Fra Vjeko Ćurić - Samarijanac našega vremena (419)

vjera

• društvo • kultura

FRA VJEKO ĆURIĆ

Samarijanac našega vremena Godina XXXVI. ◆ broj 419 ◆ Sarajevo, veljača 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Franjevačke pučke misije u Bosni Srebrenoj U vremenu kada je naš narod – kao i toliko puta kroz burnu povijest – suočen s brojnim križevima, sumnjama i iskušenjima vjere te izazovom da napusti svoju rodnu grudu i zemlju svojih predaka, zadaća je bosanskih franjevaca narodu učvrstiti vjeru i uliti novu nadu za život. To smo činili, a činimo i sada, svojom prisutnošću među narodom kojem smo poslani, dijeleći s njime i dobro i zlo.

Na tragu rečenoga potrebno je uz redoviti župni pastoral pronaći nove oblike evangelizacije te tako pomoći našim vjernicima. Jedan od načina je oživljavanje franjevačkih pučkih misija, izvornoga franjevačkog projekta koji ima za cilj vjernicima posvjedočiti i naviještati pristup životu i životnim problemima na način sv. Franje te kao izlaz iz krize vjere ponuditi neprolaznu snagu Isusova evanđelja kao jedini recept za ostvaren i radostan život. To je ono što je očuvalo i što će jedino očuvati naš narod na ovim prostorima!

Nakana ovoga projekta je u budućem vremenu proći kroz što više župa i održati franjevačke pučke misije. Dužina trajanja misija i broj misionara propovjednika i ispovjednika potrebnih za jednu župu određivat će se po veličini i potrebama župe, a misije će se organizirati uoči patrona župe ili u drugom dijelu godine, npr. u korizmi ili adventu. Sva središnja događanja tijekom misija kao što su: molitva, kateheza, sveta misa, klanjanje, svjedočenja održavaju se u crkvi, uz predviđene mogućnosti da se u župi posjete i različite institucije kao što vrtići, škole, bolnice, domovi za stare i nemoćne, zatvori i sl.

Za početak ovoga projekta franjevačke pučke misije će se tijekom 2018. godine održati u četiri župe, prema rasporedu:

Vareš

(22. − 25. veljače)

Donja Tramošnica (21. − 24. lipnja)

Kiseljak

(15. − 20. srpnja)

Livno

(28. listopada − 1. studenog) Pozivamo sve vjernike na molitvu za duhovni uspjeh budućih franjevačkih pučkih misija!

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

Tema broja Naša kalvarija u Ruandi

6

račun u hrvatskoj

Reportaža Centar Otac Vjeko, Kivumu Fra Vjekina su djela naše nadahnuće

18

Ženidbeno pravo KC (Ne)dostatno znanje

24

Razgovor Fra Tomo Anđić Ili pij ili idi nazad

50

Pripovjedači i njihove priče Fra Eugen Matić

56

Tradicijske nošnje i nakit Kad duvak kalkan prekriva

68

Fra Jurina biljna ljekarna Cimet

73

Epimeteje O kremiranju

82

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986 Fotografija na naslovnoj stranici: Fra Vjeko Ćurić

Svjetlo riječi

RIJEČ ČITATELJIMA Prema podacima agencije Fides, u prošloj godini su ubijena 23 misionara: 11 u Americi, 10 u Africi te 2 u Aziji. U zadnjih 16 godina u svijetu je ubijeno ukupno 424 misionara među kojima su biskupi, svećenici, redovnici i laici.

Agencija navodi da nisu svi ubijeni iz mržnje prema vjeri: neki su bili žrtve razbojstva, otimačine i krađe. Čak i ova hladna i bešćutna statistika, u koju nisu stali svi oni nepoznati muškarci i žene koji svakodnevno životom posvjedoče svoje oduševljenje Kristom, zorno pokazuje da je misionarska zadaća poziv koji nerijetko zatraži žrtvu vlastitoga života.

Ali ti ljudi baš radi života i odlaze u udaljene i siromašne krajeve kugle zemaljske kako bi ne samo govorili nego i utjelovljavali riječi svoga Učitelja: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.”

(Iv 10,10). Iz toga razloga kada govorimo

o ubijenim misionarima, mi nismo zaokupljeni smrću i gubitkom, nego baš životom koji, kao pšenično zrno, donosi obilat rod (usp. Iv 12,24-25). Lako je ubiti čovjeka, ali je nemoguće ubiti ili zatrti njegovu vjeru koja se napajala Kristom i koja nakon tjelesne smrti donosi mnogostruk rod. Jer, misionari se ne odazivaju Božjem pozivu zato što su posebni, drukčiji ili izabranici, nego zato što su se stavili Bogu na raspolaganje pa su Mu stalno i svagdje dostupni.

Jedan od ovih mnogobrojnih navjestitelja Božje riječi jest naš fra Vjeko Ćurić, Hrvat i Žepčak po rođenju, a Ruanđanin i samarijanac po želji i opredjeljenju.

Prošlo je točno 20 godina otkako nas je sve zatekla vijest koju je papa sveti Ivan Pavao II. priopćio na Trgu sv. Petra u Vatikanu za vrijeme nedjeljnoga Angelusa: „Fra Vjeko je još jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav

prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.” Dodao bih, sijući vlastiti život u iscrpljenu zemlju siromašnoga i napaćenoga naroda kako bi imali i baštinili život koji im nitko ne može oduzeti. A posijana Božja riječ na plodno tlo ne može ostati bez uroda što je jasno svakome tko jednom posjeti župu Kivumu. Na svakom se koraku mogu susresti plodovi fra Vjekina naviještanja Radosne vijesti: u školama, crkvi, samostanu, bolnici, sirotištu i kućama koje je iz ničega gradio, ali najviše u međuljudskim odnosima i pomirbi dvaju zaraćenih plemena. U to je ovaj neustrašivi misionar uložio čak i vlastiti život kako bi ljude podigao na evanđeosku razinu u kojoj se ljubav prema Bogu mjeri ljubavlju prema čovjeku, makar on bio i neprijatelj i makar ga to stajalo života.

Fra Janko Ćuro, urednik vel j a č a 2018 .

3

Riječ čitatelja Franjevački optikum Zvornika

Izravan poticaj za ovaj tekst je pojava medijskih informacija o gradnji crkve Sv. Marije u Zvorniku. Bolje rečeno, riječ je o graditeljskoj restauraciji povijesne katoličke crkve zabilježene u latinskom izvoru kao „Santa Maria in Campo” što se u izvornom prijevodu „Campo” odnosi na riječ „Zvonik” po čemu je i sam grad Zvornik dobio ime.

Njegova datacija bilježi se godine 1375. kada se i prvi put spominje prisustvo franjevaca u Zvorniku. Veoma turbulentan povijesni usud doživjela je ova građevina kao i sam grad Zvornik od Osmanskog perioda pa do današnjeg dana. Posljednju obnovu doživjela je 1903. godine kada je stavljena u funkciju župne crkve, da bi 1947. godine građani Zvornika nasilno srušili crkvu, a njezin materijal upotrijebili za gradnju spremišta žita pored Drine.

Tom prilikom nestali su i neki vrijedni rimski zapisi na obrađenom kamenu u zidovima crkve među kojima i poznati kameni reljef „proklete Jerine”, neprocjenjivi spomenik povijesne dokumentaristike. Ovaj političko ideološki kulturocid preživjeli su djelomično neki ostaci temelja crkve.

U prošlom stoljeću monitoring funkciju i kakvu takvu skrb za ovaj lokalitet vodili su franjevci iz Tuzlanskog samostana. Posebno treba spomenuti zauzetost fra Josipa Bošnjakovića na zaštiti ovoga lokaliteta. Ratna pošast 1991. godine omela je njegovu aktivnost i zakonski dogovorenu zaštitu i konzervaciju ovoga povijesno-sakralnog lokaliteta.

Na zgarištima duhovnih vrijednosti uvijek nastaju nove i jače, prodornije. O tome mi govori i šalje ekspresivnu i jaku poruku umjetnička slika nekog nepoznatog austrougarskog časnika „Lebdeći Krist nad Zvorničkim gradom” u Muzejskoj zbirci u Zvorniku. Doživljavam je kao premošćenje u „vremenu nevremena”. Krist je iz Svetohraništa ostao u duši mladog časnika, a ovaj snagom 4 svjetl ori jeci .ba

duha stvaranja simbolikom dostvaranja ljepšeg svijeta trajno ostavio spomenik-biljeg „Krist pobjednik” i „Krist jučer, danas i sutra”.

Iz pisanih izvora (1533.) saznajemo da se crkva nalazila u dijelu grada „varoš” u kome je bio zatečeni dio predgrađa sa starim trgom i crkvom Svete Marije. Dakle, to je onaj dio grada koji se može označiti kao „Staro gradsko jezgro”. U tome dijelu se nalaze objekti značajne stilske i povijesne vrijednosti s očuvanim neorenesansnim i secesijskim pročeljima, ali isto tako i objekti „orijentalnog bosanskog sloga”. Tu su i Pravoslavna crkva i džamija. Povijesna građevina crkve „Sv. Marije” je najstariji nepokretni (graditeljski) spomenik kulture. Samim time svojom povijesnom faktografijom i povijesnim pamćenjem realno zaslužuje da bude prostorni i memorijalni monument ambijentalnog sakralnog trijumvirata ovog dijela Bosne.

Izgradnja crkve predstavlja neophodne zahvate dogradnje na kulturno-povijesnoj identitetskoj piramidi BiH i šireg područja Balkana. Ona predstavlja ram za rekonstrukciju duhovne i materijalne kulture Podrinja. Skromno je definirati taj fenomen višeslojnošću, prije bi odgovarao izraz duhovni i materijalni konglomerat ili kulturna različitost najvišeg stupnja.

U veoma širokom rasponu od memorijalne kulture, vjerskih svjetonazora, razvoja naselja i gradova, naseobinske kulture, vojno-obranbene, toponamistički značaj ove sakralne građevine je nemjerljiv. Crkva je i trajni spomen i spomenik Dubrovačkoj koloniji, zapravo njezinim rudarima, kovačima, oružarima, brodarima, zlatarima i nebrojenim drugim obrtnicima umjetničkog zanatstva kojima je crkva „Sv. Marije” bila središte duhovnog osnaženja. Crkva je i prostorni materijalni simbol poruke mira i popuštanja. Bila bi to snažna opomena ili kotač ekumenizma, ali i sveukupnog vjerskog integralizma BiH.

Oboružajmo se nadom u molitvenoj ostrašćenosti Svetoj Mariji da iz valova Drin,e s potonulim konjanikom izroni i zvonik crkve sv. Marije, koji koordinira s okolnim bogomoljama i nekropolama Kamenice, Lemina Brda i Kušlata, s bogomoljom Rođenja Sv. Jovana Krstitelja i Zamlaz džamijom. Ne crkva-građevina hladno očišćenih ploha enterijera i eksterijera i slika i reljefa na koje se odnosi Adornova teza (Jedino samorazumljivo u modernoj umjetnosti, jest to da ništa nije samorazumljivo). Opredmećenje teze o prisutnosti Mističnog i Transcendentnog u očišćenoj prostornosti je blasfemična naplavina desakralizacije postkršćanske Europe. O tome mi je govorio Sluga Božji Prečasni Fulton Sheen prije pola stoljeća. U jednoj njegovoj knjizi stoji da će i križevi iz crkava biti izbacivani.

Santa Maria in Campo, ora pro nobis!

Mijo Franković, Tuzla

Povodom knjige Anno Domini

Poštovani prijatelji, hvala vam za dragu knjigu Anno Domini, ljetopisnog pamćenja franjevaca Bosne Srebrene u kojoj ste istrgli iz zaborava mali dio patničkog života od teškoća BS iz koje smo davno otišli, ali ona nije iz nas i zato im hvala. Ti kratki zapisi pregleda starina bosanske provincije su Božje bogatstvo poželjno i potrebno našem puku da ne zaboravi svoje korijene. U pravu je sveti Augustin kad kaže da smo ono čega se sjećamo i što čuvamo od zaborava i ne damo da propadne. Te povjesnice – ljetopisi nadilaze ono lokalno franjevačko i imaju globalno značenje poruke i pouke povijesnog pamćenja patničke sudbine, koju su zadavali strani okupatori, a i domaće zgode i nezgode života prema prilikama vremena i mjesta. Bez ove simbolike blaga franjevačkih samostana ne bi se mogla kulturna bh. prošlost ni zamisliti. Na sadašnjim i budućim generacijama je da to drago blago čuvaju, proučavaju i u amanet ostavljaju.

Šteta što je još uvijek malo poznato i neproučeno. Ova knjiga Anno Domini je velik korak u nemirnim vremenima apokalipse i nade da sve nije propalo i poručuje da život ide dalje i da svoje volimo, a tuđe poštujemo.

Slažem se sa svetim Pavlom da onaj uz koga je Bog, a ja dodajem i ujaci fratri, neće propasti, iako sam za sadašnjost pesimist, a za budućnost po Pavlu optimist. Ponosan sam i sretan što su i naše malenkosti izrasle na tim starinama i crpe snagu života u ovoj kunderovskoj nepodnošljivoj lakoći postojanja.

Hvala ujacima-fratrima koji su nas naučili nadati se, odmarati se i šaliti se; i da nema kruha bez motike

niti nauke bez muke. Njih kao uzore i nadahnuće trebamo slijediti vođeni Kristovom i Franjinom ljubavlju prema Bogu i čovjeku svijeta i Bosni Srebrenoj. Uskliknimo s njima – da čovjek ne živi samo sebi nego i drugima treba koristiti – želeći svima mir i dobro života, kulture suživota u toleranciji, solidarnosti i dijalogu s drugima i drugačijima. Zaključimo s velikim češkim piscem i političarem Vaclavom Havelom da se pjesnika može i ubiti ali rodit će se drugi i sve će ostati zapisano. Tako isto možemo izjaviti da će se roditi novi fratri koji će misiju i kronike ljetopisnog pamćenja kroz sve Anno domini nastaviti i

čitati andrićevski znakove pored puta i pored svih bura i oluja poput slavnih predaka, ujaka-fratara navedenih u ovoj knjizi: fra Filipa Lastrića, 1776., fra Bone Benića, 1759., fra Marijana Bogdanovića, 1842., fra Ljube Lucića, 1993. i svih znanih i neznanih prošlih, sadašnjih i budućih puku odanih.

Neka živi ljetopisno pamćenje franjevačke Bosne Srebrene u zavičajnom i narodnom zagrljaju vječno, ma gdje bili, želi ponosni, fratarske gore list iz daleke tuđine, koga je slična teška povijesna sudbina pogodila kao i mnoge naše iz prošlosti kronika bh. samostana.

Tomo Barbić, Schwabmünchen

Luka Marković

Od Vukovara do Orašja Povjesni roman koji govori o bolnom iskustvu hrvatskog čovjeka s razdobljem komunističke diktature i srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Za više informacija pozovite 033 726 200

vel j a č a 2018 .

5

Tema broja

Naša kalvarija U RUANDI Piše fra Florent Rugigana S francuskoga preveo fra Pero Vrebac

N

ekoliko dana nakon početka genocida u Ruandi, točnije 18. travnja 1994., ubijen je naš brat fra George Gashugi u Gikongoru. S njim su u vozilu bila još četvorica franjevaca: fra Joseph Ntahompagaze iz Burundija, fra Kizito Ngomazungu iz Ruande, Francuz 6 svjetl ori jeci . ba

fra François Régis i Talijan fra Francesco. Pratila su ih dvojica vojnika koji su ustvari bili doušnici. Kad su došli do barikade paravojnih postrojbi, nedaleko od katedrale, fra George je shvatio da neće moći proći. Rekao je braći: „Ja sam gotov.” Dobro je znao što ga čeka.

Nije uspio obući na sebe ni franjevački habit. Prebacio je samo kapuč preko glave i izišao iz auta kao janje koje vode na klanje. Zaputio se prema giljotini gdje su ga čekali ubojice. Posvetio je svoj život Gospodinu: upravo se spremao za svečane zavjete koje

je uskoro trebao položiti. Nakon toga nemilog događaja ostali su pušteni da prođu i stigli su kasno navečer u svoju redovničku zajednicu u Mbazi. Osjećali su se i sami kao leševi. Fra François Régis je plakao i nije mogao sam izići iz auta.

Tu noć oka nismo sklopili. Odasvud smo u strahu čuli krikove osoba koje su mučili i ubijali. Nismo bili zaštićeni.

Bojali smo se. Sutradan smo odlučili napustiti Ruandu i skloniti se u Burundi. U međuvremenu sestre klarise napustile su svoj samostan u Kamonyiju želeći prijeći u Burundi. Tih dana našle su se u Butareu. Sljedeći dan karmelićani iz Butarea organizirali su evakuaciju braće i sestara Burunđana. Prvi konvoj s braćom uspio je prijeći u Burundi, ali drugi sa sestrama nije uspio jer se situacija na putu pogoršavala iz minute u minutu. Sestre su se smjestile u prazni samostan karmelićana. Nekolicina nas morala se vratiti 4 km iz Butarea u Mbazi i čekati drugu priliku za putovanje, dok je druga skupina ostala sa sestrama radi njihove i naše sigurnosti.

Još je važno reći, prije nego smo se razdvojili, imali smo sjednicu i odlučili da naša braća fra François Régis

Fra Florent Rugigana

i fra Francesco trebaju napustiti Ruandu jer su još uvijek bili u šoku zbog fra Georgeove smrti. Oni nas nikako nisu željeli ostaviti same, budući da smo mi bili braća s jednostavnim zavjetima.

Mi smo inzistirali da idu radi vlastite sigurnosti. U to vrijeme fra Vincenzo, Talijan, bio je u Nairobiju, u Keniji, na sjednici naše uprave, tako da je samo fra Vjeko ostao s nama u Ruandi, ali je živio u Kivumuu. Čim je čuo za naš pokušaj da napustimo Ruandu, požurio je obići

nas u Butareu i informirati nas o stanju u državi. Ustvari, mnogo toga se događalo o čemu mi pojma nismo imali, naročito u glavnom gradu Kigaliju. Preko njega smo doznali da je obitelj našega brata fra Florenta bila u opasnosti. Fra Vjeko je želio ostati s nama, ali kako je pomagao ljudima koji su bili u opasnosti, morao nas je napustiti da bi nastavio svoju misiju spašavanja životâ. Mnoštvo izbjeglica nagrnulo je u biskupiju Kabgay i fra Vjeko ih je nastojao prehraniti. Često je kamionom prolazio u Burundi po hranu i svaki put je svraćao k nama ostavljajući nam živežne namirnice i potrebne informacije. Pokušavao je sakriti pred nama svoju patnju, ali mi smo osjećali koliko je strašno patio zbog krvoprolića koje se događalo u našoj domovini. Poznavao je situaciju jako dobro i to ga je duboko pogađalo. Znali smo da je spasio puno ljudi od sigurne smrti i da će ih spasiti još više. Živjeli smo tada u dvije zajednice, jedni u Mbaziju, a drugi u Butareu sa sestrama klarisama. Komunicirali smo svakodnevno preko prijateljâ. Ideja da napustimo Ruandu još uvijek je bila daleko od ostvarenja. Očekivali smo i gore, jer je situacija bila uistinu teška.

Znali smo da osim fra Vjeke nijedan drugi fratar ne može doći da nas obiđe.

I gle čuda: jednoga dana, na naše veliko iznenađenje, među nama se pojavio fra Vincenzo. Znali smo da je došao preko Burundija da nam se pridruži i da vidi kako izići iz ovoga pakla. Njegova prisutnost među nama bila je veliko olakšanje. Ostalo nam je vidjeti kako se izbaviti iz Ruande.

Čudesni izlazak

Već smo se navikli živjeti u čistilištu i neki od nas mislili su samo kako preživjeti od danas do sutra jer je situacija postajala sve gora. Naši susjedi, usuđujem se reći: skupina ubojica, znali su dobro da smo bili u zajednici kao osuđenici koji su čekali sudnji dan. Napredovanje vojske Patriotske fronte (Tutsija) vel j a č a 2018 .

7

Nepoznata Biblija onu o ljubavi prema Bogu i onu o ljubavi prema bližnjemu, pri čemu je vjerojatno mislio na pripadnika vlastitoga naroda.

Jedna strana Zakona

Piše fra Darko Tepert

SVAKOMU BITI

BLIŽNJI

U prošlom broju Svjetla riječi vidjeli smo kako evanđelist Luka koristi prispodobu o milosrdnom Samarijancu i epizodu o Marti i Mariji da bi objasnio Isusovu dvostruku zapovijed ljubavi (Lk 10,25-28). Sada ćemo detaljnije vidjeti kako milosrdni Samarijanac objašnjava ljubav prema bližnjemu, koja je jedini pravi oblik nasljedovanja Krista.

P

odsjetimo se, Zakonoznanac je pitao Isusa što treba činiti kako bi baštinio vječni život, a Isus odgovara protupitanjem: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?” (10,26).

Zakonoznanac, koji je očito dobro poznavao židovski Zakon koji je sadržan u Starom zavjetu kao i onaj koji je prenošen usmenom predajom, odgovara navodeći poznate riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim” (10,27). To su riječi koje su na sličan način izrečene već u Ponovljenom zakonu (usp. Pnz 6,5). U nastavku ove zapovijedi kaže se da tim riječima treba poučavati potomke govoreći da ih treba vršiti „da bismo uvijek bili sretni i da živimo 12 svjetl ori jeci .ba

kao što je to danas” (6,24). Ovaj izraz „da živimo” u kasnijim je razdobljima bio čitan kao govor o životu vječnomu.

Zakonoznanac je to dobro znao, pa je tako i odgovorio.

Osim toga, on dodaje i drugu starozavjetnu zapovijed koja je preuzeta iz Levitskoga zakonika: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19,18; usp.

Lk 10,26). Zapovijedi Levitskoga zakonika završavaju blagoslovom u kojem se kaže: „Budete li živjeli prema mojim zapovijedima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili... u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti” (Lev 26,3.5).

I ovdje je „život u sigurnosti” protumačen kao vječni život.

Zakonoznanac, dakle, izdvaja dvije zapovijedi iz starozavjetnoga Zakona,

Prispodoba koju Luka donosi u nastavku služi mu da izrekne upravo važnost ljubavi prema bližnjemu. Nakon što je Isus zakonoznancu odgovorio: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš” (Lk 10,28), zakonoznanac postavlja još jedno pitanje: „A tko je moj bližnji?”

(10,29). Pritom je naglašeno da se htio opravdati. Htio je izbjeći dužnost ljubavi prema bližnjemu. Prispodoba koja slijedi zapravo odgovara i na to pitanje, ali i na ono prvo pitanje o tome kako baštiniti život vječni.

Isus nas najprije upoznaje s čovjekom koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon (usp. 10,30). To je bio uobičajeni hodočasnički put koji se s istoka, od Mrtvoga mora, uspinjao prema Jeruzalemu gdje je bio Hram. Pritom se prelazila i visinska razlika od gotovo 1400 metara.

Zato je ovaj čovjek „silazio” iz Jeruzalema. Put kojim je silazio prolazio je kroz Judejsku pustinju, područjem koje nije bilo naseljeno, pa je i zbog toga bio prilično opasan. Ondje je dopao među razbojnike koji su ga opljačkali i ostavili polumrtva (usp. 10,30).

Nakon što je ovako postavljeno prizorište, počinje se pred našim očima odvijati drama. Najprije onim putem silazi svećenik (usp. 10,31). I on je, dakle, bio u Jeruzalemu. Ondje je zasigurno vršio svoju svećeničku službu, pa je zbog toga morao biti i obredno čist. U protivnom ne bi smio prinositi žrtvu u Hramu. Prema odredbi starozavjetnoga Zakona, tko bi se dotaknuo mrtva ljudskoga tijela bio bi nečist sedam dana (usp. Br 19,11). Čini se, prema tekstu prispodobe, da se nije moglo jasno zaključiti da je čovjek još bio živ. Da je sada svećenik zastao i dotaknuo ovoga čovjeka za kojega je očito mislio da je mrtav, onečistio bi se, pa bi morao proći kroz Zakonom propisan obred čišćenja koji bi trajao sedam dana.

Franjevačka karizma

Piše fra Danijel Nikolić

NOVA ERA

EVANGELIZACIJE Povijest misijskoga djelovanja u Katoličkoj Crkvi bila bi zasigurno drukčija da nije bilo Franje Asiškog. On je prvi među utemeljiteljima redova u Crkvi koji je čak u svoje Pravilo unio jedno poglavlje (br. 14) o načinu slanja svoje braće u misije.

Međutim, još je važnije što je Franjo započeo jednu novu eru opće evangelizacije.

O

d 9. do 12. stoljeća europski narodi bili su evangelizirani iz monaških samostana koji su bili središta duhovnosti te su oblikovali europski kulturni i duhovni krajobraz. Samostani su tijekom toga razdoblja postali temeljni čimbenik okupljanja Europe, tada shvaćane kao latinska Christianitas.

U stvarnosti, srednjovjekovna Europa i jest bila latinsko kršćanstvo kako mentalno tako i geografski. Ona je kao Christianitas bila oblikovana kao kompaktna cjelina, i na socijalnom i na religioznom planu, slijedeći feudalnu strukturu pod jedinstvenim autoritetom kraljevstva i svećeništva u liku cara i pape. Zato unutar toga Christianitasa nije bilo mjesta za onoga tko nije ispovijedao pravovjernu katoličku vjeru. Sukladno tome, obraćati nevjernike, a to su bili razni krivovjerci i šizmatici, bio je sinonim za osvajanje kao što se dogodilo u baltičkim zemljama koje su bile zauzete vojnim nalogom u 13. stoljeću.

14 svjetl ori jeci . ba

Međutim, u to vrijeme nevjernici u strogom smislu riječi bili su Saraceni: drugi socijalni i religiozni blok protiv kojega je Crkva slala križarske vojne.

Ali to je za Franju bilo nerazumljivo. On je osjetio da mora postojati drugi jezik osim oružanoga sukoba između naroda koji vjeruju u istoga Boga Svevišnjega.

Vjerovao je da će svojim drukčijim pristupom pomoći približavanju tih dvaju suprotstavljenih svjetova. Vjerovao je da i za omražene nevjernike mora vrijediti jezik i svjedočanstvo evanđelja.

Kraljevstvo Božje na Zemlji

U svom Tumačenju Očenaša Franjo objašnjava kako on shvaća jedan od zaziva u Očenašu – dođi kraljevstvo tvoje: Dođi kraljevstvo tvoje – da ti, po milosti, u nama vladaš i učiniš da dođemo u Kraljevstvo tvoje (Tum. Oč. 4).

Ovaj je zaziv mnogo puta upotrijebljen kako bi opravdao kršćansku socijalnu i religioznu dominaciju nad drugim

narodima. Koncept „kraljevstvo Božje” previše se lako identificiralo s Crkvom kako bi opravdao njezinu političku moć. Taj je zaziv također služio propovjednicima križarskih ratova kao temeljna točka da pokrenu kršćane, a osobito vojsku da idu i ponovno osvoje okupiranu Svetu Zemlju i Isusov grob.

Nasuprot tomu, Franjo nije razmišljao o nekoj teritorijalnoj ekspanziji vjere ili ponovnom osvajanju Jeruzalema, nego o Božjemu kraljevstvu u čovjeku; kraljevstvu koje je u nama, koje po milosti počinje u nama.

Franjo ide među nevjernike ne s mačem, već molitvom i svjedočanstvom Božjega kraljevstva koje je u njegovu srcu. Tako se Franjo zaputio prema Egiptu 1219. godine vjerujući u iskrenost svoje poruke. Pravo je čudo kako je uspio s jednim drugom prijeći borbene crte obiju vojski u Damietti i doći pred sultana kako bi mu navijestio Kristovu vjeru. Iako nije uspio u namjeri da obrati

Reportaža

CENTAR OTAC VJEKO – KIVUMU, RUANDA

Fra Vjekina su djela NAŠE NADAHNUĆE Piše fra Ivica Perić

K

ad je fra Vjeko Ćurić došao u Kivumu, „naoružan” idealima Franje Asiškog, župljani toga malog sela vjerojatno nikada neće zaboraviti da su, prvi i posljednji put u životu, došli u situaciju da njihovim potrebama služi – bijelac!

Išao je tako fra Vjeko bos te u pohabanom i prašnjavom habitu po selu, na ramenu je nosio motiku i doslovno ljudima okopavao vrtove. Nije mu bilo teško spavati ni pod vedrim nebom. Nije se htio koristiti ni autom ni drugim vrijednostima koje su mu bile nadohvat ruke, želio je biti „jedan od njih”. S njim, rame uz rame, istu ideju je u praksi provodio budući general Franjevačkoga reda, fra Giacomo Bini. Trajalo je to nekoliko mjeseci, sve dok nisu shvatili da se ta jednakost može postići na drukčiji način, koji je puno teži, ali dugoročno isplativiji. Fra Vjeko je od Kivumua odlučio napraviti 18 svjetl ori jeci . ba

moderno selo u kojemu će mještanima sve biti nadohvat ruke i koje će se morati napuštati tek u iznimnim situacijama nekih velikih potreba.

Naravno, nije fra Vjeko pritom zaboravio na pastoralni rad. Štoviše, upravo je izgradnjom samostana, neposredno po dolasku, označio početak preporoda sela koje će u mnogim stvarima postati uzor u cijeloj Ruandi. Tamo su se odmah uselila petorica fratara, a izgradnjom novicijata za Ruandu i Burundi, uz sami samostan, jasno se svima poručilo da Kivumu postaje ozbiljna franjevačka zadaća u kojoj će se ispisati stranice i stranice lijepih vijesti.

Započeo je i relativno brzo izgradio prekrasnu crkvu koja dominira cijelim krajem. Crkva je postala simbol razvoja, stoga ne čudi što je fra Vjeko svoj vječni počinak našao upravo pored oltara.

Pored crkve niknuo je preko noći cijeli jedan kompleks u kojemu su bili župni uredi, katekumenat, velika dvorana,

učionice za opismenjivanje... Uz crkvu, s druge strane ceste, izgrađen je samostan časnih sestara s novicijatom, a potom dispanzer, koji je, premda bazičan, za mještane izgledao kao najsuvremenija bolnica. Doduše, s obzirom na 60 kreveta, koliko je bilo na raspolaganju za najteže slučajeve, kao i na poseban odjel za rodilje, dispanzer se doslovno mogao i promatrati kao lokalna klinika!

Agronom i ekonom

Podigao je fra Vjeko i silose u koje je pohranjivao žito koje je otkupljivao od mještana, jer, znao je, nastupit će suša, hrana će poskupjeti, a mještani neće moći kupiti žito od prekupaca koji će htjeti zaraditi na tuđoj nesreći. E, iz tih silosa je fra Vjeko to isto žito tim istim mještanima, kad su oni već i zaboravili da su ga tamo prodali, ponovno prodavao njima – po istim cijenama po kojima ga je i otkupio!

Po uzoru na viđeno na krajnjem istoku zemlje, uz granicu s Ugandom,

sobi zatekao naslagano na gomilu tijela 36 ubijenih župljana. Ne, tada je shvatio da je došlo vrijeme pomagati drugom plemenu, počeo je obnavljati kuće za tisuće udovica i sirotinje, čak 14 000 kuća je obnovio.

Postao je glavni ekonom biskupije, a to je u zemlji u kojoj je, prije svega, bio razoren čovjek, bila strašna obveza.

I imperativ!

Gradnja školskoga centra

fra Vjeko je sva okolna brda pretvorio u plodne terase, a zahvaljujući takvom pristupu obrađivanju zemlje, Kivumu nije trpio štetu zbog odrona i bujica. Štoviše, upravo su terase koje je on obradio za svoje mještane postale mamac donatorima poput Vlade Belgije, koja je uložila veliki novac kako bi se cijela Ruanda počela tako obrađivati.

O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću suvišno je govoriti, poglavito pored naziva kojim su ga oslovili ovdašnji zaštitari ljudskih prava – Afrički Oscar Schindler! Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja koja je postala njegova ratna misija. Nije uzmaknuo ni kad je jednom, po povratku u samostan u Kivumu, nakon što je konvojem na sigurno odveo nekoliko stotina ljudi, u svojoj

Uvjeren sam da bi fra Vjeko, da nije bio zauzet poslovima po cijeloj Ruandi, davno završio školu koju je tako htio izgraditi u Kivumu. Ona je bila njegov san. San kojim je htio tisućama siromašne djece omogućiti ono najosnovnije – pravo na obrazovanje koje bi im donijelo i bolje sutra.

Nakon njegove smrti, izgradnja škole je bila imperativ. A kad se škola izgradila, postala je nukleus širenja fra Vjekinih ideja. Stoga, bilo je potpuno logično da se strukovna škola, koja je pokrenuta 1999. godine, nazove po fra Vjeki, odnosno da se nakon toga i cijeli školski kompleks nazove po njemu – Centar Otac Vjeko... Što se tiče mene osobno, također je i meni bilo najlogičnije da, kao fra Vjekin dobar prijatelj i istomišljenik u većini stvari, dođem u Kivumu kojeg su se nakon njegova ubojstva svi pribojavali i plašili i bježali od njega kao od vrućega krumpira. Bio sam među rijetkim njegovim zemljacima koji su mu bili na pogrebu, nosio sam njegov lijes.

Ako je od brda uspio napraviti plodna polja, ako je uspio u selo dovesti vodu s izvora udaljenoga nekoliko kilometara od župe, nema razloga da ne zaživi i njegova, po mom mišljenju, najveća ideja o pokretanju srednje škole za sve one mlade kojima roditelji ne mogu osigurati odlazak na preskupo školovanje u druga mjesta. Njegova misija je postala moja misija.

Znam da je njegov projekt izgradnje srednje škole ruandska Vlada gledala s

velikim odobravanjem. Čak su mu bili odlučili ustupiti osam hektara zemljišta u blizini samostana i crkve kako bi mogao ostvariti tu ideju. Nažalost, zbog rata se ta primopredaja bila zaustavila, a nakon fra Vjekine smrti sve je ostalo neriješeno.

Među prvim ciljevima koje sam zacrtao po dolasku u Kivumu bilo je iznaći rješenje kako doći do zemljišta za izgradnju srednje škole. Naoružao sam se strpljenjem i polako, jer drukčije se u Africi ne može, tražio način da riješimo pitanje zemljišta. Prvo mi se ukazala prilika kupiti od jedne udovice iz sela veliko zemljište koje graniči s našim samostanom. I kada smo već bili pred samom kupovinom, u njezinoj obitelji nisu se mogli dogovoriti oko prodaje.

Javili su nam da odustaju i da zemljište ipak neće prodati. Morao sam tražiti novo rješenje. Nisam se dao obeshrabriti, iako sam svjestan da je u Ruandi izuzetno teško naći plac za gradnju jer je zemlja prenapučena.

Ali, upornost se isplatila i biskupija se ukazala kao spasitelj ustupajući za potrebe izgradnje škole upravo onih osam hektara koje je svojedobno Vlada bila odlučila dati fra Vjeki na korištenje. Zemljište je bilo riješeno, sada je još „samo” trebalo naći način da potaknemo ljude da nam pomognu izgraditi školu. To je meni iz Ruande bilo izuzetno teško. Nisam imao struje, interneta, komunikacija s potencijalnim donatorima bila je gotovo nemoguća. Znao sam da ima naših ljudi koji bi rado pomogli, ali nisam znao kako doći do njih. Trebala mi je logistika...

Lavina dobrote

A onda su se u Kivumuu pojavio novinarsko-bračni par Željko Garmaz i Maja Sajler Garmaz. Znali smo do dugo u noć pričati o fra Vjeki i njegovim idejama, o njegovu snu o izgradnji škole. Odlazili bi natrag u Hrvatsku, vraćali se u Kivumu, odlazili, vraćali se, znatiželjno me novinarski stalno ispitivali o svemu i svačemu. Kroz ta svoja propitkivanja, vel j a č a 2 018 .

19

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

PONIZNOST ISCJELJUJE

ČOVJEČANSTVO „Ovo je Immaculee Ilibagiza, preživjela je genocid u Ruandi”, predstavi mi visoku i lijepu ženu organizator konferencije na kojoj smo obje nastupile. „Preživjela je genocid u Ruandi sakrivena u malu kupaonicu s još sedam žena.”

P

redstavim se i ja njoj: „Drago mi je, ja sam Tajči.” „I meni. Imaš prekrasan glas”, odgovori mi uz čvrst stisak ruke i topao osmijeh. Kombinacija njezine snage i nježnosti, ponosa i poniznosti ostavile su me na trenutak bez riječi. Nezamisliva mi je bila patnja kroz koju je prošla i hrabrost da se u toj strahoti nije predala strahu i očaju, nego odlučila vjerovati u ljubav. Osjetila sam kako zrači bezuvjetnom ljubavi i moći opraštanja o kojima piše i govori u svojim prezentacijama.

Puno godina kasnije sjedim s prijateljicom Clemmie Greenlee koja je tri desetljeća bila žrtva trgovine ljudima. Osim što je oprostila počiniteljima, Clemmie danas pomaže ljudima koji su ubili njezina sina u okršaju banda na ulicama Nashvillea. Uvijek nasmijana, za svakoga nađe ohrabrujuću riječ. I ona veli da su bezuvjetna ljubav i moć opraštanja ono što je iscijelilo njezine duboke rane.

Imaju li samo oni koji su prošli kroz ogromne traume sposobnost zaista 22 svjetl ori jeci . ba

postati ljudima kakvima smo stvoreni – na Božju sliku i priliku? Je li jedini način do spoznaje da smo u stanju bezuvjetno voljeti i opraštati, kroz patnju? Je li moguće ponizno prepoznati tu Božju sliku u sebi i drugima bez tragedija?

Odmak i prisnost

Sredinom 90-ih putovala sam Amerikom nastupajući sa svojom glazbom.

Kroz pjesme sam dijelila i djeliće svojega životnog puta. Kako sam tada tek bila na početku duhovnoga buđenja, glavni mi je cilj bio prodrijeti u dubinu svoje duše i otkloniti sve što me je sprečavalo da se suočim sa svojim strahovima i budem hrabra i jaka kakva sam željela biti.

Na tim putovanjima upoznavala sam Ameriku i način života u toj zemlji koja je puno drukčija od bivše Jugoslavije u kojoj sam odrasla. Prvi put sam vidjela uredna naselja s brižno njegovanim travnjacima i kućicama koje su sve jednake i opremljene kojekakvim aparatima koji čine živote lakšim i učinkovitijim.

Doživljavala sam ono što Ameriku čini zemljom obilja, bogatstva i punom prilika za dobar život, i razočaravala se kontrastom stotina beskućnika i ljudi narušenoga mentalnog zdravlja koji neumorno stoje na gradskim uglovima, potpuno nevidljivi svijetu oko njih.

Tih godina internet još nije bio izvor vijesti. Događaji poput rata na Balkanu ili genocid u Ruandi pojavili bi se na vijestima, ostali u svijesti i razgovorima ljudi do nekoga drugog zanimljivog događaja. Mnogi bi reagirali i poduzeli nešto da pomognu tek onda kad bi se u njihovoj sredini pojavio netko tko bi osobno donio imena i priče iz života nastradalih.

Sjedila bih u dvoranama ispunjenim tisućama ljudi i gledala ih kako brišu suze dok slušaju nekoga poput Immaculee. „Mi smo zaista podareni blaženstvom da živimo u Americi”, čula sam žene i muškarce u pauzama između govornika, u redovima za ručak i na odlascima pri završetku konferencija.

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

(NE)DOSTATNO

ZNANJE

Već je više puta rečeno da ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba te da je ona bitni i najvažniji element ženidbe. Tek nakon očitovane privole nastaje ženidba kao trajno stanje, dok su svi drugi elementi sporedni.

O

tome svjedoči i nedavno crkveno vjenčanje dvaju civilno već vjenčanih bračnih drugova, koje je u zrakoplovu obavio sam papa Franjo na svome misijskom putovanju u Čile i Peru (18. siječnja 2018.). Oni su svoju privolu javno očitovali pred jednim svjedokom, a u ime Crkve njihovu privolu primio je sam Rimski prvosvećenik i sve to zabilježio na običnom papiru A4 formata. Znači, izvanjsko očitovanje privole traži se za valjanost ženidbe. Bez izvanjskoga očitovanja pravni čin ne može postojati, a još manje može postojati sakrament koji je, po svojoj naravi, vidljivi znak milosti.

Minimalno znanje

Nije nužno za valjanost ženidbe da osobe o ženidbi posjeduju potpuno znanje, ali se svakako od stranaka traži jedno određeno dostatno ili minimalno znanje 24 svjetl ori jeci . ba

da bi mogle dati ženidbenu privolu. Da bi se mogla imati ženidbena privola, potrebno je da ugovornim strankama barem nije nepoznato da je ženidba trajna zajednica između muške i ženske osobe usmjerena na rađanje djece stanovitom spolnom suradnjom. Ne može se obećati nešto ako i sami ne poznajemo ono što obećajemo, a još manje ispuniti to obećanje. Neznanje se ne pretpostavlja poslije doraslosti (kan. 1096).

Kako ispravno razumjeti ovo minimalno znanje? Odnosno, kako napraviti granicu između dostatnoga i nedostatnoga znanja (dovoljnoga i nedovoljnoga) jer o tome ovisi i valjanost sakramentalne ženidbe? Naročito danas kada ljudi sve više traže da im se crkveni brak proglasi ništavim, pravdajući se da uopće nisu znali u što se upuštaju, nisu ozbiljno shvatili sakramentalnost braka. Da bi ova odredba o minimalnom znanju bila

jasnija, potrebno je odmah reći što bi bilo dostatno, a što nedostatno znanje.

Kanon 1096 ZKP-1983 navodi nužne uvjete: 1) da je ženidba kao takva trajna zajednica. Nije nužno da to znanje o trajnosti uključuje i znanje o doživotnosti i nerazrješivosti ženidbe. Nedostatno znanje koje bi ujedno vodilo nevaljanoj ženidbi bilo bi da jedna stranka ili obje u trenutku izricanja privole misle da je ženidba prolazna i privremena zajednica koja traje samo neko kraće vrijeme i onda prestane kao što obično prestaje neka druga životna aktivnost, recimo ugovor o privremenoj suradnji ili radu, ili ugovor s mogućnosti klauzule o sporazumnom prekidu u svako vrijeme (civilni razvod); 2) nužno je znati da ženidba kao životna sakramentalna zajednica može postojati samo između muške i ženske osobe, a da pri tome ne moraju znati da je to odredba pozitivnoga božanskog zakona (kan. 1055). U ovom slučaju nedostatno znanje o ženidbi, a samim time nedostatno znanje koje straži za valjanost ženidbene privole imale bi stranke koje bi valjanom ženidbenom zajednicom smatrale između osoba istoga spola, tj. između dva muškarca ili dvije žene; 3) treba znati da je ženidba usmjerena na rađanje djece stanovitom spolnom suradnjom. Primjerice, tako bi imao potrebnoga znanja za valjanu ženidbenu privolu tko bi držao da je ženidbena zajednica samo za zadovoljavanje spolnih nagona ili požuda, ili kao što neki komentari navode neka otvorena prijateljska zajednica, ili interesna ekonomska zajednica ili zajednica uzajamne pomoći, a ne rađanje i odgajanje potomstva. Kada se kaže da se rađanje djece postiže stanovitom spolnom suradnjom, onda se misli na nužnu seksualnu aktivnost između muške i ženske osobe o kojoj je već u prošlim brojevima bilo govora. Tako npr. tko misli da se djeca rađaju nekim drugim činima kod kojih spolni organi nikako ne dolaze u obzir, kao što su poljupci, intimni dodiri i sl. ne bi mogao imati valjane ženidbene

VIJESTI Obnovljena porušena kuća Svjetlo riječi

BUKOVICA/KONJIC – Nešto više od sedam godina u okviru Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv.

Ante realizira se projekt Bukovica, s ciljem obnove ratom porušenih kuća na prostoru Općine Konjic. Do danas su obnovljene ukupno 23 kuće.

Nekoliko dana pred Božić obitelj Marka Mihalja doživjela je radost povratka u obnovljenu obiteljsku kuću, pošto je otac obitelji s prijateljima i članovima obitelji radove na kući priveo kraju. U želji da se djedovina ne zabo-

ravi i da se ognjište zauvijek ne ugasi, nakon dvadesetak godina od rušenja obiteljske kuće, on je pokrio građevinu i u njoj proslavio Božićne blagdane. Prva je to obnovljena kuća u zaseoku Homatlije. Poruku javnosti poslao je i voditelj projekta Željko Tadić: „Vjerujmo, radimo i gradimo! Ali ne samo kuće, nego i odnose, ljubav, povjerenje, dobrosusjedske odnose, jer bez toga zasigurno idemo u još veće beznađe.”

Obitelji Mihalj i drugim herojima želimo mnogo sreće i obilje Božjeg blagoslova, uz veliku zahvalnost ljudima i organizacijama uz čiju se pomoć realizira projekt Bukovica.

Novi policijski kapelan Dubrovačka biskupija/SR

DUBROVNIK – U crkvi sv. Vlaha u Pridvorju 18. siječnja u službu je uveden novi kapelan Policijske kapelanije sv.

Vlaha za PU dubrovačko-neretvansku fra Ivo Kramar. On je dekretom Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj na tu dužnost imenovan od 1. prosinca 2017. godine, nasljeđujući kapelana don Ivu Borića Misnom slavlju nazočili su još generalni vikar Vojnog ordinarijata fra Jakov Mamić, načelnik PU dubrovačko-neretvanske Ivan Pavličević, načelnik Općine Konavle Božo Lasić i drugi svećenici i policijski službenici i djelatnici.

Vizitacija klarisa S. Marija Milić/SR

Nove publikacije franjevaca M. K./SR

SARAJEVO – Nedavno je iz tiska izašlo novo izdanje časopisa Bosna franciscana (47/2017). U njemu je objavljeno više od dvadeset priloga s područja teologije, povijesti, heraldike, školstva, pučke tradicije i dr. Izdvajamo teme: pojam neprijatelja u teologiji Miroslava Volfa, nasilje i religija, bitka kod Žepča 1878, srebrenička ahdnama, podrijetlo najranijih vladarskih grbova u našim krajevima, prve livanjske osnovne škole, narodni jezik i pučka pismenost, popis iz Matice umrlih u Bijeloj (Brčko), odijevanje klera prema saborskim odredbama, nekrolozi i prikazi knjiga. U izdanju Kulturno-povijesnog instituta 30 svjetl ori jeci . ba

Bosne Srebrene iz Sarajeva i Hrvatske sveučilišne naklade iz Zagreba, iz tiska je izašao drugi Divkovićev zbornik pod naslovom Matija Divković i kultura pisane riječi II (736 stranica), koji obuhvaća 28 referata sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Sarajevu od 1. do 3. prosinca 2016. godine. Skup je održan u povodu 400 obljetnice Divkovićevih Besjeda i malog Nauka krstjanskoga (Venecija 1616). Zbornik s prilozima s područja teologije, književnosti, jezikoslovlja, umjetnosti, ukazuje na značenje kulturne baštine bosanskih franjevaca koja je nezaobilazna za bolje razumijevanje razvojnog puta hrvatskog jezika i književnosti ali i općih povijesnih tokova na prostoru današnje BiH i Hrvatske.

BRESTOVSKO – Dana 15. siječnja provincijal fra Jozo Marinčić upriličio je kanonsku vizitaciju u Samostanu sv.

Klare u Brestovskom. Najprije je s klarisama proslavio svetu misu, a potom je pregledao samostan i knjige. Sljedećega dana izvršen je izbor nove uprave samostana, u nazočnosti fra Nikice Vujice i fra Ilije Jurića kao skrutatora.

Za opaticu, predstojnicu samostana izabrana je s. Hijacinta Batinić, za njezinu zamjenicu s. Klara Vujica, a za diskretu s. Rita Miloš. Novoj opatici sestre su iskazale poslušnost, nakon čega su kapitul i vizitacija završeni.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana KTA/SR

58. Teološko-pastoralni tjedan Svjetlo riječi

ZAGREB – Ovogodišnji Teološko-pastoralni tjedan održan je od 23. do 25. siječnja u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. Glavni organizator bio je Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Središnja je tema bila Unutarckrveni dijalog, suradnja i suodgovornost. Trodnevni program otvorio je dekan KBF-a u Zagrebu Mario Cifrak, a prva predavanja na temu Biblijsko-teološke osnove unutarcrkvenog dijaloga, suradnje i suodgovornosti održali su Taras Barščevski i Branko Murić. Moderator rasprave koja je uslijedila bio je Darko Tomašević, dekan KBF-a u Sarajevu. Nakon euharistijskoga slavlja koje je u podne predvodio nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić, održan je još jedan blok predavanja, na temu Kultura i načela dijaloga, suradnje i suodgovornosti.

Predavači su bili Danijel Labaš, Božo Skoko i Igor Kanižaj. O Hijerarhijskoj strukturi Crkve u dijalogu i suradnji govorili su Ivan Šaško i Pero Aračić, nakon čega je uslijedila rasprava na prethodna dva predavanja, a moderator je bio Šimo Šokčević.

Drugi dan TPT-a otpočeo je predavanjima na temu Dijaloški i suradnički identitet pastoralnih djelatnika Sande

Smoljo i Borisa Vidovića i Povjerenje i suradnja između svećenika i vjernika laika Nikole Vranješa i Marije Perčić.

Uslijedila je rasprava koju je moderirao Anđelko Domazet. Misno slavlje drugoga dana predvodio je mons. Ivica Petanjak, biskup krčki. Popodne su održana predavanja na teme Očekivanja i mogućnosti suradnje vjeroučitelja i župnika predavača Valentine Mandarić, Božidara Cindorija i Nikole Kuzmičića te Uloga i doprinosi žene u izgradnji kulture dijaloga i suradnje u Crkvi Silvije Migles i Josipa Bošnjakovića. Raspravu na prethodna dva predavanja moderirao je Danimir Pezer, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu.

Trećega dana predavanja na temu Tijela sudjelovanja i suodgovornosti na biskupijskoj i župnoj razini održali su Josip Šimunović i Slavko Zec, na temu Župa kao mjesto susreta i suradnje vjerničkih društava, crkvenih pokreta i župnih skupina Tomislav Markić, Mirjana Anđić i Dominik Knezović te na temu Vjerski mediji u službi unutarcrkvenoga dijaloga, suradnje i suodgovornosti Jerko Valković i Suzana Vrhovski Peran.

Moderatorica rasprave bila je s. Nela Gašpar. Plenarnu raspravu moderirali su Ružica Razum i Nenad Malović. Govorom dekana Cifraka zaključen je 58.

Teološko-pastoralni tjedan.

SARAJEVO – U katedrali Srca Isusova održano je 18. siječnja Ekumensko bogoslužje riječi. Predvodio ga je nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić, a sudjelovali su još i mons. Luigi Pezzuto, pomoćni biskup vrhbosanski mons.

Pero Sudar i drugi svećenici. Posebna je dobrodošlica upućena mitropolitu dabrobosanskom Hrizostomu koji je vjernicima kasnije uputio i prigodnu riječ te brojnim pravoslavnim svećenicima koji su sudjelovali na ovom slavlju.

Ovom molitvenom liturgijom započeta je osmodnevna molitva za jedinstvo kršćana koja se svake godine organizira u siječnju. Dana 20. siječnja u katedrali je održan i Ekumenski koncert kršćana grada Sarajeva. Posljednjega dana molitvene osmine, na blagdan Obraćenja sv. Pavla 25. siječnja, upriličena Molitva za mir u Sabornoj crkvi u Sarajevu, a prigodnu propovijed uputio je nadbiskup Vinko.

Obljetnica Hrvatske katoličke misije u Sloveniji KTA/SR

LJUBLJANA – Dana 14. siječnja proslavljena je 30. obljetnica postojanja HKM Ljubljana, koju trenutno vodi fra Marko Prpa, splitski franjevac. Središnja točka slavlja bila je sveta misa kojom je predsjedao vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić u župi Marijina navještenja. Koncelebranti su bili nadbiskup Ljubljane mons. Stanislav Zore, apostolski nuncij u Sloveniji mons. Juliusz Janusz, provincijal splitske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman i drugi svećenici.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić pozvao je okupljene da ne zaborave svoje rodne zavičaje kao ni svoje roditelje te da odgoje svoju djecu da vole mjesto odakle potječu. vel j a č a 2 018 .

31

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

JE LI BOG STVORIO

RAVNU PLOČU? Ideja da je Zemlja ravna ploča nastala je u Americi u 19. stoljeću, a danas se zahvaljujući društvenim mrežama proširila cijelim svijetom, pa je došla i do nas. Ta se neznanstvena tvrdnja, između ostaloga, poziva i na Bibliju, pa se javljaju mišljenja da vjernici ne bi smjeli uopće smatrati da je Zemlja okrugla – a taj svjetonazor podržavaju i neke crkvene osobe pa je potrebno razjasniti o čemu je riječ.

O

blik Zemlje oduvijek je zanimao ljude, pogotovo otkad su se u antici počela poduzimati duža putovanja. Iako se intuitivno čini da je Zemlja ravna i da se Sunce, Mjesec i zvijezde okreću oko nje, već se u staro doba javila sumnja u to. Ponajprije, svi stanovnici obala i otoka mogli su primijetiti kako brodovi nestaju ispod horizonta najprije trupom, a potom jarbolima, što se moglo objasniti samo zakrivljenošću morske površine. Zakrivljenost je bila očita i na kopnu: nakon što bi Sunce zašlo, još bi neko vrijeme obasjavalo oblake i gorske vrhunce, dok bi nizine bile u mraku, što se također objašnjavalo time što je Sunce ispod obzora. Nadalje, sjena Zemlje na Mjesecu također je okrugla, kao i sjena Mjeseca na Suncu tijekom pomrčine.

Zbog toga su već stari Grci zaključili da je Zemlja vrlo velika kugla, a knjižničar aleksandrijske biblioteke Eratosten čak 26 svjetl ori jeci . ba

joj je točno odredio i opseg. Istovremeno su pretpostavili da Zemlja kruži oko Sunca koje se nalazi vrlo daleko. No drevni astronomi nisu znali riješiti zagonetku kretanja planeta. Dok se zvijezde prividno okreću u pravilnim krugovima na noćnom nebu, planeti vrludaju među njima, pa se čak katkad i vraćaju unatrag. Zbog toga su bili nazvani „lutajuće zvijezde”. Ta su opažanja još od doba Babilona snažan dokaz protiv ideje da se planeti vrte oko Zemlje i usmjeravala su znanstvenike na zaključak da se i Zemlja i planeti vrte oko Sunca.

Umnažanje ljudskoga znanja

Biblijska slika Zemlje bila je mnogo jednostavnija. Na temelju nekoliko stihova rasutih po Bibliji može se zaključiti da je biblijski čovjek zamišljao Zemlju kao ravnu, postavljenu na stupove i okruženu morem. Ispod Zemlje je Gehena,

Podzemlje, iznad su Nebesa gdje obitava Bog, a Zemlja jednostavno visi u praznini – kako piše u Knjizi o Jobu. Već se iz toga vidi da Bibliji nije stalo do znanosti u modernom smislu: za biblijskoga pisca dovoljno je znati da je svijet u Božjim rukama, a detalji ga ne zanimaju.

Srednji vijek čuvao je i antičku znanost i biblijsku sliku. Predodžba o ravnoj ploči supostojala je s predodžbom o kugli: Toma Akvinski, primjerice, nije sumnjao u to da je Zemlja kugla, ali bojao se da nikada neće biti utvrđeno vrti li se Zemlja oko Sunca ili obratno. Sličnu je bojazan imao i Blaise Pascal prije četiri stoljeća, francuski fizičar, matematičar i kršćanski mislilac. On je zahvaljujući svojim naprednim znanjima shvaćao da je Zemlja sićušna u svemiru te da su zvijezde vrlo daleko, zbog čega je s bolom zapisao da nikada o njima nećemo ništa uspjeti saznati.

Pogled u dušu se čak i parfemi za njih, i proizvodi koji nemaju nikakve veze s potrebama najmlađih. Tako se reklamiraju instant juhe s tjesteninom u obliku slova, paste za zube na čijim su omotima junaci iz crtića itd.

Piše prof. dr.

Snježana Šušnjara

DJECA NA UDARU

REKLAMA

Koliko ste puta gledali neki zanimljiv program ili film na televiziji i bili iznervirani količinom reklama i prekida koji su vas prisiljavali da ih pratite dok čekate nastavak sadržaja koji vas zanima?

I

ritantan glas spikera umjesto da privuče slušatelja, često odbija neprirodnom artikulacijom i usiljenošću.

Ponekad je doista teško razlučiti što se reklamira, u koju svrhu, a kad se to još ponovi bezbroj puta onda si obećate potražiti film ili seriju, koju ste baš pratili, na DVD-u i u miru pogledati ono što vas zanima. Sad kad su započela i prozivanja mobitelom i nuđenje raznih proizvoda i na ovaj način, čovjek se osjeti ranjivim i izloženim. Pitate se tko će vas zaštiti od ove pošasti!

Djeca današnjice su posebice pod pritiskom različitih utjecaja dok gledaju televiziju. Reklame su posebna stavka kojoj su upravo djeca ciljana skupina.

Stoga autori reklama čine sve da reklame budu zabavne, šarene, bučne i vesele kako bi skrenule njihovu pažnju. Djeca manjega uzrasta ne razumiju stvarni sadržaj ponuđenoga, nego gledaju šarene sličice koje ih mame i žele ih imati za 32 svjetl ori jeci . ba

sebe. Zato su na proizvodima koji se reklamiraju sve češće prisutne slike likova iz crtanih filmova. Da stvar bude gora, proizvođači idu i dalje te likove poznate djeci iz svijeta mašte i bajki stavljaju i na kućanske potrepštine i preparate, a sve kako bi djeca utjecala na roditelje da kupe baš taj proizvod.

Roditelji su svjesni da djeca ne razumiju reklame ali ih svejedno izlažu njima ne gaseći televizor u vrijeme kada je obitelj za ručkom ili se odmara, dopuštajući tako nekontrolirani utjecaj televizije na djecu. Marketinške tvrtke dobro znaju da najmlađi potrošači nemaju kritičkoga odnosa prema onomu što žele kupiti i da su podložni promidžbenim porukama. Također, privlačne igračke i šarene kutije s raznoraznim proizvodima u marketima su postavljene baš na dohvat dječjih ruku. Tržište namijenjeno djeci sve se više širi, a uz uobičajene igračke i slatkiše prodaju

Manipulacija roditeljima

Dakle, kupuje se nešto što na ambalaži ima lik koji djeca rado oponašaju, vole gledati ili se njime igrati. Kvaliteta i primjena proizvoda pri tom se ne dovodi u pitanje nego samo izvanjsko pakiranje.

Trogodišnjaci već prepoznaju brendove i proizvode na policama, a do osme godine djeca samostalno donose većinu odluka o kupovini, bilo da troše vlastiti džeparac ili utječu na potrošnju svojih roditelja. Ipak, za tržište je najznačajnija njihova naviknutost na kupovanje, kao i buduća potrošnja jer navike stečene u djetinjstvu ostaju za cijeli život pa je stoga utjecaj na djecu putem reklame, u dugoročnom smislu, izuzetno koristan i profitabilan. Čak 84 posto djece prati reklame na televiziji, a 58 posto obraća pažnju na velike plakate. Tu je i internet, koji sasvim sigurno utječe na potrošačku groznicu najmlađih. U zemljama u kojima je zabranjeno reklamirati oglašavanje brze hrane, slatkiša i drugih, za djecu štetnih proizvoda, oglašivači su se preusmjerili na internet koji se opet pokazao itekako plodnim tlom.

Još dok su sasvim mala, djeca započnu od roditelja tražiti određene robne marke, a više od polovice ih želi odjeću sličnu onoj koju nose njihovi idoli s TV-a iz raznih dječjih emisija ili oni koje prate putem Facebooka. Ovo samo otkriva da djeca u obitelji puno više vremena provode pred malim ekranima i da roditelji nude nadomjestke za svoju odsutnost pa su spremni na kompromise na koje ih reklame prisiljavaju. Marketing mašinerija vrlo dobro prati trendove u obitelji i svjesna je grižnje savjesti roditelja koji teško rade i ne bave se djecom koliko bi trebali.

Fra Vjeko Ćurić

Piše fra Lovro Gavran

K

ristova Crkva od samoga svog osnutka ima misijski karakter.

Isus Krist je još za svoga zemaljskoga života slao pred sobom svoje apostole i ostale učenike da mu priprave put u mjestima u koja je sam namjeravao doći (usp. Mt 10,5-15 i par.; Lk 10,1-12). Prije svoga uzašašća na nebo on ih je poslao da idu po svem svijetu i da sve ljude učine njegovim učenicima te da ih krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28,19).

Crkva je kroz cijelu svoju povijest vršila to svoje poslanje na razne načine.

Misijsko djelovanje u već pokrštenim narodima vršile su njezine „redovne snage”, uglavnom dijecezanski kler, a širenje kršćanstva je najčešće bilo povjeravano „specijalnim snagama” Katoličke Crkve, tj. redovništvu. Redovnici i redovnice, kao Bogu posvećene osobe i kao zajednice koje nastoje izbliza nasljedovati Isusa Krista i u njegovu načinu života, i u djelovanju, redovito su bili uspješniji od drugih u širenju kršćanstva diljem svijeta.

Naša Franjevačka provincija sv.

Križa, Bosna Srebrena, stoljećima je bila misijska zemlja – a i danas je! No, uza sve svoje poteškoće i ona je davala Crkvi svoje misionare, koji su nekad djelovali po cijelom europskom dijelu Osmanskoga Carstva, a u posljednje vrijeme skoro na svim kontinentima svijeta. Najpoznatiji od njih je svakako naš mučenik fra Vjeko Ćurić, koji je bio istodobno i redovnik Franjevačkoga reda i naše provincije Bosne Srebrene, i misionar Katoličke Crkve.

Iako sam imao sreću barem nakratko skupa s pokojnim fra Vjekom studirati na našoj Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1980., do svoga odlaska na Kosovo), iako sam kasnije zadivljeno 36 svjetl ori jeci . ba

Misionar KATOLIČKE CRKVE

slušao njegove priče o njegovim vjernicima u Ruandi, te iako sam u Albaniji preko Radio Vatikana saznao za njegovu pogibiju, pa ga odmah smatrao našim suvremenim mučenikom – možda ipak ne bih nikad posjetio njegovo polje rada da mi nije bila dužnost da kao provincijal posjetim našu braću u Africi.

Zahvaljujući Božjoj Providnosti, prigodom tog posjeta doživio sam mnogo toga što se ne da izreći riječima, a važno je za poznavanje pokojnoga fra Vjeke, njegova djela i njegove žrtve.

Posjetio sam župu Kivumu, koju je on godinama služio i gdje je sahranjen; biskupiju Kabgayi u kojoj je bio ravnatelj biskupijskoga Caritasa; glavni grad Ruande Kigali i mjesto gdje je naš mučenik ubijen. Imao sam sreću vidjeti i Kibeho, mjesto u kojem se Blažena Djevica Marija godinama ukazivala ruandskim studentima i studenticama (1981. – 1989.), pozivajući preko njih Božji narod Ruande na molitvu obraćenje i pomirenje, te najavljujući strašni genocid koji će pogoditi njihovu zemlju ukoliko se narod zaista ne obrati, što se onda i ostvarilo 1994. godine, pa su u genocidu stradali i neki vidioci. Imao sam prigodu posjetiti i mjesto Mbare, na kojem je sveti papa Ivan Pavao II., prigodom svoga posjeta Ruandi 1993. godine, pozivao narod, državne vlasti i sve odgovorne na međunarodnoj sceni da gaje i čuvaju mir te da poštuju druge i drukčije – da se ne bi dogodilo ono što je Gospa u Kibehu tako snažno najavila. Ali, nažalost, Ruanda je samo za nekoliko mjeseci odgodila početak oružanoga sukoba, koji se uskoro nakon Papina odlaska dogodio, iznenadivši svojom žestinom i najpesimističnije prognostičare.

jer u ratu se zna barem tko je „naš”, a tko „njihov”, tko te napada, a tko te brani. A tu se ništa nije znalo: nije bilo uniformirane vojske, nije bilo nikakvih obilježja, nije se znalo ni tko napada, ni koga će napasti. Znalo se samo da je svakome bila glava u torbi i da je glavni cilj bilo rušenje, uništavanje i pljačka – pa makar i uz cijenu nevinih života.

Tu sam mogao koliko-toliko naslutiti

ti ugroženoga čovjeka, svakoga čovjeka koji se nalazio u opasnosti. U početku je spašavao pripadnike plemena Tutsi koje se borilo za ponovno preuzimanje vlasti u Ruandi, od progona sa strane tada vladajućega većinskog plemena Hutu.

Zatim, kad se ratna sreća preokrenula i kad su Tutsi preuzeli vlast, morao je spašavati pleme Hutu od strašne osvete i od terora dobro naoružane manjine,

Dvadeset godina je prošlo od njegove pogibije, a sve više i više u nama raste uvjerenje da je fra Vjeko bio pravi redovnik i misionar Kristove Crkve, te na kraju pravi mučenik. Nitko od njega nije tražio da se odrekne vjere, ali on se nije htio odreći ni ljubavi kako je tako moralo izgledati u Ruandi 1994. godine, u vrijeme bezočnoga i bezumnoga pokolja. Tu sam mogao naslutiti i što znači svećenik u svojoj župnoj zajednici. On je bio kao otac među zastrašenom djecom: bio je jedino naizgled „sigurno” utočište, jedini čovjek u kojega se možeš pouzdati, jedina nada – iako je i sam bio bespomoćan. On se oslanjao samo na Boga, a prestrašeni narod na njega.

Svima nam je poznato kako je fra Vjeko, uz pomoć Božju, nastojao spasi-

koji još uvijek traje. Veći su genocid napravili osvetnički Tutsi, nego što je bio (a i to je bio genocid!) nerazumni pokolj Tutsija, sa strane plemena Hutu. A u muzeju genocida u Kigaliju naći ćete samo zločine plemena Hutu, dok se oni od plemena Tutsi ni dan danas ne smiju ni spomenuti.

U takvoj situaciji ostati čovjek bilo je nešto veliko! Bilo je to junaštvo, herojski čin. Ali nije to bio jedan čin. To su bile godine i mnoštvo herojskih akcija. Jer svakoga tjedna je fra Vjeko

Vrijeme nemira u Ruandi

Godinu dana prije fra Vjekine pogibije, u Albaniji, gdje sam ja u to vrijeme služio, izbili su teški nemiri, tako da ni vojska, ni policija, a pogotovo ne civilne vlasti – nisu imale nikakva utjecaja na razvoj događaja. Bilo je to gore od rata, vel j a č a 2018 .

37

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

SVJESTAN, SRETAN

SPREMAN

Kad sam bila dijete, moja prva želja vezana za godine bila je da konačno napunim cijelih pet! Mrzila sam savijati suvišne prste dok slikovito odgovaram na vječno pitanje odraslih: A koliko ti imaš godina? Zato sam maštala o danu kad budem imala punih pet pa raširim sve prste na ruci...

V

jerujem da sam baš zato toliko živo zapamtila taj svoj veliki, peti rođendan. I haljinicu čiju ljepotu nije moglo umanjiti ni razbijeno koljeno, stradalo u žurbi da se pohvalim prijateljici. I da, još toga dana, kad sam konačno raširila svih pet prstiju za buduću crno-bijelu fotografiju s tortom i svijećama ispred sebe, pomislila sam nestrpljivo: A kad ih bude deset?! Uuuu, jedva čekam! Obje ruke! Ubrzo mi ni tih deset nije bilo dovoljno. Htjela sam osamnaest... Broj koji kaže – punoljetnost ili prava, odrasla osobna iskaznica ili vozačka dozvola...

Budući da je nepromišljeni jezik uvijek brži od pameti, posebno u tim, ranim odraslim godinama, neizbježne su bile i prve nespretnosti. Bila sam maturantica i žalila se svojoj frizerki, dok 34 svjetl ori jeci . ba

je spretno mahala škarama, kako su se neke moje kolegice, eto već i udale.

Dojučerašnje traperice zamijenile su u danu klasičnim suknjama. „Ma, kao babe od 30 godina u bukle kostimima!” dodala sam namršteno. Moja se frizerka nasmijala i rekla: „Bukle kostime ne nosim, a za ostalo, baš ti hvala. Meni je 33!” Pocrvenjela sam i promucala kako nisam tako mislila, kako je ona nešto drugo. Iskreno, u sebi sam pomislila kako se zapravo dobro drži za toooliko godina... Toliko godina? A koliki se naramak vremena i meni od tada preko leđa prevalio...

Kažu da se između 20. i 40. godine života čini da se rođendani baš i ne smjenjuju svakih dvanaest mjeseci.

Ma, po pet godina odjednom proleti, dok se okreneš... A mi za to vrijeme?

Pa eto, trčimo naokolo kao besplatna pokretna reklama svega na sebi, modernih i po mogućnosti što skupljih proizvoda. Žurimo promijeniti auto, iako je stari još uvijek sasvim dobar (i susjed je svoj promijenio). A trebalo bi i otići na popularno skijanje (eto i župnik je napomenuo sve one koji su zbog skijanja bili odsutni, da im je još tjedan dana na raspolaganju za naknadni ovogodišnji blagoslov) ili barem na kraći godišnji odmor (i kolega s posla je otišao). Ukratko, živimo vrlo brze živote u potpunom neskladu sa svojim stvarnim mogućnostima, a pogotovo potrebama. Poslušno nabavljamo stvari koje ne trebamo, radimo ono što nam i ne pričinjava zadovoljstvo i priželjkujemo punu pozornost ili barem društvo, osoba kojima do nas uopće nije stalo.

Pri tom uzalud tražimo sebe u svim tim stvarima, među potpuno nebitnim ljudima... A sutra? Nema brige, sutra će uvijek donijeti novo suvišno, nova moranja.

Upozorenje se pojavi u vidu gubitka zdravlja ili samo ozbiljnije krize. Vapaj organizma, da ni duša nije dobro, pa moli da se zastane i preispita prioritete. I na takve se alarme znamo oglušiti jer nemamo vremena… Kako ironično!

Upravo se vrijeme potrudi da, jednom kad počnemo posustajati u trci za nakrivim potrebama nedostižnoga društvenog, pa i obiteljskoga statusa, ono što je stvarno važno, životno bitno, zauzme mjesto koje mu oduvijek pripada. Središnje. Volimo to nazivati – iskustvom.

Moj je otac nedavno proslavio 79. rođendan. Pitala sam ga kako se osjeća, je li zadovoljan. Kakav mu je taj njegov 79. takav dan? Rekao je da ga od ranoga jutra slavi u znaku slova S. Priznajem da sam bila radoznala, a i on je jedva dočekao da mi objasni. „Najprije”, rekao je, „S kao svjestan – svjestan sam, osamdeseta mi je godina života i službeno nastupila, to je sada činjenica. Sljedeće S je za sjetan – više nije puko razmišljanje. Sada sigurno znam,

Politički (ne)korektno

Piše fra Pavo Filipović

KRITIČNO

MIŠLJENJE Bio jednom jedan mladić iz Vestfalije, naočit i vedre naravi, ali priprosta duha. Od djetinjstva nije bio sklon sumnjama. Radije je vjerovao. Zbog toga su mu dali nadimak „Candide”. To je doduše nadimak koji baš i ne zvuči vestfalski, ali savršeno ukazuje na njegovu narav. „Candide” znači „lakovjerni”.

O

vim riječima Hans Conrad Zander opisuje glavnoga lika Voltaireova filozofskog romana Candide ili Optimizam iz 1759. godine.

Candide zapravo znači čist, a u izvedenome smislu u francuskome jeziku ta riječ može označavati i nevinost, naivnost, lakomislenost. Filozofski roman francuskoga prosvjetitelja Voltairea je cinična kritika ideje njemačkoga filozofa Gottfrieda Wilhelma Leibniza koji je naš svijet proglasio najboljim mogućim od svih mogućih i zamislivih svjetova.

Voltaire doduše nije bio pesimist, ali mu je naivni optimizam itekako smetao. U pustolovinama lakovjernoga Candida Voltaire ismijava nesposobnost mnogih osoba da vide zlo za koje su sami odgovorni. On se protivi tomu da sve jednostavno proglasimo djelom Božje Providnosti, umjesto da uočimo koliko 40 svjetl ori jeci . ba

su naša zlobnost i glupost odgovorni za određene stvari u svijetu. Zander stoga duhovito Voltairea proglašava „zaštitnikom lakovjernih”.

Kritičko ili kritičko mišljenje?

I dok „zaštitnika lakovjernih” imamo, nedostaje nam „zaštitnik lakomislenih”.

Lakomislenost i njezina sestra blizanka lakoumnost danas nisu previše tema naših promišljanja. Iako i danas ima veliko mnoštvo lakovjernih osoba, mislim da je kudikamo veći broj lakomislenih i lakoumnih. I kao što se lakovjernost najlakše nalazi ondje gdje se vjeruje, tako se i lakomislenost najlakše nađe ondje gdje se misli. Nedavno se na bh. području pojavila jedna škola posebne vrste, i to u Mostaru.

Iz prošlosti su nam poznate neke slavne škole poput antičke peripatetičke škole

ili srednjovjekovnih katedralnih škola itd. Škola kritičkoga mišljenja uči ljude da se, misleći „svojom glavom”, odupru zavodljivom govoru političkih vođa, a glavninu svoje borbe njezini predstavnici vide u prokazivanju podle ideologije nacionalfašističkih vođa. Ne znam hoće li Mostarska škola ikada dosegnuti slavu slavnih škola antike i srednjega vijeka.

Znam, međutim, kako su mnoge stvari u toj Školi dosta upitne da se dvoumim bi li se ona trebala zvati škola kritičkoga ili škola kritičnoga mišljenja!? Upitnim mi se čini dakle već sam naziv spomenute škole jer se u njemu pretpostavlja kako se na jednoj strani nalazi neprosvijećena i nekritička masa, a na drugoj skupina prosvijećenih i kritički mislećih umova.

To pomalo podsjeća na stare gnostičke sekte koje su tvrdile kako je istinsko znanje (gnoza) dostupno samo povlaštenim duhovima. No, ni stara gnoza nije bila sklona dijeliti ovaj neognostički optimizam i tehnike ekspresnoga prosvjetljenja (Josip Blažević) koji se može zateći u mnogim suvremenim kružocima kritičke misli. Tako su drevni gnostici, poput Bazilida, tvrdili kako se do gnoze teško dolazi: Rijetke su osobe kadre domaći se te spoznaje, jedna između tisuću, dvije između deset tisuća. Uvjeren sam kako ni kritički duhovi Mostarske škole nisu „kastrirani” od predrasuda, interesa, propagande, samoobmane, neinformiranosti, egocentrizma – tih klasičnih smetnji svakoga kritičkog mišljenja.

Ujedno nisam uvjeren jesu li oni sami toga dovoljno svjesni. Ako se na tren vratimo nekim od središnjih ciljeva Škole kritičkoga mišljenja, poput odupiranja zavodljivomu govoru političkih vođa, treba primijetiti kako ljudi u Bosni i Hercegovini gotovo i ne izlaze više na izbore, kako na izjave političara odmahuju rukom, kako su postali do te mjere alergični na sve što ima veze s politikom te iritantno reagiraju ako koji vjerski vođa u propovijedi ili nagovoru počne politizirati. No, Škola kritičkoga mišljenja je usprkos tomu uvjerena

Multimedijalna dvorana Franjevačkog studentskog centra u Sarajevu, 18. siječnja 2018.

Fra Jozo Marinčić, provincijal

Fra Janko Ćuro

Hajdar Arifagić

Prof. dr. Dubravka Šoljan

Promocija knjige Zemlja pl Piše fra Janko Ćuro

Knjiga Zemlja planina BiH objedinjuje tekstove profesora Dalibora Balliana koje je pisao kroz tri godine u reviji Svjetlo riječi. Koliko god se sadržaj knjige činio poznatim našim stalnim čitateljima, ovaj isti sadržaj u formi kompilacije zaokružuje temu i prelazi u formu dokumentarnosti, dokumenta koji i kao nedovršen (ostalo je još planina za obraditi) nudi novu dimenziju upoznavanja, istraživanja i razumijevanja naše zemljopisno male, ali bogatstvom prirodnoga nasljeđa velike zemlje. Kako bih ovo ilustrirao, poslužit ću se slikom biserne ogrlice. Ako bismo naše planine usporedili s biserima (što one uistinu jesu), onda smo u reviji iz mjeseca u mjesec nizali jedan po jedan i tako singularno upoznavali i divili se pojedinačnoj ljepoti. Sada imamo cijelu ogrlicu, tj. knjigu s 45 naših bosanskohercegovačkih bisera, koja nam širom otvara lepezu ljepote i jedinstvenosti naših u svakom pogledu bogatih planina.

Velika djela, nova otkrića i spoznaje svoju polazišnu točku pronalaze u entuzijazmu pojedinca, a vrlo rijetko u brizi i zauzetosti društvenoga ili političkoga sustava, čija je polazišna točka najčešće interes, isplativost i zarada. Upravo ovom izvornom, nekontaminiranom ljubavlju prema novom, ovi hrabri pojedinci krče put i svladavaju mnoge poteškoće koje se ispriječe

pred njih kao planina. A to mogu jer ih ta planina teškoća ne plaši svojom surovom i divljom veličinom, nego ih neodoljivo privlači svojom neotkrivenom i netaknutom ljepotom. I tako, ne zapnu i odustanu na problemima i teškoćama jer svoje snage usmjere prema rješenjima. Gdje običan čovjek vidi kamen, oni među kamenjem vide cvijet, a gdje drugi vide monotonu šumu, oni se dive jedinstvenoj ljepoti svakoga pojedinog stabla.

Ne pretjerujem kada kažem da je to taj isti put kojim je do nas došla i ova vrijedna i jedinstvena knjiga u BiH. Profesor Ballian, oboružan entuzijazmom i fotoaparatom, neumorno je obilazio, fotografirao i opisivao naše planine rasprostranjene na sve četiri strane. Zato je vrlo lako iščitati to njegovo oduševljenje u svakom tekstu ove knjige u kojemu je zbog ograničenoga prostora morao s malo riječi opisati ono što može stati u nekoliko knjiga. U ovoj knjizi sjajno se nadopunjuju tekst i fotografije koje čitatelja povedu onamo gdje stanu riječi. Tako pisati i na taj način doživljavati planine može samo onaj tko je svjestan da nije on na planinama, nego da su planine u njemu (John Muir).

Koristim ovu prigodu kako bih postavio još jedno veliko pitanje u kojemu odjekuje još veća zabrinutost: što to radimo našim ljepoticama planinama i prirodi uopće? Zašto nam je priroda postala objekt iživljavanja i destrukcije? Već u

Prof. dr. Dalibor Ballian, autor

lanina Bosna i Hercegovina uvodnom tekstu profesor Ballian izražava veliku zabrinutost zbog sustavnoga uništavanja planina malim hidrocentralama, izgradnjom neplanskih turističkih naselja bez potrebne infrastrukture, neprimjerenim sječama, namjerno izazvanim požarima i prekomjernim sabiranjem ljekovitoga bilja kao i krivolovom… Nisu to više samo pojedinačni tragovi nebrige i nehaja, nego u mnogo slučajeva sustavno unakazivanje tla i temeljito uništavanje flore i faune. Da stvar bude još poraznija, ne činimo to radi osnovnih životnih potreba i preživljavanja, nego radi nezajažljiva hedonizma i bezobrazno enormnoga bogaćenja pojedinaca. Unatoč svemu tome, priroda nam se ne osvećuje. Osveta je posve ljudsko iznašašće. Priroda nam samo ispostavlja račune. A oni su svake godine duži, opsežniji i porazniji. Ne samo za buduće naraštaje nego i za nas. Danas.

Kako sam franjevac, želim ovdje spomenuti sv. Franju Asiškog i njegov inspirativni odnos prema prirodi i svemu stvorenom, a koji nam, sasvim sigurno, svima može poslužiti kao paradigma istinske brige i zauzimanja za očuvanje velikoga prirodnog bogatstva koje nam je darovano. Njegov odnos prema svemu stvorenom nije ideološki, filozofski ni ekonomski. Njegov odnos prema prirodi je jednostavno – rodbinski.

On privlačnom lakoćom naziva sve stvoreno bratom i sestrom jer ih, kao vjernik, doživljava kao dar čiste Božje ljubavi.

Takvim odnosom prema prirodi sigurno bismo unijeli tako potrebni mir u danas goruća ekološka pitanja jer bismo, slijedeći Franjin primjer, postali svjesni zajedničke sudbine, pripadnosti i sveopćega bratstva.

Na kraju, zahvaljujem svima koji su radili na ovoj knjizi.

Posebno ovdje ističem recenzente prof. dr. Dubravku Šoljan i novinara Hajdara Arifagića, članove redakcije Svjetla riječi: Rafaelu, Danijela, Anitu i Emila koji su pažljivo odrađivali svoje zadatke na knjizi. Posebno zahvaljujem našem grafičkom uredniku Lorku Kalašu koji je strpljenjem velikim k’o planina odrađivao iz dana u dan sjajan posao na dizajnu ove knjige.

Hvala također svima onima koji su novčano pomogli ovaj projekt, a to su: Federalno ministarstvo obrazovanja i znanosti, Grad Sarajevo, Općina Kiseljak, Općina Vareš, Ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona, Općina Tomislavgrad, Općina Vitez i Planinarsko društvo Cincar Livno.

Završio bih riječima američkoga pisca i povjesničara Davida McCullougha Jr.: Ne penji se na planinu da ondje postaviš zastavu, nego da prigrliš izazov, uživaš u zraku i motriš vidik. Uspni se da bi mogao vidjeti svijet, a ne da bi svijet vidio tebe.

Korizma

Piše Rafaela Obučić

RADOST BOŽJE

BLIZINE

Što biste učinili kad bi vas svećenik, na Pepelnicu, dok posipa pepeo po vašoj glavi, oslovio imenom i ozbiljnim glasom rekao: Umrijet ćeš. Obrati se i vjeruj Evanđelju?

P

itanje prolaznosti života je stvarnost o kojoj radije ne razmišljamo, a još manje smo je svjesni. Život najradije provodimo utrkujući se s našim željama i htijenjima i onim što mislimo da nam je potrebno kako bismo bili sretni i ispunjeni u vremenu koje nam je na raspolaganju ovdje na zemlji. Često se međutim dogodi da ono čime ispunjavamo naše dane, nije dobro za nas.

Crkva nam tako kroz godinu zapovijeda strogo postiti o Čistoj srijedi i Velikom petku, što znači u danu se jednom do sita najesti, ne uzimajući mesa. Sveci su najbolje znali kolika je važnost posta te su od samih početaka kršćanske zajednice rado usvajali tu praksu, vodeći se najizvrsnijim primjerom – Isusom Kristom.

Nije nimalo beznačajno što je upravo i Blažena Djevica Marija kroz sve ove godine i mjesta u kojima se ukazivala, od Fatime, Lurda, Kibeha, pa do Međugorja, u svojim porukama uvijek inzistirala na postu, molitvi i pokori. Jednom riječju, na obraćenju srca. Povratku Bogu. A tko 46 svjetl ori jeci . ba

zna bolje od Nebeske Majke? Post o kruhu i vodi, na koji Gospa u međugorskim ukazanjima poziva, našemu mentalitetu se čini prezahtjevnim, iako su njegovi učinci na duhovnom i tjelesnom polju posve osvjedočeni. Budući da Crkva nije službeno priznala ukazanja, vjernici nisu dužni vjerovati u njih. Međutim, brojni se pojedinci dobrovoljno odlučuju slijediti Gospin poziv.

Tako je znakovito svjedočanstvo jednoga čovjeka koji se, nakon iskustva posta o kruhu i vodi srijedom i petkom, potužio svećeniku ovim riječima: „Ujače, kad postim o kruhu i vodi, ja sam zločesta osoba.” Fratar se dobrodušno nasmijao i uzvratio: „Čestitam!” Čovjek se zbunio, pa ponovio: „Jeste li me dobro čuli, ja sam zločesta osoba kad postim o kruhu i vodi.” Ujak je još uvijek sa smiješkom nastavio: „Čuo sam vas, bez brige, samo nastavite postiti. Mnogi su zločesti svih sedam dana u tjednu, ali toga nisu svjesni.”

Post o kruhu i vodi najprije nam osvještava tko smo zapravo, na što ili

koga smo navezani, kojim porivima se vodimo u životu. Tražimo li svojim djelima vlastitu ili Božju slavu? Gdje je uopće Bog na ljestvici naših prioriteta?

Od glave do srca najduži je put. Često je to staza zarasla u šikaru, potrebna raskresavanja i čišćenja. Ujedinjen s molitvom, post nas dovodi bliže nama samima. Postupno postajemo svjesni onoga što nas sputava u radosnom i ispunjenom življenju sadašnjosti; otkrivaju nam se i najskrivenije rane koje nosimo iz prošlosti, zatim lica onih kojima ne opraštamo i koje potajno okrivljujemo za neuspjehe i boli; krivnja koju taložimo godinama u nemogućnosti da oprostimo sami sebi, iako nam je Bog u ispovijedi već oprostio. Brojne naše slabosti izlaze na vidjelo, a da bismo ih mogli liječiti, važno je biti ih svjestan.

Nerijetko se događa da post radije zamijenimo dobrim djelima. Međutim, ova vrsta odricanja je nezamjenjiva. Ilustrativno bi se ovaj odnos mogao sagledati i ovako: može li se majku zamijeniti ocem? Ili obrnuto,

S našima u svijetu

HKM PERU

Piše vlč. Marko Jukić

ZAJEDNIŠTVO

U TUĐINI Iz knjiga i današnjih sredstava društvenoga priopćavanja može se itekako puno saznati o svemu i svačemu pa tako i o prekrasnom Peruu. Ipak, živi susret sa stvarnošću duboko je i snažno iskustvo koje bih ja, na molbu dragih prijatelja iz Svjetla riječi, želio podijeliti.

R

epublika Peru (República del Perú) velika je država na obali Tihoga oceana u Južnoj Americi. Na sjeveru graniči s Ekvadorom i Kolumbijom, na istoku s Brazilom, Bolivijom na jugoistoku i na jugu s Čileom. Sastoji se od triju prirodnih regija: obalne nizine na zapadu, planinskoga pojasa u unutrašnjosti i nizine u porječju gornje Amazone na istoku. Prema procjeni iz 2015., u Peruu živi oko 31 milijun stanovnika, od toga oko 10 000 Hrvata i njihovih potomaka, prije svega u glavnomu gradu Limi.

Prije dolaska konkvistadora, u vrijeme Inka, u Peruu je živjelo 6 do 16 milijuna Indijanaca, čiji je broj drastično smanjen zbog istrebljenja, ratova, ropskoga rada i neotpornosti na europske bolesti. Nagli pad broja stanovnika Španjolci su nadoknađivali dovođenjem afričkih robova. Nakon stoljeća 44 svjetl ori jeci . ba

izmjenjivanja španjolskoga i latinoameričkoga osvajanja, za I. svjetskoga rata i nakon njega počeo je naglo prodirati američki kapital koji je sve više utjecao na politiku Perua. Politička nestabilnost nastavila se i tijekom cijeloga 20. stoljeća, a i danas se ne nazire politička stabilnost i mir.

Začeci kršćanstva

Crkva je u ovim krajevima započela djelovanje već s početkom kolonizacije.

No veza između Crkve i kolonizatora u početku je stvarala nepovjerenje domorodaca. Prvi misionari bili su franjevci i dominikanci, potom augustinijanci i isusovci. Koliko god je potlačeni domorodački narod trpio, toliko je s njima trpjela i Crkva. Mnogi su misionari ubijeni naviještajući radosnu vijest. Domoroci su to prepoznali i nisu zaboravili blizinu Crkve u teškim vremenima.

Neumorni rad misionara omogućio je Svetoj Stolici da polako na područjima gdje je to moguće osniva biskupije, prelature i vikarijate. Danas u Peruu postoji sedam crkvenih pokrajina na čelu s nadbiskupima i ukupno 19 njima sufraganskih biskupija. Uz to, u džungli Perua postoji i osam apostolskih vikarijata, izravno podložnih Svetoj Stolici.

Na čelu jednoga (San Ramon) stoji hrvatski misionar i biskup mons. Gerardo Žerdin, OFM. Razlike između bogatih i siromašnih su velike, pa je i Crkva svoju evangelizaciju uvijek morala pokretati kroz karitativni rad te se, nažalost, vjera često povezivala s dobročinstvima onih koji vjeru donose. Nadalje, postoje veliki problemi s trgovinom droge. Brojni siromašni Peruanci neizravno su primorani da se bave preprodajom jer nemaju priliku drukčije zaraditi novac.

Unatoč svim teškoćama ovi dobri ljudi raduju se životu i uvijek su nasmijani.

Još jedan veliki problem za Crkvu u Peruu jest nedostatak svećenika. U metropolitanskom području Lime ukupno živi blizu 12 milijuna ljudi (od toga nešto više od 10 milijuna katolika), djeluje oko 800 svećenika, a u cijelom Peruu na 30-ak milijuna katolika djeluje 3000 svećenika (2000 misionara i 1000 domaćega klera). Stoga se u posljednje vrijeme intenzivno moli za nova duhovna zvanja.

Hrvati u Peruu

Hrvatski misionari se brinu o iseljenicima preko Vikarije za Perú i Južnu Ameriku. Istina je da ih vidimo uglavnom samo nedjeljom i da se naše djelovanje u velikoj većini našega vremena bazira na radu s Peruancima, no naši su zemljaci ostavili neizbrisiv trag u ovoj zemlji i bilo bi dobro to očuvati od zaborava.

Zanimljivo je da je Peru prva južnoamerička država u koju su došli Hrvati.

Oni su nakon španjolske vladavine stizali kao dubrovački, talijanski, austrijski i njemački državljani tako da je broj

Razgovor

Fra Tomo Anđić

Ili pij ILI IDI NAZAD Razgovarao fra Janko Ćuro

F

ra Tomo Anđić rođen je 1957. u mjestu Laništa, župa Ulice kod Dubrava. Redovnički habit primio je po završetku srednje škole, 1976. godine kao kandidat provincije Bosne Srebrene. Prve jednostavne zavjete položio je godinu poslije na La Verni, u Italiji, a svečane u Sarajevu 1982. godine. Sveti red prezbiterata podijelio mu je na Petrićevcu mons. Alfred Pichler 1984. godine. Nakon ređenja je nakratko bio župni vikar u Varešu, a zatim odlazi u misije u Ugandu, gdje ostaje od 1986. do 1992. Sljedeće tri godine živi kao misionar u Zambiji, a od 1995. do 2003. u Malawiju. Po povratku u matičnu provinciju službovao je kao samostanski i župni vikar u Tuzli (pet mjeseci), zatim je bio župnik u Sesvetskoj Sopnici (2004. – 2009.) i gvardijan u Podsusedu (2009. – 2012.). Trenutno boravi u franjevačkomu bratstvu Naša Gospa od naroda u Bruxellesu, kao član tima za pripremu misionara. Uz to obnaša službu voditelja Hrvatske katoličke misije u Bruxellesu.

50 svjetl ori jeci . ba

▶ Fra Tomo, nakon što si zaređen za svećenika, otišao si u Afriku. Je li se ta odluka rodila nakon specifičnoga događaja i doživljaja ili je to jednostavno bio tvoj životni afinitet? Pitam te ovo zato što nam se misionari uvijek čine drukčijim, posebnim ljudima.

Potpuno je to drukčije kada danas gledam svoj život iz ove perspektive jednoga šezdesetogodišnjaka i moga razmišljanja tada, prije trideset i nešto godina. Tada sam mislio da sve dirigiram sam. Danas sam potpuno uvjeren da je postojala neka Božja nit, nešto što me usmjeravalo premda sam bio potpuno slobodan.

Nikada u sjemeništu nisam bio član misijske sekcije. Nikada me to nije ni zanimalo. Čak sam razmišljao i mislio da to i nije pravedno, ići tamo i „nametati” nešto svoje. Nakon ređenja, „slučajno” mi je u ruke došlo jedno pismo naše Generalne uprave iz Rima „Afrika nas zove”. Pročitao sam to pismo. Govorili su o jednom projektu u Istočnoj Africi. Pozivali su fratre iz cijeloga svijeta koji žele sudjelovati u tome. Meni je za oko zapala jedna rečenica: „Ne idemo ih poučavati. Mi idemo živjeti s njima i učiti od njih.” Istoga momenta sam promislio: „Zašto ne pokušati? Bosna mi nikada ne gine!”

Sjećam se kolega, svetih fratara, koji su došli s dobro promišljenim odlukama, prošli su različite priprave. Mnogi su se vrlo brzo vratili. Život u ratom razorenoj Ugandi 1986. bio je pomalo šokantan. Što je mene držalo? Što je druge tako šokiralo da su otišli? Nema razumnoga odgovora. ▶ Potpuno je različit koncept života i čovjeka u Europi i Africi. Kad si shvatio gdje se nalaziš, je li bilo sumnji, želje za povratkom, kajanja? Ispričaj nam svoje dojmove života i rada sa siromašnim i nezaštićenim ljudima Afrike.

Dojmovi se mijenjaju kroz jedno stalno putovanje s ljudima s kojima živiš, učenjem od njih. Mijenjaju se stavovi i na kraju smo uvijek s jednim velikim

upitnikom, ali sretni. U prvim mjesecima i u prvoj godini imao sam odgovore za sve probleme u Africi. Nakon 17 godina, kada sam odlazio, više nije bilo odgovora. Bilo je to jedno iskustvo zajedničkoga života. Danas me ponekada obuzme strah: moglo se ovo sve skupa i ne dogoditi! Koliko bih bio siromašniji da se ovaj suživot nije dogodio?

Nekoliko tjedana nakon moga dolaska otišao sam na sjever Ugande kod moje subraće Tonija (iz SAD-a) i Simaoa (iz Brazila). Zatvarali smo tu zajednicu, hoteći se koncentrirati na Jug. Uvečer smo bili u selu. Ljudi su se htjeli oprostiti od njih dvojice. Sjedili smo u krugu, a u sredini je bio jedan veliki ćup s pivom. Dvije dugačke slamke išle su od usta do usta. Svatko bi popio i proslijedio slamku drugome. Kraj mene, s lijeve strane, sjedio je stariji čovjek.

Mislio sam tada kako je jako crn. Kako se slamka približavala njemu, a i meni, moj stomak se počeo buniti, a u glavi sam spremao stotinu odgovora da se ispričam kako ja ne pijem pivo ili nešto slično. Kada je moj susjed popio i meni uljudno, prema lokalnom bontonu proslijedio slamku, tada sam sebi rekao: „Ili pij ili idi nazad! Sad si tu!” Bila je to jedna velika prekretnica. A mene je takvo shvaćanje poučilo da su svi ukusi

stečeni i da nisu urođeni. S malo truda, možemo se naučiti jesti različitu hranu.

Imao sam sreću da sam u prvoj zajednici živio s dva iznimno dobra fratra. Simao je bio iz Brazila, školski kolega Leonarda Boffa, a Richard iz SAD-a, prije dolaska u Afriku je živio preko dvadeset godina na Amazonu.

Bili su pod jakim utjecajem duha teologije oslobođenja: bazične zajednice, orijentacija prema siromašnima... U tom duhu upravili smo svoj rad. Živjeli smo u mjestu gdje nije bilo struje ni tekuće vode, nismo imali televizije, telefona niti smo se služili autom.

Naša je kuća bila kuća otvorenih vrata. Kad su ljudi naučili da s njima idemo pješice putem, da jedemo grah i pijemo pivo od banana, onda nam više ništa od toga što su oni imali, nije nedostajalo. ▶ Prvo poslanje misionara je naviještati evanđelje. Što Afrikancima u svakodnevnom životu znači vjera i Radosna vijest?

Nigdje se Bog tako jasno ne pokazuje kao u našoj nemoći, ako je plod želje da se „bude prisutan” s drugima.

Tu se pokaže evanđeoska snaga. Bio je to prvi Božić u Ugandi. S ruksakom na leđima, na biciklu, došao sam u Kajanju, nekih desetak kilometara vel j a č a 2 018 .

51

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

DOLAZAK FRANJEVACA U

HRVATSKE KRAJEVE Prvi franjevac koji je došao na hrvatsko tlo bio je sam sv. Franjo Asiški. U prvim godinama svog apostolskog djelovanja stigao je i na istočnu obalu Jadrana. O tome piše prvi Franjin životopisac.

T

oma Čelanski tako piše: U šestoj godini svog obraćenja, plamteći silnom željom za mučeništvom, htio je otploviti u Siriju da ondje Saracenima i ostalim nevjernicima propovijeda kršćansku vjeru i pokoru. Da bi otplovio onamo, ukrcao se na neki brod. Ali duvali su protivni vjetrovi i on se s ostalim putnicima nađe na obalama Slavonije.

Kad je vidio da mu se tolika želja izjalovila, zamoli nakon kraćeg zadržavanja neke mornare, koji su putovali u Ankonu, da ga sa sobom povezu (1 Č 55).

Ovu činjenicu potvrđuju i drugi Franjini srednjovjekovni životopisci. Bio je to mjesec listopad i studeni 1212. kad je sv. Franjo boravio u Hrvatskoj (Slavoniji). Da su sv. Franju primili i ugostili ponose se stanovnici mnogih mjesta na istočnoj obali Jadrana: Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka... Međutim, do danas je ostala nepoznanica iz koje je luke u Italiji Franjo isplovio i u koju je luku na istočnoj obali Jadrana uplovio. Slavonijom se nazivala cijela istočna obala 48 svjetl ori jeci . ba

Jadrana od Istre do albanskih gora. Neki noviji franjevački povjesničari tvrde da je sv. Franjo bio u Hrvatskoj i 1219. kad je putovao prema Palestini i 1220. kada se vraćao u domovinu.

Prvi vjerodostojni izvor koji govori o nastambi franjevaca u hrvatskim krajevima jest oporuka trogirskoga plemića Dese Lukina iz 1234. godine. Taj plemić sav svoj imetak ostavlja franjevcima. U oporuci piše: Ja Desa Lukin... pristankom svoje žene Stane... svojim duhovnim sinovima, dapače ocima, naime manjoj braći, za koje sam stan i prikladnu crkvu na čast slavne djevice Marije sa zidovima i kućama sagradio blizu grada Trogira, još za života blaženog Osnivatelja i prvog starješine Reda manje braće, koju je posvetio trogirski biskup Tregvan. U oporuci se ne navodi koje je godine trogirski plemić sagradio franjevcima kuću i crkvu, ali opće je uvjerenje dobrih poznavatelja povijesti Reda da je to bilo 1214.

Toma Čelanski donosi podatak da se i neka grofica u Slavoniji u teškim

porođajnim bolovima obratila Svecu riječima: Sveti Franjo, cijelim svojim srcem ponizno se utječem tvojoj samilosti. Srcem zavjetujem ono što ne mogu izreći. Čim je to izrekla, prestadoše boli..., zdrava je porodila dijete. Svoj zavjet nije zaboravila, vjerna osta svojoj odluci. Dala je sagraditi veoma lijepu crkvu. A kada bijaše dovršena, posvetila ju je na čast ovome svecu i predala je braći (3 Č 95). Bilo je to, prema uglednom franjevačkom kroničaru Waddingu, 1228. godine.

U povijesnim vrelima spominju se franjevački samostani u Puli 1227., Zadru i Dubrovniku 1228., Splitu i Šibeniku 1229. Franjevci se navode kao svjedoci u ispravama, izmiritelji zavađenih, ugledni propovjednici i slično. Upućuje to na činjenicu da su već godinama boravili u tim mjestima i stekli ugled.

Osnutak provincije

Brojni samostani koji se spominju u Hrvatskoj (Slavoniji) u prvim desetljećima postojanja Reda manje braće govore o

Historiografski kontrapunkti

BL. ALOJZIJE STEPINAC

Piše Tomislav Vuković

STVARANJE

„ZLOČINCA” Među silnim mnoštvom knjiga o bl. Alojziju Stepincu, objavljenih nakon završetka Drugoga svjetskog rata pa sve do današnjih dana, vrijedi tek spomenuti dr. Ivana Cvitkovića, nekadašnjega istaknutog marksističkog mislioca, sociologa religije i sveučilišnoga profesora, i njegovo djelo Ko je bio Alojzije Stepinac (NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo, 1986.).

T

a knjiga, na 336 stranica po sebi ne zaslužuje neku pozornost, posebice s današnjega motrišta, zbog objave njemu potpuno nepoznatih dokumenata i činjenica vezanih uz zagrebačkoga nadbiskupa, koji su mu mogli pomoći u što objektivnijem sagledavanju teme kojom se bavi.

Naime, u Cvitkovićevoj se knjizi s neznatnim i beznačajnim dopunama uglavnom recikliraju teze iznesene u knjizi Milana Stanića Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i drugim ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima (Zagreb, 1946.) i Jakova Blaževića Mač, a ne mir (Zagreb, Beograd, Sarajevo, 1980.). No, njezin naslov/upitnik – tko je bio Alojzije Stepinac? itekako odražava dvojbe, nedo54 svjetl ori jeci . ba

umice i zbunjenost određenoga dijela, ne samo hrvatske, bosanskohercegovačke ili srbijanske nego i svjetske javnosti.

Zbog toga je nužno barem ukratko pokušati pojasniti kako je uopće moguć nastanak (i opstanak) krajnje i isključive proturječnosti o nadbiskupu Stepincu: svetac ili zločinac?

Na smetlište, a zatim u kotlovnicu

Možda se ta proturječnost može razumjeti kroz historigrafske kontrapunkte koji također stoje na krajnjim „točkama” među kojima je stvaran „zločinac” Alojzije Stepinac. S jedne je strane stvarna faktografija (dokumenti, činjenice, svjedočenja), koja je u većem ili manjem dijelu „nestala” ili se pokušala

uništiti ili je krivotvorena ili izvađena iz konteksta i sl., a s druge je strane potpuno izmišljena „faktografija” (tobožnji argumenti, iskazi, dokazi i sl.), koji pripadaju science fiction kategoriji, tj. znanstvenoj fantastici bez ikakva temelja u stvarnosti. No, kako bi se što bolje razumjelo o čemu je riječ, potrebno je navesti barem nekoliko primjera koji će pokazati „prostor” između tih dviju spomenutih krajnosti u kojemu je komunistički totalitarni sustav desetljećima oblikovao i održavao, zbog poznatih ideološko-pragmatičnih razloga, isključivo negativnu ulogu Alojzija Stepinca u doba NDH (zapravo ulogu cijele Katoličke Crkve i Vatikana).

Tako je danas, taksativno, poznato točno 75 „nestalih” dokumenata iz Sudskoga stupa Vrhovnoga suda SRH sa suđenja nadbiskupu Stepincu, koji su, nije teško zaključiti, prikupljeni u prilog obrani za sudski proces održan od 30. rujna do 11. listopada 1946. u kojemu je on osuđen na 16 godina strogoga zatvora. Zatim, osobne dnevne zapise koje je nadbiskup godinama bilježio, državna mu je vlast također otuđila, a kada su kasnije u samostalnoj Hrvatskoj vraćeni Zagrebačkoj nadbiskupiji, iz toga su Dnevnika u nepovrat otišle po ondašnju vlast „nepoćudne” stranice, za koje se ni danas ne zna gdje su, ako još uopće postoje. Zaplijenjena je i sva nadbiskupova korespondencija iz lepoglavskoga zatvora koja je, prema iskazu (sjećanju) nadležne osobe u nekadašnjem Ministarstvu pravosuđa – Središnjem uredu Uprave za zatvorski sustav, u „glasovitoj” Petrinjskoj ul. 12 u Zagrebu, bila pohranjena u „četiri do pet kutija”. Ona je, „nažalost, uništena, bačena na smetlište, a zatim u kotlovnicu”, potvrđeno je kasnije.

Selektirajuće je prošla i dokumentacija jugoslavenske tajne policije OZN-e (Odjeljenje za zaštitu naroda), a od 1966. godine UDBA-e (Uprava državne bezbednosti), pohranjena u Stepinčev dosje, koja je probrana, jednim dijelom

Pripovjedači i njihove priče

FRA EUGEN MATIĆ alias NARCIS JENKO

Piše Zdenko Lešić

BOSANSKI

ŠENOA U godinama Velikoga rata (1914. – 1918.) u Bosni je kulturni život bio sasvim zamro: časopisi su prestali izlaziti, knjige su se i ranije rijetko objavljivale, pisci i općenito pismeni ljudi, bili su ili internirani, ili regrutirani i poslani na ratišta, ili su zamuknuli u iščekivanju kraja.

U

takvoj sumornoj atmosferi jedan mladi, a teško bolesni franjevac, u tišini i osami samostana na Gorici kraj Livna ispisivao je stranicu za stranicom svojih feljtona, pripovjedaka i romana. (Malo što od toga vidio je tiskano jer je umro iste godine kad se završio rat.) Taj „bosanski Šenoa”, kako su ga poslije nazivali (valjda zbog dva povijesna romana koja su nekad među katoličkim čitateljstvom u Bosni bila vrlo popularna: Spiritus procellarum i Obitelj vojvode Hrvoja), tragična je figura mladića koji je u život ušao sa zanosom „čovjeka od pera”, a kome je sudbina kao životni krug dosudila tek tijesni horizont u sjeni staroga oraha u samostanskom dvorištu na Gorici, gdje je provodio dane, mjesece i godine, pišući i čitajući.

Taj neopravdano zapostavljeni pisac, koji je u franjevački red ušao s imenom 56 svjetl ori jeci . ba

fra Eugen Matić, a u književnost sa pseudonimom Narcis Jenko, u život je ušao višestruko hendikepiran. Rano je ostao bez oba roditelja. Kao dječaka prihvatili su ga franjevci, koji su ga s jedanaest godina poslali u Franjevačku gimnaziju u Visoko, a poslije četiri godine na studij teologije u Sarajevo. Kad je diplomirao, postavljen je za nastavnika matematike u franjevačkoj gimnaziji u Visokom, ali je već poslije dvije godine morao napustiti pedagoški rad jer ga je savladala teška bolest. Godine 1915. u Beču mu je amputirana noga, pa je utočište našao u samostanu na Gorici, potpuno se posvetivši književnom radu. Osjećajući da ga njegova „otpilana noga vuče k zemlji”, kako je pisao prijatelju Gabrijelu Jurkiću, žurio je da ostavi neki trag o sebi. A bio je svjestan da mu za njegove književne aspiracije treba mnogo više i književnoga i životnoga iskustva:

„Sad baš čitam” – pisao je Jurkiću – „kako je Ibzen po pet – šest puta prepisivao svoja djela prije nego ih je izdao.

Tako su i drugi činili. I ja bih to mogao i znam da bih tada dotjerao djelo kako sam želim – ali nada mnom visi Damoklov mač. Znaš li, moj Gabrijele, da se ja ne nadam iz nijedne zime živ izvući.

A u meni vrije mnogo toga i pišem da sebe zabavim u dosadnim časovima, i pišem jer pisati moram (...) I da mi nije unutarnje potrebe pisanja, ja bih klonuo. Ja osjećam u sebi da bih mogao biti dobar književnik, ali bih morao zdrav biti, mnogo hodati, mnogo gledati, mnogo doživljavati.”

Ipak, unatoč tom hendikepu Narcis Jenko je stvorio pripovjedačko djelo nesumnjive vrijednosti. On je bio bolji stilist od većine bosanskohercegovačkih pripovjedača prije njega. A bio je i jedan od najnačitanijih. O tome svjedoči njegov briljantni ogled o Matošu, koji je napisao povodom Matoševe smrti 1917. godine, kao i pronicljiv prikaz romana Put u Nebo Hermanna Bahra. O tome svjedoče mnoge usputne opaske o vlastitoj lektiri u pismima prijateljima, posebno u prepisci sa slikarom Gabrijelom Jurkićem. (Vraćajući Jurkiću nekoliko pozajmljenih knjiga, on uz njemački prijevod Slike Dorijana Greja primjećuje: Niko nije tako snažno opisao grijeh kao Wilde u tom djelu, izuzev Dostojevskog.)

Tu je erudiciju Narcis Jenko prenosio na junake svojih pripovjedaka, koji u razgovorima citiraju Baudelairea, pozivaju se na Fichtea, govore o umjetnosti, polemiziraju o vjeri i o pravdi, konstatiraju nemoć znanosti i seciraju vlastitu dušu. A to je njegovom pripovjedačkom svijetu dalo neku duševnost, koja je bila nepoznata starijim bosanskim piscima.

Na taj intelektualizam je upozorio još Ilija Jakovljević, skicirajući u nekrologu njegov portret: „U balkanskoj Bosni jedini Europejac i onda kad piše iz narodnog života. U zemlji nekulture jedan od najkulturnijih. U zemlji još sa filozofijom narodnih

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

SUDBINA SLIKĀ

GOSPE OLOVSKE Svetište Gospe Olovske u 17. st. najznamenitije je u Bosni Srebrenoj. Franjevci su u Olovu podigli samostan s crkvom u 14. stoljeću. U vrijeme osmanskoga zaposjedanja Bosne, 1463. godine, samostan i crkva su pošteđeni razaranja. Zahvaljujući rudarskoj tradiciji, olovska je katolička zajednica, s udjelom dubrovačkih kolonista, uspjela opstati i u prvoj polovici 17. st. čak i gospodarski prosperirati.

M

eđutim, u drugoj polovici toga stoljeća život katolika postaje sve nesigurniji. Daljnjem pogoršanju prilika pridonio je početak rata između Habsburškoga i Osmanskoga Carstva 1683. (Bečki rat). Iz tih razloga franjevci 1687. godine idu u izbjeglištvo i nastanjuju se u Iloku na Dunavu, a s njima mahom i olovski katolici. Tijekom sljedećih petnaestak godina u samostanu je tek jedan franjevac, čuvar svetišta. Samostan je preživio katastrofu Bečkoga rata, ali ne zadugo. Izgorio je u podmetnutom požaru zajedno s crkvom u noći 1. na 2. kolovoza 1704. god.

Crkva je bila veličine 12,60 x 9,50 m, s apsidom i dvojim ulaznim vratima. Unutra na lijevoj strani nalazila se pokrajnja kapelica 4 x 3,35 m. Pod je bio prekriven sa šest kamenih ploča ispod kojih su bile grobnice. Oslikani 58 svjetl ori jeci . ba

fragment žbuke kazuje da je bila urešena zidnim slikama na uokvirenim poljima. U njoj su se nalazile i dvije Bogorodičine slike: jedna na glavnom oltaru koja je predstavljala Uznesenje Marijino, istog autora koji je naslikao našu sliku sv. Andrije u samostanu u Rovinju, kako to bilježi vizitator fra Pavao Rovinjanin 1640., i druga, čudotvorna, u kapelici na kojoj je prikazana Gospa s djetetom u krilu, a izradio ju je na dasci sveti Luka. Čudotvornoj slici hodočastilo se iz svih krajeva Bosne i susjednih zemalja, među kojima su bili „Bugari, Srbi, Rašani, Albanci, pogani...” Čini se da je svetište bilo na glasu već u 15. st., na što ukazuje vijest da su kraljica Katarina Kotromanić i njezina sestra Marija 1454. godine poslale „darove Gospinoj crkvi u Olovo”. Ono je s vremenom postalo „najglasovitije svetište Marijino” na Balkanu.

O slici Gospe Olovske u svom putopisu Splićanin Atanazije Jurjević (Grgičević), pisac, skladatelj i diplomat, koji je u ime cara Ferdinanda posjetio Bosnu i Olovo 1626. god., zabilježio je predaju koju je čuo od olovskih franjevaca. Njegov se opis dijelom preklapa s onim o Gospi Gradovrškoj, tj. o neobičnom dolasku slike iz Zvornika i podizanju crkve u Bakićima (oko 4 km udaljenima od Olova). Olovski fratri nisu Jurjeviću mogli konkretno kazati kada je slika dospjela u olovski kraj.

No, on spominje kako je od nekih trgovaca čuo da se jedan stariji čovjek, koji je umro godinu dana ranije, sjećao kada je ta slika stigla, pa je odatle zaključio da nema stotinu godina od njezina dolaska.

Obje Gospine slike, čudotvorna u pokrajnjoj kapeli, kao i ona druga na glavnom oltaru, nestale su u požaru u

Strossmayer i Bosna

Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

BISKUPI (IZ)

BOSNE

Tragove crkvenosti na prostoru današnje BiH nalazimo još u ranokršćanskom razdoblju, a kontinuitet Bosanske biskupije sa sigurnošću možemo pratiti od druge polovice 11. stoljeća. Ona je uglavnom ovisno o političkim prilikama mijenjala metropolitansku pripadnost počevši od splitske, preko barske do dubrovačke.

U

prvoj polovici 13. stoljeća kratko je bila podložna direktno Svetoj Stolici da bi 1247. godine ušla u sastav Kaločke nadbiskupije u Ugarskoj.

U skladu sa suvremenim običajima, bosanski banovi, ali i hrvatsko-ugarski kraljevi, obdarivali su ovu biskupiju posjedima, kako na prostoru srednjovjekovne Bosne tako i izvan nje. Herceg Koloman Bosanskoj je biskupiji, koju je tada vodio dominikanac Ponsa, 1239. darovao posjed Đakovo. Unatoč tome što je u Vrhbosni sagradio katedralu sv. Petra i uz nju ustanovio Kaptol, ovaj je biskup 1252. godine, vjerojatno pod utjecajem heterodoksne Crkve bosanske, svoju rezidenciju preselio na imanje u Slavoniji. Premda je selidba trebala biti privremenoga karaktera, Đakovo je idućih stoljeća ostalo sjedište Bosanske 60 svjetl ori jeci . ba

biskupije. Tek 2008. godine, uspostavom Đakovačko-osječke nadbiskupije, biskupi iz Đakova službeno prestaju nositi naslov biskupa bosanskih, iako još od 1881. godine u Sarajevu stoluje nadbiskup vrhbosanski.

Biskupi u Bosni

Josip Juraj Strossmayer imenovan je 1849. za biskupa biskupija Bosanske i Srijemske sa sjedištem u Đakovu. Kao ni njegovi prethodnici ni on nije imao stvarnu biskupsku vlast u Bosni. Naime, još od pada Bosanskoga kraljevstva pod otomansku okupaciju, uz manji broj popova glagoljaša, pastoralnu skrb vršili su franjevci Bosne Srebrene. Kako je Crkvi nužna služba biskupa, barem za vršenje liturgijskih čina, a Bosna je pravno, ali ne i stvarno imala biskupa

u Đakovu, Sveta Stolica je 1735. godine ustanovila Apostolski vikarijat na čijem je čelu bio jedan od franjevaca s biskupskim redom.

Vikari su bili bez vlastitoga svjetovnog klera pa je upravnu funkciju u najvećoj mjeri obavljao Provincijalat Bosne Srebrene. Paralelna crkvena hijerarhija često je bila uzrok nesporazuma.

Iako su pripadali franjevačkom redu, apostolski vikari su, u skladu sa svojim biskupskim dostojanstvom, nastojali imati i upravnu vlast, a pojedini od njih željeli su oformiti vlastiti dijecezanski kler te izgraditi potrebnu infrastrukturu za neovisno obavljanje službe. S druge strane, provincijalna je uprava pomno čuvala povijesnim slijedom stečene povlastice. Jedna od njih bila je predlaganje kandidata za apostolskoga vikara. Stoga su njihova imenovanja bila vrlo važan i delikatan posao, u kojemu je biskup Strossmayer tijekom svoga dugog biskupovanja više puta sudjelovao. Osluškivao je glasove iz Bosne i koristio svoj utjecaj u Rimu i Beču da oni ne ostanu uzaludni.

U Đakovu je 18. veljače 1855. za biskupa zaredio fra Marijana Šunjića (1798. – 1860.) koji je apostolskim vikarom u Bosni imenovan uglavnom njegovom zaslugom, a nakon konzultacija s franjevcima. Šunjić se pokazao dobrim izborom te je uspio uvelike urediti crkveni život narušen sporom između bosanskih i hercegovačkih franjevaca. Đakovački biskup mu je moralno i materijalno pomagao, o čemu svjedoče pisma koja mu je Šunjić upućivao sve do svoje smrti u Beču 1860. godine. Strossmayer se također pobrinuo za njegov pogreb.

Na poticaj samih franjevaca skrbio je i o budućim imenovanjima vikara. Fra Martin Nedić (1810. – 1895.) govoreći na Šunjićevu sprovodu, ističe: „Bratjo, nije koristi od naših suza i plača; do li, posli dragog Boga, u jedinog preuzvišenog gosp. J. Juraja staviti naše ufanje.

Uzeo je Bog Mariana, ostavio nam je Juraja! ... Mi držimo da nijesmo posve

KULTURA

Leona Sabolek

Od Dalekog istoka do bliske prošlosti

U Umjetničkoj galeriji BiH gotovo su istodobno postavljene dvije reprezentativne izložbe.

Izložba Zimski vrt: Istraživanje imaginacije iza pokreta micropop u suvremenoj japanskoj umjetnosti organizirana je uz pomoć Ambasade Japana u BiH. Izloženo je 35 djela 14 mlađih autora u različitim tehnikama od crteža do video i audio instalacija. Ova je izložba od 10. do 24. siječnja posjetiteljima približila suvremenu likovnu umjetnost dalekoga Japana, čemu su doprinijela i prigodna predavanja Taide Jašarević Hefford i Muhameda Kafedžića.

U rezidenciji careva

U organizaciji Umjetničkog odjela Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost pod vodstvom prof. Snježane Mutapčić u Maloj je galeriji sv. Ante na Bistriku 20. siječnja održana projekcija dokumentarnoga filma Hermitage, autora Davida Kamhija, profesora u mirovini Muzičke akademije u Sarajevu, uz prigodno predavanje.

Posjetitelji ovoga događaja kroz film su mogli uživati u ljepotama svjetski poznatog muzeja Ermitaž u Petrogradu.

Osnovala ga je carica Katarina II. Velika 1764. godine kupivši prvu kolekciju slika glasovitih umjetnika za novoizgrađeni

Izložba Godišnja doba svoje posjetitelje vraća u prvu polovicu dvadesetog stoljeća kada su umjetnici bh. moderne Baltazar Baumgartl, Adela Ber Vukić, Lazar Drljača, Vojislav Hadžidamjanović, Gabrijel Jurkić, Hakija Kulenović, Vlado Marjanović, Đoko Mazalić, Karlo Mijić, Ismet Mujezinović, Daniel Ozmo, Roman Petrović, Behaudin Selmanović, Petar Šain, Vilko Šeferov, Rizah Štetić, Todor Švrakić i Petar Tiješić oslikali bosanskohercegovački pejzaž kroz različita doba godine. Ove slike iz fundusa Umjetničke galerije su likovni zapisi o Bosni i Hercegovini prije stotinjak godina, a u njima se moglo uživati od 12. do 25. siječnja. paviljon. Željela je da Rusija ni po čemu ne zaostaje za suvremenim europskim državama. Njezini nasljednici nastavili su skupljati umjetnine i dograđivati kompleks dvoraca. Danas je zbog toga Petrograd uvršten na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Od ukupno šest zdanja, za javnost ih je otvoreno četiri. Sadrže 3 milijuna eksponata od prapovijesti do današnjega doba, a smatra se da bi posjetitelju trebalo više od 11 godina da ih sve pogleda, hodajući čak 20 kilometara kroz izložbene prostore.

Zahvaljujući profesoru Kamhiju, veliki dio toga umjetničkog blaga sada su mogli vidjeti i članovi HDZU-a iz Sarajeva.

Unutrašnjost muzeja Ermitaž u Petrogradu

62 svjetl ori jeci . ba

VI. Sarajevski likovni salon

Udruženje likovnih umjetnika Kantona Sarajevo likovnoj je publici šesti put predstavilo selektiranu godišnju izložbu pod imenom Sarajevski likovni salon.

Ugledni likovni umjetnici različitih generacija i stilova izlagali su u galeriji Collegium artisticum od 29. prosinca 2017. do 18. siječnja 2018. godine.

Među izlagačima umjetničkih djela bio je i fra Petar Perica Vidić. Ostali izlagači su: Alma Ajanić (Gavrić), Izet Alečković, Elma Alić Šobot, Amer Bakšić, Sead Čerkez, Lejla Ćehajić, Emir Durmišević, Adis Fejzić, Danis Fejzić, Marko Frančešević, Dženan Hadžihasanović, Denis Haračić, Nela Hasanbegović, Seid Hasanefendić, Boris Hodak, Dževad Hozo, Mensur Kečo, Marko Kusmuk, Selma Mahmutović, Borko Močević, Hamzalija Muhić, Ismet Mujezinović, Dževdet Nikočević, Edin Numankadić, Salim Obralić, Emir Osmić, Mensur Porović, Daniel Premec, Enes Sivac, Samir Sućeska, Darko Šobot, Halil Tikveša. Njihova djela nisu bila izložena samo da zadive tematikom ili likovnim izričajem, nego i da potaknu na razmišljanje o suvremenom čovjeku i vremenu.

Stopama armenskih kršćana Piše Dalibor Ballian

SIMBOL PRETKRŠĆANSKE

ARMENIJE

Hram Garni nema kršćansku tradiciju jer potječe iz pretkršćanskoga razdoblja i jedini je klasični helenistički hram u Armeniji. Ovaj je hram vjerojatno najpoznatiji simbol pretkršćanske Armenije, a izgrađen je kao hram Mihre, božanstva Sunca.

O

vaj je hram nakon obraćenja Armenije na kršćanstvo u ranom četvrtom stoljeću bio pretvoren u kraljevski ljetnikovac princeze Khosrovidukht, sestre kralja Tiridata III. Prema nekim znanstvenicima, to zapravo i nije bio hram, nego grobnica, te je tako preživio sveopće razaranje poganskih struktura. Srušen je jedino 1679. godine u razornom potresu. Arheološka iskopavanja u 19. stoljeću dovela su do njegova ponovnoga otkrića. Sredinom 20. stoljeća (između 1969. i 1975.) hram je rekonstruiran od izvornoga kamenog građevinskog materijala.

Hram se nalazi na rubu trokutaste litice i predstavlja dio nekadašnje tvrđave 64 svjetl ori jeci . ba

Garni koja je jedna od najstarijih tvrđava u Armeniji. Ovu tvrđavu u svojim spisima spominje i rimski povjesničar Tacit.

Kompleks tvrđave uključuje hram, kupelji, kraljevski ljetnikovac, crkvu sv. Siona i druge manje objekte te brojne hačkare iz sedmoga stoljeća. Cijeli kompleks zauzima površinu od oko 3,5 hektara.

Podrijetlo poganskoga hrama

Točan datum izgradnje hrama je nepoznanica i predmet je rasprava, ali se pretpostavlja da je sagrađen 77. godine, tijekom jedanaeste godine kraljevanja kralja Tiridata I. U tom razdoblju po povratku Tiridata u Armeniju iz Rima započeli su brojni veliki projekti obnove.

Vjerojatno se tada pristupio i obnovi utvrde Garni.

Vjeruje se da je hram u Garniju bio posvećen Mihri, bogu Sunca koji u zoroastrijskom utjecaju na armensku mitologiju predstavlja ekvivalent slavenskoga božanstva Mitre. Tiridat, kao i drugi armenski vladari, smatrao je kako je Mihra njihov zaštitnik. Prema drugom tumačenju postojećih dokaza, izgradnja hrama započela je 115. godine, u povodu proglašavanja Armenije rimskom provincijom. Smatra se da je u tom kontekstu u hramu čuvan i portret cara Trajana.

Novija saznanja ukazuju da je hram zapravo bio grobnica i da je vjerojatno izgrađen oko 175. godine. Ova teorija

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

STRAH OD

MIROVINE Kada je naš otac prije pet godina otišao u mirovinu, njegovom dobrom raspoloženju nije bilo kraja. Dobro se sjećamo kako je tih dana bio posebno zadovoljan jer će konačno moći uživati u vremenu bez birokratskih obveza i baviti se svim onim zanimljivim poslovima koje nudi idilično seosko gospodarstvo.

U

z dovoljna primanja moći se će se ozbiljnije posvetiti i planinarskim aktivnostima te svim onim putovanjima koje nije stigao u svome radno aktivnom dobu. Međutim, kako njemu tako i većini današnjih umirovljenika – iznos mirovine koju sada prima predstavlja tek skromno priznanje za sve što je odradio u 40 godina radnoga staža.

Nedavno sam u dnevnim novinama pročitao članak kako se hrvatski umirovljenici žale da su oni najsiromašniji umirovljenici u Europskoj uniji. Kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, umirovljenicima nigdje nije lako. Mirovine su danas u velikoj mjeri spuštene na razinu socijalne pomoći sputavajući tako sve one koji ih primaju – kao da nikada nisu ni radili niti stvarali vrijednosti, odnosno nikada nisu ni uplaćivali doprinose za bolje umirovljeničke dane.

Da su umirovljenici u izrazito nezahvalnom položaju, često nam pokazuju 66 svjetl ori jeci . ba

i razni slučajevi kada njihova primanja ponekad ne mogu pokriti ni osnovne životne potrebe. Zbog toga, umjesto da uživaju u rezultatima svoga rada, oni se sve češće upuštaju u nove poslovne aktivnosti koje im na kraju donesu više problema nego same koristi.

Bosna i Hercegovina ima više od pola milijuna umirovljenika i većina ih živi ispod granice siromaštva. Pretpostavlja se kako 30 % bosanskohercegovačkih umirovljenika redovno posjećuje javnu kuhinju ili pribavlja hranu kroz razne humanitarne i dobrotvorne akcije. Puno njih ovisi i o pomoći rodbine i prijatelja, a takvu situaciju na kraju svoje poslovne karijere sigurno nisu očekivali. Stoga se pitamo: je li danas odlazak u mirovinu sigurni put u siromaštvo?

Većina zaposlenih kojima se bliži kraj poslovne karijere posebno razmišlja o tome. Zabrinuto promatraju situaciju na tržištu i pitaju sami sebe hoće li njihova

mirovina biti dovoljna za pokrivanje osnovnih životnih potreba. Olakšavajuća činjenica je što su njihove mirovine, bez obzira na iznos, ipak dosta sigurna primanja. Te mirovine su zapravo jako dobra primanja kada vidite koliko danas zaposlenika radi, a ne prima plaću ili koliko mladih odlazi iz naše zemlje samo zato što nemaju priliku raditi i osigurati svoju buduću mirovinu.

Starosna sa 65 godina

U prosincu prošle godine u Bosni i Hercegovini je podijeljeno 412 539 mirovina. Visina prosječne mirovine je iznosila 372 KM, a njih 54 % se odnosilo na starosnu mirovinu, koja je ujedno i prosječno najveća mirovina u zemlji.

Od ukupno 221 390 starosnih mirovina, isplaćeni iznos je u prosjeku iznosio 413 KM. Od 118 442 obiteljske mirovine, prosječni isplaćeni iznos je iznosio 323 KM, dok je ostatak od 72 727

Tradicijska nošnja i nakit

ŽUPA ČEMERNO

Piše o. Zvonko Martić

KAD DUVAK KALKAN

PREKRIVA

Tradicijsku odjeću Hrvata u župi Čemerno želim predstaviti kroz priče o tome kako sam otkrivao trag i pronalazio zaboravljene i rijetke primjerke nošnji. Čemerno je bila i ostala moja najljepša i najzanimljivija etnografska priča.

U

župi Čemerno obavljao sam službu župnika od 1998. do 2004. godine i u to vrijeme istraživao i prikupljao nošnje i nakit. Područje ove župe zanimljiv je etnografski prostor u kojemu se spajaju i prelamaju dvije različite tradicije – okolice Sarajeva i Kraljeve Sutjeske, s jedne strane, i istočnoga dijela Bosne gdje se prepliće s tradicijskom kulturom Srba s rubnih područja Romanije, s druge strane.

Povod za obnavljanje nošnje bilo je osnivanje Hrvatske folklorne skupine Kulin ban. Kako je u ratu 1990-ih župa porušena i raseljena, nije bilo dovoljno sačuvanih nošnji za sve članove folklorne skupine. Prema prvim kazivanjima o nošnjama ove župe moglo se konstatirati da je to odjeća koju su etnolozi prozvali varijantom odijevanja na području Sarajevskog polja, odnosno 68 svjetl ori jeci . ba

hrvatskih sela u okolici Sarajeva. Te su nošnje kombinacija gradsko-seoskoga tipa u kojemu su žene nosile dimije, duge crne suknje na dnu skupljene, zatim kratke košulje od krutoga ručno tkanoga pamučnog platna uzvoda, preko kojih su oblačile kratke prsluke čerme ukrašene koncem boje srebra ili zlata srmom i kratke crne kapute dugih rukava škuteljke. Ako imaju ukras od krzna, zovu se kuburije. Ova kombinacija je spoj seoskoga ručno rađenoga tkanja i kupovnih dijelova odjeće koju su izrađivali obrtnici terzije. Na glavi su djevojke, prema njihovim kazivanjima, kao i udane žene nosile svilene ili pamučne marame.

Na pristup obnovi i mojem istraživanju nošnji župe Čemerno najviše su utjecala dva događaja. Prvi je bio kada je župljanin Zdravko Đogo donio dvije

Mladenka nosi duvak preko kalkana

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

?

L O O C i n e Tko je m V

eć u predškolskoj dobi djeca žele biti Spider-Mani, princeza iz poznatoga crtića ili serije za djecu i mlade. Onda kad su malo veći, njihovi heroji postaju poznati glumci, pjevači, sportaši, manekenke. Sobe su pune postera omiljenih osoba, mašta se biti kao netko od njih. Oni su precool, premoderni, predobri i tako moćni... Zašto su djeci ti uzori koji su im servirani putem medija tako privlačni? Zašto maštaju da oni budu njihova cura ili dečko ili da i oni sami budu poput svojih uzora? Ako se sjetimo sebe iz istoga razdoblja života i vidimo da smo se slično ponašali, možemo otkriti i što nas je privlačilo kod tih naših zvijezda. Uglavnom bismo tada rekli jer su poznati, lijepi, uspješni i imaju što god požele. Ustvari, najčešće je hrabrost ono što djecu i mladoga čovjeka fascinira i o čemu mašta. Biti čovjek koji se odupro strahu. Ne bojati se nikoga i ničega.

Kako odrastamo, polako zaboravljamo svoje zvijezde i zvjezdice, a tek poslije ih se ponekad sjetimo kada vidimo da i nisu najsjajnije završili i da vjerojatno dok samo maštali biti kao oni, njima i nije bilo tako sjajno, ali to nam poslije i tako postane manje važno. Počinjemo uviđati ljude vrijedne poštovanja koji se istinski trude oko dobra i ustrajni su u tome. I dalje nam je hrabrost ili odsutnost svakoga straha pojam veličine i uzor ponašanja koji bismo rado slijedili.

Mi odrasli koji već imamo dosta iskustva s ljudima različitih kvaliteta, drukčije gledamo nego djeca, koja imaju drugu prednost, neopterećenost oprezom koji odrasloga čovjeka često sputava.

Cool uzori hrabrosti i neustrašivosti iz djetinjstva i mladosti trajat će koju godinu, a zatim će ih, ili usporedo s ovima, nasljeđivati novi i drukčiji. Često odrasle neće pitati za takve, ali će tragati.

70 svjetl ori jeci . ba

Trebali bismo se potruditi da im tada ti uzori budu pri ruci u vidu neke knjige, časopisa ili našega znanja kojim ćemo im znati barem ukratko predstaviti i oduševiti ih za daljnjim traganjem.

Zašto to ne bi bio i naš misionar i mučenik fra Vjeko Ćurić? Rođen je u našem vremenu i narodu.

Toliko toga napravio je kao mlad čovjek. Čovjek koji je bio hrabar, veseo, uporan, snalažljiv. Čovjek koji je spasio tolike živote ljudi druge rase iz daleke zemlje te s njima pravio škole, bolnice, smislio kako obraditi njihove njive da bi se prehranili. Čovjek koji je primjerom pokazao kako treba razumjeti Isusove riječi kada nam govori ne bojte se. Netko kao pokojni fra Vjeko Ćurić mogao bi našoj djeci i mladima biti baš cool ako bi došli do onoga što je bio i kako je živio.

Franjevačka obitelj Izborni kapitul OFS-a Livno

Predstavljanje Priručnika za animatore Frame Na područnoj godišnjoj skupštini održanoj u siječnju 2017. godine u Visokom usvojena je smjernica: „Neka područno vijeće nastoji pripremiti i izdati priručnik za animatore.”

Nakon godinu dana zauzetog rada članova područnog vijeća, razmišljanja o vanjskim suradnicama, sadržaju i grafičkom dizajnu, priručnik je na ovogodišnjoj područnoj izbornoj skupštini Frame Bosne Srebrene u Visokom od 26. do 28. siječnja predstavljen, u prvom redu onima kojima je i namijenjen, framašima iz mjesnih bratstava cijele provincije. Za naslov priručnika „posuđena” je rečenica sv. Franje: Ne samo sebi živjeti – Priručnik za animatore Frame.

Bogat sadržaj priručnika će framašima animatorima omogućiti da se bolje upoznaju sa životom sv. Franje i Framom, njenim ustrojstvom, da steknu uvid u to što znači biti animator na Frami, kako kvalitetno komunicirati te kako i uz koju literaturu spremiti poučan i zanimljiv framaški susret. Framaši će iz njega moći naučiti kako reagirati u određenoj problemskoj situaciji, te kako pokrenuti i voditi sekciju na Frami.

Mnogo vremena i truda je uloženo u priručnik, jedinstven po svojoj ideji.

Literatura koja bi mogla olakšati framašima animiranje i vođenje framaških susreta je oskudna i upravo iz te želje da framašima olakšamo njihovo djelovanje na Frami je i nastao ovaj priručnik.

Područno vijeće Frame Bosne Srebrene 74 svjetl ori jeci . ba

U subotu 20. siječnja u prostorijama pastoralnog centra župe Svih Svetih u Livnu održan je izborni kapitul mjesnoga bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS). Kapitulom je predsjedao područni ministar OFS-a Bosne Srebrene Marijan Begić uz fra Domagoja Šimića, duhovnog asistenta OFS-a Bosne Srebrene.

Na samom početku fra Domagoj i brat Marijan su pozdravili sve prisutne, zahvalili se dosadašnjem vijeću na svemu što su uradili i pozvali ovo mjesno bratstvo da nastavi slijediti Isusa Krista po primjeru svetoga Franje. Brat Marijan je zatim sve prisutne upoznao sa tijekom izbora kako ih propisuju Pravilo i Generalne konstitucije. Sukladno Obredniku OFS-a, slavlje kapitula započeto je zazivom Duha Svetoga i molitvom. Zapisnik je vodila Anđelka Lauš a glasove su brojale Ljubica Karadža i Danica Inić.

Tajnim glasovanjem izabrano je novo vijeće mjesnog bratstva OFS-a koje čine ministra Anđa Jukić, doministra Danica Inić, tajnica Anđelka Lauš, rizničarka Dubravka Konta, učiteljica

formacije Vesna Konta i povjerenica za Framu Ljubica Karadža.

Nakon obavljenih izbora u župnoj crkvi upriličena je sveta misa zahvalnica koju je predvodio fra Domagoj Šimić. U svojoj propovijedi fra Domagoj je govorio o važnosti molitve, kako pojedinačne ili osobne tako i zajedničke molitve u životu vjernika. Nakon mise članovi OFS-a okupili su se na zakusci. „Prije svega, hvala dragom Bogu na ovom zaista prelijepom danu i daru bratskog susreta. Hvala fra Domagoju na lijepoj propovijedi i poticajnim riječima. Hvala župniku fra Vinku Sičaji, mjesnom duhovnom asistentu fra Emanuelu Radiću, hvala i župnik vikarima fra Ivanu Mijatoviću i fra Juri Šekeriji što su svojim prisustvom uveličali ovo naše slavlje. Hvala svoj braći i sestrama trećoredcima na iskazanoj dobrodošlici, bratskom zajedništvu i svemu što su učinili”, poručili su livanjski trećoreci.

Organizatori su poručili: „Izabranim vijećnicama želimo obilje Božjeg blagoslova te mir i ustrajnost u obnašanju službi koje su prihvatile. Neka ih na njihovom putu nadahnjuje Duh Sveti, a sveti Franjo bude trajni uzor poniznosti i bratske ljubavi.”

Gospodin dade mi braću!

– Frama Sarajevo Mnogi srednjoškolci odlaze iz svoga doma i grade put svojoj samostalnosti, nakon što odluče nastaviti svoje obrazovanje u vidu studija. Pri tome često zaborave na duhovnost i vjeru u kojoj su odgajani te im se pored svih studentskih obveza čini da njihov dan ima puno manje od 24 sata i da nemaju vremena za odlazak u crkvu ili molitvu. No ipak neki od tih mladih pronalaze i vrijeme i volju za hod na putu vjere i duhovnosti kroz bratstvo Franjevačke mladeži.

Već deset godina u Sarajevu mladim osobama se pruža prilika da radosno i s ljubavlju nasljeduju Krista živeći evanđelje u bratstvu Franjevačke mladeži.

Frama Sarajevo je prema tome bratstvo koje čine studenti iz raznih dijelova BiH. Kroz deset godina ona je imala i uspona i padova, uspješnih i malo manje uspješnih godina, ali zahvaljujući mladima koji su potaknuti Duhom svetim tražili uzor u nasljedovanju Isusa Krista i pronalazili ga u liku i djelu sv. Franje Asiškog, Frama Sarajevo je kroz sve te godine opstala i nastavila sa svojim radom.

Mnogi su od tih studenata bili dio Frame u svojim matičnim župama što znači da su sa sobom nosili određeno iskustvo i znanje, a oni pak uz određenu

dozu zrelosti omogućuju Frami Sarajevo da svoje susrete oblikuje na malo zreliji način i da framaši imaju priliku razgovarati i raspravljati o temama koje su mladima važne i zanimljive, ali i o manje ozbiljnim temama i zbivanjima koja su aktualna u današnjem svijetu.

Pored tema iz franjevačke, kršćanske i svjetovne dimenzije, framaši se često vole zabaviti i opustiti kroz zabavne susrete koji uključuju kino večeri ili pak razne igre. Naše susrete također obogaćuju i doprinose im bogoslovi s Franjevačke teologije koji rado sudjeluju na susretima svakog četvrtka u 19:30 sati u prostorijama Provincijalata, na adresi Zagrebačka 18. Termin susreta i razdoblje njihovih održavanja su prilagođeni studentskom životu, pa tako u vrijeme ispita i drugih akademskih obveza najavimo pauzu od susreta.

Pored sudjelovanja na susretima mladi imaju priliku svoje talente i vještine razvijati i pokazati kroz sekcije.

Tako već dugi niz godina u sklopu Frame Sarajevo djeluje i bend Antonius koji animira molitvene susrete i klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom, obrede primanja i obećanja okolnih Frama, ali i duhovne obnove koje se održavaju u svetištu sv. Nikole Tavelića na Kovačićima. Pored benda imamo i dramsku sekciju, koja je nešto mlađa,

ali ipak jednako marljiva i vrijedna.

Svake godine nastojimo za obred primanja i obećanja pripremiti neki dramski komad, bilo da se radi o autorskomu tekstu ili obradi. Nastojimo rad Frame što više obogatiti i mladima pružiti priliku za aktivno sudjelovanje.

Iako ovo bratstvo po broju framaša nije veliko, ono zasigurno nije maleno po veličini darova koje ovi mladi pružaju jedni drugima potaknuti primjerom svog serafskog oca sv. Franje koji kaže da primamo upravo kada dajemo. Neizmjerna ljubav, radost, smijeh i briga za drugoga neizostavan su dio svakog našeg druženja i susreta. Biti dio framaške zajednice znači nikada ne biti sam pa čak i ako se nalazimo kilometrima daleko od svog doma, u potpuno novom i nepoznatom gradu.

Još jedna osobina koja Framu Sarajevo čini posebnom jest različitost u raznim oblicima. Mladi koji čine ovo bratstvo razlikuju se po broju godina, studiju koji izučavaju, gradovima iz kojih dolaze, razmišljanjima, sklonostima, talentima i vještinama, a opet svi imaju jednu istu osobinu koja ih povezuje: svi su Franjini nasljednici koji svojim životom i primjerom žele pokazati svijetu da se može živjeti u njemu, ali ipak ne biti od njega.

Tina Tolić vel j a č a 2 018 .

75

Kruh svetog Ante Pomoć Varešanima Djelatnici HKO Kruh sv. Ante posjetili su 18. siječnja Vareš s ciljem pružanja materijalne pomoći najugroženijim pojedincima i obiteljima, u srudanji s Udruženjem Narodna kuhinja Stari Grad iz Sarajeva. Pomoć je uručena korisnicima pomoći JU Centar za socijalni rad iz Vareša, a podijeljeno je ukupno 50 prehrambenih paketa čiji sadržaj čine osnovne životne namirnice (brašno, šečer, ulje, tjestenina i sl.), 50 higijenskih setova i 100 prekrivača. Načelnik Općine Vareš Zdravko Marošević

primio je tom prigodom predstavnike Kruha sv. Ante i ravnateljicu Centra za socijalni rad Nihadu Gonđo. Na tom sastanku predstavljene su aktivnosti Kruha sv. Ante s naglaskom na pučku kuhinju u Varešu. Kako ova ustanova do danas nije imala pomoć kantona i lokalnih vlasti, rad kuhinje najvećim su dijelom omogućavali dobročinitelji svojim novčanim prilozima i donacijama u hrani. Potom je načelnik Marošević izrazio jaku volju za ostvarivanje suradnje i pružanje podrške u radu pučke kuhinje Vareš, koja djeluje u okvirima HKO Kruh sv. Ante.

Slobodna mjesta u Franjevačkom studentskom domu Dragi studenti i drage studentice, obavještavamo Vas o slobodnim mjestima u Franjevačkom studentskom domu. Naime, nekolicina naših dosadašnjih stanara, koji trenutno pohađaju završnu godinu studija, uskoro više neće imati potrebu za boravkom u Sarajevu te najavljuju odjave iz doma.

Trenutno su slobodna dva mjesta za smještaj studentica u dvokrevetnoj sobi. U narednom periodu bit će oslobođeno još nekoliko mjesta za studentice i studente. Zainteresirani se o detaljima mogu raspitati u našim prostorijama četvrtkom od 13 do 15.30 sati te ostalim radnim danima od 9 do 13 sati ili pozivom na broj telefona 033 728 869.

Prijavnice možete preuzeti na našoj internetskoj stranici www.kruhsvetogante.com. Uredno popunjene prijavnice

76 svjetl ori jeci . ba

možete dostaviti osobno ili poštom na adresu: Franjevački studentski dom, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo.

Franjevački studentski dom je moderno uređen i pruža studentima ugodnu atmosferu za učenje i udoban boravak. Život u Domu i pravila korištenja soba određeni su Pravilnikom o kućnom redu. Stanarima nastojimo pružiti smještaj za vrijeme školovanja, osigurati dobre uvjete za rad, učenje i izobrazbu, te raditi na tome da se mladi uz našu pomoć formiraju u zdrave ličnosti i dobre i uspješne ljude. Naš je Dom otvoren svima bez obzira na njihovu etničku, vjersku i nacionalnu opredijeljenost. Svojim stanarima radnim danima pružamo i jedan topli obrok dnevno. Franjevački studentski dom ima video nadzor i osoblje prisutno 24 sata. Studentima pružamo i mogućnost volontiranja u našoj Organizaciji ili u nekoj od partnerskih, te besplatnu neformalnu edukaciju.

Za akciju Ruka podrške HKM Luzern 1.994 KM Ambasada Velike Britanije u BiH 898,50 KM Župni ured Rumboci 250 EUR Udruga računovođa i financijskih djelatnika, Mostar 200 KM Građevinski fakultet, Sarajevo 200 KM Jadro d.o.o 300 KM ProfiTex d.o.o., Vareš 200 KM Economic d.o.o., Vitez 200 KM Vinarija Čitluk 200 KM Binvest d.o.o, Posušje 100 KM Brojler d.o.o, Sarajevo 100 KM Elmex d.o.o., Ljubuški 100 KM

Frizerland d.o.o., Vitez Procom Mario Vasilj, Švicarska Vinko Cvijanović Ilija Gudelj Drago Vidović Marko Cvitanović

50,00 KM 100 KM 50 CHF 100 KM 50 KM 20 KM 10 KM

Za Pučke kuhinje Kanton Sarajevo 7.363 KM Ministarstvo za rad i socijalnu politiku KS 1.993,28 KM HKM Kufstein, Austrija 1.000 EUR HKM Wiesbaden, Njemačka 1.000 EUR Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM

Centar za rehabilitaciju U sklopu HKO Kruh sv. Ante djeluje i Centar za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju, čija je uloga pružanje kvalitetne i kompletne usluge fizikalne terapije, kineziterapije i rehabilitacije svim građanima koji su u potrebi. Voditeljica ovoga projekta je Marija Ivanković, viši fizioterapeut, a Centar je smješten u prostorijama Franjevačkog studentskog centra na adresi Zagrebačka 18.

Građanima su na raspolaganju elektroterapija, sonoterapija, fototerapija, magnetoterapija, manuelna masaža kao i ostale terapijske procedure iz oblasti fizikalne medicine. Pored usluga fizikalne terapije i rehabilitacije nudimo i anticelulitni tretman i relax manuelne masaže

u svrhu zdravlja i ljepote. Radno vrijeme Centra za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju Kruh sv. Ante je svakim radnim danom od 8 do 16 sati, a moguće je dogovoriti termine i izvan radnoga vremena.

Donacija HU Fra Didak Buntić Dana 14. siječnja humanitarna udruga Fra Didak Buntić iz Čerina kod Čitluka uručila je pomoć podružnici Kruha sv.

Ante u Tolisi. Pomoć se sastojala od šest bolničkih kreveta, šest madraca i dva antidekubitalna madraca (s kompresorom). „Samo zajedničkom suradnjom možemo pomagati ljudima u potrebi, stoga se od srca zahvaljujemo humanitarnoj udruzi Fra Didak Buntić na uru-

čenoj donaciji koju ćemo dodijeliti svim bolesnim i nemoćnim osoba kod kojih se javi potreba”, poručili su iz KSA. HU Fra Didak Buntić nastoji nasljedovati život fra Didaka Buntića te po njegovom primjeru pomagati i brinuti se za siromašne. Udruga besplatno iznajmljuje bolesničke krevete, antidekubitalne madrace, invalidska kolica, hodalice, štake i druga pomagala koja koriste bolesnicima.

Božo Dragaš, Sarajevo Ermin Kazić, Sarajevo Za projekte KSA HKM Wollongong HKM Canberra Darko Marin Sučić Goran Petrović Martin Hrgovčić, Houston, SAD T. N. N. N. N. N., Kiseljak

20 KM 20 KM 3.200 AUD 4.820 AUD 500 KM 100 KM 200 USD 20 KM 15 KM 200 KM

Za Kap dobrote HKM Klagenfurt, Austrija 5.653 EUR Građani slabijeg socijalnog statusa i djeca s posebnim potrebama usluge mogu dobiti besplatno, dok svi ostali plaćaju minimalnu novčanu naknadu ovisno o tomu jesu li zaposleni ili nisu.

Dodatne informacije možete dobiti pozivom na broj telefona 033 728 868.

Pomoć samohranoj majci Nedavno je na Facebook stranici HKO Kruh sv. Ante objavljen apel prikupljanja pomoći za jednu samohranu majku. Akcija je rezultirala uspjehom. Zahvaljujući dobrim ljudima, djelatnici KSA uspjeli su prikupiti pomoć majci koja živi u Sarajevu, a izrazila je želju da ostane anonimna. Mlada majka nedavno je rodila četvrto dijete, a predstavnici KSA uručili su joj odjeću za novorođenče, bočice, pelene i kreme tijekom posjeta 10. siječnja.

Majka se od svega srca zahvalila svima koji su sudjelovali u prikupljanju. Uručenoj donaciji obradovala su se i ostala djeca ove mlade majke, čiji je identitet poznat djelatnicima HKO Kruh sv. Ante. Ako i Vi želite pomoći ovoj majci u potrebi, pozovite broj telefona 033 728 860 i s djelatnicima Kruha sv. Ante dogovorite pojedinosti. vel j a č a 2018 .

77

Kap dobrote Dobročinitelji za veljaču 2018.

Za Tamaru Starčević N. N., Švicarska Braniteljska socijalno-radna zadruga Bobovac, Podstrana N. N., Sinj N. N., Sarajevo Za Patrika Ivanovića N. N., Švicarska Bobovac, Podstrana N. N., Sinj N. N., Sarajevo

50 CHF 100 HRK 100 HRK 50 EUR 50 CHF 100 HRK 100 HRK 50 EUR

Za Ljiljanu Krajnc N. N., Švicarska Bobovac, Podstrana N. N., Sinj N. N., Sarajevo Obitelj Vuleta, Sarajevo

50 CHF 100 HRK 100 HRK 50 EUR 30 KM

Za Leonitu Gabrić N. N., Švicarska Bobovac, Podstrana N. N., Sinj N. N., Sarajevo

50 CHF 100 HRK 100 HRK 50 EUR

Za fond Kap dobrote Mijo Jukić, Švicarska 100 CHF Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Anto Vuković, Ulm, Njemačka 50 EUR Pavić plast d.o.o., Livno 50 KM Jozo Crnoja, Jajce 100 KM Drago Lujić, Vitez 20 KM Dragica Stanić, Kiseljak 20 KM N. N., Sinj (bogoslovi u Africi) 100 HRK Za HKO KSA Iva i Mijo Bilić, Berlin 300 EUR Dragana Lovrinović, Njemačka 60 EUR

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti.

Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

72 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom.

Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.“ Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

S. M. Benjamina (Marija) Mutić

(1923. – 2017.)

S. M. Benjamina Mutić, okružena blizinom i molitvom sestara, blago je u Gospodinu usnula 18. prosinca 2017. godine u samostanu Sv. Franje u Kloštru Ivaniću u 94. godini života i 73. godini redovništva.

Prema želji s. Benjamine, na vječni počinak ispraćena je tiho 20. prosinca na mjesnom groblju Sv. Roka u Kloštru Ivaniću, a u župnoj crkvi slavljena je sveta misa.

Sestra Benjamina, krsnim imenom Marija, rođena je 15. siječnja 1923. godine u Pogaru, župa sv. Mihovila Arkanđela Vareš, od oca Mije i majke Lucije r. Zloušić. U zajednicu Školskih sestara franjevki primljena je 1936. godine u Visokom, a u postulaturu 1944. godine. U jesen iste godine je primljena u novicijat u Mostaru i dobila ime s. Benjamina. Prve redovničke zavjete položila je godinu dana kasnije, 9. rujna 1945. godine također u Mostaru, a doživotne zavjete 5. listopada 1953. godine u Beogradu. Školu je pohađala u Mariboru i kod sestara Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu na Banjskom brijegu, gdje je završila nižu realnu gimnaziju. Kako se nije mogla baviti školom morala je promijeniti zanimanje te se osposobila za bolničarku.

Radila je u bolnici u Virovitici zatim u Münchenu i Bad Wörishofenu. Kao medicinska sestra bila je na ispomoći u Tršćanskoj provinciji (u Egiptu i u Trstu). Također je radila u biblioteci Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

Djelovala je još u Visokom, Nišu, Kloštru Ivaniću (u više navrata), Sarajevu, Livnu, Zagrebu (također u više navrata) Pirovcu i Bugojnu. Od 2005. godine pa do svoje smrti bila je u sestarskoj kući u Kloštar Ivaniću.

Obnašala je službu kućne predstojnice u Zagrebu i Bad Wörishofenu. Također, u Provinciji je obnašala službu provincijske predstojnice od 1962. do 1968. te voditeljice novakinja od 1957. do 1962., a u Družbi službu vrhovne savjetnice od 1969. do 1975.

U vrijeme šezdesetih godina XX. stoljeća, kada je Provincija živjela u iznimno teškim uvjetima, s. Benjamina kao provincijska predstojnica se zalagala za školovanje sestara i njihovo stručno osposobljavanje za apostolat. Za s. Benjaminu možemo reći da je jedna od sestara koja je živjela i životom pisala povijest naše Provincije (od 1942. do danas). Sve je to činila s pouzdanjem u Božju providnosti i jasnom vizijom u budućnost. Bila je odvažna žena i jaka duha. Svojim služenjem i obavljanjem povjerenih joj službi djelovala je zauzeto i odlučno, a u dobi kada više nije mogla biti aktivna život Provincije je pratila molitvom i zanimanjem za Provinciju. Isto to možemo reći da je činila i za Družbu kao i za Crkvu u svijetu.

Redovito je pratila i čitala crkvene i redovničke časopise, a na poseban način Informativni list Provincije.

Za sve dobroga što je učinila s. Benjamina za Provinciju, Družbu i Crkvu neka je dragi Bog nagradi vječnim mirom. /S. Ljubica Stjepanović/

U SPOMEN

Jure Šarčević

(† 2005.)

Prošlo je 13 tužnih i žalosnih godina od tvog odlaska. Neka ti nebeske ptice pjevaju, anđeli oko tebe kruže, a na tvom grobu neka uvijek cvjetaju ruže.

Dugo će naše suze putovati i vječno srca tugovati. Počivao u miru Božjem. /Tvoji najmiliji: supruga Ivuša, kćeri Marija, Ružica, Kristina, Tonka, Marta, Ana, Ivana i Josipa, sinovi Tomislav i Ivan, unučad i zetovi/

Rajna Ledoux (Klaser)

(† 2015.)

Milo moje dijete, draga moja sestrice! Dana 13. veljače 2015. završio se Tvoj ovozemaljski život. Nevjerica da Te više nema među 80 svjetl ori jeci . ba

nama stalno je prisutna. Nema zaborava. Tvoja dobrota, Tvoja neizreciva plemenitost ostali su u našem srcu. Ti živiš s nama u duhu.

Ali, drago moje dijete, za mene nema utjehe. Molim dragog Boga da prepozna Tvoje ovozemaljske vrijednosti i da ne gasi svoje svjetlo prema Tebi.

Ti živiš u maminom srcu.

Počivaj u miru Božjem! /Tvoji mama i brat/

Vrdoljak Marija r. Bubalo Ilija

(† 1973.) († 1984.)

Uvijek ste u našim mislima i molitvama.

Počivajte u miru Božjem. Vole vas vaša djeca s obiteljima. Vaši likovi i dobrota ostat će s nama do kraja života. /Vaša djeca s obiteljima/

Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.

I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Iv 11,25-26

Ana Papić

Tragom narodne baštine Knjiga koja analizira, čuva i prenosi narodnu baštinu naših predaka. One iskusne podsjeća na njihovu tradiciju, a istovremeno upoznaje mladež s dragocjenim uspomenama na narodne običaje i neprocjenjivo blago naše povijesti.

Naručite svoj primjerak pozivom na broj telefona

033 726 200

www.svjetlorijeci.ba

Snježana Šušnjara

Pedagoške mrvice

Knjiga koja se čita u dahu Čemu služi roditelj? Što je cilj odgoja?

Kako postati dobar odgojitelj i učitelj?

Odgovore na ova i druga pitanja pronađite u novoj knjizi vrsne pedagoginje, prof. Snježane Šušnjara.

Naručite svoj primjerak pozivom na broj telefona

033 726 200