Umjetnost u Bosni Srebrenoj - Duh otvorenosti (471)

vjera

• društvo • kultura

UMJETNOST U BOSNI SREBRENOJ

Duh otvorenosti Godina XL. ◆ broj 471 ◆ Sarajevo, lipanj 2022. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Nakon 40 godina, godina zadovoljstvo nam je pored tiskanog ponuditi i digitalno izdanje revije Svjetlo riječi.

Svjetlo riječi sada možete čitati i na svom uređaju, bilo kada i bilo gdje. mah na Pretplatite se od e e Vaše omiljen digitalno izdanj ! obiteljske revije

bilo e revije čitajte Digitalno izdanj a. svojim uređajim kad i bilo gdje na zo odaberite Jednostavno i br uz aktivaciju način plaćanja la. korisničkog profi

Do pretplate na tiskano izdanje revije Svjetlo riječi od sada još jednostavnije.

Posjetite našu web knjižaru i izaberite tiskano izdanje revije koju ćemo vam dostavljati na bilo koju adresu u svijetu.

Uz digitalno i tiskano izdanje revije, u web knjižari Svjetla riječi za sebe ili svo je bližnje naručite knjig e s područja vjer e, društva i ku lture.

knjizara.svjetlorijeci.ba

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro redakcija Janko Ćuro, Monika Galić pretplata Emil Perković marketing Monika Galić lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

Riječ čitateljima FRA JANKO ĆURO

urednik@svjetlorijeci.ba

adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 redakcija@svjetlorijeci.ba uprava@svjetlorijeci.ba uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 HRK; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

U ovoj zemlji, zarobljenoj višestoljetnom osmanskom okupacijom, umjetnost je ustvari bila preživjeti, opstati i ostati svoj na svome

devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 4. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Naslovna stranica: Kuzma Kovačić, Posljednja večera, Rama/Šćit Foto: Dijana Muminović

Fra Miho Čuić, Stigmatizacija sv. Franje

K

ao što možemo voljeti sebe samo ako se vidimo u drugima tako i drugi mogu voljeti sebe samo ako se vide u nama. Naša međusobna ljubav tako reflektira onu iskonsku i savršenu ljubav kojom je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku udahnuvši mu i samom želju za stvaranjem.

Zato Boga možemo vrlo lako naći i prepoznati u drugima, ali i u svemu stvorenom. Božja ljubav koja nam je ulivena u srca nije statična, ograđena i zatvorena, nego je dinamična i uvijek stvaralačka. Ljubav je to koja se utjelovljuje. Zato je kršćanstvo religija utjelovljenja pa se kao takva tijekom cijele svoje povijesti zalagala i zalaže za razvoj i napredak umjetnosti, jer se čovjek svojim umjetničkim izražajem nastoji pridružiti božanskom stvaranju.

Franjevačka provincija Bosna Srebrena, jedina institucija koja povezuje srednjovjekovnu Bosnu s ovom današnjom, s takvim je žarom neumorno radila na stvaranju i njegovanju sakralne umjetnosti od samih svojih početaka pa do dana današnjega. No, bogatstvo i raznolikost umjetničkih djela u bilo kojoj državi pa tako i u redodržavi Bosni Srebrenoj ne ovisi samo o nutarnjoj umjetničkoj raspoloživosti njezinih članova nego jednako i o vanjskim okolnostima koje su u ovoj zemlji uvijek bile, blago rečeno, teške i kompleksne. Nije isto bilo, recimo, tiskati knjigu u 17. stoljeću u Veneciji Giambattisti Marinu i fra Matiji Divkoviću niti je bilo isto slikati u 18. stoljeću u Madridu Franciscu Goyi i fra Mihi Čuiću u Fojnici. U ovoj zemlji, zarobljenoj višestoljetnom osmanskom okupacijom, umjetnost je ustvari bila preživjeti, opstati i ostati svoj na svome. No, usprkos takvim okolnostima, franjevci su bili i ostali aktivni u mnogim granama umjetnosti, a posebno se ističu u kulturi pisane riječi. Posljednjih tridesetak godina dvadesetoga stoljeća toliko je kulminirao polet za umjetničkom ljepotom sakralnih prostora u Provinciji da je poznati povjesničar dr. Ivo Banac zapisao kako „bosanski franjevci po razumijevanju i percepciji likovnih umjetnina daleko nadmašuju ostale crkvene zajednice na prostorima bivše Jugoslavije”.

Ipak treba napomenuti kako svaka umjetnost pa tako i sakralna, ne može niti smije biti svrha samoj sebi, nego uvijek treba biti odsjaj Božje stvaralačke ljubavi i kao takva ona mora čovjeka oplemenjivati i uzdizati prema Bogu, izvoru svega stvorenog. Jer, tanka je linija koja razdvaja „umjetnost” koja i zlatom uzdiže „teletu” od umjetnosti koja i kamenom uzdiže Bogu (Usp. Izl 32). svjetlorijeci.ba

3

Pisma čitatelja Povodom 140. godišnjice FKG Visoko i 50. godišnjice mature generacije 1968. – 1972.

Kud god idemo prati nas visočki duh Franjevačkog sjemeništa i klasične gimnazije kao sjena u snu i javi i ne možemo od toga uteći. Iako smo davno iz nje otišli, kao moja generacija prije 50 godina, nije Visoko iz nas i zato mu hvala. Posebno smo radosni i sretni što taj visočki duh nema granica i pomoću modernih medija brzo nas povezuje i hrani. Da bi se doživjela ljepota povratka Visokom potrebno je nekada i daleko otići. Mi, visočki đaci dobro to znamo živjeti i cijeniti na svim stranama svijeta, živeći visočki u snu i javi. Ima pravo sveti Augustin kad kaže: „Sum quod memini.

Ama et fac quod vis”. Zaista je nemirno srce naše dok ne otpočine u Gospodinu, odnosno u Visokom, da dalje parafraziram navedenog filozofa Augustina. Zato se stalno spominjemo i sjećamo Visokog i Gimnazije jer smo to što jesmo zahvaljujući odgoju i obrazovanju FKG-a.

Kako u naslovu i stoji, ove 2022. godine padaju velike obljetnice – 140 godina postojanja Gimnazije i 50. godišnjica moje generacije (1968. – 1972.) Bilo nas je tirona ili prvačića točno 60 u dva razreda, a maturiralo je 39 đaka koji su se rasuli iz poznatog visočkog svijeta u nepoznati svijet fratara i tuđine. Iako gimnazija nije bila službeno priznata, skoro svi smo završili fakultete upisavši se s osmoljetkom i polažući prekvalifikacije ili drugu gimnaziju. Učili su nas bogoljublju, domoljublju, rodoljublju i čovjekoljublju.

Prefekt fra Šimo Šimić nas je te davne 1972. ispratio u svijet s porukom, nakon otpjevane mladenačke himne Gaudeamus i Te Deum, da budemo najprije dobri ljudi a onda kao takvi bit ćemo sve drugo. Mi tim vrednotama stalno podižemo spomenik Gimnaziji i fratrima Bosne Srebrene po uzoru na nobelovca Andrića, koji ih slavi u svojim djelima kao narodne ujake i graditelje mostova, kulture suživota i dijaloga različitosti.

4

lipanj 2022.

Zato prenimo se, braćo mila, jos visočki duh nije propao dok mi živimo.

Visoko se bude stalo kad se zbudimo. Živjela akademija, živjelo sjemenište, živjeli profesori. Iako je život kratak i brzo završi, živjet će visočki duh vječno, da prepričam spomenutu himnu visočkih đaka. Zalud su ga razne bure i oluje sa svih strana svijeta mlatile, ponor pakla prijetio, ali se on nije nikom svetio i zato je preživio. Visoko je kao ptica feniks uskrisavala iz pepela i nastavljala život od teškoća, jači od svih nevolja.

Visoko je te davne 1968. bio za mene dalek i visok skok iz poznatog seoskog svijeta u nepoznati građanski i klasični svijet kulture; doslovno iz opanaka u cipele i odijelo koje je nekad i žuljalo i fratarski okraćao habit do prelaska u svjetovni „gori” svijet, kako bi fratri sa žaljenjem rekli za one koji su ih „napustili”. Ali oni nisu njih i tako ih je visočki duh i blagoslov svuda pratio i štitio. Veliki Havel je rekao da pjesnika možemo i ubiti, ali rodit će se drugi i sve će ostati zapisano. Tako je i Visoko, poslušavši Andrića, zapisivalo sve u srcu i knjigama da ostane i da Bog zapamti.

Ostala je bogata biblioteka, muzej, zgrade i ljudi i njihovo sjemenje zasijano kroz 140 godina i njihovi stostruki plodovi u nama đacima, mrtvima i živima, koji šire visočki duh znanja i ljudskosti bez granica na sve strane svijeta.

Poznati su mnogi fratarski veliki likovi povijesti, književnosti, umjetnosti: od Divkovića, Lastrića, Jukića, Martića, Baltića, Lucića, Gavrana, Zloušića, Drljića, Babića, Karamatića, Dobrog pastira, Svjetla riječi i iz UDFKG Visoko (Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko) poznatih imena koji po uzoru biblijskog Dobrog sijača siju i sade po svjetskim vrtovima i kulturama. Bili su i ostali veliki mali fratri i dobri ljudi šireći dobro i mir, po uzoru na Asiškog siromaha i obrazovane klasike.

Može se duh veličine i poniznosti Franjevačkog sjemeništa usporediti s hrabrošću stradanja ptica koje umiru

pjevajući, boraca protiv vjetrenjača i Sizifa, koje nitko nije mogao uništiti niti zašutjeti kroz svih teških 800 godina djelovanja Bosne Srebrene ili kroz 140 godina Gimnazije.

Zato živi, živi duh visočki! Živjet ćeš vijekovima. Zalud prijeti ponor pakla, zalud mržnja dušmana, da parafraziram opet poljsku himnu. Neka stoji vječno na FKG Visoko i na grobovima ujaka-fratara i njihovih đaka zlatnim slovima napisano: „Navik on živi ki zgine pošteno.” Oni su andrićevski rečeno voljeli Bosnu i Hecegovinu k‘o dušu svoju i doslovno živjeli od teškoća i progona, ne žaleći ni svoje živote. Andrić ističe njihovu misijsku zadaću pomiritelja kultura i vjera i graditelja mostova, doslovno i preneseno kao što je to njihov osnivač i uzor sveti Franjo činio – susretao gubavce, beskućnike, vladare, sultane, pape, prirodu i životinje i sve zvao braćom i sestrama. U tom i leži tajna njihova uspjeha što nisu samo sebi živjeli nego su drugima služili i što su Bosnu voljeli k‘o dušu svoju kroz svih 800 godina Bosne Srebrene i 140 godina Gimnazije.

Visoko je moja duhovna majka koja me ponovno rodila i napojila klasikom i humanističkom etikom znanosti, nepresušnog vrela i pupčane vrpce koju nisu nikakve bure niti oluje prekinule nego mu se stalno vraćam i dušom plaćam. Kad bih se ponovno rodio sve bih ovo ponovio, u Visoko hodio i bolji bio, i možda i fratar trećoredac ili đakon k‘o Franjo postao. Jači je bio strah od tog nepoznatog jarma i zato mi, Bože i fratri-ujaci, oprostite iako vas pored svega volim više nego dušu svoju. Hvala vam što ste me naučili da nema kruha bez motike niti nauke bez muke i da se može živjeti i od teškoća i sretan biti tamo gdje smo zasađeni. Pax et bonum urbi et orbi nose fratri u duši i torbi.

Vaša izgubljena ptica iz tuđine koja sanja o visočkom zavičajnom zagrljaju, makar i u starosti da tamo umre jer smrt nije kraj nego novi početak.

Tomo Barbić, Schwabmünchen

Iz sadržaja

6 Bosanski franjevci i likovna kultura

26 Zlatko Ugljen: Kuća

široko otvorenih vrata

13 Prvo ukazanje

Bl. Djevice Marije

35 Izjava franjevaca Bosne Srebrene

36 Barok u

Bosni Srebrenoj

41 Luko Paljetak:

Gdje nam je ljubav?

58 Kulturni teror 82 Informacije i post

52 Donja Tramošnica: Glas u pustinji

44 Svećenik u

vrtlogu apostazije

24 Imaju Hrvati što slaviti…

svjetlorijeci.ba

5

TEMA BROJA

BOSANSKI FRANJEVCI I LIKOVNA KULTURA Nezamjenjivu ulogu u suvremenim likovnim zbivanjima imali su franjevci koji su kao gvardijani, župnici i njihovi suradnici neposredno radili na likovnim projektima pojedinih samostanskih, župnih i filijalnih crkava i kapela. Bez njihove otvorenosti prema suvremenoj umjetnosti i bez njihove požrtvovnosti ne bi bilo moguće ostvariti sve ono što je stvoreno u Bosni Srebrenoj PIŠE: MARKO KARAMATIĆ

6

lipanj 2022.

V

iše od sedam stoljeća franjevci djeluju na tlu Bosne i Hercegovine u okviru franjevačke ustanove koja stoljećima nosi naziv Bosna Srebrena.

Ona je jedina institucija u BiH koja je nadživjela pad Bosanskoga kraljevstva u srednjem vijeku i sve kasnije režime.

Svoju duhovnu i vjersku misiju franjevci su tijekom povijesti obavljali govornom i pisanom riječi, kao i likovnom umjetnosti što nas ovdje posebno zanima. O tome svjedoče umjetnička djela starih majstora triju drevnih samostana u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci.

Franjevci i danas u duhu višestoljetne tradicije razvijaju likovnu kulturu. Tijekom zadnjih desetljeća brojne su crkve obogaćene ostvarenjima suvremene sakralne umjetnosti, a u samostanima formirane zapažene umjetničke zbirke! Ovdje dajemo sumaran panoramski pogled na franjevačko likovno nasljeđe Bosne Srebrene minulih stoljeća.

Utemeljitelj Franjevačkoga reda, Franjo iz Asiza (1181/82 – 1226) – pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone – odigrao je nemalu ulogu u razvitku likovne umjetnosti. Duboko „povezan s umjetnošću više nego ijedna osoba kršćanstva osim Krista i Majke Božje”, snažno je utjecao na umjetničke tokove. S njime i njegovim pokretom „započinje talijanska renesansa i renesansa uopće” na čiji će razvoj utjecati tijekom sljedećih nekoliko stoljeća (fra Ignacije Gavran).

Franjo se odnosio s dubokim poštovanjem prema svemu stvorenom.

Osjećao se bratom siromašnih, napaćenih, bolesnih, odbačenih, bio je mali brat sunca, zvijezda, mjeseca, vjetrova, voda, rijeka, ptica...! Unio je novi način razumijevanja čovjeka i društva. Za svoga relativno kratkoga života ostavio je snažan duhovni pečat koji je kasnije imao odjeka diljem kršćanskoga svijeta.

O tome govori i činjenica da je samo dvije godine nakon smrti proglašen svetim (1228), a subraća iste godine njemu

u čast u Asizu grade dvostruku baziliku, donju romaničku i gornju gotičku, te kriptu s njegovim grobom. U gornjoj bazilici slikar Giotto di Bondone (1267 – 1337) naslikao je 28 freski sa scenama iz njegova života. Prema riječima povjesničara umjetnosti i slikara Ljube Babića (1890 – 1974), Franjo je u Giottu našao „svog najsitnijeg likovnog interpreta, a umjetnost najsnažnijeg tumača novog humanizma. Taj i takav humanitet odnjihao je čitavu renesansu, jer je crkva ‚Poverellova‘ [= asiškog Siromaška, op. MK] polazna točka čitavog presudnog razvitka opće umjetnosti”.

Franjevci u Bosni – srednji vijek Humanitet Franje iz Asiza odnjihao je ne samo renesansu nego i njegove sljedbenike na sve četiri strane svijeta. Tako i do Bosne, kamo su prva dvojica franjevaca stigla 1291. godine, a pola stoljeća kasnije, kada ih se broj uvećao, utemeljili su Bosansku vikariju (1339/40) na prostoru od Apulije u južnoj Italiji, preko Dalmacije na sjever do Ugarske i na istok do Transilvanije i Bugarske. Kasnije će se prozvati franjevačka provincija Bosna Srebrena (1517). Tijekom srednjega vijeka franjevci su podigli više desetaka samostana i brojne crkve (Bobovac, Kr. Sutjeska, Bakići kod Olova, Srebrenica, Visoko, Vranduk, Jajce, Podmilačje...). One uglavnom nose obilježja sjevernjačke i srednjoeuropske gotike, s jedne, i mletačko-dalmatinske gotike, s druge strane. Unutrašnjost je tim crkvama likovno ukrašavana.

Tragovi fresaka pronađeni su u crkvi sv.

Katarine u Jajcu, te u crkvi sv. Grgura u Kr. Sutjesci gdje su otkriveni i ulomci vitraja i ukrasno izvedenih kamenih prozorskih okvira. Kapela na Bobovcu bila je iznutra sva oslikana freskama i urešena kamenim skulpturama.

Gotički kaleži u samostanima Fojnici, Kr. Sutjesci i Kreševu, te srebrni pacifikal u Kreševu „svjedoče o dostojanstvu liturgijske opreme čak i u svjetlorijeci.ba

7

MJESTA SVETOŠĆU PROŽETA

GOSPA OD STUPA – ZARAGOZA, ŠPANJOLSKA

Prvo ukazanje Bl. Djevice Marije TEKST I FOTO: FRA DAMIR PAVIĆ

Već dugo vremena na hodočašćima ne kupujem nikakve suvenire. Barem ne za sebe. Radije u svome srcu čuvam lijepe uspomene na predivna mjesta koja sam imao priliku posjetiti. Ipak, katkada napravim iznimku. To mi se dogodilo kada sam posjetio jedno posebno Gospino svetište u Španjolskoj.

Njegova povijest i simbolika dojmili su me se tako snažno da sam u srcu osjetio kako odande moram nešto ponijeti i zadržati kao dragu uspomenu. Od tada moju sobu krasi omaleni lik Marije koja u naručju drži dijete Isusa, a oko njezine glave je krug nalik na sunce sa zrakama: poznati lik Gospe od Stupa u Zaragozi (Nuestra Señora del Pilar).

Po čemu je ovo španjolsko svetište jedinstveno i nadaleko poznato? Ponajprije jer se radi o prvom zabilježenom Marijinu ukazanju u povijesti kršćanstva. Dogodilo se nedugo nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Riječ je o samim počecima širenja Isusova nauka. Nadalje, ono što ovo ukazanje čini još čudesnijim jest činjenica da je u to vrijeme Isusova Majka još uvijek bila živa! U to vrijeme boravila je u Jeruzalemu, prije nego što će s apostolom Ivanom otići u Efez. Radi

se zapravo o čudu bilokacije Djevice Marije – istovremeno je bila na dva različita mjesta. Što se zapravo dogodilo?

Apostol Jakov Zebedejev, stariji brat evanđelista Ivana, potaknut Duhom Svetim otišao je propovijedati u daleku rimsku pokrajinu Hispaniju, današnju Španjolsku. Očito da je na ovom putovanju doživio veliko protivljenje evanđeoskom navještaju te je bio posve obeshrabren.

Jedne noći, dok je potišten molio na obali rijeke Ebro u blizini današnjega grada Zaragoze, ukazala mu se Djevica Marija okružena nebrojenim mnoštvom anđela. Marija je utješila umornoga Jakova, uvjerivši ga kako će sve što radi iz ljubavi prema Isusu na koncu ipak uroditi plodom. Zatim je od njega zatražila da na mjestu njezina ukazanja sagradi crkvu te je ondje položila stup od jaspisa, a na vrh stupa lik koji prikazuje Mariju s Isusom u naručju. Po predaji Marija je izgovorila ove riječi: „Ovo neka bude mjesto moje kuće. Ljudi ove zemlje će veoma častiti mog Sina Isusa.” Nakon ukazanja apostol je započeo s izgradnjom male kapele na mjestu Marijina ukazanja. To je bila prva crkva u povijesti kršćanstva posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Kao što je Marija

i obećala ubrzo su započela brojna obraćenja na području današnje Španjolske popraćena čudesima i znamenjima koja su se događala po rukama apostola Jakova. Ohrabreni apostol se ubrzo vratio u Jeruzalem i postao prvi apostol koji je umro za Isusa. Godine 44. Herod Agripa mu je dao odrubiti glavu. Njegovi učenici tijelo su mu prenijeli u Španjolsku i ono danas počiva u poznatom svetištu Santiago de Compostela.

Tijekom povijesti u ovom svetištu Gospe od Stupa, koja je proglašena zaštitnicom čitavoga španjolskog svijeta, događali su se nevjerojatni zahvati neba. Najpoznatiji se dogodio u 17. stoljeću. Prosjak imenom Miguel Pellicer kojemu je jedna noga bila amputirana neprestano se u svetištu utjecao za pomoć Blaženoj Djevici Mariji. Njegova noga je čudesno izrasla! Tijekom Španjolskoga građanskog rata vojnici ljevičarske vlade bombardirali su svetište, ali bombe koje su pale na crkvu nisu eksplodirale. Jedan od svetaca koji je neizmjerno volio ovo mjesto i redovito ga posjećivao bio je Josemaría Escrivá de Balaguer, utemeljitelj Katoličkoga instituta Opus Dei.

svjetlorijeci.ba

13

NEPOZNATA BIBLIJA

Prava baština U Kristu imamo najboljega zagovornika kod Boga, pa i sve svoje molitve upravljamo Ocu po Kristu, Gospodinu našemu, a sve što činimo, od slavljenja euharistije, pa do najmanjega poteza u svome životu, trebamo činiti po Kristu i s Kristom i u Kristu PIŠE: FRA DARKO TEPERT

D

ok se razmišlja o kulturnoj i povijesnoj baštini koje imaju svoju nesumnjivu vrijednost i valja ih čuvati i poštovati, kršćanin ne smije zaboraviti koja je ona prava baština.

Prva Petrova poslanica započinje obraćanjem „putnicima raseljeništva u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji” (1 Pt 1,1). Jasno je da se misli na kršćane, a kad ih naziva „putnicima”, podsjeća na riječi Knjige Postanka gdje se Abraham u Obećanoj zemlji predstavlja kao „doseljeni stranac” (Post 23,4). Istu ideju preuzima i Poslanica Hebrejima, upravo ondje gdje govori o Abrahamovoj vjeri, kad kaže: „U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji” (Heb 11,13). Petar vidi kršćane razasute u poganskome svijetu, te su među ostalim ljudima stranci. Nalaze se u raseljeništvu, u dijaspori, jer nisu u svojoj domovini. Njihova je domovina zapravo na nebesima.

Izabranje vjernikâ Ipak, oni su sasvim posebni jer su izabrani „po predznanju Boga Oca” (1 Pt 1,2). Ovdje već započinje prvi članak vjerovanja, prvi element sadržaja vjere 14

lipanj 2022.

prvih kršćana i kršćana svih vremena.

Bog je Otac koji je sveznajuć. Poznata mu je i prošlost i sadašnjost i budućnost.

Poznat mu je cijeli svemir. Nema ničega što bi mu bilo nepoznato. Stoga on već unaprijed poznaje svakoga kršćanina.

Svaki je vjernik unaprijed u Bogu Ocu izabran i pozvan. To se izabranje kršćanina događa posvećenjem Duha, u krvi Isusa Krista. Tako je svaki vjernik izabranik, posvećenik, otkupljenik Presvetoga Trojstva. Svaki je kršćanin neodvojivo vezan s Bogom koji je Ljubav u trojstvu osoba, ali i Ljubav u odnosu prema čovjeku. Tako se ponovno uvjeravamo da u svakom činu čovjekove vjere inicijativu ima Bog, a čovjek na tu inicijativu odgovara poslušnošću Bogu (1,2).

Nakon ovoga uvodnoga pozdrava Petar donosi prvi krsni hvalospjev (1,35) koji razrađuje temu kršćaninova izabranja u krilu trojstvenoga Boga. Hvalospjev započinje u obliku blagoslova te izriče blagoslov Bogu i Ocu Gospodina našega Isusa Krista. Bog je u prvom redu Otac Isusa Krista, onoga koji ga je u punini objavio. Pročitamo li i ostatak Prve Petrove poslanice, vidjet ćemo da je taj Bog svemoguć, jer njegova je ruka snažna (5,6). On je Stvoritelj (4,19) i u njemu je započeto i dovršeno svako djelo spasenja jer nas „pozva na vječnu

slavu u Kristu” te će nas, pošto malo pretrpimo, „usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi” (5,10).

Sigurnost u Bogu To znači da je sve u njegovoj snažnoj ruci, cijeli svijet i život svakoga od nas.

Gledam li sebe samoga, postajem svjestan da me Bog stvorio i da me stvorio baš ovakvoga kakav jesam, te me stoga takvoga i ljubi. Iz ljubavi, on ne dopušta da propadnem. On me pozvao u vjeru da bih tako, po krštenju, bio izbavljen od istočnoga grijeha. Poziva me neprestano na obraćenje, učvršćuje me u dobrim odlukama i daje mi snagu da ih izvršim, jer me toliko ljubi te ne želi da budem ikada odijeljen od njega. Takav Bog ulijeva sigurnost i pouzdanje u svakoga tko mu vjeruje i tko u njega vjeruje.

U nastavku Petar piše da nas Bog Otac „po velikom milosrđu svojemu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu” (1,3).

Time zapravo kaže da se Očevo milosrđe očituje u utjelovljenju, životu, nauku, muci, smrti i uskrsnuću njegova Sina, Isusa Krista. Ponajprije, za Isusa Krista Petar vjeruje da je Gospodin, jer će kasnije u Poslanici napisati: „Gospodin – Krist neka vam bude svet” (3,15).

POGLED U DUŠU

Robovi tuđih odobravanja Roditelji koji robuju postavljenim mjerilima materijalističkoga društva koje im oduzima slobodno vrijeme i tjera da provode sate i sate na radnom mjestu, imaju malo vremena za kvalitetno druženje sa svojom djecom te onda svoju odsutnost nadoknađuju materijalnim stvarima PIŠE: PROF. DR. SNJEŽANA ŠUŠNJARA

T

oliko je toga vrijednoga što možemo naučiti iz prošlosti. Toliko je toga dobroga što možemo saznati jedni o drugima. Toliko je ljepote u svijetu, u ljudima. Dobro koje je oko nas podrazumijevamo, zujimo oko različitih izazova misleći da je drugdje bolje, pa smo nezadovoljni i neispunjeni. Sv. Franjo je promatrajući prirodu Bogu zahvaljivao i ljubio svako stvorenje. Što mi danas radimo? Smišljamo kako ćemo unesrećiti jedni druge, nemamo mira dok ne ostvarimo neke svoje nakane po svaku cijenu. Djeca provode vrijeme u umjetnom svijetu i onda se čudimo kad započnu pokazivati neke „umjetne mušice”. Sve se nekako otuđilo i odvojilo od svoje biti i nije ni čudno da hodamo jedni pored drugih kao stranci. „Obezvrijedili smo i sve ono što podržava sveti prelazak ljudskosti s jedne generacije na drugu koji se odvija u nevjerojatnom odnosu ljubavi između majke i djeteta”, upozorava Robert Shaw, autor knjige Epidemija popustljivog odgoja.

Popustljivi odgoj Odrasli štite djecu od posla i bilo kakvih obveza i podmeću leđa, čineći i što djeca sama mogu. Tako ubijaju njihovo 18

lipanj 2022.

samopouzdanje i kreativnost. Pred djecom govore kako je škola teška, kako imaju puno predmeta, puno gradiva, kako su nastavnici zahtjevni... Kao da je škola ranije bila drukčije osmišljena i kao da predmeti nisu bili jednako pa i više složeni jer nije bilo silnih tehničkih pomagala i dodatne podrške, naprotiv.

Realnost izmiče pred navalom nekih čudnih traženja i želja koje se stvore niotkuda i kojima se ni cilj ne zna. Nedavna pandemija zatvorila je sve živo, a otvorila sve neživo, ekrane koji svjetlucaju i mame. Svi kao opijeni gledaju i što ne bi gledali, slušaju i što ne bi slušali i ne mogu odmaknuti oči od tih ometala koja ih čine nespokojnima. „Zatvori ih posve! Imaj nutarnji život i vidjet ćeš u neslućenim bojama i kontrastu krasote jednoga boljeg svijeta, jednoga novog svijeta, i približit ćeš se Bogu”, poziva sveti Josemaria Escriva.

Ljudi užurbano kroče ovim svijetom ne gledajući njegovu ljepotu. Stalno očekivanje priznanja od drugih poradi vlastitih postignuća čini ih strancima samima sebi. Postaju robovi tuđih odobravanja gubeći tako svoju osobnost i stvarnost života. I ne pomišljaju da gledanje svega kroz prizmu vlastitoga interesa i koristi pridonosi krutosti srca i bešćutnosti dok

se odricanje i suosjećanje i ne naziru. Ispuniti svoje želje odmah i bez odlaganja stvara od ljudi strojeve koji ničim nisu zadovoljni. Stalno traganje za nečim novim dovodi do toga da gube slobodu i postaju ovisni o nametnutim trendovima. Izvanjske aktivnosti kojima se zaokupljaju utječu i na unutarnji život, obogaćujući ga ili osiromašujući, ovisno čemu se predaju i u što gledaju. „Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo” (Mt 6,22). Često automatsko gledanje u ekran, pretraživanje interneta, lutanje i gubljenje vremena, potiskuju želju da se učini napor i uloži trud za vlastito uzdizanje i ispunjavanje duha korisnim stvarima. Tada „život opet zadobiva obrise koje je neumjerenost izbrisala; moguće je brinuti se za druge, svoje dijeliti, posvetiti se velikim stvarima”, ističe sv. Josemaria Escriva.

Je li doista uspjeh vrijedan toga da se zbog njega žrtvuje zdravlje, blagodati obiteljskoga života i međuljudskih odnosa? Današnje društvo njeguje potrošački mentalitet nametanjem modela ponašanja koji su izrazito individualistički nastrojeni i s ciljem ostvarivanja uspjeha bez obzira na posljedice. Roditelji su pod pritiskom i nastoje svojoj djeci osigurati najbolje što mogu, smatrajući da život

ŽELIM ZNATI

Što je ekskomunikacija ili izopćenje?

PIŠE: FRA ŠIMO IVELJ

Mnoge ljude riječ ekskomunikacija ili izopćenje podsjeća na slike španjolske inkvizicije, javnoga mučenja i pogubljenja ili spaljivanja na lomači što je krivo.

Ekskomunikacija je sasvim druga stvarnost, jer Katolička Crkva je ne smatra kaznom, strogo govoreći, već popravnom mjerom čiji je smisao pozvati ekskomuniciranu osobu na pokajanje i vratiti je u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom sakramentom svete ispovijedi i nametnutom pokorom. Glavni i izravni njezin cilj jest popravak krivca.

Ekskomunikacija je najteža kaznena mjera ili cenzura budući da za posljedicu ima isključenje iz crkvenoga zajedništva, stečenoga po krštenju (kan. 96).

To isključenje, očito, nije odvajanje od Krista ni od Crkve kao mističnoga tijela, u kojoj se ostvaruje općinstvo svetih, nego samo isključenje iz Crkve kao pravno-društvenoga tijela. Mistično jedinstvo s Kristom i Crkvom gubi se dijelom grijehom, a definitivno gubitkom vjere. Pravno, izvanjsko jedinstvo, prestaje pak zakonitom mjerom mjerodavne vlasti koja vjerniku oduzima njegova određena prava koja mu proizlaze iz krštenja.

Zakonik kanonskoga prava iz 1983. g. ne donosi opću definiciju izopćenja.

Ograničuje se samo na navođenje njegovih učinaka u kanonu 1331 - §§ 1 i 2.

Tako je ekskomuniciranom zabranjeno svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima; slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente; obavljati bilo koje crkvene 20

lipanj 2022.

službe, ili služenja, ili zadaće ili vršiti čine upravljanja. Ako je ekskomunikacija izrečena ili proglašena, krivac se treba udaljiti ili treba prestati s bogoslužnim činom, osim ako to priječi važan razlog; nevaljano vrši čine upravljanja; zabranjeno mu je služiti se prije stečenim povlasticama; ne može valjano steći dostojanstvo, službu ili koju drugu zadaću u Crkvi i ne stječe plodove dostojanstva, službe, bilo koje zadaće, plaće koju bi zaista imao u Crkvi.

Ekskomunikacija je najteža kaznena mjera ili cenzura budući da za posljedicu ima isključenje iz crkvenoga zajedništva, stečenoga po krštenju. Glavni i izravni njezin cilj jest popravak krivca Pravno govoreći postoje dvije vrste ekskomunikacije. Ekskomunikacija ferendae sententiae, tj. izreci prepuštena, predviđena je zakonom i primjenjuje je mjerodavna vlast (obično biskup ili rimski prvosvećenik) putem posebne sudske presude ili administrativnoga dekreta. Ova vrsta izopćenja je prilično

rijetka i ne može se valjano izreći, osim ako je krivac prije bio barem jedanput opomenut da odstupi od tvrdokornosti i ako mu se dade prikladno vrijeme da se urazumi. Dok se najčešći tip ekskomunikacije naziva latae sententiae, tj. unaprijed izrečena u koju se upada samim činom (ipso facto) izvršenja kažnjivoga djela. Eventualna presuda ili dekret mjerodavne vlasti ima samo deklarativni ili proglašavajući karakter u cilju određenih pravnih učinaka. Čini kojim se automatski upada u ekskomunikacije jesu: obeščašćenje Presvete Euharistije (bacanje posvećenih čestica, njihovo držanje ili uzimanje u svetogrdnu svrhu); fizički napad na papu, ili njegovo ubojstvo; sakramentalno odrješenje sukrivca u grijehu protiv šeste Božje zapovijedi (svećenikov pokušaj odrješenja osobe koja je s njim sagriješila bludno); podjeljivanje biskupskoga posvećenja od strane biskupa koji za to nema papinskoga naloga, tj. odobrenja; izravna povreda sakramentalnoga pečata od strane ispovjednika (povreda postoji kod formalnoga otkrivanja grijeha iznesenoga u ispovijedi i imena osobe koja ga je počinila, ili također kod implicitnoga otkrivanja, u smislu da se sa sigurnošću iz ispovjednikovih riječi može utvrditi o kakvom se grijehu radi i tko ga je počinio); otpad od vjere ili apostazija (potpuno odbacivanje kršćanske vjere); krivovjerje ili hereza (uporno nijekanje, poslije primljenoga krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u

AKTUALNO

(Ne)moć Moglo bi se reći da je čovjek, vođen principom koristi, u biti „egzistencijalni fundamentalist”: doživljaj realnosti stalno svodi na ono temeljno koje mu pruža neku stabilnu podlogu i uspješno ga održava na površini snažnih i nepredvidljivih životnih valova PIŠE: DR. SC. FRA VILI RADMAN

LJ

udski je život daleko složeniji nego što to sebi želimo priznati: riječ je o činjenici pred kojom često zatvaramo oči. Čini se da je jedan od glavnih razloga za tu spremnost da na određeni način zatvorimo oči za složenost svoga postojanja upravo naša pragmatična potreba da pojednostavimo svoje živote. Naime, ovo nam pojednostavljenje omogućava da se s njima nekako lakše suočimo, tj. lakše ih živimo i njima „upravljamo”. U tom se smislu doima sasvim razumnim i korisnim da život svedemo, govoreći modernim žargonom, na temeljne postavke: riječ je o jednom prije svega pragmatičnom i ciljanom pristupu realnosti. I velika bi se većina ljudi u biti složila s ovakvim pristupom te smatrala da on pokazuje razmišljanje jedne zrele i odgovorne osobe. Previše bi se propitivanja oko nekih za svakodnevnicu „nebitnih detalja” držalo uglavnom nepotrebnim gubljenjem vremena i energije te oznakom ako ne djetinjastoga ponašanja, onda sigurno viška vremena čovjeka koji nema korisnijega posla.

U svjetlu bi se toga moglo reći da je čovjek, vođen principom koristi, u biti „egzistencijalni fundamentalist”: doživljaj realnosti stalno svodi na ono temeljno koje mu pruža neku stabilnu podlogu i uspješno ga održava na površini 22

lipanj 2022.

snažnih i nepredvidljivih životnih valova. Svi živimo „pojednostavljenu verziju” života: svi imamo neku svoju ideju života koja bi nam trebala omogućiti kako neki kreativan i praktičan prolaz kroz složenu stvarnost života tako i neku poveznicu s njom. U tom se kontekstu mogu razlikovati pojedinačne i društvene verzije života koje se, načelno, ne bi trebale međusobno isključivati budući da su društvo i pojedinac zapravo dvije strane jedne pojave.

Individualni i društveni smisao života U okviru svoga razmišljanja o smislu života britanski filozof T. Nagel, analizirajući razliku između života na razini pojedinca i života na razini cjeline, ističe: „Ako išta što činimo ima svrhe, moramo je naći unutar granica svojih života.” Međutim, iako ova osobna dimenzija smisla, možemo reći, ima naravnu i logičku prednost, postavke bi ljudskoga života bile nedostatno shvaćene ako bismo tu stali s njegovim razumijevanjem. Naime, ovu je individualnu perspektivu ipak nužno nadopuniti i jednom širom perspektivom: pitanjem smisla i svrhe života kao cjeline, tj. odnosa našega osobnog života prema nekom širem smislu. Taj „širi smisao”

Nagel pojašnjava ovako: „Vaš život može imati širi smisao na više načina. Možete biti dio političkoga ili socijalnoga pokreta koji je promijenio svijet nabolje, za dobrobit budućih generacija. Ili možete svojoj djeci i njihovim potomcima pomoći da bolje žive. Ili možete misliti da vaš život ima smisla u religijskom kontekstu, tako da je vrijeme provedeno na zemlji samo priprema za vječnost u direktnom kontaktu s Bogom.” Naravno, svoj odnos prema toj široj dimenziji smislenosti našega postojanja možemo oblikovati na više načina, ali temeljna su zacijelo dva stava iz kojih onda proizlaze i drugi odgovori: ignoriranje ili prihvaćanje šire dimenzije, tj. konteksta, mreže odnosa unutar koje naš život ostvaruje puni smisao.

Drugim riječima, možemo i trajno ostati samo na razini osobne perspektive, tj. ne napuštati granice svojih života zabavljeni i zadovoljni ispunjavanjem vlastitih potreba ili kako to Nagel opisuje: „Zašto bi u tome bilo ikakvih poteškoća? Možete objasniti svrhu većine stvari koje činite. Radite da biste zaradili novce kojim uzdržavate sebe i, možda, svoju obitelj. Jedete jer ste gladni, spavate jer ste umorni, odete se šetati ili nazovete prijatelja zato što vam se tako prohtjelo, čitate novine da biste doznali što se događa u svijetu. Kad ne biste

RETROSPEKTIVA

Imaju Hrvati što slaviti…

Hrvati su se teško izborili za svoju slobodu i neovisnost, a rane i ožiljci su još svježi pa bi se očekivalo da znamo razviti barjake, ne samo kad igra hrvatska nogometna reprezentacija već i kad domovina slavi svoj dan

H

rvatska je 30. svibnja obilježila svoj Dan državnosti. Izuzmemo li Božić i Uskrs, kao najznačajnije vjerske blagdane, to je najvažniji dan u godini u životu nacije jer tada odajemo poštovanje domovini, slavimo zajedništvo i nacionalna postignuća te se prisjećamo onih koji su nam osigurali neovisnost i slobodu. Međutim, unatoč svojoj važnosti, taj ključni nacionalni praznik nije osobito svečano proslavljen ni ove godine. Za jedne je to bio tek neradni dan, drugima nacionalna simbolika ide na živce pa misle da su napredni ako ne izvjese zastavu, treći poistovjećuju slavljenje domovine s promocijom elita na vlasti pa su malo suzdržani, a četvrti su zbunjeni čestim promjenama termina Dana državnosti pa nisu bili sigurni što uopće slavimo…

Očito nam treba vremena da usvojimo važnost nacionalne simbolike, počnemo se odgovornije odnositi prema svojoj zemlji i njezinim vrednotama te shvatimo kako imati državu nije mala stvar. Uostalom, mnogo veće nacije su znale izgubiti svoj jezik i identitet u povijesnim bespućima, a mnoge od njih ni danas nemaju državu. Hrvati su se teško izborili za svoju slobodu i neovisnost, a rane i ožiljci su još svježi pa bi se očekivalo da znamo razviti barjake, ne samo kad igra hrvatska nogometna reprezentacija već i kad domovina slavi svoj dan.

24

lipanj 2022.

PIŠE: DR. SC. BOŽO SKOKO

Imati državu nije mala stvar U starim demokracijama poput Francuske, Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država nacionalni je dan prilika za jačanje nacionalnoga identiteta i ponosa, promociju zemlje i njezinih vrednota, zajedništvo njezinih stanovnika i državljana razasutih diljem svijeta… Isticanjem važnosti svoga nacionalnog dana te šarmantnim i bučnim proslavama uspijevaju „zaraziti” i druge, pa je teško zamisliti, čak i među našim srednjoškolcima, da netko ne zna kako Amerikanci piknicima i vatrometima proslavljaju Dan neovisnosti 4. srpnja ili što Francuzi slave 14. srpnja.

Iako je nakon stvaranja neovisne Hrvatske u domovini i dijaspori započelo zajedničko obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja (kao spomen na oživljavanje demokracije u Hrvatskoj i konstituiranje višestranačkoga sabora), nakon njegova ukidanja 2001. te proglašenja 25. lipnja novim Danom državnosti, taj osjećaj se izgubio. Iako je stari nadnevak Dana državnosti vraćen 2019. godine, još uvijek se značajnije, i u domovini i dijaspori, obilježava 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, koji izaziva emocije i ponos na pobjedu u Domovinskom ratu i oslobođenje zemlje. Međutim, sva ta obilježavanja nacionalnih praznika nemaju

više one početne euforije, a ni globalne vidljivosti. Nedostaje nam praznik koji će pobuditi emocije, natjerati nas da se zamislimo tko smo i kamo kročimo, ali i dan na koji će hrvatski kvadratići preplaviti svijet…

Prepoznatljivi kvadratići u svijetu Nakon ulaska u finale hrvatske nogometne reprezentacije 2018. na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji i povratka Vatrenih u domovinu 16. srpnja, kad je u Zagrebu nogometne viceprvake svijeta dočekalo više od pola milijuna ljudi, pokrenuta je inicijativa da se taj dan nastavi obilježavati kao Dan hrvatskoga ponosa i zajedništva.

Naime, riječ je o nenadmašnom sportskom uspjehu i događaju koji će se dugo pamtiti te definitivno najvećoj proslavi u povijesti Hrvatske. Hrvatski kvadratići dobili su na globalnoj popularnosti, prekrili su Hrvatsku i sve hrvatske zajednice diljem svijeta. Čak i oni koji nisu bili sigurni u svoje korijene odjednom su bili ponosni što su Hrvati, a zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske tada je bilo na vrhuncu, baš kao što je nekada bilo za vrijeme Domovinskoga rata. Međutim, nekako se ta ideja istopila, iako se svake godine rado prisjetimo veličanstvenih nogometnih postignuća.

RAZGOVOR

ZLATKO UGLJEN

KUĆA ŠIROKO OTVORENIH VRATA

SAKRALNI PROSTORI ZA MENE SU PROSTORI ISPUNJENI ZNAČENJEM KOJE SVAKI POJEDINAC OTKRIVA NA SVOJ OSEBUJAN NAČIN, KROČEĆI U NJIHOVU NUTARNJU DIMENZIJU I IZDVAJAJUĆI SE IZ SVAKODNEVNOG. USUDIO BIH SE REĆI KAKO ONI NISU SAMO MJESTA MOLITVE I OBREDA, NEGO I MJESTA DUHOVNOG UZDIZANJA U NAJŠIREM SMISLU

Z

latko Ugljen jedan je od najistaknutijih bosanskohercegovačkih arhitekata. Rođen je 15. rujna 1929. godine u Mostaru.

Diplomirao je 1958. godine na Tehničkom fakultetu u Sarajevu na odsjeku za arhitekturu. Bio je učenik kod profesora Juraja Neidhardta, pionira arhitekture bosanskohercegovačke moderne.

Godine 1960. imenovan je asistentom na predmetu Projektovanje I na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, od 1970. godine docent je na istom predmetu, dok vanrednim profesorom postaje 1975. U zvanje redovnog profesora izabran je 1985. godine. Na Akademiji likovnih i primijenjenih umjetnosti, odsjek Unikatni dizajn, za redovnog profesora izabran je 1986. godine.

Odlazi u mirovinu 2000. godine, a 2001. godine postaje profesor emeritus.

Uz pedagoški rad cijelo vrijeme djeluje kao arhitekt – projektant. Izlagao je na 19 samostalnih i 23 skupne izložbe u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je 8 nagrada iz oblasti arhitekture, od kojih je 26

lipanj 2022.

RAZGOVARALA: NINA UGLJEN ADEMOVIĆ

najznačajnija Aga Khanova nagrada za arhitekturu 1983. godine.

Za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine izabran je 2002. godine, za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2006. godine, a za dopisnog člana Slovenske akademije znanosti in umetnosti 2007. godine.

Svojim opsežnim stvaralaštvom u širokom domenu, od objekata privredne, turističke, stambene, sportske, rekreativne, reprezentativne i sakralne namjene do spomenika, enterijera i primijenjenog dizajna, dao je poseban doprinos bosanskohercegovačkom kontekstu i tradiciji moderne arhitekture. ◆ Profesore Ugljen, možete li nam ispričati nešto o Vašem opredjeljenju da se bavite arhitekturom? Kako je tekao Vaš put do arhitekture?

Moglo bi se reći da je sve bilo stjecaj okolnosti – predratnih, ratnih i poslijeratnih. Mislim na Drugi svjetski rat.

Kako sam rođen u Mostaru, a kao dijete, zbog očevog zaposlenja, odselio u Brezu, na mene je zasigurno utjecala promjena ambijenta, podneblja. Različiti interesi, koje kao dijete nisam mogao realizirati ranije a nosio sam ih sa sobom, ovdje, u Brezi su se mogli ostvariti. Od igre sve počinje, razvija se spontanost, maštovitost, poetičnost.

Jedan od najznačajnijih odlika čovjeka je nagon za igru, dakle, kombinatoriku, istraživanje, otkrivanje ushićenja i razočarenja. Taj postupak može se primijetiti i u arhitekturi. Npr. čak i otkrivanje grešaka koje su vidljive kroz realizaciju, sastavni je dio te „igre”. Jer „samo realizacija može odgovoriti ili potvrditi je li naša ideja naša zabluda” (Charles Moore), a kao što znamo ispravaka nema, za razliku od drugih vidova umjetnosti.

I danas, na nekim od svojih objekata, iritiraju me neki detalji, koji su mogli biti drugačiji, uspješniji, bez obzira što samo ja to vidim. Konačno, kada ste tako duboko u arhitekturi, zgrade postaju vaša djeca.

Druga okolnost koja me je odvela do arhitekture je prelazak u Sarajevo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stanovali smo kod obitelji Neidhardt. Tu, sa svojih četrnaest godina, počinjem otkrivati duh moderne arhitekture.

Zahvaljujući Neidhardtu prihvaćam taj putokaz, koji je vodio kroz Neidhardtove makete i skice, fotografije, kroz djela Le Corbusiera, Gropiusa, Bauhausa, Mies van der Rohea.

Bio je to za mene bljesak novog, drugačijeg, vedrijeg – polivalentni prostori, prožimanje interijera i eksterijera,

mnogo svjetla, pravo na vidik, ravni krovovi, frizovi horizontalnih prozora, ograde na otvorenim stepeništima…

Bio sam svjedok stvaranja moderne bosanskohercegovačke arhitekture, te ubrzo, kao student i Neidhardtov suradnik i sudionik u tome.

Tada sam shvatio koliko je važan pravilan odnos prema graditeljskoj baštini. Pod tim podrazumijevam pravilno iščitavanje starog-postojećeg, kako bi se u njemu otkrile istinske – nadvremenske vrijednosti, te potom stavile u kreativnu sintezu sa suvremenim izričajem.

Mislim da je dostizanje te sinergije ono što me zaokuplja od samog početka. Poslužio bih se jednim citatom japanskog arhitekta Masahika Yenda: „Draža mi je zbrkana životnost od upadljive jednoobraznosti… Ja sam za bogatstvo značenja, umjesto jasnoće značenja…” ◆ Nakon više od sedam desetljeća aktivnog bavljenja arhitekturom, možete li reći što ona danas predstavlja za Vas? Za mene osobno arhitektura je bila i ostala centar mojih interesa i način na svjetlorijeci.ba

27

VIJESTI

Hod za život 2022.

Pod geslom „Život je zakon!” u Hrvatskoj se, sedmu godinu zaredom, održava Hod za život u 11 gradova, a po prvi put među njima je i grad Varaždin.

Početkom svibnja građani su hodali u Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Varaždinu i Zagrebu, dok se u drugoj polovici mjeseca Hod održao u Splitu, Imotskom, Pločama i Zadru. Okupljanja su počinjala u najfrekventnijem dijelu grada nakon čega su se kolone više od tisuću ljudi – djece, mladih, obitelji, očeva i majki, redovnica, redovnika i svećenika – kretale uz pjesmu, noseći transparente koji podsjećaju na važnost zaštite nerođenih. Inicijativa Hod za život završava u lipnju, kada će svojim gradovima hodati građani Siska, Osijeka i Rijeke. „Hod za život miroljubivi je hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Cilj Hoda za život je skretanje pozornosti na poštivanje svakoga ljudskog života od začeća do prirodne smrti”, stoji na mrežnoj stranici Hod za život.

XVII. Susret biskupa BK BiH s članovima Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH Sedamnaesti susret biskupa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine s članovima Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH održan je u srijedu, 18. svibnja, u zgradi Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu. Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons.

Tomo Vukšić, predsjednik BK BiH, uz sudjelovanje ostala tri člana Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Na zasjedanju su također sudjelovali predsjednik redovničke Konferencije fra Jozo Marinčić te trinaest članova i članica redovničke Konferencije među kojima jedan provincijal,

četiri provincijalne glavarice i jedan vikar Provincije, prenosi KTA BK BiH. Pomoćni biskup banjolučki mons. fra Marko Semren održao je izlaganje na temu: Mjesto i uloga redovništva u sinodalnom hodu u Crkvi. Tijekom diskusije biskupi i članovi redovničke Konferencije su govorili o sinodalnom putu na razini biskupija i uključivanju redovničkih zajednica u sinodalni hod mjesnih Crkava. Iznesena su i konkretna iskustva sinodalnog hoda biskupijskih zajednica u BiH u koji su se uključili svećenici, redovnici, redovnice, vjeroučitelji i vjeroučiteljice te drugi članovi Božjega naroda.

svjetlorijeci.ba

31

Varcarsko čeljade

VIJESTI

Zapisi o fra Ivanu F. Jukiću

Piše: Dražen Zetić

N

a okrajku carstva, dunjalucima pustih čaršijskih raskršća, četiri stoljeća danka u krvi. Jarmu. Jadu. Pod prijetnjom oštrih sablji otetih sinova od krhkih majčinih njedara. Ognjišta.

Nespokojna očeva pogleda. Janjičari. Rišćani. Raja. Odžakluk.

Sultanovim fermenom u balkanskom ejaletu, pobunjenoj provinciji. Omer paša Latas. Kockarsko. Graničarsko dijete.

Ličanin. Austro – ugarski kadet iz ogulinske regimente. Despot. Krvnik. Gordi konjanik. Serdar ekrem. Glavni lik iz (četiri desetljeća pisane) posljednje nedovršene knjige.

Ustanci. Ajduci. Posrebrena zemlja. Bosna. Rasanjana.

Bosonoga. Okrvavljena. Oplakana. Osramoćena. Izdana k’o armenska čeljad Nagorna Karabaha. Povijene suncokretove latice sivilom pepela prekrivenog tmurnog neba.

Lijepa u dronjcima. Majušnom sjaju narandžaste kriške ozarena vrletna sunca. Golobradim kamenim stećcima. Raznobojnim istkanim perzijskim ćilimima. Porumenjelom lišću dugih jeseni na samozatajnim planinskim vrelima.

Redovničkim konviktima. Kraljevskim gradovima sljedbenika onoga nepoznatog postolara iz Judeje. Kojega će za par dana poput bilo kojega drumskoga razbojnika izdati jednim poljupcem. Što bi ono travničko siroče Andrić rek‘o: „I u snu valja biti na oprezu.”

32

lipanj 2022.

Ni četrdeset godina. U hrapavom suknu umbrijskoga prosjaka Franje. Ivan Frane Jukić. Od oca Joze i matere Kate. Franjevac. Fojnički samostan. Zlatarov sin. Ilirskog duha. Plahovit k’o jerihonska ruža, Elizejev nepresušni izvor u Obećanoj zemlji Izraela.

Varcarsko čeljade. U sačuvanim zapisima sarajevskog šerijatskog sidžila, optužen zbog nekog narodnog nagovora: „Želje i molbe bosanskih krstjana”. Kažnjen k’o ranjeni mahalski pas u tamnicama Sarajeva, Carigrada. Bezimene kasabske sluškinje iz zatamnjelih istanbulskih harema.

Izlomljen. u svojim usplamtjelim psalmima noći, otopljeni talog svijeće, niže olovne retke k’o nabujala rijeka, smaragdni kanjon Vrbasa.

Razemljen. Ispijenih očiju. U drhtavoj groznici. Bez zlatna zalogaja kruha. Napukle duše k’o siroti anđeo u razbijenim komadićima porculanskog sjaja.

U prozirnoj sjeni dunjinog stabla, stoji bezlični gvozdeni križ. Pokopan u masovnoj grobnici s tridesetak bečkih siromaha, beskućnika i propalica.

U času 20. svibnja 1857., u gradu na Straussovom plavom Dunavu, izgorjela snenost jedna meka krajiškog srca.

Eh, vapi Jeremija (sin Hilkijin): Prerano se rodio… prerano umro, u vremenu begova čije vrijeme još nije bilo ohanulo.

IN MEMORIAM

Preminuo slikar Đuro Seder U ponedjeljak, 2. svibnja, u Zagrebu je u 95. godini života preminuo akademik Đuro Seder, istaknuti hrvatski slikar i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, prenosi mrežna stranica HAZU. Rodio se u Zagrebu 29. studenoga 1927. Pohađao je Prvu klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturirao 1946. u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Studij slikarstva završio je 1951. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na istoj Akademiji predavao je od 1981. do 1998., a od 1983. do 1987. bio je dekan.

Od 2012. bio je profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Za

redovitog člana HAZU izabran je 2000., a od 2011. bio je voditelj Gliptoteke HAZU. Samostalno je izlagao od 1958., a radovi mu se nalaze u mnogim nacionalnim i inozemnim galerijama i muzejima te privatnim zbirkama.

Jedan je od začetnika nove slike čija je izražajnost naglašena otvorenim koloritom, pastoznim namazom i ekspresivnim motivima (Susret, 1983.; Rajski cvijet, 1985.; Čovjek i njegova sjena, 1988.). Devedesetih godina uvodi biblijske teme (Nebesko rukovanje, 1991.; Krist, 1997.; Posljednja večera, 2004.). Autor je crkvenih vitraja (Navještenje Gospodnje, Franjevački samostan sv. Ilije u Zagrebu, 2000.), te niza djela biblijske tematike u bosanskohercegovačkim crkvama i samostanima.

Posljednja večera

Sv. Franjo Asiški

Dođite k meni svi umorni i opterećeni svjetlorijeci.ba

33

Izjava za javnost franjevaca Bosne Srebrene

N

akon završetka Kapitula Franjevačke provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene, koji je proslavljen u samostanu sv.

Pavla u Sarajevu od 25. do 30. travnja 2022. franjevci Bosne Srebrene su dali sljedeću izjavu za javnost: „Povijesni trenutak u kojem živimo obilježen je dubokom političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom i moralno-etičkom krizom. Na političkom planu naša domovina Bosna i Hercegovina još je uvijek rastrgana između separatizma i unitarizma, a najvažnije sfere javnog života i dalje su ugrožene korupcijom, nepotizmom i stranačkom podobnošću. Svim ovim trajnim poteškoćama pridružile su se i teške posljedice pandemije koronavirusa.

Sve ovo – politička nestabilnost, teško gospodarsko stanje, loša klima u društvu i vojni sukob u Europi – opterećuje život običnog čovjeka, a posebno pogađa mlade ljude čime se ubrzava već dugogodišnji egzodus mladih obitelji jer ne mogu sebi osigurati dostojnu egzistenciju u vlastitom zavičaju.

Vjerni svojoj višestoljetnoj misiji, mi franjevci Bosne Srebrene i dalje ostajemo uz svoj narod i na svojim ognjištima, pokušavajući učiniti onoliko koliko je u našoj moći kako bi se ublažile neprilike s kojima se suočavaju naši vjernici, osobito oni koje je društvo marginaliziralo.

Vjerujemo kako je cjelovita i europska Bosna i Hercegovina, u kojoj će se osigurati individualna, nacionalna i vjer-

ska prava i slobode svih koji u njoj žive, najbolji životni okvir za sve nas. Izgradnji takve Bosne i Hercegovine, vjerni svom povijesnom naslijeđu, želimo i mi sa svoje strane pridonositi prema svojim mogućnostima, čime ispunjavamo svoju osnovnu zadaću – služiti u evanđeoskom i franjevačkom duhu hrvatskom katoličkom narodu kao i svakom čovjeku bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost kao što smo to i radili preko sedam stoljeća u ovoj zemlji.

U tome kontekstu pozivamo sve narode u Bosni i Hercegovini kao i svakoga čovjeka da zajednički izgrađujemo ovu državu bez nametanja bilo kakvih rješenja sa strane koja samo pridonose daljnjim podjelama. Pri tome posebno pozivamo sve političke aktere u našoj domovini da ostave partikularne interese i razmirice postrani i da se konačno posvete izgradnji općeg dobra, da izbjegavaju bilo kakvu neprimjerenu retoriku koja bi mogla povrijediti bilo kojeg čovjeka. Bosna i Hercegovina je naša zajednička kuća u kojoj se svaki čovjek – ma kojem on narodu i svjetonazoru pripadao – mora osjećati sigurno i zaštićeno u svim svojim pravima i slobodama.

U tom duhu svim stanovnicima naše domovine Bosne i Hercegovine želimo: Mir i dobro!”

Sarajevo, 29. travnja 2022.

Franjevci Bosne Srebrene

Foto: fra Dario Laštro Novi Definitorij Bosne Srebrene S lijeva na desno: fra Damir Pavić (tajnik), fra Petar Jeleč (definitor), fra Vinko Sičaja (definitor), fra Ivo Orlovac (definitor), fra Janko Ćuro (vikar Provincije), fra Zdravko Dadić (provincijal), fra Drago Pranješ (definitor), fra Miro Relota (definitor), fra Stipo Kljajić (definitor). svjetlorijeci.ba

35

SAMOTNO MJESTO

Barok u Bosni Srebrenoj Barokna ostavština franjevaca Bosne Srebrene nije velika, niti znatna po kvaliteti u europskim razmjerima, ali je divovska po simboličnom značenju jer je Bosnu i Hercegovinu dosljedno vezala uz zapad, u vjeri, ali kroz kulturu PIŠE: BORIS BECK

N

e mislimo o tome – ali mi smo djeca baroka. Pojavio se u 16. stoljeću nakon Tridentskoga sabora, koji je potaknuo katoličku obnovu i za sljedeća stoljeća odredio katoličko stajalište prema svijetu, društvu i drugim kršćanskim konfesijama. A katolička obnova širila se s baroknim crkvama, tako zamišljenima da se svećenika jasnije čuje i misa bolje prati, ali i raskošno oblikovanima da zabljesnu vjernika. Raskošni ukrasi, veliki oltari, mnoštvo slika i kipova koji svojom živošću zapanjuju promatrača – to je, eto, barok. Barok je spoj mašte i matematike, kao u glazbi Monteverdija, Scarlattija, Bacha i Händela; Hrvatima je ostavio vrhunska književna djela, od Gundulića i Bunića Vučića do Junija Palmotića i Frana Krste Frankopana.

Izgubljeni oltari Barok je toliko moćan da se svojom osjećajnošću nametnuo kao opći model umjetnosti, a umijećem uvjeravanja živi u sveprisutnoj propagandi. Rim je bio i ostao središte baroka, onako kako ga je zamislio papa Siksto V., s monumentalnim građevinama i trgovima – dovoljno je samo zatvoriti oči i prizvati pred njih Trg sv. Petra. U slikarstvu ga možemo pratiti od Caravaggia – čiji je „Poziv sv.

36

lipanj 2022.

Mateja” iz 1598. baš nedavno krasio naslovnicu ovoga lista – do Rembrandta i Rubensa. Zahvaljujući franjevcima i Bosna Srebrena je sudjelovala u tom velikom europskom zamahu, o čemu možemo saznati iz izvrsne monografije Sanje Cvetnić, povjesničarke umjetnosti i profesorice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; ona u bogato ilustriranoj knjizi „Barokni defter”, koju je 2011. objavio nakladnik Leykam International u Zagrebu, donosi niz studija o likovnim djelima iz 17. i 18. stoljeća u Bosni i Hercegovini.

Umjetnine, kao i sve nužno za bogoslužje, nabavljalo se tipično u inozemstvu, kako pokazuje kronika fra Bone Benića iz Kraljeve Sutjeske. On je zabilježio da je 1740. fra Filip iz Oćevije pošao u Mletke s novcem prikupljenim od lemozine i raznim starim srebrnim krhotinama sačuvanima u sakristiji te je odande donio raznu liturgijsku odjeću, baldahin za procesije, kipove sv. Ivana i sv. Antuna, tabernakul te čitav jedan oltar. Uopće je bila velika potreba za pokretnim oltarima jer vlasti nisu dozvoljavale gradnju crkava. Fra Filip Lastrić, primjerice, navodi povlasticu koju je 1771. fratrima izdao papa Klement XIV. da imaju pokretni oltar na kojem će „s dužnom počašću i poštovanjem na njemu u prikladnim i doličnim mjestima

slaviti sv. Misu”; fra Marijan Bogdanović iz Kreševa zapisao je da je 21. srpnja 1770. posvetio čak dvadeset takvih oltara. Nažalost, ti drevni oltari gotovo uopće nisu sačuvani, a kako su izgledali, može se vidjeti u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu – gdje je pohranjen prijenosni triptih Krunjenja Bogorodice, Oplakivanja i Raspeća, načinjen oko 1400., podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske – ili u Livnu, u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica gdje je izložen prijenosni oltar s likovima sv. Franje i sv. Ante iz 1804.

Vrhunska djela Zbog visokih troškova, a također i zbog toga što su osmanske vlasti priječile nabavljati novu crkvenu opremu, pa čak i obnavljati staru, franjevci su bili prisiljeni okretati se domaćim umjetnicima i majstorima. Fra Bono Benić navodi da su uvezeni tabernakul 1744. sami uresili srebrom i dragim kamenjem izvana te iznutra obložili kadifom. Nakon katastrofalnoga požara u Kreševu – što je na Uskrs 1765. uništio crkvu s oltarima, kipovima, bibliotekama i crkvenim ruhom „koje je čuvano i nabavljano za četiri vika od svih krajeva”, kako 1842. bilježi u Godišnjaku fra Jako Baltić – bili su na obnovi angažirani domaći ljudi: majstor

KNJIŽEVNOST

Tragom teofanije Vesne Parun (III.)

K

ao umjetnik Vesna Parun, promatrajući veličanstvenost života kojemu se strastveno, himnički predavala, osjeća u njemu postojanje modela u Najvišemu, međutim osjeća da to nije „sve to mi moramo nekako ponoviti, ostvariti, da bismo dolazili do Njega, postajali On. I ta potreba rađa književnost, umjetnost, trajno nezadovoljstvo onim što smo postigli, već riješili.” (Glas Koncila, 2, 21. I. 1973., str. 8). O smrti ima, barem u to vrijeme, vrlo jasne stavove: „Vjernika ne plaši smrt nego strah da nije sebe dovršio a mogao je. Vjernik zna da će se nakon smrti još više usavršavati. Ali također zna da će biti kažnjen za ono što je propustio.” Njoj primarni razlog za kaznu nije grijeh nego – propust. Vesnina misao je vrlo duboka. Svojom smrću Krist je grijehu oduzeo svu vlast (Rim 6,9), Bog se ne zadovoljava

38

lipanj 2022.

PIŠE: LUKO PALJETAK

nesavršenim, nedovršenim djelima. Parunova kao da na umu ima Izaijine riječi: „Riječ koja dolazi iz mojih usta ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio” (Iz 55,11). „Ali koliko smo nepravde učinili kad smo uzeli u ruke svoju dušu”, piše ona u pjesmi „Neprepoznavanje”. S bogatim iskustvom patnje u sebi ona zna da: „Sa svakim od nas rađa se jedna / posve neodređena mala patnja. / Mi joj polako dajemo ime, hranimo je raznolikim tokovima. / I sve je jasniji njen obris / i sve je oštriji njen lik. // Srce je prozrelo tajnu i ušutjelo.” (Crna udica) Kao sredstvo usavršavanja Vesna vidi molitvu i u pjesmi „Kamena krila” kaže: „Sklopiti ruke znači poštivati skladnost prostora; / u njega je ugrađena ljubav kao u zemljani kavez. // Zelenilo disanje dah je ružine molitve / i ne možeš ušutkati nevinu sličnost svih postojanja. / Život i

neživot teku zajedno, ne rastaju se. / U srcu života i neživota sve je izjednačeno. // Na početku puta znamo tako malo o sebi. / Na kraju puta znat ćemo malo više o drugima / ali nećemo znati da je to već kraj puta // I baš tu je prije nas netko izrekao istu riječ.” (Ukleti dažd, 1969.). „Molitva je ugrađena u naše postojanje”, konstatira ona u spomenutom intervjuu. „Tko se nikako ne moli, taj je ili nečim oštećen ili nije sazreo. (…) U molitvi je čovjek skrušen, izjednačen sa svima. (…)

Ako mi sebe ugrađujemo u druge ljude, u njihovu bol, onda je svaki naš pristup čovjeku, svako naše razmišljanje o ljudima – molitva. (…) To prelijevanje ljudi jednih u druge dobrotom… najednom shvatiš da se moliš. U nekom razgovoru osjetiš: pa ja se molim. I zaista moliš ono ljudsko u drugom čovjeku, moliš ga da bude više čovjek” (Glas Koncila, 2, 21.

1. 1973., str. 9), kao što to Vesna čini u glasovitoj pjesmi „Ti koja imaš nevinije ruke”, ili primjerice u franjevački nadahnutoj pjesmi „Molitva čovjeka koji je izgorio spašavajući pčele”: „Evo me, Gospodine! Stižem iz daleka / ranama zlatnim pokrit sav, ali sretan. / Anđeo Tvoj u plavom smilju čeka / mog živog srca oganj neraspretan. // Nosim ti vijesti žalosne, ja sluga / odani Tvoj strpljivih ruku, Josip: / ne spasih pčele Tvoje. Crna duga / na zemlju spusti se. U strašan kip / od soli dan se preobrazi. Vidjeh / moj otok gori, smole i lavande / krcat, u drevni rasipa se žar. // O, daj još jednom da

VIJESTI

KNJIŽEVNOST

Šimunov dan u Dubravama U samostanskoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM u Dubravama svečano je na drugu subotu u mjesecu, 14. svibnja, proslavljen „Šimunov dan”. Svečanu sv. misu predslavio je fra Joso Oršolić, župnik u Donjoj Tramošnici, uz koncelebraciju osam svećenika. U svojoj nadahnutoj i veoma bogatoj propovijedi, fra Joso je istaknuo duhovne zasluge fra Šimuna „koje nas nukaju da i mi u ovo vrijeme, poput njega, trebamo prvenstveno obraćenje i time odgovoriti na Božju nakanu koju dragi Bog ima sa svakim od nas”. Istaknuo je također i duhovne blagodati drugih franjevaca-ujaka koji

su žrtvovali svoje poslanje za vjerni puk posavskih krajeva.

Posebno radosno i duhovno ozračje sv. misi dali su vjernici koji su svoj hrvatski-katolički identitet izrazili dolaskom na sv. misu „u narodnoj nošnji” te je raskošnost i bogata ornamentacija nošnje brčanskog kraja zablistala u samostanskoj crkvi.

Proslavi „Šimunove subote” prethodila je trodnevnica koja je proslavljena u trima filijalnim crkvama dubravske župe, kada su vjernici molili za brže proglašenje blaženim Sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića. (fra Niko Josić)

Dan molitve za svećenička i redovnička zvanja u Sarajevu U povodu 59. svjetskog dana molitve za duhovna zvanja i Nedjelje Dobrog Pastira koja se slavi na četvrtu vazmenu nedjelju, Povjerenstvo za pastoral zvanja pri Konferenciji viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH organiziralo je molitveno bdijenje u četvrtak, 5. svibnja s početkom u 18 sati, u crkvi sv. Nikole Tavelića u Sarajevu, izvijestila je mrežna stranica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH. Na molitvenom bdijenju uz okupljene redovnike, redovnice i kandidatice sudjelovao je nadbiskup vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, bogoslovi s dvije bogoslovije (Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater”) te članice Zajednice Djela Marijina – Pokreta fokolara u BiH. Svjedočanstvo o svom redovničkom pozivu podijelili su: s. M. Jelena Jovanović, SMI i fra Davor Petrović, OFM, dok je fra Bruno Ćubela u svom nagovoru iznio svoje promišljanje o duhovnom pozivu i neka promišljanja pape Franje iz apostolske pobudnice Christus vivit.

40

lipanj 2022.

Na koncu susreta nadbiskup Vukšić zahvalio je na organizaciji molitve za svećenička i redovnička zvanja i udijelio blagoslov okupljenim sudionicima, a predsjednik KVRPP BiH fra Jozo Marinčić izrazio je zahvalnost svima koji su sudjelovali u realizaciji programa kao i nazočnima za sudjelovanje u molitvenom zajedništvu.

ZOV RIJEČI

Gdje nam je ljubav?

PRIREDIO: IVAN KRAMAR

Gdje nam je ljubav, gdje je ljubav i njeno zrno? u gomolju i stablu i pšenici? u rosi? u leptirima? negdje u žbuki koja veže kamen za drugi kamen pa rađa grad? u crno zemljano srce cvijeta složena? tko je nosi u krvi kao iglu? zašto iz ptice bježe koraci naši davni, kad smo se i mi nebom služili kao cestom? a možda ljubav naša blizu je, treba čuti njen govor, njenu hordu; voće je njena snaga, klasovi koji hljebom terete zemlju, more kad sluša svoju gordu beskrajnu smrt u čelu koje je nebu čaša; a možda nije ljubav ono što o njoj znamo: mekana tuga gvožđa u citri, stara slika i zvijezde uglazbljene po zakonima strasti, možda je nešto drugo njen uzrok, negdje tamo u voćnjaku na brdu i možda će nam pasti s grana u krv, a možda nešto što nema lika. što napadne nas naglo pa poželimo tijelo i oči pune cvata, i napadne i zvona i vrtove i ženu koja se s trga vraća noseći samo cvijeće u prsima i bijelo pletivo sunca; ruka postane mnogo kraća i neoprezna: gdje je ljubav? i zna li ona, ili nas samo negdje čeka i samo diše, tu negdje blizu, skromna, a sve je drugo šminka i nakit gole zime plamena? jer mi čuda ne znamo imenovat: ptica je samo krinka kamenu; gdje je ljubav? možda je ona više, a cvijet i krv i tijela i zemlja njena uda, a cvijet i krv i tijela i zemlja njena ruda.

Luko Paljetak rođen je u Dubrovniku 19. kolovoza 1943. U Zadru je diplomirao slavistiku i anglistiku, te doktorirao u Zagrebu 1992. Redoviti je član HAZU te mnogobrojnih svjetskih Akademija, kao što je slovenska, a kao prvi stranac u povijesti postao je članom Ruske Akademije ruske književnosti (ARS) 2013.

Prvu zbirku Nečastivi iz ruže objavio je 1968. Autor je stotinjak zbirki pjesama, dramskih tekstova, knjiga za djecu, feljtona, znanstvenih studija, likovnih monografija i nekoliko antologija, te velikog broja prijevoda s nekoliko stranih jezika. Dobitnik je brojnih uglednih nagrada.

Paljetak je u hrvatsku poeziju unio bujnu imaginativnost i osjećaj za nove mogućnosti zatvorenih pjesničkih oblika.

Svojim karakterističnim jampskim 14-stercem obnovio je naizgled prevladane mogućnosti simboličke i romantičarske tradicije zasnovane na vještoj versifikaciji s tematikom koja se kreće od lirskih, ljubavnih, ispovjednih i meditativnih tema i motiva do anegdotalnih sekvenci na granici paradoksa i groteske. Paljetak prije svega ostaje pjesnik ljubavi u svim njenim pojavnostima i evokacijama. svjetlorijeci.ba

41

Svećenik u vrtlogu apostazije Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

Širenje pustinje Kriza je prilika kada padaju maske i otkrivaju se namisli srdaca (Lk 2,35).

Ne može se više sjediti na dvije stolice, nego je nužno opredijeliti se i raskinuti s podvojenošću i mlakošću. Tada se vidi pravo stanje stvari i može u punini zaživjeti Isusova riječ: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32).

U pozadini sadašnje krize u Crkvi je diktatura relativizma koja je dovela do 44

lipanj 2022.

slabljenja i gubitka vjere u božanstvo Krista jedinoga Spasitelja.

Vjerojatno najbolniji izazov svećenicima danas je pražnjenje crkava od vjernika. Ovo je zoran pokazatelj tihe eutanazije kršćanstva koja je na djelu. Dovoljno je pogledati na takozvane razvijene europske zemlje za vidjeti što nas čeka.

U većini europskih zemalja pohađanje nedjeljne mise spustilo se ispod 10 %, a u Francuskoj na 3 – 4 %.1 U Nizozemskoj, nekad poznatoj misionarskoj zemlji,

2006. godine je samo 1,6 % katolika pohađalo crkvu, a danas se taj broj spustio ispod jedan posto.2 Ako se ovaj trend nastavi, već do 2028. mogla bi posve nestati njihova najveća nadbiskupija Utrecht.3 Dodatno zabrinjava što su mladi većinom skloni ateizmu i neprakticiranju vjere. U Europi, kako kaže poznati politolog Olivier Roy: „Vjerska praksa izgleda danas kao nešto čudnovato, čak fanatično.

Nije samo vjerska praksa koja se smanjuje nego kršćanska kultura nestaje.”4

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

Banovina Hrvatska Nakon dugih i teških pregovora postignut je u kolovozu 1939. sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske koja je bila zadnji i, pokazat će se kasnije, zakašnjeli pokušaj rješavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja

N

ovi izbori u prosincu 1938. pokazali su jačanje opozicije koja je osvojila 45 % zastupničkih mjesta u skupštini. Vladko Maček i HSS bili su jači nego ikad, pa su odlučili bojkotirati rad Skupštine kako bi natjerali središnju vladu na pregovore i rješavanje nagomilanih problema u državi. Na te izbore HSS je izišao unutar Seljačko-demokratske koalicije udružene s opozicijom u Srbiji. HSS je tridesetih godina zapravo postao svehrvatska stranka i pokret u kojem su Hrvati vidjeli najbolju obranu od Beograda i velikosrpske politike. Kako su HSS i udružena opozicija bili pobjednici izbora, knez Pavle je kao realist uvidio da je rješavanje hrvatskoga pitanja preduvjet za smirivanje stanja u zemlji. Govorio je kako u Hrvatskoj sve više jača radikalna desnica koja traži izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije što mu uopće nije odgovaralo. Uspjesi Njemačke i Italije, te Francisca Franca u Španjolskoj davali su krila desnici u Hrvatskoj, pogotovo ustašama koji su se protivili pregovorima s Beogradom.

Milan Stojadinović, s druge strane, nije želio nikakav dogovor, inzistirao je i dalje na centralističkom uređenju države i počeo se ponašati poput diktatora želeći si priskrbiti što više vlasti u državi. Počeo je sve više simpatizirati 48

lipanj 2022.

PIŠE: FRA PETAR JELEČ

režime u Njemačkoj i Italiji i voditi sve bezobzirniju politiku prema Hrvatima: „U unutarnjoj je politici M. Stojadinović vodio oštru antihrvatsku politiku i stalno pojačavao autoritarnost režima s nacističkim tendencijama, a u vanjskoj politici odvajanje od zapadnih zemalja i približavanje Njemačkoj i Italiji. Da bi ostvario unutarnju i međunarodnu izolaciju Hrvatske, Stojadinović je u svoju stranku, Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ), u narodu nazvanu „Jereza”, uključio Slovence (SLS), Muslimane (JMO), a preko jačanja političkih i gospodarskih veza s Njemačkom i Italijom poručio Hrvatima da ne očekuju pomoć od tih zemalja iako one ruše versajski sustav. U tom smislu govorio je kako Srbija „držeći se Njemačke [...] drži u šahu sve njene suparnike” u državi (Hrvate) i izvan države (Bugare).

Takva politika više je bila izraz vulgarnoga utilitarizma – oslonac na moćnu industrijsku silu Njemačku i izolaciju Hrvata – nego ideološkoga zanesenjaštva nacifašizmom. „Osim toga on je sve više sumnjao u moć i snagu zapadnih država pred sve jačim i agresivnijim nastupom nacifašizma.” (D. Bilandžić) Stoga je, kad se vlada našla u krizi zbog razrješenja s dužnosti pet ministara, princ Pavle iskoristio priliku da se riješi premijera Stojadinovića i zamijeni

ga Dragišom Cvetkovićem. Na međunarodnom planu dogodila se njemačka okupacija ostatka Čehoslovačke i talijanska okupacija Albanije te se Jugoslavija našla okružena dvjema moćnim silama. Za princa Pavla to je bilo možda konačno upozorenje koje ga je potaknulo da što prije uspostavi dogovor s Hrvatima kako bi osnažio jedinstvo države prije nego što je zahvate ratna zbivanja.

Princ Pavle je tada potaknuo predsjednika vlade Cvetkovića da pokrene složene tajne pregovore s Mačekom radi pronalaženja stabilnoga rješenja sukoba između Zagreba i Beograda, a i sam je više nego aktivno sudjelovao u traženju kompromisa.

Sporazum o stvaranju Banovine Nakon dugih i teških pregovora postignut je u kolovozu 1939. sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske koja je bila zadnji i, pokazat će se kasnije, zakašnjeli pokušaj rješavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja. Naime, 26. kolovoza 1939. postignut je sporazum prema kojemu je ustanovljena autonomna Banovina Hrvatska koju su činile dotadašnje banovine Savska i Primorska, te kotarevi Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica,

Fotovijest

HODOČAŠĆE U OLOVO TEKST: FRA MATEJ JURIČEVIĆ | FOTO: DIJANA MUMINOVIĆ

Prvog svibnja tradicionalno se hodočasnička rijeka slijeva u drevno marijansko svetište u Olovu. Vrhbosanska nadbiskupija i Franjevačka provincija Bosna Srebrena svibanjsku pobožnost započeli su u ovom najstarijem marijanskom svetištu u našoj domovini. Na samom početku hodočasnike je blagoslovio vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić, a zatim je uslijedila krunica i procesija sa slikom Gospe Olovske.

Svečanim svetim misnim slavljem predsjedao je mons. Tomo Vukšić uz koncelebraciju upravitelja svetišta fra Ilije Božića, provincijala Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića, te vikara Provincije fra Janka Ćure i drugih svećenika. Na samom početku sve hodočasnike, oca nadbiskupa i novoizabrane članove uprave Provincije koji su bili prisutni pozdravio je upravitelj svetišta fra Ilija Božić, a zatim je riječi pozdrava uputio i otac provincijal fra Zdravko Dadić.

Nadbiskup Vukšić je u svojoj homiliji pokušao objasniti zašto se baš mjesec svibanj u crkvenoj tradiciji posvećuje Majci Božjoj, uz riječi Johna Newmana koji kaže da je „svibanj mjesec u kojem se priroda budi, a trava i šuma dobivaju svoju zelenu boju. Čak i ako je svibanj obilježen vrlo nepovoljnim vremenskim prilikama, ljudima taj dio godine ulijeva nadu u novi početak, a Marija je ta koja je majka nade, majka utjehe, škrinja zavjetna. Nada je upravo ta koja nam ne dopušta potonuće na dno čak i kad nam je najteže.”

Misno slavlje pjevanjem je uveličao zbor bogoslova Franjevačke teologije Sarajevo pod dirigentskom palicom fra Emanuela Josića. Na samom kraju euharistijskog slavlja upravitelj svetišta zahvalio je svima koji su došli i svima koji su pomogli u organizaciji ovoga slavlja, a vjernici su i nakon svete mise još dugo ostali u dvorištu svetišta i nastavili druženje.

50

lipanj 2022.

FOTO: KTA BK BiH

Vjernici Hrvatske katoličke zajednice bl. Jakova Zadranina u Göppingenu ove su godine na posebno svečan način proslavili blagdan svoga zaštitnika. Svečanu misu u crkvi Christönig u kojoj se redovito okupljaju hrvatski vjernici, u nedjelju, 1. svibnja predvodio je voditelj Zajednice fra Ivica Jurišić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U ulaznoj procesiji, uz ministrante, relikviju su u crkvu unijeli članovi kulturne udruge Matica Hrvatska

predvođeni predsjednikom Jozom Bešlićem. Na početku mise pročitan je životopis, a potom je blagoslovljen relikvijar-reljef s likom blaženika, rad akademskog kipara fra Joakima Gregova. Misno slavlje animirali su zborovi iz Göppingena i Geislingena predvođeni orguljašicama Marijom Perić i Martom Bogdanović.

Nakon mise, prvi put nakon dvije godine uslijedilo je druženje kod obiteljskog stola u župnoj dvorani.

(Marija Belošević)

Koncert i izložba u crkvi sv. Ante u Beogradu U srijedu, 18. svibnja, s početkom u 19 sati održani su koncert i izložba povodom 150. obljetnice rođenja slovenskog arhitekta Jožeta Plečnika. Koncert i izložba održani su u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Beogradu, koja predstavlja jedno od njegovih značajnijih djela. Pokrovitelji ovoga događaja bili su Veleposlanstvo Republike Slovenije u suradnji s Veleposlanstvom Republike Češke, Austrijskim kulturnim forumom, Društvom Slovenaca „Sava” u Beogradu te Franjevačkim samostanom Sv. Ante Padovanskoga.

Na početku prisutnima se obratio veleposlanik Republike Slovenije u Beogradu g. Damjan Bergant, potom beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar, a više o samoj crkvi sv.

Ante prisutnima je rekao župnik preč. fra Ilija Alandžak.

Kompozicije koje su bile izvedene na ovom koncertu nastale su kao inspiracija Plečnikovim životom, a za klavirom i orguljama ih je izvodio njihov kompozitor Dalibor Miklavčič, profesor na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, dok

je samu izložbu, točnije fotografije za ovu priliku osiguralo Društvo Slovenaca „Sava” iz Beograda.

Nakon završenog koncerta, posjetitelji su imali priliku kroz izložbu vidjeti fotografije nacrta i dijelova crkve sv.

Ante, koju je projektirao ovaj arhitekt.

(Marija Antonela Kanelić)

svjetlorijeci.ba

51

VIJESTI

Blagdan bl. Jakova Zadranina u Göppingenu

REPORTAŽA

ŽUPA SV. IVANA KRSTITELJA, DONJA TRAMOŠNICA

GLAS U PUSTINJI PIŠE: FRA JOSO ORŠOLIĆ

PORED SVEGA ŠTO SE DOGAĐALO TIJEKOM POVIJESTI OVE ŽUPE, MOGLO BI SE REĆI KAKO NIJE IMALA NIMALO SVIJETLU I LAGANU PROŠLOST – TRI RATA OD KOJIH JE ZA DONJU TRAMOŠNICU NAJTEŽI BIO OVAJ POSLJEDNJI JER JE TEK POSTALA SAMOSTALNA ŽUPA

B

ilo je to prije skoro pedeset godina, kada je župnik fra Valerije Stipić cijelo sjemenište iz Visokog pozvao 1. svibnja 1976. u Donju Tramošnicu – oko 130 đaka Franjevačke klasične gimnazije. Došli smo vlakom od Visokog do Bosanskog Šamca, a onda platonima koje su vukli konji od Bosanskog Šamca do Tramošnice oko 25 kilometara. U Tramošnici su nas čekali radosni domaćini i poveli svojim kućama na konak. Sutradan je bila velika svečanost i lijep dan za pamćenje. Crkva je bila prepuna vjernika koji su se gurali oko kipa sv. Ivana Krstitelja i molili zagovor. Kip je bio brončani, djelo ak. kipara Josipa Poljana, oko dva metra visine. Misno slavlje predvodio je fra Šimo Šimić kao najglasniji govornik ne samo za ovu prigodu nego i u svim drugim prigodama i proslavama u Provinciji Bosni Srebrenoj.

A danas? Ovakav ili sličan izlet bilo bi nemoguće realizirati. Ne samo da nema više onih domaćina koji su nas tada primili nego nema ni njihovih nasljednika. Nažalost, nema ni konja ni 52

lipanj 2022.

platona, ali bi nas možda prevezli neki novi „konji” ili konjske snage u autima.

Međutim, najžalosnije je što više nema sjemeništaraca koji bi došli u Tramošnicu ili neku drugu župu.

Budući da su od Gornje Tramošnice već bile odijeljene župe Srednja Slatina (1972.) a još prije župa Turić (1967. godine), vjernici Donje Tramošnice bili su sve glasniji i uporniji kako bi i oni dobili svoju župu. Naime, postojalo je dosta razloga za osnivanje nove župe, pa navodimo samo neke: pohađanje vjeronauka i sv. misa bilo je vrlo teško, putovi loši, a mnoge kuće bile su udaljene i po 5 pa čak i 9 kilometara od tadašnje župne crkve u Gornjoj Tramošnici koja je bila pretijesna. Župa je tada brojila oko 6500 vjernika.

Dekretom Vrhbosanske nadbiskupije broj 680/73 od 27. ožujka 1973. godine osnovana je nova župa Donja Tramošnica. U sastav župe ušla su sljedeća sela: Orlovo Polje (126 domaćinstava), Njivak (74), Čardak (76), Grab (138) i dio Okruglića (oko 40 domaćinstava).

Broj vjernika koji je pripao župi Donja Tramošnica bio je oko 2300 prema Šematizmu iz 1974. godine.

Prema popisu, prigodom blagoslova kuća, 2021. godine župa broji ukupno 271 vjernika u 102 kuće (2020.: 195 vjernika, 95 kuća). Ovo je broj kuća u koje se ušlo za blagoslov i vjernika koji su bili za Božić. Stvarno stanje je: 97 kuća i 163 vjernika koji žive u Donjoj Tramošnici.

Osnivanje župe

Počeci župnoga života

Na proširenom samostanskom kapitulu 15. siječnja 1973., na kojem je sudjelovao i tadašnji provincijal fra Vlado Karlović, dogovoreno je osnivanje župe Donja Tramošnica i određivanje njezinih granica.

Vrhbosanski ordinarijat je povjerio župu Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj 9. travnja 1973. godine u Sarajevu. Prvi župnik fra Valerije Stipić došao je u Donju Tramošnicu 9. lipnja, a župu preuzeo 10. lipnja 1973. godine. Mjesec

i pol kasnije, 27. srpnja 1973. obavijestio je Provincijalat Bosne Srebrene kako su župljani novoosnovane župe Donja Tramošnica, gotovo jednoglasno, izabrali da patron župe bude svetkovina Rođenja Ivana Krstitelja. Ovaj izbor sveca-zaštitnika, za bolje poznavatelje vjerskih prilika u ovom dijelu Posavine, nije bio slučajan i neko posebno iznenađenje jer se sv. Ivo Krstitelj od davnina posebice častio i u tramošničkom kraju.

Prvi krštenik u novoj župi bila je Kata Šokčević iz Čardaka. Rođena je 1. lipnja a krštena 9. lipnja 1973. godine.

Kći je Stijepe i Marije rođ. Mamuzić.

Prva umrla osoba bila je Mara Stipić iz Orlova Polja, žena Stjepanova. Umrla je 18. lipnja 1973. godine u sedamdesetoj godini života i pokopana sutradan na groblju u Okrugliću. Prvi vjenčani par bili su mladenci Tomislav Dugeč iz Županje (1952.) i Mara Ivanković iz Njivka (1953.). Vjenčani su 4. kolovoza 1973. godine. Prva svečanost podjeljivanja sakramenta potvrde (krizme) održana je 23. lipnja 1974. godine, na uočnicu patrona nove župe. Toga dana vrhbosanski pomoćni biskup dr. Tomislav Jablanović krizmao je 71 osobu, 37 djevojčica i 34 dječaka.

Gradnja župne kuće i crkve Projekt župne crkve i kuće uradio je „Projektbiro” iz Slavonskog Broda, kojemu je tada ravnatelj bio dipl. ing. građ. Dragutin Antolković. Župna kuća sagrađena je tijekom ljeta 1973., a s crkvom se započelo u proljeće 1974. godine. Dok se gradila nova crkva, sv. misa slavila se pred drvenom kapelicom sv.

Josipa Radnika na džudovskom groblju, gdje je i zavjetno mjesto sv. Roka.

Prema projektu, crkvena lađa nove župne crkve bila je širine 13,30 i duljine 24,30 m. U crkvu se ulazilo kroz vjetrobrani pretprostor. S njezine desne strane bio je prostor za ispovjedaonice, a s lijeve je bilo predviđeno stubište koje je vodilo na kor. Ispod stubišta nalazila svjetlorijeci.ba

53

Na Proslapu je, u župi Uznesenja BDM Rama-Šćit, 15. svibnja pod misom u 11 sati blagoslovljena spomen-ploča ubijenim i nestalim iz ovoga mjesta u Drugom svjetskom ratu, poraću i Domovinskom ratu.

Prije početka sv. Mise riječi pozdrava i dobrodošlice uputio je fra Andrija Jozić, ramski gvardijan, nakon čega je Josipa Markešić pročitala 162 imena s ploče. Spomen ploču svečano je otkrio Jozo Milas, najstariji mještanin sela Proslap.

Sv. Misu predvodio je mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski u miru, koji je u svojoj propovijedi rekao kako nas „svačiji zločin poziva, kako god on bolio, da uvijek, poput djece Božje, razlučujemo između zločina i zločinca.

Da zločin mrzimo, da se protiv zla borimo, a nikad i nigdje nikog ne mrzimo!” te zaključio riječima kako ćemo jedino tako biti Isusovi učenici.

Na kraju mise okupljenima se pozdravom i zahvalom obratio predsjednik organizacijskog odbora i začetnik ideje

spomen-ploče, g. Ivan Filipović. „Mi smo ovim činom danas otrgnuli od zaborava 162 imena, koja će ostati tu zapisana” kazao je, između ostalog, g. Filipović u svom govoru.

Nakon mise upriličen je domjenak na kojem je nastavljeno druženje mještana i gostiju. (Damir Mišura)

„Rič Domovini” biskupa Egidija Živkovića Knjiga „Rič Domovini” željezanskog biskupa Egidija Živkovića rezultat je njegovih napora da svoju biskupiju što bolje poveže s biskupijama Crkve u Hrvata te da zajedno s njihovim biskupima i vjernicima odgovorno promišlja o načinima duhovne obnove svoga naroda. Izdavač je Gradišćansko društvo Hrvat S. A. M., dok je urednik fra Božidar Blažević, predsjednik ove udruge i član Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U knjizi su predstavljeni svi nastupi i propovijedi u deset godina biskupskoga djelovanja željezanskoga biskupa dr. Egidija Živkovića u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, a njome se mogu poslužiti i gluhi i slijepi zbog ugrađene memorijske kartice sa cjelokupnim grafičkim materijalom i snimkom liturgije s biskupovom propovijedi u Vukovaru.

Knjigu „Rič Domovini” možete naručiti na broj telefona: 0043 676 880 70 3292; e-mailom na: frabozoblazevic@ gmail.com, a sredstva od prodanih knjiga idu za obnovu potresom srušenih kuća u Hrvatskoj.

svjetlorijeci.ba

57

VIJESTI

Blagoslov spomen-ploče na Proslapu

INFRA – POLITIKA

Kulturni teror Već punih tridesetak godina raznorazne desničarske struje, klanovi i grupacije, uključujući i režimsku stranku HDZ, nisu svjesni važnosti kulturne borbe, a još manje znaju ili žele znati kako deložirati ljevicu, tj. jugonostalgičare, bivše skojevce, i titoiste iz glavnih medija i visokoga školstva

R

iječ „kultura” doživjela je u posljednjih stotinjak godina hiperinflaciju značenja. Dandanas svaki političar, ali i ljudi iz vodećih medija, vole se kititi na svim valnim i zemljopisnim dužinama riječju „kultura”. Kazati za nekoga da je kulturan, ili da dolazi iz kulturne nacije, automatski podrazumijeva da postoje i nekulturni ljudi i nekulturne nacije. A koji čovjek, a koji političar je ikada rekao za sebe da je nekulturan? Kao i svaka riječ koja se odviše koristi, tako je i riječ kultura podložna danas raznim pojmovnim akrobacijama i političkim zloporabama.

Nekad je stara latinska riječ cultus imala prvenstveno značaj očuvanja i obrađivanje nečije baštine, bilo da je to značilo obrađivanje zemlje ili čuvanje identiteta starorimskih zajednica. Danas je njezina jezična izvedenica, pod istoimenim nazivom, na udaru uvoznih američkih pomodarskih tuđica. Riječ kultura prvenstveno je postala danas imenica za razne životne stilove; počevši od kulture života, pa do kulture pederastije ili kulture smrti, pa sve do kulture štovatelja raznih jela i pića, ili pak različitih pseudopolitičkih kultura. Kultura, kao oblik ili stil nečijega životnog stila, sve se više koristi kao sinonim za magičnu riječ „identitet”, 58

lipanj 2022.

PIŠE: PROF. DR. TOMISLAV SUNIĆ

a o kojoj je bilo već riječi. Stoga je potrebno biti veoma sumnjičav prema osobi koja stalno ističe potrebu za kulturom. Rani titoisti, ili kako su se nekoć zvali „kulturni radnici” u komunističkoj Jugoslaviji, pridavali su sasvim drukčije značenje pojmu kulture od književnika i novinara u bivšoj NDH. Biti prozvan „kulturnim čovjekom” u komunističkoj Jugoslaviji značilo je u načelu koristiti jugoslavenski rječnik, nositi odijelo Brozova kroja, glumiti tjelesnu motoriku visokih jugokomunističkih glavešina i povremeno nositi ispod pazuha novine Politika ili Borba, a tu i tamo citirati Titove govore ili oponašati njegove jezične tikove. I dandanas jedan samoprozvani ljevičar – antifašist iz Sarajeva ili Rijeke, ili pak neki lijevi profesor na nekom sveučilištu u Njemačkoj ili Americi, ima sasvim drukčiju interpretaciju kulture od recimo jednoga franjevca u Bosni ili jednoga nacionalističkog filozofa u Francuskoj. U načelu se njihove međusobne prozivke svode na međusobne kritike o „nekulturnom protivniku”.

Kulturu treba razlikovati od pojma civilizacije – razlika o kojoj su desni i nacional-konzervativni njemački mislioci već davno pisali. Grubo rečeno kultura je organski dio narodne baštine;

civilizacija je mehaničko-matematički oblik državnosti. I dandanas brojni europski desničarski mislioci i teoretičari kritički govore kako je Amerika dosegla vrhunsku civilizaciju, ali je zato njezina kultura ostala na niskoj razini – ili da je već prešla u degeneriranu kulturu. Za antičku Grčku također se može kazati da je dosegla nekoć visoku kulturnu razinu, ali nije uspjela doseći visoku civilizaciju kao Rim. Za razliku od starih Grka, stari Latini, koji su dobar dio svoje kulture preuzeli od starih Grka, stvorili su puno jaču i trajniju civilizaciju od svojih ranijih grčkih kulturnih učitelja.

Kulturna hegemonija Njemački jezik ima lijepe, ali i osjetljive izraze za narode s visokom kulturom.

Njemačka riječ „Kulturvolk”, koja se nekada puno rabila, složenica je koja se često netočno prevodi na ostale europske jezike kao „civilizirani narod”, što ponovno ostavlja dojam da ima i neciviliziranih naroda. No kultura i civilizacija nisu sinonimi, premda često idu rame uz rame. Nijemci su također davno, za vrijeme kancelara Bismarcka u 19. stoljeću, lansirali važan izraz „Kulturkampf ”, izraz koji se doslovce može prevesti

Kultura

Moć muzeja PIŠE: LEONA SABOLEK

S

arajevski su muzeji, i pored nevolja s kojima se moraju nositi, dostojno obilježili 18. svibnja – Međunarodni dan i Europsku noć muzeja pod motom Moć muzeja / The Power of Museum.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine s proslavom je započeo već 14. svibnja cjelodnevnim programom ispunjenim edukativnim sadržajima za najmlađe poput radionica s područja botanike: Naučimo, pronađimo i zaštitimo naše ugrožene vrste i Unesimo ljekovite biljke u urbane sredine; etnologije: Muzej u koferu i dan za kviz; i arheologije: Spirit of neolithic-figurine of Butmir. Tradicionalno je bila dostupna Sarajevska Hagada, a prvi put je otvoren muzejski depo u sklopu stalnoga postava Bosna i Hercegovina u prahistoriji koji sadrži grobove s lokaliteta Donje Doline kod Bosanske Gradiške i grčku keramiku. U tijeku su radovi na sanaciji Odjela prirodnih znanosti i Odjela za etnologiju, a izrađen je projekt revitalizacije botaničkoga vrta između Odjela prirodnih znanosti i Vilsonova šetališta. Tu bi se otvorio južni ulaz u Muzej i napravio zimski botanički vrt koji nikada nije sagrađen, iako je predviđen u Muzeju po projektu arhitekta Karla Paržika. Radosna je vijest za posjetitelje da će ulaz u Zemaljski muzej biti besplatan svake nedjelje do kraja lipnja.

I susjedni Historijski muzej ponudio je niz zanimljivih sadržaja i zabavni program za mlade. Učenici Srednje škole primijenjenih umjetnosti govorili su o ljudskim pravima kroz radionicu temeljenu na izložbi Glas umjetnosti.

Kao radionica je poslužila i muzejska platforma Religioskop koja je dobila 60

lipanj 2022.

nagradu za nove medije na ovogodišnjem 33. sarajevskom sajmu knjiga.

Predstavljena je platforma Wake up, Europe koja sadrži sto priča o solidarnosti s građanima Sarajeva i Bosne i Hercegovine tijekom rata 1992. – 1995. Tu je i izložba Kultura sjećanja na Španjolski građanski rat hrvatskoga povjesničara Vjerana Pavlakovića. S njom je tematski povezana i prva kazališna predstava koja je od 9. svibnja postala stalnim dijelom izložbenoga prostora Otvorenog depoa u Historijskom muzeju. Radi se o kultnoj predstavi Sarajevskoga ratnog teatra SARTR Ay, Carmela autora Josea Sanchisa Sinisterre u režiji Roberta Raponje.

Glavne uloge su maestralno odigrali Selma Alispahić i pokojni Dragan Jovičić, a uz njih je bio i Jasenko Pašić. Postav sadrži scenografiju, kostimografiju i rekvizitu predstave kao i dokumentaciju, fotografije, članke i videosnimku. Selma Alispahić je bila vodič u muzeju, a posjetiteljima je bila dostupna snimka predstave. Ay, Carmela nalazila se 21 godinu na repertoaru SARTR-a od 1999. godine i u tome je razdoblju izvedena u 26 gradova u Bosni i Hercegovini i 40 gradova u Europi. Sve se uklopilo i u obilježavanje tridesete obljetnice SARTR-a koji je osnovan 17. svibnja ratne 1992. godine.

Muzej književnosti i pozorišne/kazališne umjetnosti je osim stalnoga postava posjetiteljima ponudio izložbu Vrijeme je naše. Ono će biti naš jedini saveznik.

Viša kustosica Tamara Sarajlić-Slavnić napravila je impozantan pregled pisama koja su od 1949. do 1998. godine pisali brojni ugledni ljudi iz svijeta umjetnosti, kulture i politike njezinu ocu – velikom pjesniku Izetu Sarajliću.

Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine je uoči Dana i noći muzeja otvorila izložbu The Sevdah Tone švedskoga kipara i grafičkoga dizajnera Mateasa Paresa na kojoj je s deset radova predstavio fizičke manifestacije zvučne instalacije. Osim radionice za mlade Moć muzeja: Moć umjetnosti i stalnoga postava Galerija entuzijazma na cijelome prvom katu mogla se pogledati izložba Četiri bosanska grafičara iz Sarajeva koju je priredio Admir Mujkić. Matei Osenk Saller tehnikom bakropisa i akvatinte ispisuje svoj svijet pun alegorija koje treba znalački iščitavati. Denis Haračić se služi monotipijom i miješanim tehnikama stvarajući zanimljive portrete. Salem Pezić koristi mezzotintu slikajući ruke s bosanskih stećaka i onih koje mole.

Amer Hadžić akvatintom i bakropisom donosi poetiku mahala, starih bosanskih kuća i dvorišta. Umjetnička je galerija 19. svibnja postavila i izložbu 23 umjetnika za ljekare svijeta u Galeriji Novi grad smještenoj u zgradi sarajevske općine Novi Grad. Izložene litografije su za organizaciju Liječnici svijeta izradili eminentni umjetnici iz Europe i SAD-a među kojima je i Braco Dimitrijević. Ova organizacija, koja je tijekom rata djelovala i u našoj zemlji, darovala ih je za Muzej moderne umjetnosti u Sarajevu.

Bosanski kulturni centar bio je domaćinom zanimljivoj izložbi o drveću u klimatskoj krizi pod imenom Tihi učitelji. U atriju su bili postavljeni panoi s fotografijama drveća i popularno-znanstvenim tekstovima. Zanimljivo je da su na njima našle mjesto i prigodne

KNJIŽEVNOST BOSANSKIH FRANJEVACA

Razgovori duhovni fra Anđela Kraljevića Od pedesetih godina 19. stoljeća pa sve do smrti fra Anđeo Kraljević intenzivno se bavio i pisanjem raznolikih djela. Objavljivao je propovijedi, priručnike za katehezu, a autor je i prvog šematizma novoutemeljene Hercegovačke kustodije

F

ra Anđeo Kraljević djelovao je kao redovnik tridesetak godina u Bosni Srebrenoj, od 1823. kad je u kreševskom samostanu stupio u franjevački red pa do 1852. kad je uspostavljena Hercegovačka kustodija.

Od tada pa do smrti bio je član novoosnovane kustodije (kasnije i provincije) i obnašao u njoj ponajvažnije službe. Rođen je u Čerigaju kraj Širokog Brijega 1807, a umro u Konjicu 1879. godine. Osnovnu i srednju naobrazbu stekao je u kreševskom samostanu, a filozofski i teološki studij završio u Mađarskoj, u Vacu i Győngyősu (Đenđešu). Za svećenika je zaređen 1831. godine. Nakon toga službovao je kao kapelan u Posušju i u rodnom Čerigaju, a potom prešao u Kreševo gdje je pored pastoralnih obveza marljivo učio turski i arapski jezik. Od 1841. do 1843. bio je župnik u Mostarskom Gradcu, a onda imenovan za gvardijana u Kreševu. Nakon toga preselio je na Široki Brijeg te uskoro postao župnik u Veljacima. Na tom mjestu ostao je do 1852. kad je postao prvi poglavar novoosnovane kustodije (1852–1856).

Bio je također i njezin tajnik (1856– 1862). U vrijeme dok je bio tajnik 62

lipanj 2022.

PIŠE: IVO PRANJKOVIĆ

obnašao je i službe župnika u Veljacima te gvardijana na Širokom Brijegu.

Nakon toga po drugi put postaje poglavar Kustodije (1862–1864). Nakon smrti kontroverznoga biskupa fra Rafe Barišića imenovan je 1863. njegovim nasljednikom, tj. upraviteljem Hercegovačkoga apostolskog vikarijata, a zatim i biskupom (1864). Biskupsko ređenje imao je u Zadru 1865. godine.

Kao apostolski vikar isticao se osobito kulturnim i karitativnim djelovanjem.

Tako je npr. nabavio strojeve za prvu tiskaru u Hercegovini, doveo u Mostar sestre milosrdnice, otvorio Katoličku žensku školu te utemeljio karitativnu Bratovštinu sv. Ante.

Od pedesetih godina 19. stoljeća pa sve do smrti fra Anđeo Kraljević intenzivno se bavio i pisanjem raznolikih djela. Objavljivao je propovijedi, priručnike za katehezu, a autor je i prvog šematizma novoutemeljene Hercegovačke kustodije, koji je objavljen u Dubrovniku 1853. pod naslovom Schematismus missionariae neoerectae Custodiae Hercegoviniensis. Objavio je i zadnju važniju latinsko-hrvatsku gramatiku među onima što su im autori bili bosanski odnosno hercegovački

franjevci, i to u Rimu 1863. godine pod naslovom Grammatica latino-illyrica. U toj su gramatici, koja obaseže 416 stranica, sva objašnjenja, definicije i pravila pisani hrvatskim jezikom, a gramatičko nazivlje navodi se i na hrvatskom i na latinskom jeziku. Sastoji se od triju cjelina. Prva je posvećena vrstama riječi, druga sintaksi, a treća naglasnoj problematici i pravopisu. Kraljević je u tom djelu često i originalan, posebice kad je riječ o definicijama i o nekim nazivoslovnim (terminološkim) rješenjima.

Osim spomenutih Kraljević je objavio i djela: Razgovori duhovni s pripravom osobito za uprav ispovidit se i dostojno pričestiti se […] (Rim, 1860), Put križa (Rim, 1867), Govorenja za svetkovine (Rim, 1870), Ispovidnik kod bolesnika (Zadar, 1870), Molitvenik (Mostar, 1870), Zabava duhovna za dicu školsku (Mostar, 1874) te Molitvenik za dicu (Mostar, 1875).

Kad je riječ o jeziku Kraljevićevih djela, općenito se može reći da je vrlo sličan jeziku njegove subraće iz 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća, s tim da je u pravopisu, nekim morfološkim obilježjima te donekle u stilizaciji prilagođen uzusu zagrebačke filološke škole, koji

JEZERA BIH

ULOŠKO JEZERO Jezero nosi naziv prema mjestu Ulog, najvećem nastanjenom mjestu koje se pak nalazi na samoj rijeci Neretvi, jugoistočno od jezera na 400 m nižoj nadmorskoj visini TEKST I FOTO: DALIBOR BALLIAN

P

oznato je još i kao Crvanjsko jezero jer je smješteno na istočnim padinama planine Crvanj. Inače jezero nosi naziv prema mjestu Ulog, najvećem nastanjenom mjestu koje se pak nalazi na samoj rijeci Neretvi, jugoistočno od jezera na 400 m nižoj nadmorskoj visini. Uza samo jezero na njegovu jugoistočnom kraju smjestilo se malo selo Jezero, danas polunapušteno, ali koje ipak ljeti oživi.

Jezero je veoma živopisno, a nalazi se na 1058 m nadmorske visine, te je nepravilnoga elipsastog oblika jer kos seoceta pravi jednu krivinu k sjeveroistoku.

Sama dužina jezera je oko 500 metara, širina oko 200 metara u ovisnosti o razini vode u jezeru. Oko dubine postoje dvoumljenja te postoje podatci da je jezero duboko 20 m, dok drugi ukazuju na dubinu oko 25 metara. Ta dubina jezera pomaknuta je na stranu planine Crvanj odnosno na zapad, dok se prema istoku postupno smanjuje. Jezero je okruženo 64

lipanj 2022.

strmim padinama te se od strane Crvnja nad jezerom nadvija vrh poznat kao Mali Vrh s visinom od 1274 m, a sa sjeverne strane imamo manji prijevoj k selu Bak, te je prilično obraslo u bukovu šumu.

Prema jugu imamo mali prijevoj na kojem se nalazi i cesta koja iz Uloga vodi za Nevesinje te se tu ova jezerska dolina veže na visoravan Morine. Prema istoku se nalazi Neretva te se od jezera uskom sutjeskom reljef spušta k Neretvi.

Jezeru danas prijeti divlja gradnja jer su oko jezera privatni placevi, te se gradnja bliži jezeru sa sjevera i sjeveroistoka

Jezero sa svoje crvanjske strane ima nekoliko manjih izvora ispod guste bukove šume, iako postoje tvrdnje da i u jezeru postoje brojni podvodni izvori. Kako voda redovito dotječe u jezero tako i redovito istječe, kao rječica Jezernica. Jezernica pravi veliki broj kaskada i slapova jer svojim kratkim tokom savladava veliku nadmorsku visinu od jezera do Neretve. Za dugih i suhih ljeta uz visoke temperature rječica zna i presušiti, što je evidentno zadnjih godina.

Ovaj utok vode i istok vode u jezero garantiraju opstanak jezerske ihtiofaune. Ona se sastoji od jezerske pastrve, poznate kao zlatovčica, te introduciranih šarana. Kako ribe obitavaju u optimalnim uvjetima, čistoj i relativno toploj vodi s obiljem hrane, dostižu i veće dimenzije. Tako su ulovljeni šarani od 7 kg, a pastrve od 2 kg. Jezero se u zimskom razdoblju zaleđuje, ali zbog

KRATKI RAZGOVOR

MAJA FABRIS

HOD ZA ŽIVOT

RAZGOVARALA: ANAMARIJA ĆURO

M

aja Fabris po zanimanju je nastavnica flaute. Živi i radi u Slavonskom Brodu. U istom gradu je i glavna koordinatorica građanske inicijative „Hod za život”. Majka je dvoje djece i udana. ◆ „Hod za život” – naslov koji poprilično privlači pažnju jer većinom svi podrazumijevamo pravo na život. Što zapravo predstavlja inicijativa „Hod za život” i kada je održan prvi nacionalni „Hod za život”? „Hod za život” jedan je miroljubivi hod građana, dakle jedna građanska inicijativa kojoj je želja pokazati u društvu prisutnost onih ljudi koji poštuju život i koji žele da u našoj domovini, zapravo i u svijetu, ljudski život bude zaštićen i da svakome čovjeku bude omogućeno i osigurano njegovo temeljno ljudsko pravo, a to je upravo pravo na život. U Hrvatskoj 66

lipanj 2022.

je prvi Hod održan 2016. godine u Zagrebu, a nakon Zagreba hodovi su uslijedili još i u Splitu, Rijeci, Osijeku, Sisku te u Slavonskom Brodu i Imotskome. ◆ Imate li iskustvo razgovora sa ženama koje su namjeravale učiniti ili jesu učinile pobačaj? Kakva su njihova iskustva i koji su njihovi razlozi?

Ja imam samo jedno takvo iskustvo razgovora s jednom mladom ženom koja je još u svome djevojaštvu, dakle na kraju srednje škole, ostala trudna neplanirano i pobacila svoje dijete. Ja sam s njom razgovarala nekoliko godina nakon toga događaja i njezina priča mi je zaista bila vrlo potresna jer je ona jako patila zbog toga. Naravno, vrijeme nije mogla vratiti i to je nešto što ju je zaista jako mučilo u tom razdoblju

kad smo mi razgovarale. Nije mogla sebi oprostiti. Stalno je osjećala krivnju i bol, patila je za svojim djetetom.

Ali evo, sretna sam zbog toga što je kasnije ipak nekako našla mir sa sobom.

Uspjela je nekako nastaviti sa svojim životom i kasnije se dosta angažirala u borbi protiv pobačaja, odnosno u tom osvještavanju drugih ljudi o tome što to jest i koliku to ranu nosi i samoj ženi koja pribjegne tom izboru.

Ona je bila, tada kao mlada, prepuštena zapravo sama sebi. Nije imala nikakvu podršku, strahovala je za svoju budućnost, smatrala se nezrelom, nespremnom… Naravno, financije su isto bile ogroman problem. Tek je završavala srednju školu, nije imala nikakvih sredstava za život, a izostala je i ta podrška partnera – oca djeteta i njezine obitelji.

I onda se dogodilo ono zbog čega je ona kasnije jako požalila.

l k i Bic– moje prometno sredstvo

Roditeljima i djeci

PIŠE: MARIJA TOMIĆ

Upoznajmo bicikl tijekom povijesti!

Osoba koja se spominje kao prvi vozač bicikla je njemački barun Karl von Drais. On je 1817. godine izumio „stroj za hodanje” kako bi mu pomogao da brže obiđe kraljevske vrtove. Ovaj bicikl bio je u potpunosti izrađen od drveta, a sastojao se od dva kotača iste veličine u istoj liniji (od kojih je prvi bio upravljiv).

Budući da nije imao pedale, vozač bi se jednostavno odgurivao nogama i „stroj za hodanje” bi išao naprijed. Danas je izložen u muzeju Paleis Het Loo u Apeldoomu, Nizozemska.

Dizajn bicikla je unaprijeđen, prednji kotač je s vremenom postajao sve veći i veći jer su tadašnji inženjeri shvatili da što je veći kotač to se dalje može putovati jednom rotacijom pedala.

Daljnje poboljšanje bicikla bilo je uvođenje pneumatskih guma, 1888. godine, koje je uveo Škot John Boyd Dunlop. Od tada je bicikl konačno dobio sigurnost i udobnost. Ovo poboljšanje uskoro je tijekom godina dovelo i do izuma kočnica i mjenjača brzina. Bicikl je bio jeftino prijevozno sredstvo kojim su se ljudi mogli prevoziti na posao.

Jedino prometno sredstvo koje djeca mogu voziti je bicikl. Bicikl služi mladima i starijima kao vozilo, ali i kao razonoda i zabava. Kultura i navika vožnje bicikla razvijena je u mnogim zemljama.

68

lipanj 2022.

Osnovna biciklistička oprema uključuje biciklističku majicu, hlače, obuću i kacigu. Oprema treba biti sigurna, udobna i funkcionalna.

Kaciga i njezino nošenje apsolutno je obavezno u svakom trenutku vožnje jer se svaka ozljeda može spriječiti ili ublažiti ukoliko vam je kaciga na glavi.

Uz prve proljetne zrake sunca potrebna je i zaštita za oči. Dobre sunčane naočale štitit će vaše oči od sunčevih zraka.

Nakon 40 godina, godina zadovoljstvo nam je pored tiskanog ponuditi i digitalno izdanje revije Svjetlo riječi.

Svjetlo riječi sada možete čitati i na svom uređaju, bilo kada i bilo gdje. mah na Pretplatite se od e e Vaše omiljen digitalno izdanj ! obiteljske revije

bilo e revije čitajte Digitalno izdanj a. svojim uređajim kad i bilo gdje na zo odaberite Jednostavno i br uz aktivaciju način plaćanja la. korisničkog profi

Do pretplate na tiskano izdanje revije Svjetlo riječi od sada još jednostavnije.

Posjetite našu web knjižaru i izaberite tiskano izdanje revije koju ćemo vam dostavljati na bilo koju adresu u svijetu.

Uz digitalno i tiskano izdanje revije, u web knjižari Svjetla riječi za sebe ili svo je bližnje naručite knjig e s područja vjer e, društva i ku lture.

knjizara.svjetlorijeci.ba

Kruh svetog Ante Za socijalne projekte Marko Cvitanović, Sarajevo 10 KM N. N., Sarajevo 20 KM Mirza Hukeljić 20 KM Šetka Krunoslav 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM Marina Puljić 30 KM Zdenko Šagolj 60 KM N. N., Sarajevo 60 KM Amir Kapidžić 200 KM Teofil Gavrić 500 KM HKM Klagenfurt 1.315 EUR Marko Petrić 103 USD Antonio Cvitanović, Kufstein 190 EUR Ivan Marković, Hrvatska 19 USD N. N., Kufstein 24 USD Mato Andrić, Njemačka 49 USD Za pučke kuhinje Humanitarni broj BH Telecom Ermin Kazić, Sarajevo

16 KM 25 KM

Marijan Jozinović 100 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Goran Mandura, Žepče 150 KM Kanton Sarajevo 8.760 KM Fondacija Arthur McCluskey, Irska 4.235 EUR Miroslav Andrijanić 20 EUR Za fond Kap dobrote N. N., Livno Ilija Stipić KSA Zagreb Vera Klarić, Beč Frano Čikara, Brnaze

Dobročinitelji KSA, Hrvatska Davor Borošak, Zagreb 200 HRK Marija Miljanović, Čilipi 100 HRK Krunoslav Malekinušić, Sesvete 300 HRK Anica Filipović, Vukovar 500 HRK Ivanka Ćurić, Zagreb 50 HRK Rafael Romić, Zagreb 800 HRK

Obavijest o održavanju manifestacije Dana 18. lipnja 2022. godine s početkom u 19:30 sati, u Multimedijalnoj dvorani „Sveti Franjo” na Kovačićima – Zagrebačka 18, održat će se IV. Kulturno-vjerska baština Hrvata Bosne i Hercegovine, pod geslom „Vratimo nadu zavičaju”.

Organizatori manifestacije su Humanitarno-karitativna organizacija „Kruh svetog Ante” i Hrvatska matica iseljenika.

Dobro došli!

70

lipanj 2022.

50 KM 50 KM 500 EUR 75 EUR 400 HRK

Draga Novokmet, Kaštel Štafilić 200 HRK Luka Jerković, Karlovac 2.500 HRK Grad Sveti Ivan Zelina 50 HRK Štefica Sedlanić, Bednja 50 HRK Maja Duilo, Split 120 HRK Anamarija–Company d. o. o., Sesvete 500 HRK Anka Golemac, Split 1.500 HRK Antonija Salacan, Opuzen 50 HRK Za obnovu kuća obitelji stradalih u potresu u RH Azimut projekt d. o. o., Sesvete 3.000 HRK Ing-Grad d. o. o., Zagreb 100.000 HRK Središnji ured KSA, Sarajevo 6.000 EUR HKM Klagenfurt 5.000 EUR Igor Bilobrk, Zagreb 1.000 HRK Josip Bogić, Klagenfurt 40 EUR

Biljna ljekarna

Plućnjak PIŠE: FRA JURO MARČINKOVIĆ

S

tručni, latinski naziv za ovu biljku je Pulmonaria officinalis, a u Hrvatskoj se najčešće naziva plućnjak jer dolazi od latinske riječi pulmo što znači pluća. U našem narodu ima mnogo naziva za ovu biljku, a ja ću ovdje navesti samo neka imena: džigeričnjak, kudravac, lisac, lišac, ljekoviti pljućnjak, medunika, plućnik, pljućnica, trava od guje, turski svati, velik danak, zaječki, žigeričnjak. Plućnjak je zeljasta trajnica s čvrstim podankom iz kojega vrlo rano u proljeće, već u ožujku i travnju, izraste stabljika s listovima i cvjetovima. Listovi su mu srcoliki, tamnozeleni, s gornje strane posuti bijelim pjegama, hrapavo dlakavi, dugi 4 – 12 cm, široki 2 – 5 cm.

Prizemni listovi su široki, jajasti i nalaze se na 5 – 10 cm dugim peteljkama dok su gornji izduženi, manji i sjedeći te obuhvaćaju stabljiku. Cvjetovi su u mladosti izrazito ružičasti, a kasnije postaju ljubičasti i plavi te su vrlo često u zajedničkom cvatu istodobno raznobojni cvjetovi. Oni su dvospolni, skupljeni u kratke, ali guste cvatove na vrhu stabljike. Čaška je cjevasto zvonasta. Vjenčić je promjera oko 1 – 1,5 cm. Režnjevi su okruglasti, u početku crvenkasti, a kasnije poprimaju ljubičastu ili plavu boju. Na jednoj stabljici nailazimo često na različito obojene cvjetove. Cvatu od ožujka do svibnja mjeseca. Biljka je medenasta i pčele ju rado posjećuju.

Plod je jajasti, tamnosmeđi ili crni, sjajni orašćić dužine 3 – 4 mm. Pradomovina biljke je Europa i područje Kavkaza. Plućnjak je široko rasprostranjena biljka u Hrvatskoj i Europi, nalazimo ju često i u većoj množini po sjenovitim 74

lipanj 2022.

listopadnim šumama, po živicama i krčevinama, uz šumske putove i po šumskim čistinama.

U ljekovite svrhe koriste se nadzemni dijelovi biljke, a beremo ih u vrijeme cvatnje i sušimo na zraku, sjeni i na propuhu. Može se sušiti i u peći na otprilike 45 stupnjeva topline. Kada se osuši, onda sve to dobro usitnimo i stavimo u papirnate vrećice ili staklenke te čuvamo od vlage. Mladi listovi plućnjaka jestivi su sirovi ili kuhani. Sadrže 10 – 30 % mg vitamina C i oko 10 % mg karotina.

Ljekovita svojstva plućnjaka poznata su još od davnina, a nekoć se vjerovalo da biljka i svojim izgledom upućuje

vit lijek za razne bolesti dišnih organa.

Sadrži mnoge ljekovite tvari, a naročito slobodne i vezane kremenične kiseline, soli kalcija, kalij, aluminij, smolu, smolne kiseline, malo masnoga ulja i tanina.

Listovi sadrže najviše kremenične kiseline, a korijen je ima neznatno i zato se on slabo primjenjuje u ljekovite svrhe.

Plućnjak pomaže kod niza oboljenja: akutnoga i kroničnoga bronhitisa, promuklosti, grlobolje, dobar je kod jakih prehlada popraćenih izrazitim sekretom iz nosa, pomaže kod proljeva i problema s mjehurom. U nastavku vam donosim desetak savjeta na koji način ćete iskoristiti veliku ljekovitost upravo opisane biljke, plućnjaka.

na ljekovita svojstva – tako bijele pjege po listovima plućnjaka ukazuju na to da je on ljekovit za plućne bolesti. Naravno, to je slučajnost, iako je plućnjak zaista ponajprije poznat kao vrlo učinko-

Čaj od listova plućnjaka. Uzmite 2 čajne žličice listova plućnjaka, stavite u 1/4 l kipuće vode, dobro promiješajte i poklopite. Ostavite 10 minuta poklopljeno pa procijedite i zasladite medom. Ovako pri-

Metafore i putokazi Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al’ po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu.

(Ps 19,4-5)

Riječi lovati Ima riječi koje imaju moć pomi samu dušu. Ne, ne treba ih izmišljati. Ma, čak ih nije nužno u ni izgovarati. Glasno se mogu tkad očima čuti, a i prsti ih mogu ka ćeš dotaknuti. Koje su to riječi, znat ire, tek onda kada ožive ono što um ple rasplamsaju ono što se gasi, uto o ono što se smrzava, osvijetle on pada što se mrači, pridignu ono što i umire ono što drhti.

(Tekst i foto: J. Ćuro)

76

lipanj 2022.

VIJESTI

Obilježeni „Dani fra Franje Zubića” U župi Bučići od 12. do 15. svibnja obilježeni su i proslavljeni „Dani fra Franje Zubića povodom 200 godina od njegova rođenja i 150 godina od njegove smrti. Bio je čovjek vjere i molitve. Njegove su kreposti bile živa vjera, žar u molitvi, trpljenje postom i darežljivost prema sirotinji, zbog čega je postao svetački lik čiji se grob i zagovor štuje već stoljeće i pol na groblju Komarda gdje je i sahranjen.

U četvrtak, 12. svibnja, na dan osobitog štovanja Presvete euharistije bila je procesija s Presvetim od župne crkve do

fra Franjina groba, a u petak istim putem obavljena je pobožnost Križnog puta. U subotu, 14. svibnja, u župnoj crkvi predstavljena je knjiga „Fra Franjo Zubić: spomen povodom 200 obljetnice rođenja i 150 obljetnice smrti” autora fra Velimira Valjana. Vrhunac proslave bio je u nedjelju, 15. svibnja, kada je bio blagoslov polja te sv. misa u spomen na Franju Zubića, koju je na groblju Komarda predvodio fra Velimir Valjan. (fra Marinko Didak)

Mons. Dražen Kutleša novi splitsko-makarski nadbiskup Činom Papinog prihvaćanja odreknuća od službe splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita zbog navršene kanonske dobi, od petka 13. svibnja, mons. Marin Barišić postao je nadbiskup u miru, a dosadašnji koadjutor mons.

Dražen Kutleša postao je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit te je preuzeo upravu Nadbiskupije, prenosi mrežna stranica Splitsko-makarske nadbiskupije. Ovu je vijest u podne objavio Tiskovni ured Svete Stolice.

U svom govoru na objavi prihvaćanja odreknuća od službe, nadbiskup Barišić se prisjetio svoga životnog puta koji ga je doveo do svećeničkog poziva. Zahvalio je braći biskupima i drugima s kojima je dijelio apostolsko naslijeđe, a na kraju govora se obratio novom nadbiskupu mons.

Kutleši rekavši kako je radosno primio vijest o njegovom imenovanju za koadjutora, znajući kako dolazi dobar i iskusan svećenik.

U svom nastupnom govoru mons. Kutleša, koji obnaša i službu Porečko-pulskog upravitelja, zahvalio je svom prethodniku na dugogodišnjem revnom upravljanju ovom nadbiskupijom.

Dana 29. lipnja 2022. godine papa Franjo će u Rimu blagosloviti i dodijeliti palije novim metropolitima, a među

njima i nadbiskupu Kutleši. U subotu, 9. srpnja, na misnom slavlju koje će se slaviti u novoj crkvi Svete Obitelji na Gospinom Otoku u Solinu, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj stavit će spomenuti palij na ramena nadbiskupa i metropolita Dražena Kutleše.

Foto: Anita Jurčević svjetlorijeci.ba

77

Trenutak u vremenu

Sjemeništarci FKG Visoko na izletu u župi Donja Tramošnica, 1. svibnja 1976.

(Osobni album fra Jose Oršolića)

Vlakom od Visokog do Bosanskog Šamca pa onda platonima do Donje Tramošnice udaljene oko 25 km.

Ispred crkve i župne kuće

Svetu misu u crkvi predslavi fra Šimo Šimić uz koncelebraciju fra Vitomira Silića, fra Ladislava Fišića i župnika fra Valerija Stipića

80

lipanj 2022.

Zajednički ručak nakon mise

NAŠI POKOJNICI

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Marijan Bošnjak

(†2010.)

Prošlo je 12 godina od smrti našeg oca. Zahvalni smo na svemu što si nam dao. Vrijeme prolazi, a uspomene ne blijede.

Počivaj u miru Božjem.

Obitelji Stažić i Bošnjak

Franjo – Milenko Majdandžić

Stjepan Burić

(2009. – 2022.)

Godine prolaze, a tuga i bol za tobom nikad neće prestati. Sjećanje na tebe i ljubav koju si nam pružao zauvijek će ostati u našim srcima.

Počivao u miru Božjem.

Tvoji roditelji, braća i sestre

(†7. 6. 2015.)

Grlimo te svojim molitvama, spominjemo s ljubavlju, zahvalni za dar tvoje prisutnosti u našim ovozemnim danima, očekujući susret u kući Oca nebeskog.

Tvoji najmiliji

JEDINSTVENA PONUDA!

15 KM

20 KM

20 KM Sabrani tekstovi povjesničara Dubravka Lovrenovića o BiH u povijesnim prekretnicama te Bosni u europskom srednjovjekovlju.

Povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti, jednom od najturbulentnijih razdoblja u povijesti Katoličke crkve.

Originalno i neponovljivo intimno svjedočanstvo o povijesti jednoga grada i rušenju pluralnog društva izgrađenoga trudom zajednice te voljom i ljubavlju pojedinaca.

Samo u lipnju sve tri knjige kupite po cijeni od

45 KarMina

+ pošt

033 726 200 | redakcija@svjetlorijeci.ba | www.svjetlorijeci.ba

Posjetite web knjižaru Svjetla riječi, pretplatite se na reviju i uživajte u najboljem sadržaju!

• DIGITALNO IZDANJE • TISKANO IZDANJE • KNJIGE Franjevačko, prepoznatljivo, suvremeno, životno - jednostavno Svjetlo riječi!

HODOČAŠĆE SV. IVI U PODMILAČJE 2022 Srijeda, 15. lipnja 18.00 Devetnica sv. Ivi Krstitelju Utorak, 21. lipnja 18.00 Trodnevnica s molitvama za bolesnike Četvrtak, 23. lipnja 15.30 Pokorničko bogoslužje 16.00 Otvaranje proslave s iznošenjem kipa sv. Ive u procesiji Sveta misa s pokorničkim bogoslužjem 18.00 Sveta misa i molitva za bolesnike 20.00 Put križa uz brdo Grabež 22.00 Molitveno-meditativni program uz blagoslov ivanjske vatre Petak, 24. lipnja 6.30 Početak ispovijedanja 7.00 Sveta misa 8.30 Sveta misa 11.00 Središnja hodočasnička misa s molitvama za bolesnike