologije

U ponedjeljak, 8. studenoga, kada Crkva slavi spomendan bl. Ivana Dunsa Škota, posebno je svečano bilo na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koja je proslavila svoj dan. Program je započeo svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio i prigodnu propovijed uputio fra Bože Vuleta, generalni vizitator provincije Bosne Srebrene. U koncelebraciji su, uz profesore Franjevačke teologije, predstavnika Hercegovačke franjevačke provincije, predstavnike KBF-a u Sarajevu, Splitu i Đakovu, te predstavnike drugih ustanova,

bili mons. Amaury Medina Blanco, otpravnik poslova Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini, fra Jozo Marinčić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene i dr. fra Danimir Pezer, dekan Franjevačke teologije. Nakon euharistijskog slavlja, u oratoriju je upriličena svečana akademija, čiji je središnji dio obilježen promocijom 12 novih magistara teologije, a potom i dodjelom nagrada najuspješnijim studentima kroz proteklu akademsku godinu. (FTS/SR)

Obilježena 28. obljetnica ubojstva fra Nikice i fra Leona U subotu, 13. studenoga, misom zadušnicom u samostanskoj crkvi Duha Svetoga u Fojnici obilježena je 28. godišnjica ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara ovoga samostana. Ovogodišnje misno slavlje, na kojemu su sudjelovali brojni vjernici, predvodio

je gvardijan fojničkog samostana, fra Mirko Majdandžić, u koncelebraciji s 10-ak svećenika. U homiliji je fra Mirko kazao: „Uvjeren sam kako bi želja i naših ubijenih fratara bila da oni budu zadnje žrtve mržnje u ovoj zemlji u kojoj su željeli ostati i graditi u njoj mir”. (nedjelja.ba/SR) prosinac 2021.

Pomoć stradalima u potresu

Franjevci Bosne Srebrene u sklopu HKO „Kruh sv. Ante” nastavljaju i dalje pomagati stradalima u potresu na Banovini. Nakon što su krajem lipnja ove godine, donacijama Hrvata vjernika iz Australije, izgrađene kuće za dvije obitelji, ovih dana započeli su radovi na izgradnji obiteljskih kuća za još dvije obitelji u Petrinji. Njihovi domovi u potpunosti su stradali u razornom potresu 29. prosinca 2020. te će ih franjevci obnoviti iz temelja do useljenja za što će biti izdvojeno oko 1.35 milijuna kuna. Gradilišta je u ponedjeljak, 15. studenoga, blagoslovio sisački biskup Vlado Košić u nazočnosti provincijala Bosne

Srebrene fra Joze Marinčića te voditelja i ravnatelja Društva „Kruh sv. Ante” u Zagrebu i Sarajevu fra Petra Karajice i fra Stipe Karajice. Tom prigodom biskup Košić zahvalio je franjevcima na brojnim donacijama i svemu dobru što su zajedno s Caritasom Sisačke biskupije učinili za stradale na ovom području. Podsjetio je i kako suradnja s Bosnom Srebrenom traje od vremena nakon Domovinskog rata kada su preuzeli župe Vojnić i Gvozd, te kako je ovo samo nastavak dobre suradnje i brige za vjernike koja će ovim obiteljima omogućiti čvrst krov nad glavom. (Sisačka biskupija/SR)

Franjevačke pučke misije u Gornjoj i Donjoj Tramošnici U ratu raseljenim i opustošenim župama Donja i Gornja Tramošnica u kojima danas živi dvjestotinjak povratnika i vjernika, održane su Franjevačke pučke misije koje je vodio fra Damir Pavić. Misije su započele u srijedu navečer 17. studenoga, zazivom Duha Svetoga, a završile su u nedjelju 21. studenoga svetom misom u 9 sati u Donjoj Tramošnici i u 11 sati u Gornjoj Tramošnici. Program je započinjao jutarnjom misom s propovijedi u 8 sati

u D. Tramošnici. U sklopu programa organizirani su posjeti samostanu sestara franjevki, pohod starijima u njihovim kućama, kao i posjet domu za starije osobe „Majka Tereza”. Za poslijepodnevni program su bile rezervirane pobožnosti i večernja misa u župi Gospe od anđela u Gornjoj Tramošnici.Na kraju Franjevačkih pučkih misija, na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga, vjernici su zahvalili Bogu za ove prelijepe milosne dane, proteklu liturgijsku godinu, kao i misionaru fra Damiru Paviću. (FIA/SR) prosinac 2021.

Riječ obiteljima

Uzor svake obitelji Blagdan Svete obitelji slavimo u božićnom ozračju. Božić je, doista više od drugih blagdana, obiteljski blagdan. Ako ikada, onda na Božić, svatko će od nas poželjeti i nastojati biti uz svoju obitelj. @ s. Ines Vujica

ostoje i oni koji ovoga Božića neće moći biti uz svoju obitelj tjelesno, no uvjerena sam da će biti duhom ondje gdje su nikli i obikli. Mnogi će reći da im na misi polnoćki suza poteče i da se sjete svojih obitelji. Prije svega onih koji su umrli, a potom i onih koji su živi. Doista, obitelj je sve. Nemoguće je zamisliti normalan život bez obiteljskoga života. Obitelj nas prati kroz život. Nikada ne gasne u našim srcima. Bića odnosa Osobe s određenim životnim iskustvom često će reći kako se slika današnje obitelji, koju uspoređuju sa svojim obiteljima, uvelike izmijenila. Konkretnije, želi se istaknuti kako su današnje obitelji u krizi. No, u ovom članku ne želim u središte staviti krizu obitelji, samim tim i društva. Uvjerenja sam kako ovo naše tzv. suvremeno – moderno društvo nije pogođeno ni krizom kruha ni krizom ruha, koliko krizom duha – vjere. Sve 34

svjetlorijeci.ba

životne krize, pa i osobne, sklona sam povezati s krizom vjere. I današnje obitelji mogu naći uzor vjere i zaštitu u Svetoj obitelji. Istina, po naravnom poslanju nema sličnosti između Svete obitelji i svake druge obitelji, ali po onom nadnaravnom Sveta obitelj postaje istinski uzor života za sve kršćanske obitelji. Dobro je pripaziti i Svetu obitelj ne zamišljati idealnom u kojoj je sve bilo kao u bajci. Sveta obitelj nije bila idealna. Idealne obitelji ne postoje niti će ikada postojati bilo gdje na svijetu. Život Svete obitelji nije bio nimalo spektakularan. Živjeli su u Nazaretu kao svaka druga obitelj. Marija je radila sve što su radile druge majke i žene. Josip je bio postolar. Sveta obitelj je vodila običan svakodnevni život koji se sastojao od rada, obiteljskoga zajedništva i molitve. Isus je rastao u dobi, mudrosti i znanju u obiteljskom okruženju u poslušnosti roditeljima, u svakodnevnim obvezama, u molitvi, radu, u prijateljstvima, žalostima i radostima. Normalno. Svako-

dnevno. Marija u svakodnevnim, najobičnijim kućanskim poslovima, a Josip kao stolar, radili su najveći i najvažniji posao na svijetu. Predanjem Božjoj volji donijeli su svijetu Boga. Obiteljski život se događa u odnosu – komunikaciji. Mi smo bića odnosa. Samo u odnosu s Bogom i čovjekom možemo se u potpunosti ostvariti. U odnosu s Bogom čovjek raste i jača duhom i tako raste i u odnosu s ljudima. Isus je bio poslušan Mariji i Josipu. No, Isusov odnos prema roditeljima nije bio bez poteškoća. Dužnost prema roditeljima Isus stavlja iza zadaće naviještanja Božjega kraljevstva (usp. Mk 3,20-21; Mk 3,31; Mk 3,33). Niti Marijin i Josipov odnos s Isusom nije bio bez poteškoća. No, Marija i Josip s vjerom prihvaćaju otajstvo Isusa iako ga nisu uvijek razumjeli i shvaćali (Lk 2,50). Sveta obitelj je iskusila da je izvor najvećih radosti, ali isto tako i žalosti u obiteljskim odnosima. Josip je umro prije Isusova javnoga djelovanja. Vjerojatno je zato Isus povjerio Mariju Ivanu. Njihov životni put bio je ljudski put. Put straha, zaprepaštenja, iznenađenja, smetnje, sumnje, zbunjenosti. I njihov put bio je protkan pitanjima: Što je ovo? Je li to istina? Sinko, zašto si nam to učinio? A što ćemo sada? Ne vidimo ništa, sve je tamno. Sveta obitelj je propješačila svim našim ljudskim stazama. To što se našim obiteljima događa, dogodilo se i Svetoj obitelji. Ali ono po čemu nam je ona uzor i po čemu se razlikuje od naših obitelji jest njihova skrušenost i vjernost Bogu. Sveta obitelj imala je potpuno predanje u Božju volju i Božji plan. Teolog Wilhelm Bruners ovako sažima temu Svete obitelji: „Majka, otac i dijete – sveta obitelj. Zaboravi sve što si o njoj čuo – jer ona je bila potpuno obična, normalna obitelj. Ako želiš nešto o njoj saznati, nemoj se informirati kod onih koji ne prihvaćaju da je ona bila obična obitelj! Kad tražiš istinitu informaciju, pogledaj svoju obitelj i

Književnost

Izvanjski pogled na poeziju Jehude Amihaja (I.) Jehuda Amihaj od samoga početka znao je odgovor na pitanje što ga postavlja 127. psalam: „Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!” @ Luko Paljetak

jegov je odgovor glasio: Pjevajmo na ivritu, jeziku čiji naziv potječe od izvornoga imena za Hebreje, izvedenoga iz etanoma Eber, što znači „onostrani”, kako se čita u Knjizi Postanka (10,21) i Knjizi Brojeva (24,24). Kao plodonosnu potku otkrio je u njemu biblijski hebrejski, počeo stvarati, izražavati se, kako sam kaže, tim „umornim jezikom, / otrgnutim iz svoga sna o Bibliji”, pisati jezikom koji je „oslijepljen, teturao je od usta do usta”, jezikom „koji je opisao Boga i čudesa”, kojim se može reći i: „auto, bomba, Bog” (Državna razmišljanja). Tom jeziku, kao najbolji, s prethodnikom mu Abrahamom Šljinskim (1900. – 1973.) i suvremenikom Davidom Avidanom (1934. – 1995.), vratio je mladost, vratio je život, utkavši u nj svoj, znajući da je on jedan od onih pisaca koji mogu reći: „Mi slobodno prenosimo / riječi s oca na sina, / od jezika do usana, / jer shvaćamo poput / čovjeka 36

svjetlorijeci.ba

koji svome sinu / predaje crte pokojnog oca, / a sam im nije nalik.” (Ne treba se za to brinuti). Pod imenom Ludwig Pfeuffer, od majke Fride i oca Meira Pfeuffera, u gradu svoga rođenja Wuerzburgu u Bavarskoj, on zaista kao da nije bio sebi nalik, i zato postaje – Jehuda Ammihaj. Usmjerenost na Jeruzalem Pogledamo li u cjelini njegovo stvaralaštvo, sav njegov opus, i onaj pjesnički i onaj prozni, on je centripetalan, usmjeren k samo jednoj, stoljećima žuđenoj, zacrtanoj točki – Jeruzalemu. Njemu to je: „Grad u kojem vjetar providan / puše duž ulice, kostur koštani / kako bi držao iznutra. / Grad maslinskih gora. / Grad vjetra. / Grad proniknuća vihorskih” (Grad vjetra). Vidi ga on kao grad u gradu nad gradovima, grad u kojem svi misle da su radosni (Lepršaju naše zastave, / lepršaju njihove zastave. /

Neka oni misle da smo radosni. / Neka mi mislimo da su oni radosni.”; Jeruzalem). Njegova je radost drukčija, baš kao i ljubav prema tom gradu. On nije „onaj koji voli Jeruzalem / prema vodiču ili prema molitveniku”, on ne „sliči čovjeku koji vodi ljubav sa ženom / koristeći priručnik za seks”. (Ljubav prema Jeruzalemu). Njegova je ljubav drukčija, „poput hrpe perja razbacanog u okolici Jeruzalema”, jedan od onih koji zbrisao je „u tu dolinu zelenih vjetrova / u koju nekad dolazili znalci ljubavi raditi / na suhoj travi ljetnih noći”. Tako je sve započelo. (Ove su riječi poput hrpe perja). On samo nastavlja, s „puno riječi / i puno ljubavi, puno cvijeća / kupljenog za vruće ruke i za grobove”. Ali, tko je Jehuda Amihaj? Treba li mu vjerovati kad na pitanje „Kakav ste vi čovjek?”, odgovara: „Ja sam čovjek složena / sustava mjerenja dubine duše, / s istančanim osjetilima / i reguliranim pamćenjem / pri kraju dvadesetog stoljeća / ali s tijelom starim / – još od pradavnih vremena, / i s Bogom starijim / od tijela. / Ja sam čovjek za zemnu površinu. Nizine, strmine i bunari / mene se ne plaše. / Planinski vrhovi i visoke građevine / jedva me dosežu. / Ja nisam zabodena viljuška, / niti nož, ni žlica u hrani, / nisam plosnat i nisam lukav / kao što je lopatica za tortu. / Ja nisam nezgrapan, težak bat / koji drobi i loše i dobro / u jednom mužaru. (…) / Strijele me ne pogađaju. / Radim svoj posao uredno i mirno. Poput zavjeta / koji su počeli pisati / u trenu kad sam se rodio. (…) Nisam auto, ja sam čovjek, od čovjeka, bogočovjek / čiji su dani odbrojeni. Aleluja.” (Kakav ste vi čovjek?). Treba mu vjerovati: čovjek je. „To obvezuje”, kaže on. „Svi naraštaji prije mene ulagali su u mene, / dio po dio, a kako bih se / odjednom pojavio ovdje, / u Jeruzalemu, (…) / To obvezuje. / Moje je ime. / Ime onih koji su me sastavili. / To obvezuje” (Svi naraštaji prije mene). Rođen je 3. svibnja 1924. u spomenutom Wuerzburgu. Zajedno s rodite-

Članovi OFS-a na audijenciji kod pape Franje

Papa Franjo je 15. studenoga na privatnoj audijenciji primio sudionike Generalnog kapitula Franjevačkog svjetovnog reda (OFS) koji se tih dana održavao u Rimu. Svetog Oca na samom početku audijencije u ime cijelog Reda, koji okuplja blizu 200.000 članova, pozdravio je Tibor Kauser, generalni ministar Reda. U svom govoru papa Franjo podsjetio je da poziv svjetovnih franjevaca proizlazi iz sveopćeg poziva na svetost. To uključuje, naglasio je papa, obraćenje srca koje privlači, 40

svjetlorijeci.ba

osvaja i preobražava Onaj koji je, kako kaže sv. Franjo u svojim Pohvalama Bogu „dobro, svako dobro, najveće dobro”. Pozvao je sve prisutne da budu ogledalo Kristovo, baš kao što je sv. Franjo bio. Na susretu su, među ostalim sudionicima Kapitula bili i predstavnici OFS-a iz Bosne i Hercegovine. Ovaj susret bio je dodatni poticaj za radost i bratsko zajedništvo, kao i inspiracija za daljnje promišljanje o poslanju, animiranju i vođenju bratstva. (FIA/SR)

Zatvorena jubilarna 150. godišnjica sestara milosrdnica

U nedjelju, 14. studenoga, svečanim misnim slavljem u sarajevskoj katedrali, a potom i prigodnim programom u prostorijama KŠC-a, svečano je zatvorena jubilarna 150. godišnjica dolaska Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog u BiH. Euharistijsko slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, koji je na početku uputio pozdrav nazočnima te pozvao na zahvalnost i molitvu u prigodi ovog

Proslava blagdana sv. Nikole Tavelića

velikog jubileja za Družbu sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog. Misno slavlje okupilo je veliki broj vjernika, među kojima su bile brojne redovnice, ne samo milosrdnice, nego raznih redovničkih zajednica, a zanimljivo je kako je među okupljenim sestrama Sv. Vinka bio i znatan broj odjevenih u redovnička odijela kakva su nosile prve redovnice u BiH. Nakon svete mise u prostorijama Katoličkog školskog centra Sveti Josip na Mejtašu upriličena je svečana akademija. (nedjelja.ba/SR) Nakon održane trodnevnice i priprave za proslavu blagdana, u svetištu sv. Nikole Tavelića na Kovačićima u Sarajevu, 14. studenoga 2021., proslavljen je blagdan ovoga sveca zaštitnika. Svečanu svetu misu u 18 sati, u koncelebraciji s provincijalom fra Jozom Marinčićem i drugim nazočnim svećenicima, predslavio je fra Danijel Nikolić, meštar bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Misno slavlje svojim pjevanjem uveličali su franjevački bogoslovi pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića, a pristigli vjernici svojom nazočnošću su pokazali koliko je ovaj svetac drag i blizak našem narodu. U svojoj sažetoj i poučnoj propovijedi fra Danijel je ukratko prikazao najvažnije etape života sv. Nikole te pojasnio kako ovaj svetac može biti od pomoći na putu do svetosti. (FIA/SR)

prosinac 2021.

Dobra priča

Neprocjenjiv dar @ Anamarija Ćuro

anamarija@svjetlorijeci.ba

anas se u svijetu puno govori o sreći. Kažu da je najbitnije da je čovjek sretan pa mu nude razne proizvode pomoću kojih mu obećavaju da će to i biti. Reklamni plakati su puni nasmijanih ljudi, društvene mreže služe kako bi pokazale svu ugodu života. Sve je usmjereno na čovjeka i njegove potrebe, a ljudi nikada nisu bili nezadovoljniji. Kako toliko „sreće” može izazvati toliko nezadovoljstva? Što doista znači biti sretan? Vjerujem kako na kraju svatko za sebe mora sam naći odgovor, baš kao što ga je pronašla Simona Nováková, mlada djevojka iz Slovačke. Prije nego kažem nešto više o Simoni, dopustite mi da Vas pitam jeste li ikada zahvalili na tome što imate zdrave ruke, noge? Na zdravom vidu i samostalnom kretanju? Ili, još važnije, jeste li ikada zahvalili na onome što

svjetlorijeci.ba

nemate, na svojim „nedostacima”? Ukoliko niste, možda vam Simonino životno svjedočanstvo pomogne vidjeti na čemu biste ipak trebali zahvaliti. Simona ima 28 godina i rođena je s prirođenim oštećenjem vida. Diplomirala je prijevod i tumačenje engleskoga i ruskoga jezika 2016. godine na Sveučilištu u Prešovu. Sudjelovala je i u programu Erasmus za razmjenu studenata. Nakon završetka studija u potpunosti je izgubila vid. Trenutno boravi u zajednici Svjetlo Marijino u Međugorju. Navedene informacije samo su djelić onoga što je Simona prošla i što ju je formiralo da na život gleda kao na blagoslov, a svaki trenutak daruje drugima. Kada je potpuno izgubila vid, prolazila je kroz nutarnje borbe. Kaže kako je tada shvatila

koliko je njezina vjera slaba i da joj je to pomoglo „upoznati jedinoga Boga koji daje mir, radost i smisao života”. „U teškim trenucima ponavljala sam Božju riječ u srcu, odlazila sam spavati s njom i ustajala sam s njom. Božja riječ počela je mijenjati moje srce i nakon nekoliko mjeseci mogla sam ne samo oprostiti Bogu što je dopustio da potpuno oslijepim nego sam svoju sljepoću s radošću prihvatila.” Simona je odrastala u vjerničkoj obitelji koja joj je uz prijatelje bila veliki oslonac u životu. Budući da su postojale posebne škole za slijepu i slabovidnu djecu, a koje su bile daleko od njezina mjesta življenja, Simona je bila u internatu. Kao sedmogodišnjoj djevojčici to joj je bilo teško razumjeti, međutim rado se sjeća osnovne škole zbog lijepih prijateljstava. Tijekom srednje škole često je slušala o Međugorju koje je željela posjetiti, zato je štedjela novac od stipendije kako bi ostvarila svoj cilj. Za vrijeme studiranja, tijekom ljetnih praznika dolazila bi na jedan mjesec u Međugorje sve do jednoga ljeta kada je osjetila kako bi u Međugorju trebala ostati duže. Napisala je molbu zajednici Svjetlo Marijino gdje je na kraju došla živjeti na godinu dana. Simona je radost i mir pronašla u prihvaćanju svoga križa. Dok se postupno navikavala na činjenicu da ne vidi, počela je služiti Bogu pomoću jezika koje je studirala. Ovisna je o pomoći drugih ljudi, ali kaže kako se ipak ne oslanja previše na ljude jer smo svi slabi. „Trudim se oslanjati na Gospodina jer mi uvijek da ono što mi je potrebno i uvijek mi pošalje onoga koga trebam točno u tom trenutku. Gledajući svoj život unatrag vidim da je to činio cijeli moj život i to je razlog da ne posumnjam u Njega.” Simonino svjedočanstvo predanja podsjeća na odlomak iz Ivanova evanđelja (Iv 9,1-3): „Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: ‚Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?‘ Odgovori Isus: ‚Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.‘” I doista, djela se Božja očituju po našim životima. Savršen je samo jedan koji nam u našim nesavršenostima pokazuje veličinu svoje dobrote i ljubavi. Na pitanje s početka – što doista znači bit sretan – Simona je odgovorila darujući svima nama poruku: „Želim ohrabriti svakoga tko ima bilo kakvu manu i reći svima da naša radost ne ovisi o našem nedostatku. Moja radost ovisi o mom odnosu s Gospodinom, o tome koliko dopuštam Gospodinu da On bude moja radost. Radost mi neće donijeti ono što vidim jer sve je to prolazno. Samo Gospodin ostaje, samo se na njega mogu osloniti.” Simona je dopustila Bogu da se na njoj očituju Njegova djela stavljajući Mu se na raspolaganje svakoga dana. Ona svojim životom živi riječi Psalma 139: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna”. Život svakoga od nas je neprocjenjiv dar, a tako često ga potratimo na jeftine stvari. Neka nam Simonina životna priča bude poticaj od sebe uvijek zahtijevati više jer smo Kristovom krvlju otkupljeni i za nebo stvoreni. prosinac 2021.

Pogled u dušu

Beskrajna vrijednost Božića Božić kao i svake godine donosi lijepa sjećanja, budi nadu i produbljuje očekivanja. Prizivlje u san lijepe dane provedene u krugu obitelji, slobodne i vedre, pune mirisa i šarenih uspomena ali i dragih likova koji više nisu ovdje. @ prof. dr. Snježana Šušnjara

rilika je to da se i djeca bolje upoznaju s ovim blagdanom i da otkriju tajnu Djeteta u štalici, neobičnih mudraca i zvijezde vodilje. Scott Hahn u svoj knjizi Radost svijetu uzvikuje Božić nas čini različitima. Božić nas čini posebnima. Božić nas poziva da sudjelujemo u božanskoj ljubavi, i da, zatim, tu ljubav unosimo u svijet koji ne vjeruje. Djeca u vrijeme Božića ne očekuju samo sjajne darove, zvjezdice na boru, kolače i snijeg. Ona promatraju odrasle i slijede njihove osmijehe, zabrinutost, ljubav, toplinu, ali i grubost, nervozu, strah. Najbolji dar Najbolji dar za dijete u svako vrijeme, a osobito u vrijeme Božića, jest skladan odnos roditelja ali i ostalih članova u obitelji. Dopustiti djeci da osjete sigurnost doma, međusobnih odnosa i uzajamnoga poštivanja veliki je dar. Pogubno je svoju ljubav uvjetovati ponašanjem djeteta, ohrabrivati ga za dobro učinjenu 44

svjetlorijeci.ba

stvar i pohvaliti, a kad pogriješi poništiti sve prethodno što je bilo dobro. Djecu je potrebno sačuvati od odbacivanja i negativnih uvjetovanja. Potrebno ih je prihvatiti i kad se ne ponašaju najbolje. Primjerom i razgovorom može se učiniti više od izoliranja u sobi ili uskraćivanja zajedničkih trenutaka. S djecom je potrebno provoditi vrijeme, slušati ih, cijeniti, jer dobro ponašanje proizlazi iz valjane komunikacije. Ne postoje savršeni roditelji, ali postoje oni koji se trude, koji su iskreni i daju dobar primjer djeci, čak i kada pogriješe. Tada ih mogu, na svome primjeru, naučiti kako se ispričati i priznati propust. Jedan od najboljih darova koje roditelj može dati svojoj djeci jest hrabriti ih u njihovim aktivnostima kako bi stekla pouzdanje, vjerovati im, odajući priznanje za učinjeno. Važno je prihvatiti da djeca imaju svoje mišljenje i ideje te je dobro s njima razgovarati o njihovim interesima i željama. Uza sve to, djeci su potrebna životna pravila i ograničenja kako bi se osjeća-

la sigurnom i slobodnom. Kada dijete luta i pri tom još nema podrške u roditeljima, može nastati problem. Djetetu je osjećaj da ima oslonac u roditeljima pokretač i motiv koji ga gura naprijed. Naravno da ono treba imati dovoljno slobode u svojim aktivnostima i obvezama, što često upravo roditelji onemogućavaju radeći stvari za dijete i time mu uskraćujući mogućnost da samo iznalazi rješenja pa i griješeći, spotičući se ali učeći kroz takvo iskustvo. Za odgovoran život djecu valja naučiti djelovati samostalno, ispunjavati obveze, pridonositi svojim radom u obitelji u skladu sa svojim mogućnostima. Pri tom se razvija i osjećaj samokontrole i odgovornosti prema drugima i zajednici u kojoj živimo. Odgoj je stalno prisutan u našim životima i nikad ne prestaje njegova važnost. Želimo li upravljati svojim životom, moramo staviti pod nadzor svoje navike. Naš život, naime, ne oblikuje ono što tu i tamo činimo, već ono što činimo svakog dana, ističe Salvo Noe u svojoj knjizi Zabranjeno kukanje. Djeca su puno spontanija od odraslih. Zajednički napori pri izradi jaslica svjedoče o njihovoj mašti, zaigranosti prilikom postavljanja figura i spominjanja događaja koji su urezani u srca upravo zbog svoje privlačnosti. Prilika je to za otkrivanje njihovih pritajenih želja. Radost ovakvih susreta jest i mogućnost otkrivanja tajni otajstava, igranjem uloga može se proživjeti Marijin put do Betlehema, njezina vjera, odnos prema Josipu, pastirima... Čarolija trenutka Djeca vole biti s roditeljima i zajedno s njima graditi snove i dijeliti izazove. Njihova vjera je ogledalo vjere njihovih roditelja. Njihovi razgovori o trenucima kad se ljubav Božja očitovala u stvarnim događajima jačaju osjećaj povezanosti i utvrđuju vjeru i ufanje. Događaji Božića nas izazivaju, baš kao što su izazivali i izvorne ličnosti – obitelj – čiju povijest

i t s u p o p i n ć i ž o b i n j Sja ! a m a r a ž i j n k m i š a n u do −50% na odabrane asortimane

Izdanja FMC Svjetlo riječi možete pronaći i s popustom do −70%!

Knjige • Devocionalije • Suveniri • Školski pribor • Uredski materijal • Čestitke Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111

•

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

Kraljevina Jugoslavija

Guske u magli U kolovozu 1918. ratne sposobnosti austrougarskih vojnih snaga počele su opadati i vojna situacija nije išla u prilog Habsburške Monarhije. Sile Antante uspjele su slomiti otpor Centralnih na solunskoj fronti. @ fra Petar Jeleč

ugarska je kapitulirala, Italija je započela svoju ofenzivu na rijeci Piave, a srpske snage su potpomognute saveznicima počele napredovati prema Beogradu. U međuvremenu se dogodio susret hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih stranaka koji je organizirao Antun Korošec. Na njemu je u potpunosti odbačena ideja bilo kakve austrougarske vladavine te je 5. i 6. kolovoza 1918. u Zagrebu osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao vrhovno političko reprezentativno tijelo koje je imalo za cilj ujedinjenje jugoslavenskih naroda u jednu samostalnu državu. Slovenski svećenik monsinjor Korošec izabran je za predsjednika Narodnoga vijeća. Savez slobodnih naroda Kako je kraj rata već bio izgledan, car Karlo naložio je u rujnu 1918. mađarskom ministru grofu Istvánu Tiszi da posjeti Zagreb i Sarajevo u posljednjem očajničkom pokušaju da uvjeri lokalne političare da prihvate novo ustavno rješenje za federalizaciju Carstva. Car Karlo je 16. listopada 1918. g. ponudio opciju da se Habsburška Monarhija organizira 46

svjetlorijeci.ba

kao „savez slobodnih naroda”, odnosno da postane „savezna država u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu”, no za takav kompromis već je bilo prekasno. Ratne fronte bile su probijene, vojnici su se počeli vraćati kućama, policija je prestala funkcionirati i Austro-Ugarska se raspala. Narodno vijeće je 19. listopada 1918. objavilo da ono preuzima vođenje nacionalne politike za sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji, a deset dana kasnije Hrvatski sabor je donio odluku kojom raskida sve državnopravne veze hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom. Odlučeno je zatim da se Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Rijeka proglašavaju neovisnom državom koja, s ostalim južnoslavenskim zemljama koje su dotad bile pod austrougarskom vlašću, stupa u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) kojom će upravljati upravo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Ta je nova država smatrana provizorijem, u očekivanju formiranja šire južnoslavenske zajednice, tj. ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu. Prva posljedica pada austrougarske države bila je eksplozija opće anarhije

i ustanaka siromašnih seljaka. Najgori slučajevi dogodili su se u sjevernoj Hrvatskoj gdje su opljačkana mnoga imanja i pokradena stoka. Nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba nije imala na raspolaganju policijske snage koje bi mogle smiriti kaotičnu situaciju, pa je Narodno vijeće napravilo kobnu grešku i pozvalo srpsku vojsku iz Beograda da pomogne uvesti red u državu. Također je ponovljena hitna potreba što skorašnjega ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. Prije samoga konačnog ujedinjenja u to vrijeme su na južnoslavenskom području postojala tri politička entiteta: Kraljevina Srbija, Kraljevina Crna Gora i Država Slovenaca, Hrvata i Srba kojom je upravljalo Narodno vijeće. U trideset dana postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba odlučivalo se o stvarima koje će imati posljedice na sljedeća desetljeća. Nova „država” bez vojske, policije i priznanja pobjedničkih sila odlučila je tražiti savez sa Srbijom te je u Ženevi od 6. do 9. studenoga 1918. g. organiziran susret zainteresiranih strana. Pregovarači su ponovno bili predsjednik srpske vlade Pašić, prvaci Jugoslavenskoga odbora emigranata (Trumbić) i Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (Korošec). Susret je završen donošenjem dokumenta nazvanoga Ženevska deklaracija. Prema toj deklaraciji trebalo je što prije formirati zajedničku vladu u kojoj će polovica ministara biti iz Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a druga polovica iz Srbije. Bio je to pokušaj uspostavljanja pune ravnopravnosti dvaju dijelova nove države i dvojnoga suvereniteta čime bi se onemogućavala hegemonija bilo koje strane. No predsjednik srpske vlade Pašić, uvidjevši tu činjenicu, učinio je samo nekoliko dana korak natrag i povukao svoj potpis sa Ženevske deklaracije uz ponavljanje uvijek iste mantre kako ne može prihvatiti da Srbi koji su toliko propatili u zadnjem ratu i pridonijeli oslobođenju drugih naroda imaju jednaki status kao i ostali narodi u novoj državi.

Stoga su dogovori u Ženevi ostali nedorečeni, a srpska strana nije dala nikakva jamstva da će poštivati ravnopravnost svih strana potpisnica sporazuma. Ovakav Pašićev potez ponovno je pobudio sumnje nekih hrvatskih političara u iskrenost srpske vlade, a među njima se posebno isticao Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske pučke seljačke stranke. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba je tijekom sjednice 23. i 24. studenoga 1918. odlučilo da će što prije poslati u Beograd izaslanstvo sačinjeno od 28 predstavnika koji trebaju što prije dogovoriti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Jedan dio Narodnoga vijeća iz Zagreba s potpredsjednikom Svetozarom Pribićevićem, srpskim političarom iz Hrvatske koji je imao velik utjecaj unutar ovoga političkog tijela nove države i održavao bliske kontakte s vladom u Beogradu, zahtijevao je bezu-

Prva posljedica pada austrougarske države bila je eksplozija opće anarhije i ustanaka siromašnih seljaka. Najgori slučajevi dogodili su se u sjevernoj Hrvatskoj gdje su opljačkana mnoga imanja i pokradena stoka vjetno ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, dok je drugi dio vijeća bio za daljnje pregovore sa srpskom vladom

kako bi se riješila sva pitanja vezana za unutarnje uređenje nove države. Stvaranja Kraljevine SHS Stjepan Radić bio je predvodnik te druge skupine koja se protivila hitnom i nepromišljenom ujedinjenju hrvatskih zemalja sa Srbijom budući da ponašanje srpske vlade nije uopće ulijevalo nikakvo povjerenje. U načelu se prihvaćala zajednička država sa Srbijom i Crnom Gorom, no raskol je nastao u dilemi treba li se ta unija temeljiti na (kon) federalnom konceptu, bez žurbe i s jasnim jamstvima da nijedan narod neće biti dominantan nad drugima (Radić) ili to ujedinjenje treba obaviti što prije, prema unitarističkom i centralističkom modelu (Pribićević). Radić se uvjerio da njegovi politički istomišljenici i hrvatski seljaci ne prihva-

Stjepan Radić prosinac 2021.

i t s u p o p i n ć i ž o b i n j Sja ! a m a r a ž i j n k m i š a n u do −50% na odabrane asortimane

Izdanja FMC Svjetlo riječi možete pronaći i s popustom do −70%!

Knjige • Devocionalije • Suveniri • Školski pribor • Uredski materijal • Čestitke Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111

•

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

Reportaža Bugojno

BUGOJNO JUČER, DANAS I SUTRA Bugojno danas, istini za volju, ima svoje rane. Tome doprinosi i sveprisutni egzodus koji nije poštedio nijedan kraj naše zemlje bosanske. No, ljudi koji ostaju bore se i s optimizmom koračaju u novi dan, u svom gradu, sa željom da taj grad sa svakim novim danom načini korak naprijed u svakom segmentu bilo gospodarskom bilo kulturnom smjeru. 50

svjetlorijeci.ba

@ Miroslav Ristanović fra Kyril Pavlović

Kad dođete u ovaj bosanskohercegovački gradić, smješten ravno u središnju Bosnu, možete osjetiti dašak aristokracije i minuloga života s visokim životnim standardom. Nerijetko ćete čuti na ulici i u gradskim lokalima: Eh, kako je bilo nekada! Nije Bugojno jedini grad u našoj domovini koji je obavijen pesimizmom i beznađem. No, što je razlog takvom ozračju? Razlog tomu je to što smo navikli govoriti o prošlosti kao nečemu neponovljivom i o budućnosti bez vjere i nade, što se dogodilo tad i neće nikad više. Kad bismo počeli spominjati prošlost u motivirajućem kontekstu kao poticaj da u budućnosti ponovno budemo to što smo bili i da ne ponavljamo greške koje smo već učinili, čak i da nadmašimo hvalom vremena kakva su bila prije vremenima kakva nam mogu doći! Zemljopisni i povijesni pogled na Bugojno Kad govorimo o gradovima, uopćeno o naseljenim mjestima, potrebno ih je smjestiti u njihov povijesni kontekst i opisati zemljopisne odlike i značajke. Tako je Bugojno, kako ga nerijetko nazivaju „Grad na Vrbasu”, smješteno u Skopaljskoj dolini te kroz njega protječe gornji tok rijeke Vrbas u koju se ulijevaju brojne bugojanske pritoke. Ovaj gradić okružen je planinama na prostoru koje pripada području Dinarida, a te krasne i velebne planine su Kalin, Ru-

dina i Stožer. Bogatstvo prošlosti ovoga prostora koji je bio sjecište mnogih putova potvrđuju mnoga arheološka nalazišta još iz prapovijesnoga vremena. Ostatci života na ovom tlu prisutni su i tijekom svih sljedećih povijesnih razdoblja. No, ovaj grad je relativno mlad, njegova formacija započela je u srednjem vijeku, bugojanski kraj će u tim vremenima potpadati pod razne granice, države i vlasti. Budući da su na ovim prostorima djelovali franjevci, postojali su tragovi postojanja franjevačkoga samostana u Veseloj Straži (danas Vesela kod Bugojna) u 15. stoljeću, a 2010. otkrivena je na lokalitetu Crkvina crkva iz 13. stoljeća, što potvrđuje tragove o postojanju franjevačkoga samostana na tom prostoru. Zabilježeno je postojanje još jedne crkve s prijelaza iz 14. u 15. stoljeće na Susidgradu, no postoje pisani tragovi kako je stradala od požara još i prije dolaska Osmanlija. Po dolasku Osmanlije u naslijeđe ostavljaju izgrađenu Sultan Ahmedovu džamiju i dvije kule, Rustempašića i Sulejmanpašića kulu. Dolaskom austrougarske vlasti katolički, odnosno hrvatski puk dobiva ravnopravnost te u Bugojnu započinje razvoj i rast životnoga standarda za sve njegove žitelje. Vrhunac gospodarskoga i urbanističkoga razvoja doživjet će u Jugoslaviji te će u tom vremenu biti nazivan Malim Rimom, sve do Domovinskoga rata.

Podjelom župe Skoplje 1858. godine osnovana je u sjevernom dijelu župa Malo Selo, a kasnije pod nazivom Bugojno, dok je južni dio ostao pod nazivom Skoplje Gornje. Isprva, u skromnim uvjetima, bosanski fratri će brzo izgraditi župni stan, podići kapelicu i otvoriti pučku školu. Godine 1879. započela je izgradnja župne crkve sv. Ante Padovanskoga te će to biti uz tolišku najveća crkva u Bosni i Hercegovini. Po izgradnji crkve u grad dolaze i sestre milosrdnice sv. Vinka. Nakon što su izgradile svoju zgradu, osnovale su osnovnu školu, prvu školu formalnoga obrazovanja, približno kakvo poznajemo danas. Danas župa Bugojno broji otprilike dvije tisuće vjernika. Župni dvor okosnica je okupljanja mladih unutar Franjevačke mladeži i svih drugih dobnih skupina kroz biblijske večeri koje predvodi časna sestra Ivanka Mihaljević i kroz brojne duhovne obnove koje organiziraju časne sestre. Već dugi niz godina u župi djeluju Školske sestre franjevke i grad bi bilo nemoguće zamisliti bez njih jer su sastavni dio djelovanja obrazovnoga sustava, kulturnoga života grada i pastoralnoga služenja pri Crkvi te rada s mladima. Obrazovanje i kultura U Bugojnu djeluju gradski vrtić i dječja igraonica „Framica” koja djeluje pri

Mješovita srednja škola Bugojno prosinac 2021.

O radosti življenja

Biti svjedok ljubavi „Zar ne voliš Božić?” pitam prijatelja koji uvijek postane nekako iritantan i živčan u vrijeme kad se prve božićne lampice pojave na ulicama, kad domovi zamirišu kolačima i vrućom čokoladom i pozivaju nas da se barem na trenutak prepustimo božićnom obećanju mira, nade i radosti. @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

„Ne volim gužvu, stres oko nabave poklona, zabave i ručkove. Zato se uvijek povučem u svoju sobu i želim biti sam”, odgovori mi s osjetnom frustracijom u glasu. Nisam ga dalje ništa pitala. Sjedili smo u tišini nekoliko minuta dok su se i njegove i moje misli i osjećaji smirili. „Uvijek sam bio prisiljen ići na božićne proslave kod prijatelja, pa onda kod bivše punice. S kim god da bih bio, uvijek su me vukli po svojim obiteljima gdje bi me onda samo kritizirali da bih trebao biti više ovakav ili onakav”, progovorio je moj prijatelj nakon duge stanke. A onda, tišim i puno sjetnijim tonom dodao je: „Nikad se nije išlo mojoj obitelji jer nakon što je majka umrla, nije bilo Božića u našem domu. Tata nas je nekoliko puta pokušao okupiti, ali ništa nije bilo kao prije pa je i on odustao.” 54

svjetlorijeci.ba

Kakav Božić želiš? Poput klupka mekane vune njegove riječi su raspletale priču i otkrile neprežaljenu emotivnu bol, stvarni razlog nezadovoljstva povezanoga s najljepšim obiteljskim blagdanom. Završio je riječima kako su ga cijeli život svi pokušavali zabaviti i uključiti u aktivnosti koje su njima odgovarale. On bi pristao samo da ugodi prijateljima i poznanicima. Nije ih želio razočarati. „Na kraju samo osjećam iscrpljenost i frustraciju jer svi kao znaju bolje od mene kamo trebam ići, što trebam raditi i kako se moram osjećati.” Nitko ga nikad nije pitao kako on želi proslaviti Božić. „Da se sad pojavi neki anđeo s moćima da te prebaci u doživljaj Božića kakav ti želiš, kako bi to izgledalo?” pitala sam ga tihim glasom pokušavajući prikriti bol koju sam i ja sad osjećala

suosjećajući s njim. U nekom dubokom djeliću moje duše znala sam odgovor. Nadala sam se da će se moj prijatelj osjetiti dovoljno sigurnim i slobodnim da taj odgovor oživi u riječi i podijeli ih sa mnom. „Vratio bih se u vrijeme kada sam imao dvanaest godina. Zadnji Božić koji pamtim s majkom koja je bila sretna, prije nego što je oboljela.” Prije nego što je njegov otac postao agresivan od pića i osjećaja nesposobnosti da pomogne i svojoj ženi i djeci. Potpuno drukčijim tonom u glasu ispričao mi je kako bi njegova majka okitila cijelu kuću lampicama, posložila modele kućica u naselja i oko njih položila bijelu vatu. Na svakom kutku, dočekala bi ga neka sitnica koja bi ga poput čarolije transportirala u svetost, mir i staloženu radost Božića. Dan prije Badnjaka, majka bi svakome poklonila pidžamu. U tim pidžamama, natopljenim ljubavlju, okupili bismo se na Badnjak, večerali i otvorili još jedan poklon u kojem bi bila neka igračka. Nešto što je bilo posebno, što mu je dalo dopuštenje da bude neopterećeno, bezbrižno dijete. Majka je svojom brižnošću i pažnjom stvorila osjećaj sigurnosti u obitelji i u srcu moga prijatelja. U toj bezbrižnosti i sigurnosti, uz brata, sestru i roditelje, moj prijatelj bi čekao Djeda Mraza koji bi, po pričama majke, uvijek prvo kleknuo ispred jaslica a onda ostavio poklone. U tu sigurnost sada se želio vratiti da bi u njoj otvorio dušu i pronašao utjehu. Bog se približio čovjeku prisnom i srcu lako prepoznatljivom gestom majčina zagrljaja, toplinom njezina krila i osjećaja potpune sigurnosti uz obitelj. Čak nije bilo važno što je „krov nad glavom” bio samo streha skromne štalice. Zaštita od opasnosti, hladnoće, vjetrova, razbojnika i napadača nisu zidovi, nego obitelj. Božja obitelj, kojoj naša duša pripada bez obzira na to jesmo li je svjesni ili ne, ali i obitelj (ona po krvi i ona koju izaberemo po ljubavi) čija nas bezuvjetna ljubav vidi i voli. Ta ljubav ne naređuje,

Nova postavka Franjevačkog muzeja Jajce

Franjevački samostan Sv. Luke u Jajcu je prije tri godine (2018.) otvorio tri nove muzejske postavke: etnološku, arheološku i sakralnu. U prostoru muzeja bilo je potrebno urediti i prostor u kojemu se nalazi sarkofag posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Radovi su završeni sredinom listopada 2021. U ovom dijelu muzeja predstavljena je srednjovjekovna Bosna, a uz muzejsku zbirku o srednjovjekovnoj Bosni,

priprema se i vodič koji će govoriti o bogatoj povijesti i ljudima toga vremena. Franjevci su projekt uređenja muzejske postavke o srednjovjekovnoj Bosni realizirali prema projektu dipl. ing. arh. Amara Zuke. Tekstove za izložbu i vodič priredio je doc. dr. Emir O. Filipović, profesor povijesti srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. (FIA/SR)

Župan pohodio bosanske franjevce

Župan Splitsko-dalmatinske županije, Blaženko Boban, sa zamjenikom Antom Šošićem i načelnikom općine Sućuraj Ivanom Slavićem, u ponedjeljak, 8. studenoga, u župi Sućuraj pohodio je bosanske franjevce na otoku Hvaru. U starom augustinskom samostanu od 1990. godine borave bosanski franjevci, a župnik fra Stipo Marčinković i fra Mario

Divković upoznali su ih sa stanjem u župama koje pastoriziraju. Franjevci su, između ostaloga, spomenuli županu kako je potrebno iznutra urediti i izvana sanirati drevnu crkvu Sv. Ante iz 1663. godine. Župan je najavio da će Splitsko-dalmatinska županija pomoći u obnovi i sanaciji. Župnik Marčinković zahvalio je županu za dosadašnju pomoć. (FIA/SR) prosinac 2021.

Kultura

Blago za sva vremena @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

aljubljenike u povijest, a slobodno bi se moglo reći i u prave vrijednosti, obradovala je vijest da će nakon dugo godina moći pogledati najveću i najznačajniju kolekciju Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, zbirku iz prapovijesti koja se oduvijek izlaže u istočnom krilu Odjeljenja za arheologiju. Sada se sjećam da sam davno kao dijete s nestrpljenjem očekivala odlazak s roditeljima u Zemaljski muzej. U samome centru grada ga je početkom 20. stoljeća gradio češki arhitekt Karel Pařik ili po naški – Karlo Paržik. Bilo je to zdanje kao iz bajke i bila sam ponosna što je s njim u izgradnji Sarajeva iz austrougarskoga razdoblja mogao surađivati moj pradjed. U obilasku paviljona i botaničkoga vrta upijala sam svaku riječ. U Odjeljenju za prirodne nauke zadivljeno sam gledala

svjetlorijeci.ba

faunu i floru, rudno bogatstvo Bosne i Hercegovine, divila se raskoši gradskih soba u Odjeljenju za etnologiju. Tu mi se u sjećanje posebno urezala maketa Stari majdan s naseljem u Varešu, možda i zato što sam znala da mi je prabaka potjecala iz toga bosanskog industrijskoga gradića. No, kruna svega je svakako Odsjek za prahistoriju kojim je dominirao drveni čamac iz Donje Doline kod Bosanske Gradiške. Bio je to kolos iz prapovijesti, a oko njega grobovi konzervirani u onome stanju kako su ih arheolozi iskopali na istome nalazištu. Sve ovo fascinantno blago iz pradavnih vremena bilo je nedostupno javnosti od 1992. godine do 20. listopada 2021. g. kada je obnovljeno krilo Odjeljenja za arheologiju zasjalo u punome sjaju i, nakon gotovo šestogodišnjih radova, otvoren stalni postav Bosna i Hercegovina u prethistorijsko doba. Ravnatelj Muzeja dr. Mirsad Sijarić zahvalio je svima koji su pomogli i izveli sanaciju oštećenih objekata i izradu stalnoga postava među kojima su prvenstveno veleposlanstva SAD-a i Švedske, čiji su veleposlanici bili nazočni otvorenju, ali i Irske, Italije i Francuske, zatim Fondaciji ALIPH iz Švicarske i uredu UNESCO-a u Sarajevu. Zahvalu je svakako uputio i inozemnim stručnjacima na pomoći i ekspertizama i to: dr. Hrvoju Potrebici s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, dr. Jaqueline Balen

iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu i dr. Dušanu Boriću s rimskoga Sveučilišta La Sapienza, a autoricama stalnoga postava dr. Andrijani Pravidur i dr. Ani Marić čestitao na hrabrosti i upornosti. Zapitajmo se malo večeras koja bi to znanja o ovim prostorima imali da nije bilo posvećenog rada stručnjaka ove institucije na poljima historije, arheologije, etnologije, botanike, paleontologije, entomologije, geologije i svim drugim, rekao je ravnatelj i nastavio: Pa, zašto se ova noć čekala tako dugo? Jer smo nekako svima postali nevažni. Jer je nevažnim postalo ono što je Zemaljski predstavljao i što van granica ove, trenutno žalosne, države i dalje predstavlja. Posjetitelja već na samom ulazu u obnovljeni dio Odjeljenja za arheologiju dočekuju zanimljiva rješenja. S desne strane je monitor na kojem su pobrojane sve prapovijesne kulture, označene njihove lokacije na karti Bosne i Hercegovine i prikazan specifičan artefakt. U zid na lijevoj strani ugrađeno je 36 pokretnih kocki na čijim su bočnim stranama prikazi koji dokumentiraju povijest Zemaljskoga muzeja, arheološka istraživanja, zaslužne znanstvenike i vrijedne eksponate. Ovaj je stalni postav četvrti dosad i rađen je po suvremenom muzeološkom obrascu. Posjetitelju je pažljivo biranim i aranžiranim eksponatima u vitrinama zorno prikazan razvoj života ljudi na ovim prostorima u

Književnost bosanskih franjevaca

Biskupovača fra Augustina Miletića Jedan od najsvjetlijih likova među franjevcima Bosne Srebrene u prvoj polovici 19. stoljeća svakako je bio fra Augustin Miletić. Rođen je u Fojnici 1763, a umro u Vidošima kraj Livna 1831. godine. @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

snovnu izobrazbu stekao je u fojničkom samostanu, dva viša razreda gimnazije završio u Grazu (od 1780. do 1782. godine), a studij filozofije i teologije u Italiji (Brescia i Padova). Nakon studija ostao je neko vrijeme u Italiji gdje je imenovan generalnim lektorom pa je predavao filozofiju u Brescii, a potom teologiju u Padovi. Slovio je kao vrstan propovjednik i dobar znalac talijanskoga jezika. U domovinu se za stalno vratio tek 1804. godine nakon što ga je papa imenovao biskupom Daulije (u Grčkoj) i pomoćnikom apostolskoga vikara u Bosni. Kasnije je (1813) postao i apostolski vikar naslijedivši na toj dužnosti fra Grgu Ilijića Varešanina. Zapamćen je, za razliku od svoga prethodnika, kao jedan od najaktivnijih i najpopularnijih apostolskih vikara, posebno kad je riječ o pastoralnom djelovanju. Redovito je obi60

svjetlorijeci.ba

lazio župe, svećenicima dijelio upute za duhovni i pastoralni rad, a puku davao pouke iz vjerskoga života te podjeljivao sakrament krizme. Interes za poboljšanje dušobrižničkoga rada iskazivao je i brojnim okružnicama naslovljenim vjernicima i dušobrižnicima. Neke su od tih okružnica i objavljene. Puno je uradio i na opismenjavanju puka. Štoviše bio je prvi koji je na prostorima Bosne i Hercegovine uveo metodu analfabetskih tečajeva za opismenjavanje puka. Autor je i knjige Naredbe i uprave biskupa namisnika apostolski[h] prošasti[h], a i sadašnjega (Split, 1818; drugo izdanje u Rimu 1828) te u narodu do danas vrlo popularnih pjesama Ponizno se teb‘ klanjamo i Na planinu Kalvarije. Međutim najvažnija je djelatnost fra Augustina Miletića bila vezana za pisanje katekizamskih priručnika. On

je najprije u Splitu 1815. godine objavio djelo pod naslovom Početak slovstva, napomena i kratko istomačenje stvari potribiti[h] nauka krstjanskoga. Drugo izdanje toga djela objavljeno je također u Splitu 1822. pod naslovom Početak slovstva i napomena nauka krstjanskoga. Godine 1828. objavio je u Rimu i Istomačenje stvari potribiti[h] nauka krstjanskoga za uvižbanje dice i čeljadi priprostite u državi bosanskoj. Taj katekizamski priručnik objavljen je nakon fra Augustinove smrti još dvaput, drugo izdanje u Rimu 1867, a treće u Sarajevu 1885. godine. Drugo izdanje priredio je hercegovački franjevac fra Anđeo Kraljević, a treće Josip Stadler pod naslovom Kućni ili obiteljski katekizam. Taj Miletićev katekizam bio je iznimno čitan i poštovan u narodu te poznat pod nazivom Biskupovača. O velikoj njegovoj popularnosti svjedoči i činjenica da je jedan dio toga katekizma objavljen i u Dalmaciji, i to u Zadru 1866. u knjizi pod naslovom Katekižam koj uzdrži Nauk krstjanski […]. Filološki je Miletićev katekizam osobito važan zbog (drugoga) predgovora pod naslovom Opomena pisaoca onim koji se budu ovim knjižicam služiti, u kojemu se predlaže zanimljiva reforma latiničke grafije. Taj predgovor počinje riječima: „Budući se izgubila i zabacila stara vlastita slova našega iliričkog iliti slovinskog jezika (misli se na bosanička slova, I. P.), usilovan sam i u rukopisu i u štivenju služiti se slovima latinskim s kojim nije moguće nike riči našega jezika upisat ne stavivši više slova zajedno”. Miletić je u svom katekizmu dosta pojednostavio latiničku grafiju ponajprije tako što je pojedina slova (posebno ona koja označuju palatalne suglasnike) nastojao pisati na jedan ili najviše na dva načina, dok su se u početku, npr. kod fra Ivana Bandulavića, prvoga bosanskog franjevca koji je svoje djelo Pištole i evanđelja (Venecija, 1613) objavio latinicom, neki palatali pisali i na pet različitih načina. To će biti vidljivo iz ove

Aktualno

Sluga a ne gospodar

Tehnokorporacijski tsunami 21. stoljeća @ dr. sc. fra Vili Radman

ojam tsunami (cunami) stoji za prirodnu pojavu stvaranja velikih i razornih morskih valova uzrokovanih nekim potresom ili sličnim geofizičkim udarom. Iako odavno poznata, ova je pojava privukla opću pozornost diljem svijeta početkom 21. stoljeća nakon što su mediji 2004. prenijeli vijest o ogromnim morskim valovima u Indijskom oceanu i iscrpno popratili njihove razorne posljedice na obalnim dijelovima, a katastrofa u japanskoj Fukushimi 2011. godine samo je potvrdila njezin zao glas. Čini mi se da se ova nasilna prirodna pojava može i na društvenoj razini, u prenesenom značenju, koristiti kao prikladna slika za neki razorni događaj u sadašnjosti koji svoje stvarne izvore ima u prošlosti te iskoristiti kao sredstvo za razumijevanje onoga što se trenutno događa u svijetu: jer živi smo svjedoci događanja povijesti, tj. razaranja jednoga „svijeta” u kojem smo živjeli (a da ga vjerojatno nismo dovoljno poznavali) i nastajanju nečega novog (što, logikom stvari, onda još manje poznajemo). Stoga bi bilo dobro, baš u pokušaju da dokučimo to „novo, nepoznato”, osvrnuti se na prošlost, tj. neke njezine segmente koji bi nam mogli pomoći naslutiti njegove izvore i pokazati kontinuitet te tako pružiti neku orijentaciju u tom „novom” što nastaje. 62

svjetlorijeci.ba

Industrijska država U svojoj knjizi Nova industrijska država, objavljenoj 1967. godine, američki ekonomist John Kenneth Galbraith, analizirajući dinamiku tadašnjega društva, primjećuje pojavu novoga oblika države: suvremene industrijske države u kojoj dominiraju krupne poslovne korporacije s ogromnom koncentracijom industrijske, tehnološke i financijske moći uvezanom s političkom i društvenom moći. Usponom nove industrijske ili korporacijske države moć se seli na „organizirano znanje” ili „tehnostrukturu”: drugim riječima, u novoj industrijskoj državi vlasnici znanja su vlasnici moći. Tehnostruktura nastaje kao rezultat udruživanja ljudi s različitim, prije svega, tehničkim znanjima, iskustvima i talentima: to udruživanje je nužno jer ga traže moderna industrijska tehnologija i planiranje, a najpogodniji oblik toga udruživanja jesu velike korporacije. Usponom tehnostrukture moć se također s pojedinca seli na bezlični organizam – korporaciju – čiji glavni cilj nije toliko uvećanje zarade koliko razvoj same korporacije. Na taj način moderne korporacije postaju svjetovi za sebe te zadobivaju ogromnu moć da po vlastitoj želji i potrebi oblikuju čitavo društvo. Jeremy Rifkin, američki ekonomist i društveni teoretičar, u svojoj knjizi iz 1998. Biotehnološko stoljeće: trgovina ge-

nima u osvit vrlog novog svijeta predviđa sliku svijeta u 21. stoljeću na temelju znanstvenih razvoja u posljednja dva desetljeća 20. stoljeća. Rifkin ističe kako će sprega genetike i računala naš svijet promijeniti radikalnije od bilo koje druge tehnološke revolucije u povijesti. Bioinformatičari proizvode nove banke bioloških podataka koji služe za „prepravljanje” prirodnoga svijeta, što će naravno imati i neizbježne, radikalne posljedice za naše poimanje čovjekova svijeta i društvenosti općenito. Mogućnosti stvaranja genetički promijenjenih živih bića ostvaruju se naglo dok većina ljudi nije uopće svjesna njihova dosega, tj. mogućnosti manipulacije biološkim svijetom i ljudskim životom: prirodni procesi koji normalno traju tisućama godina događaju se gotovo preko noći. Nekolicina globalnih korporacija i vlada bori se da ostvari patente za svih 100 000 gena koji čine podlogu ljudske vrste te za desetke tisuća genetski promijenjenih mikroorganizama, biljaka i životinja, što će im dati neviđenu moć određivanja uvjeta pod kojima će budući naraštaji živjeti svoje živote. Uspoređujući tehnološki uspjeh genetske tehnologije s onim ranijim atomske tehnologije te praveći paralelu između mogućih negativnih učinaka s obzirom na egzistencijalnu prijetnju čitavom čovječanstvu, Rifkin upozorava: „Sada se sve veći broj vojnih promatrača pita hoće li drugo veliko znanstveno otkriće našega vremena

Božićni običaji žepačko-maglajskoga kraja nekad i danas Panorama Žepča oko 1942. godine

Sva čeljad na misi Kakvi su sve bili i možda dijelom jesu i danas božićni običaji u kraju oko Žepča i Maglaja Svjetlo riječi je pokušalo saznati kod najboljega mogućeg sugovornika, i danas veoma vitalne stogodišnjakinje Ane Abramušić, u Matinoj, selu koje se nalazi u općini Žepče, na području Župe Nove Šeher. @ fra Vjeko Eduard Tomić

na je rođena prije točno 100 godina (31. srpnja 1921.) u nedalekom Čustom Brdu, selu u blizini Maglaja koje je do obnove tamošnje župe u 20. st. bilo u sastavu Župe Novi Šeher. A da je Ana krepkoga zdravlja i izgleda, pa onda i pamćenja, o čemu ćete se uvjeriti nastavite li čitati ovo štivo, može potvrditi i početak moga razgovora s njom. Iako sam ljetos bio na proslavi njezina jubilarnoga rođendana koji rijetki dočekaju i koji joj je na otvorenom prostoru pred obiteljskom kućom priredila 64

svjetlorijeci.ba

njezina obitelj, pa mi nije prvi put da je susretnem, ipak kada sam po dogovoru ušao u Aninu kuću kod njezina sina Viktora, ugledavši kako se s postelje u otvorenoj sobi s lijeve strane pridiže čila, otpravna starica od kojih 70 – 75 godina, pomislio sam da sam pogriješio kuću pa sam potražio sina joj Viktora u dnevnom boravku raspitujući se kao tri biblijska mudraca kod pastira – gdje je ta baba što ima sto godina?! Zauzvrat, svašta novo zanimljivo o Božiću čuli smo nas dvojica iz riznice sjećanja koju

nam je stoljetna Ana ne samo ispripovjedila nego gotovo veselo na svoj način odcvrkutala. Kad ćeš potku’avati kruv? U nešto starija vremena kad nije bilo Facebooka ni serija, ali ni germe, niti se kruh kupovao, domaćice su prije Božića jedna drugu obavezno znale pitati kada će koja potku’avati kruv. Prevedeno: kada ćeš praviti germu (maju) koja će ti posebno trebati sada kad moraš svašta

nešta kuhati za svetkovinu Božića? Kako se tada potku’avao kruv? Zna naša Ana. „U čisti lončić podaspeš teke (malo) mlivom, dance, potrusiš među prste. Istreseš friško jaje da ne bude davnašnje. Pokriješ da ne bi trun upo. Žena uzme grančicu ili vreteno, pomiješa to i pokrije salvetom. To se stavi na furunu, na banjak (na ravnu ploču zemljane peći) da nadođe. Kroz sat dva bude pun lončić od frtalja. Nekome ne ide da naraste, ne zna svatko”, kazuje Ana kako se spravljao kvasac za kruh. Kako se išlo na svete mise zornice? Dolazak u župnu crkvu na ranojutarnje mise, tzv. zornice za praktične katolike onda, ali i danas, znalo je i zna biti isto što i obavezna lektira za đake – mora se pa kako god. Ne propušta se koliko god bilo zahtjevno vrijeme spavanja prilagoditi pravovremenom ustajanju u cik zore. U doba kada je Ana živjela u Čustom Brdu, dva sata hoda od župne crkve u Novom Šeheru u vremenima bez putova i automobila, na zornice se polazilo zamalo u gluho doba noći, zajednički i organizirano. „Užežemo luč, nacijepamo je od borovine i idemo do crkve. Tko zna čitati, starješina, započinje prid nama božićne pjesme. Svi se mi čekamo kod jedne kuće i tako idemo. Jeka stoji, čuje se priko tri sela pjesma. Pratar naredi da svako selo do crkve ide pjevajući. Išli u Še’r preko Tujnice”, prisjeća se Ana slika iz dalekih dana kao da se sve događa sada. Sveta Lucija – oraje tucija Na golemo iznenađenje, danas ritualni običaj da se na Svetu Luciju, 13. prosinca, posije pšenica u zdjeli zemlje i ostavi u toplome da proklija i naraste do Božića, stogodišnja Ana ne spominje. Umjesto toga doziva iz sjećanja na taj dan običaj tučenja oraha te pripremanja pogače, zvane križnica.

Ana Abramušić

„Veseliš se Božiću. Pitaju djeca matere: ‘Kad ćemo tući oraje?’ ‘Kad bude Sveta Lucija, onda oraje tucija!’ Nije se sijala pšenica u suđe, nego se kuhala križnica, pogačnjak, ko pogača, ko gurabija. Stavi se (tijesto) u jedan sud čist, žene naprave križ i tako se ispeče. Tri svijeće se zabode, jednu ovdje, jednu ondje, jednu ondje. Na Badnjicu navečer svijeće se užeže kad i treba kad se stavi večera. Svejedno ti je – virovo u jedinstvo, a u Trojstvo. Preko Božića križnica stoji u prozoru. Kad prođe Božić, domaćica nam izlomi križnicu svakome dade da svatko dosine križnice, da te ne boli u grlu, da te pomogne taj zalogaj. Čeljad je jela križnice, malu se nije davalo.” Jelić i hrast šušnjarat Već više od stoljeća običaj je kod hrvatskih katolika u Bosni, pa i u Hercegovini, naravno i šire, da pravo slavlje Božića može početi tek onda kada se u kući na istaknutom, počasnom mjestu, u hodniku ili dnevnom boravku, ovisno od veličine prostorije postavi metar – dva visoko crnogorično božićno drvce, bor ili jela, koji se potom nakite štokakvim priručnim ili nabavljenim ukrasima, bombonama, orasima ili u novija vremena – ručno ili serijski izrađenim raznobojnim slamnatim, platnenim, plastičnim ili tanko-limenim ukrasima loptastoga i drugih veselih oblika. Kako je to nekada bivalo

ispričala je naša sugovornica. „Prid Božić ode se u šumu i usječe jelić. U kuću se unese dan – dva prije Badnjaka. Prisloni se uz duvar (uza zid), u budžaku (uz kut dnevnoga boravka). Nakiti se cvijećem, bonbonama, jabukama, kruškama, flašicama rakije. Izrežemo obojenog papira. Nakiti se da ima svašta o Božiću.” Međutim, zajedno s tim božićnim drvcem krizbanom (Christbaum), u vremenima iz Aninih mlađih dana postojao je u njezinu selu i običaj da se u kuću na Badnjicu unosi poveća hrastova grana, božićni običaj kakav još i danas češće viđamo kod hrvatskih i bh. pravoslavaca na selima. Ona se još uvijek živo sjeća kako je to sve izgledalo. „Ode mladež prije Badnjice u šumu i izabire šušnjarat ‘rastić. Pripremi sebi i ostavi na jedno mjesto (u šumi) da ne bi tko odnio. Tri – četiri ‘rastića (se usječe). Na Badnjicu donese (mladež) te ‘rastiće i prisloni uza svoju kuću. ‘Faljen Isus!’ govori svojim čeljadima. ‘Uvijek Isus’, odgovaraju. ‘Čestitam vam Badnji dan!’ ‘Čestita ti duša prid Boga došla!’ Onda oni njega nude rakijom: ‘De popij!’ ‘Neću. Gdje vam je domaćica?’ Ona izleti: ‘Evo mene!’ Onda domaćica njemu pruži poklon: rijezge (jezgre od oraha), jabuka, ćaije (slatkoga peciva). On odleti na drugo mjesto (drugu kuću ponovno uzvikujući): ‘Ja prislonio badnjak!’ I to se ponavlja.” Prema Aninu sjećanju taj je običaj u njezinu selu trajao sve dok nije rekao neki svećenik (s oltara) „da se ne smije više ‘rastić uz kuću prislanjati”. Badnja večer Zasigurno, večer koja je najposebnija za svakoga katolika jest Badnja večer koja prethodi svetkovini Božića. Nema onoga tko te večeri uživa biti sam, dapače, radost skorašnjega Božića odnosno Spasiteljeva prosinac 2021.

Kalendari svetog Ante 2022.

Knjiga kalendar Uz detaljan katolički kalendarij obrađuje četiri u nebo vapijuća grijeha. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, povijesti, kulinarstvu i zdravlju, a raznolik i bogat sadržaj možete pronaći i u drugim rubrikama.

Dvanaestlisni kalendar Djela sakralne i pejzažne umjetnosti vrsnog umjetnika Gabriela Jurkića ukrašavaju ovogodišnji dvanaestlisni kalendar. Jednolisni kalendar / Džepni kalendar

Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200, Viber: +387 60 33 88 018; E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba, pretplata@svjetlorijeci.ba Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336, Livno: +387 34 201 111 www.svjetlorijeci.ba/shop

Kruh svetog Ante Za projekte KSA Marko Cvitanović 10 KM N.N. Mostar 20 KM N.N. Sarajevo 20 KM Mirza Hukeljić 20 KM N.N. Sarajevo 30 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM Marina Puljić 30 KM Ivica Šmigoc, Sarajevo 50 KM David Stijepić, Njemačka 50 EUR Ljiljana Nikolić, Zürich – Švicarska 300 CHF Mirjana Mašić, München – Njemačka 300 EUR Za pučke kuhinje Humanitarni broj BH Telecom 16 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM N. N. Livno 50 KM N. N. Ljubuški 50 KM Damir Marijanović 75 KM Ankica Kovačević, Sarajevo 150 EUR Amir Kapidžić 200 KM Ana Pervan, Wiesbaden – Njemačka 200 EUR ŽU Sesvetska Sopnica – Zagreb 500 EUR Foundation Arthur McCluskey, Irska 3.010 EUR Kanton Sarajevo 8.494 KM Slavko Barać, Švicarska 200 CHF Za pučku kuhinju Vareš Ze-Do Kanton 25.000 KM Za Dan KSA ŽU Podhum – Livno

1.000 KM

Za Fond Kap Dobrote S. Tereza Batarilo 50 KM Marijan Jozinović 1.000 KM Mladen Radoš, Švedska 100 KM Dragan Volić, Rijeka 100 KM ŽU Sesvetska Sopnica – Zagreb 500 EUR 70

svjetlorijeci.ba

KD „Kruh sv. Ante”, Zagreb 1.000 EUR Goran Marić, Njemačka 700 EUR Franjo Đogaš, Zagreb 1.000 HRK Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Za Leonitu Gabrić Ivica Kostić, Njemačka

50 EUR

Za Tamaru Starčević Ivica Kostić, Njemačka

50 EUR

Za Patrika Ivanovića Ivica Kostić, Njemačka

50 EUR

Za Ljiljanu Krajnc Ivica Kostić, Njemačka

50 EUR

Dobročinitelji KSA, Hrvatska Anamarija-Company d. o. o., Sesvete 1.000 HRK Rafael Romić, Zagreb 800 HRK Draga Novokmet, Kaštel Štafilić 400 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 100 HRK Davor Borošak, Zagreb 400 HRK Ivana, Antonija i Zoran Salacan, Opuzen 150 HRK Krunoslav Malekinušić, Sesvete 600 HRK Jelica Ujaković, Zagreb 1.000 HRK Luka Jerković, Karlovac 3.000 HRK Željko Jurković, Vir 100 HRK Block1Technologies d. o. o., Zagreb 1.000 HRK Marko Petrušić, Purmerend 300 EUR Klaudija Mioč, Zagreb 4.000 HRK Stoša Zekanović, Ražanac 200 HRK B. B., Velika Gorica 400 HRK Transactor d.o.o., Zagreb 500 HRK Marta Kereta, S. Brod 100 HRK Neda Maruna, Šibenik 100 HRK Maja Duilo, Split 200 HRK Marija Miljanović, Čilipi 100 HRK Mirjam Juginović, Omiš 300 HRK

Majda Ivelja, Pasadur Blaž Žagač, Split

200 HRK 350 HRK

Za obnovu kuća obitelji stradalih u potresu u RH Jasna Ljubičić, Sesvetska Sopnica 300 HRK Marko Grgić Kiza, K. Varoš 300 HRK Igor Bilobrk, Kotor Varoš 300 HRK Verica Schatt, Zürich 600 HRK Središnji ured, Dan KSA, Sarajevo 10.000 EUR Vinko Propadalo, Sesvetski Kraljevec 2.000 HRK Josip Bogić, Klagenfurt 60 EUR Wiena grupa d. o. o., Zagreb, Anto Franjičević 10.000 HRK Marko Lagetar, Uskoplje/Zagreb 1.000 HRK Dragan Radić, Zagreb 1.000 HRK Anto Karajica, Salzburg 750 HRK Ivica Matošević, Zagreb 500 HRK Slavko Kulić, Busovača 500 HRK Kustura d.o.o., Zagreb 10.000 HRK

Potpora za studente HKO „Kruh svetog Ante” dodjeljuje novčanu potporu za 6 studenata, zahvaljujući sredstvima Diplomatskog zimskog bazara. Naši stipendisti će, kao i do sada, ovo dobro vratiti i pomoći pojedincima i obiteljima u potrebi, kroz volonterski rad s djecom i starijima, te kroz organiziranje studentskih humanitarnih akcija za pomoć potrebitima. Iskreno zahvaljujemo DWB-u za primljeni dar u ime djelatnika naše organizacije i svih korisnika stipendija.

„Ne bojte se! Javljam vam veliku radost za sav narod. Danas vam se rodio Spasitelj!” Cijenjeni, prijatelji, dobročinitelji i korisnici „Kruha svetoga Ante”, Božić je tajna Boga koji nam dolazi u susret. Daleki i nevidljivi, svemogući i neizrecivi, veliki i vječni, postaje malen i vremenit, nejak i shvatljiv, blizak i prisutan. Susreće nas u jednom Djetetu, postaje Emanuel, Bog s nama i Bog za nas. Susreće nas u našoj svakodnevici i želi da i mi njega susretnemo. Ono što je najvažnije za taj susret događa se upravo na Božić. Ne može se iskreno i potpuno slaviti Božić bez vjere i uvjerenja da je Bog za nas i za naše spasenje postao čovjekom. U Isusu Bog postaje čovjekom da bi svaki od nas imao pristup Bogu. Daleki Bog uzima lice i obličje po kojemu ga možemo prepoznati. Božić je otajstvo Boga i čovjeka, Boga koji postaje čovjekom i svakoga čovjeka kojemu je po Božiću otvorena mogućnost da u životu susretne Boga. Božić nam tako otkriva čovjekovu veličinu i dostojanstvo, to je blagdan Božjeg čovjekoljublja. To je znak da Bog s nama ozbiljno računa, da smo mu važni i da smo za njega vrijedni, da nas voli, da u svoje ruke uzima našu sudbinu. Gdje god se mi nalazili On je s nama, On je naš Bog koji nas tako želi susresti, blagosloviti i obdariti svojim mirom. Baš zbog te Božje blizine, Božić nam je drag, ali od nas traži odgovor: što Bog za nas danas znači, koju mu važnost dajemo u svome životu i radu i jesmo li spremni uključiti se u njegovu pustolovinu ljubavi?! Božić želi da iziđemo iz samih sebe, da bismo mogli susresti druge, da možemo susresti Boga. Božić je svetkovina Božje ljubavi prema nama ljudima, ali i svetkovina ljudskoga dostojanstva. Neka nam i ovaj Božić bude blagdan naše ljubavi prema Bogu i naše međusobne ljubavi i solidarnosti! Sretan Božić vama koji ste Boga ostavili ili zanemarili, vama koji kažete da ste izgubili vjeru! Sretan Božić vama koji živite u krajnjem siromaštvu, koji ste ranjeni neuzvraćenom ljubavlju! Sretan Božić nama koji smo bogati nemirom, a siromašnim mirom i tišinom, vama koji ste umorni i opterećeni tamnim stranama života, nesposobni da shvatite smisao tolike patnje! Sretan Božić vama koji ste previše trpjeli i još uvijek podnosite nepravdu, Isus se i za vas rodio! Sretan Božić svima nama jer je Bog s nama, nismo sami i nikada nećemo biti sami, Bog je zauvijek s nama! Neka nam svima, a posebno bolesnima, nemoćnima, uplašenima, siromašnima i našim dragim dobročiniteljima dobri i milosrdni Bog da otvoreno i hrabro srce, te potrebnu snagu da život i patnje hrabro podnosimo do konačne vječnosti u Bogu!

Svima od srca želim sretan i radostan Božić, te uspješnu i mirnu Novu 2022. godinu! fra Petar Karajica, ravnatelj KSA

prosinac 2021.

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Kronično zatajenje bubrega Kronično zatajenje bubrega se sve više pojavljuje u današnjoj civilizaciji. Kod pacijenata se funkcija bubrega umanjuje tijekom dužega vremena i na kraju bubrezi ne mogu više u potpunosti ispuniti svoju zadaću i svakodnevnu funkciju.

ubreg čisti i filtrira mokraću iz krvi, regulira vodu i sol u krvi, održava krvni tlak tijela, nadzire proizvodnju crvenih krvnih stanica, dnevno profiltrira svu krv i do tristo puta (oko 1500 litara). Sigurno je da se pravodobnom prevencijom lijekovima ili biljnim pripravcima može zaustaviti napredovanje bubrežnoga zatajenja pa ga čak i izliječiti. Ako dođe do potpunoga, kroničnog prestanka rada bubrega, tu više ne mogu pomoći nikakvi lijekovi ni biljni pripravci. Simptomi se sporo razvijaju. Ispočetka pacijent nema uopće simptoma. Zato se nepravilna bubrežna funkcija može otkriti samo laboratorijskim pretragama. Osobe s blagim ili umjerenim zatajenjem bubrega mogu imati samo blage simptome unatoč porastu ureje, metaboličkoga otpadnog produkta u krvi. U tom slučaju osoba mokri više puta tijekom noći, javlja se visok krvni tlak zbog čega može doći do srčanoga udara. Kronično zatajenje bubrega vrlo je štetno za našu krv. U krvi se pojavljuje povišena koncentracija ureje i kreatinina, slabokrvnost, povećana kiselost krvi, snižena koncentracija kalcija, povišena koncentracija fosfata, povišena razina hormona paratireoidne žlijezde, manjak vitamina D i povišena koncentracija kalija u krvi. Uzroci zatajenja bubrega mogu biti razni i brojni. Najčešći su: šećerna bolest, visoki krvni tlak, prekomjerno uzimanje lijekova protiv bolova i upalne bubrežne bolesti. Terapija se mora provoditi strogo uzevši u obzir 72

svjetlorijeci.ba

koji je uzrok ove bolesti. Ako bubrezi nisu u potpunosti prestali raditi, vrlo su djelotvorni moji savjeti i pripravci koje donosim ovdje u nastavku. Mješavina žutih čajeva. Uzmite jednake dijelove žute mrtve koprive, rutvice i žute broćike. Rutvica nije za trudnice jer izaziva trudove i pobačaj. Navedene tri biljke dobro izmiješajte. Zatim u šali-

cu vrele vode stavite vrškom punu malu žlicu mješavine, promiješajte, poklopite i ostavite 10 – 15 minuta poklopljeno. Zatim procijedite i dodajte 10 do 15 kapi tinkture švedske gorčice i popijte vrlo toplo i na gutljaje. Na dan se piju tri šalice ovoga čaja, i to po jedna 15 minuta prije doručka, ručka i večere. Pije se šest tjedana, zatim tjedan dana pauze pa se kura po potrebi može ponoviti. Zobena kaša. Uzmite pola kilograma neprskane zobi zajedno s pljevom i stavite u 4 litre vode, kuhajte na laganoj vatri dok tekućina ne ispari na pola i onda dodajte u to vrele vode da bude ponovno do mjere 4 litre tekućine

i nakon toga treba kuhati još samo 10 minuta na laganoj vatri. Strogo pazite da kuhanjem ne bi zagorjelo! Zatim skinite s peći, ostavite da se ohladi na 40 stupnjeva, procijedite i ulijte u dezinficirane boce. Kada ste boce napunili kašom, stavite ih u hladnjak i pijte svaki dan, tijekom dana tri čaše od po 2 dl. Prije pijenja trebate zagrijati kašu u čaši da bude topla toliko da se može podnijeti toplina. Isto tako prije lijevanja kaše iz hladne boce u čašu od 2 dl, bocu treba dobro promućkati kako bi se u boci ljekoviti sastojci raspodijelili, a ne ostali na dnu boce. Može se piti u vrijeme kure s čajem od žutih biljaka iz prethodnoga savjeta, ali ne u isto vrijeme, kao čaj 15 minuta prije doručka, ručka i večere. Mora se pripaziti da dnevna doza toga čaja i ove kaše bude u granicama dopuštenoga unošenja količine tekućine u organizam. Kad se popije ta količina, napravi se svježa nova kaša. Pije se tako šest tjedana. Napravi se pauza od tjedan dana i kura se može po potrebi ponoviti. Čaj ili sok od maslačka. Poslije gore navedene kure vrlo je djelotvorno piti čaj od maslačka čiji gorki ljekoviti sastojak poboljšava rad bubrega. Napravit ćete ga tako da u šalicu vrele vode stavite dvije male do vrha pune žlice suhih listova maslačka, promiješate, poklopite i ostavite 10 – 15 minuta poklopljeno. Zatim procijedite i popijte vrlo toplo i na gutljaje. Na dan se pije tri puta po jedna ša-

WEB SHOP

Čestit Božić i sretna 2022. godina!

Metafore i putokazi

Nije samo cilj bio vrijedan puta nego je i put bio vrijedan svakoga koraka, a bilo ih je onoliko koliko ih može stati u osamnaest kilometara. Nikad kraja… beskraju. Svaka nova uzvišica želi biti cilj, a svaki dostignuti cilj želi biti novi početak. Nije pri tome teški uspon kazna niti je lagana nizbrdica nagrada. Oni se brzo zamijene ovisno o tome kamo se okreneš. Oni su samo dio hoda kojim svatko uspinjući silazi, a samo rijetki silazeći uspinju. (Tekst i foto: J. Ćuro)

svjetlorijeci.ba

Hajdučka vrata, Čvrsnica

Nikad kraja… beskraju

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! Mile Ćališ Penava

Mijoč Berislav

i Smiljka

(† 2011.) († 2017.) Ove 2021. godine 21. 12. navršava se deset godina od kako su u dom k Ocu nebeskom otišli naš tata Berislav Bire i 31. 12. četvrta godina naša mama Smiljka Mijoč. I tako to nekako biva, kao da je „Uskrs na Božić pao”. Zahvalni do neba, za sve što su nam u životu pružili i za nas uradili: napose za neprospavane noći dok smo bili mali, brige koje su nosili kada smo odrastali i posebno za izgovorene molitve koje su upirale do neba, a koje nas i danas prate. Nadamo se i molimo da ćemo se u kući Oca našega naći opet svi zajedno, gdje nas čekaju naši mama, tata i brat Paško (+2003.). A kad dođu „novo nebo i nova zemlja”, onda će „on sam, Bog biti s njima. On će otrti svaku suzu s očiju njihovih.” (Otk 21, 3-4.) Rudolf Mijoč – Birin, đakon

(1962. –2011.) Dragi tata, nekome je deset godina puno, a nama je kao da si jučer preselio na Nebo. Osim tuge, sad je u nama ponekad i ljutnja jer djeca rastu, ljudi se sastaju… i fali nam tvoja prisutnost da sve učini potpunim, da zasviraš i zaigraš s nama. Svijet je postao mjesto koje ne bi prepoznao, Rama utihnula a Grubeše se raselile. U anđeoski kor došao je i tvoj Deban. Tako je naša praznina postala veća, a Nebo dom brojnih voljenih za čijim susretom čeznemo i u njega vjerujemo. U vjeri u raspjevano Nebo, Božju providnost i snagu koji daju mir, ostaje nam hrabriti se i voljeti međusobno. Onako kako si nam pokazao što znači voljeti malog čovjeka i živjeti život u ljepoti, unatoč neispunjenim svim čežnjama i problemima. Hvala ti tata za svjedočanstvo vjere i osjećaj ponosa koji si nam ostavio. Do ponovnog susreta… Tvoji najmiliji!

Petrović Ružica

Stipo

Hvala za Vašu požrtvovnu ljubav i dobra djela s čvrstom vjerom da počivate u miru Božjem sa svojim sinom Ivanom. Vaši najmiliji

Luca Radić

(1943. – 2021.) U Bugojnu, 11. studenoga, u Gospodinu je preminula Luca Radić r. Rimac, majka fra Emanuela Radića, svećenika franjevca Bosne Srebrene. Misa zadušnica i ukop bio je 13. studenoga na gradskom groblju u Uskoplju. Fra Emanuelu i obitelji pokojne Luce, iskrena sućut. Neka joj Gospodin podari pokoj vječni.

Branimir Tegzeš

(2016.-2021.) Dobri ljudi nemaju zaborava. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji

üDa, želim se pretplatiti na reviju Svjetla riječi ¨ Šaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

Pošaljite mi uplatnicu poštom

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Tel.: +387 33 726 200; uprava@svjetlorijeci.ba; www.svjetlorijeci.ba

prosinac 2021.

Misa za žrtve Vukovara i Škabrnje

Prisjećajući se tridesete obljetnice stradanja i simbola hrvatske žrtve u Domovinskom ratu, zastupnici u Europskom parlamentu slavili su sv. misu koju su predvodili fra Tomo Anđić, fra Ante Vuk Buljan i fra Ivica Radić. Svetoj misi u Bruxellesu su nazočili Sunčana Glavak, Karlo Ressler, Tomislav Sokol, Željana Zovko (EPP), Biljana Borzan, Tonino Picula (S&D), Valter Flego (Renew), Ladislav

Ilčić (ECR), veleposlanica i stalna predstavnica Republike Hrvatske pri Europskoj uniji Irena Andrassy, zamjenik šefa misije Stalnog predstavništva Republike Hrvatske pri NATO-u Damir Župan, te ostali kolege zastupnici, asistenti i stažisti. Bila je ovo prigoda da se molitvom oda dužno poštovanje hrvatskim braniteljima i svim žrtvama Vukovara i Škabrnje, navedeno je u priopćenju iz Kluba zastupnika EPP-a. (FIA/SR)

Predavanje o fra Filipu Kuniću

U petak, 5. studenoga 2021. u 18 sati, u višenamjenskoj dvorani Franjevačkog muzeja i galerije Gorica u Livnu održano je predavanje na temu „Fra Filip Kunić – svećenik i narodni prosvjetitelj”. Središnji događaj večeri, predavanje o liku i djelu fra Filipa Kunića, održao je fra Marijan Karaula, član samostanskog bratstva Gorica Livno. Organizator predavanja bio je Franjevački muzej i galerija Gorica Livno. Prigode za predavanje su dvije okrugle obljetnice fra Filipova života,

dvjestota godišnjica rođenja te stopedeseta godišnjica smrti. Prije samog predavanja riječi pozdrava i dobrodošlice uputila je ravnateljica, gospođa Dražena Džeko. Ravnateljica je istaknula važnost franjevaca u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanske vlasti, a napose njihovu ulogu prosvjetitelja i učitelja među koje ubrajamo i fra Filipa. U glazbenom dijelu programa nastupio je Ženski vokalni sastav „Ivančice” s Kupresa. (FIA/SR) prosinac 2021.

i t s u p o p i n ć i ž o b i n j Sja ! a m a r a ž i j n k m i š a n u do −50% na odabrane asortimane

Izdanja FMC Svjetlo riječi možete pronaći i s popustom do −70%!

Knjige • Devocionalije • Suveniri • Školski pribor • Uredski materijal • Čestitke Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111

•

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

Kalendari svetog Ante 2022.

Dvanaestlisni kalendar Djela sakralne i pejzažne umjetnosti vrsnog umjetnika Gabriela Jurkića ukrašavaju ovogodišnji dvanaestlisni kalendar. Jednolisni kalendar / Džepni kalendar