Svi sveti - Proslavljena Crkva (464) by Svjetlo riječi

vjera

• društvo • kultura

SVI SVETI

Proslavljena Crkva Godina XXXIX. ◆ broj 464 ◆ Sarajevo, studeni 2021. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

U knjizi „Putujući s Kristoforom” autorica Grozdana Cvitan tvrdi da ljudi vole svece s kojima mogu razgovarati, te da se svetost za svakog muškarca i ženu kroji po mjeri. Tako sveci postoje da ih sretnemo i u svakodnevnom životu, a autorica je s njima je raspravljala o raznim temama koje i nama danas stoje na putu svetosti.

Cijena 12 KM

Knjigu koja govori o onima koji čekaju da bi se oni koji putuju imali kamo vratiti naručite pozivom na broj telefona: +387 33 726 200, Viber: +387 60 33 88 018; E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba, pretplata@svjetlorijeci.ba Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336, Livno: +387 34 201 111 www.svjetlorijeci.ba/shop

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

Riječ čitateljima

nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro redakcija

Anamarija Ćuro, Janko Ćuro, Monika Galić redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anamarija Ćuro pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Ilustracija

fra Janko Ćuro

urednik@svjetlorijeci.ba

Proslavljena Crkva Središte današnjega vremena i svijeta jest čovjek. Svi zakoni i etička i moralna načela valjani su i imaju smisla samo ako služe čovjekovoj ugodi. Ova samoposluga života i sloboda bez odgovornosti, u kojima se bira samo ono što se čovjeku sviđa, dovode u pitanje sve osim same sebe. Sve je na svijetu od ljudi za ljude, od čovjeka čovjeku, pa je tako sve normalno i prihvatljivo. Čak i vjera i vjerske istine moraju biti podređene čovjeku. I tako suvremeni čovjek živi u uvjerenju da ugađa samom sebi, a ustvari je puki objekt koji je vrijedan samo dok ugađa „svijetu”. U većini današnjih mainstream medija gotovo je nemoguće čuti govor o Bogu i svetom osim u onim slučajevima kad se značenje tih riječi nastoji relativizirati ili profanirati. I zato se ne treba čuditi što ovakav „svijet” ne može iskusiti stvarnost Božje prisutnosti, što ga ne može vidjeti ili čuti, jer čovjekovo iskustvo Boga potpuno ovisi o čovjekovoj svetosti. Pa tko su sveci? Sam sebe čovjek ne može učiniti svetim niti svetost može biti ljudsko dostignuće. To je Božji dar. „Bog stvara iz ničega. Sjajno, kažeš. Da, uistinu, ali on čini još nešto sjajnije: od grešnika stvara svece” (S. Kierkegaard). Kao i mi, i sveci su bili ljudi od krvi i mesa, i snažni i slabi, i ambiciozni i razočarani, i tašti i ekscentrični. Međutim, nisu pustili da ih obeshrabre padovi ili teškoće jer su nedvojbeno znali da postoji samo jedan jedini put koji ima smisla, a to je put uspinjanja stvorenja prema svom Stvoritelju. Na tom putu, uče nas sveci, svakodnevno se moramo propitivati i korigirati, ali ne samo prema Deset Božjih zapovijedi nego moramo zaroniti još dublje od onoga što se zapovijeda ili zabranjuje: u Isusova blaženstva (Mt 5,1-11). Istina je da je čovjeku najkomotnije ravnati svoj život prema Deset Božjih zapovijedi jer tako točno može izmjeriti koliko je moralan i precizno znati gdje je u odnosu na svaku zapovijed. Gotovo da se može staviti kvačica pored onih koje jest ili nije prekršio, ali taj ga komfor lako odvede do osjećaja samodopadnosti i veličine ne samo pred ljudima nego i pred samim Bogom kao, na primjer, farizeje. Kad su u pitanju Osam blaženstava puno je teže izmjeriti svoju kršćansku moralnost, svoj vjernički i ljudski angažman. Naime, možemo li izmjeriti koliko smo siromašni duhom? Je li mjerljivo koliko smo krotki, blagi, milosrdni itd.? Nije, jer uvijek možemo biti milosrdniji, krotkiji, miroljubiviji… Nisu ni svijet ni vrijeme loši. Možda smo se mi umorili ili zakazali. Jer, ako se svakodnevno budemo posvećivali blaženstvima, posvetit ćemo cijeli svijet.

studeni 2021.

Pisma čitatelja Posljednja zvona na Petrićevcu Poštovanje, nadam se da ste svi dobro i vedra duha u ova tjeskobna vremena. Primijetila sam da u časopisu objavljujete fotografije iz naših župa iz prošlih vremena. U prilogu vam dostavljam dvije fotografije koje su nastale 1947. godine na Petrićevcu, Banjaluka. Na obje fotografije je zbor župe. Tu su moja mama i tetka, koja je jedina od svih živa, časne sestre (mislim da su franjevke) i fra Viktor Šakić, gvardijan. U pozadini su samostan i crkva koji su srušeni u zemljotresu 1969. U nedjelju 26. listopada 1969. Banjaluku je pogodio snažan zemljotres, kao prethodnica razornog zemljotresa koji je grad razorio sutradan ujutro. Tada sam imala 7 godina. S mamom i bratom sam bila na večernjoj sv. misi, koju je zemljotres prekinuo oko 16:30 sati. Nije bilo puno vjernika u crkvi i svi smo uspjeli napustiti crkvu. Mama je pala pred crkvom (ta mi je slika i danas pred očima; ona na zemlji, a malter pada po njoj), jer su je valovi bacili na zemlju. Brat i ja smo bili u posljednjoj klupi, upravo ispod tornjeva s kojih su

svjetlorijeci.ba

sutradan ujutro zvona pala i propala kroz temelje crkve (treba napomenuti da je Petrićevac bio rudnik uglja, ispod su bila okna, tako da su se ranije znali čuti u crkvi pijuci rudara). Kada smo trčeći sišli niz petrićevački put, zvona su sama zazvonila i to je bilo posljednji put. Prema nama je trčao naš tata koji se uplašio da nas je izgubio. Uvjerena sam da nas je samo Božja milost tada spasila. Kasnije je izgrađena druga crkva koja je minirana 6. / 7. svibnja 1995., a potom sadašnja koja je posvećena 2018. godine. Eto, za ovog mog života čak tri crkve. Nadam se da će biti prilike da objavite ove fotografije. Koristim ovu prigodu da uredniku i članovima redakcije zahvalim na divnom časopisu. Ono što je posebno vrijedno jest odabir teme časopisa i nastojanje većeg broja autora da pripreme priloge i članke na tu temu. Prvo kad otvorim časopis, pročitam uvodnik fra Janka (odmah da kažem da su mu fotografije prekrasne, kao i osvrti uz njih), potom komentar fra Ante Vučkovića (ranije odlične epimeteje vlč. I. Raguža), priloge fra Josipa Ikića i Stjepana Licea, obrade biblijskih tema fra Darka Teperta, Elvire Koić, prof. Snježane… Znam da nije lako održati

kvalitetu i biti zanimljiv širem krugu čitatelja, zato vam svima čestitam na trudu. Svako dobro i srdačan pozdrav iz Banjaluke! Dr. sc. Dinka Antić Franjevačka Bosna je prepuna svetaca Što zbog korone, što zbog vrlo otežanog kretanja, imam dosta vremena za razmišljanje. Bliži nam se svetkovina Svih svetih, što mi daje inspiraciju za ovaj osvrt. Svuda uokolo vodi se mnoštvo kauza za proglašenje blaženih i svetih. Čini mi se da je toga najmanje u „Bosni Srebrenoj”. Draga braćo, zar od fra Nikole Tavelića nema nikoga?! Nemoguće! Danas se može živjeti svetost bez bičevanja do krvi ili posta o kruhu i vodi. Evo bit ću slobodan reći da je moj profesor i odgojitelj fra Borivoj Piplica za mene svetac. Takvih koje ste poznavali osobno ima dosta. Prevelika suzdržanost vlada. U svojoj slobodi navest ću franjevca kojeg ste baš svi poznavali. Nije davno umro, fra Filip Zubak. Predavati matematiku 40 godina, a ne završiti u Vrapču (umobolnica), to je posebna milost Božja. Fra Filipova soba je bila okićena kao božićna jelka ceduljicama na kojima je pisalo: „Instrukcije u 16h – SAFET, u 17h ISMET” ili „Sutra u 16h – OMER, a u 17h – HASAN”. I tako nekoliko desetljeća. Nije starješinstvo Provincije slučajno, u najteže vrijeme rata, muslimansko-hrvatskog sukoba, kad je iz samostana bilo iseljeno sjemenište, zadužilo

baš fra Filipa da čuva samostan i sve njegove vrijednosti u Visokom. Vjerujem da mnogi, bez obzira na zavjet poslušnosti, ne bi prihvatili ovu dužnost. Prisjetimo se da su u vrlo sličnim okolnostima u Fojnici pred samostanom ubijeni fra Filipov generacijski kolega far Leon Migić i fra Nikica Miličević. Dakle, živjeli smo sa svecem. Zanimalo bi me što o ovoj inicijativi misle generacijski bliski fra Filipu: fra Luka Markešić, fra Tihomir Sadrić, fra Stjepan Pavić, fra Marko Oršolić, fra Ivan Bubalo, fra Ivan Nuić, fra Marko Karamatić, fra Ivan Ćurić i mnogi drugi koji su živjeli sa svecem. Takvih fra Filipa ima mnogo. Sjećam se draga braćo npr. sestre Izidore. Bila je „baščovanka“ u Visokom nekoliko desetljeća u vrtu. Ili sestre Amalije, pedesetak godina u kuhinji, kada nije bilo klima uređaja, ni mikrovalnih pećnica ni friteza ni drugih suvremenih pomagala. Naravno da ovo vrijedi i za ostale sestre. Za mojih deset i pol godina provedenih u Visokom, Kraljevoj Sutjesci i Sarajevu, nikada, ama baš nikada, ni doručak ni ručak ni večera nisu kasnili niti jednu minutu. Za nekoga je to sitnica. Za mene su to herojske kreposti naših sestara koje su se s ljubavlju žrtvovale za druge. Drage sestre, neka vas milosrdni i dobri Bog nagradi za vašu žrtvu! Govorimo o svecima među nama. Možda se netko jednoga dana sjeti da i među časnim sestrama ima onih koje zaslužuju „javno priznanje”. Siguran sam da je franjevačka Bosna prepuna svetaca, kako u prošlosti tako i u sadašnjem vremenu. Vas braćo i sestre volim i srdačno pozdravljam! Ilija Zirdum, Zagreb U prošlom broju u rubrici Pisma čitatelja zbog tehničkog propusta nije objavljena potpisnica pisma „Mrzi li nas ili ljubi svijet”. Pismo je napisala Ružica Batarilo - Poljak.

iz sadržaja

Tema broja Svi sveti - Tajna ostvarenih života u Bogu

20Otimači tuđega blaga Retrospektiva

28Crkva, Majka svetaca Želim znati

34Katolički brak

Riječ obiteljima i kriza identiteta

46Jugoslavenski

Kraljevina Jugoslavija klub i srpska vlada

Likovna umjetnost Bosne Srebrene Posljednja večera

Reportaža 22 Iz ljubavi prema Živiš dok voliš Razgovor

Bogu i bližnjemu

Ivan Duns Škot Zagovornik slobode Boga i čovjeka

49Glazba je ozbiljan Kratki razgovor dio mene

studeni 2021.

Tema broja

SVI SVETI - TAJNA OSTVARENIH ŽIVOTA U BOGU 6

svjetlorijeci.ba

Foto: Dijana Muminović

@ fra Damir Pavić

Crkva je u duhu reforme sabora u Tridentu divno poredala i ponudila vjernicima kroz svaki mjesec u godini određenu pobožnost tj. razmišljanje o pojedinim otajstvima vjere: siječanj – Imenu Isusovu; veljača – Duhu Svetomu; ožujak – sv. Josipu; travanj – Muci Gospodnjoj; svibanj – Djevici Mariji; lipanj – Srcu Isusovu; srpanj – Predragocjenoj Krvi Isusovoj; kolovoz – Uznesenju Djevice Marije u nebo; rujan – Svetim arkanđelima i anđelima čuvarima; listopad – Gospinoj krunici; studeni – Svim svetima i dušama u čistilištu; prosinac – Utjelovljenju i Rođenju Isusovu. Pored ove mogućnosti mjesečnoga razmišljanja o otajstvima vjere, crkveni kalendar nam također svakoga dana kroz godinu daje različite svetkovine, blagdane te spomendane brojnih svetaca i svetica. Možemo se zapitati: Nije li to možda pretjerano? Ne udaljava li nas štovanje Djevice Marije, anđela i svetaca od same biti kršćanskoga bogoštovlja: Presvetoga Trojstva? Čemu na primjer sada, u mjesecu studenom, prisjećanje na bezbrojne znane i neznane svetačke likove kada znamo da je za uzorit kršćanski život dovoljno živjeti po riječima Svetoga pisma? „Hodaj mojim stopama, to će ti pomoći”, govorio je sv. Henrik svojemu sluzi s kojim je jednom cijelu noć hodao kroz šumu zametenu snijegom. Ove riječi mogu nam poslužiti kao jednostavan primjer opravdanosti što-

vanja svetaca. Njihovi duboki tragovi koje su utisnuli u kršćansku povijest i svijest minulih naraštaja, neustrašivo i beskompromisno hodeći u snazi Duha i istini Isusova evanđelja, predragocjeno su sredstvo i putokaz i nama kako koračati ovom zemljom na putu prema vječnosti. Po njihovu primjeru i svjedočenju svijetli nam lice samoga Krista kojega su, iako slabi i grešni poput nas, svim srcem ljubili i trudili se vjerno ga nasljedovati. Sveopći poziv Kako bismo bolje razumjeli sveopći poziv kršćanima na svetost potrebno je vratiti se samim izvorima. Dovoljno je samo uzeti jednu rečenicu sv. Pavla koji kaže: „Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje” (1 Sol 4,3). Današnji kršćani često se znaju zaplesti u mrežu beskrajnih mudrovanja o tome što Bog od nas želi? Svatko od nas na svoj način pokušava odgonetnuti značenje zaziva iz Očenaša: Budi volja Tvoja. A odgovor je tako jednostavan i za svakoga jednako obvezujući: volja Božja je naša svetost! Prvi kršćani to su jako dobro razumjeli. Za razliku od Staroga zavjeta gdje se o svetosti govori samo u iznimnim slučajevima, u Novom zavjetu svetim se zapravo nazivaju svi kršćani. Kada čitamo Pavlove poslanice primjećujemo jednoznačnost između riječi kršćanin i svet. „Preporučujem vam Febu, sestru našu: primite je u Gospodinu kako dolikuje svetima”, ovim riječima obraća se apostol Pavao zajednici kršćana u Rimu (Rim 16,2). Nikada nećemo saznati koliko je kršćana tijekom povijesti, a osobito tijekom prvih stoljeća kada je Crkva bila krvavo progonjena, živjelo svetim životom, podnoseći radosno i iz ljubavi prema Isusu i najstrašnija mučeništva. Nebrojeno mnoštvo svetih. O tome govori i apostol Ivan u svome Otkrivenju: „Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika!” (Otk 4,9). studeni 2021.

Proslava Dana zaštitnika policajaca

Povodom obilježavanja Dana policije, 6. listopada, u klaustru franjevačkog samostana u Pridvorju upriličena je sv. misa koju je predvodio policijski kapelan kapelanije sv. Vlaho, fra Ivo Kramar, na kojoj su tradicionalno sudjelovali djelatnici i policijski službenici Policijske uprave dubrovačko-neretvanske. U svojoj nadahnutoj propovijedi fra Ivo je istaknuo da su ljudi vrlo rijetko samokritični, dok su s druge strane često skloni osuđivati druge, a Isus zahtijeva put nimalo laganih bratskih odnosa, put koji treba prijeći u opominjanju i koji traži iznimnu ljubav i poštivanje drugoga. Isus ne dopušta krajnju osudu, ona je pridružena Bogu, ali jasno razlikuje nužno opominjanje od konačne osude. (PU dubrovačko-neretvanska)

Marijin kip ostao netaknut Kip Blažene Djevice Marije, nakon što je ostao netaknut nakon uragana Ida, privlači sve više pozornosti. Fotografiju je objavila katolička župa Svetog Huberta u Garyvilleu, Louisiana, krajem kolovoza ove godine nakon pustošenja razornog uragana četvrte kategorije, koji je ostavio više od milijun ljudi bez električne energije samo u New Orleansu. Na žalost, uragan je izazvao smrt najmanje trinaestero ljudi na tom području. Nekoliko je vjernika u komentarima napisalo kako su i neke Marijine slike u njihovim domovima i vrtovima također ostale netaknute, što vide kao znak Marijine zaštite u teškim situacijama. studeni 2021.

Rukopis duše

Poslanje noćobdije @ Stjepan Lice Po stranicama evanđelja rasut je – zasijan – Isusov poziv: „Bdijte!” Nisam brojio koliko se puta taj njegov poziv ponavlja jer odjekuje i na stranicama po kojima nije ispisan. Na svim ili gotovo svim stranicama evanđelja. Sa stranica evanđelja poziv na budnost prelio se u vjekove koji su uslijedili. Tijekom povijesti, sve do danas. U svako je doba bilo ljudi koje je poziv: „Bdijte!” dotaknuo duboko u duši. Pokrenuo ih. Ljudi koji su u tom pozivu prepoznali svoje poslanje i posvetili mu se čitavim bićem. Čitavim životom. Svom svojom ljubavlju. Bilo je među njima onih koji su se nakon nekoga vremena umorili, koji u tom evanđeoskom pozivu, u evanđelju, više nisu prepoznavali istinu svoga života, pa su odustali. Utrnuli svoje svjetiljke i udaljili se. Bilo je i onih koji su, ne uznemirujući se, pozaspali. Onih koji nisu smatrali potrebnim odazvati se tom pozivu jer nisu doživjeli da ih se tiče. Bdjeti! Poslanje noćobdije tijekom povijesti stožerno je poslanje vječnosti u vremenu. I dok bdije uz svjetiljku, dok bdije nad njezinim svjetlom, noćobdija bdije za svoje, a uz njih bdije i za znane i neznane, za putnike namjernike i za one koji se ne odlučuju na put. I za one koji su se izgubili na putovima svijeta i za one koji su se izgubili u sebi. Bdije da se mrak odviše ne zgusne. A i kada se odviše zgusne, ne prestaje bdjeti. Jer 12

svjetlorijeci.ba

nadi je uvijek potreban stijenj koji će ga prihvatiti. Koji će ga podržati. Ima ih koji postojano, kao da se to podrazumijeva – ili točnije: jer se to podrazumijeva – u vrijeme kada mnogi klonu, pridrijemaju, zaspu, odustanu... – polaze sa svojim svjetiljkama. Polaze bdjeti. Mudri noćobdije ne zanemaruju svoju svjetiljku ni za dana ni za noći. Jer svjetlo pouzdane svjetiljke u svako je doba kruh nasušni. Svakome, znao to čovjek ili ne. Noćobdija ne pita bdiju li drugi noćobdije. Jesu li vjerni svojoj službi? On je posvećen svojoj službi. On se trudi osvijetliti putove koji su mu povjereni, posvijetliti onima koji njima prolaze. Pritom i ne misli o tome da njegovo skromno svjetlo može doprijeti neslućeno daleko, ohrabriti nekoga klonuloga tko zna gdje. Nekoga tko se osjeća zaboravljenim. Podsjetiti ga na njegovu dragocjenost. Potaknuti ga da diše. Hrabro. I da nađe snage za sljedeći korak. Netko bi olako mogao reći da ima svjetiljki, svjetionika, koji su izgubili svoju svrhu. Postali suvišni jer je život krenuo nekim drugim putovima. Jer je od nekih odustao. Ali nema suvišnih svjetionika. Pitanje je samo kad će ponovno zatrebati. Kad će ponovno moći poslužiti. Stoga nam valja uvijek brinuti o svjetlu. Jedva da može biti važnije službe od te u ovom svijetu. U našoj privremenosti. I nevidljivi svjetioničari pripravljaju dobrotu sutrašnjih dana.

Neki su ljudi i u nama, tko zna kada, zapalili svjetiljke. Moguće da se na njih i ne obaziremo. Moguće da ih još nismo ni uočili. Ali one su tu, u nama. One bdiju i čekaju trenutak kada će moći poslužiti našim koracima. Kada će se naši koraci s njima uskladiti. One skrbe o nama kao što ljubav skrbi o ljubljenome. Ali i o onome tko ljubi. Po ljubavi čovjek jest. Po svjetlosti, i po onoj najskromnijoj svjetiljci, bdije, diše naša duša. Nije pretjerano reći da je čovjek onaj koji ustraje u brizi o svjetlu. Ustraje i u svojoj krhkosti i u svojoj nepostojanosti. Ima ih koji su rasuli svoje svjetiljke i kojima su možda preostala samo pitanja, ali njihove svjetiljke žive svojim životom. U neko neslućeno vrijeme, na nekim neslućenim putovima, nalaze one za koje nismo ni znali. Ne, svjetlost kojoj smo poslužili nikada utrnuti, umrijeti neće. U nekim vremenima, u nekim krajevima, služba noćobdije, služba svjetioničara, doživljava se kao zločin, čak kao zločin za koji je predviđena najteža kazna. I događa se, događa mnogo češće, mnogo okrutnije nego što možemo pojmiti, da zbog te službe mnogi – a s njima i njihovi najbliži – budu usmrćeni, osuđeni na kojekakve teške kazne, na nevidljivost. Na nepostojanje. Jer čovjek sa svjetiljkom u ruci, sa svjetiljkom u duši, čovjek koji se od nje ni po koju cijenu nije spreman odi-

Samotno mjesto

Neshvaćena svetica Dobro se sjećam gužve u svojoj crkvici u Novom Zagrebu sredinom 70-ih kad su franjevci projicirali film talijanskoga redatelja Franka Zeffirellija „Brat Sunce, sestra Luna”. @ Boris Beck boris.beck.735

da je bila katedrala, a ne tek skromna drvena baraka, ne bi stali svi koji su željeli vidjeti svetoga Franju na filmu, pa nisam ni ja – ali, onako malen, tek sam vidio leđa odraslih i plavo-zeleno svjetlucanje po zidovima i stropu. Bila je to prava „Biblija siromašnih” novoga doba, kako povjesničari umjetnosti nazivaju slike na crkvama, vizualni prikaz koji promatraču govori tisuću riječi. Dakako, interesu je pridonio i osjećaj zabranjenosti i svojevrsne ilegale, u dobu u kojem vjera nije mogla biti javna. Celuloidni sveci Moć svetih likova na filmu bio je poznat i komunističkim vlastima pa su izrezali sve prizore s Isusom u holivudskom spektaklu „Ben Hur”. Danas je teško zamisliti da je cenzurirani film završavao Ben Hurovim trijumfom nad omraženim i voljenim protivnikom Mesalom, i da nismo mogli znati da nakon te Pirove pobjede slijede strašni trenuci Isusova raspeća i ozdravljenje, zahvaljujući 14

svjetlorijeci.ba

njegovoj milosti, Ben Hurovih najbližih, što tek cijelom filmu daje smisao. Međutim, ono čega smo nekada bili željni, danas nam već ide na pomalo na živce. Za razliku od Zeffirellija, koji je u filmu o Franji, a poslije i o Kristu, donekle sačuvao njihovu jednostavnost i neposrednost, mnoštvo filmova o Isusu, sveticama i svecima daje nam te teme dizajnirane i ušminkane, sterilne i monotono slične. Nema u njima ni jeze ni dramatike, o kojima svi sveci svjedoče, nego sve ide uhodanim i predvidljivim tokom; celuloidni sveci plošni su i neuvjerljivi – živi, a kao da su već mrtvi. Ipak ima jedan film o svetosti koji nije ni senzacionalistički ni pobožnjački, nego vas jednostavno ispunjava čuđenjem, kako je o njemu sažeto napisao Roger Ebert, dugogodišnji filmski kritičar lista Chicago Sun Times, dobitnik Pulitzerove nagrade za svoj novinarski doprinos. Riječ je o američkoj drami „Treće čudo”, koju je 1999. režirala poljska redateljica Agnieszka Holland. Karijeru je započela kao pomoćnica redatelja Krzysztofa Zanussija i An-

drzeja Wajde. Neposredno prije uvođenja ratnoga stanja u Poljskoj 1981. emigrirala je u Francusku, a potom u Ameriku, gdje je snimila mnogo filmova i epizoda poznatih serija, te postigla značajan uspjeh, a prošle godine izabrana je za predsjednicu Europske filmske akademije. Uništenje vjere Film o kojem je ovdje riječ počinje zagonetno, prikazujući u zamućenim tonovima sepije davni događaj. Kroz Bystricu u Slovačkoj poraženi Nijemci se vraćaju iz Rusije, pomiješani s mnoštvom izbjeglica, dok saveznički bombarderi ispuštaju na njih rojeve bombi; jedna djevojčica spontano otrči do Gospina kipa, kratko se pomoli, i vrati u izbjegličku kolonu, a bombe se nad gradom pretvore u golubove. U „Trećem čudu” poznati karakterni glumac Ed Harris glumi svećenika Franka Shorea, postulatora za kauze svetih – crkvenoga detektiva koji istražuje kandidate za svetost; zaključi li da se kandidat doista odlikuje pobožnim životom, i da su po njegovu ili njezinu zagovoru ostvarena čuda, odlazi pred mjerodavno crkveno tijelo gdje raspravlja s „đavoljim odvjetnikom”, svećenikom koji kandidatima za blaženike traži mane. Problem je u tome da je o. Frank sam sebi đavolji odvjetnik – toliko sumnja u čuda, da svaki prijavljeni slučaj moguće svetosti raskrinkava kao obmanu. Na početku filma, primjerice, odlazi u jedan samostan gdje je umro redovnik na glasu svetosti; narod je proglasio jezero uz samostan čudotvornim te se mnogi u njemu kupaju i mole; o. Frank čak upoznaje paraliziranu djevojku i njezina oca koja je prohodala nakon što se okupala u jezeru; u potresnoj sceni i sam o. Frank ulazi u jezero i razgovara sa šutljivim Bogom, očajnički tražeći nešto što će učvrstiti njegovu poljuljanu vjeru. U grozničavoj pretrazi redovnikove sobe nalazi skrivene sotonističke

Nepoznata Biblija

Svetost u Bibliji Pojam svetoga i svetosti vrlo je čest u Svetom pismu, no nisu uvijek poznate sve nijanse koje taj pojam označava. Ponekad je kao sveto označeno neko mjesto, ponekad je kao svet označen Bog, a ponekad i neki čovjek. Što onda u biblijskom smislu znači „svet”? @ fra Darko Tepert tepert

hebrejskom jeziku pojam „svet” označen je riječju qadoš, a ta riječ, čini se, izvedena je iz glagola koji je nekoć značio „sjeći”, „odijeliti”. To bi onda značilo da je sveto ono što je izuzeto iz svakodnevne uporabe, pa tako odijeljeno od svega drugoga, nešto što više nije profano. Sveto vrijeme i mjesto

deja svetosti i posvećenja u Bibliji se pojavljuje već na samom početku, gdje se kaže: „I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini” (Post 2,3). Ponovno će u Knjizi Izlaska, unutar Deset zapovijedi biti rečeno: „Sjeti se da svetkuješ dan subotnji” (Izl 20,8). Tako se vidi da postoje neka vremena koja su posvećena i sveta. To je najprije šabat, tjedni dan počinka. On je izdvojen od svih drugih dana, razlikuje se od ostalih dana time što se tada ne radi i time što je sav okrenut prema Bogu. Sva čovjekova aktivnost toga dana morala bi biti usmjerena na Boga. 16

svjetlorijeci.ba

U Knjizi Izlaska vidi se da i neko mjesto može biti sveto. Kad Mojsije pase ovce svoga tasta Jitra pa ugleda grm koji gori, a ne izgara, on iz grma čuje glas: „Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo” (Izl 3,5). Postoji, dakle, neko sveto tlo, neka sveta mjesta. Ona su označena naročitom Božjom prisutnošću i time drukčija od svih ostalih mjesta. Slično se može pročitati o gori Sinaju, kad Mojsije, nakon izlaska iz Egipta, onamo dovede Božji izabrani narod. Bog tada nalaže: „Postavi granice naokolo brda i proglasi ga svetim” (Izl 19,23). Svetost nekoga mjesta podrazumijeva neku vrstu granica uokolo toga prostora. Doista, u mnogim narodima, pa tako i među Izraelcima, ali i među narodima koji su prije njih nastanjivali Svetu zemlju, vidljivo je da se svetišta ograđuju. Zid koji zatvara prilaz svetištu nije obrambeni zid, nego granica koja označava prestanak profanoga i početak svetoga. To pak znači da pristup unutar toga zida podrazumijeva i neke zahtjeve koji su stavljeni pred čovjeka. Mojsije

tako treba izuti obuću. Obuća se izrađivala od kože, a to znači od životinjskih ostataka, što je samim time čini obredno nečistom. Odložiti obuću značilo je odložiti obrednu nečistoću i biti čist za Boga, čist za pristup u sveto područje. Slično se odnosilo i kad su se Izraelci našli podno Sinaja. Ondje Bog nalaže Izraelcima da operu svoju odjeću, a svećenicima da oni sami budu obredno čisti (usp. Izl 19,10.22). Svete (posvećene) osobe Neposredno prije izlaska iz Egipta Bog traži od Izraelaca da održe sveto zborovanje (usp. Izl 12,16). Tako ovo naročito okupljanje naroda prilikom prve Pashe postaje nešto sveto. Može se reći da je zajednica naroda sveta. Vidljivo je to i kad narod dođe do Sinaja. Ondje Bog kaže Mojsiju: „Pođi k narodu i posvećuj ga danas i sutra” (Izl 19,10). Narod koji pristupa svetom mjestu, sam mora biti posvećen. Unutar odredbi o prvoj Pashi nalazi se i ona prema kojoj Bogu valja posvetiti svakoga prvorođenca (usp. Izl 13,2). U pravilu to će značiti da prvi okot životinje koja je jestiva i obredno čista mora biti žrtvovan Gospodinu. Prvi okot životinje koja se ne jede, kao što je, primjerice, slučaj s magarcima, valja otkupiti. Jednako tako, valjalo je otkupiti i prvorođence ljudi. To je ono što s Isusom čine Marija i Josip kad ga prikazuju u Hramu. Vidljivo je iz ovoga da su sveti i cijeli narod i pojedinci u tom narodu. Među pojedincima, osim prvorođenaca, Bogu su bili posvećeni svećenici i kraljevi, a u određenoj mjeri i proroci. Ovi posvećeni pojedinci pridonose ideji svetosti svega naroda. Narod je, naime, svet ukoliko se u njegovoj sredini nalaze Bogu posvećene osobe. No, narod je svet i ukoliko ga je Bog izabrao i odvojio od svih drugih naroda. Kao što su neki dani izdvojeni od ostalih dana da budu sveti, kao što su neka mjesta izdvojena od ostalih mjesta da budu sveta, kao što

Retrospektiva

Otimači tuđega blaga Zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije u prošlosti su bile na udaru osvajača sa zapadnih i istočnih strana. Na toj povijesnoj vjetrometini sudarale su se različite civilizacije i kulture, religije i mentaliteti. @ Marko Karamatić

oćni su osvajali tuđe zemlje i nametali svoju religiju i kulturu, otimali materijalno blago, gušili duhovnost, prisvajali kulturna dobra, nametali svoj jezik... Kad veliki silom povijesnih prilika ustuknu, na scenu stupa ekspanzionizam malih. Nevelika srpska kneževina, koja nosi višestoljetni osmanski povijesni biljeg, već gotovo dva stoljeća njeguje imperijalne ambicije s ciljem ostvarenja sna o Velikoj Srbiji. Čini to posezanjem za tuđim teritorijem, prisvajanjem kulturnoga nasljeđa, nijekanjem nacionalnoga identiteta, jezika i sl. Velikosrpska ideologija Povod ovome napisu jest nedavna informacija o udžbeniku gramatike skupine autora pod naslovom „Srečina dela” za učenike osmih razreda u Srbiji. U njemu stoji da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupni južnoslavenskih jezika, „a da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik 20

svjetlorijeci.ba

nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski”. Na djelu je, dakle, nijekanje hrvatskoga i još nekih nekih jezika! U duhu velikosrpske ideologije! Temelje te ideologije udarili su sredinom 19. stoljeća srpski političar Ilija Garašanin (1812–1874) i jezikoslovac i folklorist Vuk Stefanović Karadžić (1787–1864). Garašanin ju je sažeo u dokumentu „Načertanije” (Nacrt) 1844. godine. Po njemu Srbija se „ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju”. U tom smislu neće biti teško ostvariti „veći upliv” na „Bošnjake istočnog veroispovedanja”, tj. na pravoslavce, smatra Garašanin. „Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.” Velikosrpsku ideju jezgrovito je formulirao Vuk Stefanović Karadžić 1849. godine: „Srbi svi i svuda”. Pri tom je mislio na Srbe triju zakona (rimskoga, turskoga i grčkoga), tj. katolici, musli-

mani i pravoslavci. Negira postojanje Hrvata jer su oni ustvari Srbi „rimskoga zakona”, tj. katoličke vjere. Oslovljava ih regionalno: „Dubrovčani”, „Slavonci”, „Dalmatinci” i sl. S vremenom će se oni, piše, naviknuti da prihvate srpsko ime, „jer ako neće da su Srbi, oni nemaju nikakoga narodnoga imena”. Velikosrpski projekt Hrvati su najgrublje osjetili u diktaturi prve Jugoslavije! Završetkom Prvoga svjetskoga rata (1918) raspala se Austro-Ugarska, a vodeći hrvatski političari s njom više nisu željeli u zajedničku državnu zajednicu. Požurili su da se ujedine sa Srbijom. Stjepan Radić, tada najugledniji hrvatski političar, tražio je da se prethodno utvrde modaliteti funkcioniranja nove zajednice i definira položaj Hrvata u njoj kako bi se izbjegla srpska hegemonija. Zbog toga je u svom govoru (24. 11. 1918) uzviknuo: „Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!” Nisu ga poslušali! Krenuli su bez ikakva plana. Hrvati su uletjeli, kako kaže njemački povjesničar Golo Mann, u „željeznu diktaturu” kakvu u Habsburškoj Monarhiji nisu mogli ni zamisliti. Među ostalim, dokinut je Hrvatski sabor koji je stoljećima bio simbol hrvatske državnosti. Dalje je sve poznato! Nakon Garašaninova i Karadžićeva programa uslijedio je važan dokument velikosrpskoga projekta „Homogena Srbija” Stevana Moljevića (1941). Autor je u njemu do u pojedinosti razradio srpski ekspanzionistički program, a preuzeo ga je četnički pokret. Autor smatra greškom „što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije” i ona se, kaže, mora ispraviti „danas ili nikad”. Crtanje granica uključivalo je i „etničko čišćenje” nesrpskoga stanovništva, a zapadna granična crta bila bi, po zamisli Vuka Karadžića, granica štokavskoga narječja: Virovitica, Karlovac, Karlobag. Najvažniji dokument velikosrpskoga projekta novijega vremena jest „Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti” (1986). U njemu je razra-

Kalendari svetog Ante 2022.

Knjiga kalendar Uz detaljan katolički kalendarij obrađuje četiri u nebo vapijuća grijeha. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, povijesti, kulinarstvu i zdravlju, a raznolik i bogat sadržaj možete pronaći i u drugim rubrikama.

Dvanaestlisni kalendar Djela sakralne i pejzažne umjetnosti vrsnog umjetnika Gabriela Jurkića ukrašavaju ovogodišnji dvanaestlisni kalendar. Jednolisni kalendar / Džepni kalendar

Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200, Viber: +387 60 33 88 018; E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba, pretplata@svjetlorijeci.ba Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336, Livno: +387 34 201 111 www.svjetlorijeci.ba/shop

Razgovor

s. M. Julijana Djaković Svagdanjim sudjelovanjem u životu Kristove putujuće Crkve, svojim poniznim hodom, snagom Božje milosti pozvani smo ustrajati u težnji i spremnom koračanju proslavljenoj Crkvi u nebu. Neka nam na putu svetosti pomognu svi sveti koji su otišli pred nama u vječnost kao primjeri i, zaogrnuti Božjom milošću, svjedoci osvajanja kraljevstva nebeskoga 22

svjetlorijeci.ba

IZ LJUBAVI PREMA BOGU I BLIŽNJEMU @ Anamarija Ćuro Sestra M. Julijana (Mirjana) Djaković rođena je 20. rujna 1956. u Gornjoj Borovici, Vareš. U Družbu sestara milosrdnica primljena je 5. kolovoza 1973. Kanonski novicijat započela je 14. kolovoza 1974. Prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1975., a doživotne 15. kolovoza 1980. godine. Nakon položenih prvih zavjeta pohađa Katehetski institut u Sarajevu i postiže zvanje katehistice. Potom upisuje studij crkvene glazbe na Glazbenom institutu pri KBF-u u Zagrebu i postaje diplomirani crkveni glazbenik. Nakon uspješno završenoga četverogodišnjeg studija vraća se u provincijalnu kuću gdje preuzima službu orguljašice u samostanu, u crkvi sv. Vinka i na župi Stup gdje je djelovala i kao katehistica. Istovremeno predaje crkvenu glazbu na Katehetskom institutu sve do 1987. kad je poslana na studij misiologije na Papinsko sveučilište Urbaniana u Rimu gdje postiže magisterij iz misijske znanosti. Po završetku studija radi kao orguljašica i katehistica na župama u Presnačama i Banjoj Luci. Godine 1995. odlazi u Bugarsku i djeluje u župskom apostolatu pomažući malobrojnim sestrama Bugarkama koje su uspjele preživjeti vrijeme komunizma. Vrši i službu tajnice Bugarske delegature. Nakon nešto više od šest godina se vraća u svoju matičnu Provinciju, točnije u Livno, gdje kao orguljašica i katehistica djeluje do 2016. Od 2010. godine vrši službu predstojnice sestarske zajednice u Livnu, a 2013. imenovana je za prvu savjetnicu

i zamjenicu provincijalne poglavarice Provincije Majke Divne, Sarajevo. Imenovana je za provincijalnu glavaricu 2016. g. Sestre milosrdnice ili punim imenom Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, osnovane su 1633. godine u Parizu. Ispričajte nam kako je družba nastala i što je karizma sestara milosrdnica? Družba sestara milosrdnica nastala je davne 1633. godine u Parizu. Ustanovio ju je sveti Vinko Paulski u suradnji s Lujzom de Marillac, udovicom koja je svoj život željela posvetiti najbjednijima i najsiromašnijima. Kako je uopće Lujza došla do te spoznaje, odgovor nalazimo u svećeniku Vinku. Vinko je Krista prepoznao u liku najsiromašnijih, napuštenih, bolesnih, nemoćnih, osamljenih, neukih. Shvatio je da sve što njima učini, učinio je Kristu. Budući da nije mogao sam svima pomoći, organizirao je pružanje pomoći potrebnima uključujući bogate gospođe onoga vremena. Međutim, kako se one nisu snalazile u tom poslu, darivale su Vinka svojim sredstvima kojima se on služio. Lujza, u traganju za svojim samoostvarenjem, susreće Vinka i pridružuje mu se u službi potrebnih. Bog je učinio da njihovo sebedarje naiđe na razumijevanje kod siromašnih seoskih djevojaka koje im se pridružuju i koje se u potpunosti posvećuju karitativnim djelima. To je bio milosni poticaj koji

je usmjerio Vinka na organizirano djelovanje u dva smjera a koji traje sve do današnjih dana. Jedan smjer je pomoć bolesnima, zapuštenima i osamljenima, a drugi poučavanje i odgajanje neukih. Danas to nazivamo zdravstvena, socijalno-karitativna i odgojno-prosvjetna djelatnost. Dakle, u suradnji s Lujzom Vinko je tu djelatnost povjerio siromašnim djevojkama koje su se stavile na raspolaganje u službi potrebnih. Tako je započela karitativna djelotvornost sestara milosrdnica. Zato tijekom cijele naše povijesti možemo vidjeti sestre milosrdnice u bolnicama, staračkim domovima, patronažnoj službi te odgojno-prosvjetnoj djelatnosti. U novije vrijeme sestre rade i s osobama s teškoćama u razvoju. Za njih organiziraju razne programe, hodočašća, izlete i druženja. Ovdje bih dodala da su sestre od samih svojih početaka uključene u vjerskom i kulturnom životu i Crkve i društva sve do današnjih dana. Iz navedenoga vidimo da je sveti Vinko želio da njegove duhovne kćeri svjedočanstvom života te duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa ostvaruju evanđeoski zov služenja potrebnima. Izazovi Družbe Provincija „Majka Divna” slavi 150. obljetnicu djelovanja u Bosni i Hercegovini. Kako je došlo do toga da su sestre došle na ovo tlo i kako su izgledali počeci djelovanja? Čime su se sestre bavile? studeni 2021.

Želim znati

Crkva, Majka svetaca

susret svetkovini Svi sveti (Sollemnitas Omnium Sanctorum) kada Katolička Crkva slavi jednom svetkovinom sve svete, želi se nešto reći o samom procesu „odabiranja” onih koje Crkva službeno uzdiže na čast oltara. Prema općem nauku Katoličke Crkve svi oni koji su primili krštenje ujedno su i sveti. Može se reći da su sveti u doslovnom smislu riječi, tj. posvećeni iz razloga što su primili sakrament sv. krštenja po kojem postaju djeca Božja i članovi majke Crkve. I po istom sakramentu, svi su kršteni, pozvani živjeti taj univerzalni Božji poziv na svetost. Tu su svetost u skrovitosti svoje duše i daleko od javnosti i popularnosti ostvarili „mirijade mirijada i tisuće tisuća” (Otk 5,11) ljudi, koji su u nepodvojenosti srca proživjeli svoj ljudski život u molitvi, oskudici, odricanju, sebedarju, žrtvi, pa i u spremnosti dati vlastiti život za Krista. To su oni o kojima nam i sv. Ivan, apostol piše: „Vidjeh, eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama” (Otk 7, 9). Stoga je nemoguće da Crkva službeno slavi svakoga pojedinog onog u slavi Božjoj te to čini jednom jedinom svetkovinom Svi sveti. Mali dio bogatstva Oni koje Crkva službeno naziva svetima i koje uzdiže na čast oltara, samo su jedan mali dio neizmjernoga bogatstva svetosti, povlašteni svjedoci, modeli života koji potiču druge da i sami nađu vlastiti put za svetost. Majka svetaca, 28

svjetlorijeci.ba

Crkva, sjećanje na svece oduvijek je čuvala pružajući vjernicima primjere svetosti u nasljedovanju Krista. Kako to čini? Čini to posebnim uputama koje se odnose na jednu vrstu pravnoga procesa poznatih kao beatifikacija i kanonizacija. Svetost je samo završni stupanj na ljestvici koja podrazumijeva još druga tri. Da bi netko postao službeno svetim (sanctus), prvo mora biti proglašen slugom Božjim (servus Dei), zatim časnim slugom Božjim (venerabilis) te onda blaženim (beatus). Čitav ovaj proces dijeli se u dvije faze istraživanja: dijecezansku i rimsku.

Slugom Božjim naziva se onaj vjernik katolik čija je kauza beatifikacije i kanonizacije službeno započela na razini biskupije (dijecezanska faza). Kao pokretači kauze mogu biti dijecezanski ili eparhijski biskupi, redovničke zajednice, družbe apostolskoga života, vjernička društva i druge crkvene pravne osobe. Njihova mjerodavnost određuje se prema tome na čijem je području sluga Božji umro ili ako se istražuje čudo na čijem se području eventualno čudo dogodilo. Oni zatim trebaju imenovati (vice)postulatora koji može biti svećenik, redovnik, laik stručan u bogoslovlju, kanonskom pravu i povijesti te dobro poznavati praksu Kongregacije za kauze svetih. Njegova zadaća je voditi ispitivanja kojima se prikupljaju svi dokumenti i svjedočanstva o sluzi Božjem i paziti da se ne izostavi ništa što se na bilo koji način odnosi na kauzu, posebno ono što je možebitno protivno glasu svetosti ili mučeništva. Prvo što se traži jest vox populi Dei o vjerniku koji je za života, u smrti i nakon smrti uživao glas svetosti, živeći na herojski način sve kršćanske kreposti. Osim toga može se raditi o nekome tko uživa glas mučeništva jer je izbližega slijedio Gospodina Isusa Krista i žrtvovao život mučeničkom smrću. Što je to glas svetosti? Riječ je o mišljenju koje je rašireno među vjernicima o čistoći i neporočnosti života sluge Božjega te o krepostima koje je on vršio u herojskom stupnju. Prije negoli dijecezanski biskup odluči započeti kauzu, treba utvrditi uživa li sluga Božji u znatnijem dijelu naroda Božjega vjerodostojan i raširen glas svetosti ili mučeništva, zajedno s vjerodostojnim raširenim

Skupljajući zalaske sunca

Posljednji, neka upali svijeću i ostavi cvijet Kao da se jučer pripremalo cvijeće i svijeće za grobove dragih nam preminulih. Kao da je to jučer bilo. Točno se sjećam svakoga buketa i svakoga cvjetića, svake upaljene svjećice, svih koje sam susrela tih dana, što smo pričali, svega. @ Elvira Koić

ao da je jučer bilo. A već je prošla cijela godina. Volim taj dobri običaj. Nekako nas okupi, prebrojimo se, ponovimo malo tko smo, čiji smo, koga smo znali, voljeli. Dok god ih se sjećamo, tu su, žive u sjećanju. Dok god nas se netko sjeća, živi smo, tu smo. Dok možemo doći kući, zapaliti svijeću, donijeti cvijeće, živi smo. I sjećamo se. No te godine se nekako sve brže i brže vrte. Nezaustavljivo. Sve brže i brže. Kao da su dani kraći, ma i sati su kraći! „Sve dan, sve noć…”, kažu kod nas. Može li se to ipak nekako usporiti? Vrijedi pokušati jer ovako se vrti, vrti sve brže i svako malo kao da netko odleti s toga vrtuljka života. Gotovo da ni jedan razgovor s prijateljima ne prođe bez nabrajanja tko je posljednji otišao. Zapravo, ta tema postaje i razlog za razgovor, po shemi: „Jesi li čuo da 30

svjetlorijeci.ba

je preminuo…” Tako je čudno ostajati bez prijatelja, članova obitelji, bliskih osoba. Kao da svaki put ostanemo bez djelića sebe, sve dok ne ostanemo bez sebe. Prije koji dan smo čitali o gospodinu koji je doživio 127 godina i svi smo se tek s mrvicom humora, zapravo vrlo ozbiljno složili da je to neko optimalno vrijeme koje bismo svi trebali proživjeti kako bismo stigli napraviti sve što želimo i planiramo. Pa raditi moramo do 67 godina! Ustani, umij se, pravi se da si budan i živ, radi, radi, radi, brzo spavaj, ustani, pravi se da si budan i živ, radi, radi, radi, plaćaj račune… Je li to „život”? Takav život ćemo ostaviti djeci koja dolaze iza nas? Ali, kako sve stići u tako kratkom vremenu? Manje od 127 godina je stvarno prekratko za bilo što od svega što bismo si mogli priuštiti kada bismo ga imali dovoljno.

Živjeti život Nekoliko dana iza toga našeg razgovora opet je „iznenada preminuo” još jedan prijatelj. Na polovini života, napornoga, plodnoga, ali na polovini, po našim kriterijima. „Premorio se”, bio je opći zaključak. U oproštajnom govoru nitko nije rekao da je platio sve svoje račune, režije, isplatio kredite, da je bezbroj puta pokušao usrećiti druge, da je bezbroj puta pokušao i sam biti sretan… Ne. Govorilo se o tome koliko je dugo i koliko puno je radio, radio, radio. Nitko nije spomenuo da je radio za druge i da je živio sam. A to je bilo ključno. Živio je sam. Toga dana nije došao na posao. A dolazio je uvijek, svakoga dana, od prvoga do zadnjega dana. Svima je bilo čudno što toga dana nije došao. Nikome nije palo na pamet na primjer da si je uzeo dan za sebe, da se odmori, da „ništa ne radi”, da je pobjegao u Nedođiju, jednostavno da je na jedan jedini dan prezreo okrutni red, rad i disciplinu. Ne. Pozvali su policiju jer je „stvarno bilo čudno” to što nije došao na posao i nije se javljao na pozive, a „Znate, živio je sam”. Naravno da su ga našli mrtvoga u stanu u kojem je živio sam. Jer, naravno, ako ne dođeš na posao, a živiš sam, možeš samo biti mrtav. Naravno. A što drugo očekivati od nekoga tko cijeli život samo radi i radi. A živi sam. On se mora javiti na telefon ili doći na posao. Ili je – mrtav. Naravno. To je, nažalost, surova činjenica. Sada i potvrđena. Nakon te sahrane nismo više bili tako raspoloženi za život do stote godine i preko toga. Bilo bi to dobro kada bismo nekako mogli ostati svi zajedno, što ovim tempom baš i nije izgledno. Jedan po jedan, pa će na kraju ostati samo jedan. Što će i on sam na svijetu? Obilaziti grobove i paliti svijeće? Mrtvima prepričavati događanja? Samo poznate zanimaju moji dojmovi, drugi i ne slušaju i nije ih briga. Zato su ponekad grobovi najbolji slušači. Pa i tako se već čini da je više prijatelja prešlo u tu drugu dimenziju, od

Svečani zavjeti franjevaca Bosne Srebrene

U nedjelju, 10. listopada, u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Busovači, četvorica franjevaca Franjevačke provincije Uzvišenja sv. Križa – Bosne Srebrene, položila su svečane zavjete. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je provincijal fra Jozo Marinčić uz koncelebraciju župnika fra Zorana Jakovića, meštra bogoslova fra Danijela Nikolića te ostalih svećenika.

Svečano su se zavjetovala sljedeća braća: fra Mile Beljo (Rama/Šćit), fra Drago Blažević (Uskoplje/Gornji Vakuf), fra Nikola Livaja (Busovača) te fra Stjepan Orkić (Tolisa). Misno slavlje uzveličao je župni zbor i zbor bogoslova Franjevačke teologije u Sarajevu pod ravnanjem prof. Irene Čavara i maestra fra Emanuela Josića, a ministrirali su također franjevački bogoslovi na čelu s liturgičarem fra Danijelom Lukićem. (BS/SR)

Đakonsko ređenje Na Svjetski dan misija, 24. listopada, u katedrali Srca Isusova nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić za đakone je zaredio dvojicu kandidata Vrhbosanske nadbiskupije i trojicu Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U koncelebraciji su bili vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski administrator Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić te 40-ak svećenika. Za đakone Vrhbosanske nadbiskupije su zaređeni Josip Marković i Josip Papak. Za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu red đakonata primili su: fra Marko Cvitković, fra Ivan Stanić i fra Mijo Ljubos. Liturgijsko slavlje animirao je udruženi zbor dviju bogoslovija pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. (KTA/SR) 32

svjetlorijeci.ba

XIII. hodočašće FSR-a u Kraljevu Sutjesku

U nedjelju, 24. listopada 2021., održano je tradicionalno XIII. hodočašće članova Franjevačkog svjetovnog reda – FSR-a iz cijele BiH kraljici Katarini u Kraljevu Sutjesku. Na hodočašću je sudjelovalo blizu 300 trećoredaca iz 18 župa. Uz čašćenje lika i djela kraljice Katarine, koja je i sama pripadala Trećem redu sv. Franje, ovo je bila prilika da se na nacionalnoj razini obilježi 800. obljetnica prvog pravila

FSR-a „Memoriale Propositi” ili „Spomenice o načinu života” koja je napisana 1221. godine te se smatra da je time i uspostavljen Treći red sv. Franje. Misno slavlje predslavio je fra Ivan Landeka, područni duhovni asistent Hercegovačkog bratstva FSR-a, uz koncelebraciju fra Željka Brkića, sutješkog gvardijana, fra Davora Petrovića, nacionalnog duhovnog asistenta FSR-a BiH te devet drugih svećenika. (KTA/SR)

Molitveni dan za Domovinu Dvadeseti molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i XVIII. hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga upriličeni je 23. listopada. Misno slavlje na Bobovcu predslavio je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, a propovijedao je mons. dr. Tomo Vukšić. Na kraju misnog slavlja, vrhbosanski nadbiskup pozvao je vjernički puk izmoliti molitvu za Domovinu. Na hodočašću je sudjelovalo 500-tinjak vjernika među kojima su bili: predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, zamjenik ministra sigurnosti BiH Mijo Krešić, veleposlanik Republike Hrvatske Ivan Sabolić, generali Ivica Jerkić, Tomo Kolenda i Marko Stojčić te brigadir Zdravko Rezo. (nedjelja.ba/SR) studeni 2021.

Riječ obiteljima

Katolički brak i kriza identiteta Brak i obitelj su institucije koje je Bog stvorio kada je stvorio svijet. Ne postoji nijedna druga institucija s toliko bogatom tradicijom, s tako širokim iskustvom i s tolikom životnom mudrošću koju je sposobna prenositi budućim generacijama. @ Maja Herman Duvel, mag. phil.

o tijekom povijesnoga prijenosa bračnoga iskustva i mudrosti, u nekoliko navrata su se zbili veliki lomovi. Najznačajnije lomove su predstavljali ozakonjenja rastave braka, poligamije, kontracepcije i pobačaja. Naše doba je usvojilo sve te lomove i takvi brakovi i obitelji su postali nesposobni vršiti svoju ulogu prenositelja pravoga identiteta, vrednota i kreposti. U ranija vremena, obilježena tradicionalnim vrednotama i načinom življenja, ljudima su identitet poglavito pružale institucije Crkve i obitelji. No lom ili slabljenje utjecaja tih institucija doveo je do toga da su ljudi postali izloženi bitno drukčijim utjecajima. Ti novi utjecaji nisu više bili utemeljeni na Božjoj objavi i na zdravom ljudskom razumu, i nisu se prenosili katoličkim obiteljskim i crkvenim zajedništvom uz odgoj u ljubavi i strahu Božjemu. Izvori tih novih utjecaja, protivnih Bogu i čovjeku, vole ostati okultni, tj. skriveni, a svoje ideje prenose putem medija, slu34

svjetlorijeci.ba

žeći se metodama propagande i manipulacije. Na taj se način ljudima nameće nužnost izbora između stalno rastućega broja identiteta i neprestanoga dovođenja u pitanje prethodnih odluka. Umjesto da odrastamo s duševnim mirom koji proizlazi iz svijesti vlastitoga katoličkog identiteta, mi danas živimo u uznemirujućim uvjetima potrebe stalnoga vraćanja na temeljna pitanja. Prisiljeni smo aktivno tražiti odgovore na pitanja što to znači biti ono što jesmo i koja je naša svrha na ovome svijetu. I kao individue se pri tome teško uspijevamo zaštititi od lukavstava psihološkoga ratovanja, novih kulturnih normi i društvene kontrole. Moderna kriza Moderna kriza identiteta nije spontana i prirodna pojava, već je rezultat kulturne dekonstrukcije i društvenoga inženjeringa. Cilj takvih nastojanja je zbacivanje Božjega poretka i zamračivanje

zdravoga ljudskog razuma na način da se uspostavi kaotično stanje vladavine individualnih prohtjeva, osjećaja i strasti. Najlakši način da se uspostavi jedno takvo bolesno stanje obitelji i društva jest perverzija zdrave ljudske seksualnosti. Danas su u svrhu borbe protiv ljudske naravi osnovane brojne udruge i institucije koje djeluju na različitim frontovima, a sve ih možemo prepoznati po plodovima koji su oprečni plodovima Duha Svetoga: rastavljeni brakovi, razjedinjene obitelji, pad nataliteta, pad broja zvanja i pohađanja Crkve, slabljenje ili nestanak domoljublja. To je slika današnje društvene situacije u kojoj nam je tražiti vlastiti identitet. No što tvori identitet? Koji je naš pravi, istinski identitet? Pravi identitet je prepoznatljiv po tome što je kod njega moguće razlikovati ono bitno i nužno od nebitnoga i nenužnoga. U bitno i nužno za identitet spadaju tri stvari: objektivnost našega postojanja, objektivnost naše ljudske naravi i subjektivni spoj toga dvoga. Postojanje nam u prvom redu dolazi od Boga. Bog je prvi uzrok svega što postoji. Zato nam je kao stvorenjima neophodno imati objektivan odnos sa svojim Stvoriteljem. Činjenica ljudske naravi kazuje da smo mi razumska bića. Razumska bića se od onih nerazumnih razlikuju po tome što se pitaju o vlastitom identitetu i nisu tek vođena svojom naravlju, instinktom i okolnostima. Naš identitet se javlja kao spoj te dvije činjenice, kao subjektivna potvrda objektivne činjenice našega postojanja, koja uključuje našu potpunu ovisnost o Božjoj stvarateljskoj moći i činjenice naše razumske naravi. Identitet ne može biti tek subjektivan, kao ni posve nesvjestan kao kod životinja, već uključuje i objektivni i subjektivni vid. Subjektivizam znači traženje identiteta u osjećajima. Budući da su osjećaji po naravi promjenjivi, i takav identitet je promjenjiv. Danas je subjektivizam postao normom, a prigovori subjektivizmu bivaju kulturno obilježeni i osuđeni.

Književnost

Pjesma nad pjesmama Janka P. Kamova (III.) Gdje ti je krv, ljubavi moja? Nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac. Hoće li prorovati naslage i probiti lijes? @ Luko Paljetak

tipaj je u tom kontekstu, jedan od indikativno temeljnih pojmova Kamovljeve literature, odnosno erotizma. Svjedoči o tome sam naslov druge njegove pjesničke zbirke „Ištipana hartija” (bjelina papira – bjelina ženske puti/nevinost: Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo, kao i mnoga mjesta u Isušenoj kaljuži: „Njegova je ruka potapka po naježurenom mesu i prsti je uštinu; Vidim vas, sve vas prozirem, koje padoste žrtvom štipaja moga; Arsen je tapka, stiska i štipka; …zanos za nevinima i prilegom, začinjenim štipanjem i pomišljajima; I prve su ljubavi bile u noći… Prve… cjelovi s štipanjem… I zadnja cjelovi s pljuskom; Nema ni cjelova ni štipanja ni pljeskanja više… Nema mesa; …vidim noćne šetnje mladosti i zaviđam njihovim sjenama i opet slušam šaputanja i žeđam za cjelovima, stiskajima i šta znam ja – štipajima…”). Dublje nego literatura, štipaj Kamova dovodi u moguću asocijativnu 36

svjetlorijeci.ba

vezu s Lautréamontom. Stoga i u njega i u Kamova, zahvaćajući volju za napadanjem u njezinoj elementarnoj fiziologiji, dolazimo do zaključka da je volja za deranjem, grebanjem, štipanjem, stezanjem u nervoznim prstima elementarna. To je načelo mladenačke okrutnosti. Elementarna svijest o volji jest zgrčena šaka. Kamov i Baudelaire I u Baudelaira nailazimo na tragove biblijskoga stiha, inkrustrirane u njegove zatvorene strofe: „Međutim visoko sa nebeskih lijeha / Anđeoska javlja glava / Pobjedu svih koji vele: Blagoslovljen Gospode, tvoj bič i bol blagoslovljena! Ja nisam samo list na vjetru ostavljen! Mudrost ti je neizmjerna!” Blizak je Kamov Baudelaireu i po potrebi da, u potrazi za Nepoznatim / Idealom, siđe onako posve romantično i u pakao, tragajući za površjem – rajem,

pa makar to bio i umjetni raj, odnosno raj umjetnosti, dosegnut bludom čina i bludom riječi. „Svaka ljubav usmjeruje i vodi u raj.” Kako se god tumačila Pjesma nad pjesmama, ona pokazuje put u raj. Tako je i s Kamovljevom Pjesmom nad pjesmama, pa makar taj raj bio prevratom ponovno zadobiveni onaj davno izgubljeni raj. Zauvijek. Nebesa, visina i površje! Ko „život”. Kamov/Arsen prefigurira se u Adama „što nije ni lijep ni zdrav ni jak”, ali potrebuje ženu, stoga zaključuje: „treba dakle da stvorim ženu, koju će pritezati moj intelekt i za koju će biti sporedno to, što sam ružan, bolestan i slab. Ta žena je dakle idealna i znamo kakva: divlja, gola, išaranih nogu, masne kose, velika u slobodi, prva od žena, crna ko noć, tajanstvena ko oblak…” Kamovljev raj i pakao Kamov je htio otkriti vlastiti način povratka u raj, vlastiti mit suprotstaviti prevari mita kao prostora uopćene nade. „U raj mi hoćemo živi”, kamovljevski uzvikuje Kurt Hiller 1916. godine, gledajući na raj kao utopijski prostor oslobođen nepravde i stege, kao na zemlju koja je „kao svaka utopija, mogla da bude predstavljena skriveno kao satirična karikatura ili otvoreno kao proročko obećanje”. Kamov se o poeziji vidovito, anticipatorski „opredjeljuje” za ovo drugo: „smiješi se vječnost – zemlja nije umrla lome se krstovi i vrijeme ruši grobnice – obijesna je pjesma moja: da žive živi”. Za Kamova duša je pakao, „vizija crnoga vraga s crvenim jezikom, rumenog ognja i tmastoga dima”. Kamov iz njega izlazi u svijet koji je očistilište („Svijet je očistilište”). Izišavši iz pakla („Vidim pakao, iz kojega sam izašao”), izlazi on i iz svijeta – očistilišta, ali ga ne vidi: „Ne vidim očistilišta, iz kojega izilazim: lampa se utrnjuje, stakla začađuju, dim guši… Sav se je svijet stisnuo u jednu sobicu, cijelo čovječanstvo u

Pogled iskosa

1 : 0 za Veliku Otkud početi? Čini se da je svaki mjesec sličan, slične teme, događaji, ljudi. Poneka Pandorina kutija bude otvorena bez značajnijega učinka, a i duljega interesa javnosti. Kao da je utaja nešto novo? Snašli se ljudi, kaže se kod nas... @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

olicija je izvide obavljala i u Poliklinici za djecu Grada Zagreba, upitni stručni nalazi, ali i poslovanje i financije... Konačno smo dobili predsjednika Vrhovnoga suda RH, a njegov izbor su nazvali win-win situacijom? Ok... Covid? Najbolje i ne spominjati! A otpad je i dalje neriješen problem, bio on bio ili glomazni, nije ni čudo, u pitanju su veliki novci... Gorivo je poskupjelo i probilo psihološku granicu, sad će i plin, koliko ne zna se, struja dakako. Tko se vozio, vozit će se, tko se grijao, grijat će se, samo ćemo malo čvršće stisnuti zube... A vrat je stisnulo 40-ak spomenika i bista u Zagrebu na svjetski Dan kravate kad su im simbolično vezani crveni rupci oko vrata... Iskreno, tijekom cijele godine najviše odgovornosti za napisano, ali i motivacije, osjećam upravo pred blagdan Svi sveti i Dušni dan. Volim to vrijeme promišljanja, smiraja i inventure života. Zato ćete mi oprostiti što vam ovaj put donosim malo drukčiji, malo osobniji tekst, nego što su oni koje obično pronalazite u ovoj rubrici. A priča obično krene s neočekivane strane... 40

svjetlorijeci.ba

Nezavidna ljudskost Prije nekoliko dana, kći i ja prolazile smo ulicom i vodile svoga psa na povodcu. Daleko, ispred s desne strane ulice, sjedio je na nogostupu veliki crni pas, mješanac u tipu labradora, snaga od 40-ak kilograma i uopće nije djelovao prijateljski raspoloženo. Prešle smo na drugu stranu ulice i hodale jedna iza druge – ja, pa ona, pa naš pas. A crni pas je kao munja pretrčao na našu stranu i u trenu su mu šape grabile po mom ramenu, režao je, zalijetao se i zubima škljocao pred mojim licem. Okrenula sam se instinktivno prema kćeri da ju zaštitim i zajedno s njom sam desnom rukom našega psa podigla u zrak visoko iznad nas, a lijevom rukom, na koju se pas zaskakivao, a ja još u njoj držala i vrećicu s kruhom, pokušavala ga odgurnuti. Pri tom sam vikala i iskreno, umirala od straha. Tada dolazi isti takav bijeli pas i napada moju kćer koja također viče, tjera ga. Svoga psa više nemamo snage držati iznad sebe, a crni pas nastavlja me napadati, gurati... Kaos. U jednom trenutku su se malo odmaknuli od nas, moja kći počinje plakati,

zvati pomoć, ulica gluha, sve zatvoreno. Psi nas drže na oku i ne daju nam s mjesta. Niotkud se pojavljuje njihova vlasnica. Jednoga psa utjera u prvo dvorište, za drugim ode zazivajući ga po imenu. Vrati se i viče kako je kriv susjed koji je srušio ogradu pa psi pobjegnu, nema ona ništa s tim, počne vikati i na nas, vrijeđati nas i mi odlučimo pozvati policiju. U tom trenutku izlazi nekoliko ljudi iz susjedne kuće. Nezavidna izgleda, a čini se i stupnja ljudskosti. Smiju nam se, dobacuju, rugaju, mudruju, pale cigarete i čekaju razvoj njima, očito, društvenoga događaja dana. Istovremeno nas vlasnica pasa fotografira mobitelom (!) da ima dokaz, kako govori, kažem joj da to briše, da to ne smije raditi bez našega pristanka. Nas dvije na sredini ulice čekamo policiju, noć pada, hladno je, ekipa s nogostupa odlazi po jakne i vraća se na promatračnicu da što ne propusti. Patrola stiže, policajci profesionalno i pristojno odrađuju svoj posao, uzimaju naše izjave. Gospođa se zalijeće i na njih što oni trenutno rješavaju. Meni nude liječničku pomoć, ruka i rame me bole, ali promrzla i jadna samo želim kući... Ovo je priča o ljudima koji misle da žive, a ne znaju da ih odavno nema. Hodati nije isto što i živjeti. Male duše, znate, kao kad se dijele kemijske olovke, karanfili, reklamni paketići nekoga proizvoda, što god, uvijek ima onih koji uzimaju po 5 komada i uporno se vraćaju po još. Nema veze ako im to zapravo uopće ne treba niti što drugi neće dobiti. Ljudi koji žive samo za sebe, svoju sitnu zabavu, svoj ćar, živi pokojnici. Ima li išta tužnije? Veliki ljudi A baš danas mi je javila prijateljica da joj je mama upravo otišla na bolje mjesto, kako se izrazila. Što da vam ispričam o ženi koja mi je u jednom životnom razdoblju bila dopunska mama, kad je moja mama bila stotinama kilometara daleko? Ženi koja me je prala, ugurala ponekad i novčiće u džep od jakne, strpljivo gledala

Nova knjiga Svjetla riječi

U nakladi FMC Svjetlo riječi iz tiska je izašla nova knjiga pjesama Luka Paljetka i Ivana Kramara „Dvoglasje za samoću.” Autori ističu da su ove „pjesme pisali svaki u svojoj samoći. Družeći se odlučili smo staviti ih u izazovni suodnos. Smatramo da su sve ikad napisane pjesme jedna jedina pjesma. Želimo da i ove budu dio te neprekidne i neprekidive pjesme svijeta.” Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

www.svjetlorijeci.ba/shop

Dobra priča

Vjera koja nadilazi tragove vremena @ Monika Galić

monika@svjetlorijeci.ba

nažna vjera je zapisana u molitvama naših starih čije riječi snažno odjekuju i sliče našima, a ipak su srčanije i prisnije. Mnoge od njih su zapisane u starim molitvenicima. Jedan takav je „Slava Bogu, a mir ljudem” iz 1905. godine koji se nalazi u kući obitelji Antunović iz Vareša. Zašto je poseban? Preživio je više od stoljeća postojanja i korištenja. Gospođa Ranka Milušić (rođ. Antunović) priča nam o tom duhovno vrijednom naslijeđu koje se sada nalazi u njezinoj obitelji. Nije poznato mnogo o samom podrijetlu molitvenika, ali po posveti na početku možemo zaključiti da priča počinje u Tuzli. Kao uspomenu na Božić 1910. godine, kako u posveti piše – „vjerna i mila prijateljica” – svojoj prijateljici poklanja ovaj 42

svjetlorijeci.ba

mali molitvenik. Zamislite to prijateljstvo koje jača vjerom u Boga. Ranka, kao najmlađa od devetero djece obitelji Antunović, kaže da njezina obitelj ne zna mnogo o tom dijelu priče. Priča se nastavlja u Varešu, u selu Vijaci. Poznato je da upravo ovaj kraj ima iznimno dugu povijest vjere katolika. Njezina sestra sjeća se da je molitvenik prvi put vidjela kod njihova djeda Mije Matićevića koji ga je nešto kasnije proslijedio njihovoj majci Finki. Nakon smrti majke molitvenik tradicionalno dolazi u Rankine ruke kao naslijeđe. U svom tom vremenu nikada nije zapostavljen. Iako se ne koristi aktivno, Ranka ponekad pročita molitve iz njega kako bi se prisjetila toga vremena kada je molila zajedno sa svojom obitelji. Zavoljela je molitvu

Vjerovanje zbog razlike koju čini starohrvatski jezik molitvenika. Jezik koji se u to vrijeme koristio posebno ističe slovo „h” u molitvama, što danas nije slučaj. Molitveni život obitelji Antunović bio je bogat. Odmalena su ovih devetero braće i sestara roditelji učili molitve za djecu koje su molili pred spavanje. U podne se molila Zdravo Marija, a večeri su završavale molitvom krunice. Nedjeljom su mladi išli na ranu misu, dok su roditelji išli na veliku misu. Subotom bi se završavao sav posao prije nedjelje kako bi se dostojanstveno proslavio Dan Gospodnji. Ranki su od djetinjstva mise zornice postale običaj i nijednu ne propušta iako još od školskih dana živi u Sarajevu, izvan svoga rodnog mjesta. Obitelj je zaista držala do vjere i molitve, a glavni nositelj ovakvih vrijednosti bila je Rankina majka. Užurban način života donio je i manjak vremena za molitvu. Ljudi toga vremena su skrušenije, srčanije i nadasve – iskrenije molili. I u odmoru i u radu se imalo vremena za molitvu. Molitvenik većinom sadrži molitve posvećene radu. To samo po sebi govori o životu ljudi u to vrijeme. Bili su zemljoradnici, skromni ljudi koji su nastojali prehraniti i u vjeri odgojiti djecu. U molitveniku su tako zapisane molitve kad je

suša i kad je poplava, kad je glad i kad je kuga, kad je rat i kad je mir. Pronalazimo i svakodnevne molitve koje su molili ujutro, u podne i navečer te prigodne molitve za blagdane i svece. Nekada je ovaj molitvenik imao zlatovez sa strane, a sada već izblijedjela naslovnica sadržavala je urezan Kristogram. Naši djedovi i bake su se tijekom teških vremena najviše uzdali u Boga i snagu molitve koja im je pokazivala put. Nekada mu nisu nazirali ni obrise, ali im je bio osvijetljen najsnažnijim svjetlom koje je dolazilo molitvom Oče naš. Njome su govorili „budi volja Tvoja”, i zaista vjerovali da će biti volja Njegova. S koljena na koljeno prenosili su tradicije i običaje, a one najmlađe učili molitvama. Djeca su riječi molitve brzo usvajala iako ih tada nisu potpuno razumjela, a tek kroz život shvaćali su njihovo stvarno značenje. S vremenom bi se neke riječi molitve zaboravile ili zamijenile drugima, što nije umanjivalo njihovu važnost. Ono bitno nikada se nije promijenilo, a to je molitva. Vrijeme nije oduzelo bit molitve, bez obzira na to što je poderalo stranice ovoga malog molitvenika i obojilo ih u žuto. Nije molitvenik jedino naslijeđe, nego sama vjera u Boga koja tijekom desetljeća nije jenjavala. Preživjela je ratove, gladi i žeđi, suše zemlje i poplave. Rekli bismo da je i osnažila – ne samo ljude nego i njihov duh. studeni 2021.

Pogled u dušu

Poredak vrijednosti U nedjelju na đačkoj misi molilo se za novi početak školske godine. Bilo je puno djece i svi su se svojski trudili odraditi svoj dio programa koji je sestra pripremala s njima za ovaj dan. @ prof. dr. Snježana Šušnjara

aziv Duha Svetoga bio je vrhunac susreta i svi su smjerno pognuli glave i izgovarali molitvu nadajući se boljem ishodu u školi i boljem susretu jednih s drugima u ovo vrijeme pošasti i nesigurnosti. Djeca uhvaćena u zamku kao i njihovi roditelji okreću glave i tragaju za svjetlošću, nadajući se da će osvanuti jutro kad će sve biti kao nekad i nestat će straha i stalnih opomena da će virus ugrabiti još jedno dijete ili nekoga iz bliže ili dalje obitelji. Virus je postao ona Baba Roga iz priča, onaj vuk iz Crvenkapice, ona zla vještica koja se prikrada noću kad dijete sanja zvijezde pod kojima sretno hodi ususret svojoj sudbini. Tako se radi U ovu nedjelju župnik je pozvao djecu i roditelje da dođu na razgovor i pripremu oko nastave vjeronauka kako bi zajedno dogovorili proces i nastavak obuke koja će ih dovesti do pričesti ili krizme sljedeće godine. Djeca već sada govore o tim proslavama, tim događajima koje će očekivati i za koje će se 44

svjetlorijeci.ba

nadati da će brzo doći. Ne, nije to zbog sakramenta kao takvoga nego zbog svega što ove susrete okružuje. Već pregledavaju stranice i online naručuju odijela i haljine i sve što misle da treba ići uz to. Dali su se u reklamnu kampanju jedni drugima i dijele informacije kad god nešto novo saznaju. Roditelji skupa s njima pretražuju stranice i odlučuju što i kako će se organizirati. Vjeronauk se slabo spominje. Bit će to nastava koju će pregurati kao i svaku drugu i onda će konačno doći taj dan kada će zablistati i uživati otvarajući darove. A bit će ih, o bit će ih, jer to tako treba, to se tako radi. U neka ranija vremena mlađu djecu bi roditelji uputili kamo ići i koga slušati i više ne bi s njima odlazili u školu ili na vjeronauk koji se održavao pri crkvi. Starija djeca bi se sama registrirala i išla pješice i više kilometara do crkve i susreta na vjeronauku. Bili su sretni što jedan dio puta mogu biti skupa i zajedno provoditi trenutke jer ih kod kuće nije čekao internet i nerad već, naprotiv, svi su imali svoja zaduženja, u skladu sa svojim godinama. Bili su odgovorni i znali

što ih čeka ako se ne pridržavaju pravila koja su im zadana. O nekim osobitim darovima u vrijeme pričesti i krizme nije bilo ni govora. Odjeća skromna, kako je tko mogao priuštiti. Nije se o tome puno vodilo računa. Važno je bilo sresti jedni druge i smijati se svečanijoj odjeći koja im nije bila udobna niti su je željeli. Ali roditelji su tako odlučili i tako je moralo biti. Krizmanici bi otišli svako kod svoga kuma na ručak, dobili skroman dar i to je to. Dječaci su obično dobivali satove a djevojčice zlatni lančić ili prsten ili narukvicu, neki ni to. Ovisilo je sve o kumovima i njihovoj platežnoj moći koja je kod svih uglavnom bila skromnije naravi. Bilo je to vrijeme kad demokracija nije uvela materijalizam i razdvojila ljude, napravila jaz između njih i učinila da njihove slobode budu prisutne na papiru, ali u stvarnosti, nestalo je snova, iščekivanja, nadanja i sreće. I vjera je postala prostor za manipuliranje i sve se svelo na potrošački kod i razmjenu dobara. Licemjeri, dobro prorokava o vama Izaija: Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. (Mk, 7,6-7) Odgovorna zrelost U naše vrijeme doživljavamo neobične pojave i ljudske reakcije na njih koje nismo mogli predvidjeti. Naime, pojedini ljudi s upravo fanatičnim oduševljenjem zastupaju neko uvjerenje koje je suprotno i zdravom ljudskom razumu i razboritoj spoznaji stvarnosti. Opravdano je i za život potrebno čvrsto zalaganje da se suzbiju nevolje i opasnosti u našoj sredini. Ta individualna volja i spremnost za zalaganje značajke su odgovorne zrelosti. Međutim, ako ona dovodi do fanatizma i krutoga odnosa prema pojedinim pojavama, onda se ne radi o dobroj odluci. Zreo čovjek reagira i postupa nakon temeljitoga, nepristranoga i objektivnoga promatranja i realnoga iskustva, stečenoga razboritim razmišljanjem i svjesnom odgovornosti. Čini se da smo

Cijena 12 KM

Kraljevina Jugoslavija

Jugoslavenski klub i srpska vlada @ fra Petar Jeleč Jugoslavenski klub Nekoliko jugoslavenskih političara iz zemalja koje su bile u austrijskoj sferi Monarhije, predvođenih Antonom Korošcem, uputili su se u svibnju 1917. u Beč gdje je zasjedalo Carevinsko vijeće, tj. parlament austrijskoga dijela Monarhije. Osnovali su unutar parlamenta Jugoslavenski klub na čijem čelu je bio sam Korošec. Na jednoj od sjednica Carevinskoga vijeća 30. svibnja 1917. godine Korošec je uime Jugoslavenskoga kluba pročitao deklaraciju – poznatu pod nazivom Svibanjska deklaracija – kojom se traži ujedinjenje svih zemalja iz Austrougarske Monarhije u kojima žive Slovenci, Srbi i Hrvati u jedno samostalno državno tijelo pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije. Tom deklaracijom su predstavnici Južnih Slavena u austrijskom parlamentu iskazali spremnost da ostanu unutar Habsburške Monarhije od koje pak traže da ozbiljnije prihvati važnost slavenskih naroda unutar Carstva. Iako to nije eksplicitno navedeno, radilo se ovdje zapravo o želji za trijalističkim uređenjem Habsburške Monarhije što je tražio čitav niz slavenskih političara od 1848. do 1918. godine. Prema toj teoriji novoosnovana država Južnih Slavena bi i dalje skupa s Austrijom i Ugarskom ostala pod habsburškom vladavinom, ali pod uvjetom da ima 46

svjetlorijeci.ba

ravnopravan status s druga dva dijela Monarhije. Neki povjesničari zastupaju tezu kako je Franjo Ferdinand – ubijen 1914. u ulozi nadvojvode prijestolonasljednika – želio zamijeniti dualističku organizaciju Carstva trijalističkom, u kojoj bi se Austro-Ugarska udružila s državom Jugoslavijom koju bi činile Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija i Dalmacija. U Beču su 1918. bili spremni za tu reformu, no tada je već bilo kasno za ovu višenacionalnu državu. Svibanjska deklaracija Jugoslavenskoga kluba u austrijskom parlamentu kosila se s voljom emigranata organiziranih u Jugoslavenski odbor koji su putovali Europom i nastojali uvjeriti strane diplomate da Slaveni u Austro-Ugarskoj ne žele njezin opstanak, nego raspad ove države. No ta deklaracija ostaje važan dokument jer tek se nakon nje u Austro-Ugarskoj počelo ozbiljno raspravljati o rješavanju slavenskoga pitanja unutar Habsburške Monarhije. Srpska vlada u izbjeglištvu na Krfu Predsjednik srpske vlade Nikola Pašić koji je od 1915. bio u izbjeglištvu na Krfu vjerovao je kako će se po završetku rata s Austro-Ugarskom stvoriti povoljne prilike za teritorijalno širenje srpske države na zapad. Stoga je naredio svim srpskim diplomatima da se u inozemstvu zauzimaju za srpsko pitanje i blokiraju svaku inicijativu koja bi mogla spriječiti ujedinjenje srpsko-

ga naroda u jednu državu. Pašić se pri tome najviše bojao inicijative pojedinih francuskih i talijanskih diplomata koji bi mogli utjecati na to da se saveznici odluče pružiti bilo kakvu podršku mogućoj neovisnosti Hrvatske koja bi onda mogla obuhvaćati – ako ne sve – onda barem većinu habsburških južnoslavenskih zemalja. Zadatak srpskih diplomata bio je dokazivati na svim susretima kako se Slaveni u Monarhiji mogu ujediniti jedino sa Srbijom te da nijedna druga provincija nema kapacitet i snagu opstati i postati samostalna država. Posebna mu je opsesija bila moguća neovisnost Hrvatske koja i danas traje kod svih srpskih političara, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. Šef srpske vlade imao je dva plana za rješavanje „srpskoga pitanja” i jačanje srpske države. Takozvano veliko rješenje predviđalo je ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu, ali pod uvjetom da se to ujedinjenje provede pod srpskim vodstvom čime bi se osigurala dominacija Srba u toj državi. Malo rješenje je, pak, predviđalo da – ukoliko se ne može ostvariti prva opcija – onda treba raditi na ujedinjenju samo srpskoga naroda i stvaranju Velike Srbije čiji bi teritorij uključivao cijelu Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Vojvodinu i dijelove Hrvatske u kojima su živjeli Srbi (Slavonija i jug Dalmacije). Kako saveznici još nisu imali u planu raspad Austro-Ugarske, Pašić je vjerovao da je trenutno izglednije malo rješenje, ali je

stvaranje jugoslavenske države pod srpskom dominacijom ostalo i dalje najpoželjnija opcija. Iz toga se vidi da je postojala dvostruka politika srpske vlade koja je pokazivala neskrivene teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Odnosi između srpske vlade i Jugoslavenskoga odbora nikada nisu bili idili-

čni. Premda je Pašić smatrao diplomatske aktivnosti emigranata koji su propagirali ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba iz Monarhije sa Srbijom korisnima, nikada ih nije držao ravnopravnim partnerima u rješavanju jugoslavenskoga pitanja. Razlike u pristupu eventualnom ujedinjenju i ustroju buduće države isplivale su na površinu i dodatno su otežavale

odnose između dviju strana. Prvi koji je uočio velike razlike u stajalištima dviju strana bio je Frano Supilo koji se na jednom sastanku 1915. sukobio s predsjednikom srpske vlade Pašićem upravo oko različita viđenja ustroja i organizacije buduće države. Supilo je u razgovorima zastupao federalni oblik unutarnjega uređenja buduće zajedničke jugoslavenske

Sudionici Konferencije na Krfu i sastavljači Krfske deklaracije

Na jednoj od sjednica Carevinskoga vijeća 30. svibnja 1917. godine Korošec je uime Jugoslavenskoga kluba pročitao deklaraciju – poznatu pod nazivom Svibanjska deklaracija – kojom se traži ujedinjenje svih zemalja iz Austrougarske Monarhije u kojima žive Slovenci, Srbi i Hrvati u jedno samostalno državno tijelo pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije

države dok predstavnici srpske vlade nisu prihvaćali taj model i tražili su drugi, centralistički, u kojem bi dominantu ulogu imala Srbija. Tijekom toga susreta Supilo je shvatio da Srbija želi samo osigurati ujedinjenje srpskoga naroda, a da je sudbina ostalih Južnih Slavena sasvim u drugom planu njezina interesa. Tako su način ujedinjenja u zajedničku državu i njezino unutarnje uređenje ostali neriješeno pitanje i predstavljali su kasnije klicu stalnih sukoba. Supilo je bio mišljenja da su eventualno formiranje i studeni 2021.

Ivan Duns Škot

Zagovornik slobode Boga i čovjeka Kršćanska je teologija od svojih početaka bila vezana uz povijesni događaj Objave: uz Riječ koja je postala tijelom – to je bilo njezino središte. @ prof. dr. fra Vili Radman

ako događaj Objave (otkrivanja), on je u sebi uvijek imao dimenzije skrivenoga, novoga i drukčijega budući da se radilo o otkrivanju misterija, otajstva koje u svakom aspektu nadilazi čovjeka i njegove moći: o njemu se može govoriti, na njega ukazati, ali nikad objasniti ili u potpunosti razumjeti. Događaj Objave zato se shvaćao kao događaj ljubavi i milosti: kao Božji dolazak u susret čovjeku u njegovoj povijesti, prelazak ponora koji dijeli Boga i čovjeka. I kao takav tražio je čovjekovu otvorenost za susret s takvim misterijem: mogao se najprikladnije dogoditi u vjeri koja se, opet, temeljila na umu otvorenom za bezgraničnost misterija i svjesnom kako razlike između Boga i čovjeka tako i svoje vlastite ograničenosti. Zadatak teologije tijekom povijesti njezina razvoja bio je da objavljenu istinu čuva, a njezino razumijevanje produbljuje i ljudskom razumu približi koliko je to moguće jer ta istina, kad je od čovjeka u svojoj dubini naslućena i 50

svjetlorijeci.ba

donekle shvaćena, još više poprima na svojoj snazi i uvjerljivosti: kako za onoga tko je prenosi tako i za onoga tko je propituje ili se želi o njoj informirati. Kršćanska se teologija sve tamo do srednjega vijeka određuje u svojemu, manje ili više, neposrednom odnosu prema Svetome pismu kao najautentičnijem svjedočanstvu objavljene istine. Sve do sredine 13. stoljeća teologija nije drugo doli sacra pagina, sacra Scriptura: Sveto pismo popraćeno tumačenjem koje o njemu daje odobreni komentar otaca. Ili kako to kaže sv. Bonaventura u početku svoga Breviloquiuma: „Sveto pismo koje se naziva teologija”. Teologija je usidrena u objavu kao svoj temelj, u vjeru kao svoje kritičko razumijevanje kako bi život vjere onoga koji vjeruje dobio poticaj i postao znakom. Dijalektika vjera i razumijevanja čini jedan nužan i plodan hermeneutički krug u čijem se središtu nalazi objava: vjera nastoji razumjeti svoje duboke temelje skrivene i otkrivene u objavi, a

razumijevanje traži snagu vjere i otvorenost njezina obzorja da bi napravilo skok u dubine objave, nadilazeći tako samo sebe i spoznajući svoju otvorenost prema misteriju. Filozofija podređena vjeri Misao Ivan Dunsa Škota (1265. – 1308.) dala je također svoj doprinos osvjetljivanju ove temeljne dijalektike trijade objave, vjere i razuma na kojoj se gradi kršćanska teologija. U doba rastućega utjecaja Aristotelove filozofije koji se posebno osjetio u teološkim krugovima preko Tomine sinteze filozofije i teologije, Škot ističe da je filozofija u podređenom položaju naspram vjeri i objavljenoj istini te joj ne može biti nikakvom jednakovrijednom alternativom. Škot pravi temeljnu razliku između istine koju nam donosi objava i one istine koju može dosegnuti ljudski razum po svojoj moći: razum može spoznati filozofske istine neovisno o objavi, ali vjerske istine, poput onih koje se odnose na Božje osobine, izmiču filozofskoj spoznaji. Uvjeren u nedostatnost filozofije i nužnost teologije za spoznaju stvarnosti, on ističe da upravo po objavi čovjek jasno spoznaje svoje blaženstvo u Bogu i sredstva kako do njega doći. Oduzimajući ontologiji (tzv. onto-teologija) njezinu teološku dimenziju, Škot ustvari filozofiji oduzima učenje o Bogu i daje ga teologiji: strogo govoreći, Bog nije predmet metafizike kao znanosti jer je metafizika znanost o bitku kao bitku. „Prvi Bitak” metafizičkoga uma jest neka vrsta filozofskoga ekvivalenta teološkom pojmu Boga, ali je ipak nesavršen jer mu ostaju nedohvatljive temeljne oznake Boga i duhovnoga svijeta koje su dostupne preko objave. Škot ipak ne isključuje izučavanje Boga iz metafizike jer se on u metafizici razmatra na najuzvišeniji način na koji se Boga može izučavati u bilo

Ivan Duns Škot

Škot pravi temeljnu razliku između istine koju nam donosi objava i one istine koju može dosegnuti ljudski razum po svojoj moći: razum može spoznati filozofske istine neovisno o objavi, ali vjerske istine, poput onih koje se odnose na Božje osobine, izmiču filozofskoj spoznaji kojoj pozitivnoj znanosti. Naravnom umu, dakle, ostaje skriven pravi pojam

Božje biti: možemo ga odrediti kao najviše, kao prvo i beskonačno, ali to

su ipak nedovoljno jasni pojmovi. Škot filozofiju ne odbacuje: on je cijeni i prihvaća kao samostalnu znanost s vlastitim principima, ali postavlja granice metafizičkoj spoznaji i ostavlja prostor za objavu. U ovom je kontekstu vrlo znakovit Škotov govor o Bogu u kategorijama slobode. Naime, ako će se Boga misliti, i ako ga se treba misliti, onda to samo može biti u kategorijama slobode koja nadilazi poredak i zakone nužnosti kojima se ravna ljudski razum, a i filozofija kao njegov temeljni proizvod. studeni 2021.

Knjiga Svjetla riječi

Bilanca sedmostoljetnoga podvižništva @ Mile Babić

a čitatelje koji prate izdanja Franjevačkoga medijskog centra „Svjetlo riječi” (istoimeni mjesečnik, Kalendar svetog Ante i knjige objavljene u njegovoj nakladi), novo djelo fra Anđelka Baruna nije iznenađenje. Naime, još g. 2003. u izdanju ovoga nakladnika pojavila se opsežna knjiga fra Anđelka Baruna pod naslovom Svjedoci i učitelji, a označena podnaslovom Povijest franjevaca Bosne Srebrene. To je dosad najcjelovitija i najpreglednija povijest djelovanja bosanskih franjevaca. Po svom obuhvatu ona je premašila i glasovito dvosveščano djelo fra Julijana Jelenića Kultura i bosanski franjevci koje je u svojoj osnovi, kako je vidljivo iz naslova, fokusirano na kulturnu djelatnost bosanskih franjevaca. S druge strane, za ljude koji se zanimaju za domaću crkvenu povijest Barunova opsežna knjiga nije ni tada bila iznenađenje: fra Anđelko je poznat kao proučavatelj crkvene dionice koju nazivamo Franjevačka provincija Uzvišenja Sv. Križa Bosna Srebrena, a poznat je i kao predavač povijesti Franjevačkoga reda i povijesti bosanske provincije koji je o tim povijestima održao nebrojena predavanja studentima na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji, a zatim i franjevačkim novacima.

Krajem g. 2017. spomenuti je nakladnik sklopio suradnički aranžman s fra Anđelkom Barunom, a rezultat te suradnje vidljiv je u trideset tri priloga (objavljena u mjesečniku Svjetlo riječi u trogodišnjem rasponu od siječnja 2018. do prosinca 2020.), u kojima je komprimirana povijest bosanskoga franjevaštva kojom se autor desetljećima bavio temeljito, sistematično, dosljedno i predano. Članci su izlazili u rubrici koja je u mjesečniku bila tematski određena riječima „Franjevci među svojim pukom” koje su zatim postale naslov knjige, dok je podnaslov (Kratka povijest Bosne Srebrene) odredilo komprimiranje sveobuhvatnoga prikaza prošlosti bosanskih franjevaca u nekoliko desetaka članaka. Sretna je okolnost što su članci, prethodno serijalizirani u mjesečniku, sada ukoričeni u knjigu. Naime, čitalačko iskustvo uči nas da članke pročitane u novinama i časopisima ljudi brzo čitaju, ali kratko pamte. Stoga je pohvalno i za autora i za nakladnika da su trogodišnju suradnju zaključili knjigom koju sada nude na uvid publici koja je već u Svjetlu riječi mogla pročitati praktički sve što se u knjizi nalazi, ali i publici kojoj su autorovi pojedini članci ostali nedostupni. Povijesni pregled djelovanja bosanskih franjevaca iz pera fra Anđelka Baruna ovom je knjigom dobio nov oblik i novu kvalitetu: on je s jedne strane sinteza autorova golemoga znanja stjecanoga desetljećima, a s druge je nova povjesničarska ponuda u produkciji knjiga posvećenih bosanskim franjevcima. Tu najprije imam na umu – već pomalo kultni – kratki pregled franjevačke prošlosti fra Ignacija Gavrana pod naslovom Suputnici bosanske povijesti. Sve su povijesti međusobno slične, a ako su proučene temeljito, protumačene sine iraet studio i napisane originalno, postaju dragocjene baš po svojoj drugosti. Jer, svaka je uvijek nova i neponovljiva. Bosanska franjevačka provincija u svim je svojim povijesnim razdobljima imala sreću da se u njezinim redovima nađe nekolicina ljudi koji su važnost njezine prošlosti cijenili koliko i svoju sadašnjost. Među takvim je zaslužnicima i fra Anđelko Barun, autor izvrsne povijesne sinteze o bosanskim franjevcima koja se sada pojavljuje u izdanju Svjetla riječi. Predgovor knjizi napisao je fra Marko Semren, banjolučki pomoćni biskup. Njegove riječi ponajbolje očituju vrijednost sedmostoljetnoga djelovanja bosanske provincije. Možda će biti najbolje da ovu recenziju zaključim predgovornikovim riječima upućenima čitateljima ove knjige: „Sve što su čitatelji Svjetla riječi pratili u nastavcima posljednje tri godine sada dobivaju na jednome mjestu: panoramski prikaz mnogostranog djelovanja bosanskih franjevaca i svojevrsnu bilancu njihova sedmostoljetnog podvižništva.” Tih sedam stoljeća više je od trećine povijesti spasenja. Sedmostoljetnim podvizima koji su evidentirani u ovoj knjizi pridružio se i podvig fra Anđelka Baruna. studeni 2021.

O radosti življenja

Punina života u Kristu Sestra Rosario me je nježno pogledala i položila svoje ruke na moje. „Znam da ti je teško. Budi strpljiva sama sa sobom. Za iscjeljenje emotivnih boli treba vremena. Bog te voli. I ja te volim”, rekla mi je tiho i ostavila me samu u kapelici. @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

ričala mi je kako je sveta Tereza od Lisieuxa patila od sličnih tegoba koje su mene mučile – tjeskoba, melankoličnost, osjećaj nedovoljnosti, pretjerani strah od Božje kazne i sumnja u oprost. Stavila je malu sliku mlade Tereze u karmelićanskom habitu na moje krilo i potiho izišla. Poput sestre Rosario, Tereza me je „gledala” jednakom ljubavlju i razumijevanjem. Osjetila sam da je na neki mističan način njezin duh bio jednako prisutan i stvaran kao i sestrin. Umjesto savjeta i liste onoga što bi „trebala raditi” da budem bolje primila sam saslušanje i tišinu. Prisutnost, pažnja i neosuđujuća podrška bili su lijek za moje tegobe. Kao i kod svakoga lijeka koji iscjeljuje duboke bolesti, tada sam mogla uzeti samo kap. Trebalo je dugo vremena da kap po kap promijeni moje stanje, no već sam s prvom tom kapi započela put prema emotivnom, mentalnom i duhovnom ozdravljenju. 54

svjetlorijeci.ba

Tišina susreta Kad su se vrata kapelice zatvorila iza sestre Rosario, sklopila sam oči i rekla sama sebi: sve je u redu. Umjesto da sama sebe korim, hranim osjećaj krivnje što sam se našla u toj situaciji i mrzim dio sebe koji nije emotivno jači, dopustila sam svojim osjećajima da budu ono što jesu. Pokušala sam, bez osude i kritiziranja ponoviti riječi potvrde: sve je u redu. Za iscjeljenje emotivnih boli treba vremena. Dostojna si ljubavi, milosti i podrške. Bog te voli. Ja te volim. Usredotočila sam pažnju na disanje i zrak koji mi je ispunjavao pluća i nosio kisik do svake stanice moga tijela trudeći se da izbjegnem ogromni nalet suza i težinu u grudima. Kako se ritam moga disanja usporavao tako se bol ublažavala, a misli koje su do malo prije u mojoj glavi zvučale poput buke tržnice u podne, postupno su utihnule. Nakon nekoliko minuta našla sam se u tišini u kojoj nije bilo

ničega, a koja bila ispunjena beskonačnim potencijalom svega. Tišina u kojoj ego koji je programiran da analizira svaku našu pojavu, osjećaj i svako djelo, i prema njima definira vrijednost našega bitka, konačno ušuti – poput računala koji napokon isključimo ili ga barem stavimo u status spavanja. Tišina u kojoj se susretnemo s Bogom, Stvoriteljem neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, u kojoj smo slobodni od uskih nadzora i strahova. Tišina u kojoj ne govorimo nego slušamo – ona za koju je sveta Tereza od Kalkute rekla da u njoj ne moli i ne čuje Božji glas, nego sluša Boga kako sluša nju. Tišina koja za mnoge nije ugodna, jer se u njoj suočimo s istinom i stvarnošću – puno drukčijom od svakidašnjice ispunjene neprekidnim distrakcijama i stimulacijama. Sjetila sam se toga događaja prije nekoliko dana, u trenutku koji naizgled nije imao nikakve veze sa svecima, depresijama i emotivnim bolima. Devedesetogodišnji glumac William Shatner vratio se s kratkoga leta u svemir i uzbuđeno opisao svoje iskustvo. Ispričao je kako je svaku minutu proveo prilijepljen za prozorsko staklo. „U jednom trenutku, s jedne strane je mrak i smrt. Kad pogledamo dolje na Zemlju, tamo je život i sve što daje život.” Gledala sam video njegova emotivnoga dojma o značaju tankoga sloja plavoga ozona i ogromnosti, prostranosti mraka. Svidjelo mi se što je glumac, oslobođen obaveze da prikuplja znanstvene podatke ili upravlja suborbitalnom letjelicom, mogao biti potpuno otvoren i prisutan mističnom aspektu leta. U njegovim riječima osjetila sam ljubav prema životu i zahvalnost za naš mali planet. No mene je više zaintrigirao njegov komentar o „ružnom beživotnom mraku”. Tanki plavi omotač omogućava život kakvoga mi poznajemo iz naše ljudske perspektive. Astronomkinja Jill Tarter objasnila je u jednom podcast razgovoru (‘On Being s Kristom Tippett’) ograničenja našega zemljanog pristupa univer-

Svetački likovi Bosne Srebrene: fra Lovro Milanović

Zagovornik u našemu vremenu Umrijeti mlad, za braću i prijatelje, položiti svoj život na oltar domovine, žrtvovati se za druge iz ljubavi prema Bogu, prema Kristu, najveće je i najvrjednije što čovjek može učiniti za svoga života. @ fra Joso Oršolić

pravo to je učinio naš fra Lovro Milanović 3. veljače 1807. u Starom Selu, na obroncima Majevice, u župi Tramošnici. Danas je to isto Staro Selo, s malobrojnim žiteljima, a župa se od 1968. godine naziva Turić i posvećena je sv. Iliji Proroku. Božja intervencija Što se točno dogodilo toga dana nitko ne zna jer nemamo službenoga policijskog zapisnika niti je postojala istraga, a za tadašnju vlast to je bio najobičniji sukob u kojemu je pala glava jednoga podložnika i to je sve. Da se, ne daj Bože, dogodilo drukčije, stvar bi se istjerala na čistac, a krivac i kršćanska zajednica platili bi neizmjerno veliku globu. Ovako, vuk pojeo magarca, Turčin ubio svećenika, i to je sve. Šteta je „mala” i brzo se zaboravila. Nikome ništa. Međutim, Božja je uvijek posljednja i On je uvijek na strani pravednika. 56

svjetlorijeci.ba

Fra Lovro je zdušno, ljudski i kršćanski oprostio svome ubojici poput Krista: „Isuse, koji si za me krv svoju prolio, sada ja grešnik …” A onda dolazi ono najvažnije, Božja intervencija. Ne sijevaju munje, ne udaraju gromovi niti se brda tresu. Bog preko zagovora svoga sluge djeluje tiho i polako. Najprije se u fra Lovrin zagovor i pomoć uvjerio „mladi pastir koji je bio gluhonijem i slučajno je zasp‘o na fra Lovrinu grobu. Kada se probudio, onda je i čuo i progovorio”. Nakon ovoga događaja, što iz radoznalosti, a još više iz stvarne potrebe, krenule su kolone hodočasnika na fra Lovrino groblje, izvor milosti i mnogobrojna uslišanja. Brojnost je u stotinama, po onima za koja se zna, a koliko je tek onih koji se nikada i nikome nisu i neće očitovati, ili što su već pokojni ili zato što ih nitko nije čuo u njihovim potrebama, bolestima, molitvama, osim Boga po zagovoru fra Lovre Milanovića.

Fra Lovro je umro mučeničkom smrću prije više od dvjesto godina. Pa, ako se svake godine dogodilo barem jedno čudesno ozdravljenje, uslišanje molitve, statistika bi mogla biti i manjkava, preskromna. Danas, nakon skoro 200 godina, počela se i službena Crkva interesirati za ovoga, u narodu od samoga stradanja, a vjerojatno već i za života, svetoga čovjeka. Pa, u ona strašna, nesigurna, siva ili bolje rečeno crna vremena, služiti skoro cijelu Bosansku Posavinu, od Plehana do Dubrava, mogao je samo Bogu posvećen i predan čovjek poput fra Lovre Milanovića. Na svome putovanju, u trajnoj molitvi, vjerojatno nije ni primijetio kako mu se primiče opasnost. Ne zato što je bio umoran i pospan, naivan i bez truna mržnje prema bilo kome i bilo čemu, nego zato što je bio uronjen u svoga Spasitelja i Učitelja, u Otajstvo koje je nosio na svojim grudima, razmišljanje o svetim ranama i zanesen mislima da i sam poput Krista podnese žrtvu, za spasenje svoga naroda. I želja mu se brzo uslišala. Postao je mučenik, ubijen od neprijatelja križa. Zato i danas živi; u tebi, u meni, u stotinama i tisućama jadnika i vjernika koji mole zagovor ovoga malog fratra i svećenika, Božjega glasnika, propovjednika, djelitelja sakramenata i sluge Boga velikoga, Stvoritelja svega svijeta. Ima li veće časti, većega uspjeha, od ovoga koji je postigao naš fra Lovro: trku dovršio u rekordnom vremenu i postigao vijenac vječne slave, pomiren u Gospodinu. Pobožnosti fra Lovri U puku je od starina živo prisutna „fra Lovrina mlada nedjelja”, dolazak na fra Lovrin grob ili fra Lovrino groblje. Fra Lovrina mlada nedjelja je hodočašće vjernika iz okolnih župa BiH i RH, zadnja subota u kolovozu. Pobožnost započinje oko 17 sati obredom preminuća, na mjestu stradanja u Starom Selu, nakon čega slijedi procesija sa

slikom Sluge Božjega i put križa do groblja gdje je sahranjen fra Lovro. Potom slijedi misno slavlje, a vjernici prije sv. mise imaju priliku za ispovijed. Bliža priprava je trodnevnica, po jedan dan u Donjoj Tramošnici, Srednjoj Slatini i Gornjoj Tramošnici. Misno slavlje na groblju u Turiću je i u nedjelju u 11 sati. Također se već više godina 3. veljače obilježava u Donjoj Tramošnici obljetnica stradanja fra Lovre Milanovića, kao i zavjetna sv. misa u Gornjoj Tramošnici, svakom prvom nedjeljom u mjesecu, te svakoga 3. u mjesecu u Donjoj Tramošnici. Fra Marijan Karaula objavio je dva izdanja knjige „Fra Lovro Milanović 1777. – 1807.”, prvo 2007. i drugo nepromijenjeno izdanje 2015. godine. Također se objavljuje Glasilo Vicepostulature sluge Božjega „Fra Lovro” od 2015. godine i do sada je izišlo 13 brojeva. Fra Mirko je napisao Himan fra Lovro Milanović koji je uglazbio fra Slavko Topić i pjeva se u mnogim župama, osobito na godišnjicu kao i u drugim prigodama. Vicepostulatura je objavila flajer (letak) s kratkim životopisom, molitvom za proglašenje blaženim i

molitvom za zdravlje i bolesnike, a na kojem se nalazi i himan. Predloženo je da se ove molitve šire po svim župama i među pukom, što već mnogi vjernici prakticiraju ili u svojim župama ili u svojoj privatnoj pobožnosti. Na ovogodišnjim rogožinama u Gornjoj Tramošnici (14. 9.) ukratko je predstavljeno širenje pobožnosti fra Lovre Milanovića. Uprava provincije izdala je veću količinu promidžbenoga materijala koji je podijeljen svećenicima – fratrima da ponesu na svoje župe i podijele vjernicima te da zajedno s njima mole i u raznim prigodama hodočaste na grob sluge Božjega. Također je u izradi Statut bratovština za promidžbu svetačkih likova. Nakon što bude pravno uređen, radit će se na promidžbi svetačkih likova naše provincije u čemu će posebnu ulogu imati bratovštine. U nadi da sluga Božji fra Lovro bude što prije proglašen blaženim i svetim te u svojim osobnim molitvama za duhovno i tjelesno zdravlje preporučujemo ove molitve koje su odobrene od strane Ordinarijata. Slugo Božji fra Lovro Milanoviću, moli za nas. ❘

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Lovre Milanovića Dobri i pravedni Bože! Sluga tvoj fra Lovro Milanović darovao je svoj mladi život kao žrtvu vjernosti Tebi i svojim bližnjima. Nikome nije zla činio, nikoga mrzio, nego je, kako svjedoči narodno pamćenje, i svome ubojici javno oprostio, kajući se za svoje grijehe i moleći da ga primiš i da mu se smiluješ. Narod ga već odavna smatra svetim i dostojnim vječnoga života. Pomozi da ga i Tvoja Crkva prihvati kao blaženika dostojna vjerničkog štovanja i molitve za zagovor u nevoljama života. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen

Iako je o fra Lovri premalo zapisano, fra Marijan Karaula nastojao je prikupiti sve ono što je ostalo zapisano o ovom svijetlom liku, svjedoku vjere kao kršćaninu, fratru i svećeniku. Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba www.svjetlorijeci.ba/shop studeni 2021.

Svetački likovi Bosne Srebrene: fra Šimun Filipović

Šimunova subota u Dubravama U katoličkom kalendaru svaki pojedini dan ima svoj spomendan ili kako se to u narodu kaže: „ima svoga sveca”! @ fra Niko Josić

akav jedan dan ima i sluga Božji fra Šimun Filipović u zavičajnom kalendaru najmlađega franjevačkog samostana u Dubravama/Brčko slavne provincije Bosne Srebrene: svaka druga subota u mjesecu svibnju! Ovaj

fratar – ujak, koji slovi među pukom Božjim kao svetac, rodio se 30. rujna 1732. u mjestu Seona, nedaleko od današnjega grada Srebrenika. Tadašnje mjesto Seona pripadalo je administrativno župi Bijela (današnja župa Dubrave/Brčko). Svoje

obrazovanje stekao je u samostanima: u Kraljevoj Sutjesci, u Slavoniji i u Italiji. Ima zabilježeno da su mu bili svjedoci za ulazak u novicijat poznati fratri fra Filip Lastrić i fra Bono Benić. Svećenički red primio je u Osijeku godine 1758. Svoju svećeničku službu vršio je kao kapelan u Bijeloj (Dubrave), Varešu, Tuzli i na Plehanu (Velika) a kao župnik u Roškom Polju, u Podvučjaku i Kraljevoj Sutjesci. Njegov redovničko-svećenički život nije se odvijao samo u granicama naše slavne provincije Bosne Srebrene nego je ovaj fratar želio „poboljšati” svoj redovnički život i nekako samozatajno, možda izvornije, u duhu monaštva, proveo u Italiji, u samostanu u Ripatransone. Taj sada njegov monaški život odražavao je intenzivnijom molitvom, pokorom i razmatranju o smrti. Neki njegovi suvremenici spominju da je svaki svoj duhovni razgovor, tzv. rekolekciju završavao riječima: „Memento mori – Sjeti se smrti!” Molitva je bila njegovo oružje i oruđe u prihvaćanju života koji mu je naumio dragi Bog. Veliko mnoštvo naroda mu je dolazio zbog različitih duhovnih i duševnih potreba. Mnoge majke su mu donosile svoju bolesnu djecu da bi on polagao svoje ruke na njih i molio molitve za ozdravljenja. I ta su se čuda događala! Umro je na glasu svetosti. Prvo je sahranjen u samostanskoj crkvi a nedugo zatim njegove su relikvije tijela prenesene u grob katedrale u Ripatransoneu, gdje se i danas nalaze. Tri su glavne odlike života sluge Božjega fra Šimuna Filipovića: Samostanski (monaški) život

Šimunovo u Dubravama

svjetlorijeci.ba

Neki fra Šimunovi suvremenici u svojim ljetopisima samostana spominju da se sam fra Šimun „u velikoj poniznosti” povukao u jedan od najstrožih samostana, u Ripatransone. Razlog tomu jest njegovo opredjeljenje da što izvornije živi svoj redovnički život, posežući u što strožem ispunjavati svoja tri zavjeta,

čineći to u obliku simbioze „u svijetu” a „izvan svijeta”. Ovim novim pristupom provođenja redovničkoga života u samostanu fra Šimun je jasno i snažno svjedočio nazočnost Boga i njegove blizine a to ništa drugo ne znači nego ljubav prema svakom ljudskom biću. Strogi način života u samostanu ga je branio od tzv. aktivizma koji nosi u sebi opasnost težnje za vidljivošću i pretjeranim pokazivanjem te bi time omalovažilo besplatnost i jednostavnost kao izvornost kršćanskoga ponašanja. Molitva Fra Šimun Filipović je svoj pristup molitvi uvijek shvaćao kao razgovor s Bogom koji se događa na proputovanju života kao „suznoj dolini”. Uvijek u novom pokušaju uzdignuti dušu Bogu, fra Šimun izgovara svoje molitve u koje stalno sadržajem uključuje svoga „bližnjega” bez obzira na individualni pristup. Sadržaj njegovih molitava, na prvom mjestu, jest zahvalnost koja se polako spušta na ovozemaljsku razinu i tako prinosi Bogu kao žrtva! Najveće bogatstvo fra Šimunovih molitava jest slavljenje euharistije, sv. mise. Euharistija je ta koja ujedinjuje

čitavu Crkvu u kojoj se održava prošnja, zagovor, zahvala i pohvala! Fra Šimunova molitva je bila težnja za svetošću kako bi se približio svome Bogu koji je jedini „tri puta svet”. Pokora Fra Šimunova odluka na pokornički život izraz je njegove jake vjere i duhovnosti. Bio je uvjeren da pokornički život unosi red u svijet koji je bogomdan i svet. Pokornički živjeti nosi u sebi različite forme osobnoga trpljenja, koje fra Šimun svjesno prihvaća i time čini zadovoljštinu za svoje a i tuđe grijehe. Time, ovakav život i njegovi pokornički čini jačaju duh poniznosti, duh prave, istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku. Davne 1866. godine započet je postupak za fra Šimunovo proglašenje blaženim! Počeci toga postupka bili su žurni i nekako su davali nadu da će se to uskoro i dogoditi! Međutim, vremenski gledano, ubrzo je nastupio zastoj oko toga što je vidljivo i dan danas! Postupak je zbog nemarnosti fratara nekako zamro, da bi se, malim koracima, ponovno pokrenuo 2002. godine, u obliku slavljenja Šimunove subote u Dubravama. ❘

Molitva za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Šimuna Oče sveti, po Isusu Kristu u Duhu Svetome ti sve ljude želiš privesti k svetosti. Fra Šimun je cijelim bićem težio za svetošću po djelima vjere, pokore i ljubavi. Crkva je dajući mu naslov sluge Božjega izrazila uvjerenje da je on na junačkom stupnju ostvario krepostan život. Smjerno molim tvoju očinsku dobrotu, udostoj se to i čudom potvrditi, pa da fra Šimun bude ubrojen u red blaženika i tako mi postane pouzdan uzor kršćanskog život i zagovornik kod tebe. To te molim po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Knjiga cjelovito predstavlja lik, život i svijet bosanskog franjevca koji je umro u Italiji na glasu svetosti prije dvjesto godina, a danas mu je iznova otvorena kauza za beatifikaciju. Naručite odmah: Tel.: +387 33 726 200 Viber: +387 60 33 88 018 E-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba fra Šimun Filipović, sluga Božji

www.svjetlorijeci.ba/shop studeni 2021.

Književnost bosanskih franjevaca

Enhiridion fra Mate Kristićevića @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

ra Mato Kristićević (u literaturi se spominje i pod prezimenom Krističević) rođen je u Fojnici 1755, a umro također u Fojnici 1840. godine. Osnovnu naobrazbu stekao je u fojničkom samostanu, a članom Provincije Bosne Srebrene postao 1773. godine stupanjem u novicijat. Život i djelo Studij filozofije i teologije završio je u Ugarskoj. Bio je zatim na službama kapelana u Jajcu (kod jednoga od najboljih spisatelja Bosne Srebrene fra Stipana Margitića), a zatim na službi župnika u Fojnici, Kotor Varošu i Gučoj Gori. Bio je poznat kao vrlo dobar propovjednik. Osim službi kapelana i župnika obnašao je i službe odgojitelja u novicijatu, tajnika provincijala (fra Mate Ivekića) te definitora i zamjenika provincijala (od 1808. do 1811. godine). Pošto je okončao službu župnika u Gučoj Gori, došao je u svoj matični samostan i tu ostao do smrti. U fojničkom arhivu čuva se i njegov životopis što ga je napisao fra Bono Perišić. Fra Mato Kristićević najpoznatiji je kao autor latinskim jezikom pisanoga ljetopisa datiranoga godinom 1823. pod naslovom Enhiridion seu frequentius ad manus, in quo quaedam res casusquae 60

svjetlorijeci.ba

gesti propria memoria conservati… Ljetopis se najvećim dijelom odnosi na fojnički samostan, ali je zanimljivo da fra Mato nije bio službeni samostanski ljetopisac (kao što su to bili ljetopisci iz 18. stoljeća fra Nikola Lašvanina, fra Bono Benić i fra Marijan Bogdanović), nego je svoj Enhiridion pisao iz vlastitih pobuda. Štoviše u vrijeme kad je godine 1787. odlučio napisati knjigu na temelju arhivske građe nije uopće bio u samostanu, nego na službi župnika u Kotor Varošu. Međutim sustavnije pisanje nastavio je tek kao sedamdesetogodišnjak 1823. godine u Fojnici. Kako mu se u to vrijeme vlastiti rukopis činio nečitljivim, ispisivanje Enhiridiona povjerio je svome bliskom rođaku fra Stjepanu Kristićeviću. Svom ljetopisu fra Mato je dao naslov Enhiridion, što znači priručnik jer se nadao da će češće biti uziman u ruke. Nažalost, sve do naših dana Enhiridion nije bio cjelovito preveden. Samo su kraće dijelove u prijevodu objavili latinisti Željko Puratić i Gojko Kraljević sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Cjelovit prijevod objavljen je je tek 2019. godine u izdanju fojničkoga samostana i Svjetla riječi (na 366 stranica). Tekst je uzorno preveo te bilješke, rječnik manje poznatih riječi i kratak autorov životopis pridodao dugogodiš-

nji profesor latinskoga jezika na Visočkoj gimnaziji fra Marko Ćorić. Kao što je rečeno, Enhiridion se najvećim dijelom odnosi na fojnički samostan. Posebno je puno prostora posvećeno ponovnoj gradnji crkve i samostana 1769. godine i brojnim poteškoćama na koje su nailazili fojnički fratri prilikom gradnje. Molba kojom se tražila ponovna gradnja, a koja je preko bosanskoga vezira bila poslana sultanu u Carigrad, izravno podsjeća na vremena fra Anđela Zvizdovića i ahdname koju je Zvizdović, baš u blizini Fojnice (na Milodražu), dobio od Mehmeda Drugoga El Fatiha. Naime fojnički fratri naglašavaju „da je obnova ovoga samostana veoma prikladna i korisna za opće dobro cijeloga pašaluka, jer će fratri, ako bi se srušili njihovi stanovi, seliti da prebivaju kod druge vlasti i posljedično katolici će ići s njima ne želeći ostati bez svojih pastira”. Drugačiji od drugih Enhiridion je u odnosu na druge franjevačke ljetopise specifičan i po tome što je jedna od najzastupljenijih tema u njemu tema susjedstva, i to susjedstva s „Turcima”, tj. s muslimanima. Kristićević naime „Turke” dijeli u tri razreda i sva tri karakterizira po tome koliko je koji koristan ili štetan za franjevačku zajednicu. U prvom su razredu „plemenitiji, znamenitiji i ugledom otmjeniji ljudi“ koji mogu koristiti, ali i štetiti. U drugi razred spadaju „divlji i okrutni” koji svoje osobine smatraju vrlinama i koji su nezasitni. Kad im činiš dobro, postaju još gore zvijeri. Zato fra Mato svjetuje subraću da takve nastoje odobrovoljiti blagošću, darežljivošću i pohvalama, ali da pritom na pokazuju straha. I napokon, treći razred čine obični ljudi, kojih se „niti stidimo niti strahujemo od njihova pogleda”. Treba ipak imati na umu da i oni mogu nanijeti zlo. Među pozitivnim likovima „Turaka” koje fra Mato spominje posebno se

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Posljednja večera akademskoga slikara Tihomira Lončara Bila je to narudžba: Posljednja večera. Zadatak je povjeren akademskom slikaru Tihomiru Lončaru iz Zagreba. Posljednja večera, kao tema u slikarstvu, javlja se u VI. stoljeću. @ Luko Paljetak

blik stola za kojim leže/sjede okupljeni oko Isusa, bio je u početku ovalnoga oblika, tj. imao je oblik potkove. U XI. st. to je već dugi četverokutni stol. Upravo za takvim stolom sjede apostoli uz Isusa kojega je Lončar – ne samo zato da izbjegne njegov uobičajeni položaj u sredini slike – postavio u zlatni rez. Stolnjak na stolu izrazito je žute boje. Na stolu nema nikakva posuđa. Na njemu je samo vrč s Isusovom krvlju koja se iz njega izlijeva i cijedi preko stolnjaka. To je obični kućni vrč kakav se rabio u Isusovo vrijeme. Žuta boja najtoplija je i najsjajnija boja. Nju je teško ugasiti, ona uvijek prelazi svoje okvire, baš kao što se Riječ i Ljubav ne mogu ugasiti, niti im ima okvira. Žuto je boja ljeta i jeseni, boja zreloga klasja, ali i boja zemlje kad izgubi svoj zeleni 62

svjetlorijeci.ba

pokrov, i tada znači klonulost i blizinu smrti. Žuta je k tome, kada izgubi intenzitet, i boja izdaje, nevjere i raskida, nesolidariziranja – kao primjerice oni nedavni „žuti prsluci” u Francuskoj. Isusova halja naslikana je bijelom bojom, kao i pozadina njegova lika, što sugerira uskrsnuće. Preko halje Isus ima ljubičastu traku, boju muke. Isus je prikazan u trenutku kada, umačući kruh u

vino, izjavljuje da će jedan od njih izdati. To je Isus koji je već prešao u onostranost, Isus uhvaćen u času „prelaska” (metábasis), ispunjen ljubavlju (agápe) koja ide do kraja. Na Isusovu licu kao da s jedne strane vidimo njegov getsemanski strah (Duh je doista spreman ali tijelo je slabo), a s druge strane iz njegova pogleda, usmjerenoga negdje izvan toga prostora, nekamo k nama, čitamo spoznaju izdaje i čujemo mu riječi: „Zaista, zaista vam kažem jedan od vas će me izdati” (Iv 13,21). Ta slutnja, ta „potresenost” Isusova, izaziva uznemirenost, ali i radoznalost, pa Ivana nagovara Šimun Petar: „Pitaj tko je taj o kome govori!” Ivan koji je, kako piše Ivan Slamnig u pjesmi „Evanđelisti”, „bio nježan, djetinjaste ćudi / i kužio je Isusa ko žena”, privinuo se na Isusove grudi i upitao ga: „Gospodine, tko je taj?” Odgovor znamo: „Onaj kome ja dadnem umočen zalogaj.” Isus zatim kaže: „Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže”, aludirajući na Ps 41,10, znajući da Judinom izdajom: „Nije završena patnja zbog kršenja vjernosti, slom prijateljstva zahvaća i pričesno zajedništvo Crkve kad god uzimaju ‚njegov kruh‘ i izdaju ga. (…) Isus u ovom času uzeo na sebe izdaju svih vremena, bol zbog činjenice da će ga izdavati u svim vremenima te je do temelja propatio nevolju povijesti.” (Joseph Ratzinger, Isus iz Nazareta, II. dio). Takva Isusa prikazao je Tihomir Lončar, Isusa koji zna za svoju predstojeću smrt na večeri rastanka/prelaska, na kojoj za blagovanje daje sama sebe, uspostavljajući u tom trenutku vlastitu

Isus je prikazan u trenutku kada, umačući kruh u vino, izjavljuje da će jedan od njih izdati. To je Isus koji je već prešao u onostranost, Isus uhvaćen u času „prelaska” (metábasis), ispunjen ljubavlju (agápe) koja ide do kraja

Uz Svjetski dan misija

Misije su naš životni i radni program D ekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes kaže da je „Crkva po svojoj naravi misionarska, jer potječe iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca”. Riječ koja se utjelovila je objava Boga Oca svim ljudima. @ Msgr. Luka Tunjić

am Isus, Evanđelje Božje, prvi je i najveći blagovijesnik. Krist je naviještao prije svega Kraljevstvo, Kraljevstvo Božje koje je tako važno da u usporedbi s njim sve drugo postaje ostalo, sve drugo u odnosu na Kraljevstvo i samo zbog Kraljevstva dobiva vrijednost. Kao srž i središte svoje Radosne vijesti Krist naviješta spasenje, taj veliki dar Božji, koji je oslobođenje od svega što čovjeka tlači, no koji je poglavito oslobođenje od grijeha i Zloga, u radosti što čovjek poznaje Boga i što on poznaje čovjeka, što ga čovjek može vi-

Sveta misa u Kivumu u Ruandi

svjetlorijeci.ba

djeti i njemu se predati. (usp. Evangelii Nuntiandi, br. 7, 8 i 9). Prije uzašašća Ocu nebeskome Isus je apostolima dao nalog da idu po svem svijetu propovijedati Evanđelje svemu stvorenju, tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se (usp. Mk 16, 15-16). U evanđelju po Mateju 28,18-19 Isus kaže: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio”. Napunjeni Duhom

Svetim apostoli su pošli po cijelome svijetu propovijedati ono što su vidjeli, čuli i doživjeli družeći se s Isusom tri godine. Upravo te riječi iz Djela apostolskih 4,20: „Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” papa Franjo uzeo je kao geslo za poruku ovogodišnjeg Svjetskog dana misija. Zadaća naviještanja Isusa Krista svim narodima je pregolema i nesrazmjerna ljudskim snagama. Duh Sveti je protagonist misija. Svima nam je potrebna otvorenost tom Duhu i apostolska srčanost. Traži se hrabrost i spremnost poslušati glas Duha Božjega i obnavljati lice zemlje. Od samih početaka Crkve misija je briga zajednice i odgovornost mjesne Crkve, ali od početka se držalo normalnim da je misija plod: kršćanskoga života, briga svakoga vjernika kroz osobno svjedočenje i izričit navještaj kad god je to moguće. Papa Franjo nas stalno upozorava i potiče da je svaki vjernik odgovoran za stanje u Crkvi te da svaki od nas mora unijeti novu snagu, zanos vjere, želju da se upravo u Crkvi nađe življeno evanđelje. Rimski biskup kao Petrov nasljednik prvi je odgovoran za evangelizaciju naroda i misijsku djelatnost Crkve. On je tu zadaću povjerio Kongregaciji za

evangelizaciju naroda. U sastavu ove Kongregacije postoje četiri Papinska misijska djela, koja su na neki način kao operativno tijelo širenja Radosne vijesti po cijelom svijetu. Prvo je Papinsko misijsko djelo za širenje vjere, zatim Papinsko misijsko djelo svetog Djetinjstva te Papinsko misijsko djelo svetog Petra apostola i Misijska zajednica. Osnivači ovih važnih Djela su karizmatične osobe koje su dale novi dinamizam Crkvi posebno njezinoj misijskoj djelatnosti. Izrasla su spontano iz Božjeg naroda i pokazala nam moć osobne vjere i duhovnosti pojedninih vjernika koji su dopustili da ih prožme Duh Božji. Glavni cilj Djela za širenje vjere je promicati svijest o evangelizaciji u obiteljima, župama, školama, društvima, pokretima… na način da cijeli Božji narod postane svjestan svoga misijskoga poziva. Papa Pavao VI. je još 1968. godine kazao: „Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21). Treba sudjelovati u naviještanju Evanđelja primjerom vlastitoga života i doprinosom vlastitih profesionalnih sposobnosti, što se pokazuje i u novčanim darovima. Prepoznato i priznato od Crkve za službu misijama Papinsko misijsko djelo za širenje vjere ima naziv „papinsko”, ali ono je također dio mjesne Crkve (biskupije) koja ima pravo i i dužnost „učiniti učenicima sve narode” (usp. Mt 28,19). Duboka je istina da su sva četiri Papinska misijska djela „iako Papina djela, također djela svih biskupa i cijeloga Božjeg naroda”. Papinsko misijsko djelo svetog Djetinjstva je specifično misijsko Djelo jer je u misijsko djelovanje Crkve izravno uključilo djecu. Prvo su djeca Pariza i Francuske molila i prikupljala sredstva za djecu Kine koja su umirala od gladi i bez krštenja. Zatim se ta uključenost djece u evangelizaciju proširila na cijeli svijet i na sve misijske zemlje. Geslo ovoga djela je: „Djeca pomažu djeci”. Na 160. obljetnicu postojanja ovoga Djela papa Ivan Pavao II. je izrekao najljepšu

pohvalu i priznanje ovom djelu riječima: „Malim sjemenjem koja su djeca posijala izraslo je veličanstveno djelo. Na jugu naše planete čuje se plač djece koja su osuđena na glad i bolesti i koja su povezana bijedom. I taj vapaj postaje sve glasniji i tiče se svih nas... Draga djeco svetog djetinjstva vi ste prvi koji ste odgovorili na taj vapaj. Vi ste lanac solidarnosti preko pet kontinenata i dajete mogućnost bogatima da nešto daju siromašnima. Budite trajni nositelji

misijskog djelovanja nema bez domaćih zvanja. Prigodom stote obljetnice ovoga Djela papa Ivan Pavao II. dao je posebno priznanje ovom djelu: „Koliko su samo prekrasnih stranica povijesti na raznim kontinentima napisali članovi Papinskog misijskog djela svetog Petra apostola! Koliki samo broj svećenika, redovnika i redovnica može zahvaliti ovom Djelu za ostvarenje svoga zvanja”. Papinska misijska zajednica svećenika, redovnika, redovnica i posvećenih

Glavni cilj Djela za širenje vjere je promicati svijest o evangelizaciji u obiteljima, župama, školama, društvima, pokretima… na način da cijeli Božji narod postane svjestan svoga misijskoga poziva uzajamnog darivanja koje neprestano doprinosi kako bi se stvorila bolja budućnost za sve”. Papinsko misijsko djelo svetog Petra apostola ima za glavni cilj zalagati se za duhovna zvanja u misijama i gradnju odgojnih ustanova: sjemeništa, bogoslovija, novicijata... Crkva je od samoga početka svjesna da plodova i budućnosti

laika ima za glavni cilj poticanje misijske formacije i svijesti među svećenicima, članovima ustanova posvećenog života, posvećenim laicima, kandidatima za svećenike i redovnike u svim njihovim oblicima kao i svim ostalim osobama koje su uključene u pastoralnu službu Crkve. Dakle, ovo Djelo kaže da je evangelizacija primarna dužnost

Misionar fra Ivica Perić studeni 2021.

Kultura

Prošlost i sadašnjost za budućnost @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku 30. rujna 2021. g. otvorena je izložba Akvizicije 2016. – 2021. koja daje uvid u rad muzejskih djelatnika na obogaćivanju zbirki u zadnjih pet godina. Kustosi Martina Gavran Španiček, Mateja Moser, Ivan Roth, Daniel Zec i koordinatorica Valentina Radoš predstavili su 128 radova iz 9 zbirki. Izloženi radovi ukazuju na skupljačke strategije i prakse muzejske institucije kako bi učinila vidljivim likovno stvaralaštvo od kasnoga baroka do danas. Do umjetnina se došlo na više načina. Neke su darivali umjetnici, neke vlasnici, a neke su ciljano otkupljivane. Kod otkupa je jako važno pitanje javnoga financiranja u kulturi, a sam proces dugotrajan je zbog administriranja. Ravnatelj Eduard Hudolin zahvalio je osnivaču – Osječko-baranjskoj županiji na pruženoj potpori, a otvorenju je nazočila i pročelnica županijskoga Upravnog odjela za turizam, kulturu i sport Tatjana Roth. Zahvaljujući razumijevanju mjerodavnih poboljšani su i uvjeti rada u Muzeju. Sada se o zbirkama umjesto tri, brine pet stručnih kustosa. Izložba pokazuje kako vrijedna djela kojima je obogaćen Muzej predstavljaju pravi mali historijat likovne umjetnosti. U velike donacije se mogu ubrojiti ra68

svjetlorijeci.ba

dovi Jurja Dobrovića i Gorana Fruka. Tu su i Biste Ivana Gračana, 9 skulptura koje dočekuju posjetitelje. Pejzaž Ivana Trišova u međufazi restauracije, budući da nije do kraja restauriran, zauzima jedan cijeli zid. U susjednoj dvorani pozornost privlači ogromna fotografija na aluminiju Kangaroo Court Ivana Faktora. Kad smo kod radova koji su impresivni i samom svojom veličinom, ne smiju se zaboraviti Zastave Ane Mušćet. Među autorima iz različitih vremenskih razdoblja i različitih umjetničkih afiniteta nalaze se: Vladimir Filakovac, Dragoš Truhelka, Ivan Meštrović, Ljubo Babić, Marijan Trepše, Branimir David Kusik, Predrag Goll, Marin Topić, Darko Bavoljak, Zoran Jačimović, Matko Mijić, Karlo Gross, Vlatka Škoro, Helena Janečić. Izložba Akvizicije 2016. – 2021. bit će postavljena do veljače 2022. g. i za to vrijeme će biti još dosta popratnih događaja i radionica. Muzej likovnih umjetnosti posjeduje slike, crteže, grafike, skulpture i medalje nastale od 18. do 21. stoljeća. U temelju fundusa su kapitalna djela stranih majstora kasnoga baroka, klasicizma i romantizma te djela prvih hrvatskih pejzažista i portretista i začetnika modernoga hrvatskog slikarstva. Posebno prati osječku umjetničku scenu

i čuva radove osječkih umjetnika kao i onih koji su djelovali u Osijeku. Osim što predstavlja likovnu umjetnost regije i nacionalnu baštinu, Muzej njeguje i međunarodnu suradnju, osobito sa susjednim zemljama. Tradicionalno organizira Slavonski biennale, Memorijal Ive Kerdića – Triennale hrvatskog medaljarstva i male plastike kao i Dane grafike. Muzej je aktivan i na drugim poljima. Tako se knjižničarka Valentina Stantić postarala za njegovo sudjelovanje u Mjesecu hrvatske knjige od 15. listopada do 15. studenoga 2021. g. Podsjetimo se nakratko povijesti Muzeja likovnih umjetnosti koji današnje ime nosi od 2014. g. Ranije je to bila Galerija likovnih umjetnosti Osijek koja je kao samostalna muzejska institucija 1954. g. izdvojena iz Muzeja Slavonije. Galerija je imala muzejsku, izložbenu, umjetničko-edukativnu i istraživačku funkciju. Stalno je boravište dobila 1964. g. u nekadašnjoj obiteljskoj kući pravnika, političara i zaslužnoga kulturnog djelatnika Dragutina Neumana. Prema projektu arhitekta Josipa Vancaša ovo je neorenesansno zdanje u centru Osijeka podignuto 1895. g. S vremenom je prostor stare vile postao pretijesan za sve aktivnosti koje Muzej likovnih umjetnosti danas ima. Njegovi depoi su puni, a stalno pristiže vrijedna građa. Već nekoliko ravnateljica je pokretalo adaptaciju i dogradnju Muzeja. Prema idejnom projektu arhitekata Branimira Kljajića i Gorana Jagića sagradila bi se nova zgrada u dvorišnom dijelu i bila povezana sa starom. U staroj adaptiranoj zgradi bi trebao biti smješten stalni postav, a u novoj stalni postav djela suvremene umjetnosti, izložbeni prostor, depoi muzejske građe i prostor za sve ostale muzejske sadržaje. Kad smo već u kontinentalnom dijelu Hrvatske, nije na odmet napomenuti da je tu uz pomoć fondova EU-a počela obnova graditeljske baštine. U Virovitičko-podravskoj županiji obnovljeni su Kurija Janković u Kapela Dvoru, Ljetni-

Roditeljima i djeci

ste

Crkva

@ s. Jelena Antolović

d najranijih pouka iz vjeronauka učimo kako je crkva građevina, poseban posvećeni prostor u kojemu se molimo, gdje slavimo svetu misu, dok je Crkva živa – skup ljudi koji joj pripadaju – mi katolici. Živom Crkvom postajemo krštenjem, potvrđujemo pripadnost primanjem i drugih svetih sakramenata. Na svakom primanju sakramenata, posve ozbiljno i pobožno kažemo da vjerujemo u sve što Crkva naučava, a zatim veći dio žive Crkve kao da zaboravi to do primanja sljedećega svetog sakramenta. Svećenici će reći da je problem u roditeljima koji ili i sami ne idu u crkvu jer su im važniji sport, turniri i rođendani ili puste djecu da spavaju taj dan kada se ne ide u školu, a neki im ne mogu zapovjediti iako im je stalo i sl. Roditelji će možda reći da je do svećenika koji ne zna zainteresirati djecu i mlade da dođu, a pogotovo ako imaju primjer iz susjedne župe gdje to neki svećenik uspijeva. Gdje je stvarni problem? Je li nam važna naša katolička vjera i koliko? Mislimo li da će dijete svoj duhovni razvoj postizati u odrasloj dobi kada i kako samo bude htjelo? Ili, oslanjamo se na onu „većina današnje djece je takva pa kako svi tako i mi”? U pedagoškom radu s djecom uglavnom nam se događa da roditelji traže savjet kako postupati u odgoju djeteta kada su već očajni, umorni i ne vide izlaz u načinu kojim postupaju sa svojim djetetom. Žele recept kao kod doktora. Treba im konkretno brzinsko rješenje. Međutim, odgoj je kompleksan i dugotrajan proces u kojemu onaj koji odgaja često mora rješavati trenutke iz svoga djetinjstva koji su ostavili rane pa kao odrasla osoba koja odgaja, često neprimjereno reagira. Zato im nije utješno ako kažemo da svaku svoju sljedeću reakciju moraju preispitati. Zar je problem u njemu – roditelju koji se teškom mukom muči da djetetu osigura sve ono što on kao dijete nije imao? Dok djeca drže u rukama nove modele mobitela, idu na izvannastavne aktivnosti koje požele, njihovi roditelji jedva financijski i vremenski pokrivaju sve. I onda se netko usudi reći ako misliš dobro odgajati moraš i sam sebe odgajati! 70

svjetlorijeci.ba

Dakle, najčešće je problem u tome što smo s ekstrema autoritarnoga odgoja, kako su odgojena većina današnjih roditelja, prešli u ekstrem tzv. popustljivoga odgoja. Za tako nešto nisu krivi ni roditelji a još manje njihova djeca, ali ako nastavimo s pristupom popustljivoga odgoja, ne samo da ćemo imati roditelje koji će se osjećati loše u odgoju svoje djece nego i djecu koja će odgajana na taj način također nositi rane iz djetinjstva jer se na svoje nesigurne roditelje nisu mogli osloniti. Onaj koji odgaja mora uvijek znati da je nesavršen čovjek ali i da je proces odgajanja djeteta prilika da svoje potisnute rane iz djetinjstva liječi na dobar način.

Kako tražiti dobar način? Često nas kao odgojitelje pitaju kako ne gubimo živce kada se dijete naprimjer počne inatiti, bacati stvari, vikati i sl. To je zato što vidim to dijete kao ono koje ima problem, a sebe kao onu koja ga vodim i koja mu treba pokušati pomoći. Slično ponašanje vidjeli smo više puta kod djece i nije smak svijeta. U roditeljskom odnosu s djetetom mora se znati tko je odgovoran za taj odnos, naravno da je to odrasla osoba. Ne treba se razočarati i odustajati ako reakcija roditelja nije uvijek savršeno mirna, ali svakako se isplati potruditi ne reagirati agresivno na dječje agresivne ispade, udahnuti duboko nekoliko puta te uzeti malo vremena i pokušati ne reagirati iz ljutnje. Posvijestiti si tko koga u tom odnosu treba voditi te zašto me kod djeteta takva reakcija toliko ljuti. Kakva očekivanja

Kruh svetog Ante Za projekte KSA Marko Cvitanović 10 KM Mirza Hukeljić 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM Marina Puljić 30 KM Ivica Šmigoc, Sarajevo 50 KM N. N. Mostar 100 KM HKM Klagenfurt 1.543 EUR Za pučke kuhinje Humanitarni broj

BH Telecom 20 KM N. N. 20 KM N. N. Sarajevo 30 KM N. N. Ljubuški 50 KM Goran Mandura, Žepče 150 KM Ured Predsjednika FBiH 5.000 KM Kanton Sarajevo 9.053 KM Foundation Arthur McCluskey, Irska 6.485 EUR Federalno ministarstvo rada i socijalne politike 18.727 KM

Za Fond Kap dobrote Ilija Stipić, Jajce fra Niko Stjepanović

50 KM 200 EUR

ZA Dan KSA Župni ured Grebnice Župni ured Odžak Župni ured Guča Gora

600 KM 750 KM 500 KM

Donacija Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Dana 24.09.2021. godine Federalno ministarstvo rada i socijalne politike doniralo je 18.727,47 KM za rad pučke kuhinje „Kruh svetog Ante”. Sredstva su osigurana iz dijela prihoda ostvarenih po osnovu naknada za privređivanje igara na sreću Vlade FBiH. Sredstva su namijenjena za provedbu projekta Pučke kuhinje kroz koji dnevno osiguravamo topli obrok i pola kilograma kruha, kako bi djelomično poboljšali kvalitetu života korisnicima koji se nalaze u stanju socijalne potrebe i teške životne situacije. Od srca se zahvaljujemo Ministarstvu na čelu s ministrom Veskom Drljačom, na ovoj hvale vrijednoj donaciji.

Održan sastanak s predstavnicom Organizacijskog odbora Diplomatskog zimskog bazara Našu Organizaciju posjetila je predstavnica Organizacijskog odbora Diplomat-

skog zimskog bazara, gospođa Maria Nikolova, supruga otpravnika poslova Bugarskog veleposlanstva u Bosni i Hercegovini. Na sastanku s gospođom Mariom razgovarali smo o predstojećem Diplomatskom zimskom bazaru, koji će i ove godine, usljed pandemije korona virusa, biti online. To znatno smanjuje prikupljena sredstva. Za akademsku 2021./2022., HKO „Kruh svetog Ante” dodijeliti će potporu za 6 studenata/tica, zahvaljujući sredstvima Diplomatskog zimskog bazara. Donirana su sredstva u iznosu 6.000,00 KM. Od srca zahvaljujemo predstavnicama Diplomatskog zimskog bazara što godinama prepoznaju naš rad i našim studentima pružaju veliku potporu.

svjetlorijeci.ba

HKO „Kruh Sv. Ante” preuzeo vođenje „Zlatnog cekina”

Humanitarno – karitativna organizacija „Kruh Sv. Ante” temeljem darovnog ugovora, preuzela je vođenje rada „Zlatnog cekina” u Slavonskome Brodu. Riječ je o poliklinici specijaliziranoj za rehabilitaciju djece s teškoćama u razvoju. Ustanova je osnovana u jeku Domovinskog rata, 23. listopada 1993. na području Hrvatske, a franjevački samostan u Slavonskom Brodu bio je formalno pred državnim tijelima njezin osnivač. Od početka do danas ravnatelj ustanove je fra Ilija Jerković, svećenik Bosne Srebrene. Pravni akt prijenosa osnivačkih i vlasničkih prava nad ovom ustanovom svečano je izvršen u ponedjeljak, 25. listopada u Zlatnom cekinu u Slavonskom Brodu. (B. Lukačević/SR)

Djeca za mir Tradicionalna molitvena inicijativa Međunarodnog katoličkog djela Papinskog prava Crkva u potrebi („Kirche in Not”) svake godine 18. listopada organizira dječji molitveni lanac za mir i jedinstvo. Ove godine pod geslom „Milijun djece moli zajedno za jedinstvo i mir”, po treći put molitvenoj inicijativi rado su se priključili vjeroučenici Župe blaženog Alojzija Stepinca u Orašju sa svojim župnikom fra Bonom Kovačevićem i vjernicima. Spomenimo kako je kampanja dječje krunice pokrenuta je 2005. u glavnom gradu Venezuele Caracasu. Kampanja se brzo proširila svijetom. ACN podržava kampanju od 2008., a organizaciju svjetske kampanje preuzeo je prije dvije godine. (Župa blaženog Alojzija Stepinca/SR) studeni 2021.

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Čičoka

Helantus tuberosus Čičoka je vrlo ljekovita biljka koja raste u divljoj prirodi. Stručni latinski naziv za ovu biljku je Helantus tuberosus, a u našem narodu ova biljka ima nekoliko naziva: čičoka, divlji krumpir i slatki krumpir. Prepoznatljiva je po visokoj stabljici koja naraste 2 – 5 metara i prekrasnim žutim cvjetovima koji su veliki oko 7 cm. Cvjeta u rujnu i listopadu.

ičoka je vrlo ljekovita biljka. Sadrži vrlo malo kalorija, a mnogo ljekovitih sastojaka. Najvažniji ljekoviti sastojak je inulin koji se i industrijski ekstrahira iz čičoke za potrebe medicine i zato je idealna hrana za dijabetičare. Osim toga, sadrži i mnogo kalija, fosfora, željeza, magnezija i kalcija. Isto tako, bogata je esencijalnim aminokiselinama te vitaminima A, B (osobito tiamin B1 i niacin B3), C i D. Ljekoviti sastojak čičoke je probiotik, što znači da regulira razvoj korisnih bakterija u crijevima koje su vrlo važne za naše zdravlje. Čičoka je vrlo korisna i za osobe koje imaju problema s kardiovaskulrnim bolestima jer smanjuje loš kolesterol i sprječava začepljenje vena. Njezini ljekoviti sastojci jačaju krv i pomažu kod anemije i ostalih bolesti krvnih žila. Osim toga ljekoviti sastojci čičoke: jačaju imunitet i čitav obrambeni sustav tijela, povećava plodnost, jača libido, ima antibakterijsko i antioksidacijsko djelovanje, prirodni je diuretik, prevenira alergije organizma, jača kosti kod osteoporoze, regulira krvni tlak, smanjuje loš, a regulira dobar kolesterol, regulira stolicu i probavni sustav, dobra je i za mršavljenje. U nastavku vam donosim savjete kako ćete koristiti čičoku u prehrani i za izradu ljekovitih pripravaka. 74

svjetlorijeci.ba

Nekoliko korisnih savjeta vezanih uz čičoku. Čičoka se može koristiti kao kuhana, pečena, fermentirana, u svježem stanju, ali i sušena kada se samelje kao brašno te se od nje pravi čaj ili peče

kruh. Može se dodavati mnogim varivima ili kao dodatak kuhanom ili pečenom krumpiru i kao salata. Kada se reže, kao i jabuka, brzo oksidira i crni, zato kada ju narežete ili ogulite, a ne upotrebljavate odmah, morate ju staviti u hladnu vodu u koju dodate svježe iscijeđeni sok od limuna. Ne mora se guliti kora jer je i ona jako ljekovita i treba ju samo dobro oprati i staviti 5 minuta u vodu s jabučnim octom u omjeru 2:1, pa poslije toga ponovno oprati kako bi bila bez eventualnih štetnih bacila, bakterija i virusa. Napominjem da na ovaj način perete čičoku kad god ju koristite te isto vrijedi za sve ostale savjete koji slijede.

Čaj od svježe čičoke. U pola litre hladne vode stavite 1 dobro oprani i naribani gomolj čičoke, nemojte ju guliti nego samo dobro operite i odrežite eventualno nepotrebne tvari na njemu. Stavite na peć, pustite da prokuha, skinite s peći, poklopite i ostavite poklopljeno pola sata. Nakon toga procijedite i polovicu popijte ujutro natašte, toplo i na gutljaje, a drugu polovicu popijte navečer pred spavanje. Pije se 3 tjedna, napravi se tjedan dana pauze i tako se kura može ponavljati. Ovaj čaj vrlo je djelotvoran kod dijabetesa, bolesti krvnih žila, jača imunitet i od njega se dobro mršavi. Čaj od suhih gomolja čičoke. Uzmite gomolje čičoke, dobro ih operite četkom i očistite od nepoželjnih tvari, zatim ih izrežite na tanke kriške i rasporedite u protvan i stavite u zagrijanu pećnicu na 50 stupnjeva. Nakon sat vremena pećnica se otvori i ostavi se tako da se suši sve dok ne budu gomolji dobro osušeni. Zatim ih usitnite u mikseru, stavite u staklenku i dobro zatvorite da ne dolazi vlaga. Čaj zatim pravite na sljedeći način: u šalicu vrele vode stavite 1 veliku žlicu ovoga čaja, promiješajte, poklopite i ostavite 20 minuta poklopljeno. Nakon toga popijete toplo i na

Metafore i putokazi

Lijepa Grabovčeva kći! Ni dvadeset godina nije imala a znala je ono za što mnogima treba nekoliko desetljeća: ne trebaju čovjeku godine života, nego mu treba život u godinama bez obzira na njihov konačni zbroj. Kada je došao njezin čas, nije ni pomislila trampiti svoje biće, tj. svoje snove, svoju ljubav, svoje dostojanstvo i svoju vjeru, za još nekoliko desetaka godina života u kojima ona više ne bi bila diva, nego sjena. Zato je mlada, hrabra i lijepa Grabovčeva kći radije izabrala smrt kako bi zauvijek živjela, nego život kojim bi zauvijek umrla. I ne samo to, zbog nje se i mi osjećamo ponosnima i živima u mračnim, prodanim i beskičmenim vremenima. (Tekst i foto: J. Ćuro)

Kuzma Kovačić, Diva Grabovčeva, Kedžara

svjetlorijeci.ba

Franjin Asiz proglašen „Kućom života” Dana 27. listopada 1986. održan je na poticaj pape sv. Ivana Pavla II. prvi zajednički molitveni sastanak različitih vjera u talijanskom gradu Asizu. Taj grad u središnjoj Italiji, u pokrajini Umbriji, poznat je kao rodno mjesto svetog Franje Asiškog. Onamo su došli predstavnici 12 svjetskih religija kako bi zajednički molili. Bio je to ekumenski susret prvoklasnog značenja, a izvanredno je važno i to što je zajednička molitva upućivana u korist mira u svijetu. Simbolično je, u srijedu 27. listopada 2021. godine, Asiz proglašen „Kućom života” jer je tijekom mračnih godina Drugoga svjetskog rata spasio stotine Židova. Osim toga, bit će otkrivena ploča slijedom priznanja koje dodjeljuje Međunarodna zaklada „Raul Wallenberg”, nevladina organizacija ustanovljena u spomen na istoimenog švedskog diplomata koji je spasio tisuće života od nacističkog progona u Mađarskoj i čija je misija istaknuti mnoge tihe heroje aktivne tih godina na tom frontu. Zanimljiv aspekt jest da nije bilo niti jednog slučaja prijave, nego su svi tadašnji stanovnici Asiza bili ujedinjeni u jamčenju zaštite progonjenima. Nije slučajno da je datum 27. listopada 2021. izabran za proglašenje Asiza „Kućom života”. To je još jedna etapa na putu koji je utabao Ivan Pavao II. 1986. godine jer 27. u mjesecu provodimo u molitvi koja je s vremena na vrijeme posvećena nekoj ratnoj ili ekstremnoj situaciji ekonomske i socijalne teškoće.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI Stipo Šarčević

(2014. – 2021.) Tužno sjećanje na dragog sina i brata. Prošlo je 7 dugih i tužnih godina otkako je tragično preminuo naš dragi sin i brat.

Dragi naš Stipo, bio si najsjajnija zvijezda našega neba i premda si sada na nekom drugom nebu, tvoj sjaj neće postati neprimjetan, nego ćeš na nebu kao naša zvijezda sjati još jače, a tvoj smijeh će zauvijek odjekivati u našim srcima i sjećanjima. Hvala ti za predivne godine

kojima si uljepšao naše živote. S vjerom u Božansko milosrđe i molitvom tvoje obitelji, počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: mama Anđa, tata Ivan, brat Ante s obitelji, sestre Ljubica, Martina i Antonija s obiteljima. studeni 2021.

Kalendari svetog Ante 2022.

Dvanaestlisni kalendar Djela sakralne i pejzažne umjetnosti vrsnog umjetnika Gabriela Jurkića ukrašavaju ovogodišnji dvanaestlisni kalendar. Jednolisni kalendar / Džepni kalendar

Nova knjiga Svjetla riječi

Knjižare Svjetla riječi: Vitez: +387 30 710 336 Livno: +387 34 201 111 E-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba