Ivan Pavao II. - Ne bojte se! (466) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

IVAN PAVAO II.

Ne bojte se! Godina XXXVIII. ◆ broj 446 ◆ Sarajevo, svibanj 2020. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Franjevačka klasična gimnazija u Visokom raspisuje NATJEČAJ za upis u I. razred u šk. god. 2020./2021. Franjevačka klasična gimnazija je otvorena za sve učenike bez obzira na spol i vjeroispovijest. Stoga pozivamo da nam se jave učenici 9. razreda koji žele stupiti u Franjevačko sjemenište, kao i svi ostali koji se žele školovati u našoj Gimnaziji. Učenicima i učenicama iz udaljenih mjesta osiguravamo vrlo udoban smještaj u đačkom Konviktu. Za upis u Gimnaziju dostaviti sljedeće dokumente: • Originalne svjedodžbe o uspjehu od 6. do 9. razreda OŠ • Zahtjev za upis u I. razred – popunjava se pri upisu • Rodni list • Liječničko uvjerenje Za prijavu u Konvikt: • Zahtjev za prijem u Konvikt – popunjava se pri upisu Kandidati za Sjemenište dostavit će još: • Molbu za prijem u Sjemenište • Preporuku župnika o prikladnosti kandidata • Krsni list • Izjavu roditelja o suglasnosti

Lipanjski upisni rok • Odmah po dobivanju svjedodžbe OŠ, a najkasnije do 30. 6. 2020. • Za sjemeništarce: utorak, 16. 6. 2020. u 11.00 Kolovoški upisni rok • od 17. 8. do 28. 8. 2020. Informacije Ured: 032 465 181; 032 465 183 fra Stipo Alandžak, pedagog (za Konvikt) – 063 448 117 fra Josip Ikić, prefekt (za Sjemenište) – 063 369 328 fra Josip Ikić, odgojitelj fra Josip Mrnjavac, ravnatelj

Ul. Bosne Srebrene 4; BiH – 71300 Visoko „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” (Lk 10,2)

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

Tema broja: Ivan Pavao II. Svetac na prozoru

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

iz sadržaja

adresa uredništva

Nepoznata Biblija Lik Petra u Matejevu evanđelju

O radosti življenja Ivan Pavao II. pred zlatarnicom

Pogled iskosa Biti pozitivan, ostati negativan

Pogled u dušu Papa, učitelj i odgojitelj

U fokusu Kućna Crkva u brizi za sveto

Franjevačka obitelj Novicijatska „samoizolacija”

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića Ljubičica (mirisna)

Epimeteje O radosti, radosti na krevetu

račun u švicarskoj

22 Reportaža: Apostoski pohodi S vama smo!

14 Društvene mreže Igra otkrivanja identiteta

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein. IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Razgovor: Emilio Marin Bio sam s Papom na samom kraju

Naslovna stranica: Ivan Pavao II. svibanj 2020.

Pisma čitatelja Pogled na Ramu Jesen je ove godine došla nešto ranije. Leteći u krug nad našim glavama, ptice selice glasno pjevaju pjesmu u kojoj slave Stvoritelja. Laste su prve odselile u daleke tople krajeve, a u velikim jatima druge ptice selice žure za njima i kruže nad našom panoramom, kao da ne mogu rado i brzo napustiti naš zavičaj. Dosadno i pusto polje, teška smrtna slutnja koja svake jeseni huči ovim krajem dodatno se pojačava crnim ružnim vranama koje podmuklo krešteći u nezgrapnom pospanom letu kruže iznad oranica kako bi tvrdim kljunom uništile i ono malo životinjskog svijeta, koji se jedva održao na njima. Priroda je na samrti. Polje i livade davno su umrli, utonuli u maglom obavijeni zimski počinak čekajući snježni pokrivač. Šuma je odjenula svoju najljepšu haljinu. Na blagom jesenjem suncu svijetli u tisućama živopisnih boja, kao da se sprema za neko veselo slavlje. Kad u polju postane mirno i tužno, u šumi se budi dvostruki život. Sva mlada divljač koja je preko ljeta živjela skromno i mirno na njivi, prognana je na boravište zaštićeno krošnjama i suhim lišćem. Prvi jači mrazevi s krošanja skidaju uvelo lišće i šuma, do sada odjevena u šarenu haljinu, ogoli. Oštri mrazevi, svijetle jasne jesenje noći te guste jutarnje i večernje magle polako ali sigurno oglodale su šareno lišće. Česti naleti vjetra, poput vilenjaka, prelete svim krošnjama i prodrmaju ih. S krošanja pokupe uvelo lišće u prekrasnim bojama i njime se poigra nad Šćitskom kotlinom. Vjetar se s lišćem igra tako što ga u raznim smjerovima i vrtlozima podiže u visine i spušta na zemlju da ga na trenutak zadrži pa ga opet pokrene sad gore, sad dolje ili u krug sve dok list ne nađe smiraj na vlažnom tlu gdje će ga snijeg prekriti. Dolje u nizini valjaju se oblaci magle kao valovi na moru. Sunce bi za časak 4

svjetlorijeci.ba

prodrlo na jednom kraju kroz onu bijelu maglu, zasjala bi još uvijek zelena livada išarana mirisnim cvijećem, zablistalo bi seoce na proplanku, samostanski zvonik i dio jezera, ali učas bi magleni oblak opet prekrio sve ono što se u tren pojavilo pred očima. Umah zašušta lišće na granama hrasta, jer ga Bog zadrža da nam i Badnjak može biti njim okićen. Mlak vjetrić baci se sa sjevera prema jugu, jurnu niz dolinu i udari u maglu između Šćita i Podborja. Magleno more zatalasa se i zavrije. Vjetrić potkopa magleni oblak i baci ga prema brani, pa ga svojim vrtlogom razbi u male maglene krpe koje zaklanjaše Ramsku kotlinu. Jači vrtlog se stvori, stisne maglu još više prema brani, digne je, zavitla njom i baci je raskomodanu u pramene i čuperke gore na bokove Vrana. Sunčana svjetlost obasja cijeli predio i lijepi ramski kraj sinu umiven rosom i zelen pred našim očima. Zablista plavetnilo jezera sred prostranih voćem obraslih obronaka, izronu poluotok Šćit s prelijepim samostanom, Gospinom crkvom, pokošenom livadom ispred njih, a šumom iza. Samostanska zvona zabrujaše na visokim zvonicima. Podne je. Zvonjava se prosu cijelom kotlinom naokolo sa svih tornjeva i zatitra milozvučna i skladna glazba čistim jesenjim zrakom nad vodama i proplancima. Zazvoni i u Rumbocima i u Podborju i na osamljenim crkvama na okolnim brežuljcima. Zvučni se valovi zatalasaše jedan prema drugome, stigoše se nad jezerom, složiše u zbor mjedenih glasova: neki mukli i duboki, drugi srebreni i visoki. Brujalo je naokolo po uvalama, a skladna harmonija ječala je zvonko, zvonilo je svečano nad onom ramskom dolinom i prelijepom kotlinom. Davalo je znak da smo tu i da ćemo biti. A narod, gdje je narod? Tu i tamo, dolje. Nit’ ga rat pozoba, nit’ ga voda potopi. Politika i čežnja za boljim životom ga raseli. Presadnice uvenuše, sjeme pusti

korijenje na drugim podnebljima, ali ne zaboravi lozu. Kome bi sunce sijalo, mjesec obasjavao pute, koga bi magle pritiskale, šibali vjetrovi, komu snjegovi trag zametali, da ne ostaše? Mnoge voda potjera na vrhove i obronke, ostaše da čuvaju običaje, nošnju, vjeru i nova ognjišta. Podigoše spomenike trima majkama: Gospi, čiju su sliku nosili u Sinj i nazad da je okupator ne oskrnavi, Ramskoj majci, koja othrani nova pokoljenja i Divi Grabovčevoj, koja sačuva vjeru i čast. Kuzma Kovačić u bronci uradi i Posljednju večeru, okrugli stol: Isus i dvanaest apostola u krug i jedno prazno mjesto, poziv svakom od nas da se pridružimo. Napravi i veliki Ramski križ, simbol vjere i patnje ovoga puka. Na kamenu zidu napisa brončanim slovima imena stradalih heroja i domoljuba ovoga kraja. Zvone zvona živima da ih na nešto upozore, da im kaže uru ili da ih pozove na molitvu: Pater noster..., Ave Marija..., Credo in unum Deum... Amen! Stipo Križanac, dipl. iur. Viktor Orban Poštovani uredniče, pišem Vam kako bih izrazio moje nezadovoljstvo sadržajem i objavljivanjem članka o Viktoru Orbanu. Članak odudara od onoga što za mene Svjetlo riječi znači kao list koji s kršćanskoga stanovišta podržava toleranciju, umjerenost i multikulturalnost. Članak ponavlja i sugerira slaganje s populističkim stavovima i mjerama koje mađarski premijer provodi. Zahvaljujući dvotrećinskoj većini u mađarskom parlamentu koja mu je moguća zbog koalicije s kršćansko konzervativnom KDNP partijom i prije svega podrške ultradesne partije Jobbik, Orban mijenja ustavni poredak Mađarske u smjeru autokracije. Jobbik otvoreno propagira antisemitizam i radikalno je protiv

emigranata koje vidi kao opasnost čistoći mađarskoga bića. Takve ideologije su blizu nacizma i nažalost su sve prisutnije u ultradesnim partijama Europe. Smatrati izbjeglice iz ratom poharanih zemalja bliskog istoka „najezdom muslimana”, što citirate u navedenom članku je vjerojatno kontraproduktivno i u Vašem okruženju u BiH. Usprkos demokratski donesenoj odluci Europske Unije da sve zemlje prihvate njihovu kvotu izbjeglica, gospodin Orban nije prihvatio nijednu izbjeglicu. Usprkos takvomu ponašanju Orban očekuje i dalje da će sredstva iz EU fondova pristizati u Mađarsku. S poštovanjem, Darko Blažeković, vaš pretplatnik iz Njemačke Revija Svjetlo riječi Otkako se pojavila revija Svjetlo riječi, imam određeni kontinuitet čitanja ove obiteljske revije. Čitam naravno uvijek društvena događanja u nama susjednoj državi, čitam dobre kolumne i ono što me s vjerničkoga i profesionalnoga područja zanima. O Svjetlu riječi mogu reći samo sve najbolje, a osobito otkad se oslobodila ideologijskih i dnevno-političkih sadržaja, a povećala prostor duhovnosti i univerzalnih vrednota. Prof. dr. Stipan Tadić, Zagreb

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare putem elektroničke pošte na redakcija@svjetlorijeci.ba ili Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo

Širimo svjetlo.

Riječ čitateljima V

jerujem kako nam se dogodilo da smo susreli i upoznali osobe za koje nam se učinilo da smo ih zapravo oduvijek poznavali. Štoviše, ne trebamo ih nužno ni upoznati, a da ih ipak osjećamo kao prijatelje s kojima bismo mogli satima razgovarati. Rijetki su takvi ljudi i zato su posebno dragocjeni. Jedan od njih je sigurno bio karizmatični papa sv. Ivan Pavao II., rođen 18. svibnja 1920. godine u Wadowicama u Poljskoj. Upravo nam je 100. obljetnica njegova rođenja bila povod da cijeli broj revije posvetimo ovom velikanu 20. stoljeća čiji su lik i djelo imali dalekosežan značaj ne samo u Katoličkoj Crkvi nego u cijelome svijetu. Otkako je izabran za papu 1978. pa sve do svoje smrti 2005. zračio je i privlačio iskrenom susretljivošću u ophođenju s ljudima. Njegov pogled, pun topline i suosjećanja, s lakoćom je osvajao milijune ljudi diljem svijeta i to usprkos tomu što ih je Sveti Otac upućivao na „uska vrata i tijesan put” kojim je i sam koračao za Kristom cijeloga života. Na tom putu križ i patnja nisu neizbježno breme, nego suputnici zemaljskoga hodočašća u naručje nebeskom Ocu. Karol Józef Wojtyła je neumorno promicao vrednote mira, pomirenja, pravde, svetosti i dostojanstva ljudskoga života. Uvijek je bio otvoren za autentičan, jednakopravan i konstruktivan dijalog među ljudima, vjerama i narodnostima za razliku od većine današnjih sterilnih dodvoravanja drugima i drukčijima nauštrb vlastitoga nacionalnoga i kršćanskoga identiteta, a što je toliko vidljivo u mnogobrojnim „plaćenim multi-kulti aranžmanima” da ih je jednostavno nepodnošljivo i gledati. Ivan Pavao Veliki bio je uronjen među ljude, a posebno siromašne, bolesne i one koje je društvo gurnulo na svoj rub. Ne pretjerujem kada kažem da je bio jedan od malobrojnih državnika koji su demonstrirali sasvim novi način liderstva prožetoga poniznošću i blagošću, a kojima se jedino mogu potaknuti ljudi na stvaranje boljega i pravednijega društva. Osim toga, nikako ne smijemo zaboraviti njegovu veliku zaslugu u rušenju komunističkoga sustava i slabljenja njegove bezbožne ideologije u ime koje su desetljećima vršeni sustavni zločini nad ljudskom naravi, zatvarani i ubijani nevini ljudi i to više nego u zloglasnom fašizmu. A kako mu je sve to uspjelo? Bio je svet, a svetost se ne ravna prema zemaljskim nego prema Božjim pravilima i zapovijedima što jednostavno znači da je sve to mogao jer ga je Bog jačao (usp. Fil 4,13).

Fra Janko Ćuro urednik@svjetlorijeci.ba

svibanj 2020.

Tema broja

SVETAC NA PROZORU Odmah se o Ivanu Pavlu II. počelo govoriti kao o Velikom – čime je ušao u društvo Leona I. koji je odvratio Atilu i Hune da ne unište Rim, Grgura I. po kojem su nazvani korali i Nikole I. koji je konsolidirao Crkvu u srednjemu vijeku. Naslijedio ga je Ratzinger kao Benedikt XVI., i također o njemu govorio kao o „velikom papi” i o svojem „velikom prethodniku” 6

svjetlorijeci.ba

K @ Boris Beck boris.beck.735

Karol Wojtyła u svojoj je drami Pred zlatarnicom opisao čovjeka koji dolazi založiti svoj vjenčani prsten. Međutim, kada ga je zlatar stavio na vagu, ona se nije pomakla – prsten nije imao težinu. Vjenčani prsten vrijedi samo na prstu, zaloga vjernosti ne možemo se odreći. Skromni Wojtyła tvrdio je da interes za njegova književna djela nije potaknut njihovom vrijednošću, nego njegovom osobom. A ona je bila svima poznata jer je kao papa obišao više od stotinu zemalja i posjetio tisuću gradova, proputovavši milijun kilometara. Svijetu medijskih spektakla dao je nešto dotad neviđeno, rimskoga biskupa kako leti s kontinenta na kontinent, ljubeći tlo kamo god dođe, služeći mise pred nezamislivim mnoštvima, kao kad se 1995. u Manili na Danu mladih okupilo više od pet milijuna vjernika. Od Krakova do Rima Rodio se 18. svibnja 1920. u poljskom gradu Wadowice. Majka Emilia mu je umrla dok je bio dijete, a potom i brat Edmund, liječnik. Mladi Karol svaki dan ide na misu, rado igra nogomet, uglavnom kao golman, i studira poljsku književnost i jezik – što ga je, kako je sam rekao, „uvelo u potpuno nove obzore, u samo otajstvo riječi”. Razvija ljubav za kazalište i uspijeva naučiti desetak jezika, ali dolazi rat pa mora raditi u svibanj 2020.

Nepoznata Biblija

Lik Petra u Matejevu evanđelju @ fra Darko Tepert tepert

U Matejevu evanđelju Petrov lik osobito je istaknut. Vidljivo je to već kod poziva prve četvorice učenika (Mt 4,18-22), gdje je Šimun već unaprijed nazvan Petar, premda će mu to ime biti pridodano tek kasnije u krajevima Cezareje Filipove.

sus će u krajeve Cezareje Filipove doći zajedno sa svojim učenicima među kojima je i Petar (Mt 16,1320). Ondje će im postaviti dva pitanja: najprije što ljudi kažu tko je Sin Čovječji, a onda i što oni sami kažu tko je on. Pritom, naravno, Isus sebe naziva Sinom Čovječjim. Iz odgovora na prvo pitanje vidi se da su ljudi držali da je Isus posebna osobnost. Uspoređivali su ga s Ivanom Krstiteljem, s Ilijom, s Jeremijom ili nekim od prorokā. Usporedbu s Ivanom Krstiteljem već je ranije bio dao Herod Antipa (Mt 14,1). I on je mislio da je to Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih. I Ivan i Isus navješćivali su blizinu kraljevstva nebeskoga i pozivali na obraćenje. Ovaj odgovor predstavlja doista dio istine. Ilija je bio osobito poštovan prorok koji je pozivao narod da se obrati od štovanja poganskoga božanstva Baala i vrati jedinomu pravomu Bogu. Osim toga, Ilija je na kraju svoga života čudesno uznesen u nebo (2 Kr 2,1-18), a kod proroka 12

svjetlorijeci.ba

Malahije čita se da bi on trebao navijestiti dolazak Mesije: „Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe dan Gospodnji, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju” (Mal 3,23-24). I u ovome je doista dio istine. Prorok Jeremija neprestano je opominjao narod da se treba osloniti na Boga, a ne na vlastitu mudrost i vlastite snage, a i sâm je iskusio trpljenje i bio odbačen. I u ovom odgovoru stoji dio istine. Konačno, proroci su općenito pozivali ljude na obraćenje, a njihova riječ često nije bila prihvaćena ili ju je malo ljudi prihvaćalo. I to je dio istine i do nje su ljudi mogli doći promatrajući Isusova djela. Ipak, sve to nije cijela istina o Isusu. Petrov odsudni odgovor Drugo pitanje upućeno je učenicima, a Petar na njega daje odgovor: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.”

Petar najprije priznaje da je Isus Krist. Grčka riječ hristos označava onoga koji je pomazan i prijevod je hebrejskoga i aramejskoga izraza koji je nama poznat kao mesija. To je prvo Petrovo priznanje do kojega je mogao doći i promatrajući Isusova djela. Sve što je Isus činio odgovaralo je onom navještaju iz Izaije: „Duh Gospodina Boga na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Gospodnje” (Iz 61,1-2). No, i to je tek dio istine. U drugom dijelu Petrova odgovora nalazi se puna istina: Isus je Sin Boga živoga. To je nešto nezamislivo i neočekivano. Nitko do toga nije mogao doći svojim promišljanjem. Pogotovo nijedan Židov toga doba to sam po sebi ne bi mogao izgovoriti jer bi mu izgledalo kao svetogrđe. Ipak, to je istina. Isus je Sin Božji. On nije tek običan prorok, on nije niti neki od starih proroka koji je uskrsnuo, on nije ni samo Mesija. On je Bog! Zato Isus izgovara blaženstvo nad Petrom kojega najprije naziva Šimunom, sinom Joninim. Time naglašava njegovu ljudskost sa svim ljudskim ograničenjima, ali odmah dodaje da to znanje koje je pokazao nije ljudskoga, nego božanskoga podrijetla. Nebeski Otac objavio mu je punu istinu. Čovjek ne može do pune vjere doći sam. Potrebna mu je Božja milost. Ti si Petar, Stijena Šimun, sin Jonin, dobiva sada i novo ime: Petar. Grčka riječ petros znači „stijena”. Možda su Isus i učenici pred očima imali veliku stijenu koja se izdizala iznad poganske Cezareje. Tada bi Crkva bila izgrađena na stijeni koja nadvisuje svaku nevjeru i krivovjerje. Petrova uloga bit će da čuva Crkvu na pravom putu koji vodi u život, a ne u podzemlje. Grčki izvornik ovdje nema „vrata paklena”, nego „vrata podzemlja”, što je slika

tvarnost se, kao malo šta što je predmetom ljudskoga zanimanja, poostvaruje u čovjekovim mislima i prepoznaje u svojim dimenzijama iznova i drugačije sa svakim novim tehnološkim dostignućem. Posljednjih desetljeća svjedočimo promjenama u organizaciji života. Ponekad smo sasvim svjesni svoje odgovornosti i svoje autorske uloge u tim promjenama, no ponekad smo kao nijemi promatrači – oduševljeni, ali i zabrinuti, čak i tjeskobni zbog onoga što vidimo i u čemu sudjelujemo. S razvojem interneta, društvenih mreža i virtualnoga svijeta te mogućnosti čovjekovoga kreativnoga (i najčešće svrsishodnoga) djelovanja unutar njega, aktualizirana su pitanja protežnosti psihološke stvarnosti i čovjekova identiteta koji se rađa i konstruira u njemu. S razvojem tehnoloških dostignuća u stvaranju svakodnevnice – doživljavanja svijeta kakav (mislimo da) jest, intenzivirala se igra mogućnosti otkrivanja identiteta unutar te cyber svakodnevnice koja je naznačila jedan novi početak. Taj početak, logičan u neizbježnom slijedu događaja shvaćenih iz perspektive kontinuiteta razvoja ljudskoga intelektualnoga djelovanja, predstavljao je svojevrsno „bacanje rukavice” poimanju identiteta kao relativno stabilne, postojane kategorije koja se postupno i strpljivo isklesava u okvirima čovjekove psihološke stvarnosti. U tzv. cyber okruženju razvija se, najprije diskretno, a onda toliko očigledno da se više i ne primjećuje, neko novije viđenje identiteta ili bolje reći višestruktih identiteta s nesagledivim potencijalima kreativnoga djelovanja. Taj medijski konstruirani identitet nameće se kao izbor koji više nego i jedan drugi pruža mogućnost virtualne kompenzacije za sva fizička, duhovna, prostorna, vremenska i druga ograničenja čovjeka. Od trenutka kada je prvi put „zakoračio” u ovaj nevjerojatni prostor mogućnosti kreativnoga izražavanja, čovjeku se moralo učiniti da je to svijet u 14

svjetlorijeci.ba

Društvene mreže

Igra otkrivanja identiteta @ doc. dr. Mirna Marković

Problemi su se vjerojatno već javili sinkronizirano s uzbuđenjem koje je potaknula mogućnost korištenja medijskoga prostora za relativno brzu gradnju identiteta koji će podraživati idealiziranu sliku sebe kojemu se dobro osjeća i koji će ishoditi mnogo toga dobroga. Prvobitni motivi njegova kreiranja, koji su se i do danas zadržali, zasigurno su bili takvi – filantropski. Danas zahvaljujući virtualnom svijetu ostvarujemo komunikaciju koja nadilazi brojna vremenska i prostorna ograničenja, što je do tada bilo nezamislivo. Razvoj novih mogućnosti u identifikaciji, prepoznavanju i rješavanju društveno relevantnih problema (socijalnih, ekonomskih, političkih...) motivirali su ljude da postane dijelom „globalnoga sela” koje svakomu koji to poželi pojedinčano donosi veliku psihološku satisfakciju – osjećaj bitnosti i utjecajnosti, ne samo na lokalnoj već i globalnoj razini. Nije ništa manje važan ni onaj osjećaj sigurnosti da netko (a kako će se ispostaviti mnogo više ljudi nego smo to obično u prilici sagledati, zbog ograničenja broja i kvaliteta interakcije u fizičkom svijetu) misli ili vjeruje baš kao i mi. Duboko vjerujem kako je čovjek čovjeku u posvećenom osmišljavanju svrsishodnosti, a zatim i kreiranja ove virtualne stvarnosti, primarno želio obogatiti

svijet doživljavanja. Imao je želju podsjetiti koliko su velike mogućnosti čovjeka u njegovoj interakciji s okruženjem, pomoći mu razumjeti koliko se toga može učiniti, da je važno sanjati i vjerovati... Čovjek je čovjeku putem virtualnoga svijeta želio poručiti da ovaj život mora biti dostojan njega, ali se u međuvremenu ispustila važna uputa za „savjesno, odgovorno i sigurno kretanje prostranstvima cyber svijeta”. Zbog toga su se otvorila vrata tjeskobe i nelagodnosti. Problemi su se vjerojatno već javili sinkronizirano s uzbuđenjem koje je potaknula mogućnost korištenja medijskoga prostora za relativno brzu gradnju identiteta koji će podraživati idealiziranu sliku sebe. U potenciji će svi (npr. korisnici društvenih mreža) moći posvjedočiti ovoj slici koja će naići na značajan broj pohvala i odobravanja. Barem je tako bilo zamišljeno. U zavisnosti od konteksta (poslovni, privatni), ti medijski konstruirani identiteti sve više postaju javni, jer su po definiciji zavisni, manje ili više, od reakcija javnosti. Kada čovjek shvati da mu se sviđa utisak koji

Biseri mudrosti

Pomirenje Pomiren sam s drugim kada više nemam ništa protiv njega. To je uvijek blagodat i za mene. Jer dokle god nisam pomiren, ja sam vezan uz drugoga, dajem mu još moć. Njegova me negativna energija još ispunja. Pomirenje me oslobađa od negativne energije. Ono iscjeljuje rane, koje su još u meni i dariva mi nutarnji mir. Ne možemo sami izabrati svoj životni trag. Ali kada smo izmireni sa svojim životom i svjesno živimo svoj jedinstveni život u njegovoj veličini i njegovoj slabosti, tada od nas proizlazi trag, koji i druge poziva na život. Svoj primjerak knjige Biseri mudrosti autora Anselma Grüna po cijeni od 10 KM + poštarina poručite: • pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 • pišite nam na: redakcija@svjetlorijeci.ba; fmcsvjetlorijeci@gmail.com Posjetite nas u ulici Zagrebačka 18 u Sarajevu, ili u našim knjižarama u Vitezu i Livnu svibanj 2020.

Franjevci među svojim pukom

Izobrazba franjevačkih kandidata @ fra Anđelko Barun

barun.andjelko@gmail.com

Sam generalni ministar Reda došao je u Bosnu i 1882. predsjedao provincijskim kapitulom. Kapitul je zaključio da se sve tri samostanske škole ujedine u jedinstvenu, zajedničku srednju školu

ažna je zadaća misionara u svim misijskim zemljama odgojiti domaći kler koji će preuzeti i dalje voditi misiju. Tako je bilo i u Bosni. Franjevački su misionari birali, odgajali i školovali domaće dječake za buduće franjevce svećenike. Zaključujemo to iz činjenice da je 1368. godine papa Urban V. dao dopuštenje bosanskom vikaru da može i „fratre Bosance” premjestiti u druge provincije Reda, ako svojim životom ne odgovaraju za bosansku misiju. Osnovna izobrazba Franjevački su misionari tijekom svoga djelovanja u Bosni obilazili gradove i sela, noćivali po seoskim kućama, kontaktirali s dječacima i njihovim roditeljima i na taj način upoznavali mladiće koji bi eventualno mogli i htjeli postati svećenicima. Odabrane dječake dovodili bi u samostane, nazivali su ih dijacima, 20

svjetlorijeci.ba

đacima. Svaki je samostan imao oko 15 đaka, primani su svake godine dva do četiri đaka od 12 do 14 godina. Čitati i pisati đaci su, prema tadašnjoj praksi, naučili kod svoga župnika, u samostanima kod pojedinoga fratra ili kod nekoga pismena čovjeka. U samostanskim školama primjenjivao se srednjovjekovni sustav školovanja. Sastojao se od triviuma i quadriviuma. U triviumu je bio naglasak na učenju: gramatike, retorike i dijalektike, a u kvadriviumu: aritmetike, geometrije, glazbe i astronomije. Učilo se, također, hrvatski, latinski i talijanski jezik, vjeronauk i povijest. Hrvatski se pisalo hrvatskom ćirilicom – bosanicom, a latinski dijačkim pismom – latinicom. Franjevci su za kandidate pisali i tiskali latinsko-hrvatske gramatike. Samostanska škola trajala je do osam godina, ovisno o tome kako je koji kandidat bio sposoban savladati gradivo. Provjeru

znanja obavljali su nadzornici škola i provincijal. Tko pred novicijat nije zadovoljio na ispitima, morao je produžiti školovanje ili biti otpušten. Razlozi slabijega znanja bili su: slaba nadarenost, nedostatak nastavnika, slabo programirana nastava i prezaposlenost đaka fizičkim poslovima. Nekoliko se puta nastojalo školovanje đaka poboljšati, preurediti. Apostolski vikar Okić predložio je neke nove mjere. Naveo je točno što u kojoj godini đaci trebaju učiti, u koje vrijeme treba držati nastavu i učenje. A biskup Miletić zauzeo se za to da đaci budu oslobođeni fizičkih poslova zbog kojih nisu mogli savladati školsko gradivo. Reakcije na nedovoljno znanje bosanskih đaka stizale su i iz provincija u koje su kasnije išli na studij, ali i od Uprave Reda. Bilo je potrebno samostanske škole u Bosni temeljito reformirati. Fra Stjepan Marijanović izradio je i tiskao 1835. jedinstven sustav samostanskih škola za franjevačke kandidate u Bosni pod nazivom Systema literaria. Napravio je novi program škola prema sustavima susjednih zemalja. Nastava je trajala najmanje pet godina. Svaka je godina podijeljena na dva semestra s točno određenim gradivom što se u kojem semestru mora učiti. Između dvije školske godine bio je odmor od osam dana. Marijanovićev sustav školovanja odobrio je provincijski definitorij i ostao je na snazi sve do 1882. godine. Začeci franjevačke gimnazije Srednja naobrazba u samostanskim školama u Bosni s jednim ili dva nastavnika zaostajala je za sustavnim školovanjem u drugim europskim zemljama kamo su bosanski bogoslovi išli na studij teologije. Problem je, prije svega, u nedostatku dovoljnoga broja nastavnika u svim samostanima. Stoga se u nekoliko navrata pokušavalo škole objediniti u jednu, s više nastavnika na čelu s ravnateljem. Konačno

ReportaÅ¾a

APOSTOLSKI POHODI BIH I HRVATSKOJ

S VAMA SMO! 22

svjetlorijeci.ba

@ Nikolina Marčić

nikolina@svjetlorijeci.ba

Katolici u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj oduvijek su iskazivali poštovanje, ljubav i naklonjenost Svetome Ocu. Sveti Ivan Pavao II. njihovu je vjernost pozdravio i nagradio time što im je kao prvi papa u povijesti upućivao brojne govore i to na njihovu materinskom, hrvatskom jeziku, a nedugo zatim nekoliko puta je posjetio i BiH i Hrvatsku. Njegove stope nastavili su slijediti papa Benedikt XVI. i papa Franjo koji su također pohodili naše države. Stoga želimo ovim prilogom osvježiti sjećanja i izraziti zahvalnost trojici papa koji su toliko toga učinili za hrvatski katolički puk kao i za sve druge narode s kojima žive – od zalaganja za međunarodno priznavanje njihove neovisnosti do zauzimanja da se zaustave ratne tragedije koje su pogodile njihov narod u ratnom vihoru. Neka ovaj prilog Svjetla riječi produbi svijest povezanosti s Petrovom Stolicom i Rimokatoličkom Crkvom kojoj su Hrvati vjerni od stoljeća sedmoga. U Tebe se, Gospodine, uzdam! Papa Ivan Pavo II. je tri puta pohodio Hrvatsku, a njegov prvi pohod, 10. i 11. rujna 1994., bio je vezan uz 900. obljetnicu osnutka Zagrebačke nadbiskupije. Osim toga, imao je za cilj učvrstiti već postojeće veze između Petrove Stolice i katolika u Hrvatskoj. „Danas sam ovdje, u hrvatskoj zemlji, kao goloruki hodočasnik Kristova evanđelja koje naviješta ljubav, slogu i mir”, rekao je Papa odmah po dolasku u zračnu luku. U to vrijeme kada je trećina hrvatske države bila pod srpskom okupacijom, Papa je bio ključna osoba za međunarodno priznanje Hrvatske. Naime, sveti Ivan Pavao II. neumorno je upućivao apele međunarodnoj zajednici tvrdeći kako oružano nasilje nad Hrvatskom obeščašćuje ne samo Europu, nego i svijet. Bezbroj je puta tada pozvao na pomirenje i mir ističući kako je nužno promicati kulturu mira nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Tom je prilikom uputio i poseban pozdrav Bosni i Hercegovini u kojoj je bjesnio rat. Uputio je vapijući poziv na mir i pomirenje, a građane ohrabrio kako je u mislima s njima u teškom vremenu. Već prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, pomolio se na grobu kardinala Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali, a tijekom misnoga slavlja na poseban se način obratio svećenicima, sjemeništarcima, redovnicima i redovnicama podsjetivši ih na njihov poziv da u suvremenom svijetu obnavljaju službu Krista proroka, svećenika i kralja: „Potrebni ste ne samo Crkvi, nego i društvenoj zajednici, koja treba svećenike i Bogu posvećene osobe. Doista, današnji čovjek, iako to može drukčije izgledati, osjeća u sebi na osobit način, živu potrebu za Bogom. Samo materijalna dobra nisu dostatna. Srce je čovjekovo nemirno i u neprestanom traženju onoga što može dati smisao i vrijednost ljudskome životu. Svećenici su potrebni svijetu, jer je Krist potreban svijetu. Bogu svibanj 2020.

svome fragmentu – nedovršenoj biografskoj skici – o francuskome filozofu Michelu de Montaigneu iz ratnih godina 1941. i 1942. Stefan Zweig tvrdi kako postoje pisci koji su svakome i u svakoj epohi značajni, ali i oni koji tek u određeno vrijeme pokažu svoje puno značenje. Među posljednje Zweig ubraja Montaignea. Za razumijevanje Montaignea, kaže Zweig, ne smije se biti premlad, bez iskustva i bez dubokih životnih razočaranja. Kada ga je prvi put s dvadeset godina čitao – početkom 20. stoljeća – nije znao što bi s tim autorom. Montaigneovi tekstovi su doduše odisali učenošću, ali su se ta razmatranja činila vremenu potpuno neprimjerena. Konac 19. i početak 20. stoljeća bijahu obilježeni jednim nezamislivim poletom i optimizmom u društvu. Nitko nije bio uznik države, svijet se činio mjestom neslućenih mogućnosti, samovolja tirana bila je prošlost, sloboda mišljenja i tiska zajamčena... Iz toga duha vremena zaključuje Stefan Zweig o Montaigneu: „Našoj se generaciji činilo da Montaigne besmisleno zvekeće lancima koje smo mi držali za već odavno skršene i ne sluteći da nam ih usud ponovno kuje, i to teže i okrutnije nego ikada.” Tek u pobratimstvu usuda postat će francuski filozof shvatljiv generaciji Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Kada se dogodi jedan od onih bolnih povijesnih padova nakon visokih uspona postaju neke stvari shvatljive. Nije li i Nazarećanin na tu opasnost upravo upozoravao kada je rekao: „I ti Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti” (Lk 10, 15)?! Montaigneovo rođenje pada upravo u početak prestanka „svijeta od jučer” (Stefan Zweig). Taj svijet od jučer bio je svijet renesanse i humanizma gdje se doimalo kako će nas ljudi duha – umjetnici, pjesnici, učenjaci, filozofi – doista do neba uzvisiti. Renesansa je htjela društvo pre-poroditi (re-naissance). 30

svjetlorijeci.ba

Politički (ne)korektno

Svijet od jučer @ fra Pavo Filipović euraklyon@gmail.com

On koji je svoju dušu predao vrjednotama mira, razuma, pomirljivosti, umjerenosti, blagosti i duhovne neovisnosti ne uspijeva ništa od toga ostvariti u svijetu oko sebe. Njegovo temeljno pitanje postaje: Kako ću ostati unutarnje slobodan čovjek? Ponovno je otkrila grčke i latinske autore i dala nevjerojatan polet u znanosti. Humanizam je pod Erazmovim vodstvom obećavao kozmopolitsku kulturu. Za reformaciju se činilo kako će vjeri donijeti jednu do tada neslućenu lakoću i slobodu vjere. Tek otkriveni tisak je svakom mišljenju davao prostora. Usporedo s duhovnim širio se i zemaljski prostor do u neslućeno. Novim pomorskim otkrićima na našim obzorima pojavljuju se neke nove obale, otoci, zemlje, štoviše cijeli kontinenti. Dominantni osjećaj vremena mogao bi se izraziti poklikom Ulricha von Huttensa: „Divota je živjeti!” Ali kad god se val previsoko uspne, dođe do njegove prijelomne točke. Ta prijelomna točka se događa upravo kada je Montaigne bio mladić. U njegovoj mladosti humanizam se povlači pred slijepim fanatizmom. Reformacija koja je sanjala o novome kršćanskom duhu označava razdoblje konfesionalnih ratova i do tada neviđene bestijalnosti. Sloboda tiska umjesto da služi obrazovanju postaje mjesto za

iskaljivanje akademskoga bijesa (furor academicus). Novootkriveni svijet se promeće u prostor najgorega nasilja i gramzivosti. I tu se očituje sva tragika Montaigneova života. On koji je svoju dušu predao vrijednotama mira, razuma, pomirljivosti, umjerenosti, blagosti i duhovne neovisnosti ne uspijeva ništa od toga ostvariti u svijetu oko sebe. Njegovo temeljno pitanje postaje: Kako ću ostati unutarnje slobodan čovjek? Kako biti svoj – „rester soi-meme” – u doba sveopćega svrstavanja u tabore i agresivnoga vrbovanja zaraćenih strana? Cijeli svoj vijek provest će Montaigne u borbi za očuvanje te unutarnje duhovne slobode, za „ostati svoj”. Bila je to Montaigneova borba! A koja je naša?! Ne pokazuje li naše vrijeme slične crte kao i Montaigneovo? Nije li se od polovice 20. stoljeća, nakon strašnih totalnih ratova, ponovno pojavio novi polet, novi optimizam koji je davao snagu društvu kako bi ustao iz pepela i ruševina i gradio svijet iznova?! Taj se optimizam prelio i na Katoličku Crkvu i kulminirao u Drugome vatikanskom saboru koji je najavljivao novo proljeće vjere. Kada čovjek čita

O radosti življenja

Ivan Pavao II. pred zlatarnicom @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

Jednoga toplog dana tijekom karantene zbog virusa COVID-19 pospremam stvari po kući i naiđem na uokvirenu sliku pape Ivana Pavla II. (sad sveca) kako blagoslivlja nas mladence. „Ne boj se!” sjetim se i unatoč kaosu moga života i nesigurnosti u svijetu, osjećam samo mir. Znam bez i manje sumnje ili opiranja: „Naša budućnost ovisi o ljubavi.”

vježi snijeg pokrio je stabla i ulice koje su u tihom kvartu Manhattana te večeri bile sasvim prazne. Bio je siječanj 1995. godine. Vraćala sam se s posla ispunjena slatkim umorom i zadovoljstvom. Toga me je tjedna agencija za privremene kadrove angažirala na televiziji CBS gdje sam radila kao tajnica glavnim šefovima. Posao nije bio zahtjevan. Zapravo, bio je idealan za nas glumce i pjevače koji bi na taj način zaradili dodatni honorar između predstava i turneja. Kako sam oduvijek bila slobodna umjetnica, i nisam nikad radila u nekom uredu, bila mi je jako zanimljiva prilika da dobijem uvid u korporacijsku atmosferu i ljude koji marljivo rade u svojim odjelima. Te zime bila sam posebno boemski raspoložena. Svaka situacija donosila bi nove mogućnosti upoznavanja ljudskih duša i filozofiranja o smislu života. 32

svjetlorijeci.ba

Nakon završene akademije za mjuzikl radila sam u nekoliko kazališta i družila se s grupom tespijanaca s kojom sam se često našla na popisu uzvanika na premijerama velikih, malih i pokusnih predstava. U slobodno vrijeme pisali smo poeziju, pjevali u kabaretskim klubovima, gledali strane niskobudžetne filmove i posjećivali galerije u poznatoj gradskoj četvrti SoHo. Čitali smo djela filozofa i mudraca i nalazili se u malim kafićima gdje bismo raspravljali o duhovnosti, umjetnosti i svrsi postojanja. S predzadnjega kata visokoga nebodera, na kojem se nalazio ured u kojem sam toga tjedna radila, imala sam odličan pogled na njujorške ulice i neprekidne kolone ljudi i žutih taksija koji se cijeloga dana nekamo žure. Iz moje perspektive činili su se malima i beznačajnima. U isto vrijeme znala sam da je svaka od tih točkica jedan život s jednako

važnim problemima, tugama i radostima, s obiteljima i voljenim osobama. Svaki čovjek je iz svoje perspektive vrlo bitan. No s istoga prozora vidjela sam zgradu još višu od ove u kojoj sam se ja nalazila i pomislila kako netko s još višega kata gleda dolje na nas – i kako iz njihove perspektive i ja postajem samo jedna točkica. Osjećajući se potpuno beznačajnom u toj spoznaji, a i u okruženju nekoliko milijuna ljudi velikoga grada, razmišljala sam o Bogu koji nas sve jednako vidi, kojemu smo svi jednako važni, i koji nam tako silno želi pomoći da se riješimo straha i predamo se ljubavi. Jednoga kasnog poslijepodneva, nakon što su šefovi i asistenti otišli doma, ostala sam sama na cijelom katu i izvadila knjigu koju sam dobila na dar za Božić: Prijeći prag nade, Ivana Pavla II. Čitala sam je s olovkom u ruci, podcrtavajući rečenice koje su me se posebno dojmile. Bila sam mlada s puno pogrešaka i loših iskustava iza sebe koja su me učinila nesigurnom. Unatoč tome što sam se nakon samo tri godine u New Yorku dobro snašla i postigla značajan uspjeh, svejedno me bilo strah da negdje ne pogriješim. Papa Ivan Pavao II., zapravo Karol Wojtyła, već je bio dio moga puta. Pjesma Krist na žalu koju sam prvi put čula samo nekoliko godina ranije bila je jedna od prekretnica moga duhovnog puta. U prijevodu Wojtyłine pjesme čula sam poziv: „O Bože, zar si pozvao mene, tvoje usne moje rekoše ime. (...) Odsad idem kamo šalješ me ti.” Iz knjige Prijeći prag nade upijala sam svaku riječ ne bih li našla naputke i odgovore za život na „pravom putu”. „Ne boj se!”, bila je poruka koju sam podcrtala najdebljom crtom, a u svoj dnevnik prepisala sam riječi: „Ljubav je nešto što se ne može naučiti, a u isto vrijeme ne postoji ništa što je važnije naučiti od Ljubavi.”

Kultura

Online kultura @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

ije prošlo tako dugo vremena otkako su u programima Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine gostovala imena kao što su Željko Ivanković, Ivan Lovrenović, Edin Pobrić, Hadžem Hajdarević ili Dževad Karahasan. Pamti se brojna publika na otvaranju izložbe Koraci u bijelom umjetnica Arme Tanović Branković i Aide Pašić Hadžiselimović koje nakon 16 godina ponovno izlažu u Sarajevu, a nakon što su se zajednički predstavile u Hrvatskoj, Francuskoj i Italiji. Izložba je bila posvećena bosanskohercegovačkim književnicama. Poslužili su im njihovi stihovi ili odlomci priča kao i osobni predmeti iz depoa Muzeja. Književnica Lejla Kalamujić otvorila je izložbu prisjećajući se Štefe Jurkić, Laure Papo Bohoreta, Vere Obrenović Delibašić, Anastazije Bele

Počiteljska priča

svjetlorijeci.ba

Šubić, Mubere Pašić… i recitirajući pjesmu Julije Hartwig u prijevodu Marine Trumić s poljskoga jezika. Ravnateljica Muzeja Šejla Šehabović i sama književnica kaže: „U jednom od mogućih svjetova bosanskohercegovačke književnice su dio kanona bh. književnosti, njihova baština je nešto na što se redovno referiramo, a njihova djela su dio opće kulture. Nasuprot tome, simbolički pristup prikazuje svijet žena kao figurativnu povijest marginalizirane zajednice koja postoji u svijetu umjetničke produkcije, ali nije personalizirana. Pojedinačne autorice se ovdje ne izdvajaju, one su dio neotkrivenoga, nagoviještenoga, neizrecivoga.” Lijepa je bila Počiteljska priča koju su ispričali likovni umjetnici iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Albanije, Crne Gore, Srbije, Slovenije i Sjeverne

Makedonije u Galeriji Roman Petrović u okviru Sarajevske zime. Svoju inspiraciju Počiteljem, koji nas izdaleka ispraća i dočekuje s puta prema moru, dobili su na 55. internacionalnoj umjetničkoj koloniji u ovom prelijepom, ali i pomalo zapostavljenom gradu. Onda je sva ta lijepa druženja u oplemenjenom prostoru zamijenila izolacija. Pandemija koronavirusa kao da je u kratko vrijeme stavila ključ u bravu svekolikih ljudskih aktivnosti na neodređeno vrijeme. Zatvorene su galerije, muzeji, kazališta, knjižnice, a realni svijet preselio se u virtualni. Nije dugo trebalo da od on-line nastave i rada od kuće krenu on-line izložbe, predstave, koncerti. Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajna BiH pokrenulo je u svojoj galeriji projekt Umjetnost u izlogu koji je sada zamijenjen izlogom na društvenim mrežama. Prva izložba Udruženja na Facebooku postavljena je 3. travnja 2020. godine. Bili su to Nevini sveci glasovitoga i nagrađivanoga umjetničkoga fotografa Milomira Kovačevića Strašnog koji su prvi put izlagani 3. travnja 1993. godine. Ovaj umjetnik živi u uvjerenju da je fotograf svjedok svoga vremena, a svijet koji vidi ovjekovječuje starim dobrim analognim fotoaparatom. Historijski muzej planirao je povodom Dana Sarajeva otvoriti izložbu u obnovljenom muzejskom vrtu. Tridesetak umjetnika je različitim izražajnim sredstvima trebalo odgovoriti na pitanje Was ist Walter?, zapravo „Što je Sarajevo?” i pri tome se poslužiti muzejskom građom. Prvobitna koncepcija morala je biti promijenjena i izložba je virtualno otvorena 6. travnja ove godine. Bilo je to kritičko putovanje koje je pokazalo kako se tijekom povijesti održavao duh Sarajeva – duh solidarnosti i otpora, ali i kako povijest pomaže bolje shvatiti sadašnjost. Za Svjetski dan umjetnosti odabran je 15. travnja, dan kada se 1462. rodio svestrani umjetnik Leonardo da Vinci. Upravo je na taj dan norveškim filmom

povijesti čovječanstva bile su česte pojave epidemija koje su uzimale desetke i stotine tisuća života, a katkad i milijune. Od toga nije izuzeto ni današnje doba. I sami smo tomu svjedoci. U prošlosti su se ljudi s tim nosili teže nego danas. Tražili su najbolje načine da suzbiju pošasti ili umanje njihove posljedice o čemu postoje brojna svjedočanstva. O tome na osobit način govori primjer Dubrovačke Republike koja je brižno vodila računa da spriječi unos zaraze na svoje područje. U brizi za zdravlje žiteljā, Dubrovčani su u mnogome bili pioniri. Oni su prvi u svijetu uveli karantenu (1377), tj. izolaciju od 40 dana za strance koji ulaze na teritorij Republike iz krajeva zahvaćenih epidemijom kuge ili neke druge zarazne bolesti. Karantenu su prvotno organizirali na obližnjim otočićima, a u 15. st. u tu su svrhu izgradili lazarete koji su očuvani do danas. O brižno razvijanom zdravstvu govori i činjenica da je u Dubrovniku jedna od najstarijih ljekarni u Europi, smještena pri franjevačkom samostanu, s najduljim trajanjem. Od ožujka ove godine (2020) suočeni smo s pandemijom planetarnih razmjera kakva nije poznata u povijesti. Riječ je o pošasti koronavirusa (COVID-19). Prevladava mišljenje da mu je podrijetlo u Kini (nehigijenska tržnica višemilijunskoga grada Wuhana). Ima i onih koji su uvjereni da je on u tom gradu laboratorijski proizveden te da je izmaknulo kontroli. U tom slučaju bio bi to još jedan čovjekov zahvat u prirodu zbog čega bi mu mogla stići, ili već stiže, visoka naplata. Činjenica je da je ta pošast duboko promijenila čovjekov uobičajeni način života. U svrhu zaštite od zaraze obustavljen je rad prosvjetnih institucija, zaustavljen promet, gospodarstvo je stalo, zabranjeno okupljanje ljudi u većem broju, kao i okupljanje vjernika u crkvama. Zdravstveni djelatnici su na najtežem ispitu izdržljivosti. U Bosni i Hercegovini u startu epidemije funkcioniranje zdravstvenoga 36

svjetlorijeci.ba

Retrospektiva

Život u vremenu korone @ Marko Karamatić

marko.karamatic@gmail.com

Vrlo je zanimljivo da su, uz poneku iznimku, utihnuli u izvanrednim okolnostima epidemije i potresa. Povukli se u šutljivost svojih skloništa, a inače su u redovitim prilikama glasni sustava pokazalo je mnoge slabosti, kako zbog organizacijske nepripremljenosti tako i zbog manjka tehničke opreme. Stanje se postupno popravlja. U Hrvatskoj su se organizacijski solidno pripremili i pravodobno reagirali. Stožer civilne zaštite svakodnevno detaljno informira o prilikama. Stroge mjere se postupno ublažavaju uz neophodni oprez. Crkveni i vjerski život u vremenu korone Crkveni glavari su prihvatili sve preporuke epidemiološke službe i odredbe vlasti vezane za zaštitu od koronavirusa. Od sredine ožujka ne održavaju se mise s vjernicima. Tako je bilo tijekom Velikoga tjedna i na Uskrs u svim crkvama u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Imamo tek pojedinačne slučajeve gdje je župnik postupio drukčije. Iznimno je održana tradicionalna višestoljetna procesija Za križen na Hvaru (na popisu svjetske baštine UNESCO-a), uz odobrenje Nacionalnoga stožera civilne zaštite i uz posebne mjere opreza i

s ograničenim brojem sudionika (najviše 15) u noći s Velikoga četvrtka na Veliki petak, uz nadzor lokalnoga stožera i policije čitavoga puta od 25 km. Sve je prošlo uredno kako je i zamišljeno. Dio medija je, po običaju, tih nekoliko pojava drukčijega župskog postupanja pretvorio u senzaciju, dok je vlasnik i urednik portala Indeks o hvarskoj procesiji napisao opskurnu objavu, uvredljivu za vjernike i civilizirane ljude, a podržali su ga oni iz „progresivne” ideološke branše. U vrlo nepogodnom trenutku pandemije u Zagrebu se dogodio razoran potres 22. ožujka 2020. (5,5 stupnjeva po Richteru), kada su razorene mnoge zgrade u starom dijelu grada, među kojima i katedrala i brojne crkve. Mnoge su obitelji ostale bez svoga stana ili kuće te su morale tražiti drugi smještaj. Život je, nažalost, izgubila jedna djevojčica, a bilo ih je više od dvadeset ranjenih. Bio je to najteži potres u zadnjih 140 godina, tj. od 1880. kada je grad razoren u znatno jačem potresu nego je ovaj. Mnogo toga je vezano za te tragične događaje proizišle iz epidemije i potresa,

Franjevci iz Konga u Sarajevu

Hvala Bosni Srebrenoj

Znak bratskih odnosa Želim s vama podijeliti svoje iskustvo nakon tri godine i četiri mjeseca boravka u Bosni i Hercegovini. Sve je počelo u svibnju 2016. godine, na kraju treće akademske godine moga studija filozofije. Tada sam, nakon razgovora s meštrom i gvardijanom, saznao da sam pozvan studirati teologiju izvan Konga. Kad smo dobili vizu za Tursku, odakle smo tražili dopuštenje za boravak u Bosni i Hercegovini, napustili smo svoju zemlju pradjedova, zemlju u kojoj smo rođeni i zemlju u koju ćemo se vratiti. Na mom maternjem jeziku kažemo: „Mboka ya bakoko na biso, Mboka ba bota biso, tokozonga Mboka wana.” Konačno smo stigli i u našu dragu Bosnu i Hercegovinu. Iznenadilo me što je zrač38

svjetlorijeci.ba

na luka u Sarajevu bila relativno mala i nije bio problem naći izlaz. Baš kao u mom gradu Lubumbashiju! Na carini nas je policajac pitao zašto smo došli u Bosnu, pa smo mu odgovorili da smo došli studirati teologiju. Nakon toga nas je neljudski pogledao i zapitao zašto baš ovdje, kao da kod nas nema sveučilišta. Iako nije bio zločest, zvučala su neugodno i bio sam šokiran njegovim pogledom. A gostoprimstvo je u nekim afričkim kulturama važnije nego darovati dar ili pružiti vodu: „Gostoljubivost je zlato.” Potom sam doživio i paradoks i to kada sam upoznao drugu osobu, fratra fra Ivana Nujića, našega budućega prvog meštra u Europi i našega profesora hrvatskoga jezika koji nas je dočekao. On nas je zagrlio kao mama koja nije vidjela svoju djecu sto godina: kao da je Kongoanac, baš kao i mi. Njegov je zagrljaj i doček izbrisao moj prvi šok pa sam lako zaboravio što se dogodilo s prvom osobom na aerodromu. Pošli smo potom u samostan sv. Pavla koji će za nekoliko mjeseci biti naša bogoslovija i ondje smo susreli bogoslove koji su upravo bili na pauzi. A onda smo došli u Visoko gdje smo učili jezik živeći u franjevačkom ambijentu, u bratstvu s gvardijanom fra Franjom Radmanom i braćom toga samostana. Tu su nam u učenju jezika pomagale i tri časne sestre franjevke. Reći ću svojoj mami da su svi oni bili ljubazni prema njezinu sinu. U subotu, 23. rujna 2017., došli smo na bogosloviju, a na vratima su nas srdačno dočekali dekan fra Danimir Pezer i meštar fra Danijel Nikolić. To je

bio početak studija na jeziku koji nisu govorili ni moj pradjed ni moj djed. Nadam se da će mi, jednog dana kada ih susretnem u drugom životu, čestitati i pružiti ruku, jer ja govorim jezik koji oni nisu znali dok su bili živi. Prvi su trenuci novoga studija bili teški. Bilo je naporno, ali – Bogu hvala – naš poštovani dekan, profesori i braća uvijek su bili raspoloženi slušati nas, primati naše žalbe i rješavati probleme. Njihova nam dobrohotnost i blagonaklonost pomažu nastaviti dalje. Neka im dragi Bog plati na nebeskim vratima! Na francuskom bih rekao: Je leur sais gré, a na hrvatskom: Zahvalan sam im. Ponekad bismo za vrijeme odmora, Božića, Uskrsa i neradnih dana išli na župe i u samostane gdje smo susretali i upoznavali nove ljude. Ljudi bi nas pozitivno iznenadili jer su nas uvijek srdačno primali pitajući nas kako nam je u Bosni, jesmo li se navikli, je li nam hladno i slično. Djeca bi me iznenadila govoreći: „Čokoladni fratre, hoćemo li se slikati?” Ovi susreti su za mene znak koliko nas ljudi vole, kako se zanimaju za nas i brinu za naše blagostanje i zadovoljstvo. Iako su neki imali vrlo malo, opet su nam nudili sve. To mi je ostalo u srcu. Reći ću mami da su bili ljubazni prema njezinu sinu. Svaki dan sastavljen je od susreta s ljudima različitih boja, nacija i religija, sa siromašnima i bogatima, debelima i mršavima. Svaki put kroz susret dobivamo poticaje, pozitivne ili negativne, preko kojih naučimo nešto novo u životu. Živjeti s ljudima drugih kultura znači učiti o drugim kulturama i civilizacijama te

prevladavati strah od susreta sa strancem. Susretao sam i ljude koji su bili pesimisti prema svojoj zemlji i gledali samo loše strane, iako naša draga Bosna i Hercegovina ima puno lijepih strana. Ova zemlja nije pesimistična sama po sebi koliko su neki njezini stanovnici prema njoj. Ona zavrjeđuje biti voljena kako bi se poboljšao život njezinih stanovnika. Ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo poboljšati budućnost. Sjećam se da nam je jedan gospodin rekao: „Što ste loše napravili da budete poslani u Bosnu?” Nisam znao je li to bila šala – dugo sam razmišljao što bi značilo to pitanje. U početku je bilo lijepo gledati kako pada snijeg, kako je sve bijelo, ali zima mi je bila dodatni „put križa” za mene koji sam došao iz tropske klime, gdje postoje samo dvije sezone: kišna i sušna. Uz to još učenje jezika koji ima puno padeža, svršenih i nesvršenih glagola – majko mila! Bila mi je kalvarija! Na kraju, u mojoj se kulturi kaže: bolje reći hvala roditeljima i dobročiniteljima dok imaš priliku, za života, kako ne bi bilo kasno. Zato zahvaljujem Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj što je htjela primiti nas dvojicu kako bismo ovdje studirali teologiju, te što su nam stavili na raspolaganje sve što nam treba da bismo se osjećali kao kod kuće. Vjerujem da je naš dolazak u Bosnu i Hercegovinu znak bratskih odnosa između dviju provincija – sv. Benedikta Afričkoga i Bosne Srebrene. Je vous sais gré. Reći ću svojoj mami da ste dobro primili i brinuli za njezina sina! Bog vam platio na nebeskim vratima! Neka sveti Franjo moli za nas. fra Hubert Kasonta Kilasa Gdje je ta Bosna? Dolazim iz Demokratske Republike Kongo, središnja Afrika. Osobno nisam planirao niti tražio da idem studirati u Bosnu, ali tako je odlučio provincijal i definitorij iz Konga. Saznavši da ću ići

na studij izvan domovine i provincije, najprije sam si postavio pitanje: „Gdje je ta Bosna? O toj zemlji ništa ne znam. Kako ću živjeti u nepoznatoj zemlji s nepoznatim ljudima?” Za mene je ta odluka značila iskušenje i izazov, ali zaključio sam: „Ako je to Božja volja, napustit ću domovinu, moj dragi Kongo, i otići kamo me Bog šalje.” Ova je vijest još više iznenadila moju obitelj. Ostali su u šoku, posebno zato što nisu bili dobro informirani o svemu. Čuli su za Sarajevo i bivšu Jugoslaviju i znali što se događalo na ovome području tijekom rata. Idejom da idem studirati u Bosnu nisu bili oduševljeni ni moj duhovnik niti dekan, kao ni mnogi profesori s Franjevačke teologije u Kongu. Ali Duh Božji puše kako hoće i kamo hoće... Tako sam zajedno s fra Hubertom Kasontom Kilasom stigao Sarajevo 14. studenoga 2016., točno u 11 sati. U zračnoj luci nas je dočekao fra Ivan Nujić, profesor s Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Istoga dana, odmah nakon ručka, započeli smo prvu lekciju iz hrvatskoga jezika. Predavao nam je fra Ivan kojemu sam neizmjerno zahvalan jer se istinski trudio i neumorno s nama radio kako bismo naučili jezik budući da je bez dobroga poznavanja jezika teško studirati teologiju. Bosna je moja druga domovina i s radošću učim pjevati bosanske pjesme. Dragi su mi bosanska kultura i običaji. Neki od njih su mi bili zagonetni, pa tako u početku nisam mogao razumjeti zašto se u Bosni kava pije nevjerojatno sporo. U afričkim zemljama, pa i u Kongu, kava se popije za manje od 15 minuta. Međutim, shvatio sam kako je ovdje kava zapravo povod za razgovor i druženje. Danas, nakon više od tri godine provedene u Bosni, smijem slobodno reći da se ovdje osjećam kao kod kuće i među svojima. Ljudi me prihvaćaju kao jednoga od svojih i to me čini sretnim. Doista se ne osjećam kao stranac. Mnogi

mi kažu da sam „čokoladni” čovjek i franjevac, a moram spomenuti i kako su svi radosni kada čuju da s njima razgovaram na hrvatskom jeziku. Po dolasku u ovu državu prva kuća mi je bio franjevački samostan u Visokom, a danas, uz njega, jednako volim i sve druge samostane naše provincije.

Nakon godinu dana učenja hrvatskoga jezika u Visokom, upisao sam studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Budući da sam na teologiji u Kolweziju već završio tri godine filozofskoga studija, ovdje sam upisao treću godinu studija. Atmosfera tijekom studiranja u Sarajevu je bili odlična, a lijepo je organiziran i molitveni život te druženje i različite aktivnosti. Član sam zbora Franjevačke teologije pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića. Pjevanje je vrlo vrijedna vještina ne samo za svećenike i bogoslove, nego i za sve kršćane. To je vrlo lijep način molitve i zahvaljivanja Bogu. S Božjom pomoći, moj studij se približava kraju i zato želim zahvaliti provinciji Bosni Srebrenoj i svim franjevcima, odgojiteljima i odgojiteljicama, te kolegama na ovom predivnom iskustvu života u Bosni i Hercegovini. fra Cosmas Safari Sadiki svibanj 2020.

Pogled iskosa

Biti pozitivan, ostati negativan @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

Koliko god nam bilo korone na vrh glave, nerealno je pisati o nečemu drugome. Postala je naš život, a središnji događaj dana je obraćanje Nacionalnoga stožera civilne zaštite.

tako, veliki broj ljudi, navodno, radi od kuće. Još veći broj ih dobiva otkaze. Kafići, restorani, trgovine s neprehrambenim proizvodima, obrtnici, muzeji, kazališta, zoološki vrtovi i dalje su zatvoreni... Zabranjena su okupljanja, korištenje parkova, dječjih i sportskih igrališta... I pokojnici se ispraćaju samo u krugu najuže obitelji (na osmrtnicama se ne navodi vrijeme ni mjesto sahrane), a vjenčanja čekaju neka bolja vremena. Prošli su evo i Veliki tjedan i Uskrs bez vjerskih obreda za javnost i tradicionalnoga blagoslova. Snalazilo se svakako. Neki su svećenici nosili Presveti oltarski sakrament ili blagoslivljali svoje župljane iz otvorenih automobila. Drugi su pješice obilazili župu, molili i pjevali, hrabrili prolaznike, kao župnik sa zagrebačkoga Jaruna. A neki su ipak održali svete mise, bez obzira na stroge zabrane i preporuke, što je donijelo sukobe i različita tumačenja mjera, ali i pokretanje službenih postupaka. Sama proslava unutar obitelji bila je primjerenija nego inače. Shvatili smo da je skromnije, tiše, izvornije i ljepše. 40

svjetlorijeci.ba

Nekako usput postali smo i dosjetljiviji i nesebičniji: kruh pečemo i bez kvasca, dijelimo recepte za domaća sredstva za dezinfekciju, srednjoškolci uz pomoć 3D printera izrađuju zaštitne vizire za medicinske djelatnike. Krojačice besplatno šivaju platnene maskice od darovanoga materijala jer su vlastiti već podijelile. Neobični koncerti sve su češći. Profesor glazbenoga odgoja svirao je na balkonu saksofon na opće oduševljenje okoline. A mladi par pjevao je uz gitaru u dvorištu i ispunjavao glazbene želje svojih susjeda na prozorima. Nema nemogućega Puno toga radimo drukčije – predstave gledamo na televiziji, a nastava se održava online. Strpljivo čekamo u redovima poštujući socijalnu distancu od dva metra. Kuhamo više nego ikad i ne jurimo u trgovinu za svaku sitnicu. Plješćemo i pjevamo u znak podrške onima koji su na prvoj crti obrane našega zdravlja. I nema nemogućega! Jedan je Zagrepčanin za nešto manje od šest

sati istrčao maraton u vlastitom stanu od svega tridesetak kvadrata! Ipak, ovo vrijeme ima i ono drugo lice. Lopovi ne prestaju biti lopovi, pa starijim osobama telefonom nude besplatno testiranje na koronavirus ili dezinficiranje doma i pri tom ih vrlo spretno pokradu. Osim toga, učestale su i krađe po stanovima u Zagrebu iz kojih su njihovi vlasnici privremeno iselili jer se nalaze u zgradama koje su označene nesigurnima nakon potresa ili im naplaćuju procjenu nastale štete. Druga vrsta lešinara obilazi lokacije na kojima se nalaze zgrade s oznakom neupotrebljivo i koristeći nezavidnu situaciju njihovih vlasnika nude im mizerne novce za otkup ruševine, iako se iste nalaze na vrlo atraktivnim lokacijama u središtu grada. Gomilaju se teorije zavjere i urote, poput onih da je pandemija posljedica uvođenja 5G mreže ili da je virus namjerno pušten iz laboratorija i samo je paravan kako bi se provelo globalno umrežavanje, a ljude označilo navodnim cjepivom. Ta je priča izgleda stigla i do Bibinja u zadarskoj okolici, gdje je, navodno, Općina Bibinje u tajnosti i po noći instalirala opremu za 5G signal. I onda je netko oštetio potpuno novu opremu za obični bežični internet u mjestu, kao i kameru za videonadzor ispred dječjega vrtića! U Općini su objasnili da su smatrali neprimjerenim hvaliti se implementiranom opremom koja omogućava besplatni pristup internetu na frekventnim javnim površinama, odnosno vani, dok građani trebaju ostati kod kuće kako bi sačuvali zdravlje... (Ne)restriktivne mjere Ipak, ono što nas, nakon zdravlja, najviše brine je kriza koju nužno donosi ovakvo, potpuno zamrznuto, svjetsko gospodarstvo. Korona je u manje od mjesec dana zaustavila sve. Ljudi su prestali planirati, putovati, zarađivati. Cijele države su okrenute naglavačke, ljudi umiru u tisućama. Zauvijek će se promijeniti

Pratite nas u svijetu digitalnih medija

Čitajte na portalu www.svjetlorijeci.ba članke s područja vjere, društva i kulture. Širimo svjetlo! q q

Zapratite nas na društvenim mrežama. Preporučite nas svojim prijateljima!

Slušajte emisiju Bosna Srebrena koju uređujemo već 20 godina. Bilo kad i bilo gdje! q

Posjetite web trgovinu i kupite dobru knjigu. Za sebe i svoje najdraže!

Obilje svjetla u dobroj riječi! Pitanja, prijedloge ili sugestije javite nam na broj telefona: +387 33 726 200, putem Vibera na broj +387 60 33 88 018 ili e maila: redakcija@svjetlorijeci.ba

Razgovor

BIO SAM S PAPOM NA SAMOM KRAJU 42

svjetlorijeci.ba

M. Biljak

prof. dr. Emilio Marin

Govorilo se da je na samrti čuo njihov žamor na trgu te da mu je on bio draga glazba. Njegov sprovod, uključujući onih nekoliko dana koji su mu prethodili i slijedili, bio je, po mom mišljenju, najveći događaj u Rimskoj Crkvi nakon II. vatikanskoga sabora @ fra Vjeko Eduard Tomić Za razgovor u prigodi 100. obljetnice rođenja pape Ivana Pavla II. i 15. godišnjice njegove smrti poslije koje su ga mnogi vjernici u Rimu i svijetu prozvali „Velikim” tražeći njegovo neposredno proglašenje svetim („santo subito” na Papinu sprovodu), teško je naći boljega sugovornika od prof. dr. Emilija Marina, znanstvenika svjetskoga ugleda koji je bio veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici od 2004. do 2011. godine. U prilog ovoj tvrdnji ide Marinova knjiga Upoznao sam dva pape – Pripovijest o čuvstvu i promišljanju na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., objavljena 2008. na talijanskom, sljedeće godine na hrvatskom te 2011. na poljskom jeziku. Ova knjiga inače je tek jedna od šezdesetak koje je sâm ili u suradnji s drugima ili kao urednik objavio ovaj 69-godišnji arheolog i povjesničar iz Splita, član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član nekoliko drugih akademija, autor više stotina znanstvenih i stručnih radova te novinskih članaka, urednik znanstvenih časopisa, sudionik i priređivač brojnih arheoloških iskapanja i znanstvenih skupova, nositelj mnogih nagrada, priznanja i odličja, predavač na više inozemnih

sveučilišta (Sorbonna je jedno od njih) da nabrojimo samo neka životna i stručna postignuća našega sugovornika, kojemu je za službeni profesionalni životopis na stranicama sveučilišta trebalo nevjerojatnih 40 stranica natuknica (?!). Od 2012. godine akademik Marin profesor je antičke arheologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu i njegov prorektor za međunarodnu suradnju. Iako ovo nije priča o njemu i njegovim talentima koje mu je Bog obilno dao, a on napornim radom višestruko umnožio, nego o njegovu doživljaju papa koje je kao veleposlanik sretao, prva pitanja u razgovoru vođenom elektronskom prepiskom u preduskrsno vrijeme nisu mogla ne biti o pandemiji koronavirusa, potresu i podrhtavanjima tla koje je kao stanovnik Zagreba nedavno iskusio. Poštovani profesore, kako Vaše zdravlje i kako se kao građanin i kao profesor na sveučilištu nosite s pandemijom i svim ograničenjima koja su nam s njom nametnuta? Pa, hvala na pitanju, zdravlje je dobro, ali opća situacija s koronom, te mjesna situacija s potresom u kombinaciji, jest izuzetno stresna, slobodno mogu reći, u jednom danu, bio je to najsnažniji stres koji sam dosad doživio. Oba su neprijatelja, nevidljiva, a razorno opasna. U tom smislu, mislim da se može reći da su gori nego neprijatelji u ratu. Ograničenja su uvijek ružna, premda mogu uroditi i nekim plodom, primjerice, odgovaram na Vaša pitanja odmah. U suprotnom, to ne bi bilo tako ekspresno. Kako Vam se čini duh Zagrepčana nakon potresa? Vide li se solidarnost, zajedništvo, brigu za najpotrebnije? U ratu su nam duhovnici govorili kako će lakše biti obnoviti porušene zgrade, da će teža biti duhovna obnova čovjeka i naroda.

Kako sam, po kriteriju seniorstva, prema preporukama Nacionalnoga stožera, uglavnom kod kuće, o tome više mogu kazati na temelju onoga što doznam od medija, prijatelja, kolega. I Vi sad spominjete rat, a i ja sam to maloprije učinio. Nedvojbeno se mogu dati brojni primjeri kako se pokazalo veliko darivanje samih sebe i svojih sposobnosti u korist općega dobra i bolesnih ili ugroženih pojedinaca, pa je dojam da smo i bolji nego što to obično mislimo. Šteta je da nam trebaju ovako jaki i opasni poticaji. Pa i državno vodstvo se pokazalo, kao onda u Domovinskom ratu, izvrsnim. Odlična je spoznaja, koju svi dijelimo, da se to vodstvo oslonilo u potpunosti na znanost i struku, pa je nekolicina vodećih ljudi Nacionalnoga stožera civilne zaštite, vrsnih stručnjaka, u prilici demonstrirati naciji kako se postiže uspjeh znanjem, sposobnošću i zauzetošću, kad ih politika uspješno koordinira. Čitajući Vaš veoma dojmljiv životopis, moram Vas pitati je li i koliko je praktična vjera pomogla da ga toliko „nakrcate” radom i znanstvenim uspjesima? Ne bih kazao da je to izravno tako. Ali, neizravno, da. Naime, mi smo, u mojoj obitelji, bili vjernici i kad to nije bilo popularno biti. Ne mogu kazati da sam zbog toga imao izravnih problema, ali ta okolnost nikako nije bila pogodna za napredovanje. Prema tome, moralo se puno raditi da bi se, samo na tim osnovama koje daje rad, moglo postići rezultat. Ali, to je onda bio pravi rezultat. I, ako smijem dometnuti, on je onda bio poznat i priznat i kod kuće i u svijetu. Pretpostavljam da bi to bilo tako da sam bio i u nekom drugom poslu. Tako sam ja, ali i drugi poput mene, morao raditi puno više, što se u konačnici pokazalo dobrim. Međutim, jasno je da je velika šteta kad se ne prepoznaju evidentna postignuća, a to je nažalost, svibanj 2020.

Pogled u dušu

Papa, učitelj i odgojitelj

učinio pravim izborom. Išao je s njima na izlete i provodio, kako je to naglašavao, „izletničko dušobrižništvo”. Svakodnevnim aktivnostima i razgovorima upoznavao ih je bolje i nastojao im biti dobri pastir. Živjeli su u jednakoj materijalnoj oskudici, ali ohrabreni i nahranjeni duhovnim vodstvom, kako se navodi u knjizi Zgode, misli i anegdote Ivana Pavla II. Izvanjski siromah

@ prof. dr. Snježana Šušnjara

Malo tko od nas razmišlja o tome da je papa Ivan Pavao II. u svojim mladim danima bio profesor i predavač na teološkim fakultetima u Poljskoj. Otud se može protumačiti i njegov pedagoški odnos s mladima i razumjeti njihovo povjerenje koje su mu iskazivali tijekom brojnih susreta.

ilo je tu i smiješnih, ali i ozbiljnih zgoda. Jedna konstanta koja se provlači u životu Karola Wojtyle kasnije pape Ivana Pavla II. jest siromaštvo i ljubav prema bližnjemu. Svi svjedoci koji su imali prilike živjeti, raditi ili surađivati s njim kazuju o njegovoj poniznosti, ali i velikodušnosti u siromaštvu. Kako je jedna majka govorila svome sinu: Nikad nisi toliko siromašan da ne možeš drugome još siromašnijemu nešto dati. Tako je i on od svoje bijede i oskudice, skidao svoj džemper, svoj kaput sa sebe i davao

„Osjećam se malenim u rukama velikoga Boga.” Skromno je živio i u vrijeme kad je bio izabran za papu. Kad su poslali po njegove stvari, kamion se vratio skoro prazan, s nešto knjiga i cipela. U čestim prigovorima njegovih prijatelja i štićenika da će oboljeti i sam i da ne smije tako sebe iscrpljivati govorio je: „Onome koji hoće, ništa nije teško.” Molitva, poniznost i siromaštvo. U tim danima svoga „profesorovanja” bio je izabran za studentskoga duhovnika. Studenti su tražili osobu koja bi ih razumjela, a istodobno i

Taj profesor je ulijevao povjerenje, začuđivao svojim znanjem, zbunjivao govorom i pristupom. Voljeli su ga studenti jer su osjećali da mu je stalo do njih i njihova mišljenja i znali su da ih čuje dok ih sluša potrebitijima dok se sam smrzavao i teško živio. Kako je jednom napisao: 48

svjetlorijeci.ba

poučavala u mudrosti vjere. Trebao im je netko sličan njima i Wojtyla im se

Dok je radio kao profesor, dolazio je u istrošenoj reverendi, u starim cipelama, a umjesto šešira kao oznake profesorskoga staleža, nosio je staru pilotsku kapu. Studenti bi, misleći da je jedan od njih, znali istresti dušu neznancu, a onda kad bi ga sreli kao svoga učitelja, nisu znali kako se ponašati. Međutim, iako izvanjski siromah, taj profesor je ulijevao povjerenje, začuđivao svojim znanjem, zbunjivao govorom i pristupom. Voljeli su ga studenti jer su osjećali da mu je stalo do njih i njihova mišljenja i znali su da ih čuje dok ih sluša. Za najsiromašnije je skupljao novac i donosio u Upravu kako bi im se ravnomjerno podijelilo. Nitko nije znao otkuda mu novac jer sam nije imao ništa. I kao nadbiskup, a kasnije kardinal, nastojao je biti bliz i na raspolaganju i nije zaboravljao svoje štićenike. Ako bi dobio neku skupu stvar na dar, brzo bi nestajala u rukama drugih, potrebitijih, jer je uvijek isticao da svećeniku, koji se zavjetovao na siromaštvo, ne trebaju skupe stvari. Svojim životom je to svakodnevno i potvrđivao. „Uzvišenost duhovnih vrijednosti nad materijalnim nije samo stvar nekakva iracionalnoga osjećaja. One su uzvišenije stoga što se vežu s objektivno višim bićem, s bićem savršenijim od materije”, pisao je u Teoriji etike. Na kolokvijima nije samo ispitivao nego je mudro vodio studente, izazivao ih kako bi slobodno izrekli svoje mišljenje, ohrabrivao ih da kritički promišljaju, a potom im ukazivao na pogreške ili

ostoje ljudi koji imaju životni vijek nalik romanu u nastavcima, koji ne stane u jednu knjigu, a pogotovo ne u malu osobnu kolumnu, na stranicu teksta. Rijetke su duše koje u prolazu ovim svijetom nesebično daruju čovječanstvu sve svoje vrijeme, cijeloga sebe, promijene doslovno cijeli svijet i podignu ga na višu kvalitativnu razinu. Kamo god prođu, ostave trag u svima koje putom sretnu. Jedan od tih bio je i sveti otac papa Ivan Pavao II. Ne-običan čovjek koji je slijedio svoj poziv „lovit’ srca na moru života, mrežom božanske Riječi”. Čuvši svoje ime, čista srca, predano, krenuo je zažarenim plamenom svoga srca činiti velika djela. Ostalo je povijest. U više tomova podebelih knjiga. Postoje takvi ljudi, koji svojim dlanovima i kapljama svoga znoja, iz svoje samoće, pomaknu čovječanstvo. Polako i strpljivo, podnoseći sve što mu je stajalo na putu, od svoje osobne tjelesne ljudske slabosti i bolesti, do najamnika zla koji su ga pokušali spriječiti u naumu, ali nisu uspjeli. Čistom vjerom promijenio je svijet. Bez uvrede bilo kome, ali danas na riječ „papa”, prva je asocijacija Ivan Pavao II. On je prva misao povezana s tim pojmom. A svi ostali „kako mu je ime”… ipak moraju pričekati u sjeni Svetoga Oca. Slično kao što se uz pojam „svetac” veže lik svetoga Leopolda Mandića. Moram se ispričati, no o svetom ocu Ivanu Pavlu II. mogu misliti i govoriti samo u osobnom kontekstu, neslužbeno, ne u trećem licu. A to nije baš lako, kao što ne možemo govoriti ni o kome koga duboko i iskreno poštujemo i volimo, o onima s kojima živimo, s kojima imamo osobni odnos. Možda bi samo jedan široki smireni osmijeh bio sasvim dovoljan. A pri tom se spontano moram prekrižiti i lagano nakloniti s dubokim, dubokim poštovanjem. Volim ići u našu predivnu staru crkvu u Virovitici, koja je vrlo živa, puna na misama, a tijekom cijeloga dana je u svako vrijeme bar netko 50

svjetlorijeci.ba

Skupljajući zalaske sunca

On zna što je u nama @ Elvira Koić

Naš sveti otac papa Ivan Pavao II., ribar ljudi, ponovno nas je, čvrsto i zauvijek, naučio kulturi života, vjerovati mladima na kojima svijet ostaje, a poštovati starije, prirodu, Božje djelo stvaranja, ljubiti Ljubav i ljudski život od početka do kraja

tamo. Promatrala sam ljude koji dolaze prema oltarima, od Božjega Milosrđa, svetoga Josipa, svetoga Alojzija Stepinca, svetoga Jude Tadeja do svetoga Antuna, gdje se sasvim naprijed pored glavnoga oltara, uz svetoga Ivana Krstitelja i svetoga Jakova, nalazi velika slika svetoga oca Ivana Pavla II. pred kojom je klecalo. Svi, baš svi koji dođu, nasmiješe se baš tim širokim smirenim osmijehom, lagano se naklone s dubokim, dubokim

poštovanjem i prekriže. Slika prikazuje Oca u već starijoj dobi, nasmiješenoga iz kontemplativne smirenosti. Kao kad je blagoslivljao. Slično tako stoji kip u prirodnoj veličini, u svetištu u Mariji Bistrici i mnogim drugima. A u Trsatu kod Rijeke sveti otac papa Ivan Pavao II. prikazan je kako kleči i moli se Gospi Trsatskoj. Naš Papa, ponizni hodočasnik. Tijekom života prošao je cijeli svijet i blagoslovio ga trideset puta.

Putopis: Brisbane

Na zavojitoj rijeci Brisbane @ Dalibor Ballian ballian.dalibor

Grad Brisbane, jedan od najstarijih gradova Australije, nije dovoljno poznat široj javnosti, za razliku od južnih gradova ovoga kontinenta. Smješten je na istočnoj obali i najnaseljeniji je grad u državi Queensland s oko 2,5 milijuna stanovnika u gradskom području. Kad se pribroje prigradska naselja, broj se penje na više od 3,6 milijuna stanovnika.

rad je pak podijeljen na 12 manjih upravnih središta. Ime je dobio po rijeci Brisbane na kojoj je smješten. Rijeka pak nosi ime sira Thomasa Brisbanea koji je bio guverner države Novi Južni Wales u vrijeme osnutka grada. Ovo područje bilo je odabrano kao mjesto za prijestupnike iz kolonije Sydney. Današnja demografska struktura grada pokazuje da je 32,2 % stanovništva rođeno u stranim državama. U vjerskom pogledu katolici su najbrojniji s 21,5 % stanovništva, a slijede anglikanci s 13 % te ostale kršćanske zajednice s 18 %, dok budisti, hinduisti i muslimani čine oko 5 %. Od crkvenih građevina gradom dominiraju dvije katedrale – katolička svetoga Stjepana i svetoga Ivana, anglikanska. 52

svjetlorijeci.ba

Riječno i morsko bogatstvo Brežuljci Brisbanea dosežu do 300 m nad morem, a najviši je brežuljak u gradu Mount Coot-tha s botaničkim vrtom i planetarijem. Tu je još nekoliko značajnih brežuljaka – zapadno brdo Glorious visoko je 680 m, a Nebo 550 m. Zanimljivo, sve glavne ulice u centru nazvane su po članovima engleske kraljevske obitelji, dok je glavna ulica poznata Kraljičina ulica. Glavni dio grada leži u nizini, na širokim obalama rijeke Brisbane. Stoga je često izložen poplavama, a do sada su zabilježene tri vrlo velike. Zadnja je bila 2011. godine. Glavna poslovna četvrt grada nalazi se na velikom meandru rijeke

koji pokriva 2,2 km2. Grad je smješten duž donjega toka rijeke, a njegova istočna predgrađa su obale zaljeva Moreton u Koraljnom moru odnosno Tihom oceanu. Rijeka Brisbane u tom dijelu stvara široko plimsko ušće, a plovna je u većem dijelu gradskoga područja. U tom dijelu u rijeku se ulijeva nekoliko drugih rijeka i potoka, uključujući rijeke North Pine i South Pine u sjevernim predgrađima, koji se konvergiraju u obliku ušća rijeke Pine u Bramble Bayu, a tu je i rijeka Caboolture dalje na sjeveru te rijeke Logan i Albert u sjevernom predgrađu, a u jugoistočnom dijelu je pritoka Bremer i brojne druge rijeke i potoci. Zaljev Moreton u kojemu se rijeka Brisbane ulijeva u Koraljno more zaštićeno je velikim otocima Moreton, Stradbroke i Bribie. Sjeverno i južno od grada ima neuređenih plaža, kakve su i na istočnim obalama spomenutih otoka. Među najpoznatijima su Gold Coast i Sunshine Coast. Klima grada Grad Brisbane leži u području tropske i subtropske klimatske zone. Sve je to pak određeno morskom obalom koja je dovela do toga da ondje djeluje i jedna od važnijih luka. Tako su u gradu vruća i vlažna ljeta i umjereno suhe i tople zime. Brisbane ima godišnji prosječni minimum od 16,6 °C i srednji maksimum 26,6 °C, što ga čini drugim najtoplijim glavnim gradom Australije nakon Darwina koji je na sjeveru. Zbog blizine Koraljnoga mora i tople oceanske struje, ukupna temperaturna variranja nešto su manja od većine australskih prijestolnica. Ljeta su duga, vruća i vlažna, iako temperature tek povremeno dosegnu 40 °C ili više. Zime su zato kratke i tople, s prosječnim maksimumima od oko 22 °C. Temperature ispod 20 °C rijetke su, a najniža ikad registrirana temperatura je bila –5 °C. Godišnja količina padalina je velika i iznosi preko 1000 mm. Ipak, ima

ajednički život prvotne Crkve očitovao se u dvjema stvarima: u sastajanju u kućama i međusobnom socijalnom podupiranju. Djela apostolska (2,42-47) nam pripovijedaju o prvim kršćanima koji su, našavši se u situaciji tadašnje izoliranosti u odnosu na pripadnike drugih religija, bili primorani sastajati se po kućama. U takvim okolnostima pokazali su iznimnu snagu te gorljivo svjedočanstvo svoje vjere i pripadnosti Kristu. Ta se snaga hranila postojanošću u nauku apostolskom, zajedništvom, molitvom i lomljenjem kruha. Budući da im je bio zabranjen pristup Hramu, u svojim kućnim zajednicama utvrđivali su se u nauku koji su primili od apostola, hvaleći Boga, lomeći kruh, produbljujući zajedništvo (iako nisu svi bili okupljeni na jednome mjestu, nego su se podijelili u male skupine po raznim kućama). Tako su kršćanske kućne zajednice počele oblikovati svoj identitet te postajati duša u svijetu, kako će pisac poslanice Diognetu nazvati kršćane. Unatoč teškim okolnostima, o kojima svjedoči nebrojeno mnoštvo kršćanskih mučenika, prije svih apostola, strahopoštovanje je obuzimalo svaku dušu, a radost i prostodušnost srca bila je temeljna osobina kršćana okupljenih u kućnim zajednicama. Strahopoštovanje, radost i prostodušnost koji su obuzimali prve kršćane primjer je Crkvi svih vremena, pogotovo onoj Crkvi koju nazivamo kućnom Crkvom, da nas u situacijama naših izoliranosti nikada ne svladaju tjeskoba, tuga i malodušnost, ali ni ohola svijest o tome kako smo mi jači od, golim okom, nevidljivoga neprijatelja koji u nas sije zlo sjeme, a da ni sami ne opažamo. Neka nas u takvim okolnostima prati misao svetoga Pavla da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (Rim 8,28). Gospodin je „radio” i u situaciji izoliranosti i marginaliziranosti kršćana te na samo njemu poznate načine danomice zajednici pridruživao spašenike – baš 54

svjetlorijeci.ba

U fokusu

Kućna Crkva u brizi za sveto @ Hrvoje Kalem

Zar danas kad „bolje” poznajemo one koje ne poznajemo, sve manje poznajemo one koje poznajemo? Živimo s paradoksom da ne poznajemo one koji su nam najbliži: svoje ukućane i ne samo njih nego ne poznajemo više ni sebe, jer smo se udaljili od „životnoga izvora”, čijom svjetlošću vidimo svjetlost kao i danas. Time nam Gospodin daje znak da nijedna žrtva, nijedna oskudica ni post, pa ni post od sakramenata, nije uzaludna i besplodna. Dapače, mi koji svaki dan ili barem svake nedjelje sudjelujemo na sakramentu euharistije, možemo namijeniti ovaj sakramentalni post kao izraz duhovne solidarnosti s onima, koji zbog različitih razloga, ne mogu sudjelovati na ovom dragocjenom sakramentu koji izgrađuje Crkvu. Okupljanje u kućama pomoglo je kršćanima u boljem međusobnom upoznavanju te je jačalo svijest o njihovu zajedništvu. Zar danas kad „bolje” poznajemo one koje ne poznajemo, sve manje poznajemo one koje poznajemo? Živimo s paradoksom da ne poznajemo one koji su nam najbliži: svoje ukućane i ne samo njih nego ne poznajemo više ni sebe, jer smo se udaljili od „životnoga izvora”, čijom svjetlošću vidimo svjetlost. Zar nas ovo vrijeme kulture spektakla, površnosti, pojavnosti i društvenoga umrežavanja nije otuđilo jedne od drugih,

od samih sebe i na koncu od Boga? Zar nam vrijeme individualizma nije otrgnulo svaki osjećaj zajedništva te nas odvojilo od temelja iza kojega nema drugoga temelja? Zar nam i danas nije potrebno zaviriti u kuću svoga svećeništva, kuću svoga očinstva, svoga majčinstva, kuću svoje ljudskosti i barem je malo pospremiti, ponovno upoznati, te se vratiti Bogu, sebi i drugima? Obitelj kao kućna Crkva, više nego ikada, danas je pozvana upravo na to: brinuti se za ono što je sveto, brinuti se za djelo Božjih ruku! Jedna od odlika rasta kućne Crkve je oslonjenost na iskustvo pripadnosti Bogu zahvaljujući onomu što im je bilo naviješteno i predano: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima.

Književnost bosanskih franjevaca

Uzao šerafinske ljubavi @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

Fra Lovro Bračuljević (ili fra Lovro Budimski odnosno Laurentius a Buda), koji je rođen 1685. godine u Budimu, a umro 1737. također u Budimu, i rođenjem je i djelovanjem i smrću vezan za ugarski dio Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

tudirao je najvjerojatnije u Italiji (sudeći bar po tome što je, uz brojne druge jezike, vrlo dobro znao i talijanski), a nakon studija bio je jedan od prvih profesora (lektora) na budimskom učilištu, koje je 1772. proglašeno generalnim učilištem prvoga stupnja (studium generale). Uživao je veliki ugled u Provinciji, što se između ostaloga vidi i po tome da je obnašao službu vijećnika (definitora) Provincije te da je 1737. bio generalni vizitator (pohoditelj) Bugarske franjevačke provincije. Osim toga Provincija ga je slala u Beč da brani njezina prava u sukobu s kaločkim biskupom Gabrijelom Patačićem. Bio je izuzetno cijenjen i zbog svojih ljudskih i redovničkih vrlina pa je njegov subrat fra Emerik Pavić zabilježio: „Smio bih o njemu reći da u tom samostanu (tj. budimskom, I. P.) nije umro nitko tko bi toliko poticao duše na krepostan život”. Bogata riznica Kao pisac fra Lovro je najpoznatiji po svome djelu Uzao šerafinske (naški) 56

svjetlorijeci.ba

goruće ljubavi, tri put svezan, to jest kratko, ali temeljito popisanje početka, ukorenjenja i raširenja davnašnjeg poglavitog, iliti Arhibratinstva konopnog pojasa Patriarke svetoga oca Franceska […], koje je objavljeno u Budimu 1730. godine. To omašno djelo (593 stranice) bogata je riznica raznovrsnoga znanja iz moralnoga bogoslovlja, iz dogmatike, iz crkvene povijesti i iz crkvenoga prava. Posebno su opširna poglavlja o franjevačkoj duhovnosti te o crkvenim oprostima i o tome kako se oni dobivaju. Sastavljeno je iz triju dijelova. Prvi dio „meće prid oči koren, početak, raširenje, otajstva i dužnosti potribitog obsluženja bratinstva”, u drugom se dijelu tumače oprosti i daju „mloge lipe i potribite nauke zdravom krstjanskom virovanju”, a treći dio „pripisuje zakon vladanju, posebitom i općenom, bratinstva” te brojna oproštenja „koja se s obslužanjem istoga dobivaju”. Djelo je pisano latinicom i štokavskom ikavicom (s ponešto ekavizama), a na leksičkoj razini ima dosta hungarizama, turcizama i germanizama.

Fra Lovro je posebno zaslužan po tome što je unaprijedio latinički slovopis (grafiju) koji će uskoro postati poznat kao slavonski slovopis. Fra Lovro je to činio na taj način da je, npr. u odnosu na svoga subrata fra Šimuna Mecića, dokinuo neke višestrukosti i dvostrukosti u pisanju latiničkih slova. Tako npr. Šimun Mecić piše glas đ kao di, dgi i gi, a fra Lovro ga dosljedno piše samo kao gi. Slično tomu fra Lovro glas š piše dosljedno kao sc, a ranije se taj glas pisao na tri različita načina: kao sh, sc i ss. U vezi s fra Lovrinim slovopisom ima i nesporazuma u literaturi, posebno u literaturi leksikonskoga tipa u kojoj se na više mjesta tvrdi čak i to da je fra Lovro prije Vuka Karadžića uveo načelo „Piši kako govoriš”. Naime, u predgovoru spomenutoga djela pod naslovom Opomena za pravo, dobro i lako štiti ove knjige fra Lovro piše da je „lipše i pofaljenije pisati onako kako se govori, jer što god je odviše, nije faljeno, već kuđeno: Superflua sunt vitanda. Zato ja u ovim knjigama pišem onako kako govorimo i izgovaramo naški riči: jer kako se mogu izgovarati, onako se mogu i u knjigah štiti”. To se međutim uopće ne odnosi na fonetski (odnosno fonološki) pravopis. Štoviše ne odnosi se uopće na pravopis, nego se odnosi na slovopis (grafiju), posebno na fra Lovrin stav da je nepotrebno pisati popratni vokal uz samoglasno r, tj. da je sasvim suvišno pisati npr. karst ili kerst umjesto krst. Što se samoga pravopisa tiče, kod fra Lovre nema nikakvih većih razlika u odnosu na prethodnu franjevačku tradiciju. On naime piše pretežno morfonološkim („korijenskim”) pravopisom, npr. odkud, otca i sl., ali ima i dosta primjera u kojima piše i po fonološkom („fonetskom”) pravopisnom načelu, npr. slatko, općeni i sl. Prema tome fra Lovro se u pravopisu ne razlikuje od drugih franjevačkih pisaca iz 18. stoljeća, ali je načinio vrlo važan korak u reformi latiničke grafije kod franjevaca Bosne Srebrene i uopće kod Hrvata. Tu će grafiju kasnije definitivno reformirati

Likovna umjetnost Bosne Srebrene Ravno naprijed

Nenadmašni slikar bosanskih krajolika @ Marko Karamatić

marko.karamatic@gmail.com

U povijesti bosanskohercegovačkoga slikarstva 20. stoljeća nezaobilazno mjesto ima Gabriel Jurkić. Likovnu izobrazbu stekao je u Zagrebu i Beču u ozračju secesije i simbolizma. Neka njegova djela iz toga stilskoga razdoblja „smatraju se antologijskim u našoj umjetnosti”.

ako je Jurkić od 1911. živio u Sarajevu, dugo je ostao prisutan u zagrebačkom likovnom životu i vrlo cijenjen. Sredinom tridesetih godina odvaja se od umjetničke scene u Zagrebu i nastavlja vlastitim putom, ne obazirući se na avangardu i promjenljive likovne trendove. Rodio se 1886. u uglednoj livanjskoj obitelji čiji su preci došli iz Hrvatskoga primorja. Upisan u prvi razred Niže pučke škole (1892/93), nastavio je školovanje u Trgovačkoj u kojoj je zapažena njegova crtačka darovitost. Potom je pohađao Srednju tehničku školu „građevinskoga odjela” u Sarajevu (1902–1905) ponajprije radi crtanja, koje je međutim imao samo u prvom i drugom razredu. Zbog toga je u trećoj godini napustio školu, vratio se u Livno i kao samouk vježbao crtanje i slikanje. Godine 1906. u Zagrebu se upisao u privatnu umjetničku školu Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Godinu dana kasnije, 58

svjetlorijeci.ba

uz Napretkovu potporu, upisao se na tek osnovanu Višu školu za umjetnost i umjetni obrt koju je pohađao godinu dana (1907/08). Pod konac školske godine položio je pristupni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču i, kao prvi Hrvat iz BiH, primljen izravno na četvrtu godinu općega slikarskoga odjela. Zemaljska vlada dodijelila mu je stipendiju od 800 kruna. Studij je završio 1908/09, ali je ostao na Akademiji gdje je pohađao specijalku Kazimira Pochwalskoga (1909–1911), posvetivši se „studiju umjetnosti bosanske historije”. Rano se ogledao u portretiranju. Godine 1909. Naslikao je portrete Katarine Jurkić, svoje Majke, Mirka Jurkića, Petra Tiješića..., a kasnije (1915), Tugomira Alaupovića, fra Julijana Jelenića, fra Eugena Matića. Portreti su mu u vrhu njegova stvaralaštva te „nije pretjerano reći kako Jurkić podnosi usporedbu s velikim majstorima portretne umjetnosti” (Ivanka Reberski).

Početkom 20. st. među hrvatskim umjetnicima javljaju se nacionalne ideologije, među kojima i južnoslavenska. U njezinu duhu djelovali su članovi Društva hrvatskih umjetnika „Medulić”, osnovanoga u Splitu 1908. U njemu su bili brojni umjetnici: I. Meštrović (glavni ideolog Društva), V. Bukovac, E. Vidović, M. Rački, T. Krizman... U tom ozračju i Jurkić se nacionalno senzibilizirao. Ipak nije pristupio „Meduliću”. U objavljenim razgovorima Vjeke B. Jarka s Mirkom Račkim, Jurkićevu distanciranost prema „Meduliću”, Rački je ovako objasnio: „On bijaše rodoljub čistunac. U njegovu hrvatstvu nije bilo ni lijevo ni desno, nego samo – ravno naprijed! A ja sam naginjao jugoslavenstvu.” Nakon bečke specijalke trajno se nastanio u Sarajevu (1911). Umjetničku vezu sa Zagrebom i dalje je brižno njegovao sudjelovanjem na izložbama i praćenjem likovnih događanja. Godine 1911. u Sarajevu priređuje prvu veliku samostalnu izložbu s 353 djela koju potom prenosi u Umjetnički paviljon u Zagrebu. Prvi se od bh. umjetnika na taj način predstavio u Sarajevu. Razmišljao je o opsežnom povijesnom ciklusu bosansko-hrvatske povijesti i ta tematika dominira na izložbi. Na njoj je izložio i čitav niz studija i crteža koji se danas „kao dio neprocjenjive ostavštine jednog zaokruženog stvaralačkog opusa” (Željka Markov) čuvaju u franjevačkoj galeriji u Livnu. U okviru planiranih povijesnih tema uradio je samo dvije slike: Davor moje gusle javorove i Vila naroda moga (1911). No, izložio je također jednu markantnu sliku naslovljenu Bosanske Alpe ili Malovan (1911) koja, istina, nije sasvim na crti zamišljenoga povijesnog programa, ali jest u znaku zavičajnosti. Njezina druga verzija nastala je 1918. godine. Autor je na obje slike unio motiv pastira i ovaca, a to će se kasnije u njegovim krajolicima učestalo ponavljati kao odjek zavičajnosti. Uzor su mu bili

Uz Svjetski dan medicinskih sestara

Liječnicima tijela i duše @ Danijel Stanić

danijel@svjetlorijeci.ba

edavno je u katoličkim medijima osvanula neobična neobizantinska ikona (na slici), grčkoga podrijetla, koja prikazuje Blaženu Djevicu Mariju, zdravlje bolesnih, zatim sv. Luku, zaštitnika liječničkoga osoblja koji je po predaji i sam bio liječnik, te jednoga doktora u bijelom ogrtaču, sa stetoskopom oko vrata i kemijskom u džepu. Za ruku drži bolesnika koji pred njim leži na bolničkom krevetu i pruža mu utjehu. U gornjem dijelu ikone naslikan je Isus Krist koji bdije nad prizorom. Poznavatelji sakralne umjetnosti, posebno bizantinskih ikona, prepoznat će da nije riječ o povijesno značajnoj ili umjetnički dragocjenoj ikoni. No suvremeni ikonopisac vješto je prepoznao sadašnji trenutak i naslikao upravo ono čemu svjedočimo u svijetu. Toliki anonimni liječnici i medicinsko osoblje brinu za oboljele i pogođene pandemijom. Posebno je velik broj njih u žarištima zaraze. Oni su sveci naših dana, Božje ruke pomoćnice preko kojih potrebitima dolazi i fizička, a često i duhovna pomoć. Mnogi su zdravstveni djelatnici koji žive svoju vjeru upravo u ovoj pandemiji dali slavu Bogu govoreći kako u borbi protiv nevidljive i nadasve nepoznate bolesti uglavnom od koristi može biti samo nadnaravna pomoć koja je također nevidljiva i 60

svjetlorijeci.ba

Sveti liječnik, ikona

sasvim drugačija od svega što možemo zamisliti. Ona božanska. U svijetu i kod nas 12. svibnja obilježava se Dan medicinskih sestara, a s njima se sjećamo svih zdravstvenih djelatnika. Gledajući na svekolikost liječničkoga osoblja, kršćani se rado sjećaju gore spomenutoga doktora Luke, Kristova učenika, koji je poznat i kao sveti Luka evanđelist. U poslanici Kološanima (4,14) Pavao ga naziva „ljubljenim

liječnikom”. A koji liječnik, medicinska sestra ili koji drugi zdravstveni radnik, ako doista živi svoje zvanje, odgovorno i savjesno, nije od naroda ljubljen? Medicinska struka dakle u posljednje vrijeme svim svojim snagama nastoji suzbiti širenje zaraze koronavirusa. Upravo u kriznim situacijama poput suvremene pandemije oni iznova otkrivaju smisao svoga zvanja – da pomažu drugima. A to je najbolji izraz solidarnosti. A princip solidarnosti posebno je važan kada su u pitanju kronični bolesnici, starije osobe i oni oslabljenoga imuniteta, svi koji su izloženi većoj opasnosti. Tada je važno u „drugomu” prepoznati „drugoga sebe”, „drugo ja”. Sveti papa Ivan Pavao II. za to je koristio izraz „communio personarum”, ili zajedništvo osoba, aludirajući na to da je ljudska osoba stvorena slična Bogu koji je zajedništvo triju božanskih osoba. I doista, posebno su ranjive i osjetljive osobe koje žive same i osjećaju se osamljeno. Stoga, kad god smo u prilici, budimo i mi u službi njihova zdravlja, barem duhovnoga. Pošaljimo im poruku na mobitel ili im uputimo poziv, dajmo im do znanja da netko misli na njih. Neka znaju da nisu sami. Tada će se osloboditi svakoga straha i dopustiti Bogu koji je zajedništvo osoba da im pomogne u njihovoj tjeskobi. A u

svijetu kojim je zavladala pandemija histerije, u strahu nisu samo pripadnici rizičnih skupina, u strahu su i njihove obitelji, u strahu je čitava društvena zajednica. Više nema uobičajenih druženja, nije dopušteno posjećivati jedni druge, živjeti za život toliko potrebno zajedništvo s drugima. Stoga je važno na druge načine pokazati suosjećanje i zajedništvo. A ako smo u mogućnosti, svim oboljelima pružimo osjećaj vrijednosti. Ovo vrijedi za sva vremena i za sve bolesti, ne samo za ovo teško vrijeme koje kao da najavljuje dolazak nekoga novoga vremena. Došli smo u fazu u kojoj nitko ne može predvidjeti ni trajanje ni intenzitet zaraze. A povrh svega, dolazi do službenih izjava stručnjaka koji imaju bojazan da osobe koje prebole ovaj opaki virus ne stječu imunitet. Može nam se tako učiniti da je već prekasno za Božju intervenciju, da je izgubljeno previše ljudskih života, da predugo trpimo mjere restrikcije, a od njih da nema koristi. Ali ostanimo strpljivi! Analogno Kristovim riječima ohrabrenja nasuprot onima koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti (usp. Mt 10,28), tako je danas, više nego inače, važno da zdravstveni djelatnici svih razina ne nastoje samo oko tjelesnoga ozdravljenja svojih pacijenata. Neka kao sveti Luka budu ljubljeni liječnici, neka svojim profesionalnim pristupom, odgovornim odnosom i nepatvorenom brigom prema pacijentu i lijepom riječju pruže utjehu i uliju novu nadu. Konačno, ako Bog nije stvorio virus, baš kao što nije stvorio zlo, ipak je Bog dopustio virus. Neka nam to bude utjeha i u ovomu usrksnom vremenu neka donese novu nadu. A mi molimo božanskoga Liječnika neka podari snagu zemaljskim liječnicima u njihovu posebnom zvanju. Neka im pomogne da u svakom ljudskom biću vide Božje stvorenje od neprocjenjive vrijednosti. I neka im podari milost da u ovom vremenu budu pravi liječnici tijela i duše. ?

Biblija prevedena na „samo” 694 jezika

Svjetlo riječi

SVIJET – Sve više stanovnika naše Zemlje danas može Knjigu nad knjigama čitati na maternjem jeziku. Prema najnovijoj statistici, time se može pohvaliti oko tri četvrtine svjetskoga stanovništva ili oko 5,7 milijardi ljudi od ukupno 7,75 milijardi na Zemlji. Ipak, samo je dio svjetskih jezika pokriven novim brojem od ukupno 694 jezika na koje je prevedena cjelokupna Biblija, a rezultate je objavilo Njemačko biblijsko društvo iz Stuttgarta. Nova dva jezika na kojima je objavljen prijevod Biblije zovu se ellomwe i cho-chin. Ellomwe je bantu jezik kojim se služi oko 2,3 milijuna ljudi, uglavnom članovi naroda Lomwe u južnim krajevima države Malawi i dijelovima Mozambika u jugoistočnoj Africi.

Cho-chim jezik govori oko 15 tisuća ljudi u Mjanmaru. Osim broja od 694 s cjelovitim prijevodima Biblije, Novi zavjet do danas je preveden na još 1542 jezika, a pojedini bibiljski tekstovi na dodatnih 1159 jezika. To znači da je ukupno 3395 svjetskih jezika na kojima je dostupna barem jedna biblijska knjiga. Taj je broj ove godine veći za 33 jezika. Svjetski savez biblijskih društava računa s ukupno 7350 svjetskih jezika na svijetu, od čega je 245 znakovnih jezika za gluhe osobe. To znači da je danas još uvijek skoro četiri tisuće jezika na koje nije prevedena nijedna knjiga Biblije. Predviđa se da će do 2038. godine biti dovršeni biblijski prijevodi na dodatnih 1200 jezika. Trenutno se odvija 277 projekata prevođenja Biblije na neki od svjetskih jezika na kojima još uvijek nema cjelovite Biblije.

svibanj 2020.

Franjevačka obitelj: Novicijat na Trsatu

Novicijatska „samoizolacija” @ fra Antonio Gospić

Možda nikada nije bilo lakše pisati i govoriti nekome o novicijatu kao u ovo vrijeme pandemije koronavirusa kada je de facto cijeli svijet ušao u svojevrsni novicijat.

rije nego što su nam u svakodnevni govor ušle riječi „samoizolacija”, „karantena”, „društvena distanca”, „pandemija”, „zabrana okupljanja”, prije nego što su se provodile medijske kampanje da se ostane kući, mojim je prijateljima naprosto bio nepojmljiv život u kojem oni ne bi smjeli otići u kafić, prošetati se, pogledati film u kinu, odigrati utakmicu s društvom ili organizirati neki izlet. Taj manjak socijalnih kontakata za vrijeme novicijatske

svjetlorijeci.ba

godine činio im se kao nešto što oni ne bi mogli „preživjeti”, kao nešto zastarjelo i nepotrebno što ih je čak više čudilo od odricanja u vidu celibata, neimanja vlasništva i apsolutne poslušnosti. No ovaj nam je virus pokazao da se ipak bez svega toga može. Godina novicijata se najčešće naziva godinom kušnje no dajući prijateljima upute i savjete za „preživljavanje” u kućnoj izolaciji (da imam barem malo poduzetničkoga duha već bi na tržište „izbacio” neki

„self-help” priručnik), shvatio sam da su i koronavirus i novicijatska godina zapravo prvenstveno prilike, a ne kušnje. To su prilike da poradimo na našim odnosima s Bogom, bližnjim te sa samim sobom. Prvenstveno je na nama da iskoristimo dano nam vrijeme kako bi iz novicijatske/kućne izolacije izišli kao bolji ljudi. Pod okriljem Majke Božje Vrijeme je da napokon i nešto konkretno kažem o našoj „samoizolaciji” koja traje punih godinu dana, a završava davanjem privremenih zavjeta krajem osmoga mjeseca ove godine. Novicijat praktički postoji u Franjevačkom redu od samih njegovih početaka. To je intenzivna godina pripreme za zavjetovanje evanđeoskih zavjeta čistoće, poslušnosti i siromaštva tijekom koje se novaci dublje upoznaju s načinom života svetoga Franje i franjevačkoga života konkretne zajednice čijim punopravnim članovima žele postati. Mi svoju godinu novicijata provodimo na prekrasnom Trsatu u Rijeci pod okriljem Majke Božje Trsatske. Iako je naše novicijatsko bratstvo brojčano malo, taj se nedostatak ne osjeti u izvršavanju svakodnevnih zadataka i to prvenstveno zbog naše složnosti koja postoji usprkos našim različitostima tako da zaista možemo sa psalmistom reći „kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.” (Ps 133,1) Za Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda pripremaju se fra Andrej Jozić iz Samobora, fra Tadija Visković iz Našica te fra Jurica Hrbud iz Klanjca, a kao prava braća prihvatili su i mene (fra Antonia Gospića iz Zadra) koji novicijat (kao i postulaturu) imam zajedno s njima no za zadarsku Provinciju sv. Jeronima. Možda je ključni savjet koji dajem svojim „samoizoliranim” prijateljima onaj koji se među redovnicima prenosi već generacijama, a to je „serva ordinem et ordo servabit te” što će reći

Zatvorena gradilišta

CIG/SR

PARIZ – Jedva je prošla godina otkad su novine i ekrani bili puni slika zapaljene katedrale. Notre-Dame u Parizu bila je u plamenu i za ponekoga postala je žalostan simbol cijele Crkve. Institucija u kritičnom stanju i s neizvjesnom budućnošću treba brzu pomoć. Danas na naslovnim stranicama prevladava koronavirus. Izgleda kao da je Notre-Dame zaboravljena, iako je i Notre-Dame tom krizom vrlo izravno pogođena. Građevinski radovi obustavljeni su, jer postoji velika opasnost da se radnici zaraze virusom. Nekoć tako ponosna katedrala ostaje gradilište do daljnjeg. Obustava gradnje dolazi u vrlo nezgodno

Župa Drvar dobila dozvolu za gradnju

KT/SR

DRVAR – Općina Drvar izdala je 3. ožujka župi sv. Josipa lokacijsku informaciju, odnosno urbanističku dozvolu za rekonstrukciju i dogradnju sadašnjega poslovnog objekta u ulici Jole Marića koji će služiti u budućnosti kao višenamjenski župni pastoralni centar. Dozvolu je potpisala načelnica Općine Dušica Runić i vrijedi godinu dana, uz mogućnost produženja. Podsjećamo, župa sv. Josipa u Drvaru 27. prosinca 2018. obratila se zahtjevom mjerodavnim općinskim službama

vrijeme. Kako izvješćuju Badische Zeitung trebalo je upravo razmontirati metalnu skelu tešku 250 tona na krovu katedrale. General Jean-Louis Georgelin, koji je odgovoran za restauraciju katedrale Notre Dame, izjavio je kako je pouzdan u napredak, a svi indikatori upućuju da ide nabolje, no s druge strane još je prerano da se potvrdi da je katedrala spašena. Konačno, mnogo je otvorenih pitanja. Predsjednik Macron obećao je da će restauracija biti dovršena prije početka Ljetnih olimpijskih igara koje će biti održane u Francuskoj, ali se sa sve većom vjerojatnošću može reći da je taj rok nedostižan. U ovom trenutku dovoljan razlog za sreću predstavlja činjenica da Notre Dame još uvijek stoji, godinu dana nakon razornoga požara koji je prijetio da je poru-

ši do kraja. Pretpostavlja se da bi nastavak gradnje mogao biti početkom svibnja. Teško je stanje zahvatilo i katedralu u Zagrebu. Naime, još uvijek se procjenjuju štete od zemljotresa koji je glavni grad Hrvatske pogodio 22. ožujka. Vrh sjevernoga tornja katedrale visok 13,5 m i težak 30 tona skinut je 17. travnja kontroliranom eksplozijom i uz korištenje dizalice. Učinjeno je to kako bi se spriječilo još veće oštećenje katedrale ako bi došlo do odlamanja vrha tornja. Sarkofag blaženoga Alojzija Stepinca posebno je zaštićen kako ne bi došlo do oštećenja. Temeljita restauracija zagrebačke katedrale već traje gotovo 30 godina, ali su potresom radovi dobili dodatno poglavlje.

za izdavanje lokacijske dozvole. Općina je najprije odbila izdati traženu dozvolu. Na to je upućena pismena žalba mjerodavnom kantonalnom ministarstvu u Livnu. Ministarstvo je žalbu uvažilo po svim točkama i donijelo rješenje da se predmet vraća na ponovni postupak. Postupak je ponovljen s negativnim odgovorom pa je ministarstvo u Livnu nakon žalbe iznova donijelo rješenje u korist župe Drvar po svim točkama i naložilo općini Drvar da u roku 60 dana postupi po njihovu rješenju i izda lokacijsku dozvolu. Nakon niza rasprava i usuglašavnja između predstavnika Općine i župe zaključeno je da nema prepreka za izda-

vanje lokacijske dozvole. Nakon intervencije inspekcije, konačno je 3. ožujka izdana lokacijska dozvola. Slijedi dobivanje građevinske dozvole za izvedbu projekta prije početka stvarnih građevinskih radova. Izgradnja će zahtijevati velike troškove, pa župa na čelu sa župnikom vlč. Davorom Klečinom moli za pomoć u vidu novčanih donacija.

svibanj 2020.

Kruh svetog Ante Donacija Grada Sarajeva U četvrtak, 26. ožujka 2020., gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka i ravnatelj HKO Kruh sv. Ante fra Petar Karajica potpisali su ugovor o realizaciji odobrenih sredstava iz proračuna Grada Sarajeva za 2020. godinu. Za pučku kuhinju Kruha sv. Ante tom je prilikom Grad izdvojio 6000 KM. Sredstva su donirana za pomoć najugroženijima u izvanrednoj situaciji

uzrokovanoj pandemijom koronavirusa. Osim toga, prilikom potpisivanja ugovora uposlenicima kuhinje uručena su i sredstva za dezinfekciju, zaštitne maske i rukavice. „Od srca zahvaljujemo gradskoj upravi na čelu s gradonačelnikom Skakom na podršci koju nam pružaju”, ističu iz Kruha sv. Ante. U znak zahvalnosti, ravnatelj Karajica poklonio je gradonačelniku Skaki sliku akademskoga slikara i franjevca Bosne Srebrene fra Petra Perice Vidića.

Donacija zaštitnih maski Zbog izvanredne situacije u društvu, uzrokovane pandemijom koronavirusa, narodna kuhinja Stari Grad donirala je 1000 zaštitnih maski za korisnike pučke kuhinje HKO Kruh sv. Ante. Korisnici su ih mogli preuzeti uz redoviti dnevni obrok u pučkoj kuhinji. I u vrijeme pandemije aktivna je pučka kuhinja Kruha sv. Ante, bez obzira na izvanredno stanje. Svim korisnicima osigurani su topli obroci. Uz to, za korisnike starije od 65 godina života, kojima je naredbom Federalnoga stožera civilne zaštite zabranjeno kretanje, uvedena je i dostava hrane na kućnu adresu. Humanitarna pomoć uz Uskrs

Humanitarni broj za Anastaziju Kočić Djevojčica Anastazija Kočić iz Orašja rođena je 5. rujna 2018. godine s lumbalnom spina bifidom s hidrocefalusom. Pri rođenju je podvrgnuta nizu operacijskih procedura. Živi s roditeljima i starijom sestrom. Roditelji su nezaposleni, a neophodni troškovi liječenja i rehabilitacije premašuju njihove mogućnosti. Potrebna im je pomoć dobrih ljudi. Sudjelujmo svi, pomozimo, kako bi malena Anastazija zadržala vedrinu i osmijeh na svom licu Za pomoć Anastaziji, pokrenut je humanitarni broj telefona 090 291 028. Svakim pozivom na ovaj broj donirate 2 KM.

Pomozimo ovoj malenoj djevojčici! 66

svjetlorijeci.ba

Povodom svetkovine Uskrsa, korisnicima pučke kuhinje Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante dodijeljena je dodatna humanitarna pomoć u vidu prehrambenih namirnica. Uz topli obrok, svaki je korisnik dobio po litar ulja, kilogram riže i makarona. Ova je pomoć uručena uz obrok na veliki četvrtak, 9. travnja. Osim toga, korisnici pučke kuhinje dobili su i uskrsne pisanice. „Nadamo se da će ova donacija, barem malo unijeti radosti u živote naših korisnika i uljepšati im ovo blagdansko vrijeme”, poručili su iz Kruha sv. Ante.

Svoje priloge za fond Kap dobrote možete uplatiti na sljedeći broj računa: Unicredit bank d. d., 3383 2022 6724 1537

Za projekte KSA N. N., Mostar 40 KM N. N., Sarajevo 50 KM Marko Cvitanović 10 KM Dalibor Ballian 30 KM Alma Ras, Olovo 2.500 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM Zajednica Hrvata i prijatelja iz Kufsteina, Austrija 6.000 EUR Silović Dražena, Zagreb 183,31 EUR Mirza Hukeljić 20 KM N.N. Mostar 100 KM Ankica Kovačević (za igraonicu u Bugojnu) 50 KM HKM Klagenfurt 1.438 EUR Sprofondo (za Kućnu njegu) 1.990 EUR Mijo Bilić, Berlin 300 EUR Mijo Pejić, Švicarska 25 CHF Ilija Antolović, Njemačka 100 EUR Za pučke kuhinje Ermin Kazić, Sarajevo 40 KM Sunica Sadiba 100 KM Amir Kapidi, Sarajevo 200 KM Meriztex d.o.o., Gradačac 30 KM N. N., Ljubuški 50 KM Grad Sarajevo 6.000 KM Kanton Sarajevo 8.232,94 KM Za studentske stipendije Ankica Kovačević

50 KM

Za fond Kap dobrote Ilija Stipić, Jajce 50 KM Ljubica i Andrija Markić 40 EUR Marinko Bajo Dunđer, Švicarska 100 CHF Ilija Idžanović, Švicarska 100 CHF Dragan Volić, Vitez 200 KM Za Patrika Ivanovića Ratimir Bodulušić Ivica Kostić, Njemačka

50 EUR 50 EUR

Dragan Volić, Vitez

200 KM

Za Tamaru Starčević Dragan Volić, Vitez Ivica Kostić, Njemačka

200 KM 50 EUR

Za Ljiljanu Krajnc Dragan Volić, Vitez Ivica Kostić, Njemačka

200 KM 50 EUR

Za Leonita Gabrić Dragan Volić, Vitez Ivica Kostić, Njemačka

200 KM 50 EUR

Dobročinitelji KSA Zagreb Luka Jerković, Karlovac 3.500 HRK Rafael Romić, Zagreb 1.200 HRK Davor i Petra Borošak, Zagreb 850 HRK Marko Petrušić, Purmerend 260 EUR Domagoj Brčić, Zagreb 5.605 HRK Maja Duilo, Split 600 HRK Branko Vonić, Pakrac 900 HRK Hrvoje Zovko, Osijek 200 HRK Ružica Miloš, Zagreb 500 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 150 HRK Marija Miljanović, Čilipi 200 HRK Matea Nakić, Siverić 200 HRK Tomislav Perić, Trogir 150 HRK Zvonimir Marić, Zagreb 3.000 HRK Krunoslav Malekinušić, Sesvete 1.300 HRK Željko Jurković, Vir 100 HRK Petromila Gašpar, Draževitići 100 HRK Draga Novokmet, Kaštel Štafilić 400 HRK Wiena grupa, Ante Franjičević, Zagreb 7.500 HRK Draženka Čutura, Sesvete 100 HRK Block1 Technologies, Branko Bojanić, Zagreb 1.000 HRK Neda Maruna, Šibenik 300 HRK

Ivana Perković, Zagreb 200 HRK Vodoskok, Davor Meštrović, Zagreb 7.500 HRK Vinko Propadalo, Sesvetski Kraljevec 500 HRK Zdenko Tolić, Sesvetska Sopnica 500 HRK Anita i Tomo Vranić, Zagreb 1.000 HRK Hidroizolacija Lukić, Ilija Lukić, Sesvete 1.000 HRK Mirko Marković, Zagreb 2.000 HRK Solelux, Sesvete 1.000 HRK Marko Sabljić, Sesvete 300 HRK Ivan i Ana Ramljak, Sesvetska Sopnica 1.000 HRK Ivica i Snježana Tolić, Sesvetska Sopnica 500 HRK Agroproteinka, Ivica Grlić, Sesvetski Kraljevec 3.000 HRK Marko Dropuljić, Zagreb 800 HRK Ivan Cikač, Vukovina/Velika Gorica 1.000 HRK Željko Jurković, Vir 100 HRK Mario i Andrijana Cetina, Sesvete 200 HRK Marko Grgić, Kloštar Ivanić 500 HRK Igor Bilobrk, Zagreb 500 HRK Marko i Ana Pacak, Aarau-Rohr, Švicarska 100 € SG promet, Stipe Lukić, Zagreb (voće i povrće) – 390 kg HM servis, Milan Marić, Sesvete (hrana i higijenske potrepštine) – 5.000 HRK Radoš trgovina, Zdravko Radoš, Sesvete (hrana i piće) – 1.105 HRK STjeMA promet, Tadija Benić, Sesvete (voće i povrće) – 20 210 kg Anamarija-Company, Sesvete (kava i napitci za djecu) – 112 kg Gala, Luka Markešić, Bjelovar (jaja) 1.150 kom. svibanj 2020.

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Ljubičica (mirisna) Nježna prizemna zeljasta trajnica, u zemlji s puzavim korijenom (podanak) i s puzavim vriježama pomoću kojih se ukorjenjuje. Listovi su srcoliki, u prizemnoj rozeti, a između njih izraste nekoliko cvjetnih stapki s poleđnim mirisnim ljubičastoplavim cvijetom. Cvate u ožujku i travnju. Pradomovina joj je Europa, a proširila se i u Aziju. U nas je česta i pasja ljubica, Viola canina, koja cvate ubrzo nakon mirisne ljubičice, svijetloplave je boje i ne miriše, ali je jednako ljekovita. Obje ljubice rastu po vrtovima i voćnjacima, uz živice i plotove, po rijetkim šumarcima i drugdje. Ljekovita svojstva i primjena: Ljekovita je cijela biljka, uključujući i korijen. Beremo cvatuću biljku i sušimo je na zraku. Sadrži mnoge ljekovite tvari. Cvjetovi sadrže salicilni spoj, jedan još neimenovani alkaloid, cianin, bjelančevinu, gumu, sluz, šećer, plavu boju i eterično ulje. U korijenu ima posebnoga violina koji pobuđuje na povraćanje. Ljubica liječi kašalj i upalu pluća, upalu bubrega i mokraćnoga mjehura, upotrebljavamo je protiv upale grla i bronhitisa, naročito ako se teško iskašljava sluz, a liječi i razne kožne bolesti. Čaj od listova mirisne ljubice: U šalicu vrele vode stave se dvije velike žlice suhih listova mirisne ljubičice, ostavi 15 minuta, procijedi i ohladi. Hladnim čajem se opere i izmasira potiljak glave, a nakon toga treba ostati u toploj sobi barem jedan sat. To je vrlo djelotvorno kod intenzivne glavobolje i osjećaja jake vrućine u glavi. Čaj od cijele biljke: Dvije velike žlice čitave biljke preliju se litrom vrele vode, ostavi tri minute, procijedi te popije 72

svjetlorijeci.ba

tijekom dana protiv navedenih bolesti. Čaj se primjenjuje i za grgljanje, a vanjska primjena, ispiranjem i oblozima, provodi se u liječenju kožnih bolesti. Čaj protiv kašlja zasladimo medom. Čaj: 2 – 3 velike žlice listova i cvjetova prelije se litrom vrele vode i ostavi tri minute, procijedi te pije mlako tijekom dana kao izvanredan lijek protiv upale bubrega i mokraćnoga mjehura. Šalica čaja od cvjetova prije spavanja pridonosi mirnom snu. Čaj od listova s mlijekom: U šalicu vreloga mlijeka stavi se jednu veliku žlicu suhih listova mirisne ljubičice, ostavi 15 minuta, procijedi te popije toplo i na gutljaje, zaslađeno medom. Pije se triput dnevno po jedna šalica čaja. Ovo je Narodni nazivi: dišeća vijolica, fijola, fijolica, hroma ljubica, ljubičica, miomirisna ljubica, modra ljubica, pitoma ljubičica, poljska ljubica, viola

vrlo djelotvoran čaj kod bolova u grudima i bronhijalnoga katara i nadutosti. Oblozi: Svježe ili suhe ljubičice skuhaju se u malo zakiseljene vode i stave kao oblog protiv gihta. Sirup: Punu šalicu svježih cvjetova prelijemo 1/4 l vruće vode i ostavimo

Poraslo traženje „molitve” na Googleu

Svjetlo riječi

SVIJET – Tijekom ožujka, kada je koronavirus postao globalna prijetnja, naglo je poraslo traženje informacija o molitvi na tražilici Google. Objavila je to Jeanet Sinding Bentzen, profesorica na odsjeku za ekonomiju u Kopenhagenu u Danskoj, te izvršna direktorica Udruge za studij religije, ekonomije i kulture. Bentzen je, kako prenosi hkm.hr, napisala ovaj članak 2019. proučavajući kako prirodne katastrofe djeluju na religioznost te je pojavom pandemijske krize htjela proučiti na koji način je ova kriza utjecala upravo na tu temeljnu karakteristiku duboko usađenu u čovjeka. S obzirom da je koronavirus dosad pogodio više od 200 zemalja svijeta, Bentzen je htjela istražiti na koji način je to djelovalo na odnos prema religiji. Podaci pokazuju kako se u mnogim zemljama, nakon što je zabilježen prvi slučaj zaraze koronavirusom, drastično povećao broj traženja informacija o molitvi. Ovo povećanje najveće je od 2004., odnosno otkad Google bilježi podatke traženja informacija preko svoje tražilice. Osim što je internetska potražnja sve veća, vjernici te oni koji tek pronalaze vjeru, imaju i velike mogućnosti s obzirom na broj župa, svećenika i katoličkih organizacija koji koriste mogućnosti digitalnoga svijeta te omogućavaju duhovni rast i u ovim vremenima, stoji na stranici Hrvatske katoličke mreže. Mnogi vjernici koji su ovom situacijom odvojeni od vlastite župe i ne mogu ići u crkvu traže izgubljeno zajedništvo putem interneta, međutim, ima i onih koji nisu bili povezani s Crkvom, ali sada traže ono duhovno što su možda dosad zanemarivali.

svjetlorijeci.ba

Legaliziran veći broj crkava

Svjetlo riječi

KAIRO – Egipatska vlada regulirala je pravnu situaciju novih 74 kršćanskih crkava i vjerskih objekata. Kršćanski su aktivisti pozdravili ovu odluku kojom je porastao ukupni broj legaliziranih crkava na 1568. Otkako je usvojen zakon br. 80 o izgradnji bogoštovnih prostora dana 30. kolovoza 2016. godine, podneseno je 5540 zahtjeva za legalizaciju objekata koji su ranije izgrađeni bez dozvola za gradnju. Među glavnim podupirateljima novoga zakona jest i predsjednik Egipta Abdel-Fattah al-Sisi koji se zalaže za vjerske slobode i obranu kršćana. Dugo su vremena vjerski objekti nastajali spontano, bez potrebnih dozvola, jer ih je bilo teško dobiti. U gradnji crkava, primjerice, zahtijevalo bi se da ne posjeduju zvonik niti zvona. Naknadno izdavanje dozvola radile bi određene

zaštitarske agencije, dok je danas odgovornost za izgradnju ili obnovu vjerskih objekata u nadležnosti pokrajinskih vlada. Kako prenose stručnjaci pokreta za ljudska prava i vjerske slobode Christian Solidarity Worldwide, novi je zakon olakšao proceduru legalizacije no još uvijek je diskriminatoran, jer se ne odnosi na sunitsku sljedbu u islamu i druge vjerske zajednice. Kršćani, uglavnom članovi Koptske pravoslavne Crkve, čine oko 10 % stanovništva Egipta (ukupno 95 milijuna). Većinsko je stanovništvo muslimansko. U proteklom razdoblju zabilježen je veći broj napada na kršćanske zajednice, a u zadnjih 10 godina život je izgubilo na stotine egipatskih kršćana, a velik problem predstavlja i nasilna otmica koptskih žena i djevojaka. Premda je do danas više ljudi osuđeno na smrtnu kaznu zbog takvih napada, ipak je mnogo neriješenih slučajeva, zbog čega nasilje nad kršćanima u Egiptu ne jenjava.

Veliki broj preminulih svećenika

Svjetlo riječi

SVIJET – U medijima svakoga dana odjekuju vijesti o zaraženima i o preminulima uslijed zaraze od koronavirusa. Broj zaraženih u svijetu je nadišao 2,7 milijuna, od čega daleko najviše u SAD-u (>870 000, zatim u Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji (zajedno imaju koliko vodeći SAD). Lokalni katolički portali pogođenih krajevnih Crkava k tomu objavljuju i imena svećenika koji su preminuli zbog pandemije. Teško je načiniti jedinstven popis zbog rascjepkanosti međusobno neovisnih biskupija, no može se pretpostaviti da je broj vrlo velik. Katolički mrežni portali u travnju su prenijeli vijest kako je samo u Italiji broj preminulih svećenika uslijed zaraze koronavirusom veći od 111, a među navedenih 70 preminulih svećenika u Španjolskoj (samo u Madridu 28) nema starijih i bolesnih koji su preminuli u samostanima ili domovima za starije osobe. I američke biskupije svakoga dana objavljuju vijesti o svećenicima koji mahom umiru od posljedica zaraze. Zabilježeni su i slučajevi kad je čitava redovnička zajednica u karanteni zbog jednoga ili više zaraženih. Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije objavio je nedavno vijest o zaraženim franjevcima i časnim sestrama djelatnima u Međugorju. Gledajući na pojavu pandemije koronavirusa očima Kristovih sljedbenika, treba s vjerom prihvatiti stradanje tolikih svećenika. Većina preminulih zaražena je u izravnom kontaktu s oboljelim pacijentima, dajući im toliko potreban lijek za dušu te posljednje sakramente prije smrti. Kako se još ne nazire kraj pandemije, može se očekivati da će još dugo rasti broj katoličkih svećenika koji su preminuli od koronavirusa. Preminulim svećnicima pokoj vječni daruj, Gospodine!

Poništena osuda kardinala Pella

Svjetlo riječi

CANBERRA – Visoki sud Australije objavio je u utorak, 7. travnja 2020., jednoglasnu odluku o poništenju osude australskoga kardinala Georgea Pella. „Ono čemu se posebno radujem jest slaviti Misu. Dugo je prošlo otkad sam je zadnji put slavio. To je veliki blagoslov”, istaknuo je Pell. Prisjetio se kako je svoje vrijeme u zatvoru shvatio kao „povlačenje” iz svijeta, kao vrijeme za razmišljanje, pisanje i prije svega molitvu. (...) Veliki tjedan je očito najvažnije vrijeme u našoj Crkvi, tako da sam posebno zadovoljan što je ova odluka došla u to vrijeme. Središnji dio naše vjere za mene će ove godine biti još posebniji, a svome optužitelju ništa ne zamjeram”, istaknuo je Pell. Kardinal Pell bit će pušten iz zatvora u kojem se nalazi otkako je u veljači 2019. objavljena presuda o krivici. Tada je proglašen krivim za spolno zlostavljanje dvoje djece mlađe od 12 i 13 godina dok je bio pomoćni biskup Melbournea te je optužen na šest godina zatvora. Prve optužbe kardinala Pella stigle su 2014. godine, jer je navodno 70-ih godina štitio druge svećenike koji su zlostavljali djecu. Tijekom suđenja uvijek je negirao da je bio upućen u događaje u biskupiji. Konačno je krajem

lipnja 2017. službeno optužen za spolno nasilje nad maloljetnicima. Kardinal Pell je 1. svibnja 2018. podnio predstavku o tome da nije kriv Sudu u Melbourneu, koji mu je naredio da se pojavi na suđenju za dvije optužbe. No porotnici nisu uspjeli donijeti jednoglasnu i većinsku presudu. Novi postupak počeo je u studenome, s novim porotnicima koji su u prosincu iste godine, na temelju dokaza predočenih sudu, proglasili kardinala Pella krivim. Zbog odredbe koja po australskom zakonu sprečava medije da otkriju činjenice sa suđenja, kako bi se zaštitilo pravo kardinala na pravično suđenje u odnosu na drugi slučaj koji tada još nije bio održan, osuđujuća je presuda objavljena tek 26. veljače 2019. godine. Istodobno je objavljeno da se drugi proces neće održati zbog nedostatka prihvatljivih dokaza te je objavljena presuda od šest godina zatvora. Samo nekoliko sati nakon što je Vrhovni sud Australije poništio presudu kardinalu Pellu, vandalizirana je katedrala svetoga Patrika u Melbourneu. Na svim vratima katedrale ispisane su poruke uvredljivoga sadržaja te naopaki križevi. Upravo je u Melbourneu Pell bio najprije pomoćnim biskupom (1987. – 1996.), a potom i nadbiskupom (1996. – 2001.), prije nego je imenovan nadbiskupom Sydneyja (2001. – 2014.).

svibanj 2020.

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Franjo Križanac (1935. – 2020.) U ranim jutarnjim satima, 29. travnja preminuo je svećenik i franjevac Bosne Srebrene fra Franjo Križanac, u bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj. Preminuo je u 85. godini života, 65. godini redovništva i 56. godini svećeništva. Fra Franjo je rođen 13. studenog 1935. godine u Dubravicama, župa sv. Jurja u Vitezu, od oca Andrije i majke r. Đotlo. Nakon završene osnovne škole u Vitezu bio je đak Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Redovnički habit obukao je 1955. godine, a svečane redovničke zavjete položio je 1961.

1. 5. 2006. – fra Karlo Kujundžić 23. 5. 2006. – fra Jozo Mihaljević 30. 5. 2006. – fra Mato Pranjić

godine u Sarajevu. Teološki studij započeo je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1960. – 1963.), a dovršio u Ljubljani (1964. – 1967.). Za svećenika je zaređen u Sarajevu 1964. godine po rukama nadbiskupa mons. Marka Alaupovića. U svom redovničkom i svećeničkom životu bio je pastoralno djelatan kao župni vikar u Šurkovcu (1965. – 1967.), Bihaću (1967. – 1970.) i Novoj Biloj (2000. – 2009.) te kao župnik u Docu (1970. – 1973.) i Brajkovićima (1991. – 1994.). Bio je gvardijan samostana na Bistriku (1982. – 1985.) te gvardijan i župnik u Gučoj Gori u dva navrata – od 1985. do 1991. te od 1994. do 2000. godine. U dva mandata vršio je službu definitora Bosne Srebrene (1973. – 1976. i 2000. – 2003.), a od 1973. do 1982. bio je ekonom Provincije te praeses u Provincijalatu. Od 2009. godine do svoje smrti bio je župni vikar i član samostanskoga bratstva u svom matičnom samostanu sv. Franje u Gučoj Gori. U posljednjem ratu koji ga je zatekao dok je župnikovao u Brajkovićima nakratko je bio u zarobljeništvu Armije BiH. Godine 1994. imenovan je, po drugi put, za gvardijana okupiranoga samostana sv. Franje u Gučoj Gori. Nakon više od godinu dana od izgona fratara i puka iz Guče Gore, fra Franjo se 11. srpnja 1994. vratio u samostan, gdje je zatekao generala Mehmeda Alagića i vojnike Armije BiH. Uz obnovu teško oštećenoga samostana i crkve fra Franjo je u tim godinama vodio izgradnju bolnice Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj i staračkoga doma Otac Kristofor. Sveta misa zadušnica, a nakon toga i ukop na groblju Gorica upriličeni su u četvrtak, 30. travnja u Gučoj Gori. Misu zadušnicu predvodio je nadbiskup koadjutor mons. Tomo Vušić, a ukopne obrede provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Pokojni fra Franjo ostat će u sjećanju brojnim generacijama fratara Bosne Srebrene i vjernicima s kojima se susretao kao odgovoran, radišan i požrtvovan redovnik i franjevac koji je cijeloga svoga života služio svojoj Provinciji i mjesnoj Crkvi. Neka ga dobri Gospodin, kojemu je služio kao redovnik i svećenik, po zagovoru sv. Franje Asiškoga primi u svoje vječno kraljevstvo.

25. 5. 2008. – fra Anto Nedić 6. 5. 2009. – fra Vlado Koštroman 26. 5. 2010. – fra Tomislav Tomičić 23. 5. 2011. – fra Mijo Mrljić Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

svjetlorijeci.ba

4. 5. 2018. – fra Ladislav Fišić 21. 5. 2018. – fra Tomislav Ćaćić 4. 5. 2019. – fra Vlado Tičinović

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI Mara Augustinović († 2019.)

Prošla je godina dana otkad si nas napustila draga suprugo, majko, bako. Otišla si u zagrljaj nebeskog Oca. Hvala ti na svemu što si za nas učinila ovdje na zemlji, hvala ti na svim toplim razgovorima, susretima, molitvama. Neka Bog tvoje molitve i tvoje dobrote koje si učinila na zemlji nagradi vječnom nagradom na nebesima, a neka ti milostivo oprosti ono što nije bilo dobro. Počivaj u miru Božjem. Tvoji najmiliji, suprug Ivan s djecom i obitelji!

Boris Stančić († 2013.)

je Ljuba Lovrić r. Stojaković na Veliku subotu, 11. travnja u popodnevnim satima u obiteljskoj kući u Snozu (Gornja Lipnica), župa Breške. Ljuba je rođena 5. svibnja 1931. godine u selu Snoz gdje se i udala za svoga supruga Blaža koji je umro 2015. s kojim je rodila sedmero djece: Ivu, Antu, Anđu, Iliju, Zoricu, Božu i fra Marka koji je član Franjevačke provincije Bosne Srebrene (župnik župe Gospe od anđela - Gornja Tramošnica). Pokojna Ljuba ima i unuka svećenika (Anđin sin) u Riječkoj nadbiskupiji vlč. Ivana Markovića. Sprovod pokojne Ljube bio je na uskrsni ponedjeljak 13. travnja u 14 sati na groblju sv. Luke u Matićima, Lipnica, župa sv. Franje ASiškoga Šikara. Subratu Marku, vlč. Ivanu i cijeloj obitelji Lovrić iskrena sućut! FIA

Dragi Borise, godine prolaze, ali ti nam ostaješ u trajnom i neizbrisivom sjećanju! Tvoji roditelji, rodbina i prijatelji

Ljuba Lovrić († 2020.)

S vjerom u uskrsnuće blago u Gospodinu preminula

Marija (Marijana) Krasnić

gdje je svojim osmijehom i pozitivnošću uvijek dočekivala korisnike koji su dolazili po svoj dnevni obrok. Njezin dragi lik zauvijek će ostati u sjećanju i srcima svih onih s kojima je surađivala donoseći radost i šireći optimizam među svima. Počivaj u miru Božjemu. FMC Svjetlo riječi

Ivana Barišić († 2018.)

Ubrzo će se navršiti dvije godine otkako nas je iznenadno napustila Ivana Barišić. Vrijeme prolazi, ali sjećanje i zahvalnost ne blijede. Ljubav koju si nam pružala ostavila je vječni trag u našim srcima. Svojim zagovorom kod Boga prati nas i dalje do ponovnoga susreta u vječnosti. Sa zahvalnošću tvoji najmiliji

(† 2019.)

Navršava se godina dana otkako je, nakon teške bolesti, u Gospodinu preminula Marija Krasnić, r. Raić. Dugi niz godina radila je u Pučkoj kuhinji Kruha sv. Ante na Kovačićima



ü Da, želim se pretplatiti na reviju Svjetlo riječi ¨ Šaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

Pošaljite mi uplatnicu poštom

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Tel.: +387 33 726 200; uprava@svjetlorijeci.ba; www.svjetlorijeci.ba

Pratite nas u svijetu digitalnih medija

Čitajte na portalu www.svjetlorijeci.ba članke s područja vjere, društva i kulture. Širimo svjetlo! q q

Zapratite nas na društvenim mrežama. Preporučite nas svojim prijateljima!

Slušajte emisiju Bosna Srebrena koju uređujemo već 20 godina. Bilo kad i bilo gdje! q

Posjetite web trgovinu i kupite dobru knjigu. Za sebe i svoje najdraže!

Obilje svjetla u dobroj riječi! Pitanja, prijedloge ili sugestije javite nam na broj telefona: +387 33 726 200, putem Vibera na broj +387 60 33 88 018 ili e maila: redakcija@svjetlorijeci.ba