Kultura poništavanja - Mržnja ubija (467)

vjera

• društvo • kultura

KULTURA PONIŠTAVANJA

Mržnja ubija Godina XL. ◆ broj 467 ◆ Sarajevo, veljača 2022. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Nakon 40 godina postojanja, zadovoljstvo nam je pored tiskanog ponuditi i digitalno izdanje revije Svjetlo riječi.

Od sada Svjetlo riječi možete čitati i na svom uređaju bilo kada i bilo gdje.

vija Svjetlo riječi

oznatljiva, životna – re jevačka, suvremena, prep

Fran

mah na Pretplatite se od e e Vaše omiljen digitalno izdanj ! obiteljske revije

e revije čitajte Digitalno izdanj dva uređaja uz istovremeno na jedne pretplate. plaćanje samo zo odaberite Jednostavno i br uz aktivaciju način plaćanja la. korisničkog profi

Do pretplate na tiskano izdanje revije Svjetlo riječi od sada još jednostavnije.

Posjetite našu web knjižaru i izaberite tiskano izdanje revije koju ćemo vam dostavljati na bilo koju adresu u svijetu.

Uz digitalno i tiskano izdanje revije, u web knjižari Svjetl a riječi pronađite i za sebe ili svoje bližnje n aručite: • Knjige • Devocionalije • Suvenire

Pretplatite se i uživajte u sadržaju koji svaki mjesec pripremamo samo za Vas:

knjizara.svjetlorijeci.ba

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro redakcija Anamarija Ćuro, Janko Ćuro, Monika Galić pretplata Emil Perković marketing Monika Galić lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

Riječ čitateljima FRA JANKO ĆURO

urednik@svjetlorijeci.ba

adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 redakcija@svjetlorijeci.ba uprava@svjetlorijeci.ba uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 HRK; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

Danas su društvene mreže i mainstream mediji sveli pluralizam mišljenja na minimalizam jednoumnog totalitarizma

devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 4. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Naslovna stranica: Kip sv. Franje u Gučoj Gori s ranama iz rata 1993. godine Foto: Dijana Muminović

Zdenko Grgić, Sv. Franjo Asiški, Guča Gora

K

ultura poništavanja je praksa ili tendencija masovnoga otkazivanja s ciljem izražavanja neslaganja i stvaranja pritiska na društvo. Sam pojam je novijega datuma, ali vuče korijen iz starogrčke (ostrakizam) i starorimske (damnatio memoriae) kulture. U bitnom, radi se o destrukciji i/ili difamaciji osoba, institucija, društvenih skupina kada je „javnost” ogorčena njihovim riječima ili stavovima. Na početku se ogorčenje manifestiralo odstranjivanjem iz društvenih mreža da bi se naglo pretvorilo u fizičko nasilje i rušenje spomenika. U svezi s tim ovdje izdvajam dva pitanja: tko je „javnost” i što je „istina”? „Javnost” je danas vrlo zagonetna stvarnost. U politički korektnim medijima „javnost” se svodi na grupe ljudi koje po pravilu ugrožavaju svi oni koji nisu otvoreni ili su skeptični za „moderne” trendove bezbožnih ideologija. Kako su društvene mreže već odavno digitalizirale umove većine svojih korisnika i tako postale vlasnice njihove misli, one su kao takve najidealnije virtualno bojno polje na kojem se pali prva iskra glasa „javnosti”. Kada se pojave drukčiji glasovi koji dovode u pitanje bit i intenciju nekoga virtualnog linča, promptno se ismijavaju, brišu i odstranjuju. U tom kontekstu, danas su društvene mreže i mainstream mediji sveli pluralizam mišljenja na minimalizam jednoumnog totalitarizma. Ista se stvar događa kad je u pitanju virus Covid-19. Jednostavno se briše i otkazuje svako mišljenje koje nije u skladu s utvrđenim narativom. Ne samo da se briše nego se takve osobe i institucije difamiraju i ponižavaju na svaki mogući način. „Što je istina?” davno je, više za sebe, promrmljao Pilat kad mu je Isus rekao da je došao posvjedočiti za istinu. O teoriji istine u filozofiji nema jedinstvenoga stajališta pa ova različitost teorija podrazumijeva pluralizam istina. Ako današnji pojam istine provučemo samo kroz neke od ovih teorija kao što su podudaranje misli i stvari (adekvacija) ili slaganje iskaza i činjenica (korespondencija), vidjet ćemo koliko je današnji pojam istine fluidan, nestabilan i često apsurdan. Sve može biti istinito samo ako je dovoljno glasno pa tako i laž. Naravno, ako se dovoljno puta ponovi.

I kako razlučiti istinu od laži? Nikako, ako se ne upozna i povjeruje u samu Istinu koja je jedini Put koji vodi u Život: Isusa Krista. To je jedini spasonosni lijek koji svijet može izliječiti od njegovih najmutiranijih virusa mržnje i laži. Svi bismo kao kršćani, a osobito pojedinci u vrhu Katoličke Crkve, najprije trebali inzistirati na lijeku Božje ljubavi, a ne samo na „spasonosnoj ljubavi” nekih bočica prozirne tekućine neprozirnih posljedica. svjetlorijeci.ba

3

Pisma čitatelja Pohvala i čestitka Poštovani profesore fra Mile, s velikim interesom pročitao sam u Svjetlu riječi 1/2022, str. 6-10 vaš članak „Država i religija”. Mudro ste čitatelje podsjetili na ratove kršćana u Europi inspirirane razlikama u konfesiji i uvjerljivo iznosite da religijske zajednice mogu slobodno djelovati u sekularnoj državi koja vjerama ne diktira, niti ijednu od njih tretira kao državnu. Budući da sam doktorirao temom o obnovi Crkve prema dokumentima Drugog vatikanskog sabora, znam da je vaša vizija tumačenje nauke Sabora o slobodi religije u pluralnim društvima. Za nas građane BiH takvo tretiranje javnog prostora za religije važno je zbog nasilja koja smo jedni drugima nanosili tokom povijesti, između ostaloga i zbog dominacije religijski obojene. Na temelju vaših dosadašnjih objavljenih radova doživljavao sam vas kao istinskog kršćanskog filozofa, a ovim člankom ste me još više učvrstili u takvom doživljavanju. Neka vam Bog udijeli svoj blagoslov u intelektualnom djelovanju. Čestitam uredniku SR koji je takvu temu naručio i objavio i vama što ste je živahno i razumljivo izradili!

Uz srdačan pozdrav, Mato Zovkić, Sarajevo Brajkovići u meni žive i Bogu se dive Brajkovići u meni – što je to sveto? Je li to sjećanje – slike moje mladosti i starinske radosti. Žal za minulim, priče moga dida i susjeda starih što im s ljubavlju odlaskom u fratre zahvalih?

Sve to gledam i sanjam u tuđini kao da su u blizini i da se jučer sve zbilo kako se sudbini htilo.

U suznim očima mojim dok pod križem stojim, poznata sela u ratu ranjena 4

veljača 2022.

i pravedno branjena: Miletići, Pode, Čukle, Orašac, Rudnik-Bila, Brajkovići, Ovnak, Grahovčići, Šušanj, Konjevići i Malkin Most koji su pali silnicima na nemilost. Živo se sjećam susreta za Božić, Uskrs, Petrov, Krizmu i Prvu pričest, a i svadbi i sprovoda mnogih susjeda i starih mojih. Danas su se ti pravednici i prognanici rasuli po čitavom svijetu i ko ptice sanjaju o povratku u letu. Stotine lica vidim. U njima gledam pusta sela, prazne planine i potoke što smo ih gazili i na urednost duše pazili.

I kad imena brda i njiva vrijeme ispere; ne smije isprati naše sjećanje na groblja: Bogdušu, Vinište, Svibu, Sikalovo i druga, da ih ne nabrajam, na kojima leže dragi živi kojima se i Bog divi zbog njihove vjere i patnje, kako su izdržali sve progone i muke iz dušmanske ruke.

Zato su majke djecu i očeve tješile kako bi se te muke Božjom pomoću riješile, i kako je umrijeti za vjeru i zavičaj nešto sveto kako o tome svjedoči i Kristovo tijelo propeto. U župi Brajkovići vjetrovi jauču zbog ratne sudbine, i prognanici i borci pali plaču što su polja i ognjišta zapuštena.

Zato umjesto kletve molimo da se u nama probudi prkos i novi početak života po uzoru na pretke, i da čitamo vremena opomene patničke retke, kako se boriti za istinu i pravdu i pobijediti dobrim i vjerom nepravdu. Sve njihovo je i moje. Sva patnja, sva prošlost, sva nada je za našu mladost opomena i radost. Podignimo spomenik djedovini da vječno živi i da se narod Bogu divi, i da župa Brajkovići oživi kao što je nekad bilo i za brojnu obitelj se radilo.

Bogu se pjesmom i molitvom molilo, tuđe poštivalo a svoje branilo i voljelo.

Neka svetinje župe Brajkovića u nama vječno žive ma gdje bili, i ne zaboravili želju za zavičajnim zagrljajem makar i u starosti da tamo umremo jer smrt nije kraj nego novi početak. Brajkovići u nama žive i Bogu i starini se vječno dive.

Ja Brajkoviće imam, tek u srcu ih nosim i kud god idem s njima se ponosim.

Dok je srca bit će i Brajkovića. Sa Strmca vila priča i leti do Miletića gdje je sve pusto, ali zato je Bog uz to i ne da da propadne pravednik i uskrsnut će svaki spomenik. Amen, amen, neka je svima na znamen.

Tomo Barbić, Schwabmünchen (Njemačka) Kraljeva Sutjeska Tu u srcu lijepe Bosne, Smjestila se župa jedna, U njoj žive, k njoj dolaze, Katolici svakog tjedna.

To je naša Župa brate, Zove čeka nas Hrvate, Vratimo se, ostanimo Blagostanje donesimo.

Ime koje dobi ona, Vladarevih je sinova Sutjeska je, još Kraljeva U pjesmama opjevana.

Na Bobovcu, na planini Živjeli su oni tada, Ali duh tog kralja našeg I sad živi, i sad vlada.

Stolno mjesto zadnjeg kralja Stjepana Tomaša Kotromanića I kraljice Katarine Te njihovih mladih ptića.

Mladi princ je bio Žigmund A princeza Katarina, Oči majke uprte su U vladanje njenog sina. Čuvali su Kraljevinu, I do krvi je branili, Al‘ je Turci pokoriše Sultanove Osmanlije.

Djecu njenu posvojiše, I u roblje odvedoše,

Iz sadržaja A kraljicu protjeraše Prisvojiše što je naše.

Bježeć tako, sve što dalje Od Fojnice i Kupresa, Put Konjica pa i Stona, U Dubrovnik stiže ona.

Ali ni tu mira nema, Pod najezdom Osmanlija Bješe teret Republike Moraše se sklonit ona.

Zaputi se sve do Rima Gdje se i njen život gasi, U mislima u Sutjesci, Uz nju bješe svi ukrasi.

I mač muža zadnjeg kralja Tu i kruna je njegova, Sva odličja što pričaju, O hrabrosti hercegova.

Tu kraljica sjedi sada, Na ulazu naše crkve, Kao žalost zbog nje tada, Marame se nose mrke.

Kaja Mišković, Ivanić Grad

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare: redakcija@svjetlorijeci.ba

6 Ideološka kolonizacija 12 O Božjim najmanjima 14 U vjeri nesklonim okolnostima

24 Otimačina kao

srbijanska konstanta

34 Budna prokazivanja –

intelektualni terorizam

41 U ime Znanosti, pokori se!

82 Rezonanca istine

52

Župa svetoga Josipa: Na temeljima drevnosti

i dobrote

+387 60 33 88 018 ili nam pišite: FMC Svjetlo riječi Zagrebačka 18 BiH - 71 000 Sarajevo

www.svjetlorijeci.ba

26 Fra Petar Perica Vidić: Most između neba i zemlje

61 Bend „Gavrani” svjetlorijeci.ba

5

TEMA BROJA

KULTURA PONIŠTAVANJA

IDEOLOŠKA KOLONIZACIJA PIŠE: MATIJA ŠTAHAN

Srušeni kip Kristofora Kolumba u Saint Paulu, Minnesota

6

veljača 2022.

BUDUĆI DA SE KULTURA OTKAZIVANJA IMA TENDENCIJU SRUČITI NA OSUMNJIČENIKE I PRIJE NEGOLI JE NJIHOVA KRIVNJA DOKAZANA, OVAJ PRIMJER DVOSTRUKIH KRITERIJA RASVJETLJUJE NJEZINU ISTINSKU NARAV – ISPOD POVRŠINSKOGA MILOSRĐA TE BRIGE ZA DRUGE, TO JE ZAPRAVO ŽUDNJA ZA MOĆI

K

ultura otkazivanja – ili, prema pojedinim hrvatskim prijevodima, kultura poništavanja – „oblik je ideološke kolonizacije koja ne ostavlja prostora za slobodu izražavanja, prodirući u brojna područja i javne institucije”. Tako je u svojem obraćanju Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici početkom 2022. godine, katalogizirajući problematične fenomene našega vremena, smještajući je uz bok migrantskoj i ekološkoj krizi, ustvrdio papa Franjo. „U ime zaštite različitosti na kraju brišemo osjećaj svakog identiteta, uz rizik ušutkivanja stajališta koja brane smjeran i uravnotežen pogled na različita osjetljiva pitanja. Tako se razvija jednoumlje koje negira povijest, ili još gore, ponovno je ispisuje na temelju suvremenih kategorija, dok svaku povijesnu situaciju valja tumačiti prema hermeneutici tog vremena”, dodao je Sveti Otac, ponudivši novi poticaj, kao i svojevrsnu papinsku legitimaciju, za propitivanje kompleksa problema koje navedeni pojam podrazumijeva. U ovome ogledu, razmatrajući različite aspekte kulture otkazivanja – poput njezine pretpovijesti i suvremenih manifestacija, ideološke podloge i parareligijskih aspiracija, unutarnjih protuslovlja i strategija njezina nadvladavanja – pokušat ću ocrtati osnovne obrise ovoga višedimenzionalnog fenomena, poimajući ga u interpretativnom svjetlu i etičkom ključu kršćanskoga nauka.

Redukcionizam u pristupu Kao razmjerno novu sintagmu u javnim raspravama, kultura otkazivanja za pratitelje medija još uvijek nosi različite konotacije i asocijacije. U isto vrijeme, za same medijske analitičare taj je koncept još uvijek dovoljno fluidan da se ujedno, prateći ga – senzacionalističkim žurnalističkim žargonom rečeno – uživo, viđenje kulture otkazivanja u javnosti još uvijek može (pre)oblikovati. Zadatak je svakoga tko djeluje u javnosti, a želi se pozabaviti kulturom otkazivanja, pristupiti joj je gotovo pa enciklopedistički; upisati u nju sve implikacije koje drži da bi ih trebala nositi. Glavni problem koji je u poimanju navedene problematike potrebno ispraviti jest redukcionizam u pristupu – o kulturi otkazivanja često se govori bez navođenja svih njezinih dimenzija, ali i bez šire kontekstualizacije idejno-vrijednosnoga sustava vjerovanja čijim je kultura otkazivanja sastavnim dijelom. U ovom pregledu nastojat ću to ispraviti.

Pa iako su Franjine riječi dobar sažetak njezine srži, razmotrimo prije detekcije njezinih idejnih korijena kulturu otkazivanja prvo kroz konkretne, aktualne primjere. Njezin djelatni obrazac, najkraće rečeno, isključivanje je pojedinih osoba iz javnosti. Tko sve može biti isključen? Ovdje se kultura otkazivanja grana u dva smjera: isključene mogu biti poznate osobe u rasponu od političara svjetlorijeci.ba

7

Dana 5. siječnja u prostorijama Provincijalata Bosne Srebrene, provincijal fra Jozo Marinčić susreo se s gospodinom Gordanom Grlićem Radmanom, ministrom vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.

Razgovarali su o važnosti djelovanja bosanskih franjevaca, položaju Hrvata katolika u gradu Sarajevu, ali i ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Posebno su se dotaknuli trenutne političke krize u Bosni i Hercegovini, zaštite konstitutivnosti hrvatskoga naroda, problema iseljavanja, kao i drugih pitanja s kojima se susreće hrvatski katolički narod u Bosni i Hercegovini. Na kraju susreta fra Jozo je uručio repliku Gospe Olovske ministru Grliću Radmanu.

Ovaj posjet realiziran je u okviru ministrove posjete Bosni i Hercegovini, gdje je obavio i druge sastanke s

VIJESTI

Ministar Grlić Radman posjetio provincijala Bosne Srebrene predstavnicima političke vlasti kao i vjerskim poglavarima Katoličke Crkve u BiH, prenosi FIA.

Odlikovanje Vinka kard. Puljića U ponedjeljak, 17. siječnja, predsjednik Republike Hrvatske gosp. Zoran Milanović odlikovao je Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom vrhbosanskog nadbiskupa metropolita Vinka kard. Puljića za izniman doprinos u očuvanju hrvatskog identiteta te za uspjehe u međureligijskom, kulturnom i humanitarnom djelovanju, prenosi Ured za odnose s javnošću Vrhbosanske nadbiskupije.

Na prigodnoj svečanosti održanoj u Uredu predsjednika na zagrebačkom Pantovčaku, Milanović je u svom govoru u kojemu je obrazložio odlikovanje, između ostalog kazao: „Moja je čast i zadovoljstvo u ime hrvatske države uručiti Vam ovo visoko odlikovanje. Vaš rad pratim godinama i mislim da ste ovih desetljeća u kojima ste radili kao pastir i nadbiskup ostavili blistav trag u Crkvi kojoj pripada najviše naših građana u BiH.”

Biskupsko ređenje mons. Roka Glasnovića Obredom biskupskog ređenja tijekom euharistijskog slavlja u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku u subotu, 22. siječnja, zaređen je novi dubrovački biskup mons. Roko Glasnović. Treći stupanj sakramenta svetog reda podijelio mu je glavni zareditelj mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, u zajedništvu s mons. Matom Uzinićem, riječkim nadbiskupom koadjutorom i dosadašnjim apostolskim upraviteljem Dubrovačke biskupije, te mons. Tomislavom Rogićem, šibenskim biskupom. Biskupske insignije mitra i prsten dar su biskupove obitelji, rodbine i prijatelja, a biskupski štap darovali su mu svećenici Dubrovačke biskupije, prenosi IKA. svjetlorijeci.ba

11

NEPOZNATA BIBLIJA

U vjeri nesklonim okolnostima Ove pouke Knjiga Danielova daje u vrijeme svoga nastanka, kad su židovi živjeli u svijetu koji im nije bio sklon, u kojem je dominirala helenistička kultura i grčka religija te se očekivalo da se svi narodi i svi ljudi tome prilagode. Knjiga Danielova, pa tako i njezino šesto poglavlje naglašavaju vrijednost vjernosti u vjeri nesklonim vremenima PIŠE: FRA DARKO TEPERT

Š

esto poglavlje Knjige Danielove započinje naizgled jednostavnim izvještajem o organizaciji kraljevstva, gdje kralj Darije nad svojim kraljevstvom postavlja stotinu i dvadeset satrapa (Dn 6,2). Važan je ovaj veliki broj da bi se mogla razumjeti i važnost one trojice koji su postavljeni kao pročelnici tim satrapima, a jedan je od tih pročelnika bio i Daniel (6,3). Čini se da Daniela pisac knjige zamišlja već kao starca. Naime, u prvom poglavlju Knjige Danielove govori se o tome kako je kralj Babilona Nabukodonozor opsjedao Jeruzalem, treće godine judejskoga kralja Jojakima (Dn 1,1-2). Bilo je to oko 606. pr. Kr. Tom je prilikom u Babilon odvedeno nekoliko dječaka kraljevskoga roda, među kojima je bio i Daniel (1,3-7). Budući da piscu ove knjige nije bilo stalo do kronološke točnosti, redoslijed i imena kraljeva ne podudaraju se sa stvarnom kronologijom. Ipak, budući da je nakon Nabukodonozora spomenut još kralj Baltazar, koji zapravo nikad nije vladao kao kralj, i sada Darije, moglo bi se zaključiti da je ovdje mogao imati osamdesetak godina.

Diskreditacija zbog uvjerenja Njemu, dakle, starcu, ali i strancu, kralj želi povjeriti posebnu odgovornost.

14

veljača 2022.

Trebao je biti jedan od onih kojima će satrapi polagati račun (6,3), pa je zanimljivo vidjeti kako Darijevi pročelnici i satrapi traže povod ne bi li optužili Darija (6,5). Daniel se, naime, toliko isticao svojim izvanrednim duhom, u čemu možemo prepoznati Božje djelovanje i poslušnost Božjim zapovijedima, da ga je kralj htio postaviti ne samo nad satrapima nego i nad ostalom dvojicom pročelnika (6,4). Time bi postao prva osoba po važnosti nakon kralja. Nije slučajno da Danielovi protivnici traže nešto što bi bilo u vezi s državnom upravom za što bi ga mogli optužiti. Odgovornost koju mu je kralj htio povjeriti ticala se državne uprave, pa bi ga najlakše bilo ukloniti ako bi mu se upravo na tom području pronašla neka greška. Pisac, međutim, zaključuje kako „ne mogoše na njemu naći ništa takvo, ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše vjeran, na njemu ni nemara ni ogrešenja” (6,5).

Kako na Danielu nisu našli nikakva propusta, odlučili su potražiti nešto protiv njega „u zakonu njegova Boga” (6,6).

Podsjeća ovakav postupak na djelovanje totalitarnih sustava u kojima se, želi li se netko eliminirati, a nema mu prigovora s obzirom na profesionalno djelovanje, poseže za prokazivanjem ideoloških grešaka. Tako i zahtjev koji postavljaju

pred kralja Danielovi protivnici, da zabrani upućivanje molbe bilo kojem bogu ili čovjeku osim kralju, pod prijetnjom bacanja u lavlju jamu (6,7-10), nema nikakve veze s upravljanjem kraljevstvom. Takav zahtjev, međutim, ima veze s diskreditacijom čovjeka. Želi se uništiti njegov dobar glas, njegova reputacija. U današnjim okolnostima, kad ne živimo u totalitarnom društvu, oblici slični ideološkoj diskreditaciji, mogli bi se prepoznati u nametanju određene „političke korektnosti” u društvu koja se pak može kositi s uvjerenjima pojedinaca, pa i s njihovim vjerskim uvjerenjima. Na taj način, „politička korektnost”, želeći se prikazati kao nastojanje da se izbjegne bilo kakva diskriminacija, uvodi diskriminaciju pojedinih skupina, a nekad i većinskoga društva.

U osobnom životu valjalo bi itekako paziti da se čovjek ne služi bilo kakvom vrstom diskreditacije drugoga kojom bi želio postići da on izgubi povjerenje svoga okruženja. Toliko je situacija na poslu u kojima je moguće neku osobu izravno ili neizravno optužiti pred njoj nadređenom osobom da je o svome nadređenom nešto loše rekla, da ga je kritizirala. To bi vodilo do diskreditacije te osobe u očima nadređenoga, a ta diskreditacija obično nema nikakve

SAMOTNO MJESTO

Kultura otkazivanja Papa je kulturu otkazivanja nazvao opasnošću jer smo svi u riziku ukidanja identiteta. „Pod krinkom obrane različitosti”, rekao je Franjo, oblikuje se svojevrsno „promišljanje na jednom kolosijeku” koje je onda prinuđeno negirati povijest ili, što je još gore, revidirati je u skladu s kategorijama današnjega vremena

P

apa Franjo upozorio je nedavno na kulturu otkazivanja – pojavu kada određeni načini razmišljanja, ili ljudi koji ih zastupaju, budu isključeni iz javnoga prostora. Papa je osudio svako jednostrano razmišljanje te pokušaje poricanja ili revizije povijesti u skladu s nekim današnjim standardima. Te je primjedbe iznio u obraćanju diplomatima napomenuvši da je došlo do krize povjerenja u multilateralnu diplomaciju, za koju je rekao da je dovela do „agenda koje sve više diktiraju način razmišljanja što odbacuje prirodne temelje čovječanstva i kulturne korijene koji čine identitet mnogih naroda”.

Korisna laž Papa nije navodio konkretne primjere, ali poznato je da je državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin, prošloga prosinca izrazio zabrinutost zbog nacrta komunikacijskoga priručnika Europske unije u kojem se sugerira da se izraz Božić ne koristi. U Sjedinjenim Državama došlo je do sukoba oko uklanjanja ili dekapitacije kipova povijesnih osoba kao što su Kristofor Kolumbo i sv.

Junipero Serra, španjolski franjevac koji je u 18. stoljeću utemeljio niz katoličkih misija; osim što se u SAD-u uklanjaju 16

veljača 2022.

PIŠE: BORIS BECK

kipovi, traži se i promjena imena niza institucija poput škola i bolnica nazvanih po nekim povijesnim osobama zbog tvrdnji da su imale ulogu u uništavanju domorodne američke kulture.

„Sveučilišta nisu mjesta na kojima bi studenti trebali samo očekivati da će čuti odjek vlastitih misli. Na argumente bi trebalo odgovarati argumentima, na dokaze dokazima, a ne zastrašivanjem ili agresijom.”

No kultura otkazivanja ne zahvaća samo kršćansku ili katoličku tradiciju – prošle se godine na njezinu udaru našla engleska filozofkinja koja nastupa s posve feminističkih stajališta. Prošle je godine Kathleen Stock objavila knjigu naslovljenu Materijalne djevojke: Zašto je stvarnost važna za feminizam, u kojoj je ponudila

kritičku raspravu o teoriji rodnoga identiteta. Njezina je teza, prema recenzentici Christini Patterson, da postoji „novo pravovjerje, u kojoj spol ustupa mjesto osjećajima, a osjećaj nadmašuje činjenice”. U knjizi Stock podupire zakone o zaštiti trans osoba, ali se protivi, kako izvješćuju mediji, „institucionalizaciji ideje da je važan samo rodni identitet – da vam način na koji se identificirate automatski daje sva prava tog spola”. Stock opisuje zakon koji trans osobama daje pravo na promjenu spola kao pravnu fikciju, svojevrsnu „korisnu laž”.

Nismo za raspravu Stock se, i to kao feministica, protivila reformama britanskoga Zakona o priznavanju spola kako bi se transrodnim osobama omogućilo da se jednostavno identificiraju u onom spolu u koji to žele. Rekla je da su mnoge trans žene „još uvijek muškarci s muškim spolnim organima i mnoge od njih žene seksualno privlače žene, zbog čega ne bi trebale biti bez ograničenja na mjestima gdje se žene skidaju ili spavaju”. Važno je uočiti da se Scott nije suprotstavljala trans pravima: „Rado i glasno zastupam prava trans osoba da žive svoje živote bez straha, nasilja, uznemiravanja ili bilo

Stjepan Lice Poznati pisac duhovnih misli, dio dubine susreta u tišini i sabranosti zapisao je riječima u knjigama Ozbiljnost nade i Prostranije ogledalo.

23 KM 12 KM Ozbiljnost nade

„Rukama kojima grlimo, rukama kojima bodrimo, izričemo život u nama, oblikujemo život oko nas. U njima je toliko od naših duša. Kad s mirom položite svoju ruku u nečiju, kad primite nečiju ruku u svoju, i dopustite si vremena, dopustite si tišine, saznat ćete toliko toga o životu. O ljubavi.”

Prostranije ogledalo

„Božje su stope utisnute u svako, pa i u ono najtvrđe tlo. I u kamen. Njegov je dodir upisan u svako sjeme.

Svaki plod. Božje su stope utisnute u svako ljudsko srce, i ono najtvrđe.

Blago duši koja to umije iskusiti. Po tome živjeti.”

Jedinstvena ponuda!

KM + poštarina!

28 od i en cij po e pit ku e jig kn ije dv e Samo u veljači ov 033 726 200, redakcija@svjetlorijeci.ba, www. svjetlorijeci.ba

Kod nas i u svijetu

Gospin kip na vrhu svijeta Abraham Tagit Sorang, mladi katolik iz Indije, uspješno se popeo na Mount Everest u svibnju prošle godine. Krenuvši na uspon ponio je krunicu i kip Majke Božje koje je, došavši do cilja, postavio u snijegu na vrhu svijeta, što se vidi na slici

Pravo na život Novoizabrana predsjednica EP-a, Roberta Metsola, često ističe kako je ponosna malteška demokršćanka i pro-life političarka, koja se zauzima za nerođene i za djecu koja bježe od beznađa, rata i gladi u Siriji. Njene sklonosti glasanju protiv pobačaja bile su ključna točka pitanja tijekom njezine kandidature. Dan nakon što je izabrana, francuski predsjednik Emmanuel Macron pozvao je da se „pravo na pobačaj” doda u Povelju EU o temeljnim pravima.

Da su u posljednje vrijeme pobačaji aktualna tema EU govori i novi izvještaj iz Irske. Prema objavljenim podacima, gotovo 1 500 nerođenih života spašeno je u trodnevnom razdoblju odgode pobačaja, što je nova zakonska regulativa Irske, prenosi HKM. 18

veljača 2022.

koju je podijelio na društvenim mrežama. Ovaj 24-godišnjak, član Katoličke udruge Arunachal Pradesh, stigao je na vrh svijeta 31. svibnja ujutro i vratio se kući 13. lipnja, kako prenosi HKM.

Prosvjedi u Bruxellesu

Više od pedeset tisuća prosvjednika, dio njih iz drugih europskih država, u nedjelju, 23. siječnja, prosvjedovalo je u Bruxellesu kako bi izrazili nezadovoljstvo mjerama uvedenima

za borbu protiv širenja COVID-19, prenosi Hina. Skupovi protiv COVID potvrda održavaju se već nekoliko tjedana u prijestolnicama diljem Europe.

Bog ima planove za mene Chuck Norris je osjećaj za vjeru naslijedio od svoje majke. „Ona voli Isusa svim svojim srcem i dušom, i pobrinula se da to odrastajući i razumijemo”, rekao je te dodao: „Uvijek mi je govorila ‚Bog ima planove za tebe‘, a ja nisam znao što je mislila. Mislim da sada znam.”

svjetlorijeci.ba

19

POGLED U DUŠU

Isključivanje ili ignoriranje Novi uplivi i dostignuća tehnologije zavaravaju mlade da sve mogu, osvojiti svijet, postati bolji ljudi, stručniji, sposobniji a da ne ulažu osobite napore jer sve mogu saznati jednim klikom. Međutim, ne mogu procijeniti vrijednost različitih podataka i pouzdanost izvora jer nemaju predznanje, iskustvo učenja, kako logički povezati informacije, organizirati ih

V

eć mi se dvaput dogodilo da sam na određeno događanje stigla na vrijeme, zauzela mjesto s kojega ću imati dobar pogled i sudjelovati aktivno, kad u zadnji čas stiže mlada osoba visokoga stasa i stade ispred mene. Tik pred mojim nosom bilo je plavetnilo jakne plećatoga mladića i to je sve što sam vidjela. Nisam imala ni osobitoga prostora za manevriranje.

Zapanjena bezočnošću takvoga postupka, stajala sam kao ukopana, očekujući neku promjenu. Jedna viđenija osoba je nakon nekoga vremena prišapnula nešto mladcu i on se u čudu okrenuo i malo pomaknuo da, eto, i ja dobijem svoj dio pogleda u stvarnost! Jučer mi se to opet dogodilo. Slijedeći upute liječnice, sjela sam na klupu u čekaonici na kraju dugoga i uskoga hodnika. Nakon nekoliko minuta stižu dvije mlade osobe od kojih jedna staje ispred mene i stoji tako sve vrijeme dok razgovara s nekim. Ja, očekujući opet odgoj i obzir, čekam da se osoba makne kako bih vidjela znak da pristupim pregledu. Međutim, osoba stoji li, stoji. U toj buci nemara i govora začujem dođite gospođo, 20

veljača 2022.

PIŠE: PROF. DR. SNJEŽANA ŠUŠNJARA

dođite gospođo i shvatim da se to meni nevidljivoj netko obraća. Naravno da se djevojka nije pomaknula, nego sam ju morala zaobići i proći kraj nje do već nervozne sestre koja je, umorna od svega, htjela obaviti što prije svoju dužnost.

I što pri tom kazati a da se osjećaji ne pomiješaju? Jesu li ti mladi ljudi doista postali robotizirani i neosjetljivi na sve osim na sebe i svoje potrebe? Postoje li drugi u njihovu životu? Kako doživljavaju ljude oko sebe, same sebe i svoje vršnjake? Je li tehnologija krivac za sve kao i vrijeme koje se nesebično poklanja ovim napravama umjesto ljudima?

Otupljivanje empatije ili desenzibilizacija jest oblik nesvjesnoga učenja, koje je čak i u pokusima sa životinjama dobro dokumentirano, a kod čovjeka se odnosi kako na misli i osjećaje tako i na načine ponašanja, ističe Manfred Spitzer, autor knjige Digitalna demencija: kako mi i naša djeca silazimo s uma.

Manjak empatije Dokazano je da djeca i mladi koji provode dosta vremena gledajući nasilne

sadržaje ili igrajući igrice u kojima se nemilosrdno uništava protivnika pokazuju manjak empatije i osjećaja za druge. Ponašanje naučeno gledanjem nasilnih scena može se prenijeti i na stvarni život. Djeca i mladi postaju neosjetljivi na stvarno nasilje upravo zbog konzumiranja nasilnih videoigara ili gledanja filmova sličnoga sadržaja. Time opada i temeljna ljudska sposobnost za suosjećanje i bližnjega. Otuda nereagiranje mladih na vršnjačko nasilje koje rado snimaju i puštaju na mrežama kao nešto što vrijedi pogledati. Upitno je komu koristi proizvodnja nasilnih sadržaja i igrica za djecu i kakvi se rezultati očekuju od njihova konzumiranja.

Jesu li djeca doista željna takvih igara ili im se ona perfidno podmeću kao nešto što se mora imati jer je to trend, jer će ispasti smiješni ako to nemaju ili nisu čuli za takvo što? Poticanje na nasilne igrice i nagrađivanje za veću okrutnost s više osvojenih bodova nije nešto što bi itko poželio bližnjemu, ali se sve to ipak promovira i ima svoje zastupnike i korisnike. Kako Spitzer navodi aktivno i pasivno konzumiranje fiktivnoga

ŽELIM ZNATI

Suprotstavljanje pape Franje seksualnom iskorištavanju maloljetnika PIŠE: FRA VELIMIR BLAŽEVIĆ

Seksualno iskorištavanje maloljetnika i ranjivih osoba od strane crkvenih i redovničkih osoba potaknulo je u više navrata papu Franju da se oglasi i da osudi to zlodjelo.

Papinska komisija za zaštitu maloljetnika Svoju osjetljivost i brigu u pogledu zaštite maloljetnih i odraslih ranjivih osoba od seksualnoga iskorištavanja od strane crkvenih službenika i redovnika, papa Franjo pokazuje u pismu kirografu od 22. ožujka 2014. U njemu priopćava da ustanovljuje stalnu Papinsku komisiju za zaštitu maloljetnika, s posebnim zadatkom da papi predlaže najprikladnije inicijative za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba i da promiče zaštitu njihova dostojanstva, a pridodao je i Statut kojim se uređuje djelovanje te Papinske komisije.

Usmena oglašavanja i pisani osvrti Na misi sa žrtvama seksualnoga zlostavljanja od strane pripadnika klera, slavljenoj 7. srpnja 2014., papa Franjo je u svojoj homiliji izrazio tjeskobu i bol zbog činjenice da su neki svećenici i biskupi povrijedili nevinost maloljetnika 22

veljača 2022.

seksualno ih zloupotrebljavajući i zatražio oprost, kao i oprost za propust počinjen od strane crkvenih poglavara koji nisu odgovorili na adekvatan način na prijave zlostavljanja, naglasivši da nema mjesta u službi Crkve za one koji vrše seksualne zloporabe.

U pismu od 2. veljače 2015. predsjednicima biskupskih konferencija i poglavarima ustanova posvećenoga života i družbi apostolskoga života

istaknuo je da je zadatak dijecezanskoga biskupa i viših poglavara ustanova posvećenoga života da utvrđuju je li u župama i u drugim ustanovama Crkve zajamčena sigurnost maloljetnih i odraslih ranjivih te je zatražio njihovu suradnju s Papinskom komisijom za zaštitu maloljetnika.

U motupropriju: Come una madre amerevole (Kao ljubazna majka), od 4. lipnja 2016., naglasio je kako Crkva

posvećuje budnu brigu zaštiti djece i odraslih ranjivih osoba, i da kanonsko pravo predviđa uklanjanje službenika iz crkvene službe „zbog teških razloga” te da se to odnosi također na dijecezanske biskupe i one koji su s njima u pravu izjednačeni i precizirao da među rečene „teške razloge” spada i nemar biskupa u vršenju njihove službe, naročito u odnosu na slučajeve spolne zloporabe izvršene nad maloljetnim osobama i ranjivim odraslim. Naznačio je i koju proceduru u tim slučajevima treba provoditi.

U pismu biskupima na svetkovinu Nevine dječice, 28. prosinca 2016., upozorio je na teške prilike djece u naše vrijeme i ukazao na patnje i bol maloljetnika koji su žrtve seksualnoga zlostavljanja od strane svećenika te izrazio žaljenje i zatražio oprost za ta zlodjela, a također za grijeh propusta uskraćene pomoći žrtvama te grijeh skrivanja i nijekanja tih zlodjela, i grijeh zloporabe moći. Članovima Papinske komisije za zaštitu maloljetnika održao je 21. rujna 2017. govor u kojemu je istaknuo kako je sablazan seksualnoga iskorištavanja zaista užasna propast za čitavo čovječanstvo i izrazio stid zbog zloporaba počinjenih od svetih službenika te najavio da će Crkva, na svim razinama,

RETROSPEKTIVA

Otimačina kao srbijanska konstanta U skandaloznom članku 23. navodi se kako staru i rijetku srbijansku bibliotečnu građu čine među ostalim i „izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom”. Svatko razuman bi se odmah mogao zapitati kakve veze imaju Dubrovnik i dubrovačka književnost sa Srbijom

K

rajem prošle godine Srbija je usvojila novi zakon o kulturnom nasljeđu u kojem izričito svojata dubrovačku književnost, odnosno slavne hrvatske književnike poput Držića, Gundulića, Menčetića, Palmotića, Vetranovića i Đurđevića... Iako vam se to može učiniti kao zanimljivost za rubriku „Vjerovali ili ne!”, doista u skandaloznom članku 23. toga zakona navodi se kako staru i rijetku srbijansku bibliotečnu građu čine među ostalim i „izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom”.

Svatko razuman bi se odmah mogao zapitati kakve veze imaju Dubrovnik i dubrovačka književnost sa Srbijom.

Međutim, srbijanske vlasti, ali i njihovi akademici, spremno će vam iznijeti niz argumenata poput onih kako su dubrovački književnici pisali „čistim srpskim” jezikom, iskopat će im čukundjedove srpskoga podrijetla, proglasit će Dubrovnik svojevrsnom srpskom kolonijom, koja je navodno bila napučena Srbima katolicima, i iznijeti štošta drugoga kako bi opravdali takve pretenzije koje sad dobivaju i službenu 24

veljača 2022.

PIŠE: DR. SC. BOŽO SKOKO

potporu države… Na to se ne može odgovoriti činjenicama i poviješću jer da su ih argumenti zanimali, onda se ne bi tako sramotili i pokušavali dokazati nemoguće. Zato valja posegnuti za dijagnozom koju je dao Dobrica Ćosić, srbijanski književnik, akademik i političar kojega smatraju ocem modernoga srpskog nacionalizma: „Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno (...) Laž je srpski državni interes (...) Laž je u samom biću Srbina (...) U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina (...) Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.”

Sjaj hrvatske književnosti Nakon Kosovske bitke 1389. i osmanskoga osvajanja, Srbija je utonula u stoljetni mrak i nazadovanje. Nije imala nikakvih europskih utjecaja, ni kulturnih iskoraka, pa tako ni vlastite

književnosti… Nije imala svojih renesansa, ni baroka. Čekala je neka bolja vremena koja su došla prilično kasno u pogledu razvoja pismenosti i kulture. U isto vrijeme, na tlu Hrvatske nicali su spomenici pismenosti, vrhunska umjetnička djela, prožimali su se najbolji utjecaji kršćanskoga zapada, a hrvatski humanisti i latinisti svojim djelima su obogaćivali Europu. Kao prvi pokršteni slavenski narod, već u sedmom stoljeću Hrvati su po mnogočemu postali „najlatinskiji” Slaveni.

Još u 13. stoljeću dobili su od pape privilegiju da mogu služiti bogoslužje na vlastitom narodnom jeziku, što je do Drugoga vatikanskog sabora (1962.) bio raritet u Katoličkoj Crkvi. Inače, jedan od najstarijih epigrafskih spomenika u Hrvata je kamena Baščanska ploča, koja potječe s otoka Krka, pisana oko 1100. godine glagoljicom, starohrvatskim i staroslavenskim pismom koje je papa Hadrijan II. odobrio kao liturgijsko pismo još u 9. stoljeću i koje su Hrvati otad razvijali te u uporabi očuvali sve do 19. stoljeća. Unatoč svim povijesnim nedaćama, na hrvatskim prostorima su se razvijali pismenost i

Nakon 40 godina postojanja, zadovoljstvo nam je pored tiskanog ponuditi i digitalno izdanje revije Svjetlo riječi.

Od sada Svjetlo riječi možete čitati i na svom uređaju bilo kada i bilo gdje.

vija Svjetlo riječi

oznatljiva, životna – re jevačka, suvremena, prep

Fran

mah na Pretplatite se od e e Vaše omiljen digitalno izdanj ! obiteljske revije

e revije čitajte Digitalno izdanj dva uređaja uz istovremeno na jedne pretplate. plaćanje samo zo odaberite Jednostavno i br uz aktivaciju način plaćanja la. korisničkog profi

Do pretplate na tiskano izdanje revije Svjetlo riječi od sada još jednostavnije.

Posjetite našu web knjižaru i izaberite tiskano izdanje revije koju ćemo vam dostavljati na bilo koju adresu u svijetu.

Uz digitalno i tiskano izdanje revije, u web knjižari Svjetl a riječi pronađite i za sebe ili svoje bližnje n aručite: • Knjige • Devocionalije • Suvenire

Pretplatite se i uživajte u sadržaju koji svaki mjesec pripremamo samo za Vas:

knjizara.svjetlorijeci.ba

RAZGOVOR

FRA PETAR PERICA VIDIĆ

MOST IZMEĐU NEBA I ZEMLJE JEDNA LIJEPA IZREKA KAŽE DA JE „UMJETNOST MOST IZMEĐU NEBA I ZEMLJE” I TO JE ONO ŠTO I SAM MISLIM O UMJETNOSTI. ONA JE UVIJEK NEŠTO LIJEPO, PLEMENITO I UZVIŠENO. NE MORAJU NUŽNO SVI BITI UMJETNICI, ALI SVI BI TREBALI IMATI OSJEĆAJA ZA UMJETNOST I ZA LIJEPO RAZGOVARALA: ANAMARIJA ĆURO | SNIMIO: JANKO ĆURO

26

veljača 2022.

F

ra Petar Perica Vidić rođen je u Sarajevu na Bistriku 1938. godine. Klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a studij filozofije i teologije u Sarajevu. Od 1962. godine radi u ateljeu akademskoga slikara Gabrijela Jurkića, a od 1965. do 1966. u ateljeu akademskoga slikara Stane Kregara u Ljubljani. Godine 1966. odlazi u Beč i pohađa Akademiju likovnih umjetnosti gdje studira grafiku u klasi profesora Maxa Melchara. Od 1970. godine predavao je likovnu umjetnost, a kasnije povijest umjetnosti u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Od 1995. godine član je Akademije nauka i umjetnosti BiH. Do sada je imao preko 110 samostalnih izložbi u BiH i inozemstvu.

Dobitnik je značajnih nagrada i priznanja među kojima je i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 2006. god. Na službi je u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku. Papa Benedikt XVI. mu je 2011. godine dodijelio odlikovanje Križ za Crkvu i Papu. Prvi je svećenik koji je postao članom Akademije nauka i umjetnosti BiH, a dvadeset godina je bio predsjednik Matice hrvatske u Sarajevu, čiji je i osnivač. Fra Perica je jedan od osnivača Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost te je dugo vremena bio i dopredsjednik toga društva. Matica i društvo proglasili su ga svojim počasnim članom. ◆ Budući da ste redovnik i svećenik, kada ste počeli slikati i odakle ljubav prema slikarstvu?

Slikanje sam zavolio još u osnovnoj školi. Dobro se sjećam kako nam je jednom učiteljica dala zadatak da naslikamo neki motiv iz prirode. Kad sam joj donio svoj rad, učiteljica nije povjerovala da je to moj rad pa je tražila da to isto ponovno nacrtam na ploči. Kad je vidjela da sam to zaista ja naslikao, bilo joj je žao što me je za uho potegla. A kasnije sam u Klasičnoj gimnaziji u Visokom uređivao i radio naslovnicu za naše đačke novine.

RAZGOVOR Zahvalan sam Bogu što mi je podario ovaj talent koji sam nastavio razvijati i tijekom teološko-filozofskoga studija u Sarajevu. Nakon toga moja me je Franjevačka zajednica poslala u Ljubljanu kod poznatog akademskog slikara Stane Kregara, gdje sam punih 15 mjeseci od jutra do mraka slikao i radio. Nakon toga upisao sam Akademiju likovne umjetnosti u Beču. Kad je u pitanju umjetnost, Bog je ljudima podario različite talente. Ja, primjerice, volim glazbenu umjetnost, ali za nju nemam dara. Bog mi je dao ovaj dar kojim mogu stvarati i slikati i za koji vjerujem da sam ga svojim predanim radom

vrijedan. Najviše hvalu iskazujem Bogu koji mi je povjerio ovaj dar. ◆ Vaše slike su uvijek u radosnim, optimističnim bojama. Možemo li na osnovi toga zaključiti da na život gledate optimistično?

Nikad nisam drukčije gledao na život osim optimistično i realistično. Tako je i sada. Od djetinjstva nastojim biti realan, ali istovremeno tu realnost prožimam optimizmom. Uvijek me obraduje svatko tko se trudi, napreduje i želi nešto dobro i lijepo napraviti. Ovaj će optimizam ostati do kraja moga živo-

Bog je ljudima podario različite talente. Ja, primjerice, volim glazbenu umjetnost, ali za nju nemam dara. Bog mi je dao ovaj dar kojim mogu stvarati i slikati i za koji vjerujem da sam ga svojim predanim radom umnožio umnožio. Dosad sam imao preko 110 samostalnih izložbi diljem Europe. Autor sam vitraja u nekoliko crkava. Evo do dana današnjega ne želim da mi dan prođe bez ijednoga poteza kistom. Iako imam sve više problema s vidom, i dalje nastavljam stvarati. Uzdam se u Boga i nastojim činiti dobro ljudima. Nije dovoljno samo o tome govoriti. Mi to moramo i svojim djelima dokazati. ◆ Prvi ste svećenik franjevac koji je postao član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Što Vam znači ovo priznanje?

Kao i kod svakoga priznanja, čovjek osjeti posebno raspoloženje u duši. Također sam se pitao jesam li doista dostojan kao prvi redovnik i svećenik postati članom Akademije nauka i umjetnosti BiH? Međutim, veoma sam radostan i zadovoljan što je moj uporni i strpljivi umjetnički rad i talent prepoznat kao

ta i uvijek ću s njim susretati sve ljude.

Kako volim djela a ne samo riječi, uvijek sam se učlanjivao u ona društva i udruge koje ljudima čine dobro i koje svoje zajedništvo prožimaju ljubavlju i dobrotom. ◆ Imali ste priliku upoznati i neko vrijeme provesti s poznatim umjetnikom Gabrijelom Jurkićem. Po čemu ga pamtite i što mislite o njegovu radu?

O dragom i velikom slikaru Gabrijelu mogu samo izreći riječi hvale i divljenja. Upoznao sam ga još u Sarajevu u kojem je imao svoj atelje do 1954. godine. Često bi me tada profesori slali kad bi Gabrijelu nešto trebalo donijeti. Kasnije me je Uprava Provincije poslala u Livno gdje mi je ovaj veliki slikar davao instrukcije dva i pol mjeseca. Kada sam zaređen za svećenika, Gabrijel mi je poslao svoju sliku kao uspomenu i lijepo svjetlorijeci.ba

27

Kultura

Umjetnost za dušu PIŠE: LEONA SABOLEK

S

pravom se može reći da je likovna umjetnost – umjetnost za dušu.

Govoreći svojim specifičnim likovnim jezikom, ona priča univerzalne priče, uljepšava svijet, ali i prenosi poruku onih koji je stvaraju. Pri tome ima iscjeliteljsku moć kako za ljubitelje tako i same autore.

Likovni umjetnici se vole družiti i razmjenjivati iskustva, a izložbe su im posebna radost. Tako Udruga likovnih umjetnika HKD Napredak, koja već treće desetljeće okuplja akademske slikare i darovite amatere, organizira zajedničku izložbu pod imenom Annale. Dvadeset deveti Annale 21 otvoren je 17. prosinca 2021. u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku i mogao se pogledati do 20. siječnja ove godine. Izložbu u čast blagdana Božića postavila je dugogodišnja predsjednica Udruge Hiba Mustafić uz pomoć tajnice Lade Sprečkić.

Izložba je revijalnoga karaktera budući da je svaki od 47 autora izložio jednu sliku po vlastitom izboru. Najčešće se odlučuju za realističan pejzaž. Nešto su rjeđi izleti u apstrakciju i za njom više posežu akademski slikari, a najrjeđe je to skulptura. Izloženi radovi ukazuju na napredak amatera koji ulažu u svoje usavršavanje i uspješno se služe raznim slikarskim tehnikama. Najčešće je to ulje na platnu, ali se nađe akrilik, poneki pastel i akvarel te kombinacija tehnika. Fra Bariša Brajnović naslikao je svoju priču o Božiću, a najstariji autor Ladislav Slavko Maksimović staru crkvu, tematski se poklapajući s božićnim karakterom 30

veljača 2022.

Annala. Teško bi bilo navoditi sve zanimljive autore, ali treba istaknuti bar Ilonku Jasak, Mirsadu Kadribašić, Mirsadu Masal, Katarinu Matić Žilić, Mirzu Muhadžića, Hibu Mustafić, Suvadu Borić Šaćiragić, Diku Karkin, ali i slabovidnoga rudara Ešrefa Muratovića koji zapanjuje fotografskim hiperrealizmom.

Ivana Ribičić i Anto Martinović u svome su prepoznatljivom stilu. Na izložbi su zastupljene i tek primljene članice Bejna Šahinović, Hasna Efendira, Amela Đapo i Hasija Skenderović.

U Udruzi likovnih umjetnika su 74 člana od kojih je njih 56 uvijek aktivno.

Zanimljivo je da je u prvoj pandemijskoj godini priređeno 6 izložbi, a 2021. čak 9 i jedna online. Na ujednačenost Annala 21 sigurno je utjecalo gotovo trideset godina zajedničkoga druženja i izlaganja, što u prigodnom katalogu i Hiba Mustafić ističe: Vrijeme u kojem živimo i u kojem stvaramo, neodoljivo nam, čak i imperativno predstavlja zahtjeve za susretima ovakve vrste, koji humanizmom svojih sadržaja, svojom otvorenošću, plemenitim namjerama i duhom razumijevanja

i prijateljstva, kao i ljubavi prema likovnom stvaralaštvu, otvaraju neke nove nade i neke nove vidike. Zato je svaka od ovih Napretkovih likovnih izložbi, nešto više od likovne prezentacije, svako je djelo, svaki uradak osim likovnog iskaza, ujedno i priznanje svakom stvaraocu ponaosob da stvara i djeluje zajedno s drugima, s prijateljima po ljubavi za plemenito i lijepo kao jedinim kriterijem.

Annale 21 je 29. siječnja otišao u Tuzlu, a u planu je da se sredinom ožujka prikaže u Kiseljaku. Trideseti Annale će se postaviti u okviru proslave 120 godina utemeljenja HKD Napredak. S Umjetničkom galerijom BiH planirana je izložba bosanskohercegovačkih slikara iz Napretkova fundusa koji se nalazi u Knjižnici Mijo Poljak.

Hiba Mustafić je bila osobito radosna što se nakon dugo vremena izložbi pridružio jedan od prvih članova Udruge akademik fra Petar Perica Vidić. Njegova je najnovija monografija U slavu prirode izišla prigodom 70 godina ANU BiH i tek treba biti predstavljena javnosti. Urednik monografije je književnik Mile Stojić, a ona donosi inoviran i temeljit osvrt o djelu velikoga slikara iz pera povjesničarke umjetnosti Snježane Mutapčić.

Nakon prošlogodišnjega online izdanja Sarajevskog likovnog salona, Udruženje likovnih umjetnika Kantona Sarajevo odlučilo se jubilarni X. sarajevski likovni salon pokazati javnosti u Gradskoj galeriji Collegium artisticum od 13. siječnja do 4. veljače 2022. Selektivna je to izložba u kojoj se zrcali likovno stvaralaštvo posljednjega desetljeća. Zastupljen je 71 umjetnik iz različitih generacija i različitoga umjetničkog izraza. Iz popisa imena lako se mogu iščitati velikani bosanskohercegovačke likovne scene poput Safeta Zeca, Milomira Kovačevića Strašnog, Edina Numankadića, Marine Finci, Halila Tikveše, Ismara Mujezinovića, Amele Hadžimejlić, Kemala Hadžića,...

Kao i na većini izložbi kod nas i ovdje pretežu slike rađene raznim tehnikama,

SKUPLJAJUĆI ZALASKE SUNCE

Svi uglas Kao da se u samoći izolacije u posljednje vrijeme toliko toga nakupilo u nama i čekalo je susret s drugima kako bi moglo izići van i osloboditi nas. Kao da naše misli i osjećaji dobivaju smisao tek kada se pokažu drugima PIŠE: ELVIRA KOIĆ

N

akon duže stanke ponovno se okupila naša mala rehabilitacijska psihoterapijska grupa.

To je jedna ležerna skupina sastavljena od dvadesetak osoba koja se godinama sastajala uvijek u isto vrijeme i na istom mjestu u našem malom gradu kako bi „malo popričali”. Neki članovi znaju se oduvijek jer žive jedni drugima u blizini, a i novi su se već udomaćili. Svi se poznaju, svi o svima „sve znaju”. Zbog epidemije se dulje vrijeme nije smjelo organizirati susrete, no kako su svi cijepljeni i zdravi, odlučili smo se naći. Bilo je jako zanimljivo.

Prvih nekoliko minuta, kako je tko dolazio, čuli su se kratki pozdravi i onako, usputni formalni upiti: „Kako si? Što ima?” Vrlo brzo nakon toga dogodilo se da su svi počeli govoriti, u isti glas, jedni drugima, drugi svima, jedan član grupe govorio je u mom smjeru... Bilo je čudno, ali se nisam usudila prekidati ih, niti upozoriti što se događa. Pustila sam da kažu sve što imaju. Obično zamolim da drugi šute dok jedan govori, ali sada nisam. Pustila sam da svi govore jer se činilo da toliko toga imaju reći i plaše se da neće stići sve izgovoriti.

Pokušala sam sve slušati, no ne mogu ponoviti o čemu su pričali. O 32

veljača 2022.

svemu i svačemu. Ovako je, onako je, trebalo bi, kad bi... Trajalo je duže od sat vremena. Govorili su i govorili, neki tiše, neki glasnije. Jedni su se žalili, drugi smijali, treći uvjeravali u nešto...

Jedan gospodin je šutio sve vrijeme, a onda je krenuo govoriti, toliko glasno da su svi drugi ušutjeli. Kada je on završio, svi su počeli gledati na sat i zaključili da moraju ići, da je baš dobro ovako se sastati i da se sličan susret svakako mora ponoviti.

Slično se dogodilo nakon toga, u jednoj drugoj grupi. Također su to bili vrijedni članovi jedne ugledne udruge iz velikoga grada, meni potpuno nepoznati, vrlo ozbiljni sredovječni ljudi.

Vrlo slično mojim poznatim momcima, nakon što su se međusobno pozdravili pitali su hoću li im nešto prezentirati.

Namjeravala sam razgovarati o temi međugeneracijske komunikacije, pa sam to i rekla. I to je bilo sve od mene.

Nastavili su žustro komentirati, gotovo svi uglas, uz povremena upozorenja jedni drugima na način: „Sada ti mene slušaj!”... Govorili su i govorili, duže od sat vremena, pa su pogledali na svoje „pametne satove” i zaključili kako moraju ići jer je kasno, ali da im je baš bilo dobro te da se ovakvi susreti svakako moraju ponoviti.

Nakon toga sudjelovala sam u skupini aktivnih, vitalnih umirovljenika kojima sam trebala prezentirati istu temu. Ni ovdje nisam morala ništa reći, baš ništa. Samo sam se predstavila i rekla o čemu bih voljela razgovarati.

Razgovarati. Ne da oni mene slušaju, već razgovarati, uzajamno razmijeniti mišljenja. No, nije bilo moguće. Govorili su i govorili, navodili različite, brojne primjere iz svoga života. Jedna je gospođa počela plakati jer njezin unuk ne razgovara s njom, samo je pozdravi i ode u svoju sobu ili sjedne u istoj sobi sa svima i tipka po mobitelu. Ne zanima ga što bi mu ona imala reći, niti ima potrebu bilo što s njom razgovarati... To je za nju „nešto strašno, prestrašno”. Pokušava si objasniti što se događa, je li ona nešto kriva...

Drugi su je tješili svojim primjerima i iskustvom sa svojim unucima, djecom, pa i liječnicima koji ih ne slušaju...

Govorili su i govorili. Mene nitko nije ništa pitao niti sam imala priliku bilo što reći. Nekoliko puta sam pokušala, ali sam uspjela samo otvoriti usta i to je to. Nisam se osjećala ni frustrirano, između ostaloga i zato što su nakon malo duže od sat vremena zaključili da im je „baš dobro bilo ovo ‘predavanje’ i da ga svakako treba ponoviti”.

INFRA – POLITIKA

Budna prokazivanja – intelektualni terorizam U praksi iza razvikanoga izraza kulture otkazivanja skriva se dobro zakamuflirana vrsta represije protiv neistomišljenika u Americi i zapadnoj Europi i koja sve više zauzima maha i u istočnoj Europi. Nije tu nimalo riječ o novoj jezičnoj akrobaciji, već prvenstveno o pravno-policijskoj-medijskoj hajci protiv slobodoumnih pojedinaca

U

moru angloameričkih tuđica koje su preplavile hrvatski jezik odnedavno se koristi izraz „cancel culture” koji se u hrvatskom jeziku prevodi kao „kultura otkazivanja”.

No, malo ima taj izraz zajedničkoga s pojmom kulture ili pojmom otkazivanja, budući da u praksi ta američka tuđica prvenstveno podrazumijeva rastući trend pravnoga i medijskoga ušutkavanja neistomišljenika. Za opis rastuće intelektualne represije na zapadu puno su stoga bolji hrvatski nazivi kao „kultura cinkarenja” ili „kultura prokazivanja”. Dakako, moderni sustav koristi te represivne metode pod pravnim i higijenskim plaštem „zaštite prava manjina”, „obrane demokracijskih normi” ili „očuvanja zdravlja građana”.

U praksi iza razvikanoga izraza kulture otkazivanja skriva se dobro zakamuflirana vrsta represije protiv neistomišljenika u Americi i zapadnoj Europi i koja sve više zauzima maha i u istočnoj Europi. Nije tu nimalo riječ o novoj jezičnoj akrobaciji, već prvenstveno o pravno-policijskoj-medijskoj hajci protiv slobodoumnih pojedinaca koji sumnjaju u liberalne postavke, pojedinci 34

veljača 2022.

PIŠE: DR. TOMISLAV SUNIĆ

koje mediji sve češće stigmatiziraju kao „fašiste” ili „rasiste”. Kultura otkazivanja vrlo je popularna američka kovanica, no ona također ima dvosmisleno značenje koje svatko može tumačiti na svoj način. U načelu izraz „kultura otkazivanja” rabe pretežno u svom jezičnom arsenalu desni, bijeli, tradicionalistički i nacionalistički krugovi u Americi i Europi protiv rastuće intelektualne represije u modernom multikulturalnom sustavu kao i izraz svoga bunta protiv rastućega trenda uklanjanja kulturne baštine kršćanskoga zapada u školstvu i javnom životu. Kultura otkazivanja dosegla je u ljeto 2021. svoj vrhunac u gradovima Amerike, naročito u Seattleu, prilikom masovnih demonstracija ljevičarskih antifašističkih, multikulturalističkih i transrodnih demonstranata i njihova rušenja i paljenja brojnih simbola i tradicionalne bijele Amerike. S obzirom na velike rasne i demografske promjene u Americi i Europskoj uniji u posljednjih pedesetak godina, nasilne metode tih antifa-transrodnih-multikulti demonstranata bile su i za očekivati. Jer što ima zajedničkoga jedan Afroamerikanac s osnivačem rane Amerike, bijelcem Thomasom Jeffer-

sonom? A što ima zajedničkoga jedan visoki britanski službenik pakistanskoga ili jamajačkoga podrijetla s bivšom engleskom kolonijalnom kraljicom Viktorijom, ili čak s nedavnim britanskim premijerom imperijalistom Winstonom Churchillom, čiji su se spomenici također našli na meti rušenja?

Suprotno desničarskim i nacionalističkim optužbama na kulturu otkazivanja, ljevičarski antifa-demonstranti i njihovi brojni medijski pomagači, zajedno s brojnim ne-bjelačkim „BLM” udrugama („Crnački Životi su Važni”), uz uvijek prisutne nevladine udruge neizostavnoga Georgea Schwartza, alias Soroša, koriste svoje borbene izraze. Tu se treba izdvojiti njihov borbeni poklič koji oni rado koriste: imenica „wokism” (budnost) ili pridjev „woke” (budan).

Ujedno je to i zaštitni znak za njihovu antifašističku budnost, ali i znak za njihovu moralnu vertikalu i intelektualnu prosvjećenost. Izrazom „woke”, koji se danas preselio u sve europske medije, raznorazne antifa-transrodne grupe i njihovi manjinski simpatizeri žele ukazati na navodnu povijesnu kriminalnu ulogu bijelih imperijalista kolonijalista,

Nakon 40 godina postojanja, zadovoljstvo nam je pored tiskanog ponuditi i digitalno izdanje revije Svjetlo riječi.

Od sada Svjetlo riječi možete čitati i na svom uređaju bilo kada i bilo gdje.

vija Svjetlo riječi

oznatljiva, životna – re jevačka, suvremena, prep

Fran

mah na Pretplatite se od e e Vaše omiljen digitalno izdanj ! obiteljske revije

e revije čitajte Digitalno izdanj dva uređaja uz istovremeno na jedne pretplate. plaćanje samo zo odaberite Jednostavno i br uz aktivaciju način plaćanja la. korisničkog profi

Do pretplate na tiskano izdanje revije Svjetlo riječi od sada još jednostavnije.

Posjetite našu web knjižaru i izaberite tiskano izdanje revije koju ćemo vam dostavljati na bilo koju adresu u svijetu.

Uz digitalno i tiskano izdanje revije, u web knjižari Svjetl a riječi pronađite i za sebe ili svoje bližnje n aručite: • Knjige • Devocionalije • Suvenire

Pretplatite se i uživajte u sadržaju koji svaki mjesec pripremamo samo za Vas:

knjizara.svjetlorijeci.ba

Mjerenje veličine mrava: O poeziji Anđelka Vuletića

Vuletićevo „mjerenje” mrava je i mjerenje neznatnosti svih živih bića podložnih osrednjosti i smrti, i mjerenje beskonačnosti ljudske egzistentnosti koja neprestano rekapitulira beskonačnost božanstvenosti

K

ljuč za pristup poeziji Anđelka Vuletića nedvojbeno jest njegova amblematska pjesma „Kad budem velik kao mrav”. S jedne strane to je pjesma o poniznosti, a s druge o gordosti pjesnika koji se poistovjećuje s mravom. Spuštajući se na razinu mravlje 38

veljača 2022.

PIŠE: LUKO PALJETAK

malenkosti Vuletić istodobno iskazuje i mjeru/stanje veličine, prati neprestani simultani tijek smanjivanja i narastanja, skromnosti i neophodnog obrambenog rasta kao jedinog načina zaštite načela neponovljive individualnosti, trajno ugrožene, kako je već zapaženo (Cvjet-

ko Milanja) ohološću i samodopadnošću kolektivnog subjekta. U toj, gotovo kafkijanskoj preobrazbi u mrava, Vuletić zacijelo ima na umu La Fontaineovu basnu o cvrčku i mravu. Pri tome ne treba previdjeti činjenicu da ja cvrčak pjesnik, zanosni beskompromisni pjevač koji na

KNJIŽEVNOST „čvoru crne smrče”, kako piše Nazor, cvrči „svoj trohej zagušljivi, svoj teški zvučni jamb”. Iz La Fontaineove basne jasno je da mravu nedostaje cvrčkova, nazovimo je tako, velikodušnost, a cvrčku mravova skrb za budućnost. Vuletića upravo to zaokuplja, stoga okomicu svoje individualnosti, spuštenu na visinu mrava, suprotstavlja hinjenoj brizi kolektivnog subjekta za budućnost, jer mravu-Vuletiću nije do bilo kojeg oblika budućnosti u kojoj će biti poništena pojedinačnost, individualitet mrava, kakav on želi biti/postati, da bi mogao graditi „kuću od svoje muke”, imati „svoje polje i svoje trave / i kišu od svoga znoja i svojih ruku”. On želi biti „svoj vojnik i svoj putnik, (…) svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik”. To je jedini način na koji će znati: „Zašto živim”. (Kad budem velik kao mrav).

Anđelko Vuletić, međutim, sebe-mrava vojnika, putnika, grešnika i vlastitog vjesnika ne želi uklapati u mravinjak, zato piše: „Ako opet dođe / onaj strašni čas, i zbude se drevni / crni san / – pa se pred hramom / u nigdini, / pod plamtećim nebom, / slegne / mnoštvo svijeta: taj mravinjak / ta vojska ranjenika i nevoljnika, / gomila preko / gomile, i – / licem u lice, / stanu prosjaci i razbojnici, braća i krvnici, / oholnici i gramzivci, mutavci i / kukavci, / svi gubavi i sve velike ljubavi ovog i / onog svijeta, // TRAŽIM DA SE IZDVOJIM: dajte mi, opet, pustinju.” (Meni pustinju dajte).

Vjerujem da je, kao i La Fontaine, i Vuletić pišući svoga mrava, imao na umu naputak, i pitanje, iz biblijskih Izreka: „Idi k mravu, lijenčino, / promatraj njegove pute i budi mudar: / on nema vođe, / nadzornika, ni nadstojnika, ljeti se sebi brine za hranu / i prikuplja jelo u doba žetve. / A ti, dokle ćeš, lijenčino, spavati? Kad ćeš se dići oda sna svoga?” (Izreke 6,6-9).

Vuletić neprestano dokazuje da nije „lijenčina”, da nije uljuljan u neki lagodni san. Naprotiv to je, piše Vuletić,

„san u koji nisi vjerovao / koraci koje ne čuješ / gosti koje ne poznaješ / glasovi i šapati koje ne razumiješ / svijeća koja ne svijetli / vatra / koja nikoga ne grije // željezo komadi stakla / kao da su ti se oči / prosule // prašina / pomama / potraga / dva vraga / jedan konj / anđeo božji // vražja jezda / prasak / praskozorje”. Taj san je dakle noćna mora, „i jeza odavde do zvijezda”. To je san opreznog mučnog bdjenja, i: „Tek što je svanulo a sve je već tu” (Vražja jezda). Nije to san Makovog kamenog spavača, to je apokaliptična noćna mora, bliska onoj Matoševoj, vučja noć, „sve

Vuletić je svojom „spokojnom patnjom” zaista zaslužio onu ljubav koja „sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi” (1 Kor 13,7) ponor do ponora, ledeni vjetrovi zavijaće tvojim / žilama, tvojim / kostima, i / tvojom utrobom kao / napuštenom zgradurinom” (Vučja noć). Vuletić zato piše: „baci pod žrvanj noći te muke te riječi / pusti ih među nedostižne leptire / nadaj se onom što vidiš / ili što čuješ / što ti u staklo sna kuca” (Ključevi). A kuca mu – sve. Izlaz je – pustinja i neprestano mravlje kretanje: „NEKUD SE ODAVDE KRETATI nekud se ipak potucati treba / nisi tu zato da se skameniš” (Kompasi). Pustinja je Vuletiću najprikladnija zato što mu se čini da „pod ovim nebom pod ovim bezdanom TI STVARNO NIŠTA nemaš” (Kompasi). Vuletić zna da u tom „mravljem” kretanju: „Krvavih nogu,/ uz pjesmu ili škrgut zuba, / zagledan u beskraj, čovjek / hrli / nepreglednim svijetom. //

Ali – ne spava ni đavo, nego / sve: stopu u stopu”. Zna on da će i ta „vražja jezda” jednom prestati: „Ko zna, u koji čas, u koji dan, / koja oluja / koja koliba, / kakva noć, / ili kuga ili glad: i trka će prestat. / Gonič i trkač leći će, / i pasti u zagrljaj. / Koračati zajedno. Jedna duša, / i jedno tijelo: / prava paklena mašina. / Pravac: / nije više važan” (Paklena mašina). To je pustinja.

Beznadnost i bezdanost dosežu vrhunac, a sve postaje „žalosna šala”.

Dao si mi krila Mravi samo jednom u životu dobivaju krila zato da se, u zanosu ljubavnog parenja, mogu vinuti u zrak. Vuletić, budući da je pjesnik, osjeća da je i on dobio krila, ali ona su njemu, i ne samo njemu – kazna. Obraća se zato darovatelju krila, „gospodaru duše moje i tijela / moga”, i kaže: „Dao si mi što nikom nisi: krila. / (…) i – sreći se nisam mogao / načuditi. // Polako, iz dana u dan, / širio sam / svoja krila, naučio letjeti, i – digao se, / nebu pod oblake, i još dalje, / i zamahivao, / sve jače”. Međutim, s krilima dobio je i svog krilatog dvojnika, „hranjenika” ugrađenog u svoje tijelo „istodobno kad i krila”.

Dobio je, kaže on „gospodaru”, „pravu aždahu – tvog izaslanika”, onog također krilatog s kojim će zatim zajedno padati i pasti: „najedanput, / bez ikakva povoda, udarci su / počeli / treštati po mojim krilima, po tom čudu / kojim si me / obdario i naoružao, o svemogući. / A kandže su / bezdušno / stezale vrat. // Dan za danom, udarac za / udarcem, / pero za perom, i – krila / ostaše kao gole grane, ne sliče ni na šta, i – ja / posrnuh, i / padoh točno na glavu, kao što se i pada iz oblaka. / U prašinu; / u nepovrat. / Evo, sad – već gotovo cijeli život – / niti letim, niti / hodam”. Iz te svoje pat-pozicije Vuletić pita svemogućeg: „Kakva je to žalosna / šala, o gospodaru / duše moje i tijela / moga. // Što sam skrivio, / hoću li ikad / saznati?” (Žalosna šala). Luciferovski je to pad. Spuštajući se na razinu mrava svjetlorijeci.ba

39

AKTUALNO

U ime Znanosti, pokori se!

Nakon što se renomirane i kritički nastrojene znanstvenike proglasilo hereticima, počeo se širiti ideološki koncept „znanosti” i pozivati na vjeru u njega, tj. širiti znanstveno praznovjerje te tako pokazivati svoju vlastitu ideologičnost i neukost koja je prije toga pripisivana drugima

U

ovoj krizi oko virusa C-19 (COVID-19) čini se najizvjesnije da postoji dosta nepoznanica i to oko osnovnih pitanja.

Prvo, pitanje samoga podrijetla: narativ se tijekom vremena mijenjao i ostao je nedovršen, čini se, ovisno od geostrateške klime između SAD-a i Kine. Naime, još uvijek nije sigurno je li virus prirodne ili umjetne naravi. Ako je umjetne naravi, onda se naravno postavlja pitanje tko ga je napravio i kako je izišao iz laboratorija: drugim riječima, je li riječ o nekom sigurnosnom propustu ili je virus namjerno pušten u javnost…

Sljedeće pitanje se naravno odnosi na ono što bi nas trebalo na neki način zaštititi od toga virusa: vakcina. Od početka krize naglašavalo se kako je „vakcina” jedino rješenje za nju. „Vakcina” je proizvedena u, za klasičnu vakcinu, rekordnom vremenu i to od nekoliko proizvođača: manje od godinu dana trajao je proces koji inače traje skoro desetljeće.

Riječ je, pritom, kod većine proizvođača o novoj vrsti cjepiva koje je odobreno hitnom procedurom zbog postojeće situacije i po sebi je eksperimentalne naravi.

Ova hitnost čitavoga procesa osjeća se i u ugovorima koje su farmaceutske firme, navodno, pravile sa svojim dobavljačima i zakonski se ogradile od mogućih negativnih učinaka cjepiva.

PIŠE: DR. SC. FRA VILI RADMAN

Sve ovo doprinosi tomu da se teško oteti dojmu kako smo dio jednoga velikog eksperimentalnog znanstveno-medicinskoga procesa, što naravno ne zvuči baš ohrabrujuće bez obzira na službena uvjeravanja o prihvatljivom odnosu između (poznate i potencijalne) koristi i (poznatoga i potencijalnoga) rizika toga procesa. Naime, taj princip, koji prihvaća i Svjetska zdravstvena organizacija kako se vidi iz njezine „Preporuke za upotrebu cjepiva Pfizer” od 8. siječnja 2021. na mrežnoj stranici UNICEF-a za Hrvatsku, traži da kod odobravanja primjene cjepiva poznate i potencijalne koristi budu veće od poznatoga i potencijalnoga rizika. Sam ovaj princip je višeznačan i terminološki nije precizan jer ne određuje koliko „veće”, npr. puno veće (95 : 5) ili malo veće (55 : 45), niti isključuje rizik, tj. negativan učinak cijepljenja na primatelje. Stvaranju neke izvjesnosti sigurno ne pomaže ni to što je tijekom vremena dolazilo do promjene narativa koji se odnosio na učinkovitost cjepiva, tj. ona se smanjivala.

Vjera u „znanost” Praznine u službenim narativima i ove temeljne nepoznanice glede virusa i novih cjepiva proizveli su kod ljudi zbunjenost i nesigurnost koji su sigurno

utjecali i na njihovu odluku o možebitnom sudjelovanju u procesu cijepljenja.

U pokušaju da se ta nesigurnost nadvlada i da se svi ljudi cijepe, ideološkim manipuliranjem pojma znanosti počelo se sve češće i agresivnije pozivati na vjeru u „znanost”: pritom se naravno misli na određenu medicinsku proceduru, a one se ljude koji sumnjaju upravo u tu proceduru, tj. konkretne mjere koje se poduzimaju za rješavanje krize, uključujući i nova cjepiva, proziva, protiv svih pravila logike, kao protivnike znanosti i cijepljenja uopće, kao neuke ljude, relikte neke prošlosti za koju smo mislili da je završena, teoretičare zavjere – jednom riječju, retardirane osobe.

Rašireno izvrtanje logičkoga razmišljanja pratio je i vrlo jak i agresivan medijski pritisak koji je, unisono, naglašavao kako, eto, postoji politički i znanstveni konsenzus glede odgovora na C-19 krizu. Što se tiče političkoga konsenzusa, jasno je da se on stvarao upravo medijskim pritiskom: jer političari ne bi bili političari da ne paze što mediji pričaju i kako oblikuju javnost budući da je moderna politika u velikoj mjeri umijeće oblikovanja percepcije javnosti, a ne rješavanja stvarnih problema.

Pritom su političari tijekom vremena začuđujuće postajali sve tiši i povlačili se u sigurnost političke karantene, a u svjetlorijeci.ba

41

EUROCENTRIČNO

Ništa novo pod suncem Među najnetolerantnijim glasovima današnje Europe i zapada su oni koji nameću ideologije protivne tradicionalnoj kršćanskoj vjeri i ćudoređu.

Protukršćanski je aktivizam često zaodjenut u eufemizme među kojima su „tolerantnost” i „slobodoumlje” među najčešće rabljenima

N

edavno je počela kružiti zanimljiva priča. Stariji je profesor na nekom sveučilištu održao gostujuće predavanje o aktualnim društvenim zbivanjima i liberalno-konzervativnoj polemici. Nakon predavanja prišao mu je student i rekao: „Zanimljivo mi je bilo čuti Vaše predavanje, profesore.

Nikad prije nisam čuo konzervativnog profesora kako obrazlaže o ovoj temi.”

Profesor ga je začuđeno pitao: „Kako znate, kolega, da su moji nazori konzervativni? Tȁ nastojao sam dati objektivan prikaz obje strane u tumačenju teme.” „Pa po tome”, uzvrati mu student.

Diljem modernoga zapadnog svijeta posljednjih se godina nameće svjetonazor koji je krajnje liberalan, odiše relativizmom i zauzima neprijateljski stav prema tradicionalnoj, konzervativnoj, a osobito kršćanskoj misli, koju nastoji istisnuti iz javnoga života. Misao oprečna kršćanskoj postojala je od samoga početka kršćanske vjere i samo njezino postojanje nije ništa neobično.

Nositelji te misli rano su uočili da na „slobodnom tržištu ideja” ne samo da nisu u stanju istisnuti kršćanstvo nego kršćanstvo istiskuje njih. Najlakši način nositi se s kršćanstvom bilo je ukidanje slobodnoga tržišta ideja. No progonje44

veljača 2022.

PIŠE: BORIS HAVEL

no se kršćanstvo u takvu svijetu snalazilo još bolje. U vremenima progona kršćanska se vjera širila i produbljivala, a protukršćanski su se imperiji urušavali.

Suzbijanje kršćanskoga svjetonazora u moderno je vrijeme postalo pametnije.

Kršćane se na zapadu ne progoni, ali im se niti ne daje prostora na tržištu ideja.

U mnogim zapadnim zemljama tako se pojavila „kultura otkazivanja”. Njome se zagovornici tradicionalnih vrijednosti i konzervativne misli marginaliziraju i miču iz srednjostrujaškoga javnoga, kulturnoga, medijskoga, obrazovnoga i političkoga života. Optužba pod kojom ih se miče je njihova tobožnja netolerantnost. U stvarnosti se razabire nešto sasvim suprotno: tolerantnost je jedna od vrijednosti kršćanske i konzervativne misli. Tolerantnost, dakako, ne treba pobrkati s relativiziranjem. Usprkos prepoznavanju postojanja apsolutnih vrijednosti, kršćanin će biti tolerantan prema nositeljima bilo kakvih vrijednosti, jer „liječnik ne treba zdravima nego bolesnima”. Netolerantnost pak sve više postaje ključni čimbenik liberalne, kozmopolitske, univerzalističke i globalističke misli. Onaj koji se tome čudi neka prestane. Kako veli Propovjednik: „Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će

se činiti, i nema ništa novo pod suncem”.

Obrazac „liberalnoga fašizma”, kako ga je američki autor Jonah Goldberg nazvao, vrlo je star. Prvi se primjer razabire još u antičko doba i zabilježen je u svetopisamskim knjigama o Makabejcima.

Helenizam i Judeja u vrijeme Makabejaca Vladari su u prošlosti pokretali ratove radi osvajanja novih područja, osiguranja granica, utvrđivanja vlasti, častohleplja, osvete a kadgod i iz dosade. Prvi put u povijesti kad je pokrenut rat nepovezan s tim razlozima, nego s ideologijom, napadač je bio nositelj prosvijetljenosti i kulture, liberalne misli, tolerancije i avangardnoga globalizma. Grčki seleukidski vladar Antioh Epifan obrušio se u 2. stoljeću prije Krista na Židove u Judeji ne zato što je želio njihovu zemlju i bogatstva, jer njih je već posjedovao. Napao ih je jer nisu pristajali uz njegove ideje vjerskoga sinkretizma i prosvijetljenoga relativizma. Umjesto toga su prianjali uz biblijske vrijednosti i gledali svoja posla.

Tako je počelo prvo vjersko progonstvo zabilježeno u ljudskoj povijesti.

Prosvijetljenost i liberalizam, u smislu u kojemu se javljaju u klasičnoj helen-

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

Državno uređenje Kad je Ustavom riješeno pitanje unutarnjega uređenja i zaključeno razdoblje bez ustava, a vlast centralizirana, pripremljen je put za srpsku hegemoniju što je izazvalo snažne reakcije snaga i stranaka koje su se protivile centralizaciji

U

Hrvatskoj je vođa Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić stajao na čelu onih koji su sve glasnije izražavali nezadovoljstvo novim državnim uređenjem. Kraljevina SHS, između ostaloga, dugo nije imala ustav, što je moralo biti čim prije riješeno, jer je to bezustavno stanje potrajalo pune dvije i pol godine. Izbori za ustavotvornu skupštinu održani su tek 28. studenoga 1920., a u Hrvatskoj je velik broj glasova dobio upravo Stjepan Radić. Koliko je on učinkovito interpretirao osjećaj naroda postalo je očigledno prilikom izbora za ustavotvornu skupštinu na kojima je njegova stranka ostvarila izvanredan uspjeh.

Stjepan i Antun Radić su s vremenom od Hrvatske seljačke stranke stvorili pravi nacionalni pokret: „Neumornim su misionarskim radom za prosvjetno, kulturno i političko razvijanje seljaštva stekli slavu njegovih apostola. Njihova stranka je prva, a bit će i posljednja stranka seljaštva, na koje su građanske stranke gledale s omalovažavanjem kao na primitivni i nepismeni društveni sloj. Radići su djelovali potpuno suprotno. Oni su toga diva probudili iz letargije. Nikada još, od vremena seljačke bune Matije Gupca 1573., seljaštvo nije pokazalo toliku organiziranost, snagu i odlučnost. Radić im je razvio pravašku nacionalnu svijest, ali 46

veljača 2022.

PIŠE: FRA PETAR JELEČ

bez nacional-šovinizma. Klasna mržnja i borbenost protiv ‚gospode‘ nije puno zaostajala za komunističkom, ali kao duboko narodni pokret Radićeva je stranka bila imuna od boljševičkoga intelektualnoga globalizma i nacionalnoga nihilizma, a oslanjala se na europske liberalne i demokratske zemlje. Sinteza socijalnoga, nacionalnoga i mirotvornoga izražena je u sintagmi ‚neutralna seljačka republika Hrvatska‘; ta bi država bila otvorena za svestranu suradnju sa svim ostalim europskim narodima, prije svega susjednim. Takva parola nakon višestoljetnoga tlačenja i užasnoga četverogodišnjeg rata stvorila je ’preko noći‘ hrvatski svenarodni socijalni i nacionalni pokret. Od marginalne strančice do 1918., Radićeva je stranka na parlamentarnim izborima 28. studenoga 1920. četverostruko potukla hrvatske građanske stranke, iako su one imale i brojne listove i novac.” (D. Bilandžić).

Režim u Beogradu će upravo s Radićem i njegovom strankom imati najviše problema u provođenju svojih velikosrpskih političkih planova i akcija.

Autoritarni obrat Nakon ovih izbora u studenom 1920. parlament u Beogradu je odobrio, uz političke makinacije, 28. lipnja 1921., na obljetnicu Kosovske bitke, Vidovdanski

ustav kojim je učvršćen dotadašnji centralistički ustroj države što je izazvalo veliko nezadovoljstvo hrvatskih predstavnika i još nekih drugih političkih grupa u parlamentu. Na to nezadovoljstvo nadovezale su se i političke tenzije koje su kulminirale ubojstvom ministra unutarnjih poslova Kraljevine SHS Milorada Draškovića za što su optuženi aktivisti Komunističke stranke, tada već treće najjače političke sile u državi, kojoj je zbog toga zabranjen rad.

Vlada kojom je ponovno predsjedao Nikola Pašić iskoristila je ovaj događaj za opsežniji autoritarni obrat kojemu je cilj bio ograničiti bilo kakav oblik opozicije. Prema drugom paragrafu Ustava, Kraljevina SHS je ustavna država i parlamentarna monarhija. Ona je ustavna država zato što Ustav predstavlja osnovni zakon iz kojega slijede i na kojem se temelje svi drugi zakoni koje donosi Narodna skupština. Kraljevina SHS je parlamentarna država zato što ima Narodnu skupštinu kao reprezentativno tijelo u kojem se iz većine formira vlada.

Država je također i monarhija temeljena na principu primogeniture. Ovaj Ustav je izglasan običnom (natpolovičnom) većinom, što je bilo suprotno odredbama Krfske deklaracije i odlukama Narodnoga vijeća SHS koje su za tako važne odluke tražile kvalificiranu većinu.

Ustav je zapravo ozakonio monarhijski

SJAJ ISTINE

Predstoji li nam COVID raskol?

U nama susjednim državama (Italiji, Sloveniji, Austriji i Srbiji) već su na snazi „mjere” koje ograničavaju, ugrožavaju i ukidaju vjerske slobode. Istočni ili zrenjaninski scenarij je oduzimanje po kratkom postupku smještaja, posla i prihoda svećenicima koji nemaju COVID potvrdu

U

Crkvi je, uslijed ljudske slabosti i utjecaja Zloga, nažalost uvijek bilo, većih ili manjih ali uvijek bolnih, raskola. Povod su uglavnom bili vjerski ili moralni razlozi, a sada smo prvi put u situaciji da do toga može doći zbog zdravstvenih razloga. I to je zoran pokazatelj sekularizacije jer se tjelesno zdravlje izjednačuje pa čak i stavlja iznad duhovnoga zdravlja. Naime, oko bolesti COVID-19 izrodila se među vjernicima duboka podjela koja je zasjenila sve druge. Dijelimo se oko „mjera” koje se umnažaju, oko COVID potvrda a posebno oko cjepiva. To bi po sebi ostalo u granicama legitimnoga razilaženja i pluralizma poželjnih za iznalaženje najboljega rješenja. No problem nastaje kada se, po sebi kontroverzne, civilne „preporuke” proglašavaju obvezujućima unutar Crkve uzdižući ih tako na razinu kanonskoga zakona, pa čak i iznad njega. Tada se ozakonjuje netolerancija, diskriminacija i nepravda te stvaraju pretpostavke koje mogu prerasti u raskol.

Ucjene savjesti U nama susjednim državama (Italiji, Sloveniji, Austriji i Srbiji) već su na snazi „mjere” koje ograničavaju, ugrožavaju 48

veljača 2022.

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

i ukidaju vjerske slobode. Istočni ili zrenjaninski scenarij je oduzimanje po kratkom postupku smještaja, posla i prihoda svećenicima koji nemaju COVID potvrdu. Drugi zapadni scenarij je onemogućavanje vjernicima da ulaze u crkvu i dobivaju sakramente ako nemaju istu potvrdu što se svodi na vjersku segregaciju. U oba slučaja, na različite načine, provodi se isti cilj: prisiljavanje na cijepljenje. Resi ih i isti stav krute nemilosrdnosti, bez ikakve mogućnosti odgode ili utoka, koji se ne koristi ni kod najvećih hereza ili moralnih zastranjenja, poput pedofilije, koja danas nemilice razaraju Crkvu.

U isto vrijeme političare koji podržavaju i uvode bezbožne i protunaravne zakone u ime milosrđa pripušta se pričesti, kao u slučaju američkoga predsjednika Bidena. Iza ovakvoga proturječnog postupanja nije teško prepoznati kao zajednički nazivnik licemjerje odnosno podilaženje vlastima. Kardinal G. Müller stoga je nedavno upozorio: „Kristovi sluge u apostolskoj službi ne smiju se nuditi kao dvorjani vladarima ovoga svijeta i odigrati ulogu njihovih propagandista. Prema našoj katoličkoj vjeri, papa je, osim što je prvi svjedok nadnaravne Božje objave u Isusu Kristu, također i vrhovni čuvar prirodnoga

moralnog zakona. Crkveno učiteljstvo stoga ima pravo i obvezu ukazati na granice vremenite moći, koja završava na slobodi vjere i savjesti.”1 Suočen s represijom svećenik se može u pravilu lako snaći za sebe osobno i raditi ako treba nešto drugo čime će se prehraniti, a u najgorem slučaju misu može slaviti privatno. No on je odabran i pozvan da služi drugima i njegov sakrament svetoga reda je neizbrisiv. Dobar pastir je svjestan da je, iako može napustiti svoju zemlju i otići u misije negdje gdje nema „mjera”, savršenije ostati uz svoje stado onda kada je najteže. Zato se ne može oglušiti na potrebe onih vjernika kojima je u ovom „novom normalnom” stanju u ime upitne brige za zdravlje zabranjeno pristupati sakramentima. Božji zakon dolazi iznad ljudskoga pa će stoga principijelan svećenik odbiti poslušnost takvoj nepravdi i naći se u srazu sa svojim biskupom koji mu tada, potpomognut građanskim vlastima, može zabraniti ikakvo djelovanje i lišiti ga svake materijalne potpore.

Istočni i zapadni scenarij ucjene imaju tako isti ishod.

Vjernici pak koji su u svojoj savjesti donijeli dobro argumentiranu odluku – ne cijepiti se ni po koju cijenu – neće pristati sada ni na ucjenu bogoslužjem i

ZOV RIJEČI PRIREDIO: IVAN KRAMAR

Fra Matija Divković (1611.)

U splitskoj luci, pod udarima bure, fra Matija, umoran, sjedi na bisagama prepunim papira i čeka brod za Mletke.

Tri dana je hodio iz Olova, na konju, u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.

Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, promrzao i težak od misli i duga puta.

Zna da je upao iz opaka turskog zuluma u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa. Što mu se može desiti kad nosi sa sobom Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi „na urešenje našega jezika slovinskoga”?

Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom ispisana papira u kožnim bisagama.

On hoće da tiska te svoje knjige, tamo, u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.

Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.

(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)

Nikola Milićević je rođen prije skoro sto godina, 27. 11. 1922., u malom selu Zvečanju u okolici Omiša. Ovaj poznati hrvatski pjesnik, esejist, kritičar književnosti, antologičar i prevoditelj, pomalo je pao u zaborav.

Temeljna oznaka njegova pjesništva je oslanjanje na hrvatsku pjesničku tradiciju s početka 20. st., na pučku baštinu prožetu mediteranskim, antičkim i renesansnim duhom. Trajno je zaokupljen zavičajnim motivima. Značajan je i kao prevoditelj sa španjolskog jezika. Autor je Zlatne knjige španjolske poezije (1972.). Preveo je i biblijsku knjigu Pjesma nad pjesmama. Umro je u Zagrebu 1. ožujka 1999. godine.

svjetlorijeci.ba

51

Nova knjiga Svjetla riječi

2p0oštKarMina +

Knjiga je nastala kroz četrdesetogodišnje svećeničko i biskupsko djelovanje mons. Semrena, kao profesora, odgojitelja i pastoralnog radnika s vjernicima. Autor je odlučio svoje izgovorene propovijedi staviti na raspolaganje vjerničkoj javnosti u tiskanom obliku, a ovo je već treća knjiga kojom zaokružuje trogodišnji liturgijski ciklus.

Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

knjizara.svjetlorijeci.ba

52

veljača 2022.

REPORTAŽA

ŽUPA SVETOGA JOSIPA NA MARIJIN DVORU, SARAJEVO

NA TEMELJIMA DREVNOSTI ŽUPA I CRKVA, OSNOVANA I PODIGNUTA NA TEMELJIMA DREVNOSTI, PREDANOSTI BOŽJOJ PROMISLI I ZAGOVORU SVOGA NEBESKOG ZAŠTITNIKA SVETOGA JOSIPA, NA PONOS SU OVE ZEMLJE, GRADA, A POGLAVITO KATOLIKA VJERNIKA I NJEZINIH ŽUPLJANA

D

anašnji Marijin dvor ili kako se, zbog svoje arhitektonske vertikale suvremenih objekata i nebodera, može danas nazvati i sarajevskim skylineom, nezamisliv je bez katoličke crkve sv. Josipa. Iako je odavno opkoljena građevinama koje ju svojim modernim, staklenim i oštrim kutovima nadvijaju, njezina monolitnost i velebnost ne jenjavaju ni skoro stoljeće poslije njezina uzdizanja na nekadašnjoj periferiji grada. I doista ostaje vječita dilema, jesu li njezini osnivači i graditelji bili toliko pronicljivi i tako dugoročni vizionari da su mogli gledati mnogo dalje od tadašnjih obzora. Kažu da je njezin graditelj, nadbiskup Ivan Šarić rekao da upravo tu, na kapijama tadašnjega Sarajeva, želi podići veličanstvenu crkvu koja će u budućnosti biti u srcu toga grada.

Taman da se ovaj proročki plan izjalovio i da marijindvorska crkva nije danas u središtu glavnoga bosanskohercegovačkoga grada, niz je drugih činjenica koje daju na značaju samom izboru mjesta za podizanje crkve.

Crtice iz povijesti Nekada šikara, ispresijecana žbunjem i pokojom omanjom njivom, obilovala

PIŠE: LEONARD VALENTA

je vrbicom pa otuda i prvotni naziv za ovaj kraj, Vrbnik ili Vrbanja. Naspram ove pučke toponomastike, arheolozi za ovaj naziv više vežu nalazišta iz antičkoga vremena, poglavito rimske epohe, gdje se ono latinsko U u urbi kao naselju preformuliralo u latinsko V, Urbi-Vrbi, Vrbnik. Toponim Vrbnika ili Vrbanje odavno je još zamijenjen imenom supruge sarajevskoga poduzetnika, vlasnika ciglane Antuna Bauera koji je svojoj Mariji na tom lokalitetu koncem 19. stoljeća podigao još i danas prelijepi dvor. Tako je Marijin dvor, ili kod Sarajlija jednostavno Marindvor, potisnuo naziv Vrbanja. Stari naziv se spasio od zaborava tek u imenu ulice koja vodi prema Miljacki, dalje za Kovačiće. Istini za volju, spomenutom antičkom toponimu idu u prilog bogati arheološki nalazi predstavljeni prije svega u antičkim grobovima, locirani na potezu od Hiseta prema Miljacki, posebice na prostoru današnjega tržnog centra SCC, nekadašnje tvornice duhana.

Isti je slučaj s takozvanom Vasiljevom baščom, prostorom današnje Skupštine Bosne i Hercegovine, gdje su također otkriveni antički grobovi, kao i tri objekta rimske provenijencije, s lijepim mozaikom u jednom od njih.

U 19. stoljeću tu se nalazi već staro groblje, zajedničko katoličko i pravoslavno, a tu su se, kako navodi župna kronika, pokapali i časni oci franjevci. Isti izvor navodi da je crkva podignuta upravo na mjestu gdje je 1805. godine bio pokopan neki fra Mato. Iako je navedeni prostor sve do konca 19. stoljeća doista bio periferija grada, koji je započinjao od Magribija džamije i nastavljao prema Alipašinoj džamiji, nadbiskup Šarić je upravo tu, na drevnim, antičkim i kasnijim kršćanskim temeljima, želio podići novu crkvu. Preko puta crkvenoga mjesta (današnji SCC) trebao je biti podignut dominikanski samostan, a sakralni krug bio bi zaokružen svetištem sv. Nikole Tavelića i franjevačkom bogoslovijom na Kovačićima, preko Miljacke. Svi navedeni podaci, kako oni povijesni tako i oni duhovni, naprosto fasciniraju o kakvom je mjestu riječ, te upotpunjuju razloge izbora upravo takvoga mjesta za podizanje crkve.

Crkva je još prije podizanja zamišljena da bude posvećena sv. Josipu, po želji nadbiskupa Šarića koji je uz raniju posvetu nadbiskupije Presvetom Srcu Isusovu i Blaženoj Djevici Mariji godine 1932. Vrhbosansku nadbiskupiju posvetio i svetom Josipu. Stoga, crkva svjetlorijeci.ba

53

VIJESTI

Sporna freska Mrežni portal direktno.hr još je 16. siječnja objavio vijest o kontroverznoj freski u pravoslavnoj crkvi sv. Jovana bogoslova u mjestu Bela Crkva u Vojvodini na kojoj su mnogi prepoznali blaženog kardinala Alojzija Stepinca naslikanog u paklu. Za Informativnu katoličku agenciju zrenjaninski biskup i predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mons. Ladislav Német potvrdio je da je sporna freska obojana u bijelo.

Naime, direktno.hr prvi je izvijestio da se na zidnoj freski, u lijevoj strani lađe, do ulaza u oltarski prostor, nalazi velika kompozicija koja prikazuje pakao. U paklu se, u prikazu vatre/lave nalazi lik bl. Alojzija Stepinca, s rukama iznad razine tekućine/vatre.

U 2021. ubijena 22 misionara Agencija Fides objavila je izvještaj o katolicima koji su „nasilno umrli” tijekom svoje misije u 2021. godini. Tijekom 2021. u svijetu su ubijena 22 misionara (dvije žrtve više nego 2020.). Prema prikupljenim podacima službeno je popisano 13 svećenika, jedan redovnik, dvije redovnice i šest laika.

Posljednjih godina Afrika i Amerika su se izmjenjivale na vrhu ove tragične liste, ali ove brojke predstavljaju samo „vrh ledenog brijega” jer Fides uzima u obzir samo najpouzdanije podatke. Imena mnogih žrtava nikada neće biti objavljena. Od 2001. do 2020. u svijetu je ubijeno 505 misionara.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana Od 18. do 25. siječnja obilježena je Molitvena osmina za jedinstvo kršćana.

Građu za ovogodišnju svjetsku Molitvenu osminu priredilo je Vijeće crkava Bliskog istoka. Organizacijska posebnost ovogodišnje pripreme molitvene građe je u tome što se zbog globalne pandemije nije bilo moguće sastati uživo nego se priprema materijala odvijala online-komunikacijom.

Bliskoistočni priređivači su za geslo izabrali temu iz Matejeva Evanđelja: „Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.”

(Mt 2, 1–12). Radi se o Matejevoj naraciji o tri mudraca koji se daju u potragu za novorođenim Kraljem, u čemu im pomaže njegova zvijezda koju slijede do Betlehema, prenosi IKA.

svjetlorijeci.ba

57

POMIRENJE

„Mirotvorstvo” u vrijeme blagdana mira PIŠE: IVAN BUBALO

Muka s činjenicama Na sam Božić, 25. 12. 2021, u „Centralnom dnevniku” na Face TV-u gostovao je fra Ivo Marković. Nakon isticanja kako se u naše vrijeme događa proces ubrzanoga međureligijskog približavanja – a što se dovoljno ne uviđa jer se uglavnom uočavaju sukobi – nastavlja: „[V]rlo se malo o tome piše. Ja sam nedavno napisao jedan članak, držao sam predavanje na Krugu 99 i, zanimljivo, ja sam ga dao da se objavi u našoj Bosni franciscani, i odbijen…!

Meni, franjevcu, profesoru na Franjevačkoj teologiji, odbijen taj članak! Zato što oni smatraju da su moje tvrdnje preradikalne, da odnosi između religija ne mogu biti takvi. Vidite, u takvom svijetu živimo.”

Stvari ipak stoje malo drugačije. Iz Uredništva Bosne franciscane autor je obaviješten da „članak nije odgovarajući […] prije svega zbog nekih prenaglašenih tvrdnji ili pak nedovoljno potkrijepljenih argumentima”. Na što je odvratio da je to „podvala”, da se „ne radi o tome”, nego o „ideološkoj političkoj isključivosti”, a za što je kao krivca naveo „isključivo” jednog člana Uredništva. Moram ga međutim razočarati.

Ne radi se „isključivo” o tome jednom članu Uredništva: za objavljivanje članka, od pet članova Uredništva bio je slovom i brojem jedan (1) član Uredništva.

Vrijedi pogledati kako u daljnjem razgovoru na voditeljevo pitanje što je 58

veljača 2022.

napisao u spornom članku fra Ivo pojašnjava: „Pa napisao sam ovo što sada govorimo, da će perspektiva odnosa među religijama, osobito refleks razvoja perspektive na Bosnu i Hercegovinu.

Jedan članak dakle, standardna analiza, koja možeš je prihvatiti… – Šta piše u analizi? – Molim? – Šta piše u analizi? – Uglavnom sam opisao šta se sve događa, osobito u dijalogu između kršćanstva i islama. Znate, tu nekoliko nevjerojatnih inicijativa, rećemo jordanski kralj je nešto pokrenuo, pa onda grupa ovih teologa kad je papa Benedikt XVI. rekao onu jednu rečenicu koja je uvrijedila muslimane. Iza toga je toliko pozitivna reakcija teologā, i muslimanskih i kršćanskih, imaju susrete, razgovore.”

Uglavnom sve konfuzno i ništa konkretno, ako u konkretne rezultate nećemo ubrojiti ljupku bajku o božićnim čestitkama: „Ja, rećemo, imam, sada sam dobio 50-ak čestitki Božića iz Sirije; ja sam išao tamo, radio neke seminare.

Arapski piše pa ja to prebacim na engleski. […] I ja njima šaljem svoju čestitku, i oni to vide i raduju se kako sam ja formulirao svoju čestitku.” I to bi dakle trebala biti neka konkretna potvrda ubrzanoga međusobnog približavanja kršćanstva i islama, koje u Uredništvu očito nije prepoznato?!

Priznajem, doista nismo uočili taj golemi napredak u približavanju islama i kršćanstva u svijetu. Još nismo toliko

napredovali da vidimo ono čega nema, a ne vidimo činjenice koje bodu u oči.

Nismo toliko napredovali da bismo npr. gurnuli pod tepih sve teže stanje vjerskih sloboda kršćana u svijetu, uočeno posebno zadnjih godina. Tako se prema organizaciji Open Doors u 2021. godini više od 340 milijuna kršćana u svijetu suočavalo s progonima (svaki osmi kršćanin), pri čemu je od deset najrepresivnijih zemalja većina pod islamističkim režimima. Ti se podaci podudaraju s godišnjim izvješćem State Departmenta o vjerskim slobodama u svijetu kao i s nalazima Istraživačkog centra Pew da su kršćani „najprogonjenija vjerska skupina na svijetu”. (Usp. „Kršćani 2021. godine najprogonjenija vjerska skupina na svijetu”, narod.hr, 1. 1. 2022.)

Pa ako sad netko nudi priču o nevjerojatnom napretku u približavanju kršćanstva i islama, onda čovjeku doista dođe da se upita: Dobro, u kojem to paralelnom svijetu dotični živi? I što je bolje za ozbiljan međureligijski dijalog: poći od stvarnoga činjeničnog stanja i dijalogom se truditi oko poboljšanja položaja najugroženijih ili poći od poželjne izmaštane slike stvarnosti u kojoj tek što nije zavladala fra Ivina „simfonija religija”? Više će se postići ako se pođe od minimuma: Nemojmo jedni druge ni na koji način ugrožavati i progoniti!

Na ovom mjestu neće biti suvišno ukazati na to da fra Ivo odavno muku

DOBRA PRIČA

Bend „Gavrani” PIŠE: FRA JANKO ĆURO

J

edna izreka kaže kako svaki zid ima vrata, samo ih treba pronaći. U ovom sivilu u kojem su od same bolesti strašniji strah i rezigniranost postoje lijepe priče, ljudi i događaji, ali ih treba potražiti. Tako sam jednu večer nešto pretraživao po YouTube kanalu i zape mi za oko glazbeni trio „Gavrani”. Kako je član naše Provincije bivši provincijal fra Lovro Gavran, pretpostavio sam da se radi o njegovu bratu Mijatu. I nisam pogriješio. Odmah sam pogledao i preslušao njihov kako autorski tako i interpretatorski rad. Malo je reći kako sve to zajedno lijepo izgleda i kako dobro zvuče. Obiteljsku glazbenu skupinu „Gavrani” čine otac Mijat i kćeri Jasmina i Tamara Gavran.

Kako sami kažu, glazbom se bave cijeli život. Njihova glazbena priča započela je u dalekoj Australiji u Melbournu kamo su odselili nakon rata u BiH. Inače, Mijat je rodom iz Foče kod Doboja koja je u ratu gotovo potpuno raseljena i devastirana.

Mijat je već svirao s lokalnim bendom, a njegove su kćeri još odmalena zajedno svirale i pjevale. Nakon nekoga vremena njih dvije odlučile su pozvati tatu u bend i onda su počeli kao obiteljski trio zajedno nastupati i promovirati vlastitu ali i hrvatsku glazbu u Australiji. Glavni vokal u bendu je Jasmina.

Tamara je drugi vokal, a svira gitaru i klavir te je autorica glazbe, dok je tata Mijat glavni gitarist i autor tekstova. Koliko su dobri kao bend pokazuje i činjenica da su u Australiji nastupili kao predgrupa Lani Jurčević, Općoj Opasnosti, Jeleni Rozgi i drugima. Puni energije i karizme, nastupali su na različitim

događajima u Melbournu, Sydneyu, Adelaidu, Canberri i drugim velikim gradovima pred publikom od 30 do 2000 fanova.

Jednim od zadnjih letova pred samu pandemiju koronavirusa odlučili su kao obitelj trajno se vratiti u Zagreb i tu nastaviti svoju glazbenu karijeru. Već su potpisali ugovor s Croatia Recordsom a na glazbenom televizijskom kanalu CMC vrte se njihovi glazbeni videospotovi, dok su njihove pjesme vrlo popularne na glazbenim ljestvicama. Dosad su objavili nekoliko autorskih pjesama kao što su „Spakuj se i kreni”, „Zima”, „Zaključaj tajnu”, „Roses”, „Nema te” i „Svirači, hvala vam”. Ove godine pripremaju svoj prvi album.

Kad netko odseli s naših područja u neku drugu državu, to više nije čak ni vijest. Zadnjih godina stalno o tome slušamo i rezignirano gledamo sve praznije gradove i još praznija sela.

Međutim, kad čujemo da se netko vratio i da pokušava baš na ovim prostorima uložiti najbolji dio sebe za stvaranje ljepšega okruženja i društva u cjelini, onda to nije samo tek vijest nego svečanost koja nas sve treba ohrabriti da se ne umorimo u svagdanjoj borbi za bolje sutra. Kako se god okrene, bolje ili gore sutra sami sebi stvaramo pa je zato životna i glazbena priča obiteljskoga benda „Gavrani” vrlo interesantna i poticajna jer smatraju da ovdje ipak ima života, ali da se za njega treba izboriti. Uostalom, kao svugdje u svijetu. Zato vam preporučujemo da pogledate i poslušate sjajne pjesme benda „Gavrani”. Svakako posjetite njihovu mrežnu stranicu gavranimusic.com kao i njihov profil na društvenim mrežama. svjetlorijeci.ba

61

KNJIŽEVNOST BOSANSKIH FRANJEVACA

Latinist, gramatičar i matematičar fra Ambroz Matić Inače je Matić dobro poznavao klasično rimsko pjesništvo, posebno opuse Vergilija i Ovidija, a bio je više nego solidan znalac latinskoga jezika te vrstan verzifikator. Pjesme su mu, kao i u većine drugih latinista Bosne Srebrene, prigodničarskoga (pohvalničkog, čestitarskog) karaktera

F

ra Ambroz (Ambroža, Ambrozije) Matić (Ambrosius Mathich) rodio se u Blaževcu kraj Modriče 1795, a umro u Garevu, također kraj Modriče, 1849. godine, i to tako što se utopio u rijeci Bosni. Osnovnu i srednju naobrazbu stekao je u Kraljevoj Sutjesci, gdje je završio i novicijat (1815. godine). Studij filozofije i teologije, na kojem je dobio vrlo respektabilnu izobrazbu, završio je u Slavoniji (u Požegi) i Ugarskoj. Po svršetku studija i zaređenja za svećenika obavljao je brojne službe u Provinciji, i dušobrižničke, i nastavne, i odgojne. Bio je tako duhovni pomoćnik u Tolisi (1824–1826) te nastavnik i zamjenik magistra u samostanskoj gramatičkoj školi u Kraljevoj Sutjesci od 1826. do 1831. godine. Dugo je bio i župnik u Tramošnici, od 1831. do 1849. godine.

Tu se iskazao kao vrstan graditelj. U dva je navrata bio i član uprave Provincije u svojstvu definitora. Obavljao je jedno vrijeme i službu tzv. izvanjskog vikara (vicarius foraneus), koju mu je povjerio biskup fra Rafo Barišić.

Fra Ambroz Matić posebno se, uz fra Stjepana Marijanovića i fra Andriju Kujundžića, istakao radom na reformi 62

veljača 2022.

PIŠE: IVO PRANJKOVIĆ

franjevačkog školstva. Dok je djelovao kao nastavnik, preveo je s latinskog jezika matematički priručnik Račun za prvu i drugu godinu škulsku iz latinskog u bosanski jezik prinese Ambroža Matić (Osijek, 1827), a priredio je i jednu preradbu latinske gramatike, koju je objavio 1832. godine pod naslovom Knjižica ručna s‘ upravam koristnim i uveštbanjem lasnim za mladiće latinski jezik učeće, u bosanski jezik složena i na svitlost izdana [od] Ambroža Matić. Riječ je o zanimljivoj preradbi čuvene latinske gramatike mađarskoga isusovca Jósepha Grigelya, koja je u cijelosti objavljena između 1820. i 1824. godine pod naslovom Institutiones grammaticae. U Matićevom se gramatičkom priručniku najprije, i to u heksametrima, izlaže gramatički nauk, a onda se na hrvatskom jeziku kratko i sažeto formuliraju pojedina pravila i donose primjeri. Sastoji se od pet dijelova: Od prigibanja (tj. o deklinacijama), Od plemena (tj. o rodu), Od prošasti i ležeći vrimena rieči odnosno De praeteritis et supinis (tj. o glagolskim oblicima perfektu i supinu), Od rieči deponenti (tj. o deponentnim glagolima) te Od pristavaka (tj. o prijedlozima, i to uz akuzativ i ablativ).

Iz navedenoga se vidi da je Matić u svojoj preradbi posebno insistirao na oprimjerenjima deklinacija i konjugacija te na uporabi perfekta i nekih prijedloga.

Matić pripada najuglednijim pjesnicima latinistima Bosne Srebrene. Bio je u bliskom prijateljstvu s fra Andrijom Barukčićem, također pjesnikom na latinskom jeziku, poznatom po dvjema uspjelim prigodničarskim pjesmama.

Prva je od njih Elegijska pjesma posvećena kontroverznom fra Rafi Barišiću prilikom njegova ustoličenja na biskupsku stolicu, a druga je spjevana u slavu puka ilirskoga. Barukčić je upravo kod Matića u Tramošnici našao i utočište kad je (1836) iz Odžaka u Posavini, gdje je bio kapelan, morao bježati pred progonom derventskoga kapetana. Treba također reći da je ponajbolji latinist među bosanskim franjevcima fra Blaž Josić posvetio Matiću 1842. godine prigodnu pjesmu Elegia in Novo Anno, u kojoj se fra Ambroz posebno slavi kao prvi bosanski matematičar. Inače je Matić dobro poznavao klasično rimsko pjesništvo, posebno opuse Vergilija i Ovidija, a bio je više nego solidan znalac latinskoga jezika te vrstan verzifikator. Pjesme

KRATKI RAZGOVOR

ANA DOKLER

MEDIJSKA PISMENOST I ODGOVORNOST RAZGOVARALA: NIKOLINA MARČIĆ

A

na Dokler glavna je urednica mrežnoga portala medijskapismenost.hr i koordinatorica projekta Dani medijske pismenosti koje su zajedno s partnerima pokrenuli Agencija za elektroničke medije i Ured UNICEF-a za Hrvatsku s ciljem osnaživanja roditelja i nastavnika da aktivno traže znanja i informacije o medijima te načinima na koje oni mogu utjecati na razvoj djece.

cija koje tražimo, zatim vještine kritičke analize i vrednovanja medijskih sadržaja te vještine stvaranja medijskih sadržaja i njihova odašiljanja. Zapravo, rekla bih da su sve te vještine nama potrebne kako bismo se medijima mogli služiti za svoje dobro i dobro drugih i da bismo iskoristili njihove pozitivne utjecaje, a s druge strane se zaštitili od potencijalno negativnih utjecaja medija.

◆ Što je zapravo medijska pismenost?

◆ Jeste li mišljenja kako je suvremenom društvu danas ponajviše potrebno medijske edukacije?

Prema definiciji na koju se mi u radu najviše oslanjamo, medijska pismenost uključuje vještine pristupa medijima, što znači da se znamo i služiti uređajima kojima pristupamo medijima, ali i razlučivati kako doći do onih informa64

veljača 2022.

Da, svakako je potrebna medijska edukacija. Recimo, ako govorimo o djeci, jedno istraživanje u Hrvatskoj pokazalo je da preko 80 % roditelja smatra da bi

medijska pismenost, odnosno medijsko obrazovanje, trebalo biti dio sustava obrazovanja. Većina ih je također rekla da kad bi postojao izborni predmet koji bi se bavio medijskim obrazovanjem, da bi oni upisali svoju djecu. Dakle, roditelji prepoznaju tu potrebu. No nije medijska pismenost potrebna samo djeci.

Potrebna je roditeljima, nastavnicima i odgojiteljima da bi oni mogli medijski odgajati djecu, ali i svim odraslim osobama da bi se mogli snalaziti u ovom našem medijskom okruženju. ◆ Trenutno nas je globalno zahvatila pandemija koronavirusa i sve više smo usmjereni na medijske informacije, kako putem javnih servisa tako i putem interneta na kojemu do nas

JEZERA BIH

KLADOPOLJSKO JEZERO Kladopoljsko jezero nalazi se na 1380 m nadmorske visine. Dugo je oko 250 metara pravcem jugoistok – sjeverozapad, a široko je 100 m.

Dubina jezera varira, ali na najdubljem mjestu je duboko oko 9 m TEKST I FOTO: DALIBOR BALLIAN

O

vo je najsjevernije i najzapadnije jezero Zelengorskog masiva koje se smjestilo u jednoj dugoj dolini ispod zapadnih obronaka Lelije koji gravitiraju Neretvi. Jezero okružuju vrhovi Muravska strana (1602 m) i Planinica (1583 m). Inače, cijelo to područje je poznati stočarski kraj s velikim pašnjačkim površinama, a tijekom povijesti je bilo i naseljeno o čemu svjedoče brojni povijesni spomenici, posebno stećci koji su smješteni u nekoliko većih nekropola. Također, tu su i brojni već srušeni objekti koji su služili kao štale za krupnu i sitnu stoku koja se napajala na vodi iz jezera.

Kladopoljsko jezero nalazi se na 1380 m nadmorske visine. Dugo je oko 250 m pravcem jugoistok – sjeveroza66

veljača 2022.

pad, a široko je 100 m. Dubina jezera varira, ali na najdubljem mjestu je duboko oko 9 m. Nad samim jezerom dominira stijena s koje se može sagledati sva raskoš jezera. Ta stijena, kao i okolne koje nadvisuju dolinu u kojoj je jezero, ukazuju na njegov glacijalni karakter. Tako je cijela dolina koja se spušta ka Neretvi nastala u ledenom dobu djelovanjem ledenjaka.

Nedaleko od jezera nalazi se velika nekropola stećaka na lokalitetu Čengića bare koja je uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, s velikim brojem stećaka koji potječu iz svih razdoblja Bosanskoga kraljevstva.

Zanimljiv je i sam naziv jezera jer je dobilo ime po brojnim podvodnim komadima drva koji se nalaze u vodi, većinom su to balvani. Pretpostavlja se da je nekada okolina jezera bila okružena šumama koje su isječene, a dio je drveta završio na neki način u jezeru. Druga opcija je da je drvo palo s puta u jezero jer pored jezera imamo mali put koji vodi šumovitim dijelovima Lelije. Inače tu i tamo na određenoj udaljenosti od jezera još možemo primijetiti ostatke nekada bogatih šuma.

Jezero je protočnoga karaktera, voda do jezera dotječe s Martinova izvora koje je udaljeno nekoliko stotina metara od jezera. Ta voda gradi mali vodotok, te se voda kroz brojne meandre spušta do jezera čineći jedan mali

Kruh svetog Ante Za projekte KSA Marko Cvitanović 10 KM Mirza Hukeljić 20 KM N. N. Mostar 20 KM N. N. Sarajevo 20 KM N. N. Sarajevo 30 KM N. N. Ljubuški 50 KM Davorka Soldo, Sarajevo 50 KM Zdenko Šagolj 70 KM Darko (Marin) Sučić 500 KM Mirjana Bradvica 100 KM Ivica Šmigoc, Sarajevo 100 KM Nikica Aždajić, K.Sutjeska 130 KM Udruga računovođa i fin.

Djelatnika HZHB, Mostar 300 KM Tomo Anđić, Brisel 1.685 EUR Amela Mejić, Berlin – Njemačka 50 EUR Zdravko Lasić, Heisnberg – Njemačka 300 EUR Kath. Kirchgemeinde, Švicarska 1.500 CHF Anita Ćosić, Tomislavgrad 24 EUR Ljubica Miočević, Švedska 51 USD N. N. Austrija 105 USD Magdalena Čorić, Sarajevo 57 EUR Ivana i Alexander Radziej, Njemačka 23 EUR Miroslav Andrijanić 28 EUR Mato Andrić, Njemačka 51 EUR Ljuban Andrijić, Švedska 473 SEK Verica Zijan, Švedska 26 EUR; 29 USD Mario Puljić, Austrija 142 EUR Za pučke kuhinje Ermin Kazić, Sarajevo N. N. Livno

20 KM 50 KM

Fuad Turkušić, Sarajevo 100 KM Goran Petrović, Sarajevo 100 KM Marijan Jozinović 100 KM Amir i Snježana Kapidžić 200 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 200 KM Kanton Sarajevo 669 KM Kanton Sarajevo 9.126 KM HKŽ Wiesbaden, Njemačka 300 EUR HKM Klagenfurt, Austrija 1.406 EUR Marko Selak, Njemačka 108 EUR Anica Filipović, Vukovar 125 KM Blaženko Filipović, Bok, Orašje 125 KM Za fond Kap dobrote Ilija Stipić Mara Jukić, Osova Elur d. o. o., Kiseljak Dragoljub Ivanković, Odžak Stipo Breljak, Švicarska Stipo Pranješ, Švicarska Misijsko vijeće Altdorf, Švicarska Frano Čikara, Brnaze Dan KSA 2021. ŽU Gračac, Rama – Šćit

50 KM 50 KM 100 KM 100 KM 50 CHF 300 CHF 500 CHF 400 HRK 500 KM

Za stradale od poplava HKM Luzern, Švicarska 1.988 CHF Dobročinitelji KSA, Hrvatska Marko Sabljić, Sesvete 300 HRK Ivan Milić, Zagreb 400 HRK Ivona Ivić, Šipkovica 1.000 HRK

Anamarija–Company d. o. o., Sesvete 500 HRK Draga Novokmet, Kaštel Štafilić 400 HRK Maja Pjaca, Vinkovci 100 HRK Monting d. o. o., Zagreb 3.000 HRK Jelica Ujaković, Zagreb 2.000 HRK Angela Spennes, Njemačka 50 EUR Snježana Novosel, Karlovac 100 HRK Antonija Salacan, Opuzen 200 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 50 HRK Krunoslav Malekinušić, Sesvete 300 HRK Davorin Kajba, Zagreb 500 HRK Mato Andrijević, Njemačka 50 EUR Marija Miljanović, Čilipi 100 HRK Klaudija Mioč, Zagreb 500 HRK Majda Ivelja, Pasadur 150 HRK Stoša Zekanović, Ražanac 200 HRK Marko Petrušić, Purmerend 260 EUR Rafael Romić, Zagreb 400 HRK Zlata Ilinčić, Čakovec 300 HRK Luka Jerković, Karlovac 1.500 HRK Davor Borošak, Zagreb 200 HRK Ivanka Ćurić, Zagreb 100 HRK Maja Duilo, Split 200 HRK Za obnovu kuća obitelji stradalih u potresu u RH Mato i Jela Karajica, Wolfratshausen 250 EUR Ivica Pranjković, München 300 EUR Ilija i Kata Pranjković, Pullach 200 EUR Jako Jelušić, Kapfenberg 50 EUR Ing-Grad d. o. o., Zagreb, Branislav Brizar 45.000 HRK Josip Bogić, Klagenfurt 30 EUR

Podjela paketa korisnicima Zahvaljujući sredstvima Općine Novo Sarajevo u iznosu od 5.000 KM, osigurali smo 85 obiteljskih paketa. Pakete su dobili korisnici Pučke kuhinje „Kruh svetog Ante” koji pripadaju Općini Novo Sarajevo.

Sastav paketa je, zahvaljujući vrijednoj donaciji, raznovrstan (osnovne životne namirnice, 70

veljača 2022.

svježe voće, proizvodi za održavanje osobne i obiteljske higijene). Nadamo se da je ova donacija barem malo unijela radosti u živote naših korisnika i uljepšala im ovo blagdansko vrijeme.

Zahvalni smo Općini Novo Sarajevo i načelniku dr. Tanoviću što redovito podržavaju rad Pučke kuhinje „Kruh svetog Ante” na Grbavici.

Učenici donirali voće U sklopu projekta Decembarski dani humanosti pod nazivom „Zrnca dobrote”, učenici i zaposlenici osnovne škole „Osman Nuri Hadžić” na Dobrinji, ove godine odlučili su obradovati korisnike Pučke kuhinje „Kruh sve-

tog Ante”. Prikupili su 55 kg raznovrsnoga voća i donijeli u kuhinju na Dobrinji.

Od srca zahvaljujemo u ime korisnika i djelatnika Pučkih kuhinja „Kruh svetog Ante”.

svjetlorijeci.ba

71

Biljna ljekarna

Peludna groznica PIŠE: FRA JURO MARČINKOVIĆ

P

eludna groznica ili peludna hunjavica sezonska je upala uvjetovana godišnjim dobom dok cvatu određene biljke i drveća, pa se tako peludna groznica i hunjavica pojavljuju redovito u proljeće i jesen, ali i tijekom ljeta. Što se tiče drveća, najviše se pojavljuje prilikom cvjetanja hrasta, brijesta, javora, breze, smreke i masline, ali i mnogih drugih drveća, ovisno u kojem kraju svijeta živimo. Što se tiče biljaka, hunjavicu najviše prouzrokuju ambrozija, čičak, trputac, troskot, livadna mačica itd. Sluznice dišnih organa i očiju preosjetljive su na pelud cvjetova, ali i mirisa raznih biljaka i drveća. Kada se pojavi pelud u zraku, oči izgledaju otečeno i suze, mokra hunjavica curi iz nosa, začepljenost sinusa uzrokuje bol u glavi itd. U biti je to posljedica krive regulacije otpornosti organizma, imunost prejako reagira na tvari koje su inače neopasne. Često se javlja u mladoj dobi i tijekom godina se sve više smanjuje, ali je nemoguće predvidjeti koji će tijek slijediti. Sezonska alergijska upala nosne sluznice redovito se lako prepoznaje.

Kada započne cvjetanje određenih biljaka i drveća, onda osjetljive i alergične osobe na pelud i mirise koji se nalaze u zraku počinje iznenadno ili postupno svrbjeti nos, nepce, stražnja strana grla i očiju. Započinje se kihati, javlja se vodenasti iscjedak iz nosa a oči kod mnogih osoba suze. Kod nekih ljudi javljaju se i osipi na koži, glavobolja, nadraženi kašalj i ‚sviranje‘ u dišnim putovima.

Posljedica svega toga je da osobe postaju nervozne i potištene, često gube apetit i imaju poteškoća sa spavanjem.

Sluznica nosa redovito postaje otečena 74

veljača 2022.

i plavkasto crvena, a to dovodi do curenja iz nosa i začepljenosti nosa. Danas ima jako dobrih lijekova koji pomažu u liječenju peludne groznice ili hunjavice.

Budući da lijekovi imaju i negativne pojave, a mnogi ne mogu ove lijekove koristiti, preporučujem u nastavku savjete kojima ćete sebi pomoći na prirodan način u liječenju peludne groznice ili peludne hunjavice.

Čajna mješavina. Čajna mješavina više biljaka. Uzmite 20 g biljke koja se zova očanica ili vidac, 20 g korijena broske, 20 g miloduha ili izopa, 30 g estragona i 20 g biljke dobričice i sve zajedno pomiješajte u jednoj većoj zdjeli. Kada ste sve dobro izmiješali, uzmite malu žlicu ove mješavine i stavite u 2 dl vrele vode i dobro promiješajte i onda poklopite. Ostavite poklopljeno pet minuta i nakon toga procijedite pa zasladite medom, po mogućnosti medom od kadulje. Čaj se pije 3 puta dnevno po jedna šalica poslije doručka, ručka i večere, topao i na gutljaje. S kurom počnite tri tjedna prije pojave peludi i pijte čaj dok ne potrošite ovu pripremljenu mješavinu. Nakon tri tjedna prema potrebi nastavite uzimati neki drugi od pripravaka koje donosim u nastavku.

Mješavina đumbira i kurkume. Uzmite đumbir i naribajte ga. Kada ste ga naribali, uzmite jednu punu veliku žlicu i stavite u 2 dl vrele vode i promiješajte pa dodajte malu žlicu kurkume u prahu i opet promiješajte i onda poklopite.

Ostavite 15 minuta poklopljeno i zatim procijedite te popijte toplo i na gutljaje. Pije se jedna šalica ovoga čaja ujutro natašte i jedna navečer pred spavanje.

Ovom čaju može se dodati i mala žlica meda od kadulje. Inače, ovo je jedan od najboljih prirodnih lijekova protiv peludne hunjavice. Stimulira se organizam i ojača imunitet protiv alergija na peludnu hunjavicu. Najbolje je ovaj čaj početi piti 3 tjedna prije pojave peludi u zraku i pije se 3 tjedna, napravi se tjedan dana pauze i ponovi se kura i sve tako dok ne nestane peludi u zraku.

Čaj od metvice. Uzmite 2 male žlice suhe usitnjene metvice i stavite u 2 dl vrele vode, promiješajte i poklopite. Ostavite poklopljeno 15 minuta, zatim procijedite i popijte toplo i na gutljaje. Pije se ujutro natašte jedna šalica ovoga čaja od metvice, tijekom dana jedna i prije spavanja jedna šalica. Pije se tako 3 tjedna, napravi se tjedan dana pauze i kura se ponovi.

Ljekoviti sastojci metvice uklanjaju začepljenost nosa i pritisak u glavi.

Nakon 40 godina postojanja, zadovoljstvo nam je pored tiskanog ponuditi i digitalno izdanje revije Svjetlo riječi.

Od sada Svjetlo riječi možete čitati i na svom uređaju bilo kada i bilo gdje.

vija Svjetlo riječi

oznatljiva, životna – re jevačka, suvremena, prep

Fran

mah na Pretplatite se od e e Vaše omiljen digitalno izdanj ! obiteljske revije

e revije čitajte Digitalno izdanj dva uređaja uz istovremeno na jedne pretplate. plaćanje samo zo odaberite Jednostavno i br uz aktivaciju način plaćanja la. korisničkog profi

Do pretplate na tiskano izdanje revije Svjetlo riječi od sada još jednostavnije.

Posjetite našu web knjižaru i izaberite tiskano izdanje revije koju ćemo vam dostavljati na bilo koju adresu u svijetu.

Uz digitalno i tiskano izdanje revije, u web knjižari Svjetl a riječi pronađite i za sebe ili svoje bližnje n aručite: • Knjige • Devocionalije • Suvenire

Pretplatite se i uživajte u sadržaju koji svaki mjesec pripremamo samo za Vas:

knjizara.svjetlorijeci.ba

Metafore i putokazi

Pusti priču Pusti priču… Priča je ono što mi sada ne treba. Želim samo gledati. Nije važno kamo… Svugdje gdje nema hladnih sjena koje svjetlo zamrače i koje boje u sivo utope.

Pusti priču… Priča me zamara. Sada želim uroniti u komadić neba u kojemu je sve baš onako kako i izgleda. Želim i biti, a ne samo postojati.

Pusti riječi. One ionako ne mogu opisati što mi duša vidi.

Pusti priču… Priča je zavjesa i ne želim da mi obzorje zastire. Želim jasno i vidjeti ono što sada samo mogu osjetiti.

(Tekst i foto: J. Ćuro) Vrh Ločika, Vranica

76

veljača 2022.

Franjevački muzej u Kreševu

Riznica kulture i povijesti Nova zgrada muzeja u Kreševu službeno je otvorena 14. kolovoza 2021. godine. Sami radovi ovoga tek dovršenoga muzeja započeli su 2010. godine. Prostorije koje nisu bile uvjetne za pokazivanje svega blaga koje su fratri uspjeli skupiti tijekom povijesti zahtijevale su gradnju nove zgrade. Muzejske zbirke smještene su na tri etaže. U potkrovlju se nalazi sakralna zbirka. Na drugom katu nalazi se etnografska zbirka s predmetima koje je ondašnji puk kreševskoga kraja koristio, tu je smještena i narodna nošnja i predmeti koje su kreševski kovači izrađivali. U prizemlju se nalazi arheološka zbirka, numizmatska zbirka, zbirka ruda i minerala te maketa jedne kovačije. Prvi muzejski eksponati u novu zgradu uneseni su 2016. godine.

Bogatstvo ruda i eksponata kojima je obilježen kreševski kraj posebnost su ovoga muzeja. Uz zbirku ruda i minerala, muzej posjeduje sakralnu postavku, etnografsku zbirku, arheološku zbirku iz pretpovijesnoga i antičkoga doba, kao i numizmatičku zbirku od 99 novčića. Muzejska postavka o kovanju prikazuje kompletnu kovačku radionicu. Izloženi su alati i proizvodi stolarskoga, postolarskoga, krojačkoga, tkalačkoga i opančarskoga obrta, kao i zbirka ručnih radova.

Pored muzeja važno je spomenuti samostansku riznicu. Sakralni dio riznice sadrži kaleže, misnice, monstrance, kadionice i svijećnjake koji su pretežno rađeni u srebru i vrlo često s pozlatom.

Iz 15. stoljeća potječu jedan kalež i kasnogotički pacifikal, rađeni u srebru s pozlatom, dok je kasnogotička srebrna kadionica iz druge polovice 15. ili početka 16. stoljeća. U samostanskoj riznici nalaze se predmeti trojice domaćih majstora: srebrni svijećnjaci Lovre Pavlovića iz 1693. i Ivana Duića iz 1779. godine te filigranski kalež zlatara Vilića iz 1761. god. Od tekstilnih predmeta u riznici se nalazi nekoliko kazula iz 17. i 18. st. talijanskoga i francuskoga podrijetla, jedan francuski plašt, izrađen nekad između 1715. i 1735. godine, kapa hrvatica.

Samostanska riznica također posjeduje stare rječnike, medicinske knjige, ljekaruše te jednu od dvije sačuvane knjige u svijetu – „De remetallica”. Posebno je važno spomenuti spomen-sobu fra Grge Martića, bosanskoga franjevca rodom iz Hercegovine koji je najveći dio svoga života proveo u Kreševu. Fra Grgo je poznat kao književnik, pjesnik, političar, fratar koji se posebno zalagao za školstvo u BiH. Imao je dosta utjecajnih prijatelja tako da se u njegovoj sobi može pronaći namještaj Omer-paše Latasa, sablja koju mu je poklonio Josip ban Jelačić, ali i njegovi rukopisi koje su fratri sačuvali. svjetlorijeci.ba

77

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Hrvoje Radić

(1976. – 2022.)

Na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2022., u Sarajevu u 46. godini preminuo je fra Hrvoje Radić, svećenik franjevac Bosne Srebrene.

Fra Hrvoje je rođen 15. lipnja 1976. godine u mjestu Bugojno, od oca Ive i majke Marije r. Prskalo. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Bugojnu (1983.-1991.), a srednju školu u Makarskoj (1991.-1995.). Teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Redovnički habit sv. Franje obukao je 14. srpnja 1996. u Lepenici. Jednostavne redovničke zavjete položio je 13. srpnja 1997. u Belmonteu – Italija, a svečane 14. rujna 2001. na Plehanu. Red đakonata primio je 1. prosinca 2002. u Sarajevu, a svećenički red 29. lipnja 2003. u Sarajevu.

Nakon svoga ređenja obnašao je sljedeće službe: župni vikar u župama Tolisa, Vitez, Breške i Jajce; župnik u župi Busovača i u župi Bugojno od 2018. pa sve do svoje smrti.

Ljudski gledano, fra Hrvoje je otišao prerano. Možemo

samo reći: Bože, hvala Ti za život našega fra Hrvoja i za sve ono dobro što si preko njega učinio za našu franjevačku zajednicu i mjesnu Crkvu, kojima je svim srcem pripadao i služio kao redovnik i svećenik. Svima će nam u sjećanju ostati njegov urođen dar da drugima donese radost.

Na tragu svojih starijih zemljaka fratara iz bugojanskog kraja i fra Hrvoje je znao duh radosti i pozitivnog pristupa životu posredovati i drugima. Velik je blagoslov u ovo tmurno vrijeme izvući osmijeh na licu drugoga čovjeka, a fra Hrvoje je za to imao Božji dar. Iako se zadnjih mjeseci borio s teškom bolešću taj nesalomljivi duh radosti nije ga nikada napuštao.

Na taj način bio je blagoslov onima koji su ga dvorili i pomagali mu u trenucima slabosti. Fra Hrvoje je također, što i jest vrlina franjevačkoga duha, bio velik zaljubljenik u svetu liturgiju. Još od studentskih dana, a kasnije i u svome svećeničkom životu gajio je ljubav prema uzvišenim otajstvima liturgije i crkvenog pjevanja. Stoga, neka ga dobri Gospodini, koji ga je po svome naumu pozvao k sebi, primi u svoje nebeske dvore, gdje neprestano odjekuje božanska liturgija uzvišenih anđeoskih korova.

Obitelji pokojnoga fra Hrvoja, osobito sestrama Nini, Neli i Blaženki te ostaloj rodbini izražavamo svoju sućut.

NAŠI POKOJNICI Stipo Karlović

(1938. – 2021.)

U 84. godini života, od posljedica korone, preminuo je u nedjelju, 14. studenoga, Stipo Karlović u Slavonskom Brodu. Rođen je 6. svibnja 1938. godine u Grku, župa sv. Franje Asiškog u Žeravcu, u Bosanskoj Posavini, u uzornoj katoličkoj obitelji od oca Joze i majke Marice, rođ. Vukoje kao zadnje od njihovih osmero rođene djece. Kršćanski brak sa suprugom Anom, rođ.

Daidžić sklopio je 1961. u Grku. Bio je doista čovjek ljubavi, čovjek koji je u sebi nosio i širio oko sebe mir i dobro, radost i veselje.

Uz rodbinu i brojne prijatelje pokopan je u srijedu 15. studenog na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu.

Sprovodne obrede uz domaćeg župnika Florijana Kveteka i župnika iz Slobodnice Peru Stanica predvodio je plehanski gvardijan fra Anto Tomas. Misa zadušnica služena je istoga dana u župnoj 80

veljača 2022.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! crkvi Duha Svetoga u Malom Parizu u Slavonskom Brodu.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine.

B. Lukačević

Ivan Žuljević (Tijo)

(2013. – 2022.)

Prolaze godine bez tvog lika, glasa, zvuka tvojih koraka. Godine bez tvog brižnog pogleda i ljubavi. Godine boli, tuge, ali i zahvalnosti. Hvala ti mužu, tata, što si bio naša stijena, naša luka. Uvijek si u našim mislima, molitvama i razgovorima.

Počivao u miru Božjem.

Tvoji najmiliji, supruga Ankica, djeca Žana, Anđela i Ante

Jure Šarčević

(2005. – 2022.)

U tišini Vječnoga doma neka te prate naše misli i molitve. Tvoji najmiliji: supruga Ivuša, kćeri Marija, Ružica, Kristina, Tonka, Marta, Ana, Ivana i Josipa;

sinovi Tomislav i Ivan, unučad i zetovi.

Počivao u miru Božjem.

Vrdoljak Marija Ilija

(† 1973.) († 1984.)

Dragi naši, godine od vašega preminuća prolaze, ali ljubav i sjećanje na vas ne blijedi. Bili ste nam snaga i podrška, bili ste nam mama i tata. Hvala vam na svemu.

S ljubavlju vaše kćerke, sin i unuci.

Počivajte u miru Božjem.

Ivan (Ivo) Bošnjak – Janjetov

(1943. - 2022.)

Ivan Ivo Bošnjak je rođen 19. 2. 1943. u Jaklićima, župa Rama-Šćit, od oca Ivana i majke Anice r. Radić. Ime je dobio po pokojnom ocu Ivanu, koji je ubijen 1942.

godine za vrijeme pokolja u Rami. Ivo nije vidio ovozemaljsko lice svoga oca.

Nikada nećemo saznati Ivine osjećaje kad mu je mater rekla: „Ivo, dok si ti bio u mojoj utrobi tvoga su oca ubili, ti za života nećeš vidjeti oca.“ Unatoč tome što je odrastao bez oca, Ivo nije poznavao mržnju, a osjećaje boli ostavio je za sebe. Izabrao je oprost jer je želio živjeti slobodan i bez ogorčenja. Njegova plemenita duša bila je puna ljubavi prema obitelji, rodbini, prijateljima ali i svom zavičajnom kraju. U svom djelovanju, Ivo je uvijek činio dobra djela, sreća drugih bila je i njegova sreća.

Ivo nije bio čovjek koji je sjedio i čekao nečiju pomoć. Od svoje šesnaeste godine odlazio je u Hercegovinu po duhan da pomogne prehraniti obitelj. Kao većina Ramljaka, i Ivo je većinu svoga života proveo na radu u Njemačkoj. Nakon dugih godina provedenih u tuđini, vratio se u svoje Jakliće da dočeka starost u okruženju obitelji i prijatelja.

Ivo nije bio čovjek od puno riječi, njegov pogled je govorio. Ivin pogled i njegovu vedrinu zadnji put sam osjetio na svetkovinu Svetog Ivana. Iako nije mogao govoriti, njegov osmijeh je bio znak radosti našeg susreta. Dragi Ujače, hvala ti na svim našim susretima. Hvala ti što si nam svojim životom pokazao kako živjeti u ljubavi i radosti.

Vjerujući u svevišnjeg Boga zamišljam tvoj prvi susret s Ocem na nebesima. Doviđenja do susreta u vječnosti. Šimun Babić

Ljubica Karajica

(1937. – 2022.)

Dana 13. siječnja 2022. godine u Kliničkoj bolnici Merkur u Zagrebu blago u Gospodinu je preminula u 85. godini života naša draga majka, svekrva, punica, tetka, ujna, strina, baka i prabaka Ljubica Karajica rođ. Mandić. Rođena je 5. svibnja 1937. godine u Bašćini, župa Rođenja BDM Kotor Varoš (BiH) od oca Stipe i majke Ivke rođ. Mandić. Kršćanski brak

je sklopila s Markom Karajicom 5. veljače 1956. godine i s njime u skladnom braku rodila devetero djece od kojih su danas živi dvije kćeri i četiri sina: Kata, Ivan, fra Stipo, Anto, Jelica i Mato i od njih stekla 18 unučadi i 4 praunučadi. U Kotor Varošu je na obiteljskom ognjištu živjela sve do potkraj 1992. godine kada je zbog ratnih okolnosti, prijetnji i razaranja sa suprugom Markom i najstarijom kćerkom Anđom nasilno protjerana iz rodnog kraja s preostalih desetak tisuća Hrvata katolika koliko ih je prije rata živjelo u župama Kotorvaroške doline: Kotor Varoš, Sokoline i Vrbanjci te se nastanila u novoj obiteljskoj kući na Pešćenici u Zagrebu i tu živjela sve do svoje smrti okružena pažnjom i ljubavlju svojih najbližih i rodbine. Osim ratnih trauma koje su ostavile dosta traga na ionako njezin dotadašnji težak život, proživjela je teške trenutke u dosta kratkom razdoblju, a posebno su joj bili teški i bolni trenuci iznenadne smrti prvo kćeri Kate, kao malenog djeteta, zatim supruga Marka (1993.) te tragične smrti najstarije kćeri Anđe (2005.) i najmlađeg sina Petra (2012.).

Za života je bila veoma pobožna, vjerna i odana katoličkoj crkvi i vjeri, izrazito marljiva, vedra, raspoložena i brižna obiteljska supruga, majka i žena.

Vrata njenog srca i doma bila su otvorena svima, a rado i nesebično je gajila dobrosusjedske odnose i pomagala onima u potrebi i nevolji.

Opremljenu svetim sakramentima, na posljednje ovozemaljsko počivalište groblje Miroševac u Zagrebu ispraćena je u srijedu 19. siječnja 2022. godine uz nazočnost njezine obitelji, mnogobrojne rodbine, prijatelja i poznanika. Ukopne obrede predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, uz nazočnost gvardijana i župnika iz Zagreba/Sesvetske Sopnice fra Zdravka Dadića, te mnogobrojnih franjevaca svećenika, đakona, bogoslova i časnih sestara iz kotorvaroškog kraja, kao i drugih župa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U ime obitelji od

pokojne Ljubice prigodnim riječima i zahvale se oprostio sin fra Stipo, a u ime rodne župe Kotor Varoš, zatim vjernika župe Sesvetska Sopnica i župljana vjernika drugih župa, pročitavši ujedno i sažalnice zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, zatim franjevačkog provincijala Bosne Srebrene fra Joze Marinčića gvardijan, župnik i definitor Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. Nakon ukopa u župnoj crkvi blaženog Augustina Kažotića na Volovčici, kojoj je pokojna Ljubica pripadala i u kojoj je često odlazila na misu i primanje sakramenata slavljena je Sveta misa zadušnica koju je predslavio fra Zoran Mandić, kotorvaroški župnik i bliži rođak od pokojnice uz suslavlje priora samostana bl. Augustina Kažotića fra Ante Gavrića, gvardijana samostana sv. Luke u Jajcu fra Vinka Markovića i svećenika drugih župa. Ovom prigodom zahvaljujemo svima koji su došli na posljednji ispraćaj naše majke i koji su na bilo koji način suosjećali našu žalost, a posebno liječnićkom i tehničkom osoblju Kliničke bolnice Merkur te sestrični Jeli koji su se nesebično trudili da u zadnjim danima života pokojnoj Ljubici ublaže tjelesne i fizičke boli i patnju. Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

Obitelj Karajica

Jerković

Josip

Jozo

(†1988.)

(†1979.)

Janja

Zvonimir

(†1993.) (†1962.)

Za vas ne postoji zaborav.

Vaši dragi likovi i vaša dobrota uvijek su u nama. S ljubavlju, Vera s djecom. svjetlorijeci.ba

81

Stjepan Lice Poznati pisac duhovnih misli, dio dubine susreta u tišini i sabranosti zapisao je riječima u knjigama Ozbiljnost nade i Prostranije ogledalo.

23 KM 12 KM Ozbiljnost nade

„Rukama kojima grlimo, rukama kojima bodrimo, izričemo život u nama, oblikujemo život oko nas. U njima je toliko od naših duša. Kad s mirom položite svoju ruku u nečiju, kad primite nečiju ruku u svoju, i dopustite si vremena, dopustite si tišine, saznat ćete toliko toga o životu. O ljubavi.”

Prostranije ogledalo

„Božje su stope utisnute u svako, pa i u ono najtvrđe tlo. I u kamen. Njegov je dodir upisan u svako sjeme.

Svaki plod. Božje su stope utisnute u svako ljudsko srce, i ono najtvrđe.

Blago duši koja to umije iskusiti. Po tome živjeti.”

Jedinstvena ponuda!

KM + poštarina!

28 od i en cij po e pit ku e jig kn ije dv e Samo u veljači ov 033 726 200, redakcija@svjetlorijeci.ba, www. svjetlorijeci.ba

Nakon 40 godina postojanja, zadovoljstvo nam je pored tiskanog ponuditi i digitalno izdanje revije Svjetlo riječi.

Od sada Svjetlo riječi možete čitati i na svom uređaju bilo kada i bilo gdje.

vija Svjetlo riječi

oznatljiva, životna – re jevačka, suvremena, prep

Fran

mah na Pretplatite se od e e Vaše omiljen digitalno izdanj ! obiteljske revije

e revije čitajte Digitalno izdanj dva uređaja uz istovremeno na jedne pretplate. plaćanje samo zo odaberite Jednostavno i br uz aktivaciju način plaćanja la. korisničkog profi

Do pretplate na tiskano izdanje revije Svjetlo riječi od sada još jednostavnije.

Posjetite našu web knjižaru i izaberite tiskano izdanje revije koju ćemo vam dostavljati na bilo koju adresu u svijetu.

Uz digitalno i tiskano izdanje revije, u web knjižari Svjetl a riječi pronađite i za sebe ili svoje bližnje n aručite: • Knjige • Devocionalije • Suvenire

Pretplatite se i uživajte u sadržaju koji svaki mjesec pripremamo samo za Vas:

knjizara.svjetlorijeci.ba

Nova knjiga Svjetla riječi

2p0oštKarMina +

Knjiga je nastala kroz četrdesetogodišnje svećeničko i biskupsko djelovanje mons. Semrena, kao profesora, odgojitelja i pastoralnog radnika s vjernicima. Autor je odlučio svoje izgovorene propovijedi staviti na raspolaganje vjerničkoj javnosti u tiskanom obliku, a ovo je već treća knjiga kojom zaokružuje trogodišnji liturgijski ciklus.

Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

knjizara.svjetlorijeci.ba