Srednjovjekovni gradovi u BiH - Svjedoci prošlosti (448/449)

vjera

• društvo • kultura

SREDNJOVJEKOVNI GRADOVI U BIH

Svjedoci prošlosti Godina XXXVIII. ◆ broj 448-449 ◆ Sarajevo, srpanj-kolovoz 2020. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Nove zbirke pjesama

Ivana Kramara i Luka Paljetka

Početkom godine objavljena je zbirka pjesama Čavli zime Ivana Kramara, svećenika Bosne Srebrene koji trenutno vrši službu predstojnika samostana sv. Vlaha u Pridvorju kod Dubrovnika. Zbirka je objavljena u Nakladi Bošković, u biblioteci Vlati, otisnuta na 64 stranice, uokvirena tvrdim koricama, a pogovor je napisao Luko Paljetak.

Istoga dana kao i zbirka Čavli zime objavljena je i zbirka pjesama Pitomi urlici Luka Paljetka, s jednakim brojem stranica i istim brojem pjesama (42). Ova je zbirka također objavljena u Nakladi Bošković, u biblioteci Vlati, a urednik je Ivan Kramar.

Obje zbirke pjesama dostupne su široj javnosti po cijeni od 15,00 KM po primjerku.

Knjige možete naručiti pozivom na broj telefona +385 91 111 22 04 ili e-mailom na adresu i.kramar04@gmail.com.

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

8

Tema broja: Zatomljena ljepota drevnih utvrđenja

iz sadržaja

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

Samotno mjesto Sjajna točka usred mraka

16

Život u svetosti Prva indijanska svetica

19

Politički (ne)korektno Smrt (anti)fašizma?

28

Osvrt Postoji samo jedna greška

36

Pogled iskosa Doris & Boris

58

Povijest željeznice u BiH Rijekom Bosnom uzvodno

60

Roditeljima i djeci Igre riječima

68

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića Lipa

72

Epimeteje O žalosti

82

42 Razgovor: Ana Papić Naša je baština neiscrpno vrelo

32 O radosti življenja Pogled kroz prozor u kamenu

račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Srednjovjekovni grad Ljubuški Foto: Denis Luburić

22

NP Risnjak i izvor Kupe Čuvari hrvatske stoljetne šume srpanj-kolovoz 2020.

3

Pisma čitatelja Čuvajmo vrijednosti Poštovani, pripadnik sam hrvatskoga naroda, odrastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Žitelj sam Bosne, ove lijepe i stoljećima misteriozne zemlje. Zemlje za koju se treba boriti i koju ne možeš ne voljeti. Bosna je kroz stoljeća mijenjala oblik, ustroj, gospodare, susjede, ali uvijek je u njoj postojao taj posebni duh, tako prepoznatljiv. I već puno stoljeća tu žive i katolici i Hrvati zajedno s drugim nacijama i vjerskim skupinama.

Uvijek su se ljudi borili za svoja prava, za život, slobodu… I kao čvrsta potka tu su već stoljećima i fratri sa svojom veličanstvenom ulogom i nemjerljivim značenjem (Anđeo Zvizdović, Ivan Frano Jukić…). Fratri su i kao zajednica i pojedinačno prošli mnoge kalvarije i dali velike žrtve. I uvijek bili uz narod.

I zato ne mogu shvatiti kako se mogu u medijskom prostoru javiti ljudi u habitu koji pokušavaju na svoj (a možda i nije svoj) način tumačiti neka povijesna događanja. U potpunosti „potpisujem” komentare fra Ivana B., fra Pave F., fra Marka K. i izjavu za javnost Uprave Bosne Srebrene iz „Svjetla riječi” (br. 447), a povodom „Bleiburške komemoracije”, a zaista se čudim manjoj skupini fratara-intelektualaca koji na svoj način tumače povijesna događanja (znanost, ili politika?).

Stvar je, zapravo, što se tu neka tumačenja kose s ISTINOM i SUŠTINOM. S tim franjevcima sam imao čast sjediti i nakratko razgovarati. Načelno sam veliki pobornik bosanskih fratara (i ne samo zato što sam imao brata fratra), i smatram da bi ovaj narod još teže prošao kroz sva povijesna iskušenja bez njih.

Znam, neke bh. TV-kuće su „koristile” pamet naših fratara-intelektualaca (fra Ivan Š., fra Mile B., fra Mirko M., fra Ivo M.) i to je u redu. Ali, što se pozitivno promijenilo u međusobnim odnosima u našem društvu? Ništa!

4

svjetlorijeci.ba

Oni su samo iskoristili njihovu pamet i njihovu želju da poprave glib našega društva. Možda treba više ustrajati, ali se mora ići na stol s ISTINOM, a ne sa osobnim političkim stavovima.

Pretpostavljam da ti naši fratri možda žele onu europsku srednjovjekovnu Bosnu. Ili neku modernu cjelovitu državu?

I ja bih htio, ali kako doći do nje?. Malo je čistih i čestitih ruku i mudrih glava da se to napravi. Ovako ispade da su ti medijski eksponirani fratri više uz druge vjerske, nacionalne i ine skupine (možda nesvjesno), nego uz svoj narod. Je li to baš sasvim kristološki? Nitko moralan i vjerski uređen ne može podržavati zločinačke pothvate, naravno ni one koje su počinili i pripadnici tvoga naroda.

I tko može „dirati” u misu koja se služi za nevine žrtve?! Pogotovo ne onaj tko i ne osjeća i ne zna što je to! I takvo „gaženje” čovjeka (kardinala Puljića) u kojega su se kleli godinama? Osobno mislim da je kardinal trebao za 6 decibela podići glas. Ili dodati još koju mudru riječ? Ne bi pogriješio.

Ljudi, čuvajmo sve vrijednosti koje imamo, budimo ponosni na to i dokažimo i drugima da su nam namjere čiste i da svijetlog obraza stojimo s dvije noge na tlu Bosne i Hercegovine koju želimo dijeliti sa svim ostalima koji u njoj žive.

Petar Grebenar, Mali Mošunj, Vitez Ivan fra Frano Jukić Na fotografiji se vide ispred spomenika jedna vaza s čuvarkućom. Tu su dvije male svijeće te tri borove šišarike. To javljanje kolege D. Sičaje me jako razveselilo. Gledajući tu poslanu fotografiju napisao sam dragom visočkome kolegi da znameniti bosanski franjevac i prosvjetitelj Ivan fra Frano Jukić neće biti zaboravljen i imat će mu tko otići na grob i upaliti svijeću sve dok bude visočkih đaka, kolega u Beču.

Kolega D. Sičaja mi odgovora: „Ne znam jesi li primijetio ‚čuvarkuću‘ kod spomenika, to sam ja odgojio i odnio na

Svi Svete! Sad smo bili u svibnju i izgleda posve dobro. Inače latinski naziv za ovu biljku je ‚sempervivum‘ pa neka i on vječno živi u našim mislima.”

Zašto je Ivan fra Frano Jukić umro izvan Bosne i pokopan u Beču, a ne u Bosni za koju je svom dušom i srcem izgarao za njezino dobro i njezinu budućnost?

Visočki đak Jozo Džambo, historičar i esejist, piše u monografiji Anno Domini, Ljetopisno pamćenje franjevaca Bosne Srebrene: „Jukićevo kulturno nastojanje imalo je i političke implikacije, izražene posebno u proglasu Želje i molbe kršćana Bosne i Hercegovine sultanu Abdul-Medžidu (1850). Blizina carskom seraskeru Omer-paši Latasu koji ga je optužio za panslavizam stajala ga je 1852. izgnastva u Carigrad, tragedija koju je literarno artikulirao u putopisu Putovanje iz Sarajeva u Carigrad. Sa zabranom povratka u Bosnu i od mladosti boležljiv, dospio je preko Đakova u Beč gdje je i umro. Pokopan je na St. Marxer Friedhof u grobnici za siromašni svijet u samoj blizini grobnice W. A. Mozarta.”

Kad se govori o Jukićevom grobu izuzetno je zanimljivo čitati članak koji je napisao dr. sc. Marko Lukenda: Govor na Jukićevu grobu povodom 150. obljetnice smrti.

[ … ]Posjet groblju St. Marxer Friedhof 1976. godine pretvorio se u traženje željeznoga križa kojim je, prema dostupnim podacima, bio obilježen Jukićev grob. Ni na jednom od mnoštva križeva nije bilo Jukićeva imena. U blizini Mozartova groba uočio sam vrh željeznoga križa, obrastao korovom i dračem, teško pristupačan. Nakon kraće dvojbe treba li i taj križ pomnije razgledati, odlučio sam golim rukama razmaknuti raslinje. Na križu je stajala pločica s jednom riječju – das Menschenziel (Čovjekov cilj), ime iznad te riječi bilo je izbrisano. Takvim se načinom vjerojatno mogao obilježiti grob svećenika. „U zapisniku grobova (Schachtenbuch) od 28. svibnja 1855. do 6. listopada 1867. godine nalazi se i Jukićevo ime, goticom zapisano: Jukich Pater Franziskaner - Ordens - Priester Stadt Nr. 13.”, kako tvrdi Čičić u svom članku i dodaje: „Iz istoga zapisnika saznaje se točno mjesto Jukićeva ukopa unutar zajedničke grobnice (red IV., grob b 35).

Dodatak Stadt 913 predstavlja prema starom popisu bečke općine oznaku kuće iz koje je Jukić odnesen na groblje.

Danas tu oznaku jasno razaznajemo na franjevačkom samostanu u I. okrugu (Bezirk I.) , Franziskanerplatz 4.”

Pomogla su mi i dva gotova poetska podatka: Jukićev je grob 5 do 7 metara udaljen od Mozartova groba, a na samome grobu raste jedno stablo dunje. Slijedom tih spoznaja, nesumnjivo sam utvrdio koji križ pripada Jukiću i od tada sam ga obilazio, palio svijeće, donosio cvijeće. Isto mi je i mr. Mijoč pripovijedao da je nalazio križ na zemlji i da ga je vezivao za stablo.”

Taj spomenuti mr. Mijoč, u gore citiranom tekstu, je također visočki đak.

On se zove punim imenom Rudolf Mijoč – Birin iz župe Suho polje s Kupreške visoravni. On je podupirao i pomagao postavljanje spomen ploče 2005.

Ivanu fra Frani Jukiću u franjevačkom samostanu u Beču zajedno s fratrima Bosne Srebrene s tadašnjim... (nastavak str. 6)

Riječ čitateljima D

anašnja BiH nije samo posebna nego i vrlo složena država u kojoj su dominantna tri književna jezika, tri naroda, tri vjere, tri povijesti, tri... Razumljivo je da je kao takva puna kontradiktornosti uzimajući u obzir još i činjenicu da je život od rođenja nije mazio. Stoljećima su je gazile osvajačke čizme i isto toliko godina su samo od nje otimale. Međutim, ostajala je uvijek svoja jer se nikad nije predavala, nego prkosila teškoćama. Njezin prkos nije samo od sna, kako zapisa Mak Dizdar, nego i od konstantnih političkih gluparija koje su često, a posebno danas generirale društveno beznađe. Prkosi ona nebrizi, zapuštanju i zatvaranju njezinih muzeja i spomenika kulture, a posebno prkosi neprirodnom, gotovo infantilnom, svojatanju njezinih povijesnih više obrisa nego tragova. Ne dopušta bilo komu da joj diktira povijest jer tada postane, da prostiš i posna i bosa, ne samo prkosna nego i alergična pa, nekada jače, a nekada slabije, iskiše mnoge konstruirane povijesne alergene kao prašinu koja joj se baca u oči.

Zato je nužno da ne montiramo, nego s dubokim poštovanjem izučavamo i prihvaćamo svoju kamenom ispisanu prošlost kako bismo lakše razumjeli našu kompleksnu sadašnjost i zajedno gradili bolju budućnost.

Ostaci naših srednjovjekovnih gradova nisu puke hrpe bezličnoga kamenja koje, nažalost, najčešće grli i izučavaju korov, drač i živica, nego su svojevrsna kazališta povijesti i njezinih mijena čiju dramu i zaplete vješto oko, oslobođeno predrasuda, može još uvijek odgledati čak i u malobrojnim i razbacanim kamenim fragmentima njihovih nekoć blistavih kulisa i dasaka. Oni su bili nekad davno suvereni simboli moći, snage i prestiža i kao takvi su uokvirivali sliku određenoga društveno-političkoga konteksta burne višestoljetne bosanskohercegovačke povijesti.

Bez obzira na sustavnu nebrigu društva i vlasti oko očuvanja i njegovanja svoje povijesne baštine, ostaci bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih gradova i utvrda još uvijek prkosno stoje kao podsjetnici njezinih teških vremena i dubokih rana, ali i njezina suvereniteta, moći i sjaja. Kao takvi još uvijek u nama mogu izazvati imaginaciju na vrijeme kad čast, viteštvo, ljubav prema domovini, hrabrost i odanost nisu bili puki kockarski ulozi u društveno-političkim igricama, nego vrijednosti zbog kojih se časno živjelo i, onda kada je trebalo, umiralo.

Fra Janko Ćuro urednik@svjetlorijeci.ba

srpanj-kolovoz 2020.

5

provincijalom fra Mijom Džolanom, te u organizaciji kolege Rudolfa Mijoča biva 2010. godine postavljen i nadgrobni kamen tom vrsnom bosanskom fratru. R. Mijoč piše u svom kratkom članku Ivan Frano Jukić, spomen - ploča: „[ … ] Sada je spomen – ploča tu, i ako Bog da, ostat će tu, a nema razloga da nestane, osim ako je mi, a znalo se i to dogoditi, ne zaboravimo. Tako je bilo i s križem na njegovu grobu, koji je nestao, ne zato što ga je vrijeme izbrisalo, nego zato što smo ga mi zaboravili. [ … ].”

Josip Andrić, Neu – Ulm Kapele, čuvari i putokazi U ovom tekstu iščitavamo jedan već pomalo zapušteni segment našega kulturnog i sakralnog nasljeđa – kapele.

Samo ime „kapela” potječe od latinske riječi „cappa” što znači „plašt”. Naime, u francuskoj kraljevskoj palači postojala je jedna mala prostorija u kojoj se čuvao plašt, ogrtač svetog Martina, a koja je još uz to služila i za molitvu. Kasnije su sve manje prostorije koje su služile za molitvu nazivane kapelama; bilo da su u sklopu većih građevina ili su samostalne, kao na primjer grobljanske kapele. Čak i za manje crkve zadržao se naziv kapela. Kao integralni dio narodnog graditeljstva potpuno su deprimirane i svedene na muzejski eksponat, kao i sveukupno narodno graditeljstvo u Bosni. Ovdje je isključivo riječ o starim kapelama koje su sagrađene prije stotinu i više godina, dok su suvremene kapele često puta i značajna arhitektonska ostvarenja dio sadržaja kršćanskih grobalja i o njima se u ovom slučaju može isključivo govoriti u kontekstu grobljanske (sepulkralne) arhitekture. Tako, na primjer, na nekim grobljima imamo izvanredne primjere kulturne slojevitosti uporedbom kapela: starih i novih.

Dok su stare kapele tipa brvnare sa svim tradicijskim elementima pučke arhitekture; nedaleko od nje je suvremena kapela građena po modernim oblikov6

svjetlorijeci.ba

nim načelima i materijalima koja u potpunosti dokumentira vrijeme u kome je nastala, bez elemenata faksimila ili oponašanja, ali isto tako i bez kičeraja i plagijatstva.

Kapele kao povijesne građevine su obično skromne, potpuno minorne, oblikovno siromašne, osobito one koje su građene u vrijeme osmanske uprave.

O fizionomiji građenja u to vrijeme veoma sugestivnu predstavu daje nam Matija Mažuranić u svome djelu Pogled u Bosnu. Bez obzira na to kapele predstavljaju veoma važnu nezamjenjivu kariku povijesti kao prostornu vezu s prošlosti, kojom možemo iščitati i dekodirati niz značenja, osobina i vrijednosti. Ovdje ću pokušati do izvjesne razine to učiniti putem nekih vrijednosnih obilježja.

To su u prvom redu njezine povijesne vrijednosti, odnosno veza građevine s određenom povijsnom osobom ili povijesnim događajem, a nisu rijetke ni umjetničke, odnosno estetske vrijednosti ovih kapela. Tako, na primjer, vrijednost detalja, zatim specifikum obrade materijala i konstrukcije. Sve kapele pružaju bogat dokumentarni izraz o tipu gradnje, načinu građenja kao i o načinu života u pojedinim razdobljima. Građene su redovito na grobljima, na mjestima gdje se narod okupljao na molitvu (molitvišta), dok su neke na arheološkim lokalitetima, posebno na nekropolama stećaka kao autohtonim kršćanskim grobljima. Sami toponimi tih lokaliteta (Crkvenjak, Crkvište, Grad, Gradinac) na kojima su objekti kapela upućuje na veoma dubok vremenski korijen simboličke vrijednosti i kontinuiteta ovih lokaliteta. Dakako, središnja skupina vrijednosti su simbolička obilježja izražena kroz sakralnu i tradicijsku vrijednost. Te vrijednosti se manifestiraju tijekom povijesti u njihovoj liturgijskoj i katehetskoj funkciji. Vrlo često one su bila i fratarska prenoćišta, a pored nekih su evidentirani i fratarski grobovi.

Mnoge od njih su nezamjenjivi dijelovi pejzažnih cjelina i krajolika, koje

su s njima integrirane u potpunosti do organske povezanosti. Osobine izvornosti i reprezentativnosti mogu se pridodati najvećem broju ovih objekata jer su građene izvornim materijalom (drvo, kamen, zemlja) i tradicijskim načinima građenja. Sva ova značenja mogu se, zapravo, svesti na jedno značenje, a to je njihovo identitetsko značenje svjetonazorskoga i nacionalnoga bića ovih prostora. One su bile i ostale dio našega bića, naše duše, naše prošlosti i sadašnjosti. To su naša molitvišta „protiv munje, grada i groma; protiv kuge, gladi i rata”. To su memorije naših sprovodnih povorki, to su markeri u prostoru našeg života.

Posebnim bogatstvom i raznolikošću svojih vrijednosti i osobina izdvaja se kapela u Srednjoj Lipnici (Tuzla) – „Kapela Gospe Lipničke”. Na njoj je izražena profana skupina vrijednosti i obilježja, koja se na kraju svode u rijetko očuvan primjer spomenika tradicijske arhitekture polukatne bosanske stambene kuće iz 18. stoljeća, što joj pruža mogućnosti vjerske turističke prezentacije. Posebno ćemo se osvrnuti na njezinu simboličku skupinu vrijednosti, a to su sljedeće komponente: sakralna, tradicijska, crkveno-povijesna i zavjetno-mariološka komponenta.

Poseban značaj ima crkveno-povijesna komponenta. Naime, koncem 17. stoljeća usljed ratnih prilika dolazi do najveće migracije katolika iz tuzlanskoga kraja. Glavni pravac iseljavanja (migracije) bili su Slavonija na sjeveru i Bač u Vojvodini, dok je jedan dio stanovništva, oko pet tisuća ljudi, otišlo s vojvodom Perčinlijom da bi se spojilo s povorkom Eugena Savojskoga koja se kretala iz pravca Sarajeva dolinom rijeke Bosne. Međutim, jedan mali broj katolika ipak se zadržao na području Tuzle. Presveti Oltarski Sakrament našao je utočište u Lipnici u običnoj seoskoj nastambi u kućaru u ovoj kapeli. Dakle, ova kapela bila je refugijum – posljednje sklonište za temeljni osigurač vjere.

Naime, tu se ostvario onaj kritični nužni

spoj koji je omogućio kontinuitet života katoličkoga življa u tuzlanskom kraju. Uzme li se i uloga ove kapele kao sjedišta „Lipničke kapelanije”, kao specifičnog oblika pastoralne organizacije zbog veličine tuzlanske župe, onda značenje ove kapele dobiva još više na svome značenju. Te ratne nedaće u Bosni je preživjelo oko 25 tisuća katolika nagnuti nevidljivim nagonom Providnosti na svoja grobišta, kapelice, kućare i na katakombične pećine, survine i gudure.

Ta bosanska prostorna matrica čuvar je našeg pamćenja, ali i putokaz kroz prostor beznađa njegovim vremenskim premošćenjem nepogrešivim sustavom vrjednovanja Radosne Vijesti ili Kristovom evaluacijom – Ja sam put, istina i život (Iv 14,6).

Mijo Franković, Tuzla Osvrt Poštovano uredništvo Svjetla riječi, ovaj tekst sam odlučio podijeliti s vama iz više razloga, a neke ću iznijeti i ovdje i ostavljam Vam naravno na izbor želite li ga ili ne objaviti u Vašoj cijenjenoj reviji. Pišem kao obični mali čovjek, mali Hrvat i mali katolik, sa srednjoškolskim obrazovanjem. Dakle nemam nekog stručnog znanja, ali mogu razlučiti istinu od podvala i iznijeti svoje mišljenje o napisima koji su o Bleiburgu objavljeni na portalu prometej.ba i u Svjetlu Riječi.

Strašno me smeta kad pročitam tekstove Drage Bojića i Ivana Šarčevića kao i nekih drugih autora koji se predstavljaju kao navodno nepristrani analitičari i „antifašisti”, a koji direktno i indirektno mene pojedinca žele staviti u položaj sukrivca za događaje od prije 75 i više godina. Nije dovoljno njima ni to nego tu dijagnozu prokušavaju projicirati na čitav hrvatski narod.

Tekst fra Ivana Bubala, u kojem je prikazao neke manje i potpuno nepoznate činjenice o bleiburškoj tragediji vojnih formacija i civila, i što je još važnije, rasvijetlio je konstrukciju koju su

formirali pobjednici u II. svjetskom ratu, a izazvala je mnogo uzdaha olakšanja u narodu kojega komunistički „pobjednici” smatraju današnjim fašistima. Važno je to za narod, kojeg se evo punih 75 godina drži prislonjenoga uz plotove i zidove sramnih djela fašista, drži ga se u položaju za strijeljanje, okrivljuje ga se za grozna djela ili bolje reći nedjela, da je pročitao tekst jednog bosanskoga fratra u kojemu ga se oslobađa nepravedno nametnute krivice za zločine koji su se dogodili prije 75 i više godina. Teško breme sukrivnje i suodgovornosti stavlja se na pleća pojedincima, ali i čitavom narodu kojega pripadnici najvećim dijelom nisu ni rođeni kada su se događali zločini za koje ga se tereti. Ionako tešku situaciju dodatno otežavaju tekstovi i izjave pojedinih fratara i „nezavisnih intelektualaca” čije je podvale u svom analitičkom tekstu prokazao fra Ivan Bubalo. Kao da našem narodu nije bilo dovoljno što im je toliko sinova i kćeri, očeva i majki, braće i sestara, prijatelja, kumova, poznanika i kolega bez suđenja pobijeno od strane „antifašista”, nego se i ove žive danas, u formi pisanja pojedinih svećenika želi žive „zatrpati” u šutnju i strah i tako ih smjestiti ponovno pod zemlju, u grob, u jamu, u rudnička okna, zajedno s onima iz 1945. godine. Ljagu na žive ljude i potomke stradalih nažalost bacaju fratri Bojić i Šarčević te njihovi istomišljenici s jednog portala koji se već godinama opsesivno- kompulzivno bavi situacijom u Bosni Srebrenoj i koji je postao privatni portal za širenje Šarčevićeve i Bojićeve ideologije. Svi oni zaboravljaju da egzekutori u Bleiburgu, po Sloveniji, Dravogradu i mnogim drugim znanim i neznanim mjestima, ni one mrtve nisu uspjeli dovoljno duboko zatrpati kako bi zatrli svaki trag tih ubojstava iz mržnje.

Samo iz mržnje. Mržnja je neizmjerno jaka sila, i ništa drugo kao mržnja nema tako veliku potrebu za zatiranjem drugoga i drugačijega. Posljedice mržnje su mnoge, a među njima su nemir, nespo-

koj i strah od otkrivanja istine možda najočitije. Zato je u njima ovoliki strah od svih onih koji se spominju stradalih u Bleiburgu, Križnim putovima i hodovima smrti, od onih koji za njih upale svijeću, mole Boga ili prikažu svetu misu. Užasan je strah kada kosti pobijenih provire iz zemlje pred očima onih koji su ih pobili na najsvirepiji način!

Svi svirepo ubijeni, ma koliko bili krivi i ogriješili se o zakone ili potpuno nevini, ipak su poubijani bez suđenja, bez mogućnosti obrane, iako su, položivši oružje, predani „pobjednicima”.

E baš je ovaj osvrt profesora Bubala na intenzivan način ukazao, ali ne i prekinuo pokapanje živih ljudi, prekinuo njihov monolog o našoj sukrivnji i stresao ogromnu količinu zemlje sa živih ljudi koju su na njih nabacali Bojić, Šarčević i još mnogi drugi. Njihovi tekstovi, baš zato što su fratri čija su tolika subraća pobijena 1945. bole više od tekstova komunističkih i „antifašističkih” povjesničara.

Kako se može vidjeti iz nevjerojatno zapjenjenih reakcija pojedinih franjevaca, Izjava za javnost Franjevačke provincije Bosne Srebrene i tekst fra Ivana Bubala ostavio je konsterniranima one koji su mislili da jedini imaju monopol na istinu i nastupe u javnosti i izbio ih iz položaja u kome su se ugodno osjećali galameći i optužujući sve redom.

Predugo je to trajalo, predugo se čekalo na jednu ovakvu službenu reakciju Franjevačke Provincije Bosne Srebrene.

Uz srdačne pozdrave izražavam nadu da će Uprava provincije Bosne Srebrene ustrajati i čvrsto držati stav koji je iznijela u svojoj Izjavi. Izjava uprave provincije i tekst fra Ivana Bubala podigli su čela i ponos hrvatskog naroda te mu vratili dio pouzdanja u fratre, koje je itekako bilo urušeno u proteklim godinama u kojima se moglo čuti samo „dvojac s kormilarom u sjeni” s njihovom posadom, istomišljenicima i simpatizerima, koji se ukrcavaju na brod koji opasno tone. Srdačno i prijateljski.

Stipo Barać, Livno srpanj-kolovoz 2020.

7

Tema broja

ZATOMLJENA LJEPOTA DREVNIH UTVRĐENJA I dok lunjamo ostrašćeni ljepotom perivoja i starih gradova po europskim gradovima, potrebno je probuditi samo malo ljubavi prema svojoj prošlosti i baštini, onoga unutarnjeg sluha kojim bismo poćutjeli ljepotu naših drevnih utvrda, i otpuhnuti prašinu s njihove patine 8

svjetlorijeci.ba

K

@ Leonard Valenta

Jajce

Kao mladi student, slušah nekoć jednoga učenog čovjeka koji nam je pričao o Kraljevoj Sutjesci i Bobovcu, tim prijestolnicama srednjovjekovne bosanske države.

Htijući ispasti duhovit, simpatičan ili štoveć, predstavio je prijestolna mjesta u toj, kako je rekao, bosanskoj zabiti, s pretpostavkom kakva li je tek bila država ako su joj u vrletima bile prijestolnice. I tada me zapanjio taj jaram omalovažavanja svoga, svoje baštine i svoje prošlosti.

Imamo mi u Bosni taj usud „’Taaa će on” jer sve što je naše automatski je podložno kritici i omalovažavanju. Unatoč takvom predstavljanju, dobro se sjećam da se baš tada, za moga prvog posjeta Sutjesci, zametnula u ovom bosanskom srcu još i danas snažna ljubav prema tom sutješkom tjesnacu.

Istina, trebalo je mnogo Trstionice proteći podno banskoga dvora, mnogo knjiga, listina i povelja prevaliti preko ruku i pojačati svoju dioptriju kako bi se neke stvari shvatile, posložile, došle na svoje mjesto, pa napose ispravno razumjela i ta „zabačenost” starih gradova od današnje civilizacije. Gotovo biblijski rečeno, neki putovi nisu isti, ondašnji i sadašnji, srednjovjekovni i suvremeni putovi ponekad čak ne dodirnu ni paralelni niz, a kamoli da se poklapaju.

Stoga i ne čude stare rimske ceste, dubrovački karavanski putovi i ini drugi, koji su nerijetko udaljeni od današnjih prometnica i komunikacijskih spona.

E zato su oni u zabitima, pa s njima i stari gradovi, ti stoljetni čuvari navedenih putova. I zaista, poput bisera rasutih po bosanskohercegovačkoj zemlji, stari srednjovjekovni gradovi danas svjedoče o prohujalim burnim stoljećima njezine prošlosti. Poglavito oni koji su smješteni na teško pristupačnim uzvisinama, oštrim kosama, konusnim brežuljcima, po svom položaju otkrivali su svoju glavnu namjenu: obrambeni karakter, ne samo svoga stanovništva nego i kotline ili putova iznad kojih su bdjeli.

Nimalo patetično rečeno, oni danas zorno prikazuju onu prošlost, ono kulturno i neimarsko nasljeđe koje je daleko od malicioznoga minoriziranja prošlosti ove zemlje. Čak i danas, u svojim reliquiae reliquiarum obrisima, ti srednjovjekovni gradovi gordo i neupitno svjedoče o slavnoj prošlosti medijevalne Bosne. Površna i stidna arheološka istraživanja, koja su izvršena na nekolicini njih, otkrila su bogati kulturni i umjetnički segment enterijera tih gradova. Ukrasna plastika, izražena ponajprije u portalima, nadvratnicima, prozorima, biforama i drugim elementima, pokazala je profinjen ukus nekadašnjih gospodara tih gradova. Rijetki su oni gradovi koji su zadobili privilegij opsežnijega arheološkoga istraživanja koje je opet otvorilo cijelu jednu riznicu, ne samo prošlosti ove zemlje nego i načina gradnje, arhitektonskih tipova, a posebice kulture stanovanja. Znali su srednjovjekovni stanovnici, koji su hodili ovim krajevima, ugoditi sebi bogato urešenom unutrašnjosti odaja tih gradova, perivoje, ljetnikovce i sve ono što u svojim turističkim putovanjima obilazimo po europskim gradovima, diveći se ljepoti, a ne znajući da u oronulim, zapuštenim i, ponajprije od nas zaboravljenim, starim gradovima ove zemlje to isto postoji. Nije potrebno preduboko uroniti u prošlost i zapitati se zašto neki lokaliteti nose nazive Kraljevi vrtovi, Kraljičino vrilo, Crkvina i slično.

Potrebno je samo malo više ljubavi srpanj-kolovoz 2020.

9

Kamenom satkana prošlost - Srednjovjekovni bosanski gradovi Zbirka tekstova autora profesora Leonarda Valente predstavlja izvrsnu seriju o 55 srednjovjekovnih gradova na području današnje BiH. Gotovo izgubljeni u zaboravu mnogi srednjovjekovni bosanski gradovi izranjaju pred nama i otkrivaju svoju ljepotu i značaj u burnoj povijesti bosanske države.

Pored povijesnih podataka, svaki opis i prikaz grada protkan je i poetskim elementima što daje poseban pečat opisanim mjestima.

Proširite svoje znanje o povijesti svoje domovine.

Knjigu poručite pozivom na broj telefona: 033 726 200; e–mailom na: redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas na adresi Zagrebačka 18 u Sarajevu ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu.

Nepoznata Biblija

Psalam 7: vapaj za spasenjem @ fra Darko Tepert tepert

Psalam 7 pripada među individualne tužaljke, a dijeli se u pet strofa. Prva strofa izriče poziv Bogu za spasenje (Ps 7,2-3).

Psalmist najprije izriče svoje pouzdanje u Boga, a aramejski prijevod Psalma koji je sadržan u Targumu kaže: „Gospodine, Bože moj, u tvoju se riječ pouzdajem.”

T

ako bi se moglo reći da je razlog pouzdanja u činjenici da je Bog vjeran svojim obećanjima, pa se čovjek u njega može pouzdati. Odmah na početku istaknuti su „progonitelji” kao oni koji otežavaju moliteljevu situaciju, pa on od Boga očekuje spasenje i izbavljenje. U hebrejskom izvorniku psalmist najprije govori o progoniteljima u množini (7,2), a onda moli da mu dušu „nezgrabi kao lav” (7,3). U hrvatskom prijevodu i ovdje je množina, dok hebrejski ima jedninu: „ne zgrabi”. Nije lako protumačiti ovu promjenu. Neki misle da u tom retku zapravo više nije riječ o progoniteljima, nego o Bogu koji može poput lava zgrabiti čovjekovu dušu. Tako se i u Psalmu 50 kaže: „Shvatite ovo svi vi koji Boga zaboraviste, da vas ne pograbim i nitko vas spasiti neće” (Ps 50,22). I Job se obraća Bogu riječima: „Ispravim li se, k’o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni” (Job 10,16).

14

svjetlorijeci.ba

U Psalmu 7 željelo bi se onda reći da bi Bog koji ne bi djelovao protiv progonitelja bio poput lava koji bi molitelja razderao. Ipak, uobičajeni način govora tužaljki ovdje bi vidio neprijatelje koji su sada prepoznati kao jedna jedina opasnost. To su oni koji su slični lavu dok se, „zinuv, na plijen obara i laviću što vreba u potaji” (Ps 17,12) ili koji „ždrijela svoja razvaljuju... k’o lav koji plijen kida i riče” (Ps 22,14). U tom slučaju psalmist je u velikoj opasnosti i Bog je jedini koji ga može spasiti. Čovjekova nevinost U drugoj strofi psalmist izriče svoju nevinost (Ps 7,4-6) i to čini u obliku prisege. Ako bi se dokazalo da je učinio kakvo zlo, bilo prijatelju bilo neprijatelju, molitelj je spreman podnijeti kaznu. On sâm predlaže kakvu bi presudu tada zaslužio. Trebao bi biti predan neprijatelju,

da mu on dokrajči život. Posljednje riječi u hebrejskom izvorniku glase: „Neka mi život u zemlju satre i slavu moju u prašinu položi.”

Hrvatski prijevod koji umjesto „slave” ovdje ima „jetru” oslanja se na sličnost ovih dviju riječi u hebrejskom jeziku. Slava se kaže kavod, a jetra kaved. Ipak, hebrejski je tekst ovdje sasvim jasan, a „slavu” imaju i aramejski i grčki i latinski prijevod. Stoga je bilo nepotrebno mijenjati značenje. Pritom valja voditi računa da pojam „slave” u hebrejskom označava i nečije bogatstvo, nečiju čast, ali i onu božansku slavu koja označava Božju prisutnost.

Božja pravednost Treća je strofa molitva da Bog ostvari svoju pravednost (Ps 7,7-10). Psalmist koji je prethodno prisegom izrekao svoju nevinost, sada se priziva na Božje sudište. Čini se kao da je do sada osjećao da je Bog bio odsutan jer se nije zauzeo za nevina i pravedna protiv njegovih progonitelja i tlačitelja. Zato ga poziva da se probudi, ali i da sazove sud. Sudac je imao povišeno sjedalo, obično postavljeno na gradskim vratima, gdje se moglo okupiti više ljudi. Molitelj priželjkuje sud koji će biti pred „skupštinom narodnom” (7,8). To nije skupština samo jednoga naroda, nego su narodi ovdje u množini. Iz toga se može zaključiti da progonitelji dolaze iz nekoga drugoga naroda, ne iz vlastitoga, pa onda i sudište mora biti sastavljeno od svih naroda.

Ondje molitelj očekuje da će zasjati njegova nevinost, a tlačitelji će biti kažnjeni.

Drukčije se ne može dogoditi jer Bog je pravedni Bog. On „proniče srca i bubrege”. I prorok Jeremija reći će: „Ali ti, Gospodine nad vojskama, koji pravedno sudiš, koji ispituješ srca i bubrege, daj da vidim kako se njima osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju” (Jr 11,20). Ondje se Jeremija već predstavio kao „janje krotko što ga vode na klanje” (11,19), kao onaj koji poput žrtve

U

početku je bila Riječ – o toj lijepoj i zagonetnoj rečenici s početka Ivanova evanđelja mnogo je u prošlosti razmišljano i pisano, pa se i o čitavom Pismu govori kao o Božjoj riječi, a i na kraju biblijskih čitanja govorimo „Riječ Gospodnja”. Ali zapravo nije nikad sama riječ, nego je riječ uvijek u društvu drugih riječi.

Točnije bi bilo govoriti o Božjoj pripovijesti. Biblija je puna povijesnih i poučnih priča, a i Isus uglavnom priča prispodobe. Pa i kada govorimo o povijesti spasenja, opet je to pri-povijest, i u tome nema ničega čudnoga. Razlog zašto izbjegavamo riječ „pripovijest” zacijelo potječe iz toga što se bojimo da bi se to moglo protumačiti kao da je Biblija izmišljena. Jer kad nekad u nešto sumnjamo, mi kažemo „ma to ti je samo priča”. Ali Biblija nije „samo priča” – to je istinita priča, dapače, trajnija je od svijeta, jer Isus jamči da će i nebo i zemlja proći, a da njegove riječi neće proći.

Zvijezda i uskrsnuće O moći biblijske priče govori knjiga Ljestve Jakovljeve hrvatske književnice i filozofkinje Jadranke Brnčić, objavljena prošle godine u Zagrebu, podnaslovljena „Biblijski motivi u književnosti”. U njoj autorica s jedne strane čita biblijske tekstove kao poetske i na taj način pokazuje njihovu snagu imaginacije, a s druge tumači razna književna djela, strana i domaća, i pokazuje koliko su prožeta biblijskim duhom.

Autorica na 300 stranica nudi obilje dubokoga i nadahnutoga štiva, primjerice vrlo iscrpnu analizu pjesništva Antuna Branka Šimića. Iako religiozni doživljaj nije osobito uočljiv u njegovim pjesmama, Jadranka Brnčić minuciozno prati svaki njegov stih u kojem se pojavljuje riječ „zvijezda”, i tako od riječi dolazi do pripovijesti o zvijezdi. „Svijet teksta jest svijet koji se rastvara pred onim tko tekst čita”, kaže ona, 16

svjetlorijeci.ba

Samotno mjesto

Sjajna točka usred mraka @ Boris Beck boris.beck.735

Biblija je puna povijesnih i poučnih priča, a i Isus uglavnom priča prispodobe. Pa i kada govorimo o povijesti spasenja, opet je to pri-povijest, i u tome nema ničega čudnoga i otkriva nam da je „zvijezda” središte Šimićeva pjesništva, a i da je u središtu njegove misli o smrti i uskrsnuću.

Jadranka Brnčić pokazuje da pomno čitanje može razbiti mnoge stereotipe, primjerice, o Miroslavu Krleži. Autorica nalazi čak 30-ak njegovih pjesama o Kristu, a podrobno analizira „Jeruzalemski dijalog”, otkrivajući da je veliki pisac bio duboko prožet kršćanskom kulturom – ne samo dublje od onoga što se to obično misli nego i dublje od onoga koliko je bio svjestan.

Patnja nevinih Jakovljeve ljestve Jadranke Brnčić poticaj su i za čitanje Biblije, i za čitanje književnosti. U Svetom pismu privlači je govor o Zmiji iz Knjige Postanka koji uspoređuje s babilonskim tradicijama; s velikom ljubavlju tumači Franjinu Pjesmu stvorova i nalazi u njoj mnoge skrivene ljepote i poruke; pokazuje kako biblijska priča o Abrahamu djeluje u romanu Josipova braća njemačkoga nobelovca Thomasa Manna koji je za svoje

pisanje sam rekao da želi da donese radost jer je radost „najljepši dar što nam ga Bog daje”.

Posebno poglavlje Jadranka Brnčić posvećuje ruskom romanu Braća Karamazovi i njegovoj povezanosti sa starozavjetnim Jobom. Dostojevski u toj knjizi na mnoge načine tematizira kršćansku vjeru, najviše životom i govorom pobožnoga starca Zosime koji tvrdi da je svako čitanje Svetoga pisma sićušno sjeme što u duši čovjeka neće umrijeti, nego će živjeti kao sjajna točka usred mraka. Knjiga o Jobu u romanu se više puta citira, pa je navodi čak i đavao kad razgovara s Ivanom Karamazovim, a Dostojevski je dovodi u vezu sa svojom središnjom temom: osudom nevinoga Dmitrija Karamazova. Odakle patnja na svijetu, a pogotovo patnja nedužnih i djece, pita se Dostojevski jer želi odgovoriti na to upravlja li Bog svijetom pravedno. Kao i u drugim svojim knjigama, primjerice u Zločinu i kazni, Dostojevski apelira na to da se patnja prihvati „unatoč svemu” jer to je Kristov put.

Franjevci među svojim pukom

Studij franjevačkih bogoslova @ fra Anđelko Barun

barun.andjelko@gmail.com

Zbog zamršenih političkih, društvenih i gospodarskih uvjeta života u Bosni i izvan nje filozofsko-teološki studij bogoslova provincije Bosne Srebrene tijekom proteklih sedam stoljeća nailazio je na mnogobrojne teškoće.

S

ve do kraja 19. stoljeća odvijao se uglavnom izvan Bosne. Za bosanske samostalnosti nemamo podataka kako su se i gdje školovali bogoslovi. Vjerojatno su ih misionari slali u svoje matične provincije, neko vrijeme u Zadar i u Dubrovnik.

Za osmanlijske uprave Padom Bosne pod Osmanlije školovanje bogoslova postaje sve teže. Iako se i u tom vremenu spominju u slavonskim samostanima Bosne Srebrene učilišta redovnika, sigurno je, ipak, da se većina školovala izvan Provincije. Generalna je kurija Reda dopustila 1628. godine da Bosna Srebrena može slati svoje bogoslove na studij u Rim i u druge talijanske samostane. Traženje dopuštenja za studij u Italiji obnavljalo se i dobivalo u više navrata.

U Bečkom ratu (1683. – 1699.) oslobođene su Ugarska, Slavonija i Dalmacija. Bosna Srebrena u svojim 20

svjetlorijeci.ba

samostanima u tim zemljama otvorila je učilišta u Budimu, Šibeniku, Požegi, Slavonskom Brodu, Našicama, Đakovu, Velikoj, Baji i Gradišci.

Odjeljenjem Dalmacije 1735. i Prekosavlja 1758. godine u zasebne provincije, Bosna Srebrena ostaje samo na teritoriju Bosne i Hercegovine, s tri samostana. Otada su talijanske provincije besplatno primale bosanske klerike u svoje samostane sve do kraja 18. stoljeća i školovale ih na generalnim učilištima Reda. Kada je Napoleon pregazio Italiju, samostane opustošio, nije to više bilo moguće. Bosna Srebrena bila je prisiljena tražiti drugo rješenje. Našla ga je u austrijskim zemljama.

Car Josip II. darovao je 1785. godine 107 700 forinti za školovanje bosanskih klerika u carskim zemljama. Grof Niczky dodao je još 12 000 forinti i tako je nastao zakladni fond od čijih su se kamata školovali bogoslovi. Od tada pa sve do zadnjega desetljeća 19. stoljeća bosanski se bogoslovi školuju u carskim

zemljama: Austriji, Mađarskoj i Hrvatskoj, a jedan manji dio u Italiji. U Napoleonovim ratovima vrijednost je novca pala pa se i naklada Josipa II. okrenula u državne dugove. Bosanski su klerici tada raspoređeni za studij po austrijskim samostanima. Budući da tu nije bilo kvalitetna studija kakva se željelo, Provincija pokušava osnovati svoja učilišta u Rimu ili Beču. Pokušaj nije uspio.

Upravo tada biskup Barišić optužuje bosanske klerike da u austrijskim školama uče krivovjerje i upijaju duh protucrkvenosti. Predlaže da im se ne dopusti studij ni u Dalmaciji. Kongregacija za širenje vjere donijela je odluku 1841. godine da se franjevačkoj bosanskoj mladeži zabranjuje pohađanje škola u austrijskim zemljama i nalaže da studij završavaju u papinskoj državi. Austrijsko vojno vijeće zabranilo je 1843. godine bosanskim bogoslovima i pristup na austrijsko tlo.

Poslije neuspjela pokušaja da se podigne vlastito učilište u papinskoj državi, pokušalo se tražiti rješenje na istoku.

Kada ni to nije uspjelo, Provincija je odlučila studij bogoslova organizirati u Bosni. Osnovala je 1851. filozofsko-teološko učilište u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Zbog skučenosti prostora to nije moglo biti duga vijeka. Tražilo se bolje rješenje.

Studij u Đakovu Đakovački je biskup ponudio smještaj i školovanje bosanskim bogoslovima u svom sjemeništu u Đakovu. Kongregacija je povukla svoj dekret o zabrani studija u austrijskim zemljama. Učinilo je to i Austrijsko vojno vijeće. Godine 1853. bosanski bogoslovi dolaze u Đakovo.

Strossmayer im je podigao 1857. i posebnu zgradu dvokatnicu. „Austrijskim vlastima bilo je pak u interesu da franjevačke klerike udalje od kulturnoga, nacionalnoga i političkoga utjecaja biskupa Strossmayera” (Karamatić). Pod pritiskom austrijskih vlasti, Kongregacija za

Reportaža

NACIONALNI PARK RISNJAK I IZVOR KUPE

ČUVARI HRVATSKE STOLJETNE ŠUME 22

svjetlorijeci.ba

P @ Dragica Zeljko Selak Prašuma oko Smrekovca

Nacionalni park Risnjak obuhvaća središnji dio Risnjačkoga sklopa koji se prostire od izvora Kupe do Gornjega Jelenja i od Crnoga Luga do Snježnika. Najviši zapadni i sjeverozapadni dio obuhvaćaju vrhovi masiva Risnjaka i Snježnika, središnji jugoistočni dio obuhvaća krška zaravan, prostor prašume oko Smrekovca, područja Bukovca i Bijelih stijena, koje se protežu prema sjeveru gdje ih presijeca dolina Kupe s vodotocima Krašićevica i Sušica.

Park se proteže od 321 metra nad morem u dolini rijeke Kupe do 1528 metara visine Velikoga Risnjaka i sa Snježnikom predstavlja klimatsku i vegetacijsku granicu između primorja i kopna i prirodni je most Alpa i Dinarida.

U Risnjaku i Snježniku nema velikih izvora, samo nekoliko manjih, Klupice na Smrekovcu i Studenac na Javorovu kalu. Tri trajna izvora na prostoru gorske livade Leska stvaraju potok koji ponire k snažnom izvoru Kupe. Nemoguće je pratiti podzemne tokove, ali očito je da voda s masiva Risnjaka puni vrelo Kupe.

Vražji vrt Risnjak je dio Dinarskoga spleta, planina raskidana reljefa, bogata krškim uvalama, razlomljenim i strmim stijenama, škrapama, točilima, ponikvama,

ponorima… Nad tim prostranstvom, u 18. st. zvanim Vražji vrt, gospoduje hrbat Risnjaka s vrhovima koji se susreću u spletu vrhova viših od 1400. Najviši vrh je Veliki Risnjak s kojega puca pogled prema vrletnim stijenama Maloga Risnjaka s planinarskim domom Josip Schlosser, nazvanim po botaničaru i prvom ravnatelju Parka te na najljepši planinski greben Bijele stijene s golim liticama koje s tornjevima, kupolama, obeliscima, čunjevima visokim i do pedeset metara, međusobno odijeljenim žljebovima i bezdanima, podsjećaju na čudesno djelo ljudskih ruku.

Za uspon od Maloga do Velikoga Risnjaka treba više od pola sata. Za lijepa vremena s vrha Risnjaka pruža se pogled preko krša sve do mora, jugozapadno na Učku i Opatijsko primorje, prema jugu na otoke Lošinj, Cres i Krk. Vide se vrhovi Obručki sklop i Snježnik, a daleko na sjeverozapadu naziru se Alpe s Triglavom. Na jugoistoku pruža se Kapela, Lička Plješevica i Velebit, a na sjeveroistoku pogled dopire sve do Medvednice.

Jezerski izvor i planinski brzaci U Nacionalni park Risnjak vode tri ulaza: Crni Lug, Razloge i Kupari. Na glavnom ulazu u Bijele Vodice u Crnom Lugu, kraj Delnica, smještenom u krajobrazu zelenih livada među crnogoricom, hvatam stazu koja priča na svim jezicima. Sve je izazovno, uspokojeno, zazelenjeno, vanzemaljsko. Osim kokolanja tetrijeba, kljucanja planinskoga djetlića i lupanja srca, nikakav se zvuk ne čuje.

Udolina ključa. To izvire Kupa iz plavozelenoga jezerskog izvora u podnožju visoke litice Kupičkoga vrha okruženoga vapnenačkim klisurama i zelenom goranskom šumom. Iz Kupeškoga jezera, svoga svjetlucavog izvora, koji je od 1963. zaštićeni spomenik prirode, rijeka je krenula i usjekla se duboko u krševiti prostor Gorskoga kotara. srpanj-kolovoz 2020.

23

N

ikolaj Berdjajev je u svojoj knjizi Filozofija nejednakosti prije sto godina tvrdio kako su nacije povijesne tvorevine koje su, međutim, ukorijenjene u dubinu ljudske prirode i ljudskoga bića. Ljudima „apstraktnoga sociološkog poimanja” (komunistima) predbacivao je nesposobnost shvaćanja tajne nacionalnoga bića.

Revolucionarni internacionalizam bio je za njega „dosljedna religija smrti” jer kida vezu s vremenom, uništava sjećanje na prošlost i pretke, ne priznaje nadgrobne spomenike i, uime budućnosti, guta prošlost. Nacionalna svijest i duh nacije za njega su „sila koja štiti istinski život” i ne dopušta da se konkretno čovječanstvo zamijeni apstraktnim svečovještvom, tom tlapnjom humanističkoga pacifizma, liberalnoga kozmopolitizma i slobodnoga zidarstva.

Svjestan je Berdjajev i toga kako je nacionalizam naroda Europe njegova vremena u svojim korijenima lažan i kako je nužno potrebno „religijsko ozdravljenje osnova naše nacionalne svijesti”.

Hereza nacionalnoga boga Ipak, suvremenomu čitatelju moraju neobično djelovati Berdjajevljeve pozitivne izjave o duhu nacije i nacionalnoj svijesti. Neobično najprije zbog toga što je današnji trend gledati negativno na sve što ima veze s nacionalnim kao što to na primjer čini popularni autor Yuval Noah Harari koji dolazi upravo do suprotnih zaključaka o nacionalnoj svijesti od Berdjajeva. Harari smatra pogrješnim smatrati nacije nečim prirodnim, dijelom ljudske prirode i biologije čovjeka. Nacionalizam je za njega relikt iz prošlosti, a njegovo ponovno buđenje u pojedinim zemljama Europe i svijeta smatra nekim oblikom eskapizma pred trima velikim globalnim izazovima: opasnosti od atomarnoga rata, ekološkoga kolapsa i tehnološke disrupcije.

Religije Harari optužuje da Boga stavljaju u službu nacije i tako dijele 28

svjetlorijeci.ba

Politički (ne)korektno

Smrt (anti)fašizma? @ fra Pavo Filipović euraklyon@gmail.com

Nacionalizam je za njega relikt iz prošlosti, a njegovo ponovno buđenje u pojedinim zemljama Europe i svijeta smatra nekim oblikom eskapizma pred trima velikim globalnim izazovima: opasnosti od atomarnoga rata, ekološkoga kolapsa i tehnološke disrupcije čovječanstvo u neprijateljske logore te dovodi do toga da se ne možemo ispravno suočiti s ta tri izazova globalnoga svijeta. I istina je da religija koja se preusko veže s nacionalnim izobliči svoje vlastito biće. Papa Pio XI. je 1937. godine u enciklici na njemačkome jeziku Mit brennender Sorge napisao kako „samo površni duhovi mogu podleći krivovjerju nacionalnoga boga”. Danas smo, nažalost, svjedoci kako su u Crkvi u Hrvata postojali i postoje mnogi takvi površni duhovi. Vidimo to iz činjenice povlačenja pučke religije u hrvatskome narodu.

Dok je Katolička Crkva igrala glavnu ulogu u očuvanju i jačanju narodnoga opstanka i narodne istovjetnosti u otporu komunističkoj univerzalističkoj ideologiji, crkve su bile itekako posjećene.

U pravu je bio Željko Mardešić kada je tvrdio kako „odmah na početku valja bez ikakvog dvoumljenja ustvrditi kako se u hrvatskom društvu pučka religija gotovo isključivo... iskazivala... kao sredstvo društvene integracije naroda u njegovu nastojanju da sačuva i očuva svoj nacionalni identitet u prilikama

prijetnji i grožnji od strane upravo neprijatelja tog identiteta. Tu pučka religija zapravo služi kao posebni govor odbijanja i oporbe postojećem poretku.

Posrijedi je neka vrsta uporabe religije u čisto političke svrhe i ciljeve. Kroz nju se sažimlje sve nezadovoljstvo i nepriličnost stanja podređenih slojeva, bilo u klasnom obliku, kao u Latinskoj Americi, bilo u nacionalnom obliku,

Ono što je na fašizmu stvarno novo nije njegovo mobiliziranje protiv komunizma, već stvaranje revolucionarne desnice. Nije stoga opravdano fašizam promatrati kao negaciju komunizma ili proturevoluciju

Ljetujte uz izdanja Svjetla riječi 35KM

15KM 35KM

35KM

20KM 20KM 7KM/kom

10KM

Svoj primjerak knjige poručite pozivom na broj telefona: 033 726 200; pišite nam na redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18; u našim knjižarama u Vitezu i Livnu ili pronađite svoj omiljeni naslov u web shopu Svjetla riječi.

Mladomisnici 2020.

Fra Nikola Neimarević Sin Franje i Jele r. Petrušić, rođen je 1987. godine u Travniku. Dolazi iz župe sv. Franje u Gučoj Gori kod Travnika. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 23. kolovoza u Gučoj Gori.

Fra Vinćenc Kajtazi Sin je † Pjetera i Tone r. Pecolaj iz mjesta Zym (Zjum) na Kosovu, a rođen je 1991. godine u Prizrenu. Odrastao je u Posušju, pri župi Blažene Djevice Marije. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu.

Fra Stjepan Antolović Sin je Žarka i Nade r. Andrić, rođen 1993. u Zenici. Dolazi iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Osova kod Žepča. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 2. kolovoza u Osovi.

Fra Lovro Šimić Sin je † Mire i Marije r. Iličić, rođen 1993. u Imotskom. Kršten je u župi sv.

Katarine Aleksandrijske u Grudama. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Slanom. Mlada misa: 18. srpnja u Međugorju.

Fra Stipe Rotim Sin Žarka i Milke r. Ripić, rođen je 1995. u Mostaru. Kršten je u župi Krista Kralja u Čitluku. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Slanom. Mlada misa: 19. srpnja u Čitluku.

Vlč. Antonio Krešić Sin je Nikole i Marice r. Obad, rođen 1993. godine u Dubrovniku. Kršten je u župi Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Hrasnom. Svećenik je Trebinjsko-mrkanske biskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Mostaru.

Mlada misa: 5. srpnja u Hrasnom.

Vlč. Sandro Jurešić Sin Jakova i † Jelene r. Marković, rođen je 1995. godine u Zenici, gdje je i kršten, u župi sv. Josipa. Svećenik je Vrhbosanske nadbiskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 25. srpnja u Zenici.

Vlč. Vedran Ćosić Sin je Rafaela i Zorice r. Badrov, rođen 1995. u Novoj Biloj. Kršten je u župi sv.

Ante u Busovači. Svećenik je Vrhbosanske nadbiskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 26. srpnja u Busovači.

Vlč. Josip Antukić Sin Ivana i Ane r. Ćavara, rođen je 1995. godine u Žepču. Kršten je u župi sv. Ivana Krstitelja, Lug-Brankovići.

Svećenik je Vrhbosanske nadbiskupije.

Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 9. kolovoza u župi Lug-Brankovići

30

svjetlorijeci.ba

Fra Stjepan Lukašević Sin Mate i Đine r. Gajić, rođen je 1993. godine u Zagrebu. Kršten je u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Brestovskom kod Kiseljaka. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 9. kolovoza u Brestovskom.

Fra Zlatko Ćorić Sin Damira i Radice r. Martić, rođen je 1990. godine u Mostaru, gdje je i kršten, u župi Marije Majke Crkve. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Slanom. Mlada misa: 2. kolovoza u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Fra Renato Galić Sin je Ferde i Marije, r. Martinović, rođen 1992. godine u Imotskom. Kršten je u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Slanom. Mlada misa: 5. srpnja u Širokom Brijegu.

Vlč. Ante Jukić Sin Marija i Danice r. Budimir, rođen 1994. u Posušju, gdje je i kršten, u župi Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije. Svećenik je Mostarsko-duvanjske biskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Mostaru. Mlada misa: 18. srpnja u Posušju.

Vlč. Mate Pehar Sin je Borislava i Katice r. Turudić, rođen 31. 3. 1996. u Mostaru, gdje je i kršten, u župi sv. Petra i Pavla. Svećenik je Mostarsko-duvanjske biskupije.

Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Mostaru. Mlada misa: 11. srpnja u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru.

Vlč. Anto Ljulj Rođen je 1987. u Splitu, gdje je i kršten, u župi Materinstva Blažene Djevice Marije. Svećenik je Vrhbosanske nadbiskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 5. srpnja u župi sv. Luke u Sarajevu.

Vlč. Jadranko Kurt Sin Zdravka i Anđe r. Lauš, rođen je 1996. u Novoj Biloj, gdje je i kršten u župi Duha Svetoga, a pripada župi Presvetoga Trojstva u N. Travniku. Svećenik je Vrhbosanske nadbiskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu.

Mlada misa: 2. kolovoza, u N. Travniku.

Vlč. Marcel Tunjić Sin je † Ive i Kate r. Mađar, rođen 3. veljače 1996. u Čapljini. Kršten je u župi sv. Ilije u Stocu, a pripada župi sv. Ante u Vukanovićima kod Kaknja. Svećenik je Vrhbosanske nadbiskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 1. kolovoza u Vukanovićima.

Vlč. Marin Babić Sin Mate i Jele r. Bošnjak, rođen je 1996. u Žepču. Kršten je u župi sv. Ive Krstitelja u Brankovićima. Svećenik je Vrhbosanske nadbiskupije. Svećeničko ređenje: 29. lipnja u Sarajevu. Mlada misa: 19. srpnja u župi sv. Leopolda Mandića u Maglaju. srpanj-kolovoz 2020.

31

S ciljem doprinosa u očuvanju turističkoga identiteta utemeljenoga na tradiciji i običajima vareškoga kraja, Svjetlana Jozeljić je pokazala svoju kreativnost i dobru volju u izradi jedinstvenih suvenira s motivima ovoga kraja.

Ako ćete ovoga ljeta posjetiti vareški kraj i želite ponijeti suvenir koji će vas podsjećati na lijepo iskustvo koje ste ovdje doživjeli, poručite ga putem facebook stranice svjetlana.jozeljic ili pozivom na broj telefona 061 585 224.

224

O radosti življenja

Pogled kroz prozor u kamenu @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

Kao mala djevojčica voljela sam slušati bajke o princezama i zamišljati da sam i sama princeza u nekom lijepom dvorcu ispunjenom glazbom, nasmiješenim podanicima i brižnim slugama, s pladnjevima voća i kolača, i sjajnim raskošnim lusterima.

N

isu me plašili ni dijelovi o zlim vilama, ljubomornim maćehama i opasnim zmajevima jer sam uz pomoć šarenih i lijepo ilustriranih slikovnica i bajki u crtićima naučila da na kraju ljubav pobjeđuje, a princeza i princ žive sretno do kraja života.

Kad bismo s obitelji posjetili neke od ruševina starih dvoraca i tvrđava, moja mašta bi poput računalne aplikacije popunila potrgane kamene zidove, popravila vrata i pokretni most dvorca, i poput čarobne vile pretvorila moje stare traperice i vesticu u haljinu od svile i bisera.

Natuknice života Mislim da je tada samo jedan od dvoraca imao i muzejski prostor u koji se moglo ući i vidjeti iznutra kako su plemići živjeli. Ali, došli bismo ili prekasno kada se muzej već zatvarao ili nas je bilo previše i nekome se nije dalo ići. U nedostatku uvida u unutrašnjost zidovima ograđenih povijesnih građevina, bila 32

svjetlorijeci.ba

sam prepuštena mašti. Ono što smo naučili u školi bile su natuknice života kojemu su nedostajale pojedinačne životne priče ljudi svih slojeva. Literatura mi je pomogla koliko-toliko upotpuniti rupe, kao i glazba i likovna umjetnost, ali i te priče bile su ispričane usmeno ili kistom umjetnika koji je opet bio posrednik i obojio priče vlastitim senzibilitetom i uvjerenjima.

U svom filmu, hodala bih puteljcima i zidinama. Naklanjala se zamišljenim uzvanicima. Sjećam se da sam nekome govorila o tome kako sam se trebala roditi u vrijeme dvoraca i princeza jer bi mi odlično odgovarala uloga, ako ne princeze, onda bar dvorske dame. I tada mi je netko postavio pitanje koje do tada nisam uzimala u obzir... a što da si se rodila u vrijeme dvoraca, ali kao sluga ili kći siromašne seoske obitelji koja je morala teško raditi da bi zadobila naklon gospodara? Uz to, mama bi me podsjetila kako su dugo vremena seoske kćeri bile obećavane muževima

za miraz, bez mogućnosti školovanja i naobrazbe. Seoske djevojčice nisu imale gdje naučiti svirati klavir ili čitati knjige.

U trenutku kad je ta misao dotaknula moje moždane sklopove, moj šareni svijet u tisuće boja postao je puno okrutniji i stvarniji. Zidine su me odbijale sivom bojom i stoljetnom patinom, a porušene kule zurile su s visine i svjedočile o ratovima, konfliktima i prolaznosti svijeta. Kočije su nestale iz moje mašte, putovi ostali onakvim kakvi su u realnosti bili – blatnjavi, uski, strmi, neudobni za hodanje, a pokretni most i rešetke na vratima su strogo poručivale da posjetitelji nisu poželjni.

Zamislila sam dane kad susnježica i sjeverni vjetar prodru do kosti, a u kojima su dame i princeze sjedile u mokrim čarapama i uskim neudobnim haljinama. Naš stančić s radijatorima i dobro izoliranim prozorima na petom katu estetski prilično ružne stambene zgrade bio je puno primamljiviji i glamurozan nego bilo kakav dvorac u srednjem vijeku, a moja škola, knjižnica i sati klavira, riznica blaga koje mi je bilo dano na raspolaganje – bez ikakvih posebnih privilegija. Sve je perspektiva, naučila sam kao školarica na satima likovnoga odgoja, hrvatske literature i povijesti.

Koliko smo i sami u mogućnosti naučiti o životu i kulturi ljudi ovisi o tome na kojoj se strani zidina nalazimo i o izvorima informacija na temelju kojih gradimo svoje znanje, ali i uvjerenja.

Virtualni doživljaj Moj najstariji sin studira Virtual Reality (Virtualnu stvarnost). Za nekoliko godina moći ćemo posjetiti bilo koji dvorac u svijetu – izabrati u kojem povijesnom razdoblju ga želimo posjetiti, hodati kroz svaki hodnik, čak i dotaknuti i pomaknuti stolice, kaleže, odmaknuti zavjese i vidjeti krajolik koji su gledale princeze s istoga tog prozora. Povijesni stručnjaci kreirat će poslugu, dvorjane, savjetnike, glazbenike i dvorske sluge,

Osvrt

Postoji samo jedna greška @ Ivan Bubalo

O

dgovor na moj osvrt na članak „Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo!“ autorskog dvojca s kormilarom u sjeni (Bojić/Šarčević – Lovrenović) i jesam očekivao i nisam.

Budući da je bilo jasno kako nemaju protuargumenata kojima bi osporili moje argumente, imali su alternativu: ili stvar prešutjeti i pustiti da što prije nestane iz javnosti, ili na moj ad rem članak odgovoriti napadom ad hominem i tako indirektno i sami dodatno potvrditi utemeljenost moje kritike i još čitavom slučaju produljiti vijek trajanja.

Računao sam: ako budu dovoljno razumni, odlučit će se za prvu alternativu.

Ali hajde ti budi razuman kad ti bijes pomuti pamet pa se odlučiš za samoubilački obračun s nekom osobom i tako dodatno njezine argumente učiniš još uvjerljivijim.

Bajka o „dvojici Bubala“ Taj njihov zajednički odgovor – kao kolektivnu umotvorinu jedne prepoznatljive sljedbe – pod naslovom „Moralni sunovrat. Slučaj fra Ivan Bubalo“ objavljuje fra Drago Bojić, kao tobože isključivo vlastiti uradak, na portalu prometej.ba 6. lipnja 2020. godine.

A promptnom podrškom širega kruga njihovih suveslača po društvenim 36

svjetlorijeci.ba

mrežama i medijima početni „veslački dvojac“ postupno prerasta u neku vrstu omanje regate.

Kako već na prvi pogled bode u oči činjenica da taj odgovor ad hominem – a bez ijednoga racionalnog protuargumenta ad rem, kojim bi njegovi autori pobili moju argumentaciju – na posredan način dodatno potvrđuje upravo ono što bi želio osporiti, naime moj kritički osvrt na njihov članak, meni ne preostaje ništa drugo nego zahvaliti im na tom neočekivanom poklonu. Hvala im, gdje čuli i ne čuli, ali nisu se morali toliko truditi – meni na korist, sebi na štetu. I time bi mogao i završiti moj odgovor autorima ovoga nesuvislog proizvoda kolektivnog uma jedne fanatične sljedbe. Ali ipak, čini se da neće biti suvišno nekoliko dodatnih primjedbi.

Ono drsko proglašavanje moga „moralnog sunovrata“ već u naslovu, koje više govori o njima nego o meni; one fantazmagorične besmislice isisane iz prsta o nekakvom Bubalu Prvom i Bubalu Drugom (čak i da se ta „dvojica Bubala“ u svemu razlikuju, u preziru prema korumpiranim intelektualcima u potpunosti se slažu); one, blago rečeno, bolesne konfabulacije o nekakvom mome prijateljstvu s tom čudnom družinom, koje da sam iznevjerio; ono, iz nekoga drugog vremena poznato, podlo imputiranje

ustaštva nekome tko nikakve veze s ustaštvom nema; ono maliciozno i degutantno seciranje moga „lika i djela“; ono tendenciozno izvrtanje i falsificiranje činjenica i mojih riječi; ono smiješno i infantilno psihologiziranje, koje inače neki od njih aluzijama u javnim istupima već godinama uvježbaju na meni; ono izrugivanje sa mnom koje se provlači kroz čitav tekst, a koje najbolje opisuje ona narodna „sjelo ruglo pokraj puta pa se svemu svijetu ruga“; onaj animozitet koji izbija iz svakog retka, a koji su mi s nevjericom uvijek na prvom mjestu spominjali svi koji su mi se javljali u vezi s ovim slučajem; ona podla objeda da ja njima stavljam metu na čelo, dok ujedno već godinama oni to čine meni, pa neki ljudi iz čista mira odjedanput počnu okretati glavu od mene – sve to, i još dosta toga nespomenutog, samo za sebe rječito govori o duhovnom profilu i duševnom stanju samih autorā. O stvarnome meni nema tu ni slovca; oni govore o mojoj slici koju su stvorili u svojoj bolesnoj mašti, i ništa drugo.

Kako se, za razliku od svojih kritičara, ne smatram stručnim za psihička i psihijatrijska pitanja, njihovo psihičko stanje rado prepuštam stručnijima. Neću se petljati u njihov život kao što se oni petljaju u moj, niti ću se spuštati na njihovu ad hominem razinu. Želim samo

ukratko ad rem prozboriti koju riječ o nekim aspektima duha vremena koji objašnjavaju i ponašanje mojih kritičara.

Apsolutizacija „drugog i drugačijeg“ Poznata je ona duboka i duboko proživljena misao Simone Weil da „postoji samo jedna greška: ne znati se hraniti svjetlošću“. I baš je to po mom mišljenju „istočni grijeh“ i ovoga i svih drugih srodnih uradaka kolektivnog uma pripadnikā dotične sljedbe. Oni se ne hrane svjetlošću i ne unose je u svijet, nego se hrane nečim mračnim i to onda „upumpavaju“ u sve i svakoga oko sebe, što u svim svojim aspektima pokazuje i ovaj njihov tekst. To mračnō jest jedna posve specifična vrsta odbacivanja i mržnje, one, naime, koja nije – kao obično – usmjerena prema onome vani, onome tuđem i stranom, nego upravo prema svome vlastitom: identitetu, narodu, tradiciji i kulturi, kao i prema onima koji ne dijele s njima taj patološki poriv.

Oduvijek je u svakom društvu bilo renegata i mrzitelja svoga najvlastitijeg, ali su oni bili ujedno i najprezreniji članovi neke zajednice, i stoga se i nisu takvim nečim posebno dičili. Danas se oni međutim „hvale onim čega se pametan stidi“ i s ponosom ističu to kao najviše dosege ponašanja „progresivnog intelektualca“ u sadašnjem trenutku povijesti.

A ono što u bitnome obilježava današnji povijesni trenutak zapadne, prije svega europske kulture Roger Scruton imenovao je pojmom oikofobija (gr. oikos, kuća + phobia, strah). Preuzeo ga je iz psihijatrije, gdje taj pojam označava adolescentnu odbojnost prema vlastitom domu, „bijeg od kuće“, što se kroz tu prijelaznu fazu u normalnom razvoju osobnosti prevladava punom osobnom zrelošću. Ukoliko se ne uspije prevladati, ta odbojnost ostaje trajnom patološkom crtom nezrele osobe, zaostale u razvoju.

Prenesena na razinu današnje zapadne kulture, oikofobija je, kako Scruton piše, „još od vremena prosvjetiteljstva česta zaraza u redovima intelektualaca“, zagovornika „multikulturalizma“, koji radikalno odbacuju vlastitu, zapadnu, „većinsku kulturu“, a koja se opisuje u negativnim stereotipima kao „materijalistička, patrijarhalna, rasistička, imperijalistička, te opsjednuta posjedovanjem i moći“. Ujedno se, nasuprot tome, nameću pozitivni stereotipi „manjinā, primitivnih kultura i ‚ugnjetenih‘ grupacija“.

potencijal koji skriva – tradicionalna i konzervativna misao i kultura.“ Nasuprot oikofobima, Scruton brani nasljeđe zapadne civilizacije, koja je svijet oblikovala tako da se čovjek u njemu može osjećati kao u svom domu. „Nijedna druga visoka kultura nije proizvela nešto slično niti raspolaže ni približno s toliko duhovne otvorenosti koja obilježava zapadnu civilizaciju. Njezino nasljeđe je univerzalno i uključuje impulse iz svih kultura s kojima je došlo u dodir, počevši od kultura antičkog Srednjeg istoka, Grčke i Rima.“

Iz Nekrologija Bosne Srebrene

Pišući o oikofobiji u Hrvata – u članku „Zašto mi Hrvati mrzimo vlastitu državu, domovinu, pa i sebe?“ – Slaven Letica, polazeći od Scrutona, oikofobiju sažeto definira kao „bolest od koje je oboljela politički ‚superkorektna‘ liberalna akademska, politička i medijska elita, koja je svu svoju umnu energiju uložila u vojevanje za prava manjina i ‚drugih‘. Istodobno zanemarujući i ismijavajući prava i slobode većine, ali i raskoš i skriveni moralni i razvojni

Ta patološka crta elitā zapadnih društava, proizašla iz autodestruktivnog impulsa, usmjerena je upravo protiv institucija zapadne civilizacije – kao što su obitelj i nacija – pa te elite „normalnu vrstu patriotizma i lokalne pripadnosti denunciraju kao rasizam, imperijalizam ili ksenofobiju“. Ali ne samo protiv institucija nego i protiv same zapadne civilizacije kao takve – prije svega protiv europske civilizacije – ukoliko je ona bitno srpanj-kolovoz 2020.

37

Razgovor

Ana Papić

NAŠA JE BAŠTINA NEISCRPNO VRELO Najveće blago koje jedan narod posjeduje jesu jezik i kultura i zaboravljanjem toga gubi se identitet. Jedna izreka kaže da zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena. Ako baštinu prepustimo zaboravu, tko će pisati našu budućnost i podrijetlo? Stoga je važno proučavati narodnu baštinu i pokušati sačuvati što više toga blaga u kojemu su naši korijeni, povijest, identitet i prenositi ga budućim generacijama prije nego ga vjetar vremena ne pogubi 42

svjetlorijeci.ba

@ Nikolina Marčić nikolina@svjetlorijeci.ba

Ana Papić rođena je u Livnu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Zvanje magistar hrvatskoga jezika i književnosti i engleskoga jezika i književnosti stekla je 2012. godine. Njezino ozbiljnije proučavanje tradicijske kulturne baštine počelo je na drugoj godini studija.

Od tada, spoznavši važnost i vrijednost tradicijske kulture, počinje prikupljati narodnu baštinu s ciljem da zaboravu otme povijest, jezik, običaje i duhovnost naših predaka. Autorica je knjige Tragom narodne baštine, a na temu tradicijske kulture objavljuje stručne radove.

Radi u OŠ „Fra Lovro Karaula” Livno.

Od 2014. godine u reviji Svjetlo riječi uređivala je rubriku Tragom narodne baštine, a od 2018. godine uređuje rubriku Slovo po slovo. Surađivala je i u Kalendaru sv. Ante.

Tradicijska poruka Magistra ste hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti, ali istovremeno i dugogodišnji ljubitelj tradicijske baštine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Odakle ljubav prema tradicijskom nasljeđu Hrvata?

Kao i sve što krene od djetinjstva tako se može reći i za moje zanimanje za tradiciju. U svojoj dječjoj razigranosti često sam slušala brojne priče i razgovore starih ljudi; njihove spore, ali s puno emocija izgovarane rečenice o beskrajnim detaljima priča koje bi ispredali. Ali, dakako, ovomu sam se mogla ozbiljnije posvetiti tek s odrastanjem i sazrijevanjem; na studiju i kolegiju Hrvatska usmena književnost.

U mom livanjskom kraju uvijek se držalo do tradicije, ali nikada se nisam ozbiljnije bavila njezinim proučavanjem tako da je to bio poticaj da i ja konačno uradim nešto više za njezino očuvanje. Shvatila sam da je naša baština neiscrpno vrelo iz kojega se može puno naučiti i da je naš

narod u svom sjećanju sačuvao uspomenu na davna vremena, život naših predaka i njihovu duhovnost. I kad otkrijete tu tajnu i bogatstvo, lako se unesete u taj davni svijet naših predaka i samo ga želite još više proučavati i o njemu učiti.

Pojam tradicija se često čuje u različitim prilikama pa tako, primjerice, govorimo o tradiciji određenoga naroda, vjerskoj tradiciji, društvenoj, gastronomskoj i slično. Zašto je važna tradicija? „Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude, i. t. d. ne znati, uprav znači: u vlastitoj otadžbini tuđinom biti”, riječi su znamenitoga fra Ivana Franje Jukića koje su možda i najbolji odgovor na to pitanje. Da ne bismo u vlastitoj „kući” bili stranci i dopustili da zaborav i nemar prekriju grobove naših predaka, dužni smo proučavati svoju prošlost i čuvati tradiciju. U tradiciji jednoga naroda ogledaju se i njegova prošlost i budućnost, a iz nje se može puno naučiti i o svojoj sadašnjosti. Nijedna vlast i sila nisu narodno pamćenje mogli uništiti. A u kakvim je teškim vremenima očuvana naša baština možda najbolje govori živopisna rečenica, iako „stara” već nekoliko stoljeća, a koja sažima našu povijest: „Ako u polje, pogaziše Turci; ako u goru, izidoše vuci!”

Tradicija nosi važnu poruku kako se snagom, nadom, ljubavlju, čvrstom vjerom i zajedništvom mogu pobijediti poteškoće i sačuvati ognjište te kako se ostvaruje suživot s drugim narodima.

S generacije na generaciju prenose se mnoga znanja, vjerovanja i običaji iz ranijih razdoblja te tako tradicija ne izumire. Što biste rekli o današnjim generacijama mladih? Koliko se zanimaju za običaje svojih predaka?

Kritičari današnje mladeži vjerojatno bi odmah rekli da današnje mlade generacije zanima samo virtualni svijet te da su im povijest i običaji predaka nešto daleko

i nezanimljivo. No, da to nije baš uvijek tako najviše potvrđuju brojni mladi koji u svojim zajednicama djeluju u folklornim društvima i drugim udruženjima koja u svom djelovanju naglasak stavljaju na očuvanje baštine. Mlade generacije zanima prošlost i život naših predaka, samo je pitanje koliko smo im spremni pobuditi zanimanje za to. U OŠ „Fra Lovro Karaula” Livno, u kojoj radim, učenici redovito sudjeluju na manifestacijama i natječajima koji se tiču nasljeđa i ostvaruju zapažene rezultate. Tako da je i to dokaz da su mladi spremni slušati, učiti i proučavati baštinu, ali kulturna društva zajednice u kojoj žive kao i djelatnici u obrazovanju trebaju naći način kako im je približiti i potaknuti ih na njezino proučavanje i očuvanje. Ali kao i uvijek, povijest je to pokazala, u najtežim vremenima iznjedri se naraštaj koji „produži” identitet i rasplamsa tradiciju na posljednjoj iskri žeravice. Ne treba sumnjati da će i u ovom razdoblju „našega trenutka”, a i „dolazeće budućnosti”, mladi biti čuvari tradicije.

Jezik i kultura su blago Građa i baština koju istražujete čuva svijest o posebnosti naroda kojem pripada, ali i onu obiteljsku i osobnu povijest. Nekim najzanimljivijim pričama i običajima ste možda čak i posljednji svjedok. Postoji li strah da će ono do čega ne dođete danas zauvijek nestati? „Žao mi je kada pomislim da izumire svakim danom naša stara, čudna Bosna, a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života. (…) A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija”, napisao je jednom Ivo Andrić. I, doista, tko god je svjestan važnosti baštine, svjestan je i prolaznosti vremena koje sa sobom nosi strah da će nešto ostati nezabilježeno. Stoga, da se ne bismo doveli do toga o čemu je pisao Andrić, svi smo srpanj-kolovoz 2020.

43

„Nemoj lagati. Uvijek govori istinu, budi dobar prema drugima. Nemoj se prepirati, upuštati u rasprave, nego se odmakni ako već ne možeš ništa učiniti.” Ovo su riječi kojima su majke nekada ispraćale djecu u školu. „Pazi dok prelaziš cestu.” Kad ne bi znale što reći, onda bi kao mati u djelu Zije Dizdarevića govorile: „Nemoj ići skroz krajem ulice, niti sredinom, nego nako.”

To su ti savjeti koji su djecu često zbunjivali jer su iskustvom učili da drugi i ne cijene takvo ponašanje, nisu uvijek dobrohotni i blagonakloni. Usprkos majčinim savjetima, bilo je onih koji su, uslijed različitih i uglavnom teških životnih okolnosti, razvili razne mehanizme preživljavanja i dolaženja do stvari koje su čeznutljivo primjećivali kod drugih. Također, u školi bi naučili i kako nisu svi jednaki. Razlike su uvijek postojale i djeca su ih uočavala ili ne, ovisno o komentarima odraslih. Ako je učiteljica ili nastavnica protežirala određenu djecu, to su svi, i mali i veliki đaci, odmah uočavali. Ne bi znali pojasniti zašto je to tako, zašto se ona kao odrasla osoba u učionici tako ponaša, ali su osjećali da to nije u redu i bili su zbunjeni.

Biti socijalno odgovoran Kako od djece načiniti socijalno odgovorne odrasle, da poštuju sebe, ali i druge? Odgajati ih treba na način da imaju pozitivan stav prema ljudskoj prirodi, da se ne otuđuju i da odbacuju ustaljene stereotipe ili vjerovanje da su bolji od drugih, da pripadaju naprednijoj zajednici, da su povlašteni. Međutim, često se dogodi da veliko povjerenje u ljude ostavi duboke rane. Pa i oni najbliži, iz najrazličitijih razloga i interesa znaju pokleknuti i dovesti dijete u situaciju da gleda drugo lice dragih ljudi i ne prepoznaje ih. Biti socijalno odgovorna odrasla osoba značilo bi pridonositi svijetu, ljudima oko sebe, prijateljima, obitelji, suradnicima. Ovo podrazumijeva kreativnost, aktivnost, produktivnost, 48

svjetlorijeci.ba

Pogled u dušu

Nemoj lagati @ prof. dr. Snježana Šušnjara

Biti socijalno odgovorna odrasla osoba značilo bi pridonositi svijetu, ljudima oko sebe, prijateljima, obitelji, suradnicima. Ovo podrazumijeva kreativnost, aktivnost, produktivnost, usmjerenost svih snaga na to da svijet postane bolje mjesto za život usmjerenost svih snaga na to da svijet postane bolje mjesto za život. Međutim, u današnjem svijetu potrošačkoga mentaliteta i materijalnoga koje zasjenjuje sve drugo, ljudi često ostaju neispunjeni, neizgrađeni, stres ih načne, postaju cinični, ogorčeni ili čak pohlepni i sebični. S druge strane, uključenost u život zajednice pomaže da se razvije povjerenje prema drugima, smanji depresija i izbjegnu nepoželjne psihičke poteškoće. Ovo je osobito važno danas kad se promatra odnos prema starijima, kad socijalna odgovornost zajednice često pada na ispitu baš zbog odnosa prema ovoj generaciji. Danas se stvari događaju ubrzano i usprkos modernoj tehnologiji ili baš zbog nje, ljudi postaju nevidljivi, nezanimljivi i skloniji tapkanju u mraku i izvrtanju vrijednosti. U životu postoje staklene i plastične čaše.

Sva mudrost je u tome da otkrijete koje su koje. Obitelj, prijatelji i zdravlje su staklene čaše. Njih jednostavno ne smijete ispustiti!

Evo jedne priče, slične onoj Andrićevoj pripovijetki o Đuđutu iz Busovače kojega su svi tlačili i iskorištavali, a on nikada nije imao snage oduprijeti se

niti podignuti glas za sebe, a kamoli za druge. I kad ga je sveti Petar vratio na zemlju ne bi li se ipak nekako okuražio i ohrabrio, ovaj nesretnik se nikada nije uspio zauzeti ni za sebe ni za druge.

Pokušate li nešto učiniti možda nećete uspjeti, no ne pokušate li sigurno nećete uspjeti.

Pakao je već bio popunjen, a ljudi su vani čekali u dugom redu. Đavao je morao zatvoriti vrata i tako spriječiti ulazak novih kandidata. „Ostalo je još jedno mjesto i pripast će najvećem grešniku”, objavi on. „Je li netko od vas možda višestruki ubojica?” Nitko se nije javio, pa on krene ispitivati što je tko zgriješio. Uto spazi jednoga kojega prije nije zamijetio. „Što si ti zgriješio?”, upita ga. „Ništa, ja sam dobar čovjek, ovamo samo dospio zabunom.” „Ma, mora da si nešto učinio”, promrlja đavao, „pogreške nam se baš ne događaju, svi koji su ovdje, nešto su zgriješili.” „Znam to,” reče čovjek, „ali ja sam uvijek bio daleko od svakog zla. Kad sam vidio da ljudi progone jedni druge, ja u tom ludom lovu nisam sudjelovao.

Skupljajući zalaske sunca

Pripravljajmo put @ Elvira Koić

I vanjska noć je poput portala u neku drugu i drukčiju vremensku dimenziju. Nakon prve polovine godine, podigne se sunce, zasja najjače i najduže što može, počisti i očisti sve kamo uspiju doprijeti njegove zrake. Prilika je to za poravnati staze i pripraviti put, ponovno započeti. Inspiracija.

Z

apravo, svaki je dan poput nove šanse za učiniti nešto dobro, bolje ili najbolje. Vrijedi pokušati jer se i pokušaji broje. Pa ma kako god izgledali beznačajni, jako su važni.

Oni znače ne odustajanje, volju, vjeru, nadu, snagu, iskustvo. Pokušaji postaju sjećanja, možda čak i više od uspjeha ili neuspjeha. Taman i ako prva polovina godine izgleda kao potpuni promašaj, dolazi druga velika šansa za popravak i ostvarenje cilja. Istina je da se iz grešaka doista uči, ma kako to bolno i teško bilo. Kad bi se samo moglo sabrati sve to znanje i iskustvo i krenuti iz početka.

Koliko se samo puta poželi „one godine, a ovu pamet”. No, što je, tu je. Godine su tu koje jesu, „pamet” je ta koja je. I stvarno bi konačno trebalo upotrijebiti sve to što se prikupilo i nastaviti koračati u ljeto i jesen sve do zime i finalne proslave života i Ljubavi. Zato svakako treba povremeno stresti prašinu sa svojih staza, sabrati se i ponovno poći ususret Gospodinu, još većim trudom ponavljati dobra djela, koja jedina ostaju kao uspomena na nečiji život. Tko želi dugo živjeti i ostati u sjećanju, nema mu druge.

50

svjetlorijeci.ba

Vrijedi se potruditi Puno se toga nauči u tih nekoliko godina života. Ne smije se dopustiti da to znanje ostane samo teorija, već ga treba svakodnevno pretvarati u praksu i oživotvoriti.

Za to je potreban pravi trening, koji podrazumijeva disciplinu, predanost, poniznost i strpljenje. Svaka snaga se silom stječe, mišići jačaju, a savršenstvo

postiže samo upornim ponavljanjem do ostvarenja automatizma. Tek tada se može početi oblikovati i dodavati kreativne nadgradnje. Na primjer, tek kada naučimo slova, možemo slagati riječi, a tek kada savladamo tehniku čitanja, možemo razumjeti i komplicirane tekstove. Tako je i s govorom i jezicima.

Samo jedna naučena riječ na dan, za godinu dana tri stotine naučenih riječi omogućuje obično, svakodnevno sporazumijevanje na nekom jeziku. Doista se vrijedi potruditi. Slično je i s oblikovanjem tijela. Kod većine ljudi, veliki zdravstveni problemi nestali bi kada bi bilo samo malo volje i poticaja za učiniti dan smislenim i doista iskorištenim.

A što ako je današnji dan baš taj zadnji dan u mom životu? Isto kao i da je prvi. Treba ustati rano, sa zrakama ljetnoga sunca. Šteta je dugo spavati, ma koliko to bilo ugodno. U zoru je zrak najčišći. Ne smije se zaboraviti otvoriti prozore i duboko udahnuti punim plućima taj čisti zrak koji miriše na prve zrake izlazećega sunca. Što prije se treba umiti hladnom vodom i presvući u odjeću za šetnju, rad, tjelovježbu. Šteta je biti u pidžami do ručka. Zaista je šteta i veliki gubitak toga dragocjenog vremena. Bolje je izvesti vježbe istezanja za probuđivanje tijela. Jako je važno steći

Putopis: San Lorenzo de El Escorial

Grad oko samostana @ Dalibor Ballian ballian.dalibor

San Lorenzo de El Escorial je gradić 47 km sjeverozapadno od Madrida, u istoimenoj provinciji, a još je poznat i kao El Escorial de Arriba. To su obronci planinskoga masiva Sierre de Guadarrama, u podnožju planina Abantos i Las Machotas.

M

jesto je poznato po velikom samostanu El Escorial, odnosno najistaknutijoj građevini u gradu i jedan je od glavnih španjolskih renesansnih spomenika. Samostan pored svoje monumentalnosti u svom okrilju ima još svjetski poznatu Kraljevsku knjižnicu. Od 1984. godine kompleks samostana s okolinom proglašen je za UNESCO-ovu svjetsku baštinu. Također je 52

svjetlorijeci.ba

cijelo područje gradića pod posebnom regulativom Španjolske kao dobra od najvećega kulturnoga interesa. Inače, cijeli gradić se uzdigao oko samostana.

Prema statističkim podacima gradić ima nešto više od 17 000 stanovnika, a prosječna dob je bila 37,8 godina. Također je zanimljivo da ovaj gradić ima 12 manjih jedinica lokalne samouprave.

Sam San Lorenzo de El Escorial nalazi se na južnim padinama planine Abantos čija je nadmorska visina 1753 m, a samo mjesto nalazi se na oko 1032 metra i poznato je da je većina grada iznad 1000 metara. Zaselak se u početku podigao oko samostana El Escorial postupno se šireći.

Općinom se prostire na površini od 56,4 kvadratnih kilometara od čega je većina planinski teren. Sjeverni dio općine penje se uz padine Cuelgamurosa gdje se nalazi poznata dolina Valle de los Caídos (Dolina palih) sa spomenikom svim žrtvama građanskoga rata u Španjolskoj (1936. – 1939.). Prema jugozapadu općina se proteže do El Escoriala te parkova i vrtova Casita del Principe.

Književnost bosanskih franjevaca

Pripovidanje nauka krstjanskoga @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

Fra Jeronim (Jerolim) Filipović rodio se u Rami 1688, a umro u Sinju 1765. godine. Zabilježeno je da je u ranoj mladosti ostao bez oca. Zbog velikoga stradanja katolika ramskoga kraja, ali i cijele Bosne i Hercegovine, u vrijeme austro-turskoga rata izbjegao je s majkom Dorotejom 1695. godine iz rodne Rame u Cetinsku krajinu.

U

skoro je stupio u franjevački red te 1707. započeo novicijat.

Studij filozofije završio je u makarskome samostanu, a teologiju studirao u Perugii. Već 1714. zaređen je za svećenika. Nakon toga nastavio je studirati u Rimu gdje je dobio naslov lektora filozofije. Po okončanju studija neko vrijeme predaje filozofiju u Firenci i Perugii. Kratko je bio i predavač teologije u Lavovu, a zatim se vratio u domovinu, gdje je obnašao istu službu u Šibeniku.

Kad je šibensko učilište 1725. dobilo status generalnoga učilišta, obnašao je u njemu službu generalnoga lektora od 1725. do 1732. godine. Predavao je zatim i na generalnom učilištu u Budimu te napokon u Sinju (1742-1745).

U događajima koji su prethodili odcjepljenju dalmatinskih samostana od Bosne Srebrene zagovarao je nedjeljivost provincije, a pošto su se ti samostani ipak odcijepili 1735. godine, postao 56

svjetlorijeci.ba

je prvi provincijal novoosnovane Provincije sv. Kaja (1735-1738). Tu je službu obnašao još jednom (1751-1754) u istoj provinciji, koja je u međuvremenu promijenila ime u Provinciju Presvetog Otkupitelja. Nakon toga uglavnom je boravio u samostanu na Dobrome u Splitu. Život i djelo Fra Jeronim Filipović bio je izuzetno cijenjen kako u svojoj provinciji tako i izvan nje, pa je tako obavljao i službe generalnoga pohoditelja (vizitatora) u Ugarskoj, Erdelju, Bugarskoj i Dalmaciji. Godine 1755., kao povjerenik uprave Reda, putovao je u Bosnu Srebrenu u vezi sa sporom bosanskih franjevaca s ugarskim i slavonskim franjevcima. Bio je visoko cijenjen i kao teolog, kao pisac brojnih djela na hrvatskom i latinskom jeziku, a osobito kao vrstan propovjednik.

Kao profesor u Šibeniku napisao za potrebe svojih slušača jednu teološku (De divinis attributis et modis intrinsecis) i jednu filozofsku raspravu (Disputationes in Aristotelis methaphisicam). Najpoznatiji je međutim po tome što je napisao vrlo velik broj propovijedi. Dio njih objavljen je u tri sveska, a dio sačuvan u rukopisu, i to u više svezaka: Korizmenik pripovidi za sve dneve korizme, Pohvalna govorenja za svetkovine Majke Božje i svetkovine preko godišta, Prigodne pripovidi vrhu bogoslovnih predmeta, Pripovidi različite vrhu bogoslovnih kriposti i dr. Ti se rukopisi čuvaju u franjevačkom samostanu u Sinju. Ranije mu se pripisivalo i djelo Pjesme duhovne (Mleci, 1765), ali je u novije vrijeme utvrđeno da je autor toga djela fra Petar Knežević, autor izuzetno popularnoga djela Muka Gospodina našeg Isukrsta i plač matere njegove iz 1753. godine. Još uvijek se međutim fra Jeronimu pripisuju djela Put križa (Budim, 1730) i Jezgra pravovirnoga nauka krstjanskoga (Budim, 1769).

Objavljene propovijedi sabrane su u trima omašnim svescima pod zajedničkim naslovom Pripovidanje nauka krstjanskoga, složeno i po razlika govorenja razdiljeno po O. F. Jerolimu Filipoviću iz Rame, štiocu jubilatomu Reda S. O. Franceska od obsluženja. Prvi svezak ima podnaslov Knjige prve svrhu vire i ufanja, drugi Knjige druge svrhu ljubavi, a treći Knjige treće. U kojima se uzdrže govorenja od svetih sakramenata, kriposti stožernih, dila od milosrđa i druga. Sva tri su sveska objavljena u Mlecima, prvi 1750., drugi 1759., a treći 1765. godine.

Fra Jeronimove propovijedi Fra Jeronimove su propovijedi pisane jednostavnom pučkom ikavštinom, na mnogim mjestima i izrazito živopisno, pa su katehetski privlačne i primjenjive. Zato ih je krajem 19. stoljeća ponovo objavio biskup Josip Stadler kao svojevrsni „uzornik” za propovjednike u svojoj dijecezi, i

U

pauzi između dviju navala korone vratismo se (baš pred izbore?) vječnim temama: Predsjednik Zoran Milanović napustio je obilježavanje 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije Bljesak u Okučanima zbog natpisa Za dom spremni na majici veterana branitelja koji je bio u izaslanstvu prije državnoga vrha.

A nakon što je od 2015. Visoki prekršajni sud donio niz presuda u kojima su kažnjavani izvođači za izvikivanje pokliča Za dom spremni na početku pjesme Bojna Čavoglave, isti je sud početkom lipnja na općoj sjednici svih sudaca odlučio da nije prekršaj protiv javnoga reda i mira kada pjesmu izvodi njezin autor u izvornom obliku. Točnije, rekla je glasnogovornica suda, ova odluka se odnosi samo na dva koncerta za koja je Thompson prijavljen i koja su bila predmet spora. Vuk sit, a koza cijela.

Premijer Orban je u mjestu Satoraljaujhely povodom 100. godišnjice potpisivanja sporazuma u Trianonu otkrio spomenik Mađarske kalvarije. Na spomeniku Velika Mađarska obuhvaća i dijelove današnje Hrvatske koji su do 1920. bili dio mađarskoga dijela Austro-Ugarske. Mađarski ministar vanjskih poslova optužio je hrvatske medije da je njihovo tumačenje natpisa Rijeka, mađarsko more, pogrešno i da na ploči stoji uzrečica Lajosa Kossutha Fiume – Mađari na more. Nije šija, nego...

Prosvjedi u svijetu Što o takvim dvojbama misli, pokazala je jedna 74-godišnja gospođa. Na skupu hrvatskih ekstremnih desničara u Dugom Selu prigodom predstavljanja njihove političke platforme, vičući je dojurila u papučama s viklerima na glavi, počupala kabele iz razglasa, a policija ju je spriječila da otme HOS-ove zastave. Žalila se na buku – kažu u PU zagrebačkoj, dodaju da je poznata i po ranijim incidentima. Izgleda da samo incidentni građani i na upitan način 58

svjetlorijeci.ba

Pogled iskosa

Doris & Boris @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

Iako ga nekad uopće ne bi prepoznala, to ga nije pokolebalo. Tepao joj je, šetao s njom, molio sestre da učine sve da ga ne napusti, ne danas žele reći što misle o predizbornoj kampanji. Ostali se bave sobom, tj. srušenim krovovima i osiromašenim džepovima.

Baš kad je krenulo dociranje na račun hrvatskoga nacionalizma, u SAD-u, kolijevci demokracije kako sebi vole tepati, policajac Derek Chauvin je pri uhićenju zahvatom gušenja izazvao smrt Georgea Floyda, 46-godišnjeg Afroamerikanca dok je ovaj ponavljao – Ne mogu disati! Masovni prosvjedi su u Americi prerasli u nerede i sukobe s policijom, palež i pljačku. I dok se policija u europskim zemljama na prosvjedima služila suzavcem i vodenim topovima, policija u SAD-u opet je pokazivala svoju militarizaciju i iznenađujuću brutalnost, moćna zahvaljujući velikom budžetu, gotovo nepostojanju kontrole i zakonima koji štite njezine pripadnike visokim stupnjem imuniteta.

Prosvjedi s vremenom prerastaju u osvetničke pohode mase koja diljem svijeta vandalizira i ruši kipove britanskih trgovaca robljem, Winstona Churchilla, kralja Leopolda II., Kristofora Kolumba i drugih. Australci, Francuzi, Brazilci i Palestinci prosvjedovali su kao potpora domaćim žrtvama policijskoga nasilja. Australski premijer Scott Morrison izazvao je oštre kritike povjesničara,

aboridžinskih aktivista i pojedinih zastupnika rekavši da u Australiji nije bilo ropstva tijekom britanskoga naseljavanja. Toliko o svjetskom čistunstvu...

Vlade će morati pronaći mudro rješenje između povika ljevičarskih aktivista da se ruši država i ukine policija i svakodnevno prisutnih rasnih i etničkih sukoba. Borba za pravdu i jednakost uvijek bude vješto izmanipulirana u nešto što je davno iz fokusa izgubilo svoje ishodište.

O pravima žena A iz fokusa nam, uz buku stranaka, bježe stvarni gospodarski i društveni problemi. Prigodno se izvlače evergreen teme i banalizira bitno. Uloga žene razvlači se između – treba li ženu predstavljati fotografijom na kojoj je bila debela trudnica i sjedila u nezgodnom položaju kako je vlastitu suprugu opisao Nino Raspudić i promišljanja Miroslava Škore s kim se treba savjetovati trudna žrtva silovanja?! Ovo posljednje je izazvalo, srećom malobrojnu, kako su je same nazvale, damsku (?) reakciju žena koje odgovaraju Škori pokazujući srednji prst, zajedno s bivšom predsjednicom!? Rekli bi mudri: Si tacuisses, philosophus mansisses!

Povijest željeznice u BiH

Rijekom Bosnom uzvodno @ Danijel Stanić

danijel@svjetlorijeci.ba

K

ad je započelo austrougarsko zauzeće Bosne i Hercegovine 1878. godine, bilo je jasno da se novi vladar neće ubrzo povlačiti. Zemlja je obilovala vrijednim rudama i netaknutim šumama te je gotovo odmah započela i eksploatacija bogatstava. No kako bi sirovine iz svih krajeva nove provincije mogle stići do Beča, bilo je potrebno izgraditi novu prometnu infrastrukturu. Postojeći tragovi željezničkih tračnica prethodne osmanske vladavine nisu bili ni izbliza dostatni velikoj sili kakva je Austro-Ugarska monarhija. Započela je izgradnja mreže uskotračne pruge koja je obilježila čitavo jedno razdoblje u povijesti naše zemlje. Željeznica je bila doista važna za izvoz sirovina i proizvoda poput duhana ili kamene soli. A istovremeno s razvojem prometne infrastrukture, razvijale su se i nove gradske sredine s prvim reprezentativnim građevinama. Bile su to uglavnom zgrade gradskih vijećnica ili Domova kulture, škole i bolnice. Širina tračnica u Bosni bila je specifična, iznosila je tek 760 mm. Kako u svijetu željezničkoga prometa postoje i druge uskotračne pruge, različitih širina, tračnice ove širine nazivaju se još i „bosanska pruga”. Usporedbe radi, standardna širina pruge koja se i danas može vidjeti u svijetu iznosi 1435 mm, dakle približno 1,5 metar. No uskotračne pruge bilo je jednostavnije i jeftinije izgraditi, a uz to su pogodnije za planinske krajeve, jer je njima moguće ostvariti lakše svladavanje krivina, primjerice na serpentinama. Iz tih je razloga uskotračnu prugu u Bosni izgradila i Austro-Ugarska monarhija. Nastala je čitava mreža željezničkih tračnica koje se, doduše u izmijenjenom obliku, koriste i danas.

Preko sporednih pruga bilo je moguće putovati od Beograda do Dubrovnika. A u sjećanju naših ljudi još uvijek je živa parna lokomotiva koja je vukla kompoziciju – popularni Ćiro.

Počeci bosanske željeznice Premda je bilo planirano, a dio planova se i ostvario, da se u Bosni i Hercegovini izgradi čitava željeznička mreža, ipak je vjerojatno najznačajnija bila dionica od Bosanskoga Broda do Sarajeva. Zbog žurnosti stvari, bilo je jasno da će to biti uskotračna 60

svjetlorijeci.ba

pruga, kojom se štede i novac i vrijeme. Radi žurnosti, vijadukti i mostovi građeni su prvotno od drvne građe, a ponegdje bi tračnice bile položene bez dodatnih nasipa kamena, izravno na zemlju. Graditelji pruge nailazili su na brojne poteškoće – s jedne strane zbog učestalih padalina, a s druge strane zbog povremenoga izlijevanja iz korita rijeke Bosne.

Dionica Bosanski Brod – Doboj – Žepče puštena je u promet 22. travnja 1879. godine. Samo nekoliko mjeseci poslije bila je dovršena i gradnja željezničke pruge do Zenice. Ta je pruga bila vrlo korisna jer je u to vrijeme bio organiziran i brodski promet rijekom Savom i Dunavom. Iste godine u srpnju u promet je puštena željeznička poveznica između Bosanskoga i Slavonskoga Broda. Dionica dužine 3,6 km imala je i 485 m dugi most preko rijeke Save. No zbog razlike u širini tračnica u Bosni i u Hrvatskoj, bilo je potrebno vršiti pretovar robe, pa su se mnogi odlučivali na daljnji prijevoz vodenim putem.

U početku su vlakovi često iskakali iz tračnica, premda je postojalo ograničenje tereta na dvije tone. Ipak, kako nije bilo moguće razviti veću brzinu kretanja, ove su nezgode uglavnom prolazile bez ozbiljnijih posljedica. Za promet putnika bili su predviđeni otvoreni vagoni s drvenim klupama, natkriveni tek šatorskim platnom. Putovanje od Bosanskoga Broda do Zenice trajalo je u prosjeku 15 sati.

Pruga do Sarajeva Sljedeći korak bio je izgraditi dionicu od Zenice do glavnoga grada Sarajeva. Tada se razmišljalo o izgradnji pruge uobičajene širine od 1435 mm, ali zbog financijskih poteškoća do toga ipak nije došlo. Unatoč svemu, dionica Zenica – Sarajevo bila je kvalitetnije izrade od prve. Svaki vijadukt duži od tri metra bio je poduprt željeznom konstrukcijom, a građene su i prve natkrivene željezničke stanice kao posebne građevine.

Ova je dionica u promet puštena 4. listopada 1882. godine, preko Lašve, Visokoga i Podlugova.

Do 1889. godine popravljeni su određeni dijelovi izgrađene pruge te je nanovo položeno oko 50 km tračnica.

Sv. Ivo – svetac svjetla

Svjetlo riječi

PODMILAČJE – U srijedu, 24. lipnja, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, župa i svetište u Podmilačju svečano su proslavili svoga nebeskoga zaštitnika. Prema ustaljenome običaju, svetu misu uočnicu i molitvu za bolesnike, u utorak, 23. lipnja, predvodio je nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić.

Na početku je sve prisutne pozdravio župnik župe Podmilačje fra Filip Karadža, a potom se okupljenomu puku obratio provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić rekavši kako je svatko u ovo mjesto došao s različitim potrebama i nakanama: „U ovoj svetoj misi, puni vjere i pouzdanja u Božju milost po zagovoru sv. Ive prikažimo Bogu sve svoje molitve i potrebe. Neka s ovim hodočašćem otpočne i naš proces obraćenja, da nam ovo sveto mjesto oblikuje život, da se vratimo svojim kućama obnovljeni iskustvom susreta sa svetim.”

Nadbiskup Puljić je u svojoj homiliji podsjetio kako je uloga Ivana Krstitelja bila uputiti narod da dočeka Mesiju.

Istaknuo je kako je sv. Ivan imao Božju zadaću kao što je ima i svaki čovjek današnjice, a to je na prvom mjestu poštivanje i vrednovanje života. Potom je istaknuo kako je Bog čovjeku darovao razum, volju i tijelo koje je hram Duha Svetoga i tako se prema tomu treba i odnositi. Na osobit je način potaknuo vjernike da shvate vrijednost svetosti braka i obitelji, te progovorio o čovjekovom odnosu prema prirodi. Istaknuo je i važnost očuvanja javnoga mnijenja.

Na sam dan svetoga Ive središnje euharistijsko slavlje predvodio je fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Na početku je sve hodočasnike, bolesnike, vjernike koji pate, siromahe i one koji su na rubu društva pozdravio župnik fra Filip Karadža izrazivši im svoju blizinu i molitvu po zagovoru sv. Ive.

Na početku svoje homilije fra Miljenko je istaknuo kako u današnjem svijetu među ljudima vlada strah, a taj strah ima mnogo lica koja se mijenjaju: „Osobito danas natkriljuje strah od zaraze, od izvješća o broju preminulih, ali nisu nas napustili ni naši svakidašnji strahovi koje smo donijeli ovdje s mnogim pitanjima. Pitamo se možemo li očekivati nešto što će nam donijeti radost? Bog nam je postavio cilj u ovome svijetu, a to je vječno spasenje. Ako upravimo svoj pogled samo horizontalno na stanje čovječanstva, onda je sve neizvjesno i nema puno prostora za radost. Ali usmjerimo li pogled vertikalno, prema nebu, prema Bogu, onda vidimo da je On već započeo otkupljenje čovjeka”, rekao je.

Potom je ukazao kako je sv. Ivan svjedok vječnosti u prolaznom svijetu, a to je svjetlo došlo i u naš današnji svijet: „Sveti Ivan od početka stoji u znaku Božjega izabranja, poziva i posvećenja.

Bogu se otpočetka stavio na raspolaganje bez ikakvih ‘ako’, ‘ali’, ‘kako’… prihvaća poziv i poslanje iako će ga to stajati života. Ni mi danas nismo slučajno na ovome svijetu. Nismo bez smisla i cilja, nego nas Bog treba i za nas je odredio posebnu zadaću. Stvorio nas je da budemo svjedoci njegove ljubavi.”

Zatim je progovorio o svečevima roditeljima istaknuvši ih kao primjer vjernika svjesnih da su bez Boga ništa, a da s Bogom i nemoguće postaje moguće,

te je u tom duhu pozvao vjernike da ne gube nadu i vjeru u život.

Ivan Krstitelj je prije javnoga nastupa živio u pustinji koja je svima zemljopisno neprivlačna zona, ali je značajan i simboličan biblijski simbol: „Koliko samo boli, patnje, molitve i vjere pamti ova tiha oaza u Podmilačju? Sveti Ivo je i danas glas koji viče u pustinji duha, poziva na izlazak iz svojih strahova i pouzdanje u Boga da će sve biti dobro”, istaknuo je fra Miljenko i potaknuo vjernike da se zapitaju je li danas bolesnije tijelo ili duša: „Zapitajmo se jesmo li spremni za pokajanje, tražiti oprost grijeha od Boga i ljudi. Najteže je oprostiti, ali bez toga se ne može ići dalje. Čuda ozdravljena ovdje u Podmilačju su mnoga jer se do neba uzdizao glas vapaja, vjere i molitve u ovoj kotlini u kojoj je Bog stoljećima po zagovoru sv. Ive uslišavao molitve.”

Na kraju je istaknuo kako je Isusova ljubav u ovom svijetu prepoznatljiva i kako nam može biti na spasenje ako je prepoznamo i po njoj živimo, ali jednako tako nam može biti i na osudu ako na nju ne odgovorimo.

Sveto misno slavlje proteklo je svečano i dostojanstveno s velikim brojem pristiglih hodočasnika. Liturgijsko je pjevanje animirao mješoviti zbor pod vodstvom bogoslova fra Nikole Matoševića, a po završetku misnoga slavlja uslijedio je blagoslov s Presvetim i molitva za bolesnike.

srpanj-kolovoz 2020.

63

P

rije svega, dragi čitatelju, vjerujem da si upoznat s time što je Franjevačka mladež, čime se bavimo i koga slijedimo. Zato ti ovim putem ponajprije želimo ispričati što je nama Bog dao u bratstvu Frame. Što je nama Bog dao u ovom razdoblju? – A što nije?!

Dao nam je sve ono što smo mi bile spremne primiti. Ne zato što smo to zaslužile ili bile najbolje ili najvrjednije, nego zato što nam je u svojoj savršenoj ljubavi htio podariti tu milost. Bratstvo je mjesto u kojem smo dobile priliku da djelujemo onako kako nas Gospodin svojom riječju uči. Dao nam je priliku da djelujemo prvo unutar bratstva, a onda to donesemo svijetu. Dao nam je svoju malu obitelj kako bismo druge mogli učiniti svojom braćom i sestrama. Možda bolje da to kažemo kroz primjer: naučile smo kako dati i primiti opomenu u ljubavi i razumijevanju, bez svađe i razdora.

Radost i nada Došle smo mu umorne, On nam je poslao braću i sestre da nas odmore. Došle smo mu izranjene i bolne, a On nam je poslao njihove ruke da nas zagrle.

Došle smo mu tužne pa nam je on poslao njihove osmijehe da nas razvesele.

Toliko smo puta zaboravile da On brine za nas pa nam je on poslao njihove poglede u kojima se krije Ljubav. Kad smo imale toliko toga na srcu i umu On nam je poslao njihove uši da slušaju. Kad smo zalutale On nam je poslao njih da nas vrate k Njemu. Kad smo zaboravile da smo ljubljene On ih je stavio pored nas. Kad smo zaboravile kolika je radost ljubiti, On nas je podsjetio preko njih. Takvi darovi ostaju u srcu jer ih je tamo položio Otac. Tih darova je oko 1600 braće i sestara unutar 60 bratstava u Hrvatskoj.

Naša priča počela je 14. prosinca 1992. kada se mali broj ljudi na inicijativu nekoliko fratara okupio oko Isusa, 64

svjetlorijeci.ba

Franjevačka obitelj: Frama Hrvatska

Franjevački put svetosti @ Margareta Pejić i Ana Matić

Može biti da je ta nit Franjina korda koja nas u pravom franjevačkom duhu svaki dan u zajedništvu vuče Gospodinu. Ta korda ima tri čvora – čistoća, poslušnost i siromaštvo i to u našem glavom gradu Zagrebu na Kaptolu. Upravo u vrijeme rata, Bog je poslao mlade koji su poput svetog Franje bili tu da u mračnim razdobljima donesu radost i nadu. Baš kao da su čuli Božji poziv da budu sol zemlje i svjetlo svijeta, oni su to stvarno bili, a ostaju, tj. ostajemo i dan danas. Prvi framaši nisu mogli ni zamisliti da će taj mali broj, 27 godina kasnije, narasti na oko 1600. A tko su ti darovi o kojima cijelo vrijeme pišemo? Oni su uglavnom studenti i srednjoškolci koji se trude osluškivati i vršiti Božju volju svatko u svojem malom okruženju tražeći svoj životni poziv. Svatko u različitom stupnju svoje formacije, neki će tek biti primljeni, neki se pripremaju za obećanja, a neki se trude što svetije živjeti svoja obećanja koja su dali Bogu. Na putu njihovog razvoja prate ih duhovni asistenti i voditelji formacije koji se uvijek trude dati bratstvu ono što mu je potrebno.

Ono što zasigurno utječe na formaciju svakog framaša su nacionalni i područni susreti. Iz vlastitog iskustva i same znamo koliko su nas ti susreti obogatili i bili nam na izgradnju. Tamo smo upoznale toliko novih ljudi s kojima kao da smo povezane nekom nevidljivom niti

koja nas zajedno vodi Bogu. Može biti da je ta nit Franjina korda koja nas u pravom franjevačkom duhu svaki dan u zajedništvu vuče Gospodinu. Ta korda ima tri čvora – čistoća, poslušnost i siromaštvo. Ipak, ponekad se dogodi da mi sami stvorimo nepotrebne čvorove.

Nekad su ti čvorovi naša oholost, ponos i sebičnost koje moramo zaboraviti kada se radi o služenju drugima. U Frami se učimo razvezati takve čvorove, a od te nevidljive svete niti vezati jedino čvorove ljubavi i služenja. Pomoću tih niti, tj. framaških odnosa, Isus nas mijenja i čini sličnijima sebi. Upravo tako znamo da smo na dobrom franjevačkom putu jer sve ono što je Franjo htio jest da on i braća žive evanđelje i tako budu sličniji Isusu. Ponajviše osjetimo Franjinu blizinu kada, nakon sedmodnevnog hoda kroz Hrvatsku, dođemo u Asiz. Tamo provedemo nekoliko dana posjećujući sva važna Franjina i Klarina mjesta produbljujući svoju franjevačku duhovnost u molitvi i zajedništvu. Naš hod završava 2. kolovoza milošću potpunog oprosta koju je Franjo isprosio za nas jer nas sve želi dovesti u raj. Neprocjenjiv je to dar koji smo primili po našem Serafskom ocu.

Kruh svetog Ante Dobročinitelji KSA Zagreb Marko Petrušić, Purmerend 260 EUR Jozo Petrušić, Zagreb 2.000 HRK Luka Jerković, Karlovac 6.500 HRK Rafael Romić, Zagreb 800 HRK Davor Borošak, Zagreb 700 HRK Marija Miljanović, Čilipi 200 HRK Borka Karčić, Mali Lošinj 1.000 HRK Draženka Čutura, Sesvete 200 HRK Hidroizolacija Lukić, Ilija Lukić, Sesvete 2.000 HRK Ivana Perković, Zagreb 400 HRK B. B., Velika Gorica 1.800 HRK Maja Duilo, Split 300 HRK Anamarija-Company, Sesvete 1.000 HRK Draga Novokmet, Kaštel Štafilić 1.000 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 100 HRK Dragan Jelić, Zadar 100.000 HRK Jelica Ujaković, Zagreb 2.000 HRK Drago i Zlata Ilinčić, Čakovec 200 HRK Neda Maruna, Šibenik 200 HRK Branko Vonić, Pakrac 600 HRK Domagoj Brčić, Zagreb 1.450 HRK Mato Kljajić, Prelog 2.000 HRK Ana Ikić, Zadar 500 HRK Župe sv. Pavla i sv. Marije, Offenbach 500 EUR Katharina Winkels, Godišnja skupština KSA U srijedu, 27. svibnja, u prostorijama Franjevačkog studentskog doma na Kovačićima u Sarajevu, održana je redovita godišnja Skupština HKO „Kruh sv. Ante”.

Skupštinom je predsjedao provincijal fra Jozo Marinčić.

Na početku Skupštine provincijal fra Jozo Marinčić pozdravio je sve nazočne i zahvalio se na dolasku. Nakon pozdravne riječi uslijedilo je podsjeća66

svjetlorijeci.ba

Meersbusch 200 EUR Evangelička mirotvorna zajednica, Offenbach 240.59 EUR Željka Car, Zagreb 400 HRK Vjekoslav Gadanac, Samobor 350 HRK Željko Jurković, Vir 100 HRK Dubravka Vragović, Zagreb 100 HRK Župa Sv. Jelene, Dramalj 400 HRK Marko Grgić, Kloštar Ivanić 500 HRK Igor Bilobrk, Zagreb 600 HRK Tomislav Perić, Trogir 150 HRK Kristina Pende, Novalja 500 HRK Josipa Soldan, Zagreb 100 HRK Nikola Tomkić, Sesvetska Sopnica (hrana za potrebite) 10.000 HRK Za projekte KSA QSS- društvo za soft. teh., Sarajevo 1.000 KM Marko Cvitanović, Sarajevo 10 KM Klika d.o.o., Sarajevo 250 KM N. N., Mostar 100 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM Mirza Hukeljić 20 KM Andrea Leko, Potoci 100 KM Ankica Kovačević (za igraonicu u Bugojnu) 50 KM Željka Bartolović, Njemačka (PayPal) 105,51 USD Pero Šimić, Švicarska 700 CHF nje na rad prethodne Skupštine. Ravnatelj fra Petar upoznao je nazočne članove o aktivnostima i financijskim rezultatima za proteklu godinu. Potom su članovi Skupštine predstavili aktivnosti podružnica Kruha sv. Ante u 2019. godini.

Na Skupštini se razgovaralo o daljnim planovima i projektima Kruha sv. Ante.

Sastanak Skupštine Provincijal je završio zahvalom svima koji su uključeni u rad Kruha sv. Ante, na dosadašnjem

Za pučke kuhinje Amir Kapidi, Sarajevo 200 KM Meriztex d.o.o., Gradačac 20 KM N. N., Ljubuški 50 KM N. N., Sarajevo 20 KM Kanton Sarajevo 8.586,06 KM Za studentske stipendije Ankica Kovačević 50 KM Za fond Kap dobrote Obitelj Ešegović, Carevdar (Križevci) Obitelj Vuleta (za Ljiljanu Kranjc)

100 KM 50 KM

Za Dan KSA FS Guča Gora 500 KM Ž. U. Vijaka 130 KM Ž. U. Domaljevac 500 KM Ž. U. Gornja Tramošnica 555 KM FS Tolisa 1.561 KM Ž. U. Gračac 585 KM FS Kreševo 1.000 KM Ž. U. Doljani 100 KM Ž. U. Marije Anđeoske, S. Sopnica 4.000 HRK Ž. U. Svih svetih, Livno 1.000 KM Ž. U. sv. Ivana Krstitelja, Podmilačje 1.000 KM

uspješnom radu te zaželio da ustraju u svome daljnjem angažmanu pomoći onima kojima je prijeko potrebna.

N ATJ E Č A J

Humanitarno-karitativna organizacija Kruh sv. Ante, Franjevačke provincije Bosne Srebrene, vrši prijem studenata u Franjevački međunarodni studentski dom GLAVNE ODREDBE Studenti i studentice koji postižu dobre rezultate pri školovanju | Ozbiljnost, kao i uzorno ponašanje tijekom školovanja | Dom je otvoren svim čestitim studentima i studenticama, bez obzira na njihovu etničku, vjersku i nacionalnu opredjeljenost.

DODATNE ODREDBE Prednost imaju redoviti studenti | Volonterski rad | Socijalne prilike | Talentirani studenti slabijeg imovnog stanja | Djeca bez jednog ili oba roditelja i dr.

NEMAJU PRAVO NATJEČAJA Studenti Univerziteta u Sarajevu sa mjestom prebivališta u Županiji/Kantonu Sarajevo (osim ukoliko su studenti i studentice koji dolaze iz domova za nezbrinutu djecu) | Stanari Doma iz prethodnih godina koji su izgubili to pravo zbog kršenja Pravilnika o kućnom redu | Studenti koji obnavljaju godinu | Studenti koji su u srednjoj školi imali sniženo vladanje, ocjene: vladanje loše i vladanje dovoljno.

POTREBNI DOKUMENTI Popunjena prijavnica za prijem u Dom (obrazac prijave se nabavlja u Franjevačkom međunarodnom studentskom domu, Zagrebačka 18 ili na web stranici www.kruhsvetogante.com. | Kopija osobne karte ili CIPS potvrda. | Zamolba sa kratkim životopisom. | Uvjerenje od Visokoškolske ustanove o statusu upisa studenta/studentice u akademsku 2020./2021. (da je osoba redovito upisana u akademskoj 2020./2021. godini kao redovna, samofinancirajuća ili vanredna tj. da ne obnavlja godinu), sa prijepisom ocjena o svim položenim ispitima (ovjereni obrazac uvjerenja s dotičnog Fakulteta). | Studenti koji ne mogu dobiti ovo uvjerenje do kraja Natječaja kopijom indeksa trebaju dokazati da su redoviti studenti, te da su SVI ispiti položeni, tako da upis u 2020./2021. nije upitan, dakle kopija treba sadržavati liste predmeta, kao i položene ispite (ipak studenti koji dostave Uvjerenje od Visokoškolske ustanove da je osoba redovan/na student/ica u akademskoj 2020./2021. imaju prednost). | Za studente koji upisuju prvu godinu studija potrebne su ovjerene kopije svjedodžbi od sve 4 godine i završnog (maturskog) ispita, te potvrda ili isprintana rang lista kao dokaz o upisu na fakultet. | Ovjerena kućna lista. | Potvrda o primanjima obitelji (za svakog člana s kućne liste): potvrda o visini zadnje plaće (kopija zadnjeg izreska plaće), kopija zadnjeg izreska mirovine, potvrda o nezaposlenosti (od ureda za upošljavanje) ili dokaz o nekom drugom izvoru primanja (ovjerena izjava o tome čime se obitelj uzdržava – na primjer socijalne pomoći ili iz nekog drugog izvora prihoda). | Vanredni studenti dostavljaju također Potvrdu o nezaposlenosti. | Potvrdu o stupnju invalidnosti izdanu od strane nadležne Komisije (osobna, za roditelja ili staratelja). | Potvrde ili preporuke od mjerodavnih osoba i institucija za one koji su obavljali volonterski rad. | Potvrda visoko-školske ustanove o studiranju brata/sestre.

ROK ZA PRIJAVU Prijave za natječaj s potpunom dokumentacijom primaju se isključivo od 15.07. do 15. 08. 2020. godine.

PRIJAVE SLATI NA ADRESU Franjevački studentski dom, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo NEPOTPUNE PRIJAVE I PRIJAVE DOSTAVLJENE NAKON 15.08. NEĆE SE UZETI U OBZIR! Detaljnije informacije možete dobiti na telefon 033 728 869 ili e-mail adresu mladi.ksa@gmail.com | Obrazac prijave možete preuzeti sa web stranice www.kruhsvetogante.com ili izravno u službi Doma. | Povjerenstvo za prijem studenata napravit će rang listu primljenih studenata, koja će biti objavljena na oglasnoj ploči u Domu i na web stranici www.kruhsvetogante.com

srpanj-kolovoz 2020.

67

Ekološki kalendar @ Dalibor Ballian Svjetski dan stanovništva slavi se svake godine 11. srpnja s ciljem podizanja svijesti o globalnim pitanjima stanovništva, Svjetski dan a obilježava se 1989. godine. Svjetskim stanovništva danom stanovništva (dan kada je ukupna svjetska populacija dosegnula razinu od pet milijardi ljudi) kako bi se ukazalo na hitnost i važnost populacijskih pitanja u kontekstu općih razvojnih planova i programa te na potrebu pronalaženja rješenja na ta pitanja.

Nagli pad opće smrtnosti stanovništva, koji se počeo ubrzavati već nakon 19. stoljeća u razvijenim zemljama i širiti se diljem svijeta sukladno gospodarskom razvoju, smatra se jednim od glavnih postignuća napretka društva. Prema izvršenim procjenama očekivano trajanje života pri rođenju poraslo je s 30 godina na 67 godina u razdoblju 1800. – 2005. godine, što je dovelo do brzoga rasta populacije, od jedne milijarde u 1810. godini na gotovo osam milijardi u 2020. godini.

Svijet danas ima najveću generaciju mladih u povijesti – oko 2 milijarde mladih ljudi, uglavnom u zemljama u razvoju, s ogromnim potencijalom za pomoć u borbi s glavnim izazovom čovječanstva. Ali velikom broju mladih uskraćena je mogućnost kvalitetnoga obrazovanja, pronalaska pristojnoga posla, te sudjelovanju u političkom životu u svom društvu. Svjetski dan stanovništva prilika je za obnoviti našu predanost i pomoći mladim ljudima da postignu svoj napredak u društvu. Mnogo je mladih ljudi koji nemaju resurse potrebne za uzdizanje iz siromaštva. Mlade djevojke su najranjivije, što zbog diskriminacije, seksualnoga nasilja, ranoga stupanja u brak ili neželjenih trudnoća. Mnogi od mladih koji ipak imaju sreću dobiti visoku stručnu spremu, na kraju završe bez posla, u nisko plaćenim poslovima ili u onim poslovima u kojima ne mogu napredovati.

11. srpnja

70

svjetlorijeci.ba

Pronađen drevni kršćanski križ

Aleteia/Svjetlo riječi

PAKISTAN – Na sjeveru Pakistana otkriven je ogroman mramorni križ za koji se vjeruje da je star 1 200 godina.

Križ je pronašao tročlani ekspedicijski tim sa Sveučilišta u Baltistanu u planinskom lancu Kavardo.

Križ je težak 3 – 4 tone s dimenzijama 7 x 6 stopa. Pronađen je dva kilometra od baze, visoko u planinama Kavardo i s pogledom na rijeku Indus.

Istraživač Wajid Bhatti identificirao je križ kao „tomanski križ” te je istaknuo kako je to jedan od najvećih križeva otkrivenih na potkontinentu. Nalaz bi mogao predstavljati važan dokaz da su kršćanske zajednice nekada živjele u toj regiji.

Mansga Noor, izvršna direktorica Caritas Pakistan izjavila je: „Ovo je sjajna vijest za sve nas koja pokazuje da je na ovom području postojalo kršćanstvo, te da moraju postojati crkva i kuće kršćana. Trenutno ovdje nema kršćanskih obitelji, ali oni su nekoć bili prisutni.”

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Lipa lat. Tilia cordata Lipa je svima dobro znano stablo prelijepe krošnje. Ta se ljepota umnogostručuje u mjesecu lipnju, u vrijeme njezine cvatnje, kada cijeli okoliš opojno zamiriše. Prekrasno je uživati u mirisu cvijeta, a istodobno slušati zujanje tisuća pčela radilica. I u vrtu moje bivše župe u Pforzheimu raste prekrasna lipa, široka i visoka oko 10 metara, najveća koju sam u svom životu vidio. Cvjetovima zamiriše cijela župna kuća i okolica.

Osim sitnolisne često raste i krupnolisna lipa, Tilia platyphyllos, također ljekovita, iako u našim krajevima daju prednost sitnolisnoj lipi. Srebrna lipa, Tilia argentea, također je ljekovita, ali je najmanje na cijeni. Listovi i cvjetovi lipe osjetljivi su na zagađeni zrak i okoliš pa u tom slučaju vrlo brzo pocrne.

Ljekovita svojstva i primjena: U ljekovite svrhe rabi se lipov cvijet, listovi s vršaka grančica i ugljen dobiven od lipova drva. Listovi sadrže saharozu, glukozu, masti, masno ulje (linolna kiselina), tanin, smolu, škrob, soli vinske kiseline, enzime, mangan (teški metal), sluzi, gorke tvari i tragove vanilina. Međutim, kod listova su ljekovite tvari uvjetovane staništem gdje rastu. Cvjetovi sadrže još potpuno neistražene glikozide koji pospješuju znojenje, gumu, sluz, tanin, eterično ulje, žutu boju (hesperidin), tartrate, malate, šećer, saponin, jednu ugljikovodičnu tvar i vitamin C. Cvjetovi i listovi s vršaka grančica beru se u vrijeme pune cvatnje, čim su na njoj bile pčele, po suhom i sunčanom vremenu, suše se u hladu i na propuhu. Suhe cvjetove i listove važno je čuvati i od najmanje vlage. Posebno je ljekovit lipov čaj koji izaziva znojenje, što je naročito preporučljivo kad je riječ o prehladi.

72

svjetlorijeci.ba

Narodni nazivi: bijela lipa, lipac, lipovec, lipolist, malolistna lipa, pozna lipa, sitnolista lipa, zimska lipa

jača želudac, žuč, crijeva, smiruje lupanje srca, čisti dišne putove, otvara pore na koži, umiruje živce, izbacuje sluz iz pluća, liječi reumu i giht i donosi miran san. Čaj od lipe 1: Veliku žlicu lipova cvijeta prelije se šalicom vrele vode i ostavi 10 minuta poklopljeno, procijedi, stavi u termos-bocu i pije preko dana vrlo toplo. Pije se dva tjedna kao kura za čišćenje organizma, potom se napravi pauza od mjesec dana pa se liječenje može ponoviti. Pojačava znojenje i izbacivanje nepotrebnih tvari iz organizma. Čaj od lipe 2: Dvije čajne žlice lipova cvijeta preliju se 1/4 l kipuće vode, pusti da odstoji pet minuta, procijedi i pije vrlo vruće, što izaziva znojenje. Ako se zasladi medom, uklanja sve vrste grčeva i umiruje živce.

Također jača obrambene snage organizma protiv prehlada pa se naročito preporučuje djeci.

Možemo navesti niz bolesti i tegoba kod kojih se primjenjuje lipa: osim znojenja pojačava i mokrenje te pomaže izbacivanju štetnih tvari iz organizma;

Čaj od lipe 3: Jedna čajna žlica lipova cvijeta prelije se 1/4 l kipuće vode, pusti da odstoji pet minuta, procijedi i pije mlako. Čaj sprečava prehladu.

Cvjetovi lipe s mlijekom: Ako su očni kapci crveni i otekli, na njih se stavljaju oblozi pripravljeni na sljedeći način: dvije vrhom pune male žlice cvjetova

Sveta misa na Kaštelima

BS/Svjetlo riječi

BIH – Stotine katolika iz Busovače, Fojnice i Kiseljaka pohodilo je 30. svibnja obronke planine Zahor, na lokalitet Kaštele – srednjovjekovno planinsko utočište franjevaca i katolika središnje Bosne. Euharistiju je predslavio fojnički gvardijan fra Mirko Majdandžić uz koncelebraciju šest svećenika.

Inače, na obroncima planine Zahor, na tromeđi općina Busovače, Kiseljaka i Fojnice, iznad mjesta Milodraž, nalaze se tragovi starog grada Kaštela, koji se u dokumentima spominje već u 15. stoljeću, a nalazi se na nadmorskoj visini od 1158 metara. Ova tvrđava, pored Kozograda, nalazi se na najvećoj nadmorskoj visini od svih starih gradova u Bosni.

76

svjetlorijeci.ba

Podsjetimo, katolici su se prije više od 500 godina morali skrivati u planinskim mjestima kako bi ispovijedali svoju vjeru i sačuvali se od terora osmanske vlasti i osvajača. Prema predanju, u pećinama su se skrivali fratri na čelu s fra Anđelom Zvizdovićem, odakle je on sišao na Milodraž da primi 1463. od sultana Muhameda II. povelju zvanu Ahdnama.

Stari grad Kaštel danas predstavljaju, tri veće pećine, koje se nalaze duboko u stjenovitom dijelu planine Zahor.

Pećine, odnosno njihovi otvori su veći, tako da je moguće da u jedan otvor stane od 40 do 50 ljudi. Dva ulaza u dvije pećine nalaze se jedan pored drugog, a iznad njih, na nepristupačnom terenu, nalazi se treća pećina, do koje se mogu popeti samo oni vještiji i najhrabriji posjetitelji.

Odbačen zakon o pobačaju

Svjetlo riječi

SJEVERNA IRSKA – U utorak, 2. lipnja, zastupnici u Sjevernoj Irskoj podržali su apel Heidi Crowter, djevojke s Down sindromom koja se založila za ukidanje zakona o pobačaju. Podsjećamo, zakon o pobačaju je Parlament Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske nametnuo 2019. godine.

Skupština je prihvatila prijedlog Heidi Crowter, aktivistice za prava osoba s invaliditetom čime je odbila nametanje abortivnoga zakona koji se tiče svih nesmrtonosnih invaliditeta. Zastupnici su prijedlog izglasali s 46 glasova za i 40 protiv. Činjenica je kako provedeno glasovanje neće promijeniti zakon u Sjevernoj Irskoj, ali se navode dvije važne stavke ovoga prijedloga: njime se šalje jasan znak zastupnicima koji će o potvrdi regulacija glasati u Westminsteru, ali je i jako ohrabrenje onima koji se zalažu da o pitanju pobačaja odlučuje parlament Sjeverne Irske.

Na svom Twitter profilu Arlena Foster, prva ministrica Sjeverne Irske i predsjednica Demokratske unionističke stranke objavila je: „Zastupnici će otvoriti raspravu o rezultatu u Westminsteru. O ovim i sličnim pitanjima odluke treba donositi Skupština Sjeverne Irske. Foster je inače prva stavila prijedlog na glasovanje, a zahvaljujući Heidi Crowter učinjen je veliki pomak u borbi protiv nepravednoga zakona.

Njezin su prijedlog pozdravili i katolički biskupi pozivajući ljude i političare da učine isto. Tim više što je ovaj zakon nepravedno nametnut i bez pristanka građana Sjeverne Irske.

Globalna prehrambena kriza?

Svjetlo riječi

SVIJET – U svijetu se očekuje globalna prehrambena kriza koja će pogoditi stotine milijuna djece i odraslih, ako se ne poduzmu mjere za ublažavanje posljedica pandemije Covida-19 – upozorio je glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Antonio Guterres u video poruci u kojoj je izvijestio o glavnim točkama studije o tom pitanju.

Kako prenosi Vatikanski radio, u svijetu već 820 milijuna ljudi trpi od gladi, od kojih su 144 milijuna djeca ispod 5 godina, podsjetio je glavni tajnik Ujedinjenih naroda i istaknuo: „tom bi se broju ove godine moglo pridružiti još 49 milijuna ljudi koji će ući u stanje krajnjega siromaštva zbog gospodarskih učinaka pandemije. Zapravo, procjenjuje se da će pad svjetskoga BDP-a Progoni kršćana u Nigeriji

Svjetlo riječi

NIGERIJA – Radna skupina Parlamenta Ujedinjene Kraljevine za religijske slobode i slobodu vjeroispovijesti objavila je 15. lipnja izvješće „Nigeria: Unfolding Genocide?” (Nigerija: razotkrivanje genocida?).

U izvješću se izražava zabrinutost zbog oružanog nasilja nad zemljoradničkim kršćanskim zajednicama u središnjoj Nigeriji, koje provode dobro naoružani Fulani, često nazivani i stočarima, militantima ili milicijom.

Prema izvješću „nasilje je odnijelo tisuće života i raselilo još više od 100 tisuća civila. Uzrokovalo je neizrecivo ljudsko i ekonomsko uništenje te povećalo postojeće etničko-religijske napetosti.” Izvješće nabraja niz činitelja koji uzrokuju nasilje uključujući nadmetanje za resurse, širenje ekstremističke ideologije i kriminala, neodgovarajući odgovor vlade, pritjecanje oružja u Nigeriju i dezinformiranje. U izvješću se također navodi kako se ne može zanijekati

uzrokovati još 0,7 milijuna gladne djece.” „Naši prehrambeni sustavi više ne funkcioniraju, pa tako i u zemljama gdje je hrane u obilju postoji opasnost prekida lanca opskrbe hranom”, rekao je Guterres i napomenuo: „stoga su prioriteti jačanje prehrambene industrije, zaštita radnika, te očuvanje međunarodne pomoći i trgovinska razmjena.” „Jedan je od najvećih rizika povećanje cijena”, rekla je pak za Vatikanski radio Emanuela Cutelli, glasnogovornica za Italiju Svjetskog prehrambenog programa Ujedinjenih naroda i istaknula: „Cijena hrane, a osobito jaja, voća i povrća, već se deset puta povećala zbog mjera koje su poduzete kako bi se zaustavila zaraza. Tomu se u najsiromašnijim zemljama pridružuje i činjenica da mnoge obitelji nemaju vlastitoga prihoda kako bi mogle kupiti hranu.”

„Moramo spriječiti da zdravstvena pandemija koju je uzorokovala bolest Covid-19, ne postane pandemija gladi.

Važno je održati programe prehrambene sigurnosti, osobito za djecu. Jedan od programa za koji se zauzima Svjetski prehrambeni program Ujedinjenih naroda, osigurava hranu za 100 milijuna ljudi u svijetu i odnosi se na takozvanu školsku prehranu. Trenutno je 370 milijuna djece koja u školi ne dobivaju obroke, uključujući i 14 milijuna onih koje je opskrbljivao Svjetski prehrambeni program Ujedinjenih naroda. Zajedno s UNICEF-om tražimo druge načine kako bi djeca i dalje primala obroke, možda ne u školi, nego u svojem domu. Ta je hrana temeljna za njihov rast, za njihovu zajednicu i zemlju”, zaključila je Emanuela Cutelli, prenosi Radio Vatikan.

da nasilje nije utemeljeno samo na etničkoj nego i na vjerskoj osnovi „jer su pastiri većinom etnički fulanski muslimani, a zemljoradnici većinom kršćani”, prenosi IKA. Otpočetka godine je ubijeno nekoliko stotina kršćana, a u stravičnom napadu u jednoj od nigerijskih crkava nedavno je silovana i teško ranjena dvadesetdvogodišnja studentica Vera Omozuwa koja je nakon tri dana preminula u bolnici. Inače, studentica je tijekom mise crkveni prostor koristila za učenje budući da su sve knjižnice u gradu bile zatvorene zbog situacije oko koronavirusa. Zločin se dogodio u vrijeme policijskoga sata.

Obraćeni migranti neće nužno ostati u Njemačkoj

Svjetlo riječi

KARLSRUHE – Ustavni sud Savezne Republike Njemačke utvrdio je kako prijelaz na kršćanstvo jednoga imigranta ne sprječava provođenje zakona o deportaciji, osim u slučaju da postoji izravna opasnost od progona kršćana u zemlji odakle migrant potječe. Naime, nedavno se jedan iranski migrant žalio zbog toga što je ranije bio pokrštenu Evangeličkoj Crkvi u Njemačkoj. Članovi Ustavnoga suda odlučili su u ovom slučaju kako državne institucije ne poznaju nikakve „testove na religijsku pripadnost”, niti bi takve smjeli provoditi. O tomu je li netko doista primio kršćanstvo ili je to učinio samo iz interesa može odlučivati samo Crkva.

Ipak, kako prenosi njemački katolički mrežni portal katholisch.de, sudovi smiju istražiti koje obrede ili izraze nove religije živi obraćenik koji traži utočište u Njemačkoj. Jer, s obzirom na prijetnju progona kršćana u matičnoj zemlji, važno je procijeniti na koji način pojedinac živi svoju vjeru. srpanj-kolovoz 2020.

77

Metafore i putokazi

Osjećaj Osjećam da polàko polàko silazim s uma, ili da uspinjem se u neku misô višu a nedohvatnu, meni sada bi svaka šuma najbolje boravište bila, da čekam kišu

a dalje neće moći, možda ću ipak cvasti a neću znati zašto, bez tebe, ti si znala zbog čega pada kiša, zbog čega nas u vlasti vlastito tijelo drži i zašto nije pala

da s mene spere mene, da opet budem čist i možda nevin kao nekada kad je čežnja jedina pratilja mi bila, još možda list po koji će mi negdje izbiti, oko gležnja,

nijedna vláda srca; osjećam da polàko silazim s uma, dolje gdje usne traže riječi, i penjem se, a možda i nije to baš tako: isto je ono što mi i pad i uspon priječi.

Luko Paljetak, iz knjige Pitomi urlici

80

svjetlorijeci.ba

Nove zbirke pjesama

Ivana Kramara i Luka Paljetka

Početkom godine objavljena je zbirka pjesama Čavli zime Ivana Kramara, svećenika Bosne Srebrene koji trenutno vrši službu predstojnika samostana sv. Vlaha u Pridvorju kod Dubrovnika. Zbirka je objavljena u Nakladi Bošković, u biblioteci Vlati, otisnuta na 64 stranice, uokvirena tvrdim koricama, a pogovor je napisao Luko Paljetak.

Istoga dana kao i zbirka Čavli zime objavljena je i zbirka pjesama Pitomi urlici Luka Paljetka, s jednakim brojem stranica i istim brojem pjesama (42). Ova je zbirka također objavljena u Nakladi Bošković, u biblioteci Vlati, a urednik je Ivan Kramar.

Obje zbirke pjesama dostupne su široj javnosti po cijeni od 15,00 KM po primjerku.

Knjige možete naručiti pozivom na broj telefona +385 91 111 22 04 ili e-mailom na adresu i.kramar04@gmail.com.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI Andrija Petrović († 2012.)

Ešegović Stipo

Mijat

(† 2016.)

(† 1992.)

Hrvatski vojnik Počivajte u miru Božjem!

Vaša obitelj!

Josef Otto († 2008) Zauvijek u srcu!

Leona

Melita Demeter († 2011.)

Lijepe uspomene su vječne.

Najdraži

Obljetnica zločina nad viteškom djecom

KT/Svjetlo riječi

VITEZ – U srijedu, 10. lipnja, uz spomen obilježje „Osmica”, podignuto u Kamenjačama u znak sjećanja na osmero ubijene djece misu zadušnicu je predslavio fra Velimir Bavrka, župnik iz Viteza dok je u koncelebraciji bio fra Mario Dadić. „Danas smo ovdje da molimo za našu djecu i za sve poginule. Molit ćemo za one koji su nakon njih ostali, obitelj, roditelje da u Bogu nađu utjehu, a u nama razumijevanje. Molit ćemo onako kako Isus hoće, i za one koji su počinili zločin, za neprijatelje naše, jer nas Isus poziva da, ako smo kršćani, moramo i za takve moliti”, istaknuo je fra Velimir na početku svete mise. Pozvao je sve vjernike da se sjedine sa žrtvom Isusa Krista kako bi njihova prolivena krv bila sjeme ljubavi za mir, praštanje

Osam je dugih godina 14. kolovoza, kako više nije među nama naš voljeni Andrija. Premda godine prolaze, trajno ćeš ostati u našim srcima i sjećanjima. Tvoja život naš su ponos i naša utjeha. Ponosni i sretni što smo te imali, a vrlo tužni što smo te izgubili. Sjećamo te se i molimo Gospodina da te nagradi blaženom vječnošću. Neka te anđeli čuvaju. Počivaj u miru Božjem.

Tvoja majka, ujak i tetke s obiteljima

vječnoga mira prati naša molitva i ljubav jača od vremena i zaborava. Ne postoji vrijeme koje nosi zaborav, draga naša seko i tetko. Počivaj u miru Božjem.

Tvoje sestre i tvoj brat s obiteljima.

Marko Markunović († 2010.)

Tvoja Ljubav živi vječno u nama.

Supruga Marica i djeca Ana-Marija, Nikola i Martina

Iva Velemir († 2019.)

Dana 24. kolovoza navršava se godina od smrti naše drage sestre i tetke. Neka te u tišini

i nove međuljudske odnose. Svetoj misi je prethodilo polaganje cvijeća i paljenje svijeća.

Prije 27 godina pripadnici Armije Bosne i Hercegovine su minobacačkom granatom prekinuli dječju igru te ubili:

Sanju Garić, Milana Garića, Dragana Ramljaka, Dražena Ćećuru, Borisa Antičevića, Sanju Križanović, Augustinu Grebenar i Velimira Grebenara. Zločin se dogodio u viteškom prigradskom naselju Kamenjače.

srpanj-kolovoz 2020.

81

S ciljem doprinosa u očuvanju turističkoga identiteta utemeljenoga na tradiciji i običajima vareškoga kraja, Svjetlana Jozeljić je pokazala svoju kreativnost i dobru volju u izradi jedinstvenih suvenira s motivima ovoga kraja.

Ako ćete ovoga ljeta posjetiti vareški kraj i želite ponijeti suvenir koji će vas podsjećati na lijepo iskustvo koje ste ovdje doživjeli, poručite ga putem facebook stranice svjetlana.jozeljic ili pozivom na broj telefona 061 585 224.

224

Ljetujte uz izdanja Svjetla riječi 35KM

15KM 35KM

35KM

20KM 20KM 7KM/kom

10KM

Svoj primjerak knjige poručite pozivom na broj telefona: 033 726 200; pišite nam na redakcija@svjetlorijeci.ba; posjetite nas u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18; u našim knjižarama u Vitezu i Livnu ili pronađite svoj omiljeni naslov u web shopu Svjetla riječi.