Sretan Uskrs - Nije ovdje, nego uskrsnu! (421)

vjera

• društvo • kultura

SRETAN USKRS

Nije ovdje, nego uskrsnu!

Godina XXXVI. ◆ broj 421 ◆ Sarajevo, travanj 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Poštovani čitatelji Svjetla riječi!

Radosna vijest još odzvanja u ušima onih koji traže Isusa iz Nazareta, odzvanja najneočekivanija radosna vijest što ispunja slavom, milošću i svjetlom srca pomračena žalošću: Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! To je bila najvažnija vijest u povijesti svijeta, nečuvena vijest o pobjedi čovjeka. Žene su se zaista prevarile u adresi, pogrešno su ga tražile tamo gdje su mrtvi, na groblju, tamo gdje se mogu naći svi velikani ovoga svijeta, ali ne Onaj koji je Put, Istina i Život. On je pobjednik smrti.

Otvara nam se pitanje: A gdje mi tražimo Isusa? Možda ga i mi tražimo na krivoj adresi, na krivom mjestu, među ljudima koji su možda poznati kao političari ili umnici ovoga svijeta, s kojima u zbunjenosti i zabrinutosti za stanje oko nas i u svijetu, beskonačno raspravljamo i dokazujemo svoju istinu. Ali, među njima nema Isusa, jer ga oni ne žele. Nevjerni Toma nije tražio uskrsloga Isusa u svijetu, među ljudima punim ljudskog nadmudrivanja, ne, našao ga je među učenicima, a to je znak da ga i mi možemo naći u njegovoj zajednici.

A to je zajednica koja vjeruje u Krista, koji je zorom svog uskrsnuća učinio posvemašnji preobražaj. Jer, smrt je pobijeđena, nepravda nadvladana, i nikada više diabolos (nered) neće imati vlast i moć nad ljudima. Nikada više zlo neće imati zadnju riječ. Kristovim uskrsnućem svako nasilje počinjeno nad čovjekom, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, društveni položaj, naprosto svako nasilje počinjeno nad čovjekom, pobjeđuje se snagom Kristovog uskrsnuća.

Krist uskrsnuli ima zadnju riječ. Ručnik koji je Krist u grobu ostavio i „savio napose na jedno mjesto“ (Iv 20, 7) označava spasenje, otkupljenje te da Krist sve dovodi u red: od čovjeka pa sve do žive i nežive prirode. Na koncu vremena neće biti zavisti, mržnje, nepravde i smrtnog straha. Nastupit će novo nebo i nova zemlja. Ta su vremena Kristovim uskrsnućem već započela. Krist uskrsli po krštenju već u nama djeluje snagom svoga Duha. Dao Bog da već danas budemo navjestitelji i svjedoci novine života u Kristu.

Uskrs je u Bogu koji je radost i koji nas je učinio djecom te iste radosti. Zato se radujmo Isusovu uskrsnuću i zamolimo ga da s njim uskrsnemo na život vječni.

A danas najviše trebamo Boga, koji je Radost. Jer, danas je u svijetu tako malo radosti, koja je zamračena, zamagljena i zakopana za mnoge da je ne umiju više ni otkriti; jer je u svijetu toliko suza, jauka, da se na radost gotovo zaboravilo; jer su brige tako teške, a kušnje tako jake i iznenadne, da se radost više i ne traži.

Bog je radost. Želim vam ne komadiće ili pregršt radosti, želim vam Radost samu.

Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu! (Ps 118, 24) Sada dok promišljamo u Uskrslom Gospodinu slavu što se nudi cijelome čovječanstvu, kličemo i proglašavamo pobjednikom onoga koji nas je po samoj svojoj milosti izveo iz ropstva na slobodu, iz žalosti u radost, iz tugovanja u dan svečani, iz tame u svoje divno svjetlo.

U tom duhu neka vam je blagoslovljen i radostan Uskrs!

Fra Jozo Marinčić, provincijal

iz sadržaja

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

račun u hrvatskoj

Tema broja Novost Uskrsa za svakoga

6

Reportaža FKG Visoko Svjetionik odgoja i obrazovanja

18

Riječ obiteljima Isus neće iznevjeriti

24

Kaos kao fraktal Sruši kulise, danas

36

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja

Razgovor Fra Božo Lujić Uskrs osvjetljuje život

50

List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Stopama armenskih kršćana Katedrala nebeskih anđela 64

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Naslovna stranica: Prazan grob

devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

Fra Jurina biljna ljekarna Jaglac – Primula veris

73

Svjetlo riječi

Što tražite Živoga među mrtvima?

Nije ovdje, nego uskrsnu! (Lk 24,5-6)

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Anita, Danijel, Emil, Janko, Lidija, Lorko, Marija, Pero i Rafaela

t rava n j 2018 .

3

Riječ čitatelja Sjećanje na susret sa Makom Dizdarom

Kao profesor u Trećoj gimnaziji u Novom Sarajevu predavala sam francuski jezik i jugoslavenske književnosti.

Događalo se da poslije održanog školskog sata razmišljam kako probuditi kod đaka veće zanimanje za čitanje knjiga. U jednom trenutku sam pomislila da bi im moglo biti zanimljivo vidjeti originalni rukopis književnika čija su djela čitali za lektiru, a stihove pjesnika često učili napamet. Ali kako doći do tih pisaca, što im reći, moliti ih da svojom rukom napišu odlomak iz svoga djela?

Najprije sam pomislila na Ivu Andrića. Sjetila sam se Andrićevih riječi koje mi je, prigodom posjeta Sarajevu, rekao u bašti hotela Europa. Veliki ljudi nam se ponekad čine nepristupačni.

Međutim, naš susret protekao je vrlo jednostavno, da mi se čini kao lagani san. Tih i ozbiljan, slušao me pažljivo, a onda izustio: Vi spadate među one ljude koji mogu sve što hoće.

A ja sam htjela, i uspjela, ostvariti Antologiju originalnih rukopisa za moje učenike, u koju bi književnici i pjesnici svojeručno upisivali odlomke iz svojih djela, a pjesnici svoje stihove. Poslije napisanog teksta trebalo je da zapišu datum i grad kada su se upisali u Antologiju i da se potpišu.

U zadnjoj četvrti prošloga stoljeća posjetila sam dvadeset dva autora u Splitu, Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Među njima su bili: Gustav Krklec, Dobriša Cesarić, bard Dragutin Tadijanović, Marin Franičević, Branko Ćopić, Meša Selimović, Rodoljub Čolaković, Desanka Maksimović, Vasko Popa, Oscar Davičo, Mihailo Lalić, Petar Šegedin, Ivan Dončević, Ćamil Sijarić...

Već sam imala pjesmu Izeta Sarajlića Opis proleća koji mi je u Antologiju napisao 19. listopada 1970. u ateljeu Marija Mikulića. Preostao mi je Mak Dizdar koji je tada bio glavni 4 svjetl ori jeci .ba

urednik časopisa Život. Malo sam se pribojavala poznajući ga s fotografija u novinama, ali sam se uvjerila u ono što je rekao akademik Muhamed Filipović koji je bio Makov prijatelj do njegove smrti: Mak je bio fin, mek, osjetljiv, blagonaklon…

Bio je 25. rujna 1970., rana jesen.

Bez prethodnoga dogovora, uputila sam se u redakciju časopisa Život, s Antologijom pod rukom. Mak je sjedio za stolom i nešto pisao kad sam ušla. Bio je sam u redakciji. Prišla sam njegovu stolu, a on je ustao. Pružila sam mu Antologiju i zamolila da mi upiše pjesmu Modra rijeka, koju moji učenici recitiraju napamet.

Sjeo je i prelistao knjigu koju sam mu dala. Pogledao me, nasmiješio se i pitao otkud mi ideja da pravim Antologiju originalnih rukopisa. Dopalo mu se.

Sjedite, rekao mi je.

Dok je pisao nastala je takva tišina te se čula škripa pera kojim je pisao.

Ustao je, pružio mi Antologiju i ja sam se zahvalila. Nisam ni dohvatila ručicu od vrata, a on me pozvao natrag. Dođite, još ću Vam nešto napisati. Uzbuđena što je sve prošlo upravo savršeno, tek sam kod kuće pogledala što mi je dodatno napisao. Bila su to četiri stiha, bez interpunkcije, karakterističnog Dizdarevog rukopisa.

Iznad stihova, veliki štampanim slovima i podvučen, bio je napisan naslov SMRT. I danas se pitam zašto je izabrao baš tu pjesmu pored tolikih stihova koje je napisao.

Nije prošlo ni dvanaest mjeseci od našega susreta, Mak je 17. srpnja 1971 preminuo. Na njegovu pogrebu, u mnoštvu obožavatelja bili su i književnici iz Zagreba s kojima se družio pred kraj života. Odlazeći s groblja, u sjećanju sam oživjela susret s Makom. Tiho i smireno, kao što je i on govorio, rekla sam: Ne, Mak nije umro, samo je otišao među zvijezde.

Olga Prlenda Đerković, Sarajevo

Dubravko Lovrenović (1956. – 2017.)

Povijest u naraciji Dubravka Lovrenovića Piše Mile Babić Roman Dubravka Lovrenovića Sirat-ćuprija fra Ante Kneževića, objavljen prije deset godina (Dobra knjiga, Sarajevo 2008.), govori o velikom bosanskom franjevcu fra Anti Kneževiću, dobrom Bošnjaninu, a pod tim mislim o slobodnom i dobrom čovjeku Anti Kneževiću, čija je dobrota izvirala iz njegove slobode. Knjigu je Dubravko posvetio drugom dobrom Bošnjaninu don Branku Karliću, koji je za vrijeme posljednjega rata bio župnik u Vukanovićima i koji je svjedočio dobrotu u najtežem vremenu.

Fenomenološki gledano, knjiga govori o bosanskim franjevcima, a kad njezinu poruku aktualiziramo, ona govori o slobodnom i dobrom čovjeku u Bosni i Hercegovini, o čovjeku koji se ne može uklopiti u postojeće ropstvo i u postojeće zlo, o čovjeku koji živi u skladu sa svojom savješću, koji u ovom svijetu nastranosti, predrasuda, mržnje i zločina živi po Božjem, a živjeti po Božjem znači živjeti po logici ljubavi.

Dubravko Lovrenović bio je povjesničar, a povijest se kao moderna znanost javlja u 18. stoljeću. S pojavom povijesti kao znanosti nastala je velika cezura, epohalan prekid u povijesti Europe. Toliko smo bili zaneseni poviješću kao znanošću da smo vrijeme prije toga nazivali pretkritičkim dobom,

jer kritičko doba počinje s modernom povijesnom znanošću. Proglasili smo stvarnošću samo ono što može spoznati povijesna znanost. Danas smo svjesni da je stvarnost šira i veća od povijesne znanosti, da povijesna znanost spoznaje samo jedan aspekt stvarnosti, dakle, samo jedan aspekt onoga što se dogodilo u prošlosti. Tako, danas priznajemo da osim znanstvene argumentativne povijesti postoji i narativna povijest te da samo njome možemo izraziti dublje istine. Uvijek su veliki mislioci – počevši od Platona do danas – prelazili iz diskurzivnoga mišljenja u naraciju da bi nam saopćili velike životne istine. To potvrđuju grčke riječi za povijest. Imenica ἱστορία i glagol ἱστορέω znače spoznati nešto istraživanjem i ispitivanjem te to što smo spoznali kazivati ili pripovijedati. To pripovijedanje može biti u liku povijesne znanosti, a može i u liku povijesne naracije. Stare povjesničare nije toliko zanimao historijski fakticitet (historijske činjenice), nego istina povijesti koja se nas tiče, i to istina koja je i danas aktualna. Zato stari povjesničari ističu velike karaktere, velike ljude koje treba nasljedovati, i zle ljude koje treba izbjegavati. Danas se slažemo da znanstvena i narativna povijest ne smiju biti u proturječju, nego se moraju uzajamno pretpostavljati i dopunjavati.

U Dubravkovoj knjizi ove se dvije krajnosti (znanstvena i narativna povijest) uzajamno pretpostavljaju, ali dublju istinu, koja ostaje aktualna dok je svijeta i vijeka, mogao je izraziti samo na narativan način. O kojoj se istini radi? Bog je jedan, a mi smo ubrzo stvorili više bogova te se njima klanjamo. To se zove idolopoklonstvo ili idolatrija.

U ime tih lažnih bogova do danas jedni druge preziremo, mrzimo i ubijamo. Bog nije stvorio kršćane, hrišćane i muslimane, nego je stvorio čovjeka, stvorio je Adama ili Adema, a mi smo ubrzo sve to izokrenuli, pa smo religijsku pripadnost pretvorili u jedini i vječni kriterij. Linija dobra i zla, međutim,

prolazi kroz srca svakoga pojedinca, a ne između religija, jer nema dobrih i zlih religija, nego ima dobrih i zlih ljudi.

Religije su sredstvo čovjekova spasenja i one moraju služiti konkretnoj vjeri, povjerenju, ljubavi i nadi, a one sebe već stoljećima – osobito u moderno doba – obožavaju, pretvaraju sebe u lažna božanstva. Ljubav je konkretna i praktična, ona je prvenstveno konkretan čin prema konkretnom čovjeku, jer je Bog prvenstveno prisutan u čovjeku.

U moderno doba pojavila se nova religija, točnije rečeno, nova idolatrija koja se zove nacija. Nacionalizmi i etnizirane i nacionalizirane religije proizvele su dosad neviđena zla na ovoj zemlji. Kao sažetak mogu reći sljedeće.

U BiH izvor zla je najprije u taštini ili ispraznosti, a one se očituju kao prezir.

Misliti da je sva istina u mojoj religiji ili u mojoj naciji vodi k preziru drugih religija i nacija te njihovih pripadnika.

Taj prezir, nadalje, vodi u dehumanizaciju, u nijekanje da su pripadnici drugih religija i nacija ljudska bića. Ako ti pripadnici nisu ljudska bića, onda to uvjerenje vodi u patološku mržnju, a ona u zločin i genocid. Taština ili ispraznost postoji od pamtivijeka, ali je ona u novom vijeku proglašena krepošću; ona je u modernom vremenu samoj sebi dala ime „kritika” te je tako cijelu povijest čovječanstva proglasila pretkritičkim razdobljem. Ispraznost u liku kritike najbolje se danas vidi u BiH, u kojoj svatko zna što onaj drugi treba raditi, što znači da je svatko u posjedu apsolutne istine kojom kao maljem udara po drugima. Nitko ne može posjedovati istinu, jer ona ne može biti ničiji posjed, iz čega slijedi da svatko svoju ispraznost u BiH apsolutizira, proglašava je apsolutnom istinom. Ideja vlastite veličine vodi u paranoju, tj. u ludilo.

U romanu Sirat-ćuprija mnogi likovi kritiziraju fra Antu Kneževića i svi oni nezabludivo znaju da on ima krivo jer su oni svoje prolazne zemaljske interese proglasili istinom, tj. idolom.

Fra Anto se, međutim, ne miri s postojećim zlom, nego traži istinu koja će nas sve povezati u jednu zajednicu, u jedno čovječanstvo. Knežević će „zanavijek izgnanik i beskućnik ostati jer domovinu cijelom ljudstvu on bi da pripravi [...] Srce je njegovo golemo da bi svi ljudi svijeta, svi koliko ih je Bog kao kišnih kapi dao, u njeg mogli stati i smiraja naći” (str. 158). Jednostavno rečeno, gledamo li na sebe i sve oko sebe samo iz vlastite perspektive, ako nismo sposobni pogledati na sebe iz perspektive drugoga, a to znači iz mnogih perspektiva koje postoje u BiH, nećemo nikada postati normalni ljudi, nego ćemo završiti život u mržnji i ludilu. Proglasiti svoju perspektivu jedinom istinitom vodi u uništenje drugih i u vlastito samouništenje. Članak je napisan u spomen na velikoga povjesničara Dubravka Lovrenovića o prvoj godišnjici njegove prerane smrti.

t rava n j 2018 .

5

Tema broja

Novost Uskrsa ZA SVAKOGA Piše fra Darko Terpet

P

asha je drevni blagdan u kojemu se na pashalnoj večeri blagovalo žrtvovano janje i beskvasni kruh, a njime se Božji izabrani narod spominjao velikoga djela što ga je Bog za njih učinio kad ih je izveo iz egipatskoga ropstva. O toj je večeri u Knjizi Izlaska rečeno: „Ona noć koju je Gospodin probdio da njih izbavi iz Egipta, 6 svjetl ori jeci . ba

odonda je svim Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdjenja u čast Gospodinu” (Izl 12,42). Ondje se nalazi i zapovijed: „Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga kao blagdan u čast Gospodinu. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena” (Izl 12,14).

Riječ je, dakle, o blagdanu oslobođenja. To oslobođenje ne odnosi se samo

na drevni naraštaj Izraelaca koji je nekoć bio u Egiptu nego i na sve Izraelce u svim vremenima. Stoga oni i danas ovaj blagdan nazivaju „Vrijeme naše slobode”.

U Novom zavjetu čitamo o Isusovoj muci i smrti koja se događa u okviru pashalnoga slavlja. Isus, prema sinoptičkim evanđeljima, po Marku, Mateju i Luki, sa svojim učenicima slavi

Unutrašnjost Kristova groba danas

pashalnu večeru koja postaje njegova Posljednja večera. Na njoj blagoslivlja kruh i vino, kao što se beskvasni kruh i vino blagoslivljaju na pashalnoj večeri. Prema Ivanovu evanđelju Isus umire na križu upravo u trenutku kad su se u hramu žrtvovali jaganjci koji će biti blagovani za Pashu. Isus je tako prikazan kao novi pashalni jaganjac.

Ovime novozavjetni tekstovi pokazuju da se događaj Isusa Krista, a osobito njegova muka i smrt, a onda i njegovo uskrsnuće, moraju tumačiti u okviru pashalne simbolike. Kao što je blagdan Pashe i blagdan Beskvasnih kruhova za Židove „Vrijeme naše slobode”, tako i Isusovo vazmeno, pashalno otajstvo, označava „Vrijeme naše slobode”, vrijeme slobode za sve koji vjeruju, ali i vrijeme slobode za sve ljude.

Kao što je Bog nekoć u Egiptu pohodio Izraelce i izbavio ih svojom snažnom desnicom i ispruženom mišicom, kako to svjedoče starozavjetni tekstovi, tako je sada u Isusu Kristu Bog pohodio cijelo čovječanstvo i izbavio ga svojom snažnom desnicom i ispruženom mišicom. Snaga ove desnice i mišice očituje se u ljubavi kojom je Bog spreman žrtvovati svoga Sina, očituje se u ljubavi kojom je Sin, Isus Krist, spreman darovati sebe samoga za druge, za svakoga čovjeka.

Sloboda koja je ovom mukom, smrću i uskrsnućem ostvarena, sloboda je najprije od grijeha i smrti. Isus Krist jest jaganjac koji je žrtvovan za naše grijehe, a smrt je predstavljena kao posljedica grijeha. Svojom smrću on je pobijedio našu smrt i darovao nam život.

Ovim oslobođenjem od grijeha i od smrti oslobođeni smo i od svih strahova i tjeskoba. Kristova muka, smrt i

uskrsnuće oslobađaju čovjeka za život u radosti i miru.

Nova radost

Stoga kroz cijelu vazmenu osminu Crkva u svojim molitvama pjeva: „Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se u njemu, aleluja.” Nakon dana Uskrsa ništa više nije isto. Gospodin je učinio nešto novo, učinio je novi dan za sve nas. I taj dan još uvijek traje. U tom danu svatko može naći razlog za radost i klicanje. Kršćanska vjera bitno je obilježena tom radošću. Pomazanik – Mesija – došao je i uskrsnućem nam darovao novi život koji već sada živimo.

Potrebno je prepoznati tu novu stvarnost. Ne privid, nego upravo stvarnost novoga života u Kristu.

Kad to uspijemo, onda možemo razumjeti i poziv apostola Pavla: „Radujte se u Gospodinu! Ponavljam: radujte se!”

Ne mogu biti kršćanin, a ne biti radostan. To znači da nešto nisam dobro razumio u svojoj vjeri. Zato i papa Franjo svoju pobudnicu Radost evanđelja i započinje riječima: „Radost evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek rađa.”

Ipak, Papa prepoznaje u tome i teškoće, pa dodaje: „Kada je duhovni život zaokupljen isključivo vlastitim interesima i brigama, u njemu nema više prostora za druge, nema mjesta za siromašne, Božji se glas više ne sluša, ne uživa se više slatka radost njegove ljubavi, ne osjeća se zanos za činjenjem dobrih djela. Vjernici su također, nesumnjivo i trajno, izloženi toj opasnosti. Mnogi

podliježu toj opasnosti i pretvaraju se u ogorčene, nezadovoljne osobe u kojima nema života.”

Tome, međutim, ima lijeka, a Papa ga predstavlja u nastavku svoje pobudnice: „Pozivam sve vjernike, u kojem god da se mjestu ili situaciji nalazili, da već danas obnove svoj osobni susret s Isusom Kristom ili, bar da donesu odluku da će se otvoriti i dopustiti mu da se susretne s njima, da će ga tražiti svakoga dana bez prestanka. Neka nitko ne misli da se taj poziv ne odnosi na njega, jer nitko nije isključen iz radosti koju donosi Gospodin.”

Valja prihvatiti ovaj Papin poziv, ovaj poziv apostola Pavla, ovaj poziv samoga Isusa Krista. Budimo radosni ljudi koji žive u svijesti da su oslobođeni od grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti. Budimo svjesni da se s Isusom Kristom radost uvijek rađa! I pokušajmo barem dio te radosti prenijeti i na ljude oko sebe, pa i na one koji ne vjeruju. Pokušajmo u život svakoga koga susretnemo unijeti barem malo te životne radosti!

Novi optimizam

Isusovo uskrsnuće od mrtvih središte je kršćanske vjere. I, dok to ispovijedamo svaki put kad izgovaramo Vjerovanje, dobro bi bilo i da se pitamo što Uskrs zapravo za nas znači. Kakvu promjenu taj članak Vjerovanja donosi u naš život.

Naravno, nije ovdje samo riječ o blagdanu koji nam omogućava obiteljsko okupljanje, bogatiji stol, svečanija slavlja po crkvama, nego je prije svega riječ o onom otajstvu koje slavimo. Riječ je o tome da je Gospodin Isus Krist doista uskrsnuo.

U Djelima apostolskim možemo o tome naći iskustvo prve Crkve. Nakon što je t rava n j 2018 .

7

◆ KNJIGE ◆ DEVOCIONALIJE ◆ SUVENIRI

◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ ČESTITKE

KNJIŽARE ◆ Trg Branitelja bb, LIVNO ◆ Kralja Petra Krešimira IV. bb, VITEZ

Franjevačka karizma

Piše fra Danijel Nikolić

EKOLOŠKA DUHOVNOST

FRANJE ASIŠKOGA U današnjem čovječanstvu prisutna su razna nasilja: nad prirodom (ekološka katastrofa), nad odbačenim ljudima (marginaliziranim) i nad drukčijim ljudima.

Gotovo svi smo svjesni da cijelom Božjem stvorenju prijeti ekološka smrt, a nasilje nad prirodom, nažalost, i dalje raste.

P

ostoji dobar dio ljudi u društvu koji su bačeni na stranu, odgurnuti od normalnoga života, izbačeni iz središta zbivanja i života samo zato što nemaju novac, moć i vlast. I postoji nasilje na našoj zemlji nad ljudima koji su drukčiji, različiti, koji pripadaju drugoj religiji, naciji, kulturi. Ništa bolje stanje nije bilo ni u Franjino vrijeme: nasilja na sve strane.

Veličina i privlačnost Franje Asiškoga sastoji se u tome da on nudi alternativu i društvu i Crkvi i svijetu. Koja bi to bila alternativa koju Franjo Asiški nudi nasuprot nasilju prema prirodi? U Franjino vrijeme sve ovo materijalno i tjelesno smatralo se zlim, kao da nije od Boga. Franjo stoga uvijek naglašava da postoji Bog koji je stvoritelj svega i postoje stvorenja: čovjek i priroda. Bog je sve stvorio dobro i lijepo. Zato su sva stvorenja vrijedna jer su ona slika Boga koji nas voli. Ona su sakrament jer se u tim vidljivim stvarima očituje Božja 14 svjetl ori jeci . ba

ljubav prema svijetu. Zato je sv. Franjo sve ljude i sva ostala stvorenja: sunce, mjesec, brda, planine, vodu, zrak, cvijeće, more, životinje, kišu, led, pa i samu smrt nazivao braćom i sestrama. Osjećaj sveopćega bratstva i ljubavi prema svemu stvorenom, koji mu je nadahnuo slavnu Pjesmu stvorenja, vrlo je aktualna i nadahnjujuća poruka.

Čovjek − biće odnosa

Franjo Asiški zasigurno je primjer par excellence brige za sva stvorenja. Njegova ekologija je integralna, cjelovita, življena s radošću i autentična. Njegov stav potiče i nas da se i mi ispravno odnosimo prema prirodi. Zato je i proglašen zaštitnikom ekologije, te su ga zbog toga i mnogi ljudi koji nisu kršćani jako uvažavali i cijenili. On je pokazao posebnu pažnju prema svakom Božjem stvorenju, posebno prema najsiromašnijim i odbačenim ljudima. U njemu možemo jasno otkriti koliko su briga

za prirodu, pravda prema siromašnima, zalaganje u društvu i unutarnji mir zapravo nerazdvojni.

Danas ekologija kao znanost proučava interakciju između živih bića i njihova ambijenta u kojemu žive. Zbog mnogih problema, čiji je glavni uzročnik sam čovjek, ona postaje sve složenija znanost, ali u samoj biti uvijek se radi o znanosti odnosa između svih živih bića koji čine svijet prirode. U ovoj perspektivi poruka Franje Asiškoga i doktrinarne pretpostavke franjevačke škole mišljenja o planetu kao zajedničkom domu za sva živa bića znakovite su i vrijedne.

Ekologija je, nadalje, kao pitanje očuvanja okoliša i živih bića u njemu, postala univerzalni i interdisciplinarni problem.

Ona je postala jedan koncept svijeta u koji su uključeni elementi znanosti, tehnologije, ekonomije, filozofije, etike, politike, religije i estetike. Zapravo, ekološka svijest nadilazi danas čisto znanstveni ambijent i predstavlja se kao filozofija života.

Sretan Uskrs

Reportaža

FRANJEVAČKA KLASIČNA GIMNAZIJA I KONVIKT VISOKO

Svjetionik odgoja I OBRAZOVANJA Piše Rafaela Obučić

P

etak je. Školsko zvono označilo je kraj školskoga sata i u trenu se hodnici ispuniše žamorom razigranih djevojčica i dječaka. Smiju se, 18 svjetl ori jeci . ba

gurkaju i jedni drugima nešto prepričavaju... Kad susretnu nekoga od profesora, uozbilje se i pristojno pozdrave, a zatim u mladenačkoj maniri nastavljaju do sljedeće učionice i predmeta koji je na rasporedu. Sav ambijent ovdje

jednostavno odiše životom, urednošću i znanjem. Dok iščekujem dogovoreni susret s fra Stipom Alandžakom, ravnateljem Konvikta i pedagogom, u kafeteriji se pridružujem profesorima, koji su upravo završili s nastavom, radoznalo

zapitkujući o školi, učenicima, njihovoj međusobnoj suradnji. Već na prvi pogled može se primijetiti da su mlad profesorski kolektiv među kojim vlada jedno pozitivno ozračje protkano franjevačkim duhom i vrednotama.

U svojim počecima Franjevačka klasična gimnazija bila je zamišljena kao škola za izobrazbu sjemeništaraca, odnosno dječaka koji su željeli poći u fratre. Kao takva je i osnovana 1882. u Kreševu, ali je nakon godinu dana premještena u Guču Goru gdje je ostala sve do 1900. godine. Te iste godine učenici se sele u Visoko, gdje su iz temelja podignuti današnji samostan sv.

Bonaventure sa sjemenišnom zgradom.

Kako je poslije Prvoga svjetskog rata vladalo veliko zanimanje za Gimnaziju, ukazala se potreba da se ona otvori za sve učenike željne znanja i sveobuhvatnoga obrazovanja, pa su franjevci odlučili podignuti još jednu zgradu koja će služiti isključivo za vanjske đake. Tako je 1928. godine izgrađen Konvikt u kojemu su bili smješteni đaci koji su dolazili iz cijele Jugoslavije, bez obzira na vjeru i naciju. U tom razdoblju koji se pamti i kao najplodnije razdoblje škole, učenici su bili samo dječaci. To je potrajalo do 1945. kada dolazi do promjene vlasti na našim prostorima. Fra Stipo Alandžak ističe da tadašnja vlast nije bila naklonjena vjerskim institucijama, iako Franjevačka klasična gimnazija nikada nije bila vjerska škola, nego škola s klasičnom izobrazbom otvorena za sve učenike: „Nažalost, tadašnja vlast to nije prepoznala i smjestila nas je u skupinu vjerskih institucija i zabranila rad naše škole. Zahvaljujući snalažljivosti fratara, profesora i naše uprave toga vremena, ona nije u potpunosti dokinuta. Ostala je kao jedna privatna škola, državno nije bila priznata i mogli su je pohađati samo naši kandidati – sjemeništarci.”

Franjevcima je uz to oduzeta zgrada Konvikta, koji je pretvoren u vojarnu JNA, a veći dio samostana i sjemeništa pretvoren je u gradsku gimnaziju.

Godine 1964. vraćeno im je sjemenište, ali ne i Konvikt. Tek nakon ratnoga izbjeglištva sjemeništaraca i njihovih profesora u Italiji i Baškoj Vodi, više od desetljeća nakon rata, 2005. je franjevcima vraćena nacionalizirana imovina u kojoj je boravila vojska. Odmah se počelo s obnovom jer je Konvikt bio u ruševnom stanju i veći dio zgrade se morao ponovno graditi.

Visočani se i danas živo sjećaju novoga vremena koje je počelo po okončanju oružanih sukoba, jer im je povratak fratara, a s njima i sjemeništa i Gimnazije, bio veća garancija da je rat završio, nego što je to bilo potpisivanje Daytonskoga sporazuma.

Franjevački duh optimizma

Franjevačka klasična gimnazija najzad je 2007. godine ponovno širom otvorila svoja vrata, a prve dvije generacije učenika školu su završile u sjemenišnoj zgradi. Kada je 2009. godine Konvikt u potpunosti obnovljen, učenici su se preselili i do današnjega dana broj konviktoraca, kako onih koji stanuju ovdje tako i onih koji dolaze iz grada i okolice, neprestano se povećavao. U ovoj školskoj godini njih približno 150 kroz franjevačku školu odgoja i obrazovanja

priprema se za izazove koji ih čekaju na životnom putu. „Konvikt je odgojno-obrazovna institucija koja se ravna prema načelima i propisima odgoja u školama i domovima, s tim da pokušavamo dodati i notu više, a to je naša franjevačka, gdje se gaji zajedništvo među učenicima, bliskost i osjećaj domaće atmosfere i poprilično u tome uspijevamo. Djeca su zadovoljna svojim životom, radom i smještajem ovdje”, kaže fra Stipo.

Osim obvezatnoga školskog programa i kućnoga reda, učenički život ovdje ispunjen je i dodatnim druženjima i slavljima rođendana, a kroz biološke, kemijske, informatičke, novinarske, glazbene i mnoge druge sekcije omogućeno im je da otkrivaju i razvijaju svoje talente na svim područjima. Uz fra Stipu kao pedagoga, u odgoju učenika redovito sudjeluju i sestre franjevke: s.

Anica Markelić, s. Željka Dramac i s.

Lidija Jurišić, koje su s učenicima 24 sata: „Nastojimo ih poučiti da postanu samostalni, odgovorni prema povjerenim im zadaćama, u ovom slučaju to su školske i neke kućne obveze, da se uče organizirati i koristiti svoje vrijeme, biti uredni i dijeliti zajednički prostor počevši od soba, zatim da se uče pravilno

Ove školske godine približno 150 učenika kroz franjevačku školu odgoja i obrazovanja priprema se za izazove koji ih čekaju na životnom putu t rava n j 2018 .

19

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

USKRS U SVAKOM

TRENUTKU

Mjesecima sam se spremala za trodnevni angažman u crkvi sv. Marije u jednom od prelijepih gradića na području grada Chicaga. Složila sam program koji je i meni samoj poslužio da dublje shvatim smisao muke, trpljenja, boli, ljubavi i uskrsnoga obećanja života koji ne prestaje ljudskom smrću.

U

zbuđeno sam vozila sedam sati od Nashvillea do Chicaga, prolazeći kroz teme, citate iz Svetoga pisma, iz knjiga svetaca i mudraca i pjesme koje će u pravom trenutku poslužiti kao podloga prisutnima za inspiraciju i meditaciju.

U tri dana imat ću tri različite prezentacije: Iscijelite dublje, Volite više i Služite kao ruke, glas i tijelo Krista.

Organizatori su me htjeli smjestiti u lokalni hotel, ali odlučila sam ostati kod prijateljice Jane i njezina muža, dekana Boba. Dočekali su me s večerom i čašom vina. Ujutro sam se probudila s užasnom migrenom, mučninom i vrtoglavicom. Jutarnje zimsko sunce, čija je svjetlost dolazila do mene kroz rupice na žaluzinama, umjesto osvježenja, natjeralo me je da se još više povučem ispod popluna i tražim mrak.

22 svjetl ori jeci . ba

No divno! Pomislila sam. Baš je migrena došla u pravi čas – za samo nekoliko sati moram biti u stanju postaviti opremu, spremiti se i održati prezentaciju za nekoliko stotina ljudi. „Možeš mi, molim te, otići po tablete za migrenu?” poslala sam poruku Jani.

Niti minutu kasnije, čula sam korake u prizemlju njezine ogromne kuće, zvuk garažnih vrata, motor auta. No kako su američka naselja velika, i prodavaonice nisu baš ispred kuće, znala sam da će joj trebati dobrih pola sata da se vrati s lijekom. Dok sam čekala, migrena me je mučila kao podrugljiv podsjetnik na bol – i prvu temu Iscijelite dublje.

Sama pomisao na neko „dublje, smislenije” iscjeljenje tjerala me na povraćanje. Malo sutra, rekla sam na glas sama sebi. Istina, nisam pila dosta vode na putu i trebala sam stati nekoliko puta

da se odmorim, ali sad samo želim pomoć – nešto što će zataškati simptome migrene – tabletu, injekciju, ciglu, bilo što – samo da prestane.

Stavila sam ruke na glavu i svom snagom pritisnula prste u lubanju pokušavajući barem malo olakšati bol. U tom trenutku, postala sam svjesna napetosti – cijelo moje tijelo bilo je u jednom ogromnom grču koje je samo otežavalo dovod kisika mojim stanicama i živčanim receptorima. Nasmiješila sam se tom zapažanju, duboko udahnula i preusmjerila svu svoju energiju opuštanju svakoga mišića – od glave do pete.

Istoga trenutka osjetila sam olakšanje.

Simptomi jedne bolesti

Nakon jake doze tableta i nekoliko sati opuštanja migrena je popustila i poslužila mi kao izvrstan (iako potpuno neplaniran) početak moje prezentacije. Živimo u svijetu koji vrlo dobro zna liječiti simptome i akutne bolesti. Ili smo prezauzeti da se suočimo s uzrokom bolesti koja nas muči ili smo zaboravili kako razotkriti i prepoznati dublje razloge naših patnji. Moderna medicina pri liječenju rijetko kad gleda cijeloga čovjeka – kad je moj suprug obolio od karcinoma pluća, osim očiglednih faktora kao pušenje, nikoga nije zanimala njegova dijeta, tjelovježbe ili emotivno stanje. Bolest je bila izolirana i tretirana kao da je gljiva na kori stabla, a ne mutacija samoga sustava u kojemu je nastala.

Jednako je sa simptomima bolesnoga društva – brakovi koji propadaju, tinejdžeri koji posegnu za drogom ili oružjem, nasilje, silovanja, oholost, masovne manipulacije ljudima, ratovi, terorizam...

Sve te simptome koji proizlaze iz jedne bolesti – ljudske otuđenosti od Ljubavi i Boga – naučili smo tretirati kojekakvim rješenjima. Brakove rješavamo razvodima, tinejdžere šaljemo u zatvore ili im propišemo lijekove za psihosomatske bolesti. Nasilje, silovanja i oholost prekrivamo šutnjom i glamurizacijom istoga. Ratove i mržnju pokušavamo

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

ISUS NEĆE

IZNEVJERITI Korizmu možda nije lako živjeti, ali lako ju je predočiti. Čak i ako nismo raspoloženi za odricanje, pritisne nas životni put kroz dolinu suza. Ali o Uskrsu ništa ne znamo jer je posve izvan našega iskustva. Zbog toga se možemo prepustiti vječnoj korizmi bez Uskrsa, kakvu nalazimo u djelima Franza Kafke – njemačkoga pisca židovskih korijena, nastanjena u Pragu.

N

ije bio praktični vjernik, ali je duboko razmišljao o vječnosti. „Mučenici ne podcjenjuju tijelo”, napisao je Kafka jednom, „oni daju da bude uzdignuto na križu.” A njegovo je mučeništvo bilo pisanje – jer je pisao noću, dok je danju radio u uredu. Sam je napisao da je pisanje za njega oblik molitve, a da osjetilna ljubav u sebi uvijek ima dio nebeske ljubavi.

Tjelesno je bio vrlo mršav, a kako je asketski živio, tako je i asketski pisao; bio je vrlo samozatajan, kao da želi poništiti sama sebe. „Usamljenost je sve što imam”, rekao je Kafka.

Njegovi su najpoznatiji romani Proces i Zamak u kojima glavne junake iznevjerava osjećaj dužnosti – iako čine sve što se od njih očekuje, ne nalaze 24 svjetl ori jeci . ba

ispunjenje i prevareni su. Kafka je snažno osjećao napetost između ograničenosti ljudskoga života i beskonačnosti, s tim da je vječnost uvijek iznevjeravala ljude: junak Procesa bio je kriv bez krivnje, suđen bez smisla i na kraju je umro u neznanju; junak Zamka nikad nije bio pripušten u zamak u koji je bio pozvan. „Katkad čovjekov Pad osjećam bolje od bilo koga drugoga”, napisao je Kafka. I još: „Grešni smo jer smo pojeli samo plod stabla spoznaje dobra i zla, ali nismo još pojeli plod s drva života.”

Korizma kao atrakcija

Kafka je majstor priča, a jedna mu se zove Umjetnik u gladovanju. Umjetnik je mogao gladovati doslovno beskonačno, i kao takvoga su ga izlagali na

sajmovima kako bi mu se ljudi divili. No publika nije mogla beskonačno pratiti umjetnikovo gladovanje, pa je on angažirao menadžera koji mu je kao najdulji rok gladovanja odredio četrdeset dana – da, to je naša korizma.

I to nije bilo iz umjetničkih razloga, već zato što je „kroz četrdeset dana bilo moguće reklamom sve više poticati zanimanje u nekom gradu”. Toga precizno određenoga dana, nakon kojega „interes publike jenjava”, gledatelji bi ispunili amfiteatar, vojni je orkestar svirao, dva bi liječnika pregledala umjetnika, megafonom bi se gomili priopćilo njegovo stanje, a tu su bile i neizbježne „dvije mlade dame” koje bi umjetnika izvele iz kaveza, dakako, okićena cvijećem. Slava, međutim, ništa ne znači umjetniku kojega zanima samo njegova umjetnost i vrijeđa ga gužva i strka.

Kafka se tu ruga komercijalizaciji umjetnosti i pokazuje kako publika uvijek više voli hostese i vojnu glazbu nego umjetnost. Također, govori i da beskonačno umjetničko djelo jednostavno mora biti servirano u određenim odsječcima, inače ga ljudi ne mogu pojmiti, a tako je i s drugim beskonačnim i vječnim stvarima, kao što su vjera i ljubav. Na koncu, govori o vječnoj korizmi bez uskrsnuća koja se prekida umjetnim slavljima, što donose zabavu, ali ne i utjehu.

Očekivanje čuda

Južnoamerički nobelovac Gabriel José García Márquez najpoznatiji je po romanu Sto godina samoće, ali međunarodni uspjeh postigao je knjigom objavljenom prije te, maleckim remek-djelom Pukovniku nema tko da piše. U njoj se pripovijeda o već starom čovjeku koji sa suprugom i sinom životari u dalekom selu. On je junak iz revolucije i borbe za neovisnost, ali država mu nije bila zahvalna. Vladu u dalekom glavnom gradu ne zanimaju ostarjeli junaci, i nikad mu nije priznala čin pukovnika koji je zaslužio u borbi.

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

LAŽNA PRIVOLA

ILI SIMULACIJA Crkva oduvijek polazi od uvjerenja da oni koji sklapaju sakramentalnu ženidbu pred oltar dolaze u dobroj vjeri i da istinski žele živjeti što obećaju riječima: Ja, N. N., uzimam tebe, N. N., za svoju suprugu (svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.

V

eć je više puta rečeno da su ove riječi privole čin volje kojim muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju kao cjelovite osobe da uspostave ženidbu. Stoga Crkva pretpostavlja da unutrašnja voljna privola, ono što osoba u svom razumu u trenutku vjenčanja misli i uistinu voljno želi, jest u skladu s riječima i znakovima upotrijebljenim u sklapanju ženidbe (kan. 1101 § 1). Jednostavnije rečeno, ako osoba pred svećenikom i svjedocima obeća svome ženidbenom drugu npr. vjernost, onda se pretpostavlja da to i u svome razumu obećava i želi te da je to istinski čin njezine volje, a ne samo puke riječi koje mora izgovoriti jer tako propisuje obrednik vjenčanja.

No, unatoč dobroj vjeri, zna se dogoditi da kod nekih osoba, nažalost, postoji nesukladnost riječi ili znakova s unutarnjom voljom u trenutku izricanja privole, tj. postoji neslaganje između vanjskoga očitovanja privole i 26 svjetl ori jeci . ba

unutrašnje volje (jedno se želi, a drugo se govori). U takvim slučajevima, ako voljna privola nije u skladu s riječima (Ja, N. N., uzimam tebe...) i znakovima, onda se za nju kaže da je simulirana ili himbena, nepostojeća te manjkava. Tako kan. 1101 § 2 kaže da ako jedna ili obje stranke pozitivnim činom volje – s odvojenim činom ili zajedničkim dogovorom – isključi samu ženidbu (potpuna simulacija privole) ili neki bitni sastavni dio ili neko bitno svojstvo ženidbe (djelomična simulacija privole), nevaljano sklapa ženidbu. Nije važno je li samo jedan ili oba zaručnika daju lažnu privolu jer i u jednom i u drugom slučaju učinak je isti: ženidba je nevaljana.

Kako razumjeti isključenje pozitivnim činom volje? Naime, ne radi se o krivim poimanjima bitnih elemenata ili svojstava ženidbe, o nesigurnoj i nejasnoj volji niti o pukom nerazmišljanju o tim stvarima, nego izričitoj ili uključivoj volji kojom se točno ciljano isključuje

sama ženidba ili neki bitni element ili njezino bitno svojstvo da bi se postigla ženidba prema vlastitoj zamisli, a ne prema učenju Katoličke Crkve.

Prije same pravne analize simulirane privole potrebno je još jednom naglasiti da kanonsko pravo uvijek pretpostavlja sklad između unutrašnje ženidbene volje i njezina očitovanja, te se stoga simulacija nikada ne pretpostavlja nego je se mora dokazati, a to nije nimalo jednostavno jer se radi o unutrašnjem činu osobe. Sve dok se ne posjeduju čvrsti dokazi o simuliranoj privoli, ženidba na izvanjskom području ostaje za Crkvu valjana kao i svaki drugi pravni čin (kan. 124 § 2).

Potpuna simulacija

Ako osoba pozitivnim činom volje isključi samu ženidbu u smislu da uopće nema stvarnu nakanu da se ženi, nego to čini samo izvanjski dajući prividnu (lažnu) privolu radi postizanja nekih drugih

Djeca i životinje jedni su drugima jako simpatični.

Jeste li se ikada zapitali zašto?

Bez nekog velikog mozganja možemo jednostavno ustvrditi da između djece (premda to vrijedi i za odrasle) i svega živoga u prirodi postoji spontano prijateljstvo.

Razgovaramo li sa životinjama?

Da, moglo bi se reći – spontano i nesvjesno. Ljudi i životinje izmjenjuju poruke i prenose osjećaje i emocije. To je moguće zato što ljudi i životinje imaju zajednički jezik kojemu ne trebaju vanjski znakovi a to je jezik ljubavi!

Novo!

Sveti Franjo i životinje Luciano Radi

Ova mala knjiga prikazuje zgode iz života Sveca, utemeljene na riječima Tome Čelanskog i sv. Bonaventure. Nije važno jesu li ovi događaji stvarni ili nisu: bitno je naučiti kako je sv. Franjo iskusio svoj odnos sa stvorenjima. Pritom se lako uočava da je Siromah živio gledajući Boga iza svih stvari.

www.svjetlorijeci.ba 100 www.svjetl ori je c i. ba

VIJESTI Predstavljene knjige fra Mile Babića SR / FTS

SARAJEVO – U amfiteatru Franjevačke teologije u Sarajevu je 14. ožujka održana promocija dviju knjiga fra Mile Babića. Dva su naslova Izazovi slobode (Svjetlo riječi, Sarajevo 2017.) i Temeljna pitanja suvremene filozofije (University Press, Sarajevo 2017.).

Na početku je zbor franjevačkih bogoslova izveo skladbu Misao svijeta.

Potom je dekan Franjevačke teologije fra Danimir Pezer, koji je te večeri bio i moderator programa, uputio nazočnima nekoliko riječi. Nakon toga nastupili su i fra Janko Ćuro, ravnatelj FMC Svjetlo riječi i Dragan Marković, ravnatelj IKD University press. Zatim je o fra Mili i njegovim novim knjigama govorio Sulejman Bosto, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za filozofiju i sociologiju. Nastupio je zatim pijanist Bartolomej Stanković, nakon čega je predavanje održao Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u

Austrijski biskupi kod franjevaca u Sarajevu Fra Antonio Gašić / SR

SARAJEVO – Članovi Austrijske biskupske konferencije u okviru svog proljetnog zasjedanja i boravka u Bosni i Hercegovini posjetili su u utorak 6. ožujka 2018. franjevačku zajednicu u sarajevskom naselju Nedžarići. Domaćin im je bio provincijal fra Jozo Marinčić. U pratnji članova ABK bili su još Vinko kardinal Puljić, mons. Tomo Vukšić i mons. Luigi Pezzuto.

Središnji događaj susreta bilo je euharistijsko slavlje u oratoriju sv. Pavla.

Nakon riječi dobrodošlice fra Joze Marinčića, slavljena je euharistija s jutarnjom molitvom časoslova na njemačkom jeziku. U zajedništvu s okupljenim biskupima, profesorima i odgojiteljima 30 svjetl ori jeci . ba

Sarajevu. Posljednji predavač bio je akademik Dževad Karahasan, književnik i profesor. Konačno je riječ nazočnima uputio sam autor dviju novih knjiga, prof. dr. fra Mile Babić, izrazivši osobno iskustvo koje ga je kroz godine poticalo na filozofsko razmišljanje. Odlomke iz Babićevih dviju knjiga tijekom večeri čitali su fra Zdenko Frljić i fra Mislav

Jozić. Posljednja točka programa bio je nastup tamburaškoga orkestra Franjevačke teologije s pjesmom Sarajevo, ljubavi moja kantautora Kemala Montena.

na Franjevačkoj teologiji i drugim svećenicima liturgijskim slavljem predsjedao je mons. Franz Lackner, OFM, nadbiskup Salzburga i primas Germanije. U svojoj propovijedi posebnu pozornost posvetio je temi praštanja i milosrđa.

Liturgijsko pjevanje predvodili su franjevački bogoslovi okupljeni u pjevačkom zboru Fra Nenad Dujić pod vodstvom fra Emanuela Josića. Nakon

euharistije u samostanskoj blagovaonici upriličen je doručak i druženje okupljenih. Posebnu radost i zahvalnost zbog ovog susreta iskazao je u svom obraćanju bečki nadbiskup Christoph kardinal Schönborn, predsjednik ABK. Izrazio je posebnu zahvalnost provinciji Bosni Srebrenoj za djelovanje bosanskih franjevaca na austrijskim župama i hrvatskim katoličkim misijama.

Novu knjigu fra Mile Babića Izazovi slobode možete poručiti pozivom na broj telefona 033-726-200.

Pučke misije u Varešu Fra Antonio Gašić / SR

VAREŠ – U župi svetoga Mihovila od 21. do 25. veljače održane su franjevačke pučke misije. Svim vjernicima tih je dana ponuđen bogat program s duhovnim sadržajima. Prijepodne sveta misa, pjevana jutarnja molitva, klanjanje pred Presvetim i prilika za ispovijed, a popodne molitva krunice, kateheze provincijskoga koordinatora franjevačkih pučkih misija fra Damira Pavića te večernja euharistijska slavlja kojima su predsjedali svećenici misionari fra Julijan Madžar, fra Vjeko E. Tomić, fra Slavko Topić i fra Damir Pavić. Po završetku slavlja euharistije slijedile su druge pobožnosti: klanjanje pred Presvetim i klanjanje Kristovu križu s prigodnim meditacijama. Pod večernjom svetom misom u subotu upriličena je posveta župe Vareš Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Osim svećenika franjevaca program pučkih misija vodili su i franjevački bogoslovi: fra Marko Čuturić, fra Stjepan Orkić, fra Pavle Kajić i fra Antonio Gašić. Franjevačke pučke misije u župi Vareš završene su svečanim nedjeljnim euharistijskim slavljem kojim je u župnoj crkvi predsjedao fra Damir Pavić. Župa Vareš bila je prvi sudionik ciklusa franjevačkih pučkih misija u Bosni Srebrenoj. Ciklus pučkih misija trajat će više godina, a za ovu godinu predviđeno je da se pučke misije održe još u župama: D. Tramošnica (od 21. do 24. lipnja), Kiseljak (od 15. do 20. srpnja) i Livno (od 28. listopada do 1. studenog).

Uskrsna priredba Nikolina Marčić/SR

SARAJEVO – U utorak 27. ožujka na Franjevačkoj teologiji upriličena je tradicionalna uskrsna priredba. Program je otvorio zbor Fra Nenad Dujić s pjesmom Zdravo, Majko sveta. Tekst ove pjesme napisao je fra Marko Čuturić, a uglazbio ju je fra Nikola Matošević. Nakon

Prosvjed protiv Istanbulske konvencije Misija / SR

ZAGREB – Nekoliko desetaka tisuća ljudi prosvjedovalo je 24. ožujka protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.

Ranije ju je Vlada na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem jednoglasno usvojila te će Hrvatskomu saboru biti upućen prijedlog za usvajanje ove konvencije. Organizatori prosvjeda ističu: „Istanbulska konvencija nedemokratski, nepošteno, na mala vrata, skrivajući se iza žrtava zlostavljanja, u hrvatske zakone, obrazovanje, sportska društva, kulturu, vjerske zajednice uvodi rodnu ili gender ideologiju i prisiljava cijelo hrvatsko društvo da pod prijetnjom optužbi za diskriminaciju ispovijeda rodnu teoriju kao obaveznu istinu.”

Na prosvjedu protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, prema procjeni

Imenovan novi hrvatski biskup Svjetlo riječi

ZAGREB – Hrvatska biskupska konferencija svečano je objavila odluku Svete Stolice o imenovanju novoga hvarsko-bračko-viškoga biskupa. Dekret o imenovanju pročitao je apostolski nuncij mons. Giuseppe Pinto.

Don Petar Palić generalni je tajnik HBK, svećenik Dubrovačke biskupije i predstojnik Stolnoga kaptola u Dubrovniku. Rođen je 3. srpnja 1972. u Prištini. Klasičnu gimnaziju pohađao je u

organizatora, okupilo se 70-ak tisuća ljudi, dok je prema procjeni policije, na prosvjedu bilo oko pet tisuća sudionika. Podsjećamo, BiH je 7. rujna 2013. postala 6. zemlja članica Vijeća Europe ratificirala Konvenciju Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, popularno nazvanu Istanbulska konvencija.

Skopju i Subotici, a teološko-filozofski fakultet završio je na KBF-u u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 1996. Doktorirao je 2009. na teološkom fakultetu Sveučilišta u Grazu. U Dubrovačkoj je biskupiji vršio različite službe, između ostaloga bio je generalni vikar i biskupov tajnik. Na mjestu hvarskoga biskupa zamijenit će mons. Slobodana Štambuka. Biskupsko ređenje mons. Palića bit će upriličeno 30. travnja u katedrali sv. Stjepana na Hvaru. Zareditelji će biti mons. Želimir Puljić, mons. Slobodan Štambuk i mons. Mate Uzinić.

pozdravnoga govora bogoslova fra Mislava Jozića, uslijedila je izvedba dramskoga komada Korak do Bosne. Ova je predstava izvedena prema romanu Putovanje Ivana Frane Jukića Ivana Lovrenovića. Tekst potpisuje pokojna Nada Đurevska, a predstavu je režirala Anela Križanac. Priredba je završena zajedničkom pjesmom Kraljice neba, raduj se u izvedbi Tamburaškog orkestra Franjevačke teologije. t rava n j 2 018 .

31

Dva okrugla stola u Banjoj Luci

Piše fra Velimir Blažević

UMJESTO SUGLASJA

MIMOILAŽENJE U Banjoj Luci su krajem mjeseca veljače, u razmaku od nekoliko dana, održana dva okrugla stola, jedan na inicijativu i pod predsjedanjem dopredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskoga naroda gosp. Josipa Jerkovića, a drugi u organizaciji Europske akademije pri Ordinarijatu Banjolučke biskupije.

N

a prvom skupu, koji je održan 22. veljače 2018. pod sloganom: Položaj Hrvata u Republici Srpskoj, kako opstati i kako dalje? sudjelovali su hrvatski dužnosnici u organima vlasti RS-a, predsjednici općinskih vijeća Broda i Dervente, predstavnik Caritasa Banjolučke biskupije, iz Hrvatske nekoliko zastupnika Hrvatskoga sabora, Državnoga ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i veleposlanik Republike Hrvatske u BiH te predstavnici udruga Hrvata, njih 20-ak ukupno, registriranih uglavnom u RH, sa sjedištem u Zagrebu, i nekoliko u RS-u, sa sjedištem u Derventi, Doboju i Tesliću.

Iz kratkoga priopćenja ili izvještaja o radu toga skupa saznaje se da je na njemu, osim pitanja opstanka Hrvata u Republici Srpskoj, kako onih koje nije zadesila zla kob protjerivanja s rodne grude tako i onih koji su se odvažili na povratak, a nemaju osiguranih uvjeta za normalan i 32 svjetl ori jeci . ba

dostojanstven život, bilo govora o zastupljenosti Hrvata u organima ili institucijama vlasti u RS-u. Ispostavilo se da u Narodnoj skupštini RS-a, od četiri zastupnika Hrvata, jedan dolazi iz SDS-a, jedan iz HSP-a, jedan iz SDA i jedan iz SNSD-a; u Vijeću Naroda RS-a jedan Hrvat je iz SDS-a, jedan iz HNS-a, dva iz HSND-a, jedan iz SDA, jedan iz HS-a, jedan iz HDZ-a 1990 i jedan iz HDZ-a BiH; na tri ministarske pozicije na kojima su Hrvati, jedan je iz SNSD-a, jedan iz SP-a i jedan iz HDZ-a BiH. Broj Hrvata na određenim položajima u Republici Srpskoj i nije malen, a koga oni zastupaju i zašto se zauzimaju, to je drugo pitanje.

Kako je glavna tema okrugloga stola bio opstanak Hrvata u RS-u i pitanje povratka prognanih, a jedno i drugo ovisi o obnovi porušenih kuća i oživljavanju uništenoga gospodarstva, ministar za izbjeglice i raseljena lica u RS-u gosp.

Davor Čordaš, koji je po funkciji zadužen za implementaciju odluka i plana

obnove i omogućavanja povratka onima koji to žele, iznio je podatke da je u posljednjih deset godina u obnovu kuća za hrvatske povratnike uloženo 17,5 milijuna KM entitetske vlasti RS-a i oko 20 milijuna kuna doniranih iz proračuna Republike Hrvatske te da je u tom razdoblju obnovljeno 5136 obiteljskih kuća.

Također je istaknuo da se ulagalo u obnovu ili izgradnju velikoga broja katoličkih vjerskih objekata: crkava, kapela, samostana, domova kulture, zatim u izgradnju lokalnih cesta i putova, kao i u druge infrastrukturne projekte. Time je opovrgnuo tvrdnje da se Hrvatima kuće ne obnavljaju i da im se povratak ne omogućava. Također je istaknuo da ulaganja ni izdaleka nisu dovoljna jer su potrebe i zahtjevi glede obnove svega što je porušeno i glede povratka prognanika koji to žele svakako neusporedivo veći, ali je učinjeno što je u danim uvjetima bilo moguće.

Bilo je na okruglom stolu i drugih koji su se uključili u razmatranje

Samo u Svjetlu riječi...

Karl-Josef Kuschel Ove su knjige izazov za svakog vjernika triju svjetskih religija koje se stoljećima susreću, spore, nadmeću... Koje mjesto ima drugi za mene?

Koji prostor pored mene ima drugo svjedočanstvo vjere? − temeljna su pitanja koja pisac postavlja svakome od nas.

Pogled u dušu

Piše prof. dr.

Snježana Šušnjara

MOBITELI

ZABORAVA Mnogi roditelji ne vide ništa loše u tome da njihova djeca provode vrijeme igrajući se na tabletu ili mobitelu. Štoviše, roditelji djeci namjerno „serviraju” razne zaslone kako bi ih na neki način zabavili i na taj način sebi osigurali potreban mir.

Č

esto se mogu vidjeti jako mala djeca kako gledaju ukočeno u zaslon mobitela. Roditelji djetetu daju u ruke mobitel a oni gledaju u svoje zaslone i tako nitko ni s kim ne komunicira.

Sama fizička prisutnost odrasle osobe u životu djeteta ne znači puno ako se ta osoba ne bavi djetetom na primjeren način. Kako će se dijete normalno razvijati, kako će naučiti govoriti, kako će emocionalno sazrijevati ako ne komunicira sa živim ljudima, ako ne čuje glasove, vidi pokrete. Stephen Covey, autor knjige Sedam navika uspješnih obitelji, upozorava: Ne budete li vi odgajali vaše dijete, odgajat će ga netko drugi. I to se upravo događa u današnjem svijetu koji je prepun novih tehnologija u kojima se gube izravni kontakti s ljudima.

Računala, tableti i mobiteli postali su dječja svakodnevica, čijih posljedica možda još uvijek mnogi roditelji nisu 34 svjetl ori jeci . ba

svjesni. Roditelj misli – pa meni ne škode sva ta sredstva, dapače, olakšavaju mi rad i komunikaciju, a ne primijete da imaju sljedbenike u svojoj djeci kojoj te naprave doista ne koriste na isti način kao njima. Djeca do treće godine ne bi uopće trebala biti izložena niti televiziji a kamoli računalu, mobitelu ili nekom drugom sredstvu. Djeca ovog uzrasta vide samo svjetleće šarenilo koje im škodi i koje ne razumiju. Brza izmjena slika i sadržaja naporna je za malo dijete. I nakon treće godine, ova sredstva nemaju što raditi u dječjim rukama.

Djeci treba pažnja

Telefon nije izmišljen za zabavu nego za olakšavanje komunikacije. Njegova prvotna uloga bila je revolucionarna – komunicirati na daljinu s drugima, prenijeti poruku, dogovoriti sastanak, poslati vijest. Na žalost danas je uloga

mobitela multifunkcionalna. Kao da mu je posljednja svrha telefoniranje, a sve drugo je važnije, slikanje, surfanje, dopisivanje... I što djeca osnovnoškolskog uzrasta mogu naučiti gledajući odrasle kako ovisnički vise o toj napravi i kako nemaju vremena niti za razgovor s najbližima. Djeci ovoga uzrasta trebaju pažnja, ljubav, toplina i bliskost, ukratko − roditeljsko bavljenje njima. Više živog razgovora s djecom, druženja u prirodi, zajedničkih aktivnosti a što manje ekrana bilo koje vrste nesumnjivo je potrebno za zdrave odnose unutar obitelji.

Kada neko otkriće poput mobitela koje je izazvalo čuđenje i divljenje, pokaže i svoju drugu manje poželjnu stranu za svoje korisnike, tada se znanstvenici stanu okupljati i raditi istraživanja kako bi pokušali otkriti kako negativnosti koje se sve više javljaju uslijed učestalog korištenja mobitela, poput ovisnosti, utječu na ljude i njihovo funkcioniranje. Tako je otkriveno da ovisnost o tehnologiji dovodi do slabljenja kratkoročnog pamćenja što onda uzrokuje tzv. ‘digitalnu demenciju’.

Znanstvenici su u Južnoj Koreji, jednoj od tehnološki najnaprednijih zemalja na svijetu, otkrili da sve više mladih ima problema s pamćenjem i razmišljanjem, njih 24 %. Tako su i sami mladi u ovoj zemlji pokrenuli akciju 111 (jedan dan u tjednu, jedan sat bez mobitela).

Njemački neuroznanstvenik Manfred Spitzer napisao je knjigu istoga naziva Digitalna demencija. On upozorava na to da danas djeca nemaju potrebu pamtiti činjenice i informacije, jer ih u svakom trenutku mogu uguglati i pronaći ono što ih zanima. Nema pojačanog osobnog zalaganja, razmišljanja, truda za pronalaženje podataka, iščitavanja literature, zapisavanja, analiziranja, kritičkog osvrta. Ovaj autor preporučuje da se djeci do 15 godine života ograniči upotreba mobitela, kompjutora, laptopa i dr. On smatra da pretjerano bavljenje modernim tehnologijama vodi ka zaglupljivanju društva. Za mlade koji su

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

SRUŠI KULISE,

DANAS

Ovaj tekst započet ću trima slikama, trima pričama.

Prva priča kaže ovako: neko švedsko pogrebno poduzeće radi na računalnom programu pomoću kojega bi članovi obitelji mogli razgovarati sa svojim pokojnicima iako to zapravo ne bi bili oni?! O čemu se tu radi?

U

memoriju računala pohranili bi sve bitne informacije iz života pokojnika, npr. u vezi s članovima obitelji, događajima iz prošlosti, te bi se tako umjetna inteligencija mogla dopisivati s rodbinom, a mogli bi pričati i o vremenu, hrani i sl. Dvojbeno je samo, nastavlja se u članku, to što različito reagiramo. Tako bi netko, tko bi na taj način razgovarao s preminulim članom obitelji, teško krenuo s normalnim životom, dok bi za druge to bio, prije svega, dobar način da ne budu usamljeni. Pogotovo, kako se navodi, nadživjeli supružnik kad onoga drugog više ne bude.

Ako mislite da je ovo vrhunac čudne ideje, ima ona i svoj još čudniji nastavak. Naime, tehnologija je toliko napredovala da umjetna inteligencija može kopirati čak i glas pokojnika, a za dobru svotu novaca moglo bi se umjetno napraviti i tijelo osobe kojim bi upravljala 36 svjetl ori jeci . ba

isto tako umjetna inteligencija!? Jesam li samo ja ostala bez riječi?

Druga priča koju vam donosim, na svojoj površini potpuno različita od prve, pripovijeda o jednoj djevojčici od jedva pet, šest godina, koja najviše od svega voli jednu našu domaću sapunicu! A u seriji joj je najdraži jedan ženski lik upadljivih tjelesnih atributa.

I ne baš čvrstih moralnih stavova koji su itekako okosnica radnje! Članovi njezine obitelj, ponosni na ono čime se dijete svaki dan okupira, odlučili su razveseliti djevojčicu. Uz pomoć popularne TV emisije odveli su je na lokacije na kojima se snima serija i upoznali je s njezinom najdražom glumicom. Dijete, pet, šest godina?

I treća, opet potpuno drukčija od ostalih, tipična je gastarbajterska priča, tj. njezin zaplet, donekle. Priča je to, zapravo, o djeci gastarbajtera koja

nisu mogla u isto vrijeme imati i oca i njemačke marke. Tako su često rasli neprimjetno, u sjeni katova nove kuće.

Materijalno bogati, a emotivno okrznuti. Kćeri k’o kćeri udale se, sin uzdanica, bez alata i bez zanata, ostao s roditeljima. Svašta sam čula i svašta vidjela u životu, ali vrlo rijetko i umirovljenika koji je dugo i u zdravlju trošio njemačku mirovinu. Tako je bilo i s ovim, bolest podmukla i neizlječiva. Novi grob kupljen još davno, a kako se zdravstveno stanje glave obitelji pogoršavalo, supruga je angažirala radnike da očiste i pripreme grobnicu za, izvjesno, skori pogreb.

Ljudi se vratili i rekli da je grob zauzet i zatvoren te da je u grob nedavno pokopana neka žena! Ispostavilo se da je sin samovoljno preprodao grobnicu, eto, novaca mu nedostajalo, što li... Uspjeli su sve vratiti u prvobitno stanje. Nesretnu pokojnicu su premjestili, a novce, pretpostavljam, vratili. Ali...

Imaju li ove priče baš išta zajedničko? Imaju! Još kako!

Rađamo se potpuno jednaki, slobodni i čisti od svih predrasuda. Upijamo čudesni svijet oko sebe i učimo sve, od početka. Puni povjerenja, otvorenoga uma, pa i promišljamo iskreno, bez straha i zadrške. Tako i svoju vjeru, Boga. Sjetite se sebe, nitko ne moli sa srcem kao djeca! Mali mi, a veliki i dobri Bog koji nas voli i čuva, kojemu vjerujemo. Bog koji nas oslobađa sumnje, samoće. Bog koji nas voli, hrabri, vida rane, onako kako samo praroditelj može...

A onda Ga odgurnemo od sebe. Nazivamo svojim čudne stvari i običaje, što god od nas zatraže, samo kako bismo bili veliki, najveći, prihvaćeni. Robujemo planovima, materijalnom, pomodnom, žureći za nekom svojom petoljetkom.

Ostavljajući Boga za kasnije. Pri tom naivni, kao trkači nesvjesni da su samo nestvarni dio bezbroj puta ponovljene scene sa snimanja filma. Tako, zapravo tek omeđeni kulisama, stalno preskaču istu preponu, bez ikakvoga pomaka, ma

Politički (ne)korektno

Piše fra Pavo Filipović

DAMOKLOV

MAČ

Marko Tulije Ciceron u petoj knjizi svoje Rasprave u Tuskulu postavlja tezu kako je krepostan život dostatan za živjeti sretno. Mnogi, međutim, i danas misle kako sretan možeš biti jedino ako si na nekome položaju ili vlasti, ako imaš kakvu titulu i moć.

C

iceron u spomenutoj raspravi donosi primjer jednoga čovjeka koji je bio upravo toga uvjerenja. Zvao se Damoklo. U IV. stoljeću prije Krista Sirakuzom je vladao tiranin Dionizije II. Sirakuza je bila tada grad u sklopu pokrajine Magna Graecia. Dionizije je bio veoma bogat, živio je raskošno, odijevao se biranim haljinama i hranio izvrsno, ne samo u pojedinim posebnim prigodama. Njegov dvorjanin Damoklo bijaše tipični zavidnik-ulizica. Slatkorječivo bi se dodvoravao Dioniziju. To njegovo dodvoravanje je, međutim, dalo naslutiti prikrivenu zavist. Koristio je svaku priliku kako bi pohvalio veliku sreću koju Dionizije ima kao vladar.

Svoje hvalopojke bi zaključio izjavom kako nikada nije bilo sretnijega čovjeka od Dionizija.

Iziritiran stalnim ulizivanjem, Dionizije mu ponudi zamjenu mjesta na jedan dan, kako bi i on mogao osjetiti 40 svjetl ori jeci . ba

sve „čari” vladanja. Damoklo je klicao od radosti i uzbuđenja zbog vladareve ponude. Tiranin je zavidnoga ulizicu postavio na zlatno svečano prijestolje u nakićenoj dvorani. Posluživale su ga samo najljepše djevojke. Stol je pucao od preobilja hrane, a piće je posluživano u srebrnim i zlatnim peharima. Čak je i tamjan gorio pred Damoklom koji je uživao i bio kao u transu zbog kraljevskih počasti.

U jednome trenutku, dok je nazdravljao iz zlatnoga pehara, primijetio je kako mu iznad glave visi velik i kao britva oštar mač, obješen samo o jednu konjsku dlaku. Odmah se ukočio i problijedio. Odjednom je izgubio volju za slavljem i užicima. Rukom je dao znak glazbenicima neka prestanu sa svirkom, plesačima neka se izgube iz dvorane. Užasnut je gledao prema oštrici koja je visjela nad njegovom glavom samo o tankoj konjskoj dlaci.

Nije se usudio napraviti nijedan nagli pokret kako njime ne bi uzbibao zrak te se tanka nit zanjihala i prekinula.

Samo se želio kradom izvući iz dvorane, iz palače, da se nađe što dalje od toga mjesta. Nije više želio biti vladar niti kušati tu „sreću”.

Dionizije je sjedio na začelju velikoga gozbenog stola i s užitkom promatrao prizor.

– Što je, prijatelju? – upitao ga je tiranin. – Zašto si se ukočio i problijedio?

Kao da si izgubio želju za jelom i pićem?

– Taj mač, taj mač... – prošaptao je Damoklo. Zar ga ne vidiš?

– Naravno da ga vidim. Gledam ga svakoga dana. On uvijek visi nad mojom glavom. Svakoga dana netko može prerezati tanku nit o kojoj visi. Eto, pod takvom prijetnjom stalne opasnosti ja uživam u svome bogatstvu i svojoj moći. – završio je Dionizije.

Izraz Damoklov mač danas se koristi kao izraz za veliku nesigurnost koju donosi vlast. Simbolizira mogućnost da velika vlast brzo izmakne iz ruku ili kobno završi. Damoklo, lik iz Ciceronove moralne anegdote, predstavlja aluziju na neposredne i uvijek prisutne opasnosti s kojima se suočavaju oni na položajima i na vlasti. Priča o Damoklovu maču ističe varljivost zadovoljstva i sreće onih koji vladaju, kao i nestalnost svake vlasti i sile. Zato narod kaže: Danas vezir, sutra rezil.

Frustrirani Casanova

Mnogi vrsni poznavatelji ljudske prirode tvrde kako se u ljudskome biću nalaze tri temeljna i vrlo snažna poriva, iskonska nagona: prvi je za samoodržanjem (tu svakako spada i seksualni nagon), drugi je za vjerom, religijom i treći je za vlašću i moći. Ako ove svoje temeljne nagone uspije zadovoljiti, čovjek osjeća – barem privremeno – određeno zadovoljstvo, ispunjenje, radost. Ako ih, međutim, ne uspije zadovoljiti, osjeća nezadovoljstvo, prazninu, frustraciju.

Bilo je tako s najpoznatijim svjetskim

Nova knjiga u izdanju Svjetla riječi

u „Svoju najnoviju knjig ma Svjetla posvećujem čitatelji isivao riječi, za koje sam isp i vjera te retke kolumni Život Oltar i tribina”

Za sve informacije pozovite nas na 033 726 200

Piše fra Božo Lujić

Kad se otope teški zimski snjegovi, kad proljetno sunce probudi zaspalu i promrzlu zemlju, kad se pitomi brežuljci obuku u šarene haljine načinjene rukom nebeskoga Umjetnika, kad ptice zapjevaju svoje stare pjesme, kad prođu tjedni korizmenoga posta i odricanja, u mom bi se kraju pojavio Uskrs s porukom koja nosi život.

Poslije Velikoga tjedna u kojem su blagdani toliko nabijeni jedan uz drugi da izgledaju poput veličanstvene duge različitih boja, u neopisivu sjaju zasvijetli ozbiljna radost Uskrsa i razaspe se na sve strane. Uđe u male i velike kuće, uđe u sela i zaseoke, razlije se po pitomim brežuljcima moga kraja. Na sve strane odjeknu crkvena zvona koja svojim zvukovima daju ozračje nesvakidašnjosti, svečanosti i velike radosti. Svojim ravnomjernim ritmom pozivaju ljude da se prisjete kako život ima svoju posebnu zakonitost kako se u njemu miješa tuga i bol s radošću i pouzdanjem, razočaranje s nadom, smrt sa životom.

I tada na taj svečani dan: i žene i muškarci, i djevojke i mladići, i djeca i starci – svi oni obučeni u novu odjeću, umiveni u proljetnom cvijeću, kreću prema crkvi da čuju onu staru i opet uvijek novu vijest o uskrsnuću: kako je nekoć davno, prije dvije tisuće godina, u dalekoj zemlji, u malome narodu, živio gotovo nepoznat čovjek kojemu je bilo ime Isus i koji je svojim životom i djelom isticao toliku povezanost s Bogom da je kroz njega i u njemu Bog govorio i djelovao. Taj je isti Isus podučavao kako je Bog čovjeku dobri otac, kako Bog želi da i ljudi budu Božja djeca po ponašanju i životu, te da Božja logika djelovanja – utemeljena na praštanju, ljubavi i dobroti – prodre i u ovaj svijet. Zvučalo je to uzvišeno, ohrabrujuće i utješno!

Međutim, s time poruka nije došla do svoga kraja. Tu je bila i ljudska stvarnost. A ljudi nisu samo dobri nego često i veoma zli. Oni ne samo da ne teže za dobrotom nego ne prihvaćaju ni najobičnije pravednosti. U njima zna biti sebičnosti, zavisti, ljubomore, uskih interesa – pa zbog toga ni Isus nije mogao među njima dugo opstati. Jedva da je djelovao tri godine. Čak i oni najbliži oko njega pokazali su svoje pravo lice kad se našao u nevolji. Jedan ga je iz njegova najbližega kruga izdao, drugi su se u strahu za sebe razbježali, treći su ga zanijekali. Negdje u prikrajku, nadomak križa, stajalo je nekoliko žena koje su sažalno pratile završetak njegova života – i ništa više. Isus je ostao sam. Umro je sam. Izgledalo je kao da ga je i sam Bog, za kojega je govorio da je njegov dobri otac, bio zaboravio.

Osudile su ga dvije vlasti: vjerska i politička. One se nisu slagale, ali kad je bila u pitanju osuda dobra našle su na začuđujući lak način zajednički jezik – i dobro se razumjele. Osuđen je pravednik na sramotnu smrt buntovnika, nezadovoljnika, remetitelja mira. I umro je Isus strašnom smrću, ostavljen od najbližih, prezren od sunarodnjaka, zaboravljen od Boga. Tama oko njega bila je zastrašujuća, bezizgledna, beznadna! Gora sudbina nije ga mogla zadesiti!

A onda se dogodilo nešto što se događalo i toliko puta u prošlosti njegova naroda, ali na druge načine. Bog se pokazao kao spasitelj. Stao je u konačnici odlučno na Isusovu stranu.

Opravdao ga je i učinio da ustane iz groba nepravde, mržnje, napuštenosti i smrti. Sunce je ponovo zasjalo i osvijetlilo grob novih nada i novoga života.

Uskrs u mom k

Bog je opravdao Isusa, a na taj način Bog je opravdao i sebe.

Bog se u Isusovu slučaju pokazao kao onaj za kojega je već u Ezekielovoj knjizi rečeno da može oživjeti čak i suhe kosti i da može učiniti da se narod iz babilonskoga sužanjstva vrati u domovinu.

On se praktično pokazao kao onaj koji i mrtvu nadu može ponovo oživjeti. Isusov Bog zasvijetlio je konačno kao Bog života.

I ti naši djedovi i pradjedovi, živeći u tom kraju i slušajući tu staru–novu poruku Uskrsa, znali su prepoznati sebe i svoj mukotrpni život u njoj. Nije taj život bio nipošto lagan u toj zemljici Bosni u kojoj se – kao što reče jedan Andrićev fratar – gram radosti krvlju plaća. Ali gdje je to život uopće lagan i za koga možemo tvrditi da uopće ima lagan i bezbrižan život?

Međutim, ti su ljudi pokazivali začuđujuću upornost, nevjerojatnu vjeru i istinsku hrabrost. Bili su ukorijenjeni u zemlju od koje su živjeli, bili su povezani u vjeri s Bogom u kojega su na svoj način vjerovali, bili su povezani i s fratrom s kojim su se slagali ili ne slagali, ali kojega su zacijelo voljeli i poštivali, jer je dijelio njihovu sudbinu.

Ukopani u svoju obitelj, koja je za njih značila cijeli svijet – oni su u znoju svoga lica svakodnevno kovali smisao svoga postojanja: u vjeri u Boga, u odanosti prema zemlji i u ljubavi prema obitelji. Oni su – iako često nepismeni – životnom mudrošću jednostavnih ljudi iščitavali poruku života iz zrnja koje su u znoju sijali i zalijevali, iz zemlje koja im je pisala i crtala najljepšu knjigu života, iz nedjeljnih misa i propovijedi koje su ih ohrabrivale i otvarale nova obzorja života.

I kad bi se bili ispunili njihovi dani, oni su u krugu svojih najbližih, okruženi ljubavlju i molitvama, u povjerenju i vjeri,

kraju

završavali svoj život vjerujući u djetinjem povjerenju da će i njima Bog ispružiti svoju ruku i uvesti ih u svoju zajednicu života.

Za njih je Uskrs značio već život na zemlji koji se nastavljao i s onu stranu smrti.

I sada u ovim novim vremenima, opet će se otopiti proljetni snjegovi, opet će se priroda obući neopisivim šarenilom, opet će se začuti zamamni pjev ptica, opet će se probuditi priroda na život, opet će doći Uskrs u moj kraj – ali gdje su ljudi i žene, djeca i starci, djevojke i mladići? Oni će nedostajati u mom kraju. I svi će se pitati: i ptice i priroda i zemlja i kosti djedova i pradjedova: nije li Uskrs prestao biti Uskrs i nije li nada zapravo umrla u mom kraju? Svi će oni ponovo pozivati na vjeru u Uskrs kao u oživljavanje nade koja je nekoć također bila mrtva, svi će oni ukazivati na oživljavanje života koji bijaše ubijen. Ali tko će čuti njihov glas? Tko će im prenijeti pjev ptica, šapat voljenoga zavičaja, zov i zapomaganja pokojnika?

Ali, ako se ipak bude čuo glas Uskrsa kao poziv na život nade, oživjet će opet život u mom kraju. I ponovno će se kao nekoć slaviti Uskrsi u mom kraju. I ponovo će biti života i ozbiljne radosti na išaranim brežuljcima i ponovo će se čuti smijeh djece.

I ponovo će odjekivati zvona nade po selima i zaselcima moga kraja. I ponovo će starci umirati u nadi da život u mom kraju ide dalje. Vjerujem ipak da će konačno doći Uskrs u moj kraj!

Uskrs na

Plehanu

1962.

Uskrsna meditacija Piše Ante Mateljan

POVOJI Što tražite? – zapitaše dva čovjeka u blistavoj odjeći! Što tražite? – zapitaše na glas one tri žene koje dođoše ranim jutrom, trećega dana, pohoditi grob u vrtu podno Kalvarije.

A sve tri, Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva, na to ostadoše bez riječi, zbunjene... Što tražite? Što ste se tako rano, u praskozorje, uputile na grob?

Došle ste oplakivati Raspetoga? Isusa, Učitelja!

Zar ćete naći utjehu u suzama, koje jučer niste isplakale?

Znamo, nije pravo pitanje što tražite, nego: Koga tražite?

Koga ti, Marijo iz Magdale, ovdje zorom tražiš?

Onoga koji je u presudnom trenutku postao tvoj Život!

Koga ti, Ivana, ženo Herodova upravitelja Huze, tražiš?

Onoga kojemu si povjerovala i pomagala svojim dobrima?

Koga ti, Marijo Jakovljeva, rodice Marijina, tražiš?

Sina svoje rodice Marije i učitelja svojega sina Jakova?

46 svjetl ori jeci . ba

Koga ne samo vi, nego i svi koji su mu povjerovali, i svi oni koji su u ovu noć pohrlili prema grobu, koga traže?

Onoga koga je ljudska zloća, izdaja i laž nepravedno osudila, izrugala, izmučila i na kraju groznom smrću umorila?

Eto, dotrčali ste da nađete mrtvoga! A mi vam velimo: Pogledajte vrata groba! Pogledajte kamen odgurnut u stranu, pogledajte platno složeno i povoje smotane na uzglavlju.

Mi vam nosimo – najveću novost čitave ljudske povijesti!

Nije ovdje! Uskrsnu! Sjetite se što vam je govorio, još dok ste skupa s njim hodali Galilejskim stazama: Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, da bude raspet i treći dan da uskrsne!

Sve vam se to čini kao tlapnja? Ne vjerujete?

Zar tako lako zaboravljate njegove riječi?

Zato, baš zato dođite ovamo, bliže! Pogledajte mrtvački pokrov, platno u koje bijaše Isus umotan, i povoje na uzglavlju!

Zar vas ovi Isusovi povoji ne podsje-

ćaju i na one, u koje je bio umotan prije trideset i tri godine kad ga je Marija porodila usred noći u Betlehemskoj spilji?

Nisu li to povoji u koje je milosrdni Samaritanac umotao ranjenoga?

Nisu li to i povoji koje je Isus odmotao s tijela ozdravljenog gubavca, i koje je skinuo s prijatelja Lazara, nakon njegova izlaska iz groba?

Ali, zar to nisu i vaši vlastiti povoji?

Zar to nije prvo platno u koje ste bili povijeni, čim ste rođeni?

Zar to nisu povoji kojima su povijane tolike vaše rane, ne bi li zacijelile, jednako kao i sve vaše boli i tuge?

Zar to nisu povoji bolesti, starosti i nemoći, baš oni povoji kojih se toliko bojite, od kojih zapravo strahujete, bojeći se da ne biste pali u tuđe ruke.

Da, ovi povoji, smotani na uzglavlju Isusova groba, to su povoji Isusovi, ali i vaši, od početka do kraja života, svih koraka i svih posrtaja, od rođenja do same smrti.

Ovoga su časa, ovoga su jutra odloženi i ostavljeni.

S njima je odložena svaka muka, patnja, bol i svaka tuga.

Slovo po slovo Piše Ana Papić

Dakanje i dalikanje

Ostavljeni su kao što je ove zore ostavljena i sama smrt, koja neka vas više ne plaši i ne straši, jer je samo korak u život.

Zato, uzmite ove povoje! Ponesite ih Isusovim učenicima, pokažite im ih i posvjedočite: S njegovim, Isusovim uskrsnućem uskrsnuo je i naš život. A svi povoji našega života, u koje su bile umotane naše rane, tuge, boli i stradanja, svi povoji naše ljudske smrti – nisu ni za što drugo, nego da ih jednoga svetoga dana, u osvit nove zore Uskrsli Gospodin smota i položi na stranu – za svjedočanstvo: smrt nema posljednju riječ!

Uskrsnuli naš Gospodine, Raspeti Isuse Kriste, o slavlju tvoje pobjede nad smrću, usrdno te molimo: skini sa nas povoje svih naših jada i nevolja, strahova i tuga, i obasjaj nas svjetlom svojega života u radosti i milosti.

Iz povoja naše smrtnosti obuci nas u svjetlost svojega života, da jednoga dana možemo doći k tebi, Gospodinu našem i Spasitelju Isusu Kristu, kojemu neka je u jedinstvu Oca i sili Duha Svetoga svaka čast i slava, sada i vazda i po sve vijeke vjekova. Amen.

Česte pogreške u svakodnevnom govoru i pisanju su tzv. dakanje i dalikanje. Dakanje je upotreba veze da + glagol u prezentu. Umjesto te veze, u hrvatskom jeziku treba koristiti infinitiv.

Ja ću to da uradim. > Ja ću to uraditi.

Idem da učim. > Idem učiti.

U oba slučaja osnovni smisao ovih rečenica ostaje isti, no u duhu hrvatskoga jezika prednost se daje korištenju infinitiva.

Dakanje se ne može, i ne treba, uvijek izbjegavati. Takav je slučaj s objektnim rečenicama, gdje ga je nepotrebno izbjegavati. Npr. Predlažem vam da izradite kalendar.

Upotreba veze da li, odnosno dalikanje čest je problem u hrvatskom jeziku.

Bolje je upotrebljavati skupinu je li nego skupinu da li u rečenicama u kojima se nalazi glagolska enklitika je. da li > je li Da li si naučio hrvatski? > Jesi li naučio hrvatski?

Da li je došao? > Je li došao?

Ne znam da li je došao. > Ne znam je li došao.

Ovo pravilo zapravo nam govori da je umjesto rečenice uvedene skupinom da li bolje upotrijebiti rečenicu u kojoj je glagolski predikat ili kopula imenskoga predikata na prvom mjestu, a za njom slijedi čestica li. Dakle, ne treba svaki da li automatski zamijeniti s je li.

Da li mi možeš reći? / Je li mi možeš reći? > Možeš li mi reći?

U rečenicama s vezničkom skupinom da li da (Reci mi da li da kupim kruh.) nije moguće na taj način zamijeniti skupinu da li. Ona se može izbjeći upotrebom modalnoga glagola (Reci mi trebam li kupiti kruh.).

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

ISTAKNUTIJI

BOSANSKI VIKARI Franjevačka zajednica u Bosni od 1340. do 1517. godine imala je status vikarije, tj. samostalne regionalne zajednice podložne generalu Reda kao i provincije. Mandat vikara trajao je tri godine, mogao se birati ponovno.

N

eki su vikari birani u dva navrata i po nekoliko mandata. Franjevci su pod vodstvom vikara postigli znatan uspjeh. Djelovanje Vikarije proširili su od Apulije do Crnoga mora i od Jadrana do Karpata. Svaki je vikar dao neki svoj doprinos. Spominjem samo trojicu upečatljivijih.

Fra Peregrin Saksonac (1340. – 1349.)

Rodom je iz Saksonije pa odatle i naziv Saksonac. Vrhovni poglavar Reda Gerard Odonis izdvojio ga je iz svoje pratnje 1339. godine na prolazu kroz Bosnu i postavio za prvoga vikara Bosanske vikarije. Bio je to sretan odabir.

Tada je u Bosni bilo dosta rudara iz Saske koji su mu pomagali u svakom pogledu. Peregrin se odlikovao ljudskim i redovničkim vrlinama. Brzo je uvidio da pripadnici Crkve bosanske i njihovi propovjednici žive siromašnim životom apostolske Crkve i da žive evanđeoskim životom. I propovjednici 48 svjetl ori jeci . ba

Katoličke Crkve – franjevci, ako ih žele pridobiti, moraju biti barem na takvoj moralnoj visini. Stoga je Peregrin od svih misionara prije svega tražio da žive uzornim kršćanskim životom. Bosonogi fratri koji nisu primali novca, koji su živjeli čistim životom, povezani ljubavlju i veseljem između sebe, koji nisu išli za čašću i priznanjem (I. Gavran) mogli su parirati propovjednicima Crkve bosanske. Za razliku od krstjana, franjevci su živjeli među pukom, gradili su samostane i crkve po gradskim naseljima. Prvi samostan sagradio im je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić u Milima pokraj Visokog i crkvu sv. Nikole koja je postala krunidbeno i grobno mjesto bosanskih kraljeva. Samostan u Milima postao je i sjedište Bosanske vikarije i Bosanske kustodije.

Do 1375. godine podignuti su u užoj Bosni samostani u Kraljevoj Sutjesci, Olovu, Srebrenici i Lašvi. Samostani su bili maleni i siromašni, nisu bili prikladni za bolesne i stare fratre. Stoga Peregrin

traži i 1375. godine dobiva dopuštenje od pape da može osnovati dva samostana izvan Bosanske banovine: u Stonu i Đakovu. Bosanska je vikarija za vrijeme Peregrina imala dvije kustodije i 12 samostana. Fra Peregrin je bio i savjetnik bosanskoga bana, pomogao mu je srediti državne i crkvene prilike u Bosni. Bio je poznat i priznat i izvan Bosne.

Kada je umro splitski nadbiskup 1348. godine, splitski kaptol za njegova nasljednika bira fra Peregrina. Intervencijom bosanskoga bana i mletačke vlade papa je 1349. godine fra Peregrina imenovao bosanskim biskupom sa sjedištem u Đakovu. Tu je i umro 1356. te je pokopan u franjevačkoj crkvi. Ubraja se među najzaslužnije muževe u povijesti Katoličke Crkve u Bosni.

Fra Bartol Alvernski (1366. – 1375., 1378. – 1408.)

Punih 39 godina Bosanskom vikarijom upravljao je fra Bartol, rodom iz okolice gore Alverne u Italiji. Prije imenovanja

novo Ova će knjiga biti obogaćenje za sve koji je budu imali prilike čitati: za studente i profesore, teologe i laike, učitelje i vjeroučitelje, za teološki obrazovane i neobrazovane, vjernike i nevjernike, za sve koji žele bolje upoznati našu svetu knjigu: Bibliju – kao Riječ Božju nama ljudima.

w w w

novo

e j v .s

25 KM

j i r tlo

25 KM

a b . eci

U novoj knjizi fra Luke Markovića Europa na raskrižju − Čovjek postmoderne i njegovi problemi, sabrani su tekstovi koje je objavljivao od 1989. do 2016. godine.

U kontekstu zadnjih, dramatičnih događaja, od migrantske krize do terorističkih napada na europske metropole, posebno aktualnim pokazuju se Markovićevi tekstovi na temu odnosa Zapada i islama. Mnogi od njih, čitani danas, s odmakom od 10 do 15 godina, bez pretjerivanja zvuče proročanski.

Više informacija na: 033 726 200

Razgovor Razgovarao Danijel Stanić

dr. fra Božo Lujić,

profesor biblijskih znanosti

Uskrs osvjetljuje ŽIVOT

F

ra Božo Lujić rođen je 1946. u Osječku kod Odžaka. Gimnaziju je završio na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, studij teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, diplomu, licencijat i doktorat stekao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani (1982). Diplomirao je germanistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (1984.), postigao licencijat na Papinskom biblijskom institutu u Rimu (1989.) i pohađao studij na Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu.

Za svećenika je zaređen 1974., član Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Od 1977. godine do danas profesor biblijskih znanosti i hebrejskog jezika na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a od 1997. do 2000. obnašao je službu dekana. Od 1993. do 2017. bio je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pročelnik Katedre Svetoga pisma Staroga zavjeta.

Pisao je za brojne novine i znanstvene časopise: Svjetlo riječi, Jukić, Bosna franciscana, Bogoslovska smotra, Riječki teološki časopis, Crkva u svijetu, Glas Koncila, Biblija danas i dr. Voditelj je projekta (za Stari zavjet) novoga prijevoda Svetoga pisma s izvornih jezika na hrvatski u organizaciji Hrvatskoga biblijskog društva. Autor je dvaju sveučilišnih udžbenika, 23 knjige te preko 400 znanstvenih i publicističkih radova.

Sudionik je brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja: Priznanje za postignutu izvrsnost u znanstvenoistraživačkom radu (2016.), Nagrada Dekana za životno djelo (2018.) i Povelja zahvalnosti (2018.).

Organizator je i vodič studijskih putovanja u Svetu Zemlju. Danas vrši službu gvardijana Franjevačkog samostana sv. Ilije u Zagrebu i gostujući je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. ▶ Poštovani profesore fra Božo, kršćani Kristovo uskrsnuće priznaju kao pobjedu života i ljubavi. No često se ovo otajstvo

ograničava na život poslije smrti. Kakvu promjenu uskrsli Isus može donijeti u ovozemaljskom životu vjernika?

Ne bih dijelio život na ovozemaljsko i nebesko područje jer je, prema biblijskom gledanju, posrijedi jedan život, istina promatran iz dva kuta kao dva stupnja iste životne zbilje. Smrt bi u tom shvaćanju predstavljala pročišćavajući ulaz u drugi, kvalitetno drukčiji stupanj života. U kršćanstvu je Isus uskrsnućem kao trajnim prolazom osvijetlio tamu smrti i kroz nju osvijetlio i jednu i drugu stranu egzistencije. To svjetlo uskrsnuća može se tumačiti i kao pobjeda, ali ne u nekom trijumfalističkom smislu. Radije bih govorio o probijanju apsolutne granice smrti i proboju kroz nju.

Naravno da se može govoriti i o pobjedi ljubavi, ali je pojam ljubavi frazeološki ispražnjen te je tako postao često i ideologijski obojen, neosoban i apstraktan. Uskrsnuće bi trebalo gledati, tumačiti i o njemu govoriti kroz osobu i djelo Isusa Krista, a to je konkretna i osobna stvarnost: ljubav u osobi, pravda u osobi, život u osobi, uskrsnuće u osobi. ▶ Svi evanđeoski izvještaji o događajima uskrsnoga jutra spominju žene kao prve svjedokinje Uskrsa. Kakvu poruku kršćani mogu izvući iz toga? Je li žena u životu vjerničke zajednice podcijenjena i zanemarena? Što se tiče odnosa prema ženi, doista se može tvrditi da je Isus napravio za svoje vrijeme nevjerojatan proboj. Rođen je od žene, dio njegovih učenika bile su žene, slijedile su ga i bile pod križem.

Njima se Isus kao uskrsli prvo i ukazao.

Evanđeoska izvješća to neuvijeno priznaju i na prvome mjestu ističu Mariju Magdalenu koja je očito voljela Isusa. Zato ju je kršćanska predaja nazvala apostolicom apostola jer joj je Isus prvoj pokazao da je živ. Taj pozitivan odnos ugrađen je u kršćanstvo, ali su praksa i društveni konteksti pridonijeli da se s vremenom taj Isusov stav bio umrtvio. Ipak kršćanstvo i danas

prednjači u pozitivnom odnosu prema ženama u usporedbi sa stavovima nekih drugih religija. ▶ Što suvremeni kršćanin može naučiti iz života prvih kršćana, koji su slušali kerigmu iz prve ruke? Je li Isusova poruka tijekom stoljeća izgubila snagu?

Prvi su kršćani, da se izrazim metaforično, pili s izvora i bili su zato čvršći u svome uvjerenju. Prva tri stoljeća kršćanstvo je propovijedano svjedočanstvom, životom i smrću. Jedan tadašnji teolog je i napisao: Krv mučenika sjeme je novih kršćana. Kršćanstvo nije bilo kontaminirano utrkom za vlašću, svjetovnom i duhovnom moći te politikom.

Možda bi se danas moglo reći da je kršćanstvo izgubilo ovu izvornu svjedočku snagu. Kršćanstvo dolazi suvremenom čovjeku izvana, gotovo kao ukras, a ne iznutra kao uvjerenje i opredjeljenje. ▶ Bili ste profesor brojnim mladim teolozima i budućim svećenicima. Kako mladi prihvaćaju biblijsku poruku?

Koju poruku Knjiga života donosi kršćaninu?

Teško je uopćeno odgovoriti na to pitanje. Svaka je generacija studenata bila drukčija, a i svaki je pojedinac poseban.

Za mene je to bilo vrijeme nezabrinutoga sijanja u uvjerenju da će neko od zrnja ipak donijeti plod.

A što se tiče mladih i biblijske poruke, oni se odnose primjereno svojoj dobi i mentalitetu svoga vremena. Mladi nisu ni bolji ni gori od svojih očeva.

Svjedočenje životom je važnije od puno riječi. Čini se da danas mladi „boluju” od postmodernoga simptoma slobode koja je često samo sloboda za mene. Uz to su manje ideološki nabijeni u bilo kojem pravcu što kao posljedicu ima slabljenje čvrstoće uvjerenja. ▶ Kakav ste odnos Vi izgradili s Božjom riječju, objavljenom u Bibliji?

Biblija je obilježila moje djetinjstvo, s njome sam proživljavao mladost, a ona t rava n j 2 018 .

51

Pripovjedači i njihove priče

ISAK SAMOKOVLIJA

Piše Zdenko Lešić

PRIPOVJEDAČ I

NJEGOV SVIJET Kao Kočić svoje Zmijanje, kao Ćorović svoj Mostar, i Isak Samokovlija imao je svoj svijet koji je iz života ulazio u njegove priče i koji je svojom životnom autentičnošću odredio prirodu tih priča. Jer, kao što je Ivo Andrić za njega rekao, „taj pisac jevrejskog porekla u prvom redu je bio slikar bosanskih Jevreja sefarda i njihovih naravi”.

M

eđutim, iz cijele velike židovske zajednice kojoj je pripadao – u Sarajevu je prije Drugoga svjetskog rata svaki osmi stanovnik bio Židov – njega je isključivo privlačila židovska sirotinja. U većini Samokovlijinih priča pred čitateljem se, kao na sceni nekoga naturalističkog teatra, uglavnom odvija život židovske sirotinje: padavičavoga siročeta Mike i njegove pomajke, sirote udovice Saruče (Kadiš), uboge pralje Hanuče i njezine sušičave kćerkice Bočke (Gavrijel Gaon), siromašnoga raznosača riba Hajmača, kojega je zbog impotentnosti ostavila žena (Od proljeća do proljeća), isto tako siromašnoga, ali i ponositoga nosača Samuela (Nosač Samuel, Saručin dug, Solomonovo slovo).

Ali je njihov bijedni život u Samokovlijinim pričama dan u tako toplim bojama da su neki kritičari isticali kako je on u njima spojio nešto što se inače teško spaja: naturalističku opsjednutost prizorima 56 svjetl ori jeci . ba

ljudske bijede i romantičarsku suosjećajnost s ljudskom nesrećom.

Našavši svoj svijet (i svoje ljude!), Samokovlija je iz pripovijetke u pripovijetku tragao za različitim narativnim formama. Zbog toga se i život siromašnih sarajevskih Židova – ta velika njegova tema – u pripovijetkama pojavljuje kao jedan isti svijet koji je sazdan uvijek od istih elemenata stvarnoga života, ali koji je svaki put umjetnički koncipiran prema nekom drugom stvaralačkom principu.

Ali usprkos toj raznolikosti narativnih postupaka, njegove pripovijetke posjeduju jedan strukturni obrazac koji ih čini prepoznatljivo njegovim. On je, naime, „hvatao” svoje junake u onim presudnim trenucima kad im se javi njihova sudbina, tj. kad oni iz životne svakidašnjice bivaju gurnuti u središte drame života, i to obično u njezin posljednji, predsmrtni prizor.

I većina njegovih pripovijedaka slijedi upravo takvu kompozicijsku shemu: iz

jednolikosti, stalnosti i sigurnosti svakodnevnice čovjek se iznenada nađe suočen s konačnom neizvjesnošću života.

Samokovlija je volio već na početku priče najaviti taj dramatski prijelom u životu svoga junaka, to njegovo „iskakanje” iz uobičajenoga, svakidašnjega životnog toka u zlokobne virove života koji vuku u ponor. „Dogodi se baš ono čega se toliko bojao” – tako počinje Rafina avlija. A na početku pripovijetke Plava Jevrejka takva najava se uz to intonira tonom apokaliptičke objave: „Eto, kazivahu u mahali, da će prst Božji ukazati na grijeh i da će se u zlu završiti, jer odavno zlo se slutilo.”

Takav početak pripovijetke bez sumnje zaokuplja čitatelja, jer nagovještava neki neobičan i sudbonosan događaj, a uz to stvara i napetu atmosferu iščekivanja. Tako, na primjer, pripovijetka Gavrijel Gaon započinje ovom rečenicom: „O Hanučinom stradanju, o tom

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

SLIKAR MARKO

ANTONINI Od sredine 19. st., pod konac turske vlasti u BiH, kao i u razdoblju austrougarske uprave nakon 1878. godine, bosanski franjevci su najzad mogli graditi crkve. To je rezultiralo velikim zamahom u sakralnom graditeljstvu, pa se javila potreba za likovnim uređenjem interijera.

U

z arhitekte, arheologe, liječnike i prirodoslovce, uspostavom nove vlasti iz Monarhije su pristizali i likovni umjetnici. Oni su, po želji franjevaca, zidnim slikama ukrasili veći broj crkava. Među njima se izdvajaju Marko Antonini, Benedetto Giove, Ferdinand Bender, Josip Oisner, Anton Huber, Josef Kleinert… Daleko najviše je radio Antonini oslikavši crkve u Varešu, Gorici, Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Plehanu, Jajcu, Busovači i Livnu.

Antonini je rođen u Gemoni u Italiji 1849. godine, a umro je u Zagrebu 1937. godine. Vjerojatno je slikarstvo učio u Rimu, ali o tome nema pouzdanih podataka. Zapazio ga je grof Arthur Nugent (Nižan) i 1875. godine doveo u Hrvatsku da radi u njegovim dvorcima u Oroslavju i Trsatu gdje je obnavljao postojeće stropne i zidne slike, ali i slikao nove. Potom se nastanio u Zagrebu 58 svjetl ori jeci . ba

i otvorio atelje. Kao scenograf radio je u starom kazalištu na Markovu trgu (1888. – 1892.). Načinio je scenske dekoracije za Halévyjevu Židovku i Zajčevu Afroditu 1888. te za Sullivanovu operetu Mikado 1892.

Autor je i nekoliko zidnih kompozicija u prizemnim hodnicima Livadićeva dvorca (danas muzej) u Samoboru.

Uljem je slikao portrete, krajolike i mrtve prirode. No najviše je radio figurativne i dekorativne kompozicije na zidovima i u tome je najvažniji dio njegova likovnog rada. Računa se da je oslikao oko 200 crkava i kapela u užoj Hrvatskoj, Slavoniji, Istri, Dalmaciji i Bosni.

O Antoniniju je malo pisano, ponešto u leksikonima, a o njegovoj bosanskoj slikarskoj fazi pisala je Ljubica Mladenović (Građansko slikarstvo u Bosni i Hercegovini u XIX veku, Sarajevo 1982.).

Antonini je u Bosni najprije radio na oslikavanju crkve sv. Mihovila Arkanđela u Varešu (1904. – 1906.), građenoj od 1854. do 1869., a preuređenoj od 1903. do 1906. po projektu arh. Josipa Vancaša. On je zidove crkve obojio žućkasto-zelenkastom bojom, a istaknute arhitektonske dijelove (kapitele, vijence) bijelom. U medaljonima na plohama iznad lukova naslikao je oveći broj svetaca s poprsjima, na trijumfalnom luku četvoricu evanđelista i, u krupnijem planu, dvoje zaštitnika Trećega svjetovnog reda sv. Franje. U svetištu je s lijeve strane naslikao sv. Iliju, a s desne sv. Juraja.

Prilikom obnove crkve 1977. – 1981. sve su slike uklonjene tako da od Antoninijeva djela ništa nije sačuvano.

Iz Vareša je 1906. godine otišao na Goricu kraj Livna gdje je oslikao samostansku crkvu sv. Petra i Pavla, sagrađenu sredinom 19. st. po zamisli graditelja Franje Moisea iz Splita, a obnovljenu po projektnom predlošku Josipa Vancaša početkom 20. st. Ona je tipična bazilikalna građevina koja masivnošću oblika u eksterijeru odaje neoromaniku dok je iznutra stilski usidrena u neobaroku. Zidove, stupove i lukove Antonini je obojio crvenkastom i ružičastom bojom, a plohe na stropu plavom. Naslikao je osam pravokutnih kompozicija na zidovima lađa i u apsidi (Isusovo rođenje, Kamenovanje sv.

Stjepana, Isus i sv. Petar, Krist na Maslinskoj gori, Posljednja večera, Obraćenje sv. Pavla, Branitelji bezgrešnog začeća, Početak gradnje crkve na Gorici, a u konhi apside Marijino krunjenje). U jedanaest sfernih trokuta na stropu naslikao je anđele, svakoga s nekim predmetom u ruci (kalež, pokaznica, kandilo, palmina grančica, križ, knjiga…), a u dvadesetak medaljona svece, uglavnom franjevačke (sv. Franju, sv. Antu, sv. Bonaventuru…), ali i one iz domaće povijesti – fra Anđela Zvizdovića i bosansku kraljicu Katarinu. Evanđeliste je naslikao u medaljonima u apsidi. U razdoblju 2002. – 2013. slike je

Strossmayer i Bosna

Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

ODLAZAK BOGOSLOVA

IZ ĐAKOVA

Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. godine uvedeno je dualističko uređenje Monarhije te je njezin istočni dio bio pod sve snažnijim utjecajem mađarizacije.

Godinu dana kasnije Hrvatsko-ugarskom nagodbom riješeno je pitanje međusobnih državnih i političkih odnosa Hrvatske i Ugarske.

U

natoč nezadovoljstvu cjelinom ovoga dokumenta Hrvatska je, između ostaloga, zadržala autonomiju na području bogoštovlja i nastave, što se posljedično odnosilo i na školovanje bogoslova. U međuvremenu je Osmansko Carstvo zapalo u fazu stagnacije moći te nesposobnosti za političku i gospodarsku modernizaciju pa je prema riječima ruskoga cara Nikole I. postalo „Bolesnik na Bosporu”. Radi očuvanja teško uspostavljenoga i krhkoga poretka na jugoistoku Europe i Mediteranu na političkom planu razvija se ideja davanja dijelova Carstva pod protektorat pojedinim europskim silama, iako bi oni formalno ostali u sastavu Turske. To je definitivno učinio Berlinski kongres 1878. godine kada su Bosna i Hercegovina povjerene na upravu Austro-Ugarskoj Monarhiji. Budući da 60 svjetl ori jeci . ba

bi ulazak Bosne i Hercegovine u državni život Monarhije narušio uspostavljenu ravnotežu između Austrije i Ugarske, ali i Hrvatske i Ugarske, i prije nego što se to dogodilo započeo je proces pronalaženja mogućih saveznika i eliminiranja eventualnih oponenata svih zainteresiranih strana. Tako je i pitanje školovanja bosanskih franjevačkih bogoslova u Đakovu postalo političko pitanje. Našli su se u žarištu austrijske, mađarske i šire slavenske odnosno uže hrvatske politike. Školovanjem u Đakovu i u stalnoj blizini biskupa Strossmayera bili su najizloženiji ovoj posljednjoj. Stoga je započela akcija njihova micanja iz Slavonije.

Političke igre

Kako bi od budućih svećenika učinila promicatelje ugarske politike u Bosni,

mađarska je vlast nastojala privoljeti bosansku provinciju da ih iz Đakova preseli u Ostrogon, sjedište primasa Katoličke Crkve u Mađarskoj. Ovoj su se inicijativi usprotivili i uprava provincije i sam đakovački biskup. Međutim, budući da se zbog nezadovoljstva Hrvatsko-ugarskom nagodbom biskup Strossmayer povukao iz aktivnoga političkog života, te bio u svojevrsnoj marginalizaciji, nije bio dovoljno snažan kako bi se mogao oduprijeti ovom planu.

Posredno je to nastojao spriječiti oživljavanjem svoje ranije ideje o koncentriranju cjelokupnoga teološkog studija kod Hrvata u Zagrebu kako bi se u nacionalnom središtu sakupili najbolji profesori, a zajedničkim studiranjem međusobno povezali svećenički kandidati iz svih hrvatskih krajeva te snažnije identitetski oblikovali. S tim ciljem čak je bio spreman zatvoriti vlastitu bogosloviju u Đakovu i zajedničkom učilištu ponuditi izabrane profesore. U tom kontekstu bi i bosanski franjevački bogoslovi bili preseljeni u Zagreb, a ne Ostrogon. O ovom je planu informirao bana Mažuranića, Kongregaciju u Rimu i zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Mihalovića. Strossmayer piše: „Nadbiskup zagrebački je metropolita bosanski. On bi upravo po položaju svomu dužnost imao prosvjedovati proti premješćenju, on bi urgirati morao, da se barem u njegovoj metropoli smjeste Bošnjaci...

Osim toga, gdje bi sposobnijega mjesta bilo za odgajanje mladeži bosanske do Zagreba, gdje je sveučilište, gdje su odlični profesori, biblioteka i gdje se osim toga nalazi samostan franjevaca skoro prazan i spreman posve, da primi fratre bosanske, da i pod vidom discipline fratarske budu dobro smješteni.”

Unatoč tome što se formalno usprotivio preseljenju bogoslova iz Đakova u Ostrogon, nadbiskup Mihalović, koji se u nacionalnom smislu osjećao Mađarom, nije odobrio njihov dolazak u Zagreb. U međuvremenu je došlo i do promjene na čelu Bosne Srebrene. U proljeće

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Marko Kovačić (1938. – 2018.)

U ponedjeljak 19. ožujka u Franjevačkom samostanu sv. Luke u Jajcu preminuo je član Bosne Srebrene fra Marko Kovačić, u 80. godini života, 58. godini redovništva i 52. godini svećeništva.

Fra Marko je rođen 4. srpnja 1938. u obitelji Stipe i Luce Kovačić u župi Kotor Varoš. Nakon mature u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i novicijata pohađao je studij teologije. Svečane zavjete položio je 1959., a za svećenika je zaređen 1966. godine. Župni vikar bio je na Plehanu, Petrićevcu, Busovači i Breškama a župnik u Kotor Varošu, Lepenici, Zoviku, Vijaci, Osovi, Dobretićima, Šurkovcu i Ivanjskoj. Od 2016. godine boravio je u Jajcu, i dalje aktivno sudjelujući u pastoralu. Umro je 19. ožujka u samostanu u Jajcu, a prema oporuci njegovi su zemni ostaci pokopani u Rokovu groblju u rodnom Kotor Varošu. Misu zadušnicu i ispraćaj u crkvi u Jajcu predvodio je 22. ožujka prijepodne gvardijan fra Anto Šimunović, dok je popodne istoga dan slavljena još jedna zadušnica u Kotor Varošu, koju je predvodio pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren, OFM, dok je homiliju održao provincijal fra Jozo Marinčić. Poruku sućuti poslao je i biskup u Norveškoj mons. Berislav Grgić, kojega je u sjemenište ispratio upravo pokojni fra Marko.

23. 4. 2002. – fra Miroslav Vrgoč 16. 4. 2007. – fra Smiljan Radić 8. 4. 2014. – fra Berislav Kasalo 4. 4. 2003. – fra Ilija Puškarić 10. 4. 2012. – fra Berislav Kalfić 25. 4. 2017. – fra Serafin Tikvić 1. 4. 2014. – fra Mato Mrkonjić

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

62 svjetl ori jeci . ba

Stopama armenskih kršćana Piše Dalibor Ballian

KATEDRALA

NEBESKIH ANĐELA Katedrala Zvartnoc jedna je od najvećih povijesnih vrijednosti Armenije, a svojim izgledom i veličinom plijenila je pažnju u onom vremenu. Danas postoje samo ostaci te monumentalne građevine koji svjedoče o zlatnim vremenima armenske vjere, kulture i graditeljstva. Za lijepa vremena iz same katedrale širi se najljepši pogled na planinu Ararat.

G

radnja katedrale Zvartnoc započela je u teškim vremenima za Armeniju. Naime, u to vrijeme velik dio Armenije bio je pod bizantskom kontrolom. Bio je to period prvih provala u područje muslimanskih Arapa koji su pustošili zakavkaske zemlje. Gradnja katedrale započela je 643. godine za vrijeme katolikosa Nersesa III. Graditelja. Katedrala je bila posvećena svetom Grguru Prosvjetitelju, a izgrađena je na mjestu na kojemu su se navodno svojevremeno sastali kralj Tiridat III. i sv. Grgur. Tim susretom kršćanstvo je postalo državnom religijom.

Prema srednjovjekovnomu armenskom povjesničaru Mojsiju Kagankatvaciju, katedrala je djelomično završena i posvećena 652. godine, nakon čega je, sve do 64 svjetl ori jeci . ba

659. godine, nastavljena njezina izgradnja.

Nakon arapske okupacije i intenziviranja ratova između bizantskih i arapskih vojski na nekadašnjoj istočnoj granici, katolikos Nerses prenosi rezidenciju katolikosa iz Dvina u Zvartnoc, čime ova katedrala postaje crkveno središte Armenije.

U tom statusu Zvartnoc je ostao do kraja 10. stoljeća. O rušenju katedrale postoje dvije teorije, dok sami povijesni izvori nisu sasvim pouzdani. Moguće je da je katedrala porušena u prodoru Arapa, a postoji mogućnost da je katedrala srušena u razornu potresu.

Jedinstvena arhitektura

Sama katedrala je specifičnoga oblika, okrugla s tri kružne osnove, odnosno

tri kata te visinom od 45 m. Katedrala u Zvartnocu poslužila je kao uzor kod dizanja katedrale u gradu Aniju za vrijeme vladavine Gagika I. Bagratunija u zadnjem desetljeću 10. i početkom 11. stoljeća. Ta je crkva trebala biti rekreacija Zvartnoca.

Za razliku od brojnih armenskih crkava koje su rušene tijekom povijesti, porušena katedrala u Zvartnocu ostaje neobnovljena i zakopana do početka 20. stoljeća, kada se počinje s njezinim otkopavanjem. Veći dio iskopan je između 1901. i 1907. godine, kada se otkrivaju temelji katedrale, kao i ostaci katolikosove palače i vinarije. Iskopavanja nadalje otkrivaju da je Zvartnoc stajao na ostacima građevina koje datiraju iz vladavine kraljevstva Urartu, preciznije

Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo−BiH • redakcija@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

NIČIJA

ZEMLJA Kada uspoređujemo Bosnu i Hercegovinu s drugim europskim zemljama – po ekonomskim, političkim ili nekim drugim društvenim pokazateljima – nekako već unaprijed očekujemo kako će njezini rezultati biti među lošijim rezultatima, odnosno kako će dno liste biti rezervirano uvijek samo za nju.

M

eđutim, Bosna i Hercegovina zna ponekad iznenaditi pa se nađe i u samom vrhu dobrih pokazatelja. Tako je među vodećim zemljama po zalihama pitke vode, odnosno njezini stanovnici imaju najmanju stopu rastave brakova na cijelom europskom kontinentu. Dobrih pokazatelja je, nažalost, uistinu jako malo.

Među glavnim razlozima zašto je tako, svakako se izdvaja turbulentna politička prošlost s početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Rat i njegovi nusproizvodi uništavali su sve pred sobom. Ostavili su bolne tragove, od kojih se još i danas sporo i teško svi zajedno pokušavamo oporaviti.

Jedan od nezahvalnih pokazatelja, koji našu zemlju svrstava na daleko najlošije mjesto u cijeloj Europi, je površina zemljišta označenoga minskim 66 svjetl ori jeci . ba

poljima. Usprkos značajnom napretku u rješavanju ovoga problema, Bosna i Hercegovina se i danas suočava s opasnostima od raznih minskih polja. Ovaj mjesec kada se obilježava Međunarodni dan svjesnosti o opasnostima od mina i dan pomoći u protuminskom djelovanju (4. travnja), može se konstatirati kako je u Bosni i Hercegovini zaista uloženo mnogo napora za identificiranje i čišćenje područja zagađenih minama, ali se, nažalost, mine još uvijek mogu pronaći u skoro cijeloj zemlji.

Mine su neselektivno oružje koje šteti vojnicima i civilima. One ostaju opasne i nakon ratnih sukoba, pa je njihovo korištenje oduvijek bilo kontroverzno.

Međunarodna kampanja za zabranu mina (International Campaign to Ban Landmines – ICBL) svakodnevno ukazuje na opasnost od mina te potiče javnost

na solidarnost i krajnju ozbiljnost u rješavanju ovoga problema. Najveći napredak ostvarili su 1997. godine, kada je njezin vođa Jody Williams osvojio Nobelovu nagradu za mir, a zbog postizanja Konvencije o zabrani uporabe, skladištenja, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina. S današnjim danom, ovaj dokument neformalno poznat i kao Otawski ugovor potpisale su 162 države svijeta.

Međutim, još uvijek postoji i lista zemalja koje nisu potpisale ugovor. Predvode je zemlje koje najviše proizvode eksplozivna sredstva, a to su Sjedinjene Američke Države, Rusija, Pakistan, Saudijska Arabija, Iran, Indija i Kina. Svaka od njih – zbog njima važnoga razloga.

Žrtve muškarci i djeca

Bosna i Hercegovina, kao i sve susjedne zemlje, bila je jedna od prvih država koja je potpisala ovu Konvenciju, ali 20 godina kasnije poslu se ne nazire kraj. Zbog loših evidencija gdje su se locirale mine, izgubljenih zapisnika, kao i zbog posebnoga opterećenja nedovoljno razvijene tehnologije za operativni rad na terenu proces razminiravanja u Bosni i Hercegovini ima dimenziju više, što cijeli proces čini uvelike sporim i skupim. Trenutna veličina

minski sumnjive površine u Bosni i Hercegovini iznosi 1091 km2 što čini o 2,1 % ukupne površine zemlje. Područja zagađena minskim poljima direktno utječu na sigurnost više od pola milijuna stanovnika, koji žive u skoro 1400 ugrožene zajednice gradova i općina. U bazi podataka bosanskohercegovačkoga Centra za uklanjanje mina (BHMAIS), trenutno je registrirano 20 220 zapisnika minskih polja, a procjenjuje se kako je ostalo još oko 1100 km2 područja kontaminiranoga minama ili ostalim eksplozivnim sredstvima.

Minski sumnjiva površina na prostoru Republike Hrvatske iznosi 406 km2, odnosno 0,7 % ukupne površine zemlje. Minski sumnjivi prostor obuhvaća 58 gradova i općina, a pretpostavlja se kako je ostalo još neuklonjenih 39 000 mina, obilježenih s više od 13 537 oznake upozorenja na minsku opasnost. U Srbiji je veličina minskih polja manja od 5 km2 , dok u Sloveniji i Crnoj Gori minskih polja nema. Međutim, u svim spomenutim zemljama postoji rizik od neeksplodiranih ubojnih sredstava, a koje su zaostale još iz proteklih ratova.

Svake godine od mina i drugih neeksplodiranih sredstava u svijetu pogine prosječno 5 tisuća stanovnika. Prema godišnjem izvješću kampanje (Landmine Monitor), u 2015. godini poginule su čak 6461 osobe i to prvenstveno u ratom zahvaćenoj Siriji i Libiji. Osim njih, mine su odnijele živote i u 54 druge zemlje svijeta, a 37 od njih je jasno potpisalo sporazum o zabrani proizvodnje i uporabe mina. Žrtve mina i ubojitih neeksplodiranih sredstava su najčešće civili u 78 % i vojnici u 21 % slučajeva. Deminer kao službena osoba obučena za uklanjanje eksplozivnih sredstava bude žrtva prosječno u 1 % slučajeva. Žrtve su većinom osobe muškoga spola (86 %), a svaka treća osoba, nažalost, bude dijete.

je u Egiptu zakopano čak 23 milijuna mina. Slijedi ga Iran sa 16 milijuna te Angola s 10 milijuna zakopanih mina.

Među prvih 10 država svijeta nalazi se i Bosna i Hercegovina. Pretpostavke su kako se u našoj zemlji nalazi oko 3 milijuna zakopanih mina. Toliko je zapravo i broj potencijalnih žrtava.

I dok se jedni oglušuju na zabranu proizvodnje mina, drugi se trude pomoći svim žrtvama njezina razaranja.

U 2015. godini, za financiranje aktivnosti protuminskoga djelovanja i provedbu Sporazuma o sprječavanju proizvodnje mina, ukupno je donirano 341 milijun američkih dolara. Najveći donatori su Sjedinjene Američke Države sa 120 milijuna ili 35 % od iznosa svih donacija.

Nakon njih, veći donatori su i Japan te Europska unija. S druge strane, najviše

sredstava trenutno se uloži u Afganistan (15 %) te Irak kojem se dodijeli 10 % ukupno uplaćenoga iznosa. Bosna i Hercegovina je 2015. godine, za nastavak procesa razminiravanja i uništavanja eksplozivnih sredstava dobila iznos od 9,6 milijuna američkih dolara. To je predstavljalo udio od 3 % ukupnih donacija.

Vizija Bosne i Hercegovine je svakako biti zemlja bez mina. Kada i kako će se to ostvariti, teško se može procijeniti. Planirani rokovi se kontinuirano pomiču, postavljaju se novi prioriteti, a novaca nikad dosta. Ujedinjeni narodi nedavno su iznijeli podatak kako će s tekućom tehnologijom trebati gotovo 1100 godina da se uklone sve mine na svijetu. Za sigurniju budućnost svakoga od nas, iskreno se nadamo bržoj i naprednijoj tehnologiji. �

BiH među prvih 10

Danas se smatra kako je Egipat minama najzagađenija zemlja na svijetu. Zbog posljedica Drugoga svjetskog rata, kao i sukoba s Izraelom, procjenjuje se kako t rava n j 2 018 .

67

Tradicijska nošnja i nakit

GRADOVI U BOSNI I HERCEGOVINI

Piše o. Zvonko Martić

DIGIŠLIJE I ČOHE

SA SRMOM Oskudna etnografska građa, malo etnoloških radova, pojedinačni muzejski eksponati i fotografije izvori su za prikaz odijevanja Hrvata u gradovima u Bosni i Hercegovini. Mi ne znamo mnogo o odijevanju svojih sunarodnjaka u gradovima.

Bečka kapa ili bečka kita

68 svjetl ori jeci . ba

T

radicijsko odijevanje u gradovima u Bosni i Hercegovini do dolaska Austro-Ugarske malo je poznato.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u sveukupnim promjenama u načinu života mijenja se i stil odijevanja. Novu modu osobito brzo preuzimaju muškarci. Umjesto orijentalne odjeće kakvu su nosili i domaći muslimani, stil nazvan a la turca, vrlo brzo se usvaja novi zapadnoeuropski stil odijevanja a la franga.

Iako su Hrvati i Srbi nosili uglavnom istu odjeću kao muslimani, ipak su se razlikovali u pojedinim odjevnim predmetima. Tako Hrvati umjesto svilenih košulja s prugama anterija, koje su obvezno nosili muslimani, nose košulje od ručno tkanoga ili tanjega kupovnog platna. Muslimani nisu nosili ni tamnocrvene kratke kapute ili prsluke bez rukava džemadane. Iste prsluke bez rukava fermene ukrašene tankim uzicama gajtanima, hlače šalvare od crne čohe i svilene pojaseve trobolose nosili su muškarci iz sva tri naroda.

Imućniji stanovnici gradova, bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost, nosili su duge crne kapute obrubljene krznom zvani ćurak. Hrvati su u gradovima nosili crne kape fesove do kraja 19. stoljeća, koje početkom 20. stoljeća zamjenjuju tamnocrvenim fesovima. Vrlo brzo se napušta i ovaj oblik i potpuno se poistovjećuje sa zapadnoeuropskim načinom odijevanja.

Promjene u odijevanju žena u gradovima mnogo je slojevitija pojava nego kod muškaraca. Uglavnom, hrvatske gradske ženske nošnje prikazivane su kao jedinstveni stil oblačenja. Međutim, razlike su bile znatne. Ove razlike istaknula je Mirna Nötig u svojim pisanim sjećanjima pohranjenima uz nošnju njezine bake Jele Jablanović iz Doca, u okolici Travnika. Nošnja i sjećanje gospođe Nötig čuva se u etnografskoj zbirci u Karmelu sv. Ilije na Buškom jezeru. To je nošnja izrađena 1904. godine za svadbu Jele Jablanović koja se udala za Jaku Filipovića u Jajce. Jela Filipović

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

i r o v o g a d o Prir o životu

N

e postoji li zajednička osobina svojstvena djeci i fizičarima, matematičarima, filozofima? I to upravo onim znanstvenicima koji su postigli puno na svom području djelovanja. Je li ono nešto u njihovim očima ustvari uporna znatiželja i otpornost na predrasude okoline? Zašto čovjek žuri da čim prije izgubi dragocjenu osobinu djeteta u sebi, koje neopterećeno gleda pojavnost oko sebe te donosi zaključke prema unutarnjem čistom nahođenju?

Stupanj znatiželje i neopterećenost reakcijama okoline teško preživljava do odrasle dobi kada smo ju tek u stanju zaštiti i kada shvaćamo koliko je vrijedna. Možda je zato sve rjeđa ta osobina i možda zato imamo tako velik broj ljudi lako povodljiv i nesiguran u ono što hoće, a što neće. Ako nismo sami naučili dolaziti do odgovora, lako prihvaćamo serviran odgovor, bez stava da sami trebamo, znamo i moramo dolaziti do istine.

Isus kaže ako ne postanete kao djeca, nećete moći ući u kraljevstvo nebesko. On nam daje nadu da odrasli čovjek ipak može vratiti izgubljenu bitnu nit sa Stvoriteljem.

Igrati se u pijesku, podizati kamen da vidimo što je ispod, kopati jamicu štapićem, skakati po vodi, uginuloj bubi prirediti pokop, hvatati punoglavce, praviti branu na rijeci, razotkrivati ponovno već ozlijeđena koljena... Nažalost, u današnje vrijeme često ne dopuštamo djeci ovo pa ni kada im njihove djetinje godine to ištu. Kakva će nam djeca biti ako ih od ovoga zaštitimo? Mlitave tjelesne građe i mlitava karaktera? Sport, rekreativni treninzi i druge organizirane aktivnosti za zdrav razvoj djeteta svakako će poslije dobro doći, pogotovo u gradskim sredinama, ali ne mogu biti zamjena ako ste djecu propustili izložiti prirodi te tako postavljanju dobrih temelja zdrave, znatiželjne, slobodne individue.

Prigodno je da uz blagdan Uskrsa predložim nekoliko ideja za istraživanje prirode i male pokuse za djecu. Želim potaknuti roditelje i druge odrasle koji odgajaju djecu važnosti ovakvih aktivnosti od ranoga djetinjstva za njihov cjelokupan zdravi razvoj.

70 svjetl ori jeci . ba

Izučavajmo klijanje i rast biljaka – grah u staklenci Potrebno je: staklenka, suhi grah, papirnate kuhinjske salvete – Namočite grah preko noći. Ispunite staklenku zarolanom papirnatom salvetom koju ćete zatim namočiti vodom. Stavite grah u čašu, do stakla da ga vidite. Pripazite da salveta ostane stalno vlažna dok kroz naredne dane pratite klijanje i rast graha u staklenci. Kada grah proklija, izvadite zrno, pažljivo ogulite kožu i promotrite gdje počinje rast. Život u kišnici – Ispunite staklenku kišnicom. Za nekoliko dana će poprimiti zelenu boju, a to znači da su se mikroskopski organizmi počeli razvijati u njoj. Malo promotrite možda ugledate larve kukaca kako plivaju!

Kap dobrote Dobročinitelji za travanj 2018.

Za Fond Kap dobrote Mara Crnoja, Jajce 50 KM Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Zdravko Mijić, Švicarska 50 CHF Sestra Terezija Batarilo, Sarajevo 50 KM Ružica Kovačević, Sarajevo 20 KM Dragan Volić, Švicarska 100 CHF Marinko B. Dunđer, Švicarska 100 CHF Obitelj pok. Joze Bikića, Uskoplje 200 KM Ilija Stipić, Jajce 50 KM N. N., Sarajevo 30 KM Franjo Đogaš, Zagreb 500 HRK

Anto Karajica, Salzburg Andrija i Ljubica Markić, Njemačka Miško Žilić, Njemačka

60 EUR 40 EUR 40 EUR

Za Tamaru Starčević Ljubica Čeko, Švicarska 50 CHF Ordinacija dentalne medicine Ivan Tomić, Hrvatska 100 HRK Za Patrika Ivanovića Ljubica Čeko, Švicarska 50 CHF Ordinacija dentalne medicine Ivan Tomić, Hrvatska 100 HRK

Za Ljiljanu Krajnc Ljubica Čeko, Švicarska 50 CHF Tomislav Marković, Švicarska 200 CHF Ordinacija dentalne medicine Ivan Tomić, Hrvatska 100 HRK Za Leonitu Gabrić Ljubica Čeko, Švicarska 50 CHF Ordinacija dentalne medicine Ivan Tomić, Hrvatska 100 HRK Za HKO Kruh sv. Ante Mijo Pejić, Švicarska Dubravka Mott, Norveška

40 CHF 10 EUR

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom.

U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

72 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela.

Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Franjevačka obitelj VII. nacionalni seminar za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima U Međugorju je od 9. do 11. ožujka 2018. godine održan VII. nacionalni seminar za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima Frame Bosne i Hercegovine.

Seminar je okupio više od stotinu framaša iz cijele BiH te četvero framaša iz Nacionalnog vijeća Frame Hrvatska, a održao se pod geslom Braćo mnogo smo obećali, ali je više obećano nama.

Seminar je počeo u petak, 9. ožujka, prijavljivanjem framaša te krunicom i slavljenjem sv. mise u crkvi sv. Jakova nakon koje je uslijedila večera u dvorcu kod Nancy i Patricka, gdje su framaši bili smješteni za vrijeme ovog seminara.

Program je započeo uvodnim pozdravima nacionalne predsjednice Frame BiH Doris Trogrlić, nacionalnog duhovnog asistenta Frame BiH fra Domagoja Šimića i nacionalne voditeljice formacije Frame BiH Ana-Marije Marijanović.

Nakon upoznavanja, prvo predavanje

održao je fra Domagoj Šimić, na temu gesla ovogodišnjeg seminara.

Drugi dan seminara započeo je zajedničkom molitvom. Prvo predavanje tog dana imao je nacionalni voditelj formacije Frame Hrvatska Ivan Školka na temu Razdoblje priprave za obećanja. Framaši su prije predstojećeg ručka imali priliku čuti životno svjedočanstvo obraćenja bračnoga para Nancy i Patrick Latta.

Nakon ručka i popodnevnoga odmora, slijedilo je predavanje područne voditeljice formacije Frame Bosne Srebrene Ive Maros. Naslov njezina predavanja bio je Važnost formacije. Nakon predavanja uslijedili su radovi po skupinama te krunica i sv. misa u crkvi sv. Jakova. Večer smo završili krunicom na Podbrdu.

Posljednjeg dana framaši su slušali predavanje nacionalne potpredsjednice Frame BiH Ane Galić pod naslovom Kako koristiti svoje talente. Nakon predavanja uslijedio je završni plenum i sv. misa te zajednički ručak nakon kojeg su se framaši obogaćeni novim iskustvima uputili svojim kućama.

Novo vodstvo Frame Fojnica Dana 7. ožujka 2018. u samostanu Svetoga Duha u Fojnici izabrano je novo vijeće mjesne franjevačke mladeži. Izborima je nazočilo dvoje članova Frame Bosne Srebrene, Tina Tolić i Kristijan Bavrka. Oni su uputili framaše u obred izbora te su nakon zajedničke molitve započeli sami izbori. Prisutnih 28 obećanika i primljenika izabralo je novo vijeće svoje Frame. Novi članovi vijeća su predsjednica Ivana Bošnjak, potpredsjednica Anita Petrović, tajnik Leon Knežević, blagajnica Matea Oroz i voditeljica formacije Marija Bošnjak. „Zahvalni smo prošlom vijeću koje je kroz godinu dana marljivo obavljalo svoj posao i želimo mnogo uspjeha uz nadahnuće Duha Svetoga novom vijeću”, poručili su iz Frame Fojnica

Frama Domaljevac u Asizu Trodnevno hodočašće u rodni grad sv.

Franje Asiškoga članova Frame Domaljevac započelo je 11. ožujka. Predvodio ih je duhovni asistent fra Bono Kovačević uz stručnoga vodiča fra Marinka Pejića. Mladi su za vrijeme boravka u Asizu posjetili crkvu sv. Damjana, baziliku sv. Franje i novu crkvu na mjestu nekadašnjeg doma obitelji Bernardone, zatim baziliku svete Klare te baziliku svetoga Rufina. Nakon ručka i popodnevnoga odmora mladi iz Domaljevca uputili su se u samostan Carceri, namijenjen za kontemplaciju prve Franjine braće. Po povratku su posjetili i Porcijunkulu, mjesto Franjine smrti.

74 svjetl ori jeci . ba

Natječaj za XXI. festival duhovne glazbe Franjevačke mladeži

Framafest 2018.

Ovogodišnji Framafest održat će se u subotu 27. listopada u Sarajevu, u Bosanskom kulturnom centru.

Geslo ovogodišnjeg Framafesta je: Pjevajte mu, svirajte mu, propovijedajte sva njegova čudesa!

Natječaj za slanje demo snimaka je otvoren do 1. svibnja 2018. godine.

Više informacija potražite na službenoj internetskoj stranici Frame Bosne Srebrene: www.frama-ofs.com

Kruh svetog Ante Humanitarna akcija Mladi protiv gladi Udruga katoličkih studenata Emaus u Sarajevu je ponovno organizirala akciju prikupljanja pomoći pod nazivom Mladi protiv gladi, u suradnji s Nadbiskupijskim centrom za pastoral mladih Ivan Pavao II. Akcija se svake godine provodi u korizmenom razdoblju, tj. u vremenu odricanja i priprave za Uskrs kako bi okupila studente i potakla ih da daju svoj doprinos čineći dobro djelo za potrebite.

I ove godine preko trideset mladih, među kojima su i volonteri HKO Kruh sv. Ante, sudjelovali su u provedbi akcije s ciljem animiranja građana Sarajeva kako bi prikupili hranu i namirnice za potrebe pučkih kuhinja Sarajeva. To su Merhamet, Kruh sv. Ante i Dobrotvor, kao i Caritas Vrhbosanske nadbiskupije. Od dijela donacija napravljeno je 13 paketa hrane koji su podijeljeni socijalno ugroženim obiteljima.

Godišnja skupština KSA Dana 8. ožujka 2018. u prostorijama Franjevačkog studentskog doma na Kovačićima održana je redovita godišnja skupština HKO Kruh sv. Ante. Skupštini su uz predsjedanje provincijala fra Joze Marinčića i ravnatelja KSA fra Jose Oršolića sudjelovali i povjerenici Kruha sv. Ante.

Skupštinu je pozdravnom riječju započeo provincijal fra Jozo nakon čega je uslijedilo kratko podsjećanje na rad prethodne skupštine. Ravnatelj fra Joso upoznao je prisutne članove o aktivnostima i financijskim rezultatima za proteklu godinu. Potom su članovi Skupštine predstavili aktivnosti podružnica Kruha sv. Ante u 2017. godini. Na skupštini se

razgovaralo i o donatorima kojih je u zadnje vrijeme sve manje. Razlog tomu je financijska kriza, ali i usmjerevanje donacija od strane donatore u zemlje koje su trenutno u većoj potrebi.

Na kraju rasprave zaključeno je kako je Kruh sv. Ante organizacija čiji je rad prepoznat i potreban te da treba još intenzivnije nastaviti s trenutno aktivnim projektima ove humanitarno-karitativne ustanove. Sastanak Skupštine Provincijal je završio zahvalom svima koji su uključeni u rad Kruha sv. Ante na dosadašnjem uspješnom radu te zaželio da ustraju u svome daljnjem angažmanu pomoći onima kojima je pomoć prijeko potrebna.

Donacija Vlade Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske donirala je nedavno sredstva humanitarno-karitativnoj organizaciji Kruh sv. Ante kako bi unaprijedila uvjete stanovanja studentima u Franjevačkom studentskom domu. Riječ je o donaciji koja je u prvomu dijelu bila usmjerena na kupovinu dviju perilica za rublje i jedne sušilice te dva usisivača.

Drugi dio sredstava uložen je za kupovinu novih stolova i stolaca u prostorijama pučke kuhinje Kruh sv. Ante u sarajevskom naselju Kovačići. Osim

studenata koji ondje svakoga dana imaju pravo na topli obrok, novi će namještaj poslužiti i drugim korisnicima ove kantine, siromašnom sloju društva koji ima pravo na objed u pučkoj kuhinji.

Uz to su uvjeti stanovanja studenata poboljšani i nabavkom novih madraca i posteljina. Iz uprave HKO Kruh sv. Ante poručuju: „Neizmjerno smo zahvalni Vladi Republike Hrvatske za financijsku podršku koju su nam pružili kako bi osigurali još kvalitetnije okružje za bezbrižan boravak i učenje naših studenata.”

76 svjetl ori jeci . ba

Donatorska večer Kruha sv. Ante U Sarajevu je 20. ožujka 2018. upriličena donatorska večer za projekte HKO Kruh sv. Ante. Cilj organiziranja donatorske večeri bio je upoznati javnost s projektima ove organizacije, ali i ukazati na njihovu potrebu.

Donatorska večer okupila je veliki broj pojedinaca zainteresiranih za projekte HKO Kruh sv. Ante, a među brojnim sudionicima donatorske večeri bili su i visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko i veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Ivan Del Vechio. Oni su predstavnicima medija izrazili zadovoljstvo što je organizirana jedna tako plemenita akcija.

Pijanist Bartolomej Stanković otvorio je donatorsku večer izvedbom Četiri minijature na način bosanskog i dalmatinskog folklora nakon čega je sve prisutne pozdravio fra Jozo Marinčić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ističući značaj karitativno-socijalne dimenzije djelovanja u sklopu poslanja provincije. U sklopu donatorske večeri upriličena je i prodaja radova iz opusa poznatih likovnih umjetnika iz BiH i Hrvatske.

Donatorska večer koju su moderirali Belinda Kikić i fra Mislav Jozić protekla je u ugodnoj atmosferi i druženju.

U prigodnom kulturno-umjetničkom programu nastupili su još i pjevački zbor franjevačkih bogoslova Fra Nenad Dujić te tamburaški sastav Franjevačke teologije koji se predstavio izvedbom pjesme Sarajevo ljubavi moja.

Za uspjeh održane donatorske večeri zaslužni su mnogi dobročinitelji koji su nam bili podrška tijekom organizacije cijelog događaja. Ukoliko želite dati svoj novčani doprinos, to uvijek možete učiniti na broj računa Kruha sv. Ante: UniCredit Bank d. d. 3383202267235329.

Kruh sv. Ante – Zagreb Društvo sv. Krunice, New York 500 USD Jelica Ujaković, Zagreb 1.000 HRK Zdenko Tolić, S. Sopnica 930 HRK Davor Borošak, Zagreb 800 HRK Mladen Ćurić, Zagreb 800 HRK Ljubko Ladan, Baderna 500 HRK Transactor d. o. o., Zagreb 500 HRK Damir Jurčić, Zagreb 200 HRK Mladen Zečević, Brezovica 2 00 HRK Rafael Romić, Zagreb 200 HRK Nada Marković, Perušić 100 HRK Marko Petrušić, Purmerend 250 EUR Franjo Anđelić, Beč 50 EUR HKM Zürich 1.860 CHF Udruga motociklista Cro MOT Jastreb, Zürich 300 CHF Verica Schatt Zubak, Birmensdorf 200 CHF Vlatko Ištuk, Zürich 100 CHF Veselko Mišić, Zürich 100 CHF Frano Nadarević, Tramošnica 100 CHF Janja Šarić, Niederhasli 100 CHF Šimo Ravlija, Zürich 100 CHF NK Ko je za Pivu, Zürich 60 CHF Marica i Anđel Andrić, Zürich 50 CHF Olivera i Željko Anđelić, Zürich 50 CHF

Andrea i Mišel Anđelić, Zürich 50 CHF Perica Aždajić, Bülach 50 CHF Marko Klarić, Zürich 50 CHF Emelina i Vojko Ličanin, Zürich 50 CHF Marko Martinović, Zürich 50 CHF Tomislav Ravlija, Zürich 50 CHF Ivica Tomić, Zürich 50 CHF Josip Vidak, Zürich 50 CHF Gena Marjanović, Zürich 20 CHF

Humanitarna akcija za obitelj Vučković HKO Kruh sv. Ante i Župa sv. Marije Anđeoske, Sesvetska Sopnica/Zagreb pokrenuli su korizmenu akciju pomoći obitelji Vučković za dogradnju kuće.

Supružnici Robert (38) i Ivana (33) rođ.

Anušić, sa svojih šestero djece žive u građevinski nedovršenoj kući Ivaninih roditelja u naselju Retkovec kod Zagreba.

Žive u jednoj sobi pod pločom i improviziranim krovištem. Robert je zaposlen u jednomu trgovačkom lancu, supruga Ivana također, ali je trenutno na porodiljnom dopustu i od mjesečnih primanja imaju osnovne uvjete za život. Troje njihove djece ide u školu, dok su tri sina s majkom kod kuće.

Do početka ove akcije izrađeni su projekti i dobivene suglasnosti. Vjerujemo

Za kućnu njegu Sprofondo Italija

2.000 EUR

Za obitelj Radačić: Marija Bortić, Australija 4.590 HRK Marica Domeinko, Wels 100 EUR Manda Vidović, Wels 100 EUR Akcija Za dječji osmjeh Studenti stipendisti KSA 400 KM Dan Kruha sv. Ante (2017.) ŽU sv. Ane, Lepenica 616 KM ŽU sv. Franje, Dobrinja 200 KM Za projekte HKM Klagenfurt T. N.

1.414 EUR 20 KM

Za Pučke kuhinje Ružica Ravlić, Sydney Ermin Kazić, Sarajevo Catholic Relief Services, Sarajevo

100 KM 20 KM 50 KM

Za socijalne projekte HKZ Geislingen 650 EUR Sestre Služavke malog Isusa 200 KM Vinko Cvijanović 100 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM N. N. 20 KM Marko Cvitanović 10 KM Za Terapijsku Zajednicu Izvor Općina Derventa 1.250 KM Donacije u robi Podravka d. o. o Sarajevo (hrana za pučku kuhinju) 37,50 kg Udruženje Žene Stupnog Dola (hrana za pučku kuhinju Vareš) – u vrijednosti 500 KM Obitelj Osmana i Hafize Kapetanović, selo Ravne – kurban i vreća krumpira

da će radovi početi u ožujku i da će do useljenja doći krajem ljeta. Predviđeni su troškovi od oko 200.000 HRK. Udruga Kruh sv. Ante i franjevci ovaj apel upućuju svima koji mogu i žele pomoći obitelji Vučković, posebno svojim članovima, župljanima i prijateljima župe Sesvetska Sopnica. Pomozimo im, jer blagoslov, sreća i zadovoljstvo dolaze kad s drugima dijelimo ono što imamo.

Za više informacija možete se javiti u župni ured Sesvetska Sopnica, a svoj prilog možete uplatiti na Kd Kruh sv. Ante – Zagreb, IBAN račun: HR96 23400091110606403, SWIFT (BIC) PBZGHR2X s naznakom „Za obitelj Vučković”. t rava n j 2018 .

77

NAŠI POKOJNICI

Ivuša Malekinušić, rođ. Abaz

(1926. – 2018.)

Nakon kraće bolesti i operativnoga zahvata, 27. veljače u bolnici u Sisku umrla je majka fra Branka Malekinušića, svećenika i franjevca Bosne Srebrene. Rođena je 10. listopada 1926. godine u Proslapu, u Rami. Još zarana izgubila je roditelje: oca su joj pred očima pogubili četnici 1942., a majka joj je umrla od tifusa. Godine 1952. udala se za Matu Malekinušića, a Bog im je darovao četiri sina, od kojih je jedan postao franjevcem, a jedan je od njezinih unuka vlč. Mato Malekinušić.

Uslijed potapanja Rame umjetnim jezerom, Ivuša je 1970. godine s obitelji odselila u Popovaču. Ondje joj je muž Mato poginuo 1988. godine. Ivuša je na tragedije uvijek znala ispravno odgovoriti. Jednostavnu vedrinu života svi su cijenili, a njezin pristup svakom čovjeku zračio je njezinu širinu pogleda i zagrljaja.

Pokopana je 1. ožujka na groblju u Strušcu, župa Osekovo. Posljednjem ispraćaju nazočili su brojni prijatelji i rodbina, među njima sinovi fra Branko, Ivica, Stipo, Ilija i njihove obitelji, Ivušinih 11 unučadi i 6 praunučadi. Govor su održali župnik vlč. Dražen Lauc, gvardijan ramski fra Andrija Jozić i definitor Bosne Srebrene fra Vinko Sičaja.

Dragocjeni biser Ivkina života nije plod obilja, lagodnog života i zaobilaženja križa, već plod vjere kojom je s uvijek iznenađujućom, ohrabrujućom radošću zagrlila svoj život i njegove križeve. Hvala ti draga Ivuša.

Fra Mijo Džolan/SR

Mato Oršolić

(1947. – 2018.)

Nakon duge i teške bolesti u 71. godini života napustio nas je naš voljeni brat, muž, otac i djed.

Mato je rođen 29. listopada 1947. u župi Tolisa, Bosanska Posavina. U mladosti se oženio Ružicom rođ.

Dominković s kojom je imao četvero djece. Jedan sin napustio ih je u ranom djetinjstvu. Tragajući za boljim životnim uvjetima odlazi u njemački Ulm gdje je obavljajući različite poslove stekao njemačku mirovinu. Bio je omiljen na svome radnom mjestu i u svojoj katoličkoj misiji, uvijek spreman na nove pothvate i pomoć u župi. Svoju djecu odgojio je tako da su izrasla u poštene ljude. Prije dvije godine sa suprugom Ljubicom je u krugu obitelji i rodbine proslavio zlatni jubilej braka.

Okrijepljen svetim sakramentima prešao je u krilo svoga nebeskog Oca dana 18. veljače 2018. u Ulmu. Posljednje počivalište pronašao je u rodnome kraju, na mjesnom groblju u Tolisi. Po dobroti te pamtimo, s ljubavlju i poštovanjem spominjemo i molitvu uzdižemo k Ocu za tebe. /Tvoji najmiliji: supruga, sinovi s obiteljima, kćer s obitelji, dvije sestre s obiteljima i sestra Ana, redovnica/ s. Ana Oršolić/SR 80 svjetl ori jeci . ba

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Jela Filipović, rođ. Prgomet

(1933. – 2018.)

Dana 7. ožujka u 85. godini života preminula je Jela Filipović, majka fra Mirka Filipovića, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Rođena je 24. veljače 1933. u Šušnjarima kao najmlađa od devetero djece, u obitelji Jakova Prgometa i majke Anđe, rođene Galić. Godine 1955. udala se za supruga Miju te im je Bog dao četvero djece: kćer Ivu i sinove Zvonku, Antu i fra Mirka. S obitelji je najprije živjela na Plehanu, pa su zatim preko Like došli do Zagreba. Dugo je vremena čuvala unuke i drugu djecu iz susjedstva. Godine 1990., po završetku Mijina radnoga vijeka odlučili su se vratiti u rodni kraj, no zbog rata su ponovno morali napustiti ognjište. U svom stanu u zagrebačkoj Dubravi dugo su bili na pomoć svima u potrebi. I ponovno su se 2000. godine, među prvima, vratili na Plehan, gdje su više od tri godine živjeli bez struje.

Supružnici Filipović proslavili su 2005. zlatni te 2015. godine dijamantni pir. Imala je osmero unučadi i desetero praunučadi. Svakodnevno je nazočila svetoj misi, a vjeru je živjela pomažući potrebitima, vedra i vesela duha. Posebno se radovala kad bi joj došla djeca i unuci.

Zbog poteškoća sa zdravljem često je morala na liječenje u bolnicu u Slavonski Brod, no zadnji odlazak u bolnicu u Zagreb trajao je kratko te je okružena svojim najbližima preminula. Dana 10. ožujka misu zadušnicu za pok. Jelu predvodio je definitor Bosne Srebrene fra Vinko Sičaja, a sprovodne obrede plehanski gvardijan fra Anto Tomas.

B. Lukačević/SR

Šimun-Šimo Džolan

(1953. – 2018.)

Dana 9. ožujka u bolnici u Novoj Gradiški u 65 godini umro je Šimun Šimo Đolan. Rođen je u Varvari (Rami) 23. studenog 1953. u obitelji Ante Džolana i Marte r. Tadić. Odrastao je uz dvije sestre Mariju i Ružu.

Godine 1973. obitelj Džolan seli iz Rame u Novi Varoš gdje vrlo uspješno vode ugostiteljski posao s poznatim restoranom Složna braća. Sljedeće godine u siječnju, Šimo se ženi Lucijom Sičaja i u tom braku Bog ih je obdario s dvoje djece: Stjepanom i Marijom. Šimo je sa svojom Lucijom i obitelji nastojao biti Bogu zahvalan za životne križeve i darove: milosrđem prema siromašnima i zauzimanjem za pravdu.

U jutarnjim satima 11. ožujka ispraćen je sv. misom i vojnim počastima ispred crkvice u Novom Varošu okružen mnogim susjedima i prijateljima. U ime banjolučkog biskupa Franje Komarice od Šime se oprostio mons. Aničić, a na groblju u Rumbocima u Rami nakon sv. mise, uz asistenciju 14 fratara-svećenika iz Bosne Srebrene i Hercegovačke provincije, te u nazočnosti rodbine i prijatelja, kako iz Rame tako i iz Hrvatske, župnik fra Jure Perić obavio je kršćanski obred ukop.

Fra Mijo Džolan/SR

Ilija Jozić

(1944. – 2018.)

U 74. godini života 15. veljače preminuo je Ilija Jozić iz Ripaca, župa Rama-Šćit. Pokojni Ilija rođen je 1944. godine u potopljenom selu Luke gdje je odrastao uz majku i dvije sestre, koje su kasnije postale školske sestre franjevke, jedna Hercegovačke, a druga Bosansko-hrvatske provincije.

Većinu je života proveo u Ripcima sa suprugom Ružom, s kojom je u 51 godini braka doživio radost svojih petero djece i šestero unučadi, prema kojima je gajio iznimnu ljubav i požrtvovnost. Njima i svima koji su poznavali Iliju ostat će zahvalnost i sjećanje na tiha i čestita čovjeka. U subotu 17. veljače Ilija je uz mnoštvo puka, 10 fratara-svećenika, 15-ak franjevačkih bogoslova i isto toliko časnih sestara obiju provincija pokopan na ripočkom groblju. Neka mu blizina uskrslog Gospodina bude nagrada koju je sebi svojim životom zaradio i izmolio! /Supruga Ruže, djeca Marija, Ivica, Mario, Robertina i Antonija, unučad fra Mislav, Ivan, Borna, Luka, David i Mia, nevjeste Marina i Željana/

Jela Žilić, rođ. Markešić

(1931. – 2018.)

Dana 8. siječnja u 87. godini života umrla je Jele Žilić, rođena u ramskom selu Proslap 16. srpnja 1931. od oca Jure i majke Ruže, r. Čuljak. Krštena je u župnoj crkvi u Šćitu, u kojoj je kršćanski brak u siječnju 1952. sklopila s Nikom Žilićem. Bog ih je obdario sa šestero djece, 12 unučadi i petero praunučadi.

Jele je u poslijeratnim okolnostima u Rami uspijevala kuhati, tkati, plesti, prati, čistiti biti supruga i majka, odgajati djecu, raditi na njivi, čuvati i uzdržavati stoku, i uz sve to ostati uvijek nasmijana i vedra. Početkom 1990-ih doselila se s mužem Nikom u Popovaču. Nakon muževljeve smrti 2013. obilazila je često djecu, unučad i praunučad, a smrt ju je tako zatekla kod kćeri Anđe u Predavcu kod Bjelovara. Pokopana je u mjesnome groblju u Popovači 11. siječnja. Sprovod je u nazočnosti velikoga broja rodbine, prijatelja i poznanika kako iz rodne Rame tako i drugih mjesta u Hrvatskoj vodio mjesni župnik o. Mato Draganović.

Ivan Markešić/SR

U SPOMEN

Daniel Samardžić († 2017.)

U Sydneyju je 9. kolovoza prošle godine umro Daniel Samardžić. Rođen u Sarajevu, oženio se pokojnom Nevenkom. U braku im je Bog podario troje djece: kćeri Katharinu i pok.

Danijelu i sina Roberta. Za života je

imao desetero unučadi (Elizabeth, Brian, Melanie, Rachel, Angela, Anita, Rainer, Scott, Victoria, Daniel), a bio je ponosan i na svoju praunučad i njihovu djecu. Smrt zadaje bol srcu koju nitko ne može zaliječiti. A ljubav ostavlja sjećanje koje nam nitko ne može ukrasti. /Ožalošćena obitelj/

Sestra Anastazija Jozić († 2009.)

Ljubav ne prestaje odlaskom, ni sjećanje vremenom. /Tvoji bližnji/

OSMOSMJERKA

P S

U mreži osmosmjerke treba pronaći i zaokružiti šesnaest riječi iz popisa. Naposljetku će vam preostati šest slova koja čitana vodoravnim slijedom daju konačno rješenje: prostor ispod crkve, mjesto ukopa ili relikvija svetih osoba.

R J P R O M O T O R

IZBOJ, LASTA, OTPAD, OTPOR, POŠTA, PREPAD, PRIZOR, PROMOTOR, PROPIS, PRŠUT, SJEKAČ, STRATIŠTE, TRAPER, TRKAČ, VOŠĆAR, ZAPOR Ispravna rješenja pošaljite na adresu uredništva najkasnije do 20. travnja 2018.

Točna rješenja iz prošlog broja: Svetozar Petric.

I

P O R P V K R

E E O T U Š R P Č R P K P B Ć A T S A L A A

I

A Z O P A K Z

D Č R P R

I

A E T Š

T A R T S

I

Z O R T

DOBITNICI: 1. Danica Pavlina, Ivanec, HR (Godišnja pretplata na reviju); 2. Kata i Zoran Bošnjak, Bakovići, BiH (knjiga Kalendar sv. Ante 2018); 3. Luka Marković, Špionica, BiH (knjiga Kalendar sv. Ante 2018). t rava n j 2018 .

81

12 KM

12 KM

12 KM

50

8

KM

KM

10 KM

40

20

KM

KM

20 KM

www.svjetlorijeci.ba

izlog knjige

knjige možete poručiti s adrese

BiH – 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: + 387 (0)33 726-200 • fax: + 387 (0)33 812-247 • pretplata@svjetlorijeci.ba

omot.indd Sec1:83

25.4.2013 15:16:10