Sretan Uskrs - Aleluja, aleluja! (469) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

SRETAN USKRS

Aleluja, aleluja! Godina XL. ◆ broj 469 ◆ Sarajevo, travanj 2022. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Draga braćo i sestre! U liturgiji Vazmenoga bdijenja s pravom pjevamo: „O, divne li pažnje Božje prema nama. O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao.” Svetkovina Uskrsa proslava je neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku. U susretu s uskrslim Kristom prestrašeni i uznemireni učenici produbili su i ojačali svoju vjeru, postali su hrabri i autentični navjestitelji i nasljedovatelji Krista raspetoga i proslavljenoga. U euharistijskom kruhu pronalazimo snagu i postajemo sposobni, poput učenika iz Emausa, biti i navjestitelji vjere. Otvorenih očiju duše i srca spremno poslušati poruku križa i Uskrsa. Neka nas Duh Sveti prosvijetli i osposobi da proniknemo u tajnu ljubavi Božje prema nama i tajne njegove blizine s nama u našim patnjama. Naš život i naša budućnost pripada ljubavi koja je jača od smrti. Vjera u Isusovo uskrsnuće izvor je naše nade u pobjedu života nad smrću. Dobra nad zlom, Svjetla nad tamom. Uskrsnuće je pobjeda vjere i ljubavi i svaki koji čvrsto vjeruje i nesebično ljubi, uskrsnut će na život vječni. Uskrsnuće počinje već ovdje na zemlji po životu iz ljubavi. Dopustimo da uskrsnuće zahvati i preobrazi naš život. Neka radosna vijest uskrsnuća zasja i sjaji na našem licu u osjećajima i stavovima, u načinu na koji se ophodimo prema drugima. Uskrsna nada i radost pomažu nam živjeti naše dane, izdržati sve nevolje sadašnjega trenutka, i ne klonuti duhom. Traže od nas da budemo nesebični, da zbilju uskrsloga Krista širimo oko sebe, da slijedimo Krista raspetoga. Budimo svjedoci vlastitoga duhovnog uskrsnuća i osobnoga obraćenja. Time i tako će se ova naša civilizacija pretvoriti u civilizaciju ljubavi. Slaveći Uskrs obnovimo svoju vjeru i osnažimo se u lomljenju euharistijskoga kruha za dane koji su pred nama. U tom duhu, braćo i sestre, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka nas uskrsli Krist obdari svojim Mirom.

Fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene Đuro Seder, Uskrsnuće, Vitez

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro redakcija Anamarija Ćuro, Janko Ćuro, Monika Galić pretplata Emil Perković marketing Monika Galić lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 redakcija@svjetlorijeci.ba uprava@svjetlorijeci.ba uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 HRK; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 4. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Naslovna stranica: Andrej Ajdič, Uskrsli Krist, Međugorje Foto: Dijana Muminović

Svim čitateljima, suradnicima i dobročiniteljima Svjetla riječi

Sretan Uskrs žele: Ana, Anamarija, Emil, Janko, Lidija, Lorko, Monika, Pero i Valentina

Pisma čitatelja Može se! Poštovani, konačno da je novina po sadržaju i dizajnu dobila željeni oblik. Vidi se po obimu da se truda nije žalilo, uz to niti vremena i maštovitosti. Postoji tolerantni prostor za pozitivno osciliranje da bi se zadovoljila dinamika sadržaja uz lijepi izgled lista. Držimo se toga pa ću što prije izvršiti uplatu i to opet za tri godine unaprijed. Vidite kako se može! Srdačan pozdrav, Ilija Lončar, Nizozemska Isusova muka (Pasija) Isus je rođen… Da nam pokaže Put: Pravde, Istine i Ljubavi. Njegova pojava Smetala Tadašnjim Vjerama, Vjeroučiteljima, Vladarima. Lažni poljubac…

Kako naći mir u nemiru?

Izdaše ga Za srebrnjake. Ljubomora, Mržnja, Strah od istine Pobijediše ga. Jeruzalem ječi: Osudite ga, Propnite ga. Osudiše ga, Nas spasiše, Sebe prokleše. Jak, Od stijene čvršći, Od bola I smrti jači. U tom bolu Povika: „Oče, Oprosti im jer Ne znaju šta čine!” I dođe ono Što je rečeno: Spasitelj će doći. Njegova muka, Njegov bol, Naš su spas. Anto Stanić, Kreševo

Dok je davno sveti Augustin pjevao kako je nemirno njegovo srce dok ne otpočinje u Gospodinu, nemirna je isto tako duša suvremenog svijeta, ali sasvim u drugom smislu od Augustinovog koji je u svojim Ispovijedima bio iskren i velik čovjek. Danas vladaju kriza suživota i strah na svim poljima. Zato čovjek bježi od Boga i drugih a sebe gubi u egoizmu, hedonizmu i konzumerizmu u kojem nema mjesta za Boga i dušu o kojoj govore teolozi, filozofi i kršćanski mučenici, na čelu s Kristom i apostolima te starozavjetnim prorocima. Od postanka i izgona prvih ljudi iz Raja svijet je u stalnom previranju, krizi i nepravdi, najviše svojom krivicom. Ipak, uvijek je bilo proroka i pametnih vođa koji su molili za čuda i radili na promjenama, da parafraziram svetog Tomu, učenog teologa. Živimo, pavlovski rečeno, u nadi s vjerom da onaj uz koga je Bog neće propasti. Ima pravo papa Franjo kad kaže da svijet nikada više neće biti ono što je bio jer je tako htio. Bit će bolji ili gori, dalje Papa zbori. Zato on poziva dalje svojom enciklikom čiji naslov sve kaže: „Fratelli tutti”, doslovno prevedeno: svi smo braća. Tu se može dodati i poruka teologa

üDa, želim se pretplatiti na reviju Svjetla riječi ¨ Šaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

Pošaljite mi uplatnicu poštom

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Tel.: +387 33 726 200; uprava@svjetlorijeci.ba; www.svjetlorijeci.ba

Iz sadržaja Hansa Künga koji u istoimenoj knjizi kaže: „Nema mira u svijetu bez mira među religijama.” Zapravo za mnoge probleme i nemire u svijetu kroz povijest, koja se s negativne strane često ponavlja, krivi su neznanje, predrasude i nepoznavanje drugih. Dakle, za kulturu suživota potrebni su najprije tolerancija, solidarnost i dijalog s drugima i drugačijima, a posebno među kršćanima (ekumenizam). Mir treba najprije počivati, u augustinovski rečeno, (ne)mirnoj duši. Nijemci bi rekli da u miru počiva snaga. Nažalost, suvremeni krizni svijet je sve dalje od mira sa sobom, s Bogom i s drugima. Hebrejska riječ za mir je „Shalom”, koja doslovno znači biti zdrav i čitav. No mira nema bez pravde, da parafraziram kardinala Puljića koji se zauzima za mir, pravdu i suživot svih naroda i religija u BiH. Svi smo djeca Božja, kako i svete knjige kod svih objavljenih religija uče. U Starom Zavjetu ljudi se (po)uzdaju u Božju pomoć i pjevaju u Psalmu 85,10 da se pravda i mir ljube. Tek kada svi stvorovi dođu do prava, tada je moguć i mir kao Božji dar nebu i zemlji. Zaključimo da se ljudi svih vjera kao djeca Božja bez ikakvih razlika trebaju aktivno boriti, franjevački rečeno za MIR I DOBRO, protiv bijede, mržnje i socijalnih nepravdi ma odakle dolazile, jer i vjerske institucije vode ljudi koji često zaborave na Boga i zapovijedi svetih knjiga, iako im ne da da propadnu Božja briga i Spasitelj koji će doći na kraju svijeta, i u Otkrivenju pokazati svu pravdu i istinu.

6 Krik za beskonačnošću koja prebiva u nama

14 Veličanstvo

26 Vinko kard. Puljić:

Ono za što se umire, to ne odumire

Božjega imena

24 Hrvatska 1991.

i Ukrajina 2022.

34 Upravljanje

svojim vremenom

44 Posebnost

običnoga života

58 Kada nekom smrkne… 56 Molitvom protiv rata 82 Ravnopravno dostojanstvo

Mir i dobro dragom Svjetlu riječi i Redakciji, da izdrže u širenju mira i dobra Radosne riječi. Vaš čitatelj i širitelj, Tomo Barbić, Schwabmünchen Šaljite nam svoje prijedloge i komentare: redakcija@svjetlorijeci.ba Viber: +387 60 33 88 018

32 Uskrsnuće u povijesti 52 Suvremena borba

vjernika za opstanak svjetlorijeci.ba

TEMA BROJA

KRIK ZA BESKONAČNOŠĆU KOJA PREBIVA U NAMA PIŠE: FRA VJEKO EDUARD TOMIĆ

travanj 2022.

Kad uskrsnu rano u prvi dan sedmice, najprije se ukaza Mariji iz Magdale iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona ode i to javi onima koji su bili njegovi pratioci, a sad bijahu u tuzi i suzama. Oni, kad čuše da je živ i da ga je ona vidjela, nisu vjerovali. (Mk 16,9-11)

jerovanje da je raspeti Isus uskrsnuo, odnosno da se nakon smrti pojavio i pokazivao živim u svom prepoznatljivom tjelesnom obliku definitivno je središnje otajstvo kršćanske vjere, njegova najviša i ključna istina. Prigodno licitiranje tijekom godine u našim svjetovnim medijima o tomu koji je kršćanski blagdan veći, a koji je najveći doista je bespredmetno. Isusovo uskrsnuće kao zbiljski povijesni i nadnaravni događaj koji nitko od ljudi nije mogao ni zamisliti, kamoli izrežirati, temelj je na kojemu je sazdana cjelokupna zgrada kršćanstva. Ono je istovremeno i najsnažniji mogući pečat za vjerodostojnost sveukupne kršćanske objave, priče o ljubavi Božjoj prema čovjeku. Bez Isusova uskrsnuća kršćanstvo bi bilo više ili manje uspješna preslika židovske vjere i danas bi na polici svjetskih religija stajalo u nizu kao tek jedna od duhovnih ponuda. Poput knjiga kuharica koje otpravna domaćica ima negdje u ormaru iznad pećnice, sudopera i radnih površina, tako bi i naše kršćanstvo bez Isusova uskrsnu, a mrak tamni, ostalo samo kao jedan od putova na izbor ljudima s vjerskim sklonostima u sebi. No, s uskrsnućem Isusovim na najjasniji mogući način se potvrđuje njegova jedincatost i sveopćenitost za svakoga onoga smrtnika i grešnika koji želi poslije ovozemnoga života doći k svemogućem i predobrom Isusovu i našem Ocu nebeskom u vječnost. Ovdje na zemlji to se željkovano zajedništvo s ovakvim Isusom ostvaruje osobnom svjetlorijeci.ba

◆ KNJIGE ◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

KNJIŽARE

◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

NEPOZNATA BIBLIJA

Veličanstvo Božjega imena Kad promatra Božju veličinu u njegovu stvorenju i ljudsku malenost i krhkost, kršćanin se odmah mora sjetiti početka Poslanice Hebrejima. Ondje je Bog prikazan kao onaj koji je sve stvorio i kojemu nitko ne može biti ravan PIŠE: FRA DARKO TEPERT

salam 8, nakon niza individualnih tužaljki, predstavlja se kao himan hvale te se može podijeliti u tri strofe. Božja slava za čovjeka Prva strofa izriče Gospodinovu slavu (Ps 8,2-3), a ta je slava sadržana u njegovu svetom imenu. Psalam na hebrejskom jeziku i započinje svetim tetragramom, onim slovima JHVH za koje ne znamo točno kako su se izgovarala jer su židovi vrlo rano ovo sveto Božje ime počeli zamjenjivati naslovom Gospodin ili Bog. Toliko je to ime za njih bilo sveto da ga nisu htjeli ni izgovoriti. Već cijeli Psalam 6, ponavljajući osam puta to ime, pokazuje kolika je njegova snaga; Psalam 7 pokazuje da je u tom imenu pravda, a ovaj Psalam progovara o njegovu veličanstvu. Zapravo, prema pravilima paralelizma u hebrejskoj poeziji, na samom početku Psalma zemlja i nebo predstavljaju cijeli svemir, a Božje divno ime nalazi se u paralelnom odnosu s imenicom ‘veličanstvo’. Tako da Božje ime jest veličanstvo. U sljedećem retku suprotstavljena su djeca i dojenčad s jedne strane i neprijatelji, mrzitelji i zlotvori s druge (8,3). Hrvatski prijevod govori o ‘hvali’ koja je pripravljena 14

travanj 2022.

u ustima djece i dojenčadi. U hebrejskom izvorniku stoji riječ koja znači ‘snaga’ ili ‘utvrda’, dok je ‘hvala’ prisutna u grčkom prijevodu. Moguće je da psalmist želi podsjetiti na snagu Božjega imena koje je prisutno ‘na ustima’ malenih, pa bi to bio prvi način očitovanja veličanstva Božjega imena. Dovoljno je da maleni i slabi izgovore Božje ime i već su neprijatelji pobijeđeni. Budući da cijeli Psalam govori o Božjem stvoriteljskom djelu i podsjeća na opis stvaranja u Knjizi Postanka (Post 1,1 – 2,3), možda i ‘snaga’ ili ‘utvrda’ izriče Božju čvrstoću i stalnost u odnosu na sile kaosa koje u Knjizi Postanka predstavlja bezdan, i pustoš i praznina (usp. Post 1,2). U tom smislu neprijatelje, mrzitelje i zlotvore trebalo bi shvatiti kao sile zla u toj vjekovnoj borbi. Druga strofa usmjerena je na čovjeka i na Božji plan za čovjeka (Ps 8,4-9). U prvom dijelu te strofe psalmist promatra veličinu Božjega stvoriteljskog djela nasuprot kojem primjećuje vlastitu malenost i malenost i neznatnost cijeloga čovječanstva. Čovjek se po svojoj krhkosti ne može mjeriti s Bogom, pa ne zaslužuje ni da mu Bog pristupi. Ljudska je snaga slaba. Ipak, odmah u nastavku vidi se koji je Božji naum s čovjekom i što je Bog zapravo učinio

s njime: „Ti ga učini malo manjim od Boga” (8,6). To je tekst koji odgovara hebrejskom izvorniku i koji se nalazi u hrvatskom prijevodu u Bibliji. U hrvatskim liturgijskim prijevodima ovoga Psalma stoji: „Ti ga učini malo manjim od anđelā”. To se može naći u aramejskom prijevodu, grčkom prijevodu Septuaginte te u latinskom prijevodu Vulgati. Pretpostavlja se da je do te promjene došlo zbog osjećaja poniznosti pred Bogom zbog kojega je prevoditeljima bilo nezamislivo za čovjeka reći da je tek malo manji od Boga. Ipak, to je ono što govori hebrejski tekst. Bog je čovjeku dao svoju slavu i čast, a ona se očituje u vlasti koju mu je predao (8,7). Sve svoje stvorenje Bog je podložio čovjeku, što podsjeća na sličnu ideju iz Knjige Postanka (usp. Post 1,26-30) gdje je čovjek slika Božja i zato mu je Bog dao da vlada nad svim stvorenjem. Tako, nakon početnoga kaosa koji se protivi Bogu, Bog uređuje cijeli svemir, a na vrh svoga djela postavlja čovjeka. To je sastavni dio Božjega reda. Čovjek je dobio ne svoju nego Božju snagu, ne svoje nego Božje veličanstvo, ne svoju nego Božju slavu. Treća strofa zapravo je kratko podsjećanje na uvodni redak (Ps 8,10; usp. 8,2). Ponovljeno je Božje sveto ime i

STOPAMA SV. FRANJE ASIŠKOG

Samotište Poggio Bustone PIŠE: FRA DANIJEL NIKOLIĆ

Ujesen 1208. Franjo Asiški prvi je put posjetio dolinu Rieti. Sve do te godine Franjo je ostao u Asizu, svom rodnom gradu koji njemu i njegovim prvim drugovima nije bio baš prijateljski naklonjen nakon što su se obratili. Njihov izbor nije shvaćen, dapače nastojao je biti spriječen. Nakon što su napustili svoj grad i prešli dolinu Spoleto, malo bratstvo stiže u dolinu Rieti. Franjo je tražio neko napušteno i skriveno mjesto gdje se mogu skloniti. Za konačište je uzeo špilju iznad mjesta Poggio Bustone. Odatle je 1209. poslao u misije sedmoricu svojih učenika, dok je on za sebe s jednim sudrugom zadržao rietinsku dolinu. Tu će za nekoliko godina uspostaviti nekoliko samotišta: Poggio Bustone, La Foresta, Greccio i Fontecolombo (ili Fonte Colombo). Ta samotišta u životu Franje i u prvom iskustvu njegovih sljedbenika predstavljaju mjesta od posebnoga značenja kako s povijesnoga tako i s duhovnoga gledišta. Uronjeno u tišinu prirode, samostan i svetište sv. Jakova ili svetište Poggio Bustone dominira rietinskom dolinom.

Upravo je u intimu tih mjesta došao sv. Franjo u potrazi za pomirenjem s čovjekom i prirodom koje je pronašao u askezi i molitvi. Tu je Franjo doživio početak svoje avanture života u zajednici: dijeljenja i usklađivanja odnosa među različitom braćom i stvaranja prvoga franjevačkog bratstva. Nadalje, na tom mjestu događa se istinsko duhovno rođenje Franje kada postaje svjestan da je upravo njemu grešniku Bog oprostio i da ga neizmjerno ljubi. Naime, Franjo je bio uznemiren i nemiran i razmišljao je o svom životu provedenom u grijesima, kako je napisao u svojoj Oporuci nekoliko dana prije svoje smrti 1226. I tu se događa neočekivano. Predaja kaže da mu se ukazao anđeo. Vrativši se svojoj braći, Franjo je izgledao jednostavno slobodan, blistav, smiren. Što se dogodilo, zna samo on. Prema hagiografima u špilji je dobio viziju anđela koji je potvrdio njegovo oproštenje, konačno ga natjeravši da shvati milosrđe Božje, a također mu je prorekao uspjeh njegove poruke da će se oko njega okupiti mnoštvo ljudi

diljem svijeta. Sa svojim drugovima Franjo je pozdravljao: Dobro jutro, dobri ljudi! Tim jednostavnim pozdravom, smiješeći se, znao je stupiti u kontakt s ljudima i počeo ih je privlačiti. U Poggio Bustoneu s Božjim oproštenjem njegova je misija uistinu započela. Samotište Poggio Bustone doživjelo je razne preobrazbe tijekom stoljeća. Gotička crkva posvećena sv. Jakovu iz 14. stoljeća ima samo jednu lađu ukrašenu slikama iz 16. stoljeća. Unutar samostanskoga svetišta je klaustar iz 13. stoljeća gdje se nalazi prekrasna slika Bogorodice s djetetom iz 14. stoljeća i još neki jednostavni prizori iz života sv. Franje. Drevna blagovaonica ukrašena je freskama iz 17. stoljeća s prikazom Bezgrešnoga začeća, posljednje večere i nekih franjevačkih svetaca. Pored klaustra nalazi se izvorni romitorij, mjesto povlačenja i molitve sv. Franje. Blizu samostana je i Špilja otkrivenja, vrlo rustikalna kapelica koja prekriva špilju u kojoj se molio sv. Franjo i imao viziju anđela koji mu je jamčio oproštenje grijeha. svjetlorijeci.ba

POGLED U DUŠU

Neka nas spasi uskrsli Krist Ne može se biti pobjednikom u velikim kušnjama ako prvo nismo svladali one sitne, male, koje nam se čine beznačajne a upravo one izazivaju trnce i usporavaju korake ka visinama PIŠE: PROF. DR. SNJEŽANA ŠUŠNJARA

vrijeme ratova i nemira čovjek se nađe u tjeskobi i nesigurnosti. Uplašen, traži utjehu na različitim mjestima, ide krivim putovima, zaboravljajući da nije ostavljen i da svojim snagama ne može sam puno učiniti. Spas nosi Onaj koji je s njim u svako doba i na svakom mjestu. „Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdije. Uzalud vam je ustati prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje” (Ps 127,1-2). Radost da se bude Crkva s Isusom poklon je kršćanima svih vremena. Isusovo uskrsnuće daje nam snagu i nadu u vječni život. Engleski pjesnik Walter Ralegh (1552. – 1618.) uspoređuje vrijeme u kojem je živio s loše upravljanom i vođenom bankom. „Takvo je vrijeme. Uplaćujemo zdravlje, mladost, ljepotu, sreću a ono nam isplaćuje starost, bolest, grob i pepeo. Tko će jednom u mirnom tamnom grobu dovršiti povijest našega života? Je li to sve zalud?” Pjesnik nadalje ohrabruje odgovorom: „Ne, jer će me iz groba spasiti, iz prašine i od smrti spasiti Gospodin, Bog moj.” Egzodus ljudi Kad smo mladi, puni smo ideja i ružičastih snova i nevolje nam se ne čine 18

travanj 2022.

teške i stvarne jer se oslanjamo na roditelje i bližnje. Kad stanemo sami upravljati svojim životom, donositi odluke i dovijati se rješenjima, zaplitati se u životnim kušnjama, tada se zagledamo u nebo i tražimo odgovore. U sutonu života mudro pratimo nastojanja svijeta i previranja koja nikamo ne vode osim u uništenje, muku i nesreću, i pitamo se jesu li ljudi zaboravili Boga, jesu li odmaknuli svoj pogled od svjetlosti i okrenuli se tami i nevolji. Ljudi su zabavljeni sobom, obuzeti zanosom pogrešno shvaćene slobode koja ih odvodi u nered i nespokoj. „Nasilje i smrt imaju moć vatre neugasive”, upozorava Alfonso Castro Pallares (1921. – 2006.), meksički pjesnik, u pjesmi S.O.S. Pjesnik primjećuje: „Ovaj stari brod pun je luđaka. Vrti se neprestano u krugu, pluta tamom, bez užeta za sidro; jer ljudi su, ljudi su prekinuli strujanje Sunca koje nikada ne sagorijeva. Ostala je jedna crna rupa, u koju je nada potonula... Tuča na brodu! Ljudi tonu! Gospodine, treba nam kapetan mira i dobrote.” Ostaje i nama danas slati S.O.S. poruke: „Kuda ideš svijete, u kojemu pravcu nosiš svoje breme i trošiš svoje vrijeme?! Nije li te prošlost naučila da vapiti za ovozemnim vodi u besplodnost života. Na kraju ostaje prah jednog življenja kojega se uskoro zaboravi.”

Pjesnik T. S. Eliot (1888. – 1965.) obraća se čovječanstvu svoga vremena pitanjem koje je tako aktualno i danas te upućuje poruku svima koji ga žele čuti: „A vi, jeste li dobro gradili, budući da nemoćni sjedite u pustoj kući? Gdje su mnogi za besposličarenje rođeni, za razbijene živote i prljave smrti, za ogorčenu porugu u bezmednim košnicama. A oni što bi htjeli graditi i popravljati, pružaju dlanove svojih ruku ili gledaju uzalud prema stranim zemljama da bi im milostinja bila veća i košara punija.” Ovo nas podsjeća na današnji egzodus ljudi koji napuštaju svoju zemlju tražeći blago i utjehu u tuđini koja ih neće usrećiti ni obogatiti. Plakat će noću u svojim izbama i prisjećati se dana provedenih s najmilijima u svojim dvorištima, ispunjenih srca. Samoća koju osjete svakodnevno prelijeva se i otkriva u međusobnim odnosima i narušenim obiteljima. Fra Ivan Kramar u pjesmi pod nazivom Pečalba rječito primjećuje: „Mnogi će napustiti svoj dom. Ostavit će grobove, svece na zidovima i masline... Postat će im grko ime Domovina... Kako bi bilo, Bože, da smo nevidljivi i bez sjećanja, pod tuđim nebom, u tuđoj zdjeli.” Kao da žele pokazati koliko im nedostaje rodni kraj, dolaze u prigodno vrijeme i obavljaju vjenčanja u crkvi s mnoštvom uzvanika, a već duže vrijeme žive u zajednici koju nazivaju bračnom. Crkveno vjenčanje

Neka Vam radost uskrsnuća obnovi vjeru i nadu u bolje sutra

Želimo Vam sretan i blagoslovljen Uskrs Vita Fojnica 030 830 111

Vita Kiseljak 030 877 300

Vita Kreševo 030 806 300

Vita Sarajevo 033 222 522

Fotovijest

NADBISKUP VUKŠIĆ SVEČANO LITURGIJSKI UVEDEN U SLUŽBU

Tijekom svečanog euharistijskog slavlja, u subotu 12. ožujka, u katedrali Srca Isusova u Sarajevu svečano je liturgijski uveden u službu nadbiskup i metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. Pristupivši oltaru, na početku misnoga slavlja pozdrav je uputio vrhbosanski nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić. Izrazio je radost što tako okupljeni mogu biti potpora i podrška nadbiskupu Tomi. Potom je kardinal Puljić predao pastirski štap nadbiskupu Vukšiću govoreći: „Nadbiskupe Tomo, predajem ti štap, znak pastirske službe, i pazi na svekoliko stado u kojem te Duh Sveti postavi za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom”. Nadbiskup Vukšić je zatim došao do katedre vrhbosanskih nadbiskupa koja označava učiteljsku službu biskupa, nakon čega je preuzeo predsjedanje euharistijskim slavljem, prenosi KTA BK BiH. U prigodnoj propovijedi nadbiskup Vukšić kazao je kako je „središte kršćanskoga života radost zbog Božje ljubavi prema ljudima i prema svim ostalim stvorenjima. Oličenje te ljubavi je Isus Krist, najizvrsniji izraz Božje blizine i svima uzor, primjer, učitelj i pravilo ljubavi prema svakom čovjeku. Stoga kao vjernici neprestano zahvaljujemo Gospodinu Bogu za blagoslov i sreću kad smo vjerni pravilu kršćanske ljubavi. A za sve to na osobit način zahvaljujemo svaki put kad se okupljamo na euharistiju i slušanje Riječi Božje, po kojima je Bog stalno prisutan”. Dodao je kako je „Isus utjelovljena ljubav Božja koja je neumorna i beskrajno strpljiva upravo zato

FOTO: KTA BK BiH

što je Božja”. Propovijed je zaključio poticajnim riječima da je svatko na svoj način i u svom zvanju, na radnome mjestu, u obitelji i društvu, prema svojim mogućnostima i talentima pozvan dati svoj doprinos da tako uzraste „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove”. Na kraju Svete mise pozdravnu riječ nadbiskupu Tomi uputili su: u ime biskupa predstavnik HBK nadbiskup Đuro Hranić; u ime klera mons. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela BiH; u ime redovnika i redovnica provincijal fra Jozo Marinčić, predsjednik Konferencije redovničkih poglavara i poglavarica u BiH, i u ime svih obitelji Vrhbosanske nadbiskupije i vjernika laika gospođa Emanuela Buzuk, pedagoginja Opće-realne gimnazije u Katoličkom školskom centru sv. Josipa u Sarajevu. Na misnom slavlju u koncelebraciji su bili sedmorica nadbiskupa i 18 biskupa iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Austrije, te oko 130 svećenika među kojima i otpravnik poslova Apostolske nuncijature u BiH mons. Amaury Medina Blanco, redovnički poglavari fra Jozo Marinčić, fra Miljenko Šteko i o. Slavko Slišković, kao i franjevački vizitator fra Božo Vuleta. Misnom slavlju nazočio je veliki broj redovnica različitih družbi, predvođenih njihovim poglavaricama, bogoslova, predstavnika društvenog, političkog i kulturnog života, rodbine i župljana iz nadbiskupovih rodnih Studenaca, te ostalih vjernika laika. svjetlorijeci.ba

AKTUALNO

„Normalnost” zla Temeljna oznaka čovjeka kao bitno duhovnoga bića jest upravo potraga za istinom koja pretpostavlja njegovu sposobnost kritičkoga razmišljanja. Stoga zlo i totalitarizam, kao jedan od njegovih povijesnih oblika, ciljaju zapravo prema čovjekovoj dehumanizaciji, tj. uništenju čovjeka kao osobe, kao odgovornoga misaonog pojedinca PIŠE: DR. SC. FRA VILI RADMAN

itanje zla, njegove naravi i nastanka, jedno je od temeljnih pitanja koje ljudsku civilizaciju prati od njezina postanka. U različitim teorijskim i praktičnim odgovorima, koji su na njega davani i bitno oblikovali čovjekovu povijest, mogla bi se prepoznati dva temeljna pristupa: teološki (religija i mitologija) i antropološki (filozofija i psihologija). Općenito, dok su se teološki pristupi više bavili pitanjem uzroka zla naglašavajući pritom metafizičku dimenziju, antropološki pristupi su više naglašavali njegovu ljudsku dimenziju, tj. pokušavali su prije istražiti uzroke zla u ljudskom ponašanju, njegove pojavne oblike i učinke u životu. Ovi se pristupi u načelu ne isključuju i njihovo međusobno prožimanje definitivno obogaćuje pokušaje da se pitanje zla što bolje kritički ispita.

oblikom zla koji se u moderno doba javlja kao središnji. Teza o banalnosti zla izrečena je u djelu Eichmann u Jeruzalemu (1963) pod dojmom suđenja u Jeruzalemu A. Eichmannu, nacističkom ratnom zločincu odgovornom za sprovođenje holokausta. Ono što je Arendt zapravo iznenadilo i zastrašilo, imajući u vidu težinu njegovih djela, bila je Eichmannova

obično pozivajući se na to da je samo zakonski radio svoj posao. Međutim, ističe Arendt, imao je jednu značajnu osobinu koja „nije bila glupost, nego plitkoumnost”. I upravo je ta Eichmannova „izvanredna plitkost” navela Arendt da imenuje zlo koje ne zahtijeva nekakvu posebnu zloću ili pokvarenost, već samo banalnu površnost, tj. dubok nedostatak razmišljanja

Dietrich Bonhoeffer

Hannah Arendt

„Banalnost” zla

„normalnost” koja je za nju „bila strašnija od svih zvjerstava jer je govorila… da taj novi tip zločinca… zločine čini pod okolnostima koje mu skoro potpuno onemogućavaju da zna ili osjeća da čini nešto pogrešno”. Drugim riječima, izgledao je normalno, bez nekih „demonskih” osobina, nisu bile vidljive nikakve patološke sklonosti niti je djelovao kao neki zadrti fanatik: nije izgledao kao oličenje zla, već potpuno

i prosudbe. Primjer naizgled normalnoga, dosadnoga, bezličnoga, ali i ambicioznoga birokrata omogućio joj je da shvati mehanizme destrukcije morala u totalitarnom sustavu i način na koji je zlo zavladalo društvom: riječ je o pojedincu koji dobrovoljno sudjeluje u aktivnostima kriminalnoga režima, a sebe smatra oslobođenim bilo kakve odgovornosti za svoje postupke, zbog hijerarhijskoga ustrojstva i zbog važećih

Iz perspektive suvremenih događanja čini se aktualnim i važnim u antropološkom pristupu pitanju zla svakako istaknuti doprinos H. Arendt i njezin pojam „banalnost zla”. Iako iz njega nikad nije razvila cjelovitu teoriju zla, pojam se koristi u većini moderne filozofske literature o zlu i, premda nije jedini oblik zla, sama Arendt smatra ga onim 22

travanj 2022.

RETROSPEKTIVA

Hrvatska 1991. i Ukrajina 2022. Invazija koja je trebala pokazati moć i sjaj ruske vojske, na brzinu svrgnuti legitimnu vlast u Kijevu i pokazati da je Rusija jedini pravi zaštitnik ukrajinskih interesa, pretvara se u borbu za istinsku slobodu i emancipaciju od sovjetskoga nasljeđa

vih dana svjedočimo ne samo ruskoj agresiji na Ukrajinu i snažnom pokušaju ukrajinskih branitelja da obrane svoje domove već i svojevrsnom rađanju moderne ukrajinske nacije, odnosno redefiniranju njihova nacionalnoga identiteta. Naime, u povijesti svakoga naroda dolazi do „kriznih” razdoblja u kojima se (pre) oblikuje njegova samosvijest. Uostalom, sličnoj situaciji svjedočili smo i u Hrvatskoj 1991., početkom velikosrpske agresije, odnosno tijekom Domovinskoga rata. Jedan od vodećih hrvatskih komunikologa, pokojni Pavao Novosel smatrao je kako je 1991. bila ključna u redefiniranju i oblikovanju suvremenoga hrvatskog identiteta, ali i mentaliteta. Do tada su, pisao je, vladali podanički mentalitet i kompleks manje vrijednosti, ali kroz uspješnu obranu od daleko nadmoćnijega agresora, uz nesnalaženje Europe u koju smo se toliko uzdali, otklonili smo komplekse od „većih” i „nadmoćnijih” te iznova definirali svoje mjesto u međunarodnoj zajednici. Kao što su Hrvati 1991. doživjeli svojevrsno otrežnjenje i povratak u realnost, to se sada događa i Ukrajincima, od 24

travanj 2022.

PIŠE: DR. SC. BOŽO SKOKO

kojih mnogi nisu mogli ni zamisliti da će uslijediti tako brutalna agresija njihovih susjeda. Čak ni nakon aneksije Krima. Novi ukrajinski identitet U Ukrajini se posljednjih tjedana događa ono što Vladimir Putin zacijelo nije mogao sanjati ni u najgoroj noćnoj mori – jača ukrajinski nacionalni ponos, a novi ukrajinski identitet nepovratno se udaljava iz zlokobnoga stiska

interesa, pretvara se u borbu za istinsku slobodu i emancipaciju od sovjetskoga nasljeđa. Šutnja Ruske pravoslavne Crkve na zlo koje je Putinov režim prouzročio dodatno će otjerati ukrajinske pravoslavne vjernike od njihova moskovskoga pokrovitelja… Putin je očito bio uvjeren da će njegove snage u mnogim ukrajinskim gradovima i selima biti dočekane bez značajnijega otpora, gotovo s cvijećem. Pouzdavao se da će dobar dio Ukrajina-

Kao što su Hrvati 1991. doživjeli svojevrsno otrežnjenje i povratak u realnost, to se sada događa i Ukrajincima „bratskoga” ruskoga naroda. Čak i oni koji su gajili simpatije prema Moskvi i vidjeli se više na istoku nego na zapadu, uzimaju pušku u ruke braneći svoj dom. Invazija koja je trebala pokazati moć i sjaj ruske vojske, na brzinu svrgnuti legitimnu vlast u Kijevu i pokazati da je Rusija jedini pravi zaštitnik ukrajinskih

ca povjerovati da im nema života bez njegove potpore… Onima samosvjesnijima jasno je dao do znanja da ne priznaje njihovu samobitnost, posebnost i identitet, nastojeći skršiti njihov ponos i moral. Koristio se retorikom koju je početkom devedesetih godina rabio i Slobodan Milošević, zajedno sa svojim

RAZGOVOR

VINKO KARD. PULJIĆ, UMIROVLJENI NADBISKUP VRHBOSANSKI

ONO ZA ŠTO SE UMIRE, TO NE ODUMIRE VODILA ME LJUBAV PREMA KRISTU, CRKVI I ČOVJEKU, A POSEBNO PREMA POVJERENOJ MI VRHBOSANSKOJ NADBISKUPIJI I SVOM HRVATSKOM NARODU I PREMA SVAKOM ČOVJEKU RAZGOVARAO: FRA JANKO ĆURO

travanj 2022.

inko Puljić rođen je 8. rujna 1945. u mjestu Priječani pored Banje Luke. Teološki studij završio je u Đakovu, gdje je za svećenika Banjolučke biskupije zaređen 29. lipnja 1970. Najprije je tri godine službovao kao kapelan u Banjoj Luci, a potom nekoliko mjeseci kao župnik u župi Sasina kod Sanskog Mosta. Nakon toga imenovan je župnikom u župi Ravska kod Ljubije, gdje ostaje pet godina. U ljeto 1978. preuzima službu duhovnika u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević” u Zadru. Devet godina ostaje na toj službi, a potom je župnik u Bosanskoj Gradišci. Godine 1990. imenovan je vicerektorom Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu. Vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je 7. prosinca 1990., a 6. siječnja 1991. godine sveti otac Ivan Pavao II. posvetio ga je u Rimu. Ustoličen je u Sarajevu, 19. siječnja 1991. Papa Ivan Pavao II. 30. listopada 1994. imenovao ga je kardinalom, a u Kardinalski zbor primljen je na konzistoriju 26. studenoga iste godine. Za svoj rad i neumorno zalaganje za jednakopravnost svih naroda i za zaustavljanje rata na ovim prostorima kardinal Puljić primio je više priznanja, među kojima svakako treba spomenuti počasni doktorat iz humanističkih znanosti što mu ga je 1995. godine dodijelilo državno sveučilište Grand Valley u Grand Rapidsu u američkoj državi Michigan, kao i počasni doktorat dodijeljen 15. ožujka 2001. u gradu Arequipi (Peru) na katoličkom sveučilištu Santa Maria. Također je 28. kolovoza 2002. primio međunarodnu mirovnu nagradu „Perdonanza” – „Opraštanje” talijanskoga grada L’Aquila. Godine 2001. ta mirovna nagrada dodijeljena je papi Ivanu Pavlu II. Kardinal Puljić izabran je za prvoga predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine te je tu službu obnašao u nekoliko navrata. Kao predsjednik Biskupske konferencije BiH obnašao je i službu predsjednika Caritasa Bosne i Hercegovine.

Kao kardinal izbornik sudjelovao je na konklavama 2005. godine kada je za nasljednika Ivana Pavla II. izabran papa Benedikt XVI. Također je sudjelovao na konklavama 2013. godine kada je izabran papa Franjo. Papa Franjo prihvatio je njegovo odreknuće upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom 29. siječnja 2022. ◆ Nakon trideset i jedne godine na čelu Vrhbosanske nadbiskupije odlazite u mirovinu. Kako se osjećate? Naime, dani sada započinju bez mnogih obaveza i gustoga rasporeda. Hvala na ovom pitanju. Predao sam odgovornost za vodstvo ove mjesne Crkve svome nasljedniku nadbiskupu Tomi. Sada se prilagođavam novom načinu života. Prebirem svoju prošlost pred licem Božjim i ozbiljno razmišljam o svom polasku pred lice Božje. Iako sam se već ranije psihički pripravio na ovo, ipak je potrebno određeno vrijeme za prilagođavanje. Još uvijek u svom kalendaru imam veliki broj ranije preuzetih obveza pa se moram pripremati i za te događaje. Privikavam se na novi način organizacije života. ◆ Vrijeme u kojem ste obnašali svoju pastirsku službu bilo je burno i kompleksno u BiH. Odmah na početku Vaše službe izbio je Domovinski rat u BiH i Hrvatskoj pa uopće niste imali vremena za privikavanje na novu službu. Kako ste se nosili sa zahtjevima toga vremena, posebno rata i poraća? Tijekom godina svećeničke formacije u sjemenišnim i bogoslovskim danima učili su me duhovnosti koja će mi pomoći živjeti također trenutke budućega svećeničkog života i djelovanja. Zato sam zahvalan brojnim odgojiteljima, profesorima i mnogim plemenitim osobama koji su mi u tim godinama pomogli rasti u ljubavi prema Bogu, Crkvi, svom narodu i svakom čovjeku svjetlorijeci.ba

EUROCENTRIČNO

Uskrsnuće u povijesti Zadržati se unutar kršćanske vjere i svjetonazora može se jedino shvaćanjem utjelovljenja i uskrsnuća kao događajâ nepobitne povijesnosti, kao zbivanjâ kojima se Bog, slično kao i u nizu drugih zbivanja iz povijesti spasenja, uključio u konkretnu ljudsku stvarnost

ršćanstvo je, riječima glasovitoga ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva, „objava Boga u povijesti”. Taj povijesni aspekt kršćanstvo čini fundamentalno različitim od svih drugih vjera i svjetonazora, s iznimkom židovstva iz kojega je proizišlo. U većini se današnjih velikih religija i civilizacija prednost u razmišljanju o božanskome pridaje kontemplativnoj, apstraktnoj i mističnoj duhovnosti uz zapostavljanje ovozemaljskoga, ili pak mitovima, prirodi te militarizmu i političkoj vlasti u nekom obliku. U gnostičkim, mističnim i dualističkim shvaćanjima duhovnosti povijest se ne bilježi niti joj se pridaje osobita pozornost. Primjerice, u cijeloj književnosti sanskrta nema historiografskoga djela, s iznimkom jednoga srednjovjekovnog ljetopisa u kojemu je iznesena povijest Kašmira.1 Slično vrijedi i za klasičnu grčku misao. Ona je, istina, u nizu svjetonazorskih i filozofskih pitanja razmjerno bliska kršćanskoj misli, ali u pogledu na povijest, povijesnost, a osobito smisao povijesti, među njima doticaja nema. Prema Aristotelu, vrijeme je, uz kretnju, postojalo oduvijek, čime je bilo koje poznato, istraživo razdoblje samo djelić na beskrajnoj crti ili unutar beskrajnoga kruženja, pa time i bez spoznajne vrijednosti.2 Berdjajev o tome piše: 32

travanj 2022.

PIŠE: BORIS HAVEL

„Mislim da bi svakome tko izučava povijest moralo biti jasno da je helenskoj kulturi i svijetu, helenskoj svijesti bila strana svijest o povijesti. Poimanja povijesnih zbivanja u helenskom svijetu nije bilo; veliki grčki filozofi nisu se mogli uzdignuti do spoznaje povijesnih zbivanja, kod velikih grčkih filozofa ne nalazimo filozofiju povijesti; ni kod Platona, ni kod Aristotela, ni kod drugih velikana grčke misli ne može se pronaći da su poimali povijest. Mislim da je to u najdubljem smislu povezano s grčkim osjećanjem i shvaćanjem svijeta. Grci su prihvaćali svijet estetički, kao dovršeni i harmonični svemir; najveći Grci kod kojih se grčki duh izrazio u čitavoj svojoj snazi svijet su doživljavali statički, kroz nekakvo antičko razmatranje sklada svemira. Karakteristično je za sve grčke mislioce da nisu mogli poimati povijesni proces i povijesna zbivanja – jer taj proces nije imao ni izvora, ni početka, ni kraja – u njemu se sve ponavlja i nalazi u vječnom kruženju, u vječnom povratku na isto. Ta cikličnost procesa karakteristična je za grčki svjetonazor koji je kretanje povijesti predočavao kao kruženje. Helenska svijest nije bila usmjerena na buduće, u kojemu se svršava povijest, u kojemu mora biti njezino središte i izlaz, nego

uvijek na prošlo. Za grčku svijest bilo je karakteristično razmatranje završenog, harmoničnog stanja, koje nikada nisu vezivali s budućim.”3 Suvremeno viđenje povijesti Alternativno suvremeno viđenje povijesti ono je prema kojemu je povijest čimbenik evolutivnoga razvoja i općega čovjekova napretka. I takvo je viđenje nespojivo s kršćanskom mišlju jer zrcali optimizam kad je riječ o čovjekovu stanju, društvu, prirodi i svijetu, kao da bi se oni nekako sami od sebe, gotovo zbog protoka vremena per se, pročišćavali, poboljšavali i težili savršenosti. Ipak u takvu viđenju postoji stanovito prepoznavanje uloge povijesti kao fenomena koji se više ne može olako zanemariti: „Uvedena je nova i uvjerljivija inačica klasične misli o jednostavnoj, racionalnoj razgovijetnosti kao ključu za shvaćanje smisla povijesti. Suvremena je inačica uvjerljivija jer počiva na novome zamjećivanju važnosti vremena i shvaćanju kako zapravo postoji rast kako u prirodi tako i u povijesti. Taj novi pogled na svijet kao pokretnoga, rastućega i u razvitku naizgled rješava svaku nejasnoću glede života i ispunjava obećanje oslobođenja od svakoga zla.”4

SKUPLJAJUĆI ZALASKE SUNCE

Upravljanje svojim vremenom Neki ljudi spontano znaju rasporediti vrijeme pa ga uvijek imaju za sebe, za druge, za rad i za odmarajuće aktivnosti. Drugi to ne znaju pa ga nemilice troše ili ga imaju prekomjerno što stvara strašni osjećaj dosade PIŠE: ELVIRA KOIĆ

ami sebi bismo trebali biti najbolji prijatelji. Kako onda postanemo sami sebi neprijatelji? Najčešće u nekim dobrim vremenima razmazimo sami sebe pa na kojekakve ugodnije aktivnosti potrošimo vrijeme koje je nakon zdravlja doista najdragocjenija imovina. U trošenju vremena se malo-pomalo gubi kontrola nad naučenim pravilima koja uobičajeno pomažu u savladavanju životnih zamki i zagonetki, gubi se ritam, gubi se kontrola nad rokovima. U razdobljima kada sve ide dobro, lako je potisnuti sjećanja na iskustva iz životnih kriza. Lako se i precijeniti pa preuzimati sve više i više obaveza, olako davati obećanja jer se čini da mi to sve možemo stići, uraditi, završiti započeto. No, ako se ne pazi baš na svaki trenutak, dani se počnu puniti izvanrednim događajima koji nisu bili ukalkulirani u satnicu i potroše vrijeme planirano za obećanja. Razočaranje je neminovno jer stižu opomene, požurnice, traženja svih i odsvakuda. Pokušaj nadoknade izgubljenoga vremena uzrokuje iscrpljenost, prije svega psihičku, a svakako i tjelesnu s poremećajima u radu različitih sustava. Dolazi do dekoncentracije, prevelikoga priljeva različitih informacija koje se onda neselektivno zaboravljaju, a što uzrokuje dodatne probleme. 34

travanj 2022.

Takva stanja uzrokuju osjećaj stalne napetosti, anksioznosti, ustrašenosti, iščekivanja negativnih ishoda, što dodatno troši energiju i vodi sniženju raspoloženja, sve do apatije, stanja sličnoga praznini, bezvoljnosti, bez snage za bilo kakvim pokretanjem na aktivnosti. Jedni reagiraju apatijom, svojevrsnom prazninom, blokadom svih sustava, osjećajem „zamrzavanja mozga”. Drugi osjećaju ljutnju na sve oko sebe. Zapravo se ljute sami na sebe. Zato što nisu stigli pravovremeno i kvalitetno odgovoriti na svoja dana obećanja na zahtjeve drugih ili na obećanja dana samima sebi. Dakle, ljutnja je najčešće ljutnja na samoga sebe. Zato ljutitu osobu ne treba kritizirati i opominjati. Bolje je gledati kako joj pomoći, a ako to ne želimo, bolje se maknuti jer pristati na

izloženost tuđoj ljutnji može samo pogoršati situaciju kod svih sudionika. Neki ljudi spontano znaju rasporediti vrijeme pa ga uvijek imaju za sebe, za druge, za rad i za odmarajuće aktivnosti. Drugi to ne znaju pa ga nemilice troše ili ga imaju prekomjerno što stvara strašni osjećaj dosade koji lako može prijeći u raznorazne poremećaje. Dakle, neki su talentirani za raspolaganje vremenom, a oni koji nisu, mogu to naučiti jer se radi već o cijeloj znanosti kojoj je osnovna tema „smanjiti gubitak vremena i pretvoriti ga u produktivno vrijeme”. Slično je i kod učenja, ma zapravo u svim procesima treninga. Radi se o procesu planiranja i svjesne kontrole vremena koje se troši na različite aktivnosti.

SAMOTNO MJESTO

Veliki Inkvizitor Dostojevski smatra tri pitanja kojima je Đavao iskušavao Isusa nečim što daleko nadilazi svu ljudsku mudrost, sažetkom sve kasnije povijesti, spojem svih nerazrješivih proturječnosti ljudske prirode na cijelom svijetu

velikom nježnošću Dostojevski opisuje drugi dolazak Isusa na zemlju, ne poput munje koja je sijevnula od istoka prema zapadu na koncu svijeta, nego prije toga, kao posjet svojoj djeci. Iz beskrajnoga milosrđa, piše veliki ruski pisac, Isus se javio tiho i neprimjetno, ali svi su ga odmah prepoznali. To su redci iz njegova zadnjega romana, Braća Karamazovi, koji je pisao dvije godine i koji je neka vrsta njegova literarnoga mementa jer je umro manje od četiri mjeseca nakon njegova objavljivanja. Radnja je slična Zločinu i kazni, ali mnogo zamršenija jer se ubojstvo dogodilo u obitelji, između oca i njegova četiri sina, a k tomu u knjizi ima vrlo mnogo rasprava o Bogu, slobodnoj volji i moralu; moglo bi se reći da je roman zapravo teološka drama koja se bavi problemima vjere, sumnje i razuma u Rusiji koja je upravo krenula na put modernizacije i revolucije. Strašni nesporazum U toj bogatoj i razvedenoj priči pojavljuje se i Isus kojega ljudi odmah prepoznaju. Narod s nezadrživom silinom hrli k Njemu, piše u Karamazovima, okružuje ga, jati se oko Njega, prati ga. On tiho prolazi između njih s blagim osmijehom beskonačne samilosti. Sunce 36

travanj 2022.

PIŠE: BORIS BECK

ljubavi gori u Njegovu srcu, zrake Svjetlosti, Pravednosti i Sile izviru mu iz očiju, obasjavaju ljude i potresaju njihova srca ljubavlju koju mu uzvraćaju. On širi prema njima ruke i blagoslivlja ih, a kad dodirne ljude, ili čak kad oni dodirnu njegovu halju, zrači ljekovita sila.

Veliki Inkvizitor posve je zemaljski, zbog čega i nema snage da se izdigne iz svoje slabosti i sebičnosti. Tko je makar i na tren uhvatio Kristov blagi osmijeh beskonačne samilosti, promijenjen je jer mu se srce potreslo Međutim, kao i kada je Isus prvi put došao na svijet, dolazi do strašnoga nesporazuma i Bogočovjek je ponovno uhićen. Uhitio ga je Veliki Inkvizitor, a tu pripovijest u pripovijesti priča lik Ivan Karamazov koji ispituje svoga brata Alekseja, redovnika novaka,

o mogućnosti osobnoga i dobrohotnoga Boga. „Veliki Inkvizitor” važan je dio romana i jedan od najpoznatijih ulomaka u modernoj književnosti zbog svojih ideja o ljudskoj prirodi i slobodi te temeljne dvosmislenosti. U dugom monologu Veliki Inkvizitor tvrdi da samo đavolska načela mogu dovesti do sveopćega ujedinjenja čovječanstva: daj čovjeku kruha, nadziri njegovu savjest i vladaj svijetom; Isus je pogriješio jer je čovjeka visoko cijenio. „Zašto si nam došao smetati?” pita Veliki Inkvizitor uhićenoga Isusa. „Zar nisi tada tako često govorio: ‚Hoću vas učiniti slobodnima.‘ Ali evo, vidio si sada te ‚slobodne‘ ljude. U ovo vrijeme, i to baš sada, ovi ljudi su sigurniji nego ikada da su potpuno slobodni, međutim, oni su nam sami donijeli svoju slobodu i pokorno je položili pred naše noge.” Čovjek bez slobode Kome su to ljudi darovali svoju slobodu? Dostojevski piše zagonetno i dvosmisleno, ali u jedno nema sumnje: ljudi su se okrenuli od Krista i poklonili onom „strašnom i mudrom duhu”, kako stoji u romanu, „duhu samouništenja i nepostojanja” koji je napastovao Krista u pustinji. Dostojevski smatra tri pitanja kojima je Đavao iskušavao Isusa nečim

KNJIŽEVNOST

Tragom teofanije Vesne Parun (I.)

prvoj objavljenoj zbirci Vesne Parun Zore i vihori (Zagreb, 1947.) naslov prve pjesme glasi „Bila sam dječak”. Tu mlada pjesnikinja kao da ostvaruje u sebi želju djevojčice iz priče „Duga” Dinka Šimunovića. Prošavši ispod zamišljene duge, pretvara sebe u dječaka svjesna da je odrasla u muškom svijetu u kojem, tako se to njoj čini, nije kao djevojčica posve dobrodošla, da je u takvom svijetu „Suvišna”. U svojoj autobiografskoj knjizi Noć za pakost (Zagreb, 2021.), s podnaslovom „Moj život u 40 vrećica”, gdje taj broj podsjeća na 40 dana korizme, kroz koju Vesna Parun prolazi u mnogim trenucima svoga života, baš kao i kroz svoje i dragovoljne i nametnute joj pustinje, ona piše: „Rodih se 10. travnja 1922. godine u usamljenoj kući na rtu otoka Zlarina pri uzburkanom plamsanju petrolejke. Otac, neraspoložen da se po oštrom kamenju, u mraku uzvere čak do u selo po babicu Voku, naredio je majci da se strpi – za miloga Boga – bar do svanuća. Majka strpljiva i predana kakva je bila, zacijelo bi mu bila ispunila i taj nemogući supružanski prohtjev. Ali ja sam bila bezobzirna. I to je bio moj prvi nijemi sukob sa onim koji mi je još u majčinoj utrobi namijenio ime Suvišna.” (Isto, str. 37). 38

travanj 2022.

PIŠE: LUKO PALJETAK

Pod muškim kišobranom Od samoga početka osjetila je ona da se nad njom nadvio muški kišobran: „Rekvizit bez kojega su nezamislivi autoritet, zakon i red. (…) Netom stupih na tvrdo zemaljsko tlo, kraj mene se odnekud našao i taj amblem muškarčeve ovozemaljske biološke i antropološke

moći.” (Isto, str. 38.). Odatle počinje njezina prkosna borba protiv autoriteta, zakona i reda, osim onoga što joj ga nameće poezija, sa sviješću „da je poezija (…) tek jedna od supstanci – najsublimnija, doduše, tvog zemaljskog bića, ali nikako ne sav život, i da je ona divlja neukroćena ptica što je proprhnula krišom kroz neveselu krletku poezije i izletjela iz nje ponovno van, u slobodu,

u prelijepu divljinu zbilje, u vakuum gdje nema osluškivanja asonanci sladostrašća metrike i rima. U divljinu izvan carstva riječi. U nedorijek šturih drama življenja, gdje i bezbroj puta bio emocionalno, moralno i fizički polumrtav i gdjekad mrtav.” (Isto, str 39.). Uspješno prošavši ispod duge, preobrazivši se u dječaka, ona se brzo ispod duge i vratila natrag potvrdivši se kao djevojka – žena – ljubavnica, neostvarena majka – prijateljica – pjesnikinja, zadržavši u sebi onu zajedničku dječačko-djevojačku čaroliju djetinjstva, znajući da samo tako može prestati biti Suvišna, da samo tako može postati nasušna, neophodno potrebna, ponajviše sebi. U borbi protiv autoriteta očinskoga kišobrana, neprestano traži zamjenu za uskraćenu očinsku nježnost, žudi za idealnim sudrugom – prijateljem – ljubavnikom – a on je gotovo uvijek svojevrsni bjegunac, „sam sebi stran, zalutao u predjelu / nestalne noći”, onaj koji „ide za svojom zvijezdom nemirnom / daleko od pozlaćenih maslina. // I pušta da ga zaboravljam” (Bjegunac; Ropstvo, 1957.) Neizlječivo prožeta ljubavlju, ona šapće: „ljubavi, budi pjesma!” (Zrnce ganuća; uklet dažd, 1969.) Sebe i ljubljenog vidi kao Evu i Adama u rajskom vrtu: „Spustih glavu na njegovo

ZOV RIJEČI PRIREDIO: IVAN KRAMAR

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah svojim suzama. Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu.

Od rođenja Vesne Parun prošlo je sto godina, točnije, rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, pokraj Šibenika. Vesna pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. st. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun. Njena zbirka Zore i vihori 1947. po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života. svjetlorijeci.ba

PREDSTAVLJANJE KNJIGE

Dvoglasje za samoću PIŠE: MONIKA GALIĆ | SNIMILA: DIJANA MUMINOVIĆ

četvrtak, 3. ožujka, u multimedijskoj dvorani Franjevačkoga centra u Sarajevu upriličeno je predstavljanje knjige Dvoglasje za samoću autora Luka Paljetka i fra Ivana Kramara. Knjiga je objavljena u izdanju Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi koji je i organizirao ovaj događaj. Okupljenu publiku je ponajprije pozdravila voditeljica programa Anamarija Ćuro koja je uputila riječi dobrodošlice te ukratko predstavila autore knjige. Program je govorom i recitacijom pjesme Smrznuta duša otvorio autor knjige fra Ivan Kramar. U svom govoru fra Ivan je rekao: „Dugogodišnje prijateljstvo s akademikom Lukom Paljetkom i te samoće koje proživljavamo i jedan i drugi jednostavno smo se usudili, pa da vidimo što god bude, te samoće usporediti. One su rodile nešto, je li to nešto dobro ili nije dobro, na vama je

travanj 2022.

da prosudite. No, samoća može biti prokletstvo ali isto tako može biti i blagoslov. Ovisi o nama, na koji način čitamo njezine znakove.” Nakon fra Ivana publici se obratio Valerijan Žujo, književnik, istraživač povijesti Sarajeva i leksikograf, koji se sa zadovoljstvom ponajprije osvrnuo na mjesto i društvo u kojemu se nalazi. Fra Ivana je nazvao pjesnikom u habitu, svjetskim putnikom koji se skrasio u nestvarno lijepom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima i oživio ga. O djelima i djelovanju Luka Paljetka bilo mu je lako i teško govoriti, kako je sam naglasio: „Lako je govoriti o važnosti njegovih djela, ali je teško izbjeći spomenuti brojne titule, nagrade i visoka priznanja.” Svoj govor, u kojemu se ponajviše osvrnuo na živote ovih pjesnika, književnik Valerijan zaključio je izrazom zadovoljstva pročitanom knjigom

Dvoglasje za samoću te ju je preporučio okupljenoj publici. Prigodnu riječ sljedeći je uputio akademik Luko Paljetak koji je svoje obraćanje započeo recitacijom pjesama Navike ptica i Tijesto. U svom govoru je ponajprije pjesnički izrazio „svoju duboku unutarnju ozarenost” što je, zajedno s fra Ivanom, mogao izreći svoje stihove pred svim prisutnima, i to u Sarajevu. Između ostalog, akademik Luko je rekao i sljedeće: „Knjigu koju smo napravili, napravili smo intencionalno, s namjerom da kroz pjesme koje nismo potpisivali svatko pronađe suprožimanje dvaju svjetova u kojima samoća jest samo onaj inicijalni mali kamičak bačen u bistru vodu velikog rječnika svijeta. Iz njega smo izmamili sve ove stihove, doveli ih u vezu i napravili sebe sudionikom one vječne dugotrajne neprekinute i neprekidive pjesme svijeta koja je uvijek dar. A mi na tom daru moramo biti zahvalni, i jesmo.” Potom se okupljenoj publici obratio fra Mile Babić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Na samom početku naglasio je kako su autori knjige Dvoglasje za samoću, akademik Luko i fra Ivan, zapravo prijatelji i u stihovima, i u mislima i u životu, prijatelji na svim područjima i na svim razinama svojih života. Dotaknuo se latinske izreke „Poeta nascitur” (u prijevodu: Pjesnik se rađa) i u nastavku rekao da su obojica dobili dar pisanja pjesama te da je taj dar njihov unutarnji imperativ koji prožima njihovo cijelo pjesničko biće. Kao temeljnu pouku zbirke Dvoglasje za samoću vidi sljedeće: „Što smo bliže dru-

gim ljudima, što smo bliže svim Božjim stvorenjima, to smo bliže sebi i to smo bliže Stvoritelju. Vrijedi i obratno – što smo udaljeniji od svih Božjih stvorenja, to smo udaljeniji od samih sebe i od svoga Stvoritelja.” Na kraju se prisutnima obratio i fra Janko Ćuro, ravnatelj Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi i izdavač knjige Dvoglasje za samoću. Fra Janko je rekao da je u posljednjih desetak godina tiskano mnoštvo knjiga, ali je ovo prva knjiga poezije u tom razdoblju, što je izazvalo „poseban osjećaj raspoloživosti i nutarnje svečanosti” u svima onima koji su radili na njoj. „Jer, za knjigom pjesama čovjek drukčije poseže, drukčije je drži u rukama i drukčije je odlaže nakon čitanja. Ako bih morao konkretizirati što je to ‚drukčije‘, onda bih koristio sliku općenitoga ophođenja prema ženama. Svaka pristojna komunikacija među ljudima ima svoju vrijednost i važnost, ali je ona potpuno drukčija kada je s druge strane govora i pogleda – žena. Tada se mijenja pristup, smekšava se, riječi se pažljivo bruse kao dijamant od prljavštine tako da komunikacija u jednom trenutku prerasta u poeziju bez obzira na to da li netko u sebi ima pjesničkih crta, jer, kako reče Robert Frost, biti pjesnik nije profesija nego stanje.” Na kraju svoga govora fra Janko je zahvalio akademiku Luki i fra Ivanu što su s prisutnima podijelili svoje dragocjene trenutke samoće, ali i svim prisutnima što su izdvojili svoje vrijeme i svojim dolaskom uljepšali svečanost pjesme – izrecitirane i otpjevane. Predstavljanje je završeno onako kako to ovakvom događaju i priliči – recitacijom pjesama akademika Luka i fra Ivana. Recitiranje pjesama glazbenom pratnjom na gitari upotpunio je fra Silvio Zlatarević, a glazbenim točkama program su obogatili oktet Magnificat pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića te sopranistica Hana Salihović uz klavirsku pratnju Zerine Šabotić. ☐ svjetlorijeci.ba

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

Kraljeva diktatura Aleksandar Karađorđević odlučio je ukinuti ustav, raspustiti Narodnu skupštinu čime je uvedena kraljeva diktatura. Zabranjen je rad svih političkih stranaka nacionalnoga, vjerskoga ili regionalnoga karaktera, kralj se proglasio jedinim zakonodavcem i kontrolorom političkoga i društvenoga života države

ralj Aleksandar Karađorđević je i prije atentata na Radića razmišljao o tome da odvoji neke hrvatske teritorije i pripoji ih Srbiji. No predomislio se na nagovor S. Pribićevića koji se sve više počeo udaljavati od beogradskoga centralizma pa je skupa s HSS-om još krajem 1927. sklopio koaliciju nazvanu Seljačko-demokratska koalicija (SDK). Bio je i jedan od govornika nad Radićevim grobom. Atentat na Radića zapečatio je sudbinu parlamentarizma u Kraljevini SHS, otvarajući vrata njegovu dokidanju i proglašavanju apsolutizma. Kralj Aleksandar i njemu bliski velikosrpski krugovi razmatrali su različite opcije za smirivanje krize nastale nakon smrti Stjepana Radića, a 1. prosinca 1928. g. u Zagrebu su u sukobima s policijom pale i prve žrtve. Iako je nakon atentata izabrana nova vlada kojom je predsjedao Slovenac Anton Korošec, ona je ubrzo morala dati ostavku jer je kralj podržao državni udar 6. siječnja 1929. Aleksandar Karađorđević odlučio je ukinuti ustav, raspustiti Narodnu skupštinu čime je uvedena kraljeva diktatura (po datumu uspostavljanja nazvana šestojanuarska diktatura). Zabranjen je rad svih političkih stranaka nacionalnoga, vjerskoga ili regionalnoga 48

travanj 2022.

PIŠE: FRA PETAR JELEČ

karaktera, kralj se proglasio jedinim zakonodavcem i kontrolorom političkoga i društvenoga života države. Radilo se zapravo o uvođenju monarhističkog apsolutizma: „Po svom društvenom biću diktatura kralja Aleksandra imala je i elemenata fašizma: država podignuta na razinu svetinje, jedna državna stranka i jedan vođa – diktator u liku kralja. Glavni socijalni nosilac bile su vojska, policija i državna birokracija. Razlikovala se od talijanskoga i njemačkog nacifašizma u tom što je nije iznio snažni val masovnoga pokreta. Inače, kao i fašističke diktature, i ona je ukinula građanske slobode zabranom političkih stranaka, osim svoje monarhističke. Budući da je diktatura bila odgovor na hrvatski nacionalni pokret S. Radića (HSS), ona je prije svega bila antihrvatska, mada je udarila i na ostale separatističke snage u svim nesrpskim narodima.” (D. Bilandžić). Za predsjednika vlade kralj je imenovao generala Petra Živkovića (1879. – 1947.). Zabranjeni su svi nacionalni amblemi – grbovi, himne, zastave, što je bio dodatan udarac nacionalnom ponosu pojedinih naroda, te zbog toga nije čudno što je diktatura potaknula razvoj i organiziranje radikalnih nacionalističkih pokreta u Hrvatskoj i u Makedoniji.

Uskoro su počeli progoni svih političkih protivnika i u tom povijesnom kontekstu treba gledati nastanak ustaša kada je Ante Pavelić pobjegao iz Zagreba u inozemstvo da izbjegne sve izglednije uhićenje i ubojstvo, počeo oko sebe okupljati istomišljenike koji će se nazvati ustaše. U to vrijeme i komunisti su bili progonjeni te im je zabranjivan rad. I neki istaknuti članovi HSS-a su pobjegli u inozemstvo gdje su nastojali upoznati međunarodnu javnost s prilikama u Jugoslaviji i kraljevoj diktaturi koja guši nacionalna prava drugih naroda. Radi se tu prije svega o Jurju Krnjeviću i Augustu Košutiću. I sam je predsjednik HSS-a Vladko Maček, koji nije htio pobjeći iz zemlje, uhićen i zatvoren pod optužbom da je pomagao terorističke aktivnosti hrvatskih ekstremista. Pušten je nakon pet mjeseci. Slično je prošao i nekad veliki Jugoslaven Svetozar Pribićević, ugledni srpski političar iz Hrvatske. Kralj je zatim jednim zakonskim aktom ujesen 1929. g. promijenio ime države u Kraljevina Jugoslavija, čime se zapravo odbacivao kompromisni nacionalni unitarizam (izražavan u sintagmi „troimeni narod”, „tri plemena jednoga naroda”) u korist integralnoga jugoslavenstva u kojem više nije bilo mjesta ni za kakve nacionalne oznake.

SJAJ ISTINE

Suvremena borba vjernika za opstanak Vjernici koji se zbiljski trude živjeti autentično danas su u manjini u društvu i unutar svojih vjerskih zajednica. Ljudski gledano, situacija je izuzetno teška, a ako se to ne prizna, prijeti da postane i bezizlazna PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

skustvo Crkve u Hrvata je bogato i može poslužiti kao polazište za jedan pokušaj razumijevanja sadašnjega trenutka s motrišta vjere imajući na umu uz katoličanstvo jednako pravoslavlje i islam koji su prisutni na našim prostorima. Stanje propadanja Svim Hrvatima, koji misle svojom glavom, jasno je da ubrzano gubimo narod, državnost, obitelj i vjeru. Masovno se iseljavamo, starimo i demografski nestajemo. Sluge staroga komunističkog režima skupa s novim sluganima prodale su se bjelosvjetskim gospodarima i nastavljaju istu rabotu uništavanja vlastitoga naroda. Ekonomska suverenost je sustavno pustošena i sada smo je kao država izgubili. Privatna sredstva javnoga priopćavanja su u vlasništvu odnarođenih moćnika ili tuđina a državna su od istih okupirana. I jedni i drugi se natječu tko će više nauditi vjeri i moralu. Politički narodu je ostavljeno da se rukovodi logikom manjega zla birajući između sporoga i brzoga puta u propast. Zorni pokazatelji duboke krize vjere i morala su višestruki pad broja djece u obiteljima kao i opadanje 52

travanj 2022.

vjerske prakse. Nakon dvije godine korona-krize stanje se dodatno pogoršalo. Naravni i nadnaravni temelji Crkve u Hrvata su uzdrmani i upitni. Slično je, ako ne i gore, po svim ovim pitanjima i kod nama susjednih naroda. Ne treba doprinositi defetizmu, kojega imamo na izvoz, nego je važno dati ispravnu dijagnozu stanja kako bi se sve bolesno, uz pomoć Božju, moglo izliječiti. Obvezuje nas uvijek pa i danas neprolazna Isusova riječ: „Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Sukladno tome štetan je lažni optimizam koji zavarava sebe i druge ne želeći se suočiti sa zbiljom, nego po svaku cijenu usvaja prosvjetiteljski mit o napretku držeći da sami protok vremena donosi boljitak. Istina je pak da je suvremeno moralno nazadovanje, oslonjeno na tehnološki napredak, postalo ogromna prijetnja osnovnim ljudskim pravima i samom opstanku čovječanstva. Propusti vjerskih vođa Stanje kod pastira je odraz stanja među pukom i obrnuto. Naime većina nominalnih vjernika, kako katolika i pravoslavaca tako i muslimana, praktično žive kao pogani a to onda pogađa i

vodstvo. Vjerske vođe na području bivše Jugoslavije u pravilu najviše zakazuju grijehom propusta koji se očituje u gromoglasnoj šutnji o svemu bitnom. Svjetovna sredstva priopćavanja određuju što je podobno a što nepodobno vjerovati. Iz straha od medijskoga linča rijetki su im se spremni zamjeriti, a mnogi prilagođavaju svoj govor samo da budu zapaženi. Praktično i teoretsko bezboštvo zatrovalo je vjernike na svim razinama. Veliki utjecaj među vjerskim vođama imaju, poznati i nepoznati, suradnici bivšega režima i novi oportunisti koji ne žele izgubiti materijalne koristi i pogodnosti koje im daje vlast. U pozadini jednih i drugih stoje moralni kompromisi koji ih čine izloženima ucjeni, konformizam koji razmišlja svjetovno i u konačnici razvodnjena vjera koja sve relativizira. Njihove pozicije neizravno i izravno učvršćuju i mnogi visoki vjerski predstavnici sa zapada koji otvoreno šire i podržavaju krivovjerje u raznim oblicima ili pridonose neodmjerenim i dvojbenim izjavama, rastućoj pomutnji. Potrebna nam je sveobuhvatna lustracija, na svim razinama, koja bi obuhvatila vrijeme komunizma kao i takozvane demokracije.

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, 21. i 22. ožujka u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Mostaru održala je svoje 83. redovito zasjedanje pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tome Vukšića, potpredsjednika BK BiH, izvještava IKA. Nakon što je 29. siječnja Sveti Otac Franjo prihvatio odreknuće od pastoralnog vodstva Vrhbosanske nadbiskupije kardinala Vinka Puljića, prestala je i njegova služba predsjedanja biskupskom konferencijom. Za novog predsjednika izabran je nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić koji će preuzeti i službu predsjednika Caritasa Bosne i Hercegovine. Za potpredsjednika izabran je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić koji je prihvatio obnašati tu službu dok se, sukladno Statutu i odredbama Kongregacije za biskupe, imenovanjem novih dijecezanskih biskupa ne steknu uvjeti izbora između više kandidata. Biskup Palić će također predsjedati Nadzornim vijećem Caritasa Bosne i Hercego-

vine te Vijećem za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama BK BiH. Također je dogovoreno da se objedine Vijeće za mala sjemeništa i Vijeće za bogoslovna sjemeništa u Vijeće za sjemeništa BK BiH, a njime će predsjedati pomoćni biskup banjolučki mons. fra Marko Semren. Biskup Semren će također biti član Biskupske komisije HBK i BK BiH za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.

VIJESTI

Odluke 83. redovitog zasjedanja BK BiH

Rat u Ukrajini

Molitvom protiv rata TEKST I FOTO: DIJANA MUMINOVIĆ

oznato nam je da Međugorje, mjesto Gospina ukazanja, svake godine posjeti velik broj hodočasnika kako bi molili za mir. Ove veljače, nedugo nakon ruske invazije na Ukrajinu koja je potresla svijet, hodočasnici iz susjednih država počeli su dolaziti kako bi molili za mir u Ukrajini. Ubrzo su stigle i prve izbjeglice, a nedugo zatim i autobus s 47 osoba. Žene i djeca iz Kijeva, Lviva, Mariupolja ali i drugih gradova, preplašeni za svoje sutra, izabrali su bježati. Ostavile su iza sebe muževe i mnogobrojnu rodbinu i prijatelje, uzele dokumente i djecu te nakon nekoliko dana putovanja stigle u Međugorje kako bi se molitvom borile za mir. U Međugorje je do kraja ožujka stiglo više od 200 osoba. Broj se najbolje može procijeniti svakoga dana u 13 sati u maloj kapelici koja im je ustupljena kako bi slavili misu na ukrajinskom jeziku. Ovu skupinu čine rimokatolici, grkokatolici i pravoslavni Ukrajinci koji zajedničkom molitvom u Međugorju predstavljaju ljubav i slogu među ljudima. Smješteni su u privatne kuće i hotele u kojima su neki i ranije boravili, dok su neki prvi put u Međugorju. Stigli su na 56

travanj 2022.

inicijativu hoteljera iz Međugorja koji dvije godine nisu radili zbog pandemije COVID-19. „Kuća treba biti puna jer je jedino tako i živa”, izjavio je predsjednik hoteljera Davor Ljubić koji je primio prve izbjeglice u svoj hotel. Andrija Stojić, tajnik Crvenoga križa Čitluk, istaknuo je da je zajednica odmah krenula u akciju, u nabavu svih potrepština ženama i djeci. Zajedno s CK Hercegovačko-neretvanske županije i humanitarnom udrugom „Marijine Ruke” iz Međugorja, volonteri su dan i noć na usluzi novim prijateljima iz Ukrajine. Volonterka Kornelija ustupila je svoj dom i poslovni prostor za namirnice koje ovih dana pristižu od donatora, a za pomoć izbjeglicama angažirala je i cijelu svoju obitelj. Pored lokalne zajednice, komunikacija i dogovori vezani za ukrajinske obitelji vode se s Oljom Oslavskom koja je u Međugorje stigla sa svojim kćerima. „Ja sam učiteljica i trebala bih voditi online nastavu za djecu u Ukrajini, koja su trenutno u podrumima, ali kako kada sam ovdje potrebna za prevođenje? Jedino ja dobro govorim engleski pa se svi meni obraćaju za sva događanja”, izjavila je

Olja i dodala: „Ali kao da mi je Bog dao baš ovu ulogu. Kada prevodim, zatvorim oči i točno osjećam Duha Svetoga koji u skladu s mojim emocijama prenosi rečenice upućene ukrajinskom narodu u Međugorju.” No, obitelji iz Ukrajine uskoro bi se mogle pronaći u nekoj drugoj europskoj zemlji. Za sada imaju pravo boraviti samo 30 dana u Bosni i Hercegovini, a kasnije će odluka o produžetku boravka biti pitanje vlasti i lokalne zajednice. Pitanje je hoće li mještani Međugorja moći, unatoč početku turističke sezone u travnju, nastaviti pomagati ukrajinske izbjeglice. Mještani kao i Crveni križ tvrde da postoje drugi objekti koji bi se mogli ustupiti, a koji se više ne koriste za turiste. Ukrajinke bi se najradije vratile kući, ali svjesne su da rat u njihovoj državi neće prestati tako brzo. „U Međugorju smo uistinu dočekane na jedan dostojanstven način i zahvalne smo”, kazala je Tatiana koja je sa dvoje djece stigla u Međugorje. Žene pokušavaju sakriti svoju duboku bol, a zajednica se trudi da djeca ne osjećaju rat i udaljenost od očeva. Za djecu se redovito organiziraju radionice, a nedavno ih je dvorac Nancy i Patrick ugostio i dočekao pjesmom koju su izveli studenti. Tako su jedan dan bili iznenađeni i Mini Mausom od strane UG „Zajedno za naš grad” iz Mostara. „U ovakvim trenucima žene i majke su heroji. Ulažu zadnje atome snage kako bi svoju djecu zaštitile od zla i prikazale svijet u najljepšem svjetlu, te kako bi svaki dan učinile boljim od prethodnoga, baš kao što je to prikazano u filmu La vita è bella – Život je lijep”, kazao je Bojan Mosić, tajnik CK HNŽ. Dodao je da su mještani Međugorja pokazali svoju dobrotu, otvorenost za nova iskustva i spremnost za pomoć. Utočište koje su majke Ukrajine pronašle u Međugorju upravo je ono što im je najviše potrebno, posebno nakon razgovora s muževima koji su ostali u Ukrajini. Zbog toga njihova molitva za mir traje od zore do mraka. I to je njihova borba protiv rata.

svjetlorijeci.ba

INFRA – POLITIKA

Kada nekom smrkne... Gledajući u retrospektivi, možemo zaključiti da su alkemičari u ranom prosvjetiteljstvu u Europi imali više pameti nego svi silni moderni geostratezi, politolozi, grafolozi, a kamoli tek prolazni političari PIŠE: DR. TOMISLAV SUNIĆ

išta novoga pod suncem, budući da nakon sunca dolaze oblaci, a onda nevrijeme. A nakon smrti dolazi rođenje. A onda ponovno smrt. Uskrs je važan datum u kršćanskoj civilizaciji, ne samo zbog svoje vjerske simbolike vezane uz uskrsnuće Isusa Krista već i zbog toga što je ideja rođenja i smrti, premda pod raznim nazivima, dio predaje svih europskih pretkršćanskih kultura. Nakon velikih katastrofa i ratova dolazi doba mira i uspona novih civilizacija. Upravo kao što se nakon zabave i veselja spremaju novi tmurni oblaci koji nagovješćuju nove serijske kataklizme. Danas imamo slična uvjerenja kod velikoga broja ljudi koji nagovješćuju sudnji dan, pogotovo kada razmišljaju o ratu u Ukrajini. A koliko je samo od pamtivijeka bilo takvih pomisli o sudnjem danu! Pomisao o kraju povijesti i nastupu nekoga novog zemaljskog raja samo je inverzija na sudnji dan! Takva ideja o dolasku zemaljskoga raja još je uvijek temelj komunističkih i liberalnih teoretičara. Ujedno je takva optimistička misao, odnosno svjetonazor o kraju povijesti i zemaljskom raju, oblik prvorazredne liberalno-komunističke prijevare. Jer i nakon najljepšega vremena s puno sunca i puno cvijeća opet mora pasti snijeg, a često i prave bombe. 58

travanj 2022.

Pomisao da će nakon hrvatske Oluje iz 1995. povijest u Hrvatskoj stati i da će se svi Hrvati naći u ekumenskom zagrljaju oblik je samozavaravanja. Prave oluje i prave katastrofe tek slijede. U načelu, u Europi se u proteklih dvije tisuće godina ratovi, bilo oni regionalne, bilo lokalne, bilo kontinentalne naravi, zbivaju u prosjeku svakih 45 godina. Kako vrijeme odmiče sve manje i manje ljudi u Hrvatskoj zna što je bio Domovinski rat u Hrvatskoj, a još manje ljudi u Europi zna što se zbilo u masovnim komunističkim klanjima na bezbrojnim hrvatskim križnim putovima od 1944. do 1950. Grčka božica Lethe simbol je zaborava – zaborav koji svima nama ponekad dobro dođe, premda svatko od nas voli isticati svoja sjećanja putem umanjivanja sjećanja na tuđe katastrofe. Naricanje o smrti zapada nije samo omiljena tema modernih pesimističkih filozofa poput Oswalda Spenglera. I starorimski pisac Polibije pisao je u svojoj VI. knjizi o prolaznosti svih civilizacija, pa tako i Rimskoga Carstva. Rimski povjesničar Sallust vidi pak u luksuzu i raskoši rimske vladajuće klase prve početke rasula društva, odnosno svoga Rimskog Carstva. Dokle god je Rim živio u strahu od neprijateljskih uljeza (metus hostilis), dotle su građani Rima pokazivali

osjećaj za solidarnost i spremnost na žrtvu – ali i na vojni otpor. Padom Kartage 146. godine prije Krista, dotokom silnih bogatstva u Rim, u Rimu se stvara klima nerada i lagodnoga života, koje će nekoliko stoljeća kasnije dovesti do propasti Rimskoga Carstva. I svako zlo za dobro... Teorije katastrofe, misli i pomisli na kraj svijeta, vuku se već tisućljećima u europskoj civilizaciji. No svaki čovjek koji je sudionik katastrofe svoga vremena pomišlja da je katastrofa koja je zadesila njega ili njegov narod ujedno i kraj cijeloga svijeta. No nije baš tako. Jer kad nekom smrkne drugome uvijek svane. U Zagrebu se Domovinski rat drukčije doživljavao nego u Bosni. U jeku Domovinskoga rata, tamo negdje sredinom 1994., moglo se vidjeti u Zagrebu broj skupocjenih automobila i broj žena u skupim nerčevima i perzijanerima, tako da je prolaznik dobivao dojam zemlje u miru i raskoši. No samo 30 km istočnije ljudi su vježbali talent za preživljavanje. 8. svibnja 1945. godine nastupila je opća katastrofa za hrvatski narod; no 8. svibnja 1945. bio je mjesec velike radosti i slavlja u komunističkom Beogradu, Moskvi i kapitalističkom Washingtonu. Te deum

Kultura

Pod zastavom Libertas PIŠE: LEONA SABOLEK

ubrovnik pripada onim gradovima koji posjetitelja očaraju nekom magičnom moći. Je li tajna u bajkovitoj staroj jezgri, moru najljepše plave boje ili u žiteljima koji otvorena srca primaju goste, osobito one iz susjedstva? Gotovo svaka ulica, svako zdanje ima svoju priču, muzej je i galerija za sebe. A na Kneževu dvoru stoljećima znakovit natpis: Zaboravite privatno, bavite se javnim i to još na latinskom: Obliti privatorum publica curate. Gdje li se do danas zagubi ovaj drevni naputak vlastima? Baš blizu Kneževa dvora, a preko puta dubrovačke katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije nalazi se Galerija Dulčić Masle Pulitika koja je jedan od izložbenih prostora muzejske ustanove Umjetnička galerija Dubrovnik. Otvorena je 1997. u kući u kojoj je i spomen-soba stradalog američkog diplomata Ronalda Browna. Na prvome katu Galerije od 2013. stalni je postav poznatih dubrovačkih kolorista Ive Dulčića, Antuna Masle i Đure Pulitike kojima je zajednička raskošna paleta u ovjekovječenju voljenoga rodnog kraja. Na drugome se katu održavaju recentne izložbe. Tekuća izložba Tamo gdje palme cvatu otvorena je u okviru Feste svetoga Vlaha i Dana Grada Dubrovnika. Izložba fotografija Zvonimira Atletića nazvana je prema naslovu knjige isusovca oca Ante Gabrića i posvećena životu i radu misionara iz Metkovića u Indiji. Ovaj je sluga Božji proveo pola stoljeća u Bengalu čineći dobra djela potrebitima i surađujući sa svetom Majkom Terezom. S drugoga kata može se doći do još jednoga izložbenog prostora 60

travanj 2022.

Umjetničke galerije – Atelijera Pulitika unutar dubrovačkih zidina.

Umjetnička galerija Dubrovnik osnovana je 1945. godine i od 1948. smještena u Palači Banac koja se u panorami već iz daljine izdvaja upečatljivim lukovima i triforama. Građena je po projektu arhitekata Lavoslava Horvata i Harolda Bilinića za dubrovačkoga brodovlasnika Božu Banca. U dvorištu i na prostranoj terasi smješten je stalni postav skulptura klasika hrvatskoga modernog kiparstva. Među zastupljenim autorima su: Ivan Meštrović, Robert Frangeš Mihanović, Frano Kršinić, Ivan Lozica, Vanja Radauš, Branko Ružić. Vanja Radauš je ukrasio i kapitele stupova horoskopskim znakovima, a detalji unutrašnjega uređenja od kovanoga željeza djelo su dizajnerice i kiparice Grete Turković. Galerija posjeduje oko 3000 umjetnina. Do skulptura, slika, grafika, fotografija i umjetničkih instalacija došla je otkupom i donacijama, a

radi na obogaćivanju zbirke radova međunarodnih umjetnika. Na trećem katu su djela s kraja 19. do sredine 20. stoljeća. Zastupljeni su utemeljitelji hrvatskoga modernog slikarstva Vlaho Bukovac i Mate Celestin Medović i mnoštvo drugih umjetnika iz toga razdoblja s nacionalne i lokalne likovne scene. Spomenimo bar neke od njih: Emanuel Vidović, Marino Tartaglia, Menci Klement Crnčić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Ljubo Babić, Jerolim Miše, Oskar Herman, Ignat Job, Petar Dobrović, pa Dulčić, Masle, Pulitika, Ivo Vojvodić, Niko Miljan. Avangardni pokreti tijekom 20. stoljeća ispunjavaju drugi kat Galerije. Ovdje se može vidjeti slikare Otona Glihu, Ivu Šebalja, Zlatka Pricu, Edu Murtića, Julija Knifera, kipare Vojina Bakića, Dušana Džamonju. Na ovome katu ima figurativnoga slikarstva kao što je kod Lukše Peke, Marojice Mitrovića, Josipa Škerlja, Krste Hegedušića, Ferdinanda Kulmera, ali i hiperrealizma Jadranke Fatur i Vlade Jakelića. Prvi je kat otvoren za najnovije ideje i forme, multimediju. Tu se mogu naći radovi kako hrvatskih tako i inozemnih autora. Moglo bi se reći da dominira umjetnička fotografija, ali ima i mješovite tehnike, videa. Uz Roberta Farbera, Jana Fabrea, Stevea McCurryja, Mladena Tudora, Damira Fabijanića ravnopravno stoje suvremeni dubrovački umjetnici: Slaven Tolj, Ivona Šimunović, Paško Burđelez, Ivona Vlašić, Božidar Jurjević, Dubravka Lošić, Marko Ercegović, Ana Opalić, Miho Skvrce, Ivana Pegan – Baće,... U njihovim radovima ocrtavaju se autorska promišljanja svijeta u kojem žive.

KNJIŽEVNOST BOSANSKIH FRANJEVACA

Univerzalni slovopis fra Marijana Šunjića Šunjić je bio upamćen po tome što se svesrdno zalagao za podizanja novih crkava i samostana te za otvaranje pučkih učionica. Kao apostolski vikar u svojim se okružnicama zalagao i za iskorjenjivanje poroka među bosanskim katolicima

ajupućeniji u jezikoslovnu problematiku i znalac najvećeg broja jezika među bosanskim franjevcima bio je fra Marijan Šunjić. Rođen je u Bučićima kod Travnika 1798., a umro u Beču 1860. godine. Temeljnu naobrazbu stekao je dijelom u roditeljskoj kući, a dijelom u samostanima u Gučoj Gori i Fojnici. Studij filozofije i teologije polazio je u Zagrebu i Mohaču (1814–1821). Nakon toga je između 1821. i 1824. godine studirao orijentalne jezike – arapski, turski i perzijski – u Zagrebu i Beču. Nešto manje od godine dana proširivao je znanje jezikā i kod čuvenog talijanskog poliglota kardinala Mezzofantija u Bologni, pa je u Provinciji i izvan nje s vremenom postao glasovit po znanju velikog broja jezika. Naime osim spomenutih orijentalnih dobro je poznavao, dakako, klasične jezike grčki i latinski, zatim talijanski, njemački i francuski te većinu slavenskih jezika. Gorljivo zalaganje Nakon završenih studija i povratka u Provinciju bio je na službama kapelana ili župnika na Kupresu, u Mokronogama i Orašju kod Travnika (danas je to 62

travanj 2022.

PIŠE: IVO PRANJKOVIĆ

župa Ovčarevo). Osim dušobrižničkoga rada obavljao je i službe tajnika i kustosa Provincije (godine 1832. odnosno 1835), a bio je i provincijal Bosne Srebrene (1847–1851). Zadnjih pet godina života, od 1855. do 1860. godine, obnašao je službe apostolskog vikara u Bosni te titularnog biskupa panadskoga. Zbog gorljiva zalaganja za prava katolika i franjevaca u Bosni osmanske su ga vlasti dvaput zatvarale, godine 1827. i 1834. U vrijeme brojnih sukoba s biskupom fra Rafom Barišićem, u kojima je aktivno branio prava Provincije, bio je 1843. osuđen na progonstvo u Italiju, ali ta osuda nije provedena zbog promijenjenih okolnosti. U vrijeme spomenutih sukoba s Barišićem, poznatih pod imenom Barišićeva afera, dvaput je išao u Rim (1834. i 1840). a jedanput u Carigrad (1846) kao član izaslanstva svoje Provincije. Godine 1851. izravno se obratio i austrijskom caru Franji Josipu s molbom da poduzme konkretnije korake u nastojanju da se popravi položaj katolika i franjevaca u Bosni i Hercegovini. Osim svega rečenoga Šunjić je bio upamćen i po tome što se svesrdno zalagao za podizanja novih crkava i samostana te za otvaranje pučkih učionica.

Kao apostolski vikar u svojim se okružnicama zalagao i za iskorjenjivanje poroka među bosanskim katolicima. Osobito treba spomenuti da je bio prvi koji se u Bosni i Hercegovini zalagao za osnivanje apstinentskih društava. Kao čovjek širokih pogleda i izvanrednoga obrazovanja Šunjić je bio i vrlo aktivan u spisateljskom radu. Pisao je pjesme (ne osobito uspjele) u duhu narodnog preporoda, slične onima koje je npr. pisao njegov subrat i suvremenik fra Martin Nedić, bavio se, kao što ćemo u nastavku vidjeti, teorijskim jezikoslovnim pitanjima te stalno poticao poboljšanje školskih prilika i širenje prosvjete u puku. Marno se također, kao i ostali bosanski franjevci koji su bili sljedbenici ilirskoga pokreta, posebno npr. Ivan fra Frano Jukić, zalagao i za skupljanje, populariziranje i objavljivanje usmenog narodnog stvaralaštva. Neke od pjesama koje je sakupio objavljene su u Jukićevu časopisu Bosanski prijatelj (1850. i 1851. te postumno 1870), a najveći broj tek 1915. godine u zborniku Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, koji je (zbornik) s predgovorom Eugena Matića objavljen u izdanju Zbora „Jukić” u Sarajevu (drugo izdanje 1825.

JEZERA BIH

BLIDINJE JEZERO

Oko jezera, naročito pri padinama Čvrsnice, ispod Jelinka, a koje se spuštaju do jezera nalaze se plitke uglavnom manje vrtače u kojima nalazimo razvijena i plodna tla u kojima uspijeva krumpir

TEKST I FOTO: DALIBOR BALLIAN

lidinje ili Blidinjsko jezero smjestilo se na samom kraju Dugoga polja, na njegovu jugozapadu. To je inače mjesto dodira Čvrsnice i Vrana, gdje padine Jelinka prelaze u Svinjaču, odnosno kod Ivan Dolca i Barzonje. Iako je podrijetlo jezera umjetno, ipak je zaštićeni geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje. O umjetnom podrijetlu jezera postoje brojni zapisi, ali i fotografije iz 1907. godine, gdje se vidi rad na ponorima. Jezero je napravljeno da se osigura dovoljna količina vode za stoku koja je čuvana na okolnim ispašama, a postoje podatci o preko 100 000 ovaca i nekoliko tisuća krava. Inače, događalo se da je voda iz jezera nekoliko puta nestajala, te su se dodatno zatvarali ponori. Tako su se zadnji put ponori zatvarali 1940. godine, kada je jezero presušilo, a prije toga je 64

travanj 2022.

bilo također godina kada je jezero ostajalo bez vode.

Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem, ali i otjecanjem kroz ponore koji i dalje postoje zbog čega znatno opadne razina jezera Jezero je na 1183 metra nadmorske visine, dok mu površina varira od 2,5 do 6 kilometara četvornih, u ovisnosti od količine vode u jezeru. Najveća dubina jezera je 4,5 metra u blizini zatrpa-

noga ponora, a najvećim dijelom je dubine od jednoga metra. Postoji nekoliko povremenih bujičnih tokova koji vode ka jezeru. Tako voda u jezero dolazi s padalinama, ali i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, naročito kada se u rano proljeće tope veliki snjegovi. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem, ali i otjecanjem kroz ponore koji i dalje postoje zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na veliku površinu i malu zapreminu i iznose 10 mm/dan. Na južnoj strani jezera voda kroz ponor u Ivan Docu otječe prema istoku i ponovno izvire kod Neretve i brane u Grabovici. Sam dio polja u kojem se jezero nalazi je morenskoga, odnosno ledenjačkoga podrijetla, no jezero je prema najrelevantnijim izvorima nastalo djelo-

UZ DAN PLANETA ZEMLJE

Ekološki dug PIŠE: DALIBOR BALLIAN

Gramzivost ljudi i želja za profitom su osnovni problem stvaranja ekološkoga duga, a najveći dužnici su razvijene zemlje, slobodno možemo reći zemlje skupine G20. Nažalost, nerazvijene zemlje se ugledaju na njih i teže ih dostići ne birajući sredstva

Glasgowu se svojom rječitošću nadmeću svjetski političari, obećavajući sve, pa i nemoguće, ali se ne žele odreći industrijskoga rasta i profita. Bojim se da i pored dobrih inicijativa neće doći do promjena, već ćemo i dalje tonuti u tamu, koristeći neproizvedeno, stvarajući sve veći ekološki dug. Priroda pak ne poznaje dug ni kredit, ona daje ograničeno, a profit se ne stječe ograničeno već neograničeno. Također, i mi smo krivi jer se ne želimo odreći ugodnoga i komfornoga života. Obično se vozimo sami u automobilu, kupujemo štošta nepotrebnoga, trošimo jako mnogo papira, pitke vode i energenata te na sve moguće načine kisik pretvaramo u CO2. Kako se odnosimo prema prirodi i resursima koje nam priroda svake godine stavlja na raspolaganje? Jesmo li zahvalni prirodi na tome i odnosimo li se domaćinski prema njima ili ne? Rast ekološkog duga O ekološkom dugu dugo nismo znali ništa, ali još prije 50 godina započelo se 66

travanj 2022.

s mjerenjima i proračunima koliko imamo kisika a koliko ga godišnje trošimo. Tako se potrošnja godišnje produkcije kisika prema mreži GFN (Global Footprint Network) odvija sve brže i brže te smo, za razliku od 70-ih godina 20. st., ove godine već 29. srpnja ili 24 dana ranije u odnosu na prošlu godinu, kada se „kasnilo” zahvaljujući pandemiji COVID-19, potrošili godišnju produkciju kisika. Prošle godine nismo imali pretjeranoga razloga za slavlje zbog kašnjenja u potrošnji kisika, odnosno svjetskoga Dana ekološkoga duga, koji je bio prolongiran za 22. kolovoza 2020., ali zato ove godine imamo još manje razloga za slavlje, više za zabrinutost. Kada govorimo o prirodnim obnovljivim resursima, govorimo samo o onim koje priroda može obnoviti za godinu dana. Budući da ih trošimo ubrzano, ostatak godine iscrpljujemo prirodni kapital koji se ne može obnoviti, koji se stotinama tisuća i milijuna godina stvarao te se ta prekomjerna potrošnja naziva ekološkim dugom koji iz godine u godinu raste sve više.

Iako je pandemija zaustavila život u velikom dijelu svijeta te izazvala privremeni pad emisija stakleničkih plinova, kao i deforestaciju, ipak je to bila jako mala i kratka pauza da bi se nešto značajnije popravila vrlo teška situacija. Tako je prema mreži GFN smanjenje trošenja prirodnih resursa bilo samo za 9,3 %, ipak nedovoljno da bi se to moglo primijetiti na globalnom planu. Tada su samo neki od zagađenih gradova malo prodisali zbog trenutnoga i privremenoga smanjenja potrošnje resursa i zaustavljanja transporta, ali ubrzo su se vratili u staro stanje. Prema WWF-ovom izvješću dan ekološkoga duga za 2019. godinu bio bi 10. svibnja kada bi čovječanstvo u svijetu živjelo poput stanovnika Europske unije. To zapravo znači da su stanovnicima EU-a, umjesto jednoga, neophodna čak 2,8 planeta kao što je Zemlja kako bi zadovoljili svoje sebične potrebe. Zaboravljamo da te potrebe nameće suvremeno potrošačko društvo stvaranjem kupovne moći. Tada ljudi kupuju sve ono što im se nudi iako ti

Uskrsni popusti u knjižarama Svjetla riječi do

50%

Livno, Trg Branitelja bb; Tel: 034 201 111

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb; Tel: 030 710 336

Kruh svetog Ante Dan KSA 2021. Župa Materinstva BDM, Tišina 115,00 KM Župa sv. Franje Asiškog, Žeravac 287,50 KM Župa sv. Franje Asiškog, Rumboci 500,00 KM Župa sv. Ante Padovanskog, Bugojno 750,00 KM Župa sv. Petra, Tuzla 260,00 EUR Za projekte KSA Marko Cvitanović, Sarajevo 10 KM Mirza Hukeljić 20 KM N. N., Sarajevo 20 KM N. N., Mostar 20 KM Marina Puljić 30 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM N. N., Sarajevo 30 KM Slavica Baković 50 KM Olga Oblešćuk, Sarajevo 100 KM HKM St. Poelten 1.000 EUR Fra Marko Stjepanović 1.000 EUR Mićo i Zdenka Šipura, Švicarska 200 CHF Ilija Antolović, Njemačka 100 EUR Za pučke kuhinje Humanitarni broj BH Telecom 4 KM Ermin Kazić, Sarajevo 30 KM N. N., Ljubuški 50 KM Marijan Jozinović 100 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Željka Burazor 100 KM Jadro d. o. o., Gornji Vakuf – Uskoplje 200 KM Obitelj A. F., Vukovar 500 KM N. N., Sarajevo 720 KM

Grad Sarajevo 7.000 KM Kanton Sarajevo 8.168 KM Obitelj A. F., Vukovar 6.900 HRK Fondacija Artur McCluskey, Irska 3.060 EUR Valentina Ivić, Švicarska 150 CHF HKM Wiesbaden 300 EUR Za fond Kap dobrote Ilija Stipić Franjo Đogaš, Zagreb Iljo Mikić, Njemačka

50 KM 1000 HRK 100 EUR

Umjesto cvijeća na grob pok. Ružice Poljak (Batarilo) Hrvatsko obiteljsko kolo Munchen 50 EUR FMC Svjetlo riječi 410 KM Za pomoć Ukrajini HKM Klagenfurt

2.689 EUR

Dobročinitelji KSA, Hrvatska Anamarija–Company d. o. o., Sesvete 1.000 HRK Draga Novokmet, Kaštel Štafilić 400 HRK Neda Maruna, Šibenik 200 HRK Maja Duilo, Split 150 HRK Domagoj Brčić, Zagreb 2.450 HRK Antonija Salacan, Opuzen 250 HRK Luka Jerković, Karlovac 2.100 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 100 HRK Rafael Romić, Zagreb 600 HRK Ana Ikić, Zadar 1.000 HRK Ružica Miloš, Zagreb 500 HRK Krunoslav Malekinušić, Sesvete 600 HRK

Ivanka Ćurić, Zagreb 100 HRK Klaudija Mioč, Zagreb 350 HRK Davor Borošak, Zagreb 400 HRK Štefica Sedlanić, Bednja 50 HRK Mato Andrijević, Njemačka 50 EUR Za obnovu kuća obitelji stradalih u potresu u RH Župa sv. Ivana Krstitelja, Podmilačje 4.000 HRK Verica Schatt, S. Sopnica 600 HRK Udruga umirovljenika, Sesvetska Sopnica 500 HRK Lemag d. o. o., Sesvete, Miodrag Grahovac 1.000 HRK Josip Bungić, Zagreb 1.000 HRK Elisabeth Römer, Frankfurt 100 EUR Josip Bogić, Klagenfurt 60 EUR Mato Marčinković, Heerbrugg 200 CHF Petar Marčinković, Heerbrugg 200 CHF Igor Bilobrk, Zagreb 500 HRK Ivan Marčeta, Zagreb 750 HRK Transactor d. o. o., Zagreb, Igor Bungić 500 HRK Stjepan Tokić, S. Sopnica 200 HRK Nevenka Juratovac, Sesvete 300 HRK Fra Božidar Blažević, Filež 250 EUR Fra Zoran Tadić, Donja Pulja 250 EUR Šimun Babić, Zagreb 1.000 HRK Marina Cordazzo, Zagreb 100 EUR Ante Tolić, Lekenik 1.870 HRK Marijan Franjić, S. Sopnica 200 EUR Mato Kisić, Sesvetska Sopnica, limarski radovi 12.795 HRK

Grad Sarajevo nastavlja pomagati rad pučke kuhinje „Kruh sv. Ante” Dana 11. 3. 2022. godine gradonačelnica Benjamina Karić potpisala je s predstavnikom HKO „Kruh svetog Ante” Ugovor o realizaciji odobrenih sredstava iz budžeta grada Sarajeva za 2022. godinu, iz granta neprofitnim organizacijama. Za pučke kuhinje „Kruha sv. Ante” Grad Sarajevo izdvojio je 70

travanj 2022.

7.000 KM. Ova hvale vrijedna donacija osigurat će hranu i druge potrebe naših pučkih kuhinja. Od srca zahvaljujemo Gradskoj upravi, na čelu s gradonačelnicom Karić, na podršci koju nam godinama pružaju.

Isuse, vjerujem u smisao patnje, križa i umiranja, vjerujem da si za nas umro i uskrsnuo jer Tvoj je grob ostao prazan! Vjerujem u život vječni! Cijenjeni čitatelji, prijatelji i dobročinitelji „Kruha svetoga Ante”, križ je oduvijek bio sramotno sredstvo muke i poniženja za svakoga osuđenoga čovjeka, bio je znak prokletstva. Isus je dragovoljno prigrlio križ i time križ nije postao lakši, ali ga je lakše nositi i on tako postaje znakom ljubavi i simbolom spasenja. Od tada križevi vise u našim crkvama, na raskrižjima, u našim uredima i domovima, na našim prsima. Često se križamo i kao vjernici prihvaćamo naše životne križeve te tako prestajemo biti ravnodušni i buntovni patnici dostojni sažaljenja, nego hrabri križonoše koji znaju da uvijek i na svakom mjestu mogu ljubiti slobodno i velikodušno. Na svome križnom putu Isus susreće osobe koje mu pomažu: Šimun Cirenac, Majka Marija, hrabra Veronika, jeruzalemske žene, uplašeni i skriveni apostoli i učenici. Isus i danas treba mene i tebe kako bi i danas mogao liječiti, njegovati, ohrabrivati, pomagati, pomirivati i opraštati. Molimo danas za sve one kojima je križ težak i pretežak, za one koji često padaju pod teretom križa, slabosti, očaja i beznađa, za one koji misle da nema više smisla ustati i da je sve propalo! Molimo za one koji nemaju snage dalje se boriti te leže pod teretom vlastitih slabosti i zarobljenosti! Molimo za sve one koji očajavaju zbog teških okolnosti života i koji više ne vide izlaza iz svoje teške situacije! Uskrsli Gospodine, daj da moj pogled na tvoj križ izmami odluke obraćenja i suze pokore! Isuse, utješi i danas mnoge koji su u nedavnoj koroni i bratoubilačkom ratu izgubili svoje najdraže, utješi sve koji su ranjeni grubošću i nezahvalnošću svojih najbližih, budi blizu onima koji pate na bolesničkim posteljama i koje ljudi smatraju teškim teretom društvu! Neka Uskrs ostane nama i za sve nas blagdanom pobjede Isusova križa! To je pobjeda za sve ljude i svakoga čovjeka koji hrabro i strpljivo nosi svoje životne križeve. Neka pobijedi Isusova ljubav u srcima svih nas kako se nitko ne bi osjećao poraženim, otpisanim i zaboravljenim! Neka nam svima, a posebno bolesnima, medicinskim radnicima, nemoćnima, uplašenima i siromašnima, zaraćenima i ranjenima, dobri i milosrdni Bog dadne potrebnu snagu da križeve i patnje hrabro podnosimo do uskrsnuća u vječnosti! Svima od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs! fra Petar Karajica, ravnatelj KSA

Godišnja skupština HKO „Kruh sv. Ante” Dana 23. 3. 2022., u prostorijama Franjevačkog studentskog doma na Kovačićima u Sarajevu, održana je redovita godišnja Skupština HKO „Kruh sv. Ante”, kao i sastanak Upravnog odbora. Skupštini su uz predsjedanje provincijala fra Joze Marinčića i ravnatelja KSA fra Petra Karajice nazočili i povjerenici „Kruha sv. Ante”. Na samom početku Skupštine provincijal fra Jozo Marinčić pozdravio je sve nazočne i zahvalio se na dolasku. Nakon pozdravne riječi i zajedničke molitve, uslijedilo je podsjećanje na rad prethodne Skupštine. Ravnatelj fra Petar upoznao je članove s aktivnostima i financijskim rezultatima za proteklu godinu, kao i o trenutnoj socijalnoj situaciji. Potom su uslijedili izvještaji povjerenika o karitativnoj djelatnosti na dotičnom području u 2021. godini, s osvrtom na ono što se uradilo u suradnji i preko HKO „Kruh sv. Ante”. Na Skupštini se razgovaralo o projektima koji su pod okriljem „Kruha svetog Ante”, kao i o pripravi za proslavu ovogodišnjeg Dana „Kruha svetog Ante” koja će se obilježiti

12. 6. 2022. godine. Ove godine ćemo se okrenuti izbjeglicama iz ratom pogođene Ukrajine. Sva prikupljena sredstva bit će uplaćena na račun ove humanitarne akcije. Molimo braću svećenike da animiraju i potiču na dobročinstvo vjernike u svojim župama. Sastanak Skupštine Provincijal je završio zahvalom na dosadašnjem radu svima koji su uključeni u rad Organizacije, te zaželio ustrajnost u daljnjem angažmanu pomoći potrebitima. Nakon zajedničkog ručka, uslijedio je sastanak Upravnog odbora KSA.

svjetlorijeci.ba

Biljna ljekarna

Crveni luk PIŠE: FRA JURO MARČINKOVIĆ

rveni luk povrće je koje svi vi vjerojatno uvijek imate u svojoj kući. U našem narodu ima mnogo naziva za crveni luk, a ja ću ovdje navesti samo neke: crvenac, kapula, mrki luk, obični luk, pravi luk, ljutika. Pradomovina crvenoga luka je Srednji istok, Iran, Afganistan te Kina i Indija, gdje je tisućama godina služio za prehranu i kao ljekovita biljka, a odatle se proširio po cijelom svijetu. U srednjem vijeku su ga vješali po vratima da odagna bolest kugu. Uzgaja se po vrtovima, poljima i na plantažama. Nije poznato da raste u divljini, osim nekih vrsta crvenoga luka koje rastu divlje samo u Indiji i Kini. Inače, on je višegodišnja biljka visoka 70 – 100 cm. Voli sunčanu i suhu zemlju, voli toplinu i humusna zemljišta. Hladna i vlažna područja ne pogoduju uzgoju crvenoga luka. Sijemo ga od sredine ožujka i on nikne nakon 3 tjedna. Prve godine naraste samo do veličine lučice, a tek sljedeću godinu sadimo te lučice i razviju se glavice crvenoga luka. Preporučuje se da ga se sije uz mrkvu jer ona tjera lukovu muhu, a luk mrkvinu muhu. Isto tako dobro je uz luk imati posijan peršin jer se tada čuva luk od lukova moljca. Preporučujem da ga se koristi svaki dan u jelima jer on pojačava apetit i pospješuje probavu. Iako je crveni luk znanstveno ispitan i utvrđena mu je velika ljekovitost, malo se primjenjuje u službenoj medicini, već je prepušten pučkoj. Njegovi su ljekoviti sastojci vrlo djelotvorni, a posebno štiti od infekcija, dezinficira područje usta, nosa i grla, jača sluznice u trbuhu i želucu, pomaže kod problema s bubrezima i mokraćnim mjehurom, smanjuje visoki 74

travanj 2022.

krvni tlak i masnoće u krvi, djelotvoran je kod slabe cirkulacije, osobito hladnih nogu, poboljšava apetit, štiti krvne stijenke i vene od oboljenja, pojačava raspoloženje, jača imunološki sustav, potiče proizvodnju hormona protiv stresa, stimulira libido, ojačava srce i cirkulaciju i sprečava aterosklerozu. Poznata su samo dobra i korisna ljekovita djelovanja crvenoga luka. Ipak, neke osobe su preosjetljive na veću količinu crvenoga luka i zato te osobe smiju uzimaju samo manju količinu, ali nikako ga ne bi trebale potpuno izbjegavati. Ovdje vam donosim nekoliko savjeta kako i na koji način ćete iskoristiti veliku ljekovitost crvenoga luka. Luk s medom. Uzmite i nasjeckajte nekoliko glavica crvenoga luka i stavite u jednu staklenu teglu, a onda dodajte i jednaku količinu kaduljina meda. Dobro poklopite i ostavite da odstoji u ovoj staklenoj tegli 48 sati pa procijedite i isprešajte. Još je bolje ako iscijedite u sokovniku svježi sok od crvenoga luka i pomiješate s jednakom količinom meda i ostavite da odstoji 48 sati. Nakon što je pripravak odstajao, ulijte u staklenu teglu i ostavite na hladnom i tamnom mjestu. Svaka 2 sata uzima se po jedna velika žlica, što izvanredno djeluje kod kašlja i smetnji dišnih organa. Djeca uzimaju upola manje. Uzima se sve dok kašalj ne prestane i još nekoliko dana poslije toga. Voda od crvenoga luka. Uzmite i razrežite glavicu crvenoga luka na 4 dijela, stavite u jedan lončić, prelijte s 1/2 l vode, stavite na peć i ostavite da se kuha 15 minuta na laganoj vatri. Skinite s peći, poklopite i ostavite 20 minuta

poklopljeno. Zatim procijedite i isprešajte ostatak od luka. Ova voda u kojoj se luk kuhao popije se tijekom dana, toplo i na gutljaje. To je vrlo djelotvorno nakon slavlja kada se previše pojelo i popilo. Sok od crvenoga luka. Uzmite crveni luk i od njega u sokovniku iscijedite svježi sok. Ovim sokom dvaput dnevno mažite lomljive nokte na rukama i nogama. Poslije mazanja nokti ne smiju 2 do 4 sata doći u dodir s vodom. To treba raditi svaki dan navečer prije spavanja, sve dok nokti ne postanu zdravi, lijepi i sjajni. Isto tako, osobe koje su osjetljive na promjenu vremena trebaju tri puta dnevno piti vrhom punu veliku žlicu svježe iscijeđenoga soka crvenoga luka i tako svaki dan tijekom 3 tjedna. Kad se popije žlica soka, odmah treba popiti i 1 šalicu čaja od ljekovite biljke zlatnice, toplo i na gutljaje. A čaj se pripremi tako da se u šalicu vrele vode stave 2 male žlice ove biljke, promiješa, poklopi i ostavi 10 minuta poklopljeno, pa procijedi i pije toplo i na gutljaje. Kura traje bez pauze sve dok problemi koje sam naveo ne nestanu. Čaj od crvenoga luka. Ogulite 1 glavicu crvenoga luka, sitno ju nasjeckajte i stavite u 1/4 l vrele vode, dobro promiješajte, poklopite i ostavite 15 minuta poklopljeno. Zatim procijedite te popijte toplo i na gutljaje. Po potrebi ovaj čaj se pije nekoliko dana. To je vrlo djelotvoran pripravak protiv promuklosti i kašlja, a već se nakon pijenja prve šalice čaja osjeti znatno poboljšanje. Oblozi od crvenoga luka. Ako se opečete, može vam koristiti crveni luk. Uzmite jednu glavicu, sitno ju nasjeckajte i dobro zgnječite pa stavite na opeklinu

Metafore i putokazi

Duša sama bira Lomilo me sve što sam nosao, stizalo me od čega bih bježao. Što me taknulo to me i ranilo, što bih zavolio tiho me ubijalo.

Ne krivim nikog, sam kriv jesam, mogao sam i ja od trnja se sklanjat‘. Ali ruža nije lijepa zato što miriše, lijepa je ona što se lako i ne ubire.

Kad birati mogu, staze biram nove, uvijek one što manje stopa broje. Ne pitam korak kuda će me vodit‘, duša sama bira kamo će me nosit‘. (Tekst i foto: J. Ćuro)

travanj 2022.

NAŠI POKOJNICI Ivka Filipović

(†2012.) Gledajući ljudskim očima Ivka je otišla prerano, no Bog je htio tako. Kažu da godine liječe i brišu sve, ali niti mogu izliječiti bol za tobom, niti te mogu izbrisati iz naših sjećanja. Dokle bude nas biti će i tebe u nama. Tvoji najmiliji

Faletar

Mato Luca–Zanićka

(†2012.) (†2021.) Ove godine navršilo se deset godina od preminuća našega oca Mate i prva je godišnjica smrti naše majke Luce, zvane nadimkom Zanićka. Zahvalni smo na svemu što su nam pružili, na molitvi kojom su nas bodrili, na vrijednostima koje su nam usadili i na životu u koji su nas usmjerili. Vjerujemo da su u zagrljaju Onoga kojemu pripadaju od početka i da ćemo se u toj vječnosti opet sresti. Dragi naši roditelji, neka vam je mir i pokoj duši u svjetlosti nebeskoga Oca. S ljubavlju, vaša djeca

Ružica Poljak – Batarilo

(21. 10. 1953. – 23. 2. 2022.) Dana 23. veljače 2022. godine, u šestoj srijedi devetnice sv. Josipu, preminula je naša draga Ružica Poljak – Batarilo. Iako nas je iznenadila i rasplakala, molitvom zahvaljujemo za njen ispunjen život. Živjela je u braku 40 godina s dobrim mužem Ivanom s kojim je dobila dvojicu sinova, Daniela i Dominika. Kroz to vrijeme svoga životnoga hoda radila je kao medicinska sestra u bolnici

Pokoj vječni daruj im, Gospodine! u Münchenu. Tromb u tijelu prekinuo je njen život. Posjedovala je dio neba i to je dijelila oko sebe. Bila je sunce svima oko sebe. Znala je patnju pretvoriti u molitvu zahvale. Molitva joj je bila plodna oaza koja otvara tvrda srca. Naša draga Ružica bila je jednostavna, ponizna, strpljiva i blaga, ali jako osjetljiva za siromahe. Znala je utješiti žalosne svojom darežljivošću i pogledom radosnoga srca. Ostaje primjer svojoj obitelji. Zahvaljujemo svećenicima, časnim sestrama i susjedima, koji su bili na molitvama i izrazima sućuti i svima koji su 4. ožujka bili na pokopu naše drage Ružice. U najvećoj ljubavi i zahvalnosti: Ivan, Daniel i Dominik, pomajka Janja Batarilo, osam sestara, šestero braće i cijela rodbina i prijatelji. Pokoj vječni daruj joj Gospodine! s. Paula i s. Terezija Batarilo Našoj vjernoj čitateljici koja je umrla u nadi uskrsnuća neka Gospodin podari vječni mir. Redakcija Svjetla riječi

Mira Džigumović

(†2022.) Dana 22. ožujka s nadom u uskrsnuće mrtvih, blago u Gospodinu, u 49. godini života preminula je Mira Džigumović (r. Tikvić), majka fra Darija Džigumovića. Pokojna Mira je sa suprugom Antom rodila dvoje djece: sina Darija i kćer Anu Mariju. Sprovod i sveta misa zadušnica za pokojnu Miru bila je u četvrtak, 24. ožujka, na groblju Ljeskovac u župi Dubrave, s početkom u 14 sati. Suprugu Anti, djeci fra Dariju i Ana Mariji i ostaloj obitelji iskrena sućut. Pokoj vječni daruj joj Gospodine. I svjetlost vječna neka joj svijetli.

Sandra (Džepina) Lučić

(†2011.) Godine i vrijeme ne mogu izbrisati sjećanje na tebe. Počivaj u miru Božjem. Tvoji najmiliji

Anđa Kuliš

(1935. – 2022.) Dana 14. ožujka blago u Gospodinu preminula je Anđa Kuliš, rođ. Perković. Pokojna Anđa rođena je 28. svibnja 1935. na Bilom Polju od roditelja Pere i Ive r. Ćurić. Crkveni brak sklopila je 30. siječnja 1954. s Nikom Kuliš iz Miša – Župa Podhum. U braku su rodili šestoro djece, tri sina i tri kćeri, među kojima je i fra Pere Kuliš, svećenik franjevac Bosne Srebrene. Sprovod je bio 15. ožujka u 14 sati na groblju u Golinjevu, a nakon sprovoda sveta misa zadušnica bila je u župnoj crkvi u Podhumu. Fra Peri i njegovoj obitelji iskrena sućut. Pokoj vječni daruj joj Gospodine.

Obavijest Svjesni smo važnosti koju spomen na vaše drage pokojne ima za vas. Zato vas molimo da tekstovi koje želite objaviti kao sjećanje na njih ne sadrže više od 100 riječi kako bismo mogli objaviti sva pristigla sjećanja. Hvala vam na razumijevanju.

svjetlorijeci.ba

Uskrsni popusti u knjižarama Svjetla riječi do

50%

Livno, Trg Branitelja bb; Tel: 034 201 111

Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb; Tel: 030 710 336