Sveti Franjo Asiški – Uzor i nadahnuće (415)

vjera

• društvo • kultura

SVETI FRANJO ASIŠKI

Uzor i nadahnuće Godina XXXV. ◆ broj 415 ◆ Sarajevo, listopad 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

račun u hrvatskoj

Tema broja Sveti Franjo Asiški Učitelj slobode u kulturi izbora 6

račun u njemačkoj

Nepoznata biblija Siromasi i siromaštvo u SZ

račun u švicarskoj

Reportaža Sesvetska Sopnica Vrelo franjevačke duhovnosti 20

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986 Fotografija na naslovnoj stranici: Rafaela Obučić

Svjetlo riječi

Razgovor Prof. dr. fra Cesare Vaiani Vjeru učiniti konkretnom

11

46

Pripovjedači i njihove priče Između književnosti i politike 60 Likovna umjetnost Sutješke slike u Strossmayerovoj galeriji

64

Epimeteje Adversus media

82

Riječ čitateljima

N

a što nas asocira sv. Franjo Asiški?

Vjerujem kako bi mnoštvo odgovora još jednom potvrdilo širinu ljudskosti i dubinu svetosti ovoga srednjovjekovnog mladića kojemu vrijeme još uvijek ne može ništa. Ja bih izdvojio svoje tri asocijacije: život, jednostavnost i praštanje. A kroz sve tri se provlači i sve ih povezuje danas tako deficitarna iskrenost. Iskren život, iskrena jednostavnost i iskreno praštanje. Bez iskrenosti ovo bi bile samo lijepe fraze i to dobro otrcane.

Iskren život. Franjo jednostavno vrvi životom i sve je kod njega usmjereno prema životu, pogotovo smrt kojoj tepa kao sestrici. Za njega ništa u prirodi nije višak niti je samo po sebi zlo. Sve je u interakciji jer nitko ne živi samo sebi.

Ta međuovisnost svakomu dodaje na značaju, a nikako ne oduzima. Franjo

neumorno poziva i čovjeka i sve stvoreno da radosno naviješta život i služi životu. Tako je život dar kojemu se on divi i zahvaljuje, a ne nešto što se posjeduje, kupuje ili lajka.

Iskrena jednostavnost. Do nje je Franjo stigao tek onda kad je iz svoga života uklonio sve što je bilo suvišno, kad je kofer života rasteretio od nepotrebnih stvari. Jednostavnost se pokazala kao temeljni sastojak radosnoga života i trajno je eliminirala predrasude, omalovažavanja, staleške, rasne, nacionalne i sve druge razlike... Ma, čovjek iz kuće ukloni sve što nije korisno i lijepo. Koliko bi to više trebao činiti i u životu!

Iskreno praštanje. Franjo je bio, ni manje ni više, oruđe mira i praštanja.

Unosio je nebo na zemlju i u međuljudske odnose. Za njega je praštati značilo savršeno se uveseljavati. Upravo je

svetim Franjom bio nadahnut papa Franjo kad je iz Porcijunkule današnjem čovjeku poručio: Svijet je potreban praštanja. Ogorčenost i mržnja zahvatili su previše ljudi zbog njihove nesposobnosti da praštaju. Oni razaraju svoje živote i živote ljudi oko sebe umjesto da pronađu radost spokoja i mira. Molimo svetoga Franju da nas zagovara kako bismo uvijek mogli biti skromni znakovi praštanja i oruđe milosrđa.

Koliko je samo Franjo aktualan danas! Možda smo prečesto skeptični pa nam se čini da je naše vrijeme teže i kompliciranije, a nekima čak i nepopravljivo. Nije. Dobro ne može biti uništeno. Samo je zapušteno. Kad ga opet pronađemo u sebi, neće ga uopće biti teško naći u drugima. Ili obratno.

Fra Janko Ćuro, urednik l i sto p a d 2017.

3

RIJEČ ČITATELJA

Knjige na latinskom jeziku

Vidimo pred sobom slike dviju knjiga, u 21. st. napisane na latinskom jeziku.

Napisane su upravo za potrebe učenika i studenata koji uče i studiraju latinski jezik. Iz naslova je vidljivo da je te knjige napisao čovjek, naše gore list, Mato Baotić, rođ. u Novom Selu kod Bosanskog Šamca, nekadašnji član provincije Bosne Srebrne i 15-ogodišnji pastoralni djelatnik u esenskoj nadbiskupiji na njemačkim župama.

Već u visočkoj gimnaziji osjećao je sklonost i ljubav prema klasičnim jezicima, grčkom i latinskom. Na latinskom je studirao teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Od sarajevskih studentskih dana (60-tih godina), do danas, svaki dan čita Novi zavjet na grčkom i latinskom. Kao vikar na župi, uz pastoralne obveze, upisao je i završio studij latinskog i grčkog jezika na Univetzitetu u Bochumu kod profesora, koji je na predavanju govorio isključivo latinskim jezikom. Po završetku navedenog studija 20 godina je radio kao profesor latinskog jezika, filozofije i vjeronauka na gimnazijama u Koelnu i Bochumu. Budući da je vjeronauk u školi predavao i kao vikar, profesor vjeronauka bio je ukupno 35 godina. Kao profesor sva tri navedena predmeta (latinskog, filozofije i vjeronauka) u obradi mnogih tema uvidio je potrebu nadopune i razrade različitih književno-jezičnih, filozofskih i općeljudskih tema. Stoga se posvetio više tim temama i već u pripremama za nastavu mnoge obradio. Tako su počele nastajati prve stranice budućih knjiga. Odlaskom u mirovinu, iz hobija je nastavio s čitanjem i analizom klasičnih latinskih pisaca, pjesnika i filozofa. Od napisanih bilješki nastajale su knjige. Prva knjiga (Dialogus de scriptoribus poetisque Romanis) prikazuje 40 rimskih pisaca i filozofa, 20 prije Krista i 20 poslije Krista.

Druga knjiga (Dialogus Claudiae et Rufi de amicitia et amore poetarum Roma4 svjetl ori jeci .ba

norum, qui elegias scipserunt) ograničava se na temu prijateljstva i ljubavi opjevane u elegijama rimskih pjesnika. Iz kopija naslova knjiga vidljivo je da ih je tiskao Europaeischer Universitaegtsverlag. O izlasku iz tiska prve knjige pisao je Večernji list za ruhrsku oblast.

Osim ove dvije tiskane knjige, naš autor ima još šest-sedam napisanih knjiga, spremnih za tisak. Jednu od njih su preuzeli tiskati profesori latinskog jezika na Franjevačkoj klasičnoj aktualnim temama. Stručne recenzije dvojice sveučilišnih profesora su izrazito pozitivne i poticajne. Jedan od recenzenata tvrdi da će tiskanje Rasprave između Ludosti i Mudrosti pridonijeti latinskoj znanosti, filozofiji i općoj kulturi u BiH i Hrvatskoj i da iz te knjige mogu puno naučiti jezikoslovci, filozofi mnogi drugi.

U nadi da će uskoro ugledati svjetlo dana i treća knjiga u Visokom, u tijeku su pripreme za tisak i ostalih napisanih knjiga u Bochumu kod izdavača prvih dviju knjiga. I ostale sve knjige su na latinskom jeziku.

Joso Baotić

O bogatstvu različitosti talenata

Štovano Svjetlo riječi, središnjom temom za rujan 2017. kušate misionarski i proročki poput velikih uzora Krista i Franje

stati na stranu ljudi drukčijih sposobnosti koji nude duhovno bogatstvo talenata u različitosti za razliku od kriznih društava i kultura profita i moći koje bježe od Boga, čovjeka i sebe. Moderni sekularizirani i materijalizirani svijet gleda više na vanjštinu, korist i pravo moćnih i bogatih i malo se brine za slabe i drukčije i zato ih papa Franjo s pravom naziva licemjernim i Krist farizejima. Živim u svijetu EU gdje nije sve crno i propalo i gdje se ljudi zahvaljujući kršćanskim korijenima i karitasu vraćaju izvornim vrijednostima i pravima ljudi drukčijih sposobnosti. Na bogatom njemačkom jeziku ih zovu behindert što doslovno znači spriječen, ometen, a istovremeno u nečemu drugom sposoban i nadaren. U takvoj karitasovoj firmi radim volonterski gdje svi od reda rade i zarađuju za život dostojan čovjeka. Uz to se mnogi bave umjetnošću i glazbom i samostalno živeći osjećaju se priznati i jednaki. Od njih se može mnogo naučiti o prirodnosti i bogatstvu u jednostavnosti i različitosti životnih talenata.

Nažalost, u nekim sredinama odakle i sam potječem i na koje SR opominje, vladaju više sažaljenje i predrasude prema drukčijima nego li vjerske, društvene ili kulturne vrijednosti i prava na što se svi pozivamo u svom egoizmu.

Dakle, drukčiji ljudi božanski ograničenih ili neograničenih talenata imaju jednake vrijednosti i prava, iako pojam vrijednosti više miriše na materijalno gledanje profita i moći. Zato nam je prava i slobode Bog darovao još u raju.

Nažalost, kako Kafka kaže: problem nije u tome što su ljudi kušali s drveta spoznaje dobra i zla, nego je više u tome što nisu kušali s drveta života.

Prava većine bi se trebala mjeriti pravima manjine i ljudi drukčijih sposobnosti na što današnji moćnici zaboravljaju. Svaki čovjek određuje sudbinu čovječanstva, rekao je mudro teolog Karl Barth i doći će vrijeme kad će svijet biti podstanar u vlastitoj kući umjesto gospodar. Završit ću s nobelovcem

Andrićem koji je rekao da u životu ljudi mogu izgubiti sve, ali je najteže kada izgube ljude. Zato čuvajmo to sudbinsko bogatstvo različitosti talenata ljudi drukčijih sposobnosti i radujmo se kao djeca Božja u jednostavnosti, ljubavi i dobroti zajedništva nebeskog i zemaljskog poput Krista i svetog Franje. Kliknimo još s filozofom Jaspersom koji je rekao da je najvažnije da ljudi ljudima budu ljudi.

Mir i dobro svima da žive u bogatstvu talenata različitosti na riječima i djelima želi jedan od ljudi drukčijih sposobnosti, koji kroči hrabro križnim putem uz Božju i ljudsku pomoć.

Tomo Barbić, Schwabmünchen

Korijeni bosanske mržnje

Bijaše puno ratova u svijetu; bijaše također i na Balkanu, kao i u BiH. Razlozi vođenja ratova su uvijek bez zdrava razuma, bez logike; osvajački i osvetnički.

Osvetnički su zbog dugova za zločine u prošlosti, koje učiniše jedni drugima.

Zločini su redovno izazivali mržnju kod pobijeđenih i ta mržnja rađala je osvetu. Dok se čeka na osvetu, mržnja se mora negdje pritajiti, zamaskirati.

Ipak izvori mržnje nisu samo ratovi, mržnje rađaju i nepravde koje čine ljudi jedni drugima, grupacije i nacije...

Kroz dugu povijest ljudskog roda, nanosili su ljudi jedni drugima nepravde koje su bile mnogobrojne i raznolike. U BiH se mržnja ispoljavala prema feudalcima, veleposjednicima, zlim vladarima, raznim osvajačima, drugim vjerama i vjerskim zajednicama, ideologijama, raznim eksploatatorima, a posebno turskoj vladavini dužoj od četiri stotine godina, zlodjelima koja počiniše oni koji sebi dadoše ovlasti da mogu raditi nad rajom-sirotinjom što žele, a da često njihovi pretpostavljeni to i ne znaju. Različiti i mnogobrojni su uzroci rađanju i pojavi mržnje među ljudima.

Mržnja se lako i brzo javlja, raste i širi, a teško i rijetko, briše i nestaje. To se u Bosni potvrdilo u zadnjoj deceniji prošlog stoljeća. Mržnja je ispunjavala ljude dok su slušali govore, gledali televiziju, čitali novine. Postepeno ih je okretala protiv kuma, susjeda, radnog kolege i dojučerašnjeg dobrog prijatelja, samo zato što su oni druge vjere. Mrzili su zato što su im rekli da treba da ih mrze, oni koji su željeli da budu važni, da budu vlast, da oni, koji su bili nitko i ništa, konačno postanu NETKO. Najopasnija je ona mržnja koja se krije u srcima primitivaca i ljudskog ološa, koji želi da živi od nerada. Ona se prenosi kroz priče usmenim putem, s generacije na generaciju. Prenosi se i kroz loše knjige a danas pogotovo novine, radio i preko televizije. Ona ne dozvoljava da se prašta, zaboravlja. Ona podstiče na uništavanje, otimanje, ubijanje.

BiH je bogata rudama, veliki su slojevi rudnog blaga ispod zemlje, ali su još bogatiji slojevi mržnje nataloženi duboko u našim unutarnjim životima.

Tu istinu još jednom je potvrdio rat koji je počeo 1992. godine. Zlodjela koja su činili pojedinci iz sva tri bosanskohercegovačka naroda, nepojmljiva su za ljudski um. Čak i do danas mnogi ne mogu vjerovati da je tolika mržnja živjela u nama, skrivena ispod nekih postulata u koje su, nažalost, mnogi vjerovali.

Devedesetih se dogodio divljački rat iza koga su ostale strahovite ruševine, ali su najteže i najtragičnije one ruševine u ljudskim dušama i srcima, čiji će tragovi i posljedice biti vidljivi još decenijama. Rat je mržnju ojačao, produbio i napravio od nje rak, koji će decenijama nagrizati i trovati generacije koje dolaze, a lijeka nema na pomolu. Mržnja koja diže čovjeka protiv čovjeka, naroda protiv naroda, svakog protiv svakoga, baca u bijedu i nesreću cijelu zemlju, a desetine hiljada i prije vremena će pod crnu zemlju na vječiti počinak.

Moj narode, jesmo li svjesni te mržnje? Izgleda da još nismo! Ona je još uvijek duboko u našoj podsvijesti, u našim ćelijama, a za nezaborav i u našim knjigama. Jača je od nas, vlada nama. Mržnja je tsunami koju podižu misteriozne sile da pravi zla sa velikim i nesagledivim posljedicama. Moj narode, borimo se protiv mržnje ako već znamo da je tako opasna.

Ona može početi divljati već sutra, da dokrajči i uništi ono što stvaraše naši pradjedovi tisućama godina.

Moj narode, izbacimo iz sebe onaj Ego koji želi samo sebi i mrzi sve što je tuđe. On je izvor, stvaralac te silne mržnje koja će nas dovesti do uništenja.

Mržnja ukopana u ljude, sjedinjena i spojena sa njihovim srcima, opasnija je od baruta. Barut može navlažiti pa ne eksplodirati; može fitilj biti loš ili presječen pa opet ne eksplodirati, a mržnja kad se potpali uvijek eksplodira i nanese nesagledive posljedice. Te i takve eksplozije mržnje se često događaju na tlu Balkana, a na tlu BiH još češće.

Te moguće iznenadne i neočekivane eksplozije kao da naslućuju mladi ljudi, pa sve učestalije napuštaju svoju domovinu i odlaze u tuđi svijet. Istina, odlaze i iz ekonomskih razloga, ali ti odlasci su, ipak, više posljedica tsunamija mržnje koji sve ruši pred sobom. Odlaze zbog pramena tame koji se sve više širi našim srcima ispunjavajući ga gustim mrakom koji nas čini zlim i nesretnim.

Anto Stanić, Kreševo l i sto p a d 2017.

5

Tema broja Piše fra Mijo Džolan

Učitelj slobode u kulturi izbora Sveti Franjo nema neki svoj „resor” koji kršćanska pobožna tradicija pripisuje većini svetaca kao zagovornika u specifičnim potrebama.

Franjo se više pokazuje kao model slobodna i sretna čovjeka. Zato je on zanimljiv sugovornik tražiteljima smisla kako na religijskom tako i na sekularnom području, pogotovo u našoj kulturi koja samu sebe prikazuje kao kultura izbora.

6 svjetl ori jeci . ba

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

Siromasi i siromaštvo u Starom zavjetu Uz lik svetoga Franje Asiškoga često se veže tema siromaštva, pa je i nazivan asiškim Siromaškom. Stoga se ovdje bavimo temom siromaštva u Starom zavjetu. iromaštvo i siromasi zasigurno se mogu ubrojiti među temeljne biblijske pojmove, osobito u novozavjetnoj perspektivi u kojoj Isusov Govor na gori započinje blaženstvom pridržanim „siromasima duhom”. No temelj je takve novozavjetne uporabe u govoru o siromasima u Starom zavjetu iz kojega izbija slika siromašnoga Božjeg miljenika, kakva se može iščitati iz cjeline Svetoga pisma.

S

„Širom otvaraj ruku!”

Već u Knjizi Izlaska, unutar tzv. Knjige saveza, u onom dijelu koji se bavi socijalnim pitanjima, Božja riječ u zaštitu uzima siromaha koji bi se nalazio pred sudom (Izl 23,3.6). Usto, svake sedme godine vlasnik zemlje ne smije je obrađivati te mora dopustiti da se s

nje hrane siromasi (23,11). Ovaj propis preuzima i Ponovljeni zakon unutar svojega Deuteronomističkoga zakonika te ga objašnjava kao sredstvo da „ne bude siromaha kod tebe” (Pnz 15,4) te se tome više puta vraća (15,7.9.11). Na kraju zapravo daje izravnu zapovijed: „Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj” (15,11).

Osobito su značajni propisi Ponovljenoga zakona koji štite siromahe od nepravednoga uzimanja u zalog njihove imovine (24,6.12.17) te se skrbe da siromašni najamnici dobiju zasluženu zaradu (24,14-15).

Zakonski tekstovi na taj način pružaju malo materijala koji bi se bavio siromasima i siromaštvom, no upravo će ovaj

Gustave Moreau, Pokvareni bogataš i siromašni Lazar, 1878.

materijal poslužiti kao temelj za razumijevanje ostalih starozavjetnih tekstova.

Pojam siromaha vrlo se često pojavljuje među Psalmima u tužaljkama. Položaj siromaha koji je ondje opisan nije zavidan, ali oni su pod zaštitom Gospodina (37,17.23-24). Dapače, prema Psalmu 132, sâm Gospodin hrani siromahe (132,15). Ovakva Božja pomoć na strani siromaha naglašena je u cijelom nizu Psalama (25,9; 34,3; 35,10; 40,18; 69,3334; 70,6; 72,12.13; 72,13; 76,10; 82,3-4; 109,31; 113,7; 140,13; 147,6; 149,4).

Osim što je Bog na strani siromaha, blagoslov je izrečen i nad čovjekom „koji misli na uboga i slaba: u dan nevolje Gospodin će ga spasiti!” (41,2). No, iz samoga retka već je jasno da je i ovaj blagoslov dio Božje zaštite nad siromahom. Pravednik, ukoliko želi Božju l i sto p a d 2017.

11

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

Biti ljubav gdje je mržnja „Pričekajte samo trenutak dok pomognem bubici da iziđe iz auta”, zamolim mladu ženu koja parkira aute i predajem joj svoj ključ. Dok ona zapisuje broj moje tablice i vrijeme kad sam stigla, ja nježno stavljam list pred maloga žutog kukca i promrmljam mu poziv za prijevoz. uba svojim ticalima odluči da je orahov list bolje mjesto za nju od plastike i stakla u mom autu i zakorači na njega. Spustim list i bubu na mali otočić trave i velim naglas: „Sad si na sigurnom. Idi!” Udahnem s olakšanjem i vratim se ženi koja me sve to vrijeme promatra u čudu. Još uvijek drži kemijsku olovku i karticu za parkiranje, u zamrznutoj pozi. „Bolje da sam je maknula iz auta nego da mi se negdje zavuče i onda mi se nenadano zaleti u facu, prestraši me u vožnji i uzrokuje nezgodu”, objasnim joj kroz nervozni smijeh i gestikulaciju. Žena me i dalje gleda. Kroz glavu mi prođe misao kako je cijela situacija zapravo smiješna i apsurdna. Ili možda tragikomična... Ili zapravo sasvim normalna.

I tada, prihvaćajući mogućnost da je sve to „normalno”, sve stane. Na trenutak jedan dah postaje dug kao vječnost

B

14 svjetl ori jeci . ba

i nečujan glas me podsjeća: „Umorna si i napeta od svega. Riješi se pritiska.

Uz zrak izdahni nervozu, strah i bol...

Osjeti pauzu, trenutak potpunoga mira između izdisaja i udisaja... Udahni ljubav i milost... Okružena si njima... Sve je u redu.”

Uvidjeti ljepotu stvorenja

„Smijem li vas nešto pitati?” progovori žena koja parkira aute i trgne me iz kratke meditacije. „Je li Vaše ime Tatiana?” Sad sam ja u čudu. Kako ona zna moje ime? Možda je njezina kompanija već ugradila kamere za identifikaciju stranaka pomoću skeniranja lica! U polupanici odgovorim joj da jest, na što mi ona objasni da me je vidjela na nekom koncertu country glazbe u Nashvilleu.

Oh, da! Sjetim se da sam pjevačica i javna osoba. Ruka mi automatski krene prema kosi da je poravna dok mi žena

govori kako je se jako dojmilo moje pjevanje i moja priča. „Hvala Vam za inspiraciju koju ste mi tom prilikom dali”, veli mi. Ja otvaram ruke i pitam ju smijem li je zagrliti. Na njezinu licu se razvuče veliki osmijeh. U našem zagrljaju nalaze se mir, ljubav i blagoslov i ja ih primam kao dar koji mi je potreban baš toga trenutka jer stojimo pred ulazom u bolnicu gdje se moj suprug bori s teškom bolešću. „Mogla sam jednostavno zgnječiti kukca maramicom, a ne napraviti cijelu scenu”, pomislim dok čekam lift. Nikad nisam voljela kukce. Još i danas ih se plašim. Možda zato što su nepredvidivi i brži od mene. Možda zato što sam naučila od drugih da su kukci ružni, dlakavi i opasni. Dok su moji sinovi bili mali, veselili su se svakoj glisti i vrtnoj bubi, oduševljavali se paucima i njihovim mrežama i puštali da im pčele slete na ruku, uvjere se da na njima nema peludi i ostave ih na miru. Oni su me naučili da prije nego što naučimo definicije okoline (na primjer majke koja vrišti pri susretu s kukcima) i stvorimo strah i nelagodu, imamo prirodnu sposobnost uvidjeti ljepotu i vrijednost svakoga djelića svijeta i svega što je u njemu stvoreno.

Izdržati bol i patnju

U bolničkoj sobi sjedim kraj kreveta i milujem ruku svoga dragog. Osjećam mekoću njegove kože, toplinu i puls života. Oporavlja se od zadnje operacije – jedne u nizu liječenja koje mu svaki put na tijelu ostavi novu ranu, novi ožiljak, novu bol. Ovaj put su mu operacijom izvadili vodu koja se nakupila oko srca.

Priča mi kako od vode nije mogao disati. Kako mu je jedino pomagalo to da se koncentrira na male količine kisika koje su mu dovodile život. Priča mi kako su ga nakon operacije stavili na stol da mu snime srce i pluća i kako ga je stravično boljelo, kao da su ga raspeli... Onda stane i puno tišim glasom veli kako mu svaka rana na tijelu donosi dublju spoznaju

Riječ obiteljima

na Mirogoju. Taj je dio groblja izgledao poput nekoga tadašnjeg novozagrebačkog naselja – široke staze od svježega betona, a posvuda nizovi tek izlivenih betonskih komora, bez ijednoga imena, bliješte u suncu.

Piše Boris Beck

O našim neznanim svecima Svaka obitelj se sastoji od živih i mrtvih. Oni koji su bili s nama nikad to zapravo ne prestaju biti. I kad ne govorimo o njima, i kad ne mislimo na njih, čak i ništa ne znamo o njima, oni su prisutni.

P

ojasnit ću ovo zadnje. Engleski filozof i matematičar Bertrand Russell ostao je siroče u najranijem djetinjstvu, a odgojen je u djedovoj kući. Kad je kao odrastao čovjek našao i pročitao očev dnevnik, s događajima iz očeve mladosti, zapanjio se.

Naime, neke životne okolnosti i odluke sin je ponovio, uopće ne znajući da se sve to već dogodilo njegovu ocu.

Russell je bio vrlo racionalan čovjek i nije u tome vidio ništa mistično ili nadnaravno. Objašnjenje je vrlo jednostavno i prirodno: u svakoj obitelji stvari se rade na određen način, drukčije se misli, govori, ponaša nego u ostalim obiteljima.

Kretnje, izraze, svjetonazor, sve to 16 svjetl ori jeci . ba

upijamo od najranijega djetinjstva, od baka i djedova, od stričeva, ujaka i tetki, od roditelja. I nije nikakvo čudo da djeca ponavljaju, barem u nekim djelićima, živote svojih roditelja, djedova i pradjedova – čak i ako ih nisu zapamtili iz djetinjstva ili ih čak nisu niti upoznali.

Svaka je obitelj kao neki mali svemir sa svojim vlastitim fizikalnim i kemijskim zakonima, s vlastitim zemljopisom i poviješću, s vlastitim rječnikom. Veze članova jednostavno su neraskidive. I kad se bliski rođaci udalje, ohlade ili zavade, i dalje pripadaju istom svijetu, i dalje govore, misle i ponašaju se slično.

Nisam imao više od pet godina kada sam s ocem prvi put otišao na novi grob

Smrt tu ne predstavlja veliku razliku

Danas je slika sasvim drukčija. Staza je već davno postala grbava i puna rupa, grobovi su puni i prepuni. Vlasnici su im mijenjali ploče, dodavali i uklanjali križeve i vaze, jeftin prljavosivi kulir zamjenjivali skupim uglačanim crnim mramorom – tako da od nekadašnje urednosti, čistoće i uniformnosti nije ostalo ništa.

U pola stoljeća drveće se znatno razraslo tako da natkriva i zakriva grobove, a njegovo korijenje podriva staze.

Prema tom grobu u međuvremenu su se zaputili, redom, djed, baka, otac i majka. I uvijek bi preostali članovi obitelji stajali oko groba pa potom nosili cvijeće i svijeće, meli ga i brisali, pa bi se opet okupljali na sprovodu i onda opet poslije održavajući sjećanje na umrle.

Iako nema nikakva razloga ići na groblje, jer mrtvi nisu tamo, i nisu uopće mrtvi, grob tako kroz godine i desetljeća postaje dio životnoga prostora obitelji. I, kao što dobro znaju svi koji na groblje dolaze s malom djecom, grob uopće ne mora biti mjesto tuge, nego može biti i oaza cike i veselja na inače turobnom mjestu.

Mrtvi ne samo da su s nama nego su i u nama. Moj glas na trenutke može postati toliko sličan glasu moga oca da se djeca smetu, pomisle da čuju djeda.

Ili, u zadnje vrijeme nekoliko sam puta u šetnji prekrižio ruke na leđima, baš kako je i moj otac činio – a činio je i moj djed, čega se ja ne sjećam, ali zapamtila je moja sestra. Budući da u pravilu poznajemo samo djedove i bake i da nam oni mogu pričati najdalje o svojim djedovima i bakama, naše obiteljsko pamćenje ne proteže se daleko u prošlost. To, međutim, ne znači da nismo nasljedovatelji mnogo dalje obiteljske povijesti.

KROZ OBJEKTIV

Kapitul na rogožinama 2017.

N

a blagdan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna, Bosna Srebrena slavi naslovnika Provincije.

Toga dana mnogi franjevci okupe se na tradicionalnom Kapitulu na rogožinama, bratskom susretu koji podrijetlo vuče iz vremena svetoga Franje, utemeljitelja Reda. Ovogodišnji susret upriličen je u samostanu sv. Pavla na Nedžarićima u Sarajevu.

Kapitulu je nazočilo oko 120 svećenika te oko 20 bogoslova, franjevaca Bosne Srebrene.

Prva zajednička točka programa bila je molitva časoslova. Potom je upriličeno predavanje na temu odgoja, koje je održao odgojitelj franjevačkih bogoslova fra Danijel Nikolić, pod naslovom Zajednički hod prema zrelosti. Drugo predavanje prijepodnevnoga susreta održao je dugogodišnji odgojitelj sjemeništaraca i franjevačkih novaka fra Vitomir Silić pod naslovom Osobno iskustvo rada u odgoju. Uslijedila je rasprava o predavanjima, s vlastitim promišljanjima o važnosti odgoja za redovnički i svećenički poziv. Središnji dio dana zauzela je svečana sveta misa u samostanskom oratoriju. Predvodio ju je provincijal fra Jozo Marinčić u koncelebraciji s dvojicom bivših provincijala i članovima aktualne Uprave i ostalim prisutnim svećenicima franjevcima. Misno slavlje pjesmom su uzveličali članovi bogoslovskoga zbora. Nakon mise i zajedničkog ručka, u popodnevnom dijelu programa razgovaralo se o aktualnim i gorućim temama važnim za funkcioniranje bratske zajednice Franjevačke provincije Bosne Srebrene. (FIA/SR) 18 svjetl ori jeci . ba

Reportaža ŽUPA BDM ANĐEOSKE – SESVETSKA SOPNICA

Pišu Danijel Stanić i Josip Tolić

Vrelo franjevačke duhovnosti U istočnom dijelu Zagreba, gdje se spajaju gradske četvrti Dubrava i Sesvete, 26 godina djeluje Župa Blažene Djevice Marije Anđeoske.

Etimološki, naziv Sopnica dolazi od staroslavenske riječi sopot koja označuje područje s mnoštvom vrutaka. I doista, ova župa u Sopnici vrelo je franjevačke duhovnosti na istoku Zagreba.

20 svjetl ori jeci . ba

Aktualno UZ 500. OBLJETNICU REFORMACIJE Piše fra Luka Marković

Martin Luther Dugo vremena su protestanti s ponosom govorili o 95 Lutherovih teza protiv pape na vratima crkve u Wittenbergu. Danas je taj navodni revolucionarni čin protiv papinstva stavljen u okvire istinskih povijesnih događanja. aime, Luther nije prikovao na vrata crkve nikakve teze protiv papinstva, nego materijal za razgovor sa studentima, što je u to vrijeme bilo uobičajeno. Reformator (1483. – 1546.) koji je prema želji roditelja trebao postati pravnik, odlučuje se za studij teologije, i to nakon jednoga nemilog događaja. Prema vlastitom svjedočanstvu, kao novoupisani student prava vraćao se iz Erfurtha 1505. za vrijeme velikoga nevremena kući u Eisleben. Obuzet osjećajem smrtnoga straha odlučuje se posvetiti Bogu ukoliko preživi. Usprkos protivljenju roditelja izvršava Bogu dano obećanje i stupa u red augustinaca u Erfurthu. Da nije bilo nevremena i Lutherova urođenoga straha od smrti, možda bi ga danas svijet spominjao kao dobroga pravnika, a ne reformatora i čovjeka koji je izazvao veliki raskol unutar kršćanstva. Kao što se slučajno dogodilo nevrijeme koje je dalo smjer Lutherovu životu, tako su i mnoga druga slučajna događanja utjecala na njega, ali preko njega i na povijesna zbivanja unutar zapadnoga kršćanskog svijeta.

Martin Luther kao revni student teologije, a kasnije i profesor u Wittenbergu,

N

24 svjetl ori jeci . ba

zasigurno nije težio sukobu s papom.

Mnoge loše stvari su se dogodile neočekivano, i to krivnjom jedne i druge strane. Prvotni Lutherov cilj bio je započeti diskusiju oko pitanja „otkupa grijeha” (Ablass), što se u to vrijeme prakticiralo i u samom Rimu s ciljem dovršenja gradnje crkve sv. Petra. Njegov odnos prema papinstvu odredit će kasnija teološka razilaženja, ali i politički sukobi koji su nastali kao posljedica reformacije. Luther koji je patio zbog uvjerenja da se čovjek ne može spasiti svojim zaslugama nego samo Božjom milošću (sola gratia) otputovat će 1512. godine u Rim gdje će se u Lateranskoj bazilici skrušeno moliti Bogu za vlastite promašaje i one svojih predaka.

Upravo oko pitanja ljudske slobode i zasluga razvit će se kasnije velika polemika između Luthera i poznatoga filozofa i humanista Erazma Roterdamskog.

Dok je za Erazma čovjek slobodno i odgovorno stvorenje, za Luthera on nema nikakvih zasluga. Erazmo će se čitav život držati podalje od Luthera iako je glede potrebe reformi unutar Katoličke Crkve imao slična razmišljanja. Štoviše, neki autori smatraju da Roterdamski nije nikada pružio podršku Lutheru i zbog

toga što mu se nije dopadala njegova isključiva narav i polarizacija svijeta na dobre i zle. Erazmo se pribojavao da bi Lutherova isključivost mogla gurnuti zapadni kršćanski svijet u neizvjesna vremena. A ona su se kasnije i dogodila. Dovoljno je samo spomenuti strašna stradanja seljaka koji su, potaknuti Lutherovim govorom o slobodi pojedinca, krenuli u borbu za svoja prava, stoljetnu mržnju između katolika i protestanata, privatizaciju religije od strane vlasti (cuius regio, eius religio – čija vlast njegova i vjera) i Tridesetogodišnji rat.

Sve su to stvari zbog kojih bi se danas, kod proslave 500 godina protestantizma, i pored mnogih pozitivnih događanja (utjecaj na njemački jezik, kulturu, govor o potrebi slobode svakoga pojedinca, umjetnost, afirmacija Biblije), trebalo biti vrlo oprezan, kako jednostrano promišljanje ne bi iskrivilo povijesnu istinu. Jer Luther jest bio veliki reformator, pokretač mnogih već dugo vremena potrebnih reformi unutar Katoličke Crkve, ali i čovjek silne mržnje i isključivosti. Utoliko imaju pravo oni povjesničari koji kažu da reformacija nije učinila iskorak iz srednjega vijeka, nego je rasla iz njega, sa svim svojim dobrim i lošim osobinama. Koliko je govor samo o pozitivnim učincima reformacije, čega će na proslavama 500. godišnjice biti u izobilju, vrlo diskutabilan najbolje pokazuju igre oko iznevjerenih seljaka.

Luther koji je želio samo teoretski zaoštriti diskusiju oko pitanja vanjske i nutarnje slobode pojedinca, želeći upozoriti na to da je čovjek u potpunosti odgovoran samo pred Bogom, a ne i pred zemaljskom vlašću, probudio je nadu izmučenim seljacima. Upravo događanja oko tragedije pobunjenih seljaka ukazat će na svu kompleksnost Lutherova karaktera.

Dok je na jednoj strani zaokupljen silnim naporom oko produbljivanja osobne vjere u Isusova Boga, stavljajući u centar ljudskoga života samo vjeru (sola fides), pružao vrlo hrabro otpor Katoličkoj Crkvi i samom caru Karlu V., pognut će glavu

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

dalje u punom smislu živjeti i prakticirati svoju vjeru, tj. pristupati sakramentima.

Bez ovoga pravnog crkvenog odobrenja osoba ne bi više mogla sve to činiti.

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Praktični razlozi zapreke

Zapreka različitosti vjere Zapreka različitosti vjere ili kako se pravnim jezikom još naziva disparitas cultus tehnički je izraz kojim se u Zakoniku označava ženidbena zapreka koja postoji samo između krštene osobe – katolika – i nekrštene osobe.

K

onkretno se može reći da je to slučaj u kojemu katolička stranka želi sklopiti ženidbu u Katoličkoj Crkvi s drugom strankom koja je ateist, islamske ili židovske vjeroispovijesti, općenito s osobom koja nije krštena.

Izraz disparitas cultus svećenstvo često, a vjernici još češće poistovjećuju sa zabranom mješovite ženidbe, što je apsolutno pogrešno. Doduše i on se može nazivati mješovitom ženidbom, ali se nikada ne može poistovjetiti sa zabranom mješovite ženidbe. Zabrana mješovite ženidbe sasvim je druga teološko-pravna situacija jer se radi o dvije krštene osobe od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju naknadno primljena, dok je druga osoba krštena u nekoj drugoj Crkvi ili crkvenoj zajednici koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom kao što je Pravoslavna Crkva, Evangelička Crkva i druge crkvene zajednice koje imaju valjano krštenje.

26 svjetl ori jeci . ba

Zapreka različitosti vjere česta je pojava na našim prostorima zbog uvjetovanosti prisutnosti drugih vjera i naroda koji nemaju krštenje te samom tom činjenicom veća je i mogućnost da katolik želi sklopiti ženidbu s osobom koja nije katolik. Stoga je dobro barem općenito poznavati osnovne činjenice i pravne mogućnosti.

Budući da se radi o ženidbi između katoličke stranke i nekrštene osobe, ne može se reći da se radi o sakramentalnoj ženidbi jer prema nauku Katoličke Crkve za sakramentalnu ženidbu potrebna su dva krštenja, tj. da su obje stranke valjano krštene. U ovoj ženidbi katolik ostaje katolik dok druga stranka ostaje i dalje ono što je bila, npr. ateist, musliman, židov i sl. O čemu je onda ovdje riječ ako se ne radi o sakramentalnoj ženidbi? Radi se o pravnom reguliranju braka od strane same Crkve kako bi se krštenoj osobi izišlo u susret, da bi takva osoba mogla i

Ova zapreka ili smetnja nije nešto što je nastalo jučer, nego vuče svoje korijene iz samih početaka Crkve, a prema tumačenju crkvenih pravnika, među kojima se ističe L. Chiappetta, nastala je više iz pastoralnih nego pravnih razloga. Tako ovaj autor navodi da je prirodno bilo da su prvi kršćani imali poteškoća sklapajući ženidbe s poganima (terminus technicus). Ako se čitaju poslanice Gospodinovih apostola upućene prvim zajednicama, može se vidjeti da ih oni upravo na to upozoravaju pozivajući se na opomene sadržane u Starom zavjetu (Izl 34, 6; Pnz 7,3-4; Ezr 9–10; Neh 13,23-29 i sl.) te su načelno bili protiv takvih ženidbenih veza koje su bile opasne za vjeru i za mir u kući.

Osvrt na ovu problematiku nalazimo već kod svetoga Pavla koji u Prvoj poslanici Korinćanima, govoreći o udovicama, tvrdi da su se one slobodne udati se za koga hoće samo neka to bude u Gospodinu (1 Kor 7,39), tj. uz uvjet, prema općem tumačenju, da ženidbu sklope s kršćaninom. Mnogo je jasnija opomena sadržana u Drugoj Poslanici Korinćanima: „Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom! Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tami? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika?”

(2 Kor 6,14-15). Tim riječima je Pavao upozoravao kršćane na opasnosti koje su mogle proizići iz previše tijesnih odnosa s nevjernicima. Na drugom mjestu je apostol Petar nešto blaži kada govori o dužnosti svjedočanstva vjernika u braku ističući nadu mogućnosti obraćenja poganskoga ženidbenog druga: „Tako i vi, žene, budite pokorne svojim muževima, da i oni koji možda ne vjeruju Riječi, budu pridobiveni bez riječi ponašanjem

Uz temu broja

Piše fra Janko Ćuro

Kritika prožeta ljubavlju Zastane čovjek pred veličinom malenosti Božjega trubadura, Franje iz Asiza. Sve što je imao uložio je u neraspadljivo blago Bogu predanoga života koji stoljećima svijetli nesmanjenom jačinom kao nenametljiva inspiracija ljudima mnogih nacija, jezika i kultura. A prošlo je već 800 godina! pravo zbog osvjedočene ljudske širine i iskrene vjerske topline ovoga najbogatijeg siromaška papa Ivan Pavao II. je odabrao njegov rodni grad Asiz kao mjesto molitve i prijateljskoga susreta različitih ljudi, vjera i uvjerenja. Svima je lako udomaćiti se u Franjinu gradiću, osjetiti se prihvaćenim i privlačnim, a to su najbolja polazišta za otvaranje prema drugima s kojima se zajednički u molitvi nastoji sagledati cjelina slike Stvoritelja i Njegova stvorenja. U takvu stanju duha nije potrebno molitvu tražiti niti je treba glumiti. Ona sama spontano izranja iz srca i stvara okruženje za iskren i otvoren dijalog koji nije puko toleriranje drugoga i drukčijega, nego njegovo iskreno prihvaćanje i razumijevanje. Na takvu temelju lako je graditi i dograđivati sve drugo, a na prvom mjestu mir i pomirenje.

U

34 svjetl ori jeci . ba

Da bi ga razumjeli i ljudi i sve stvoreno, Franjo im se obraćao univerzalnim jezikom ljubavi pa zato i jest mogao cijeli svoj život povezivati, spajati, izgrađivati, prihvaćati, praštati i bezuvjetno voljeti. Pa bio to i gubavac – jedan teško bolesni čovjek kojemu je drugi zdravi čovjek amputirao dostojanstvo živoga bića i gurnuo ga na rub društva i života. Ustvari, baš taj gubavac liječi Franju i otvara mu potpuno nova obzorja ljudskosti prožete Božjom prisutnošću.

Nakon što ga je zagrlio i poljubio, Franjo je progledao i tek od tada s lakoćom svagdje prepoznavao Boga. Čak i u uvelu listu koji, obojen jesenskim žarkim bojama, nježno leprša prema tlu da ga zagrli i nahrani kako bi na tom mjestu opet mogao cvasti život.

No, u takvo stanje duha ne stiže se tek tako. Lutao je Franjo dobro utabanim i širokim putevima ljudske časti,

slave i sjaja ne zamarajući se previše onim uskim vratima i tijesnom putu koji vodi u Život (usp. Mt 7,13-14).

Mlad, zdrav i bogat nije gubio vrijeme kako bi sebi osigurao još i plemićki status. Najbrži i najjednostavniji put bio je rat, a njega nažalost nikad ne treba dugo čekati.

Tko sam, što sam i kamo idem?

Čim su Asižani zaratili protiv Perugie, Franjo se pompozno odaziva i odlazi u rat. Međutim, jedno je filmski scenarij romantična mladića, a drugo je neumoljiva stvarnost. Asižani gube, a Franju zarobljavaju i zatvaraju. Na ruševinama mladenačkih snova Franjo se prvi put ozbiljno susreće sa samim sobom. I baš u hladnoj ćeliji, mjestu sramote, poraza i razočaranja, u njemu bolno počinju izranjati temeljna životna pitanja: tko sam, zašto sam ovdje i kamo idem?

Nakon što mu je otac platio slobodu, vraća se satrven i potišten. Bolestan. A bolest mu nudi onoga što čovjek nikad nema kad je zdrav: vremena. I tako još dublje razmišlja o sebi, životu, ljudima.

O Bogu. Ta tišina duha omogućava mu duboko u sebi čuti glas: Tko ti, Franjo, može više dati – gospodar ili sluga? Kad je odgovorio: Pa, gospodar, glas je dalje nastavio: Zašto onda tražiš slugu, a ne gospodara? Kako jasno i jednostavno, a ipak tako komplicirano i ljudima teško dostižno u životu! Raspoznati što je tko u vlastitom životu znači postati mudar i živjeti u pravom smislu te riječi. Kad je Franjo poredao prioritete, sve se nekako počelo činiti smislenim i vrijednim. Polagano se rodio novi čovjek koji prihvaća Božji poziv za rad na Njegovoj njivi.

A što su drugi ljudi mislili o njegovu obraćenju? Odmah su se prvo javili skeptici i odmahivali glavom kad bi ogovarali ovaj novi Franjin život. Kako?

Zašto? Vjerojatno se pretvara! Kako imati sve, a skinuti i vratiti ocu čak i odijelo sa sebe? Sramota! Zašto razdijeliti, a ne zgrtati? Što to ima veliko u krajnjoj malenosti? Pravi se važan. Zašto

BH retrospektiva

Piše fra Petar Jeleč

Recikliranje laži Nedavno se u zagrebačkom tjedniku Express pojavio članak izvjesnoga Sergeja Županića pod naslovom „Fra Sotona i najgori ustaški koljači” u kojemu se ponavlja čitav niz neistina i pukih izmišljotina o fra Tomislavu Filipoviću ili Miroslavu Majstoroviću kako se sam kasnije nazvao. ra Tomislav ili Miroslav pratio je u veljači 1942. jednu ustašku jedinicu koja je počinila zločin nad srpskim civilima u okolici Banje Luke zbog čega je izbačen iz Franjevačkoga reda.

O njemu su komunistička i velikosrpska historiografija napisale mnoštvo izmišljotina koje nemaju nikakve veze s povijesnim činjenicama, što ipak ne umanjuje njegovo skandalozno ponašanje zbog čega je i kažnjen najvećom kaznom koju je Franjevački red imao na raspolaganju. Tako npr. beogradske Novosti pišu da je M. Majstorović osobno pobio preko 86 000 ljudi. To se uklapa u velikosrpski plan preuveličavanja žrtava Jasenovca (od 700 000 do čak 1 400 000 ubijenih).

U okvir tih mitomanskih brojki „dobro dođe” i podatak da je jedan čovjek

F

36 svjetl ori jeci . ba

osobno pobio preko 86 000 ljudi. O fra Tomislavu Filipoviću je dosta pisao i fra Velimir Blažević, a i sȃm sam se bavio njegovim slučajem i uvidio koliko je komunistička i velikosrpska historiografija iskoristila ovaj slučaj kako bi sve franjevce i katoličke svećenike prikazala koljačima i zločincima. U tome su iz Hrvatske prednjačili Viktor Novak, Joža Horvat i Zdenko Štambuk u svojim publikacijama.

Zagrebački Express piše kako se fra Tomislav Filipović skupa s još nekoliko ustaša zatekao u selu Šargovcu te su ušli u mjesnu školu: „Ušli su u jedan razred, pristojno pozdravili učiteljicu i djecu, da bi Filipović zamolio nastavnicu da odabere nekog od učenika. Filipovića su u tom kraju jako dobro znali, pozdravljao se s mještanima, pa je učiteljica

mislila da želi da netko od učenika nešto odrecitira. Odabrala je izvjesnu Radojku Glamočanin, da bi on dijete, koje mu je prišlo sasvim bez straha, podigao na učiteljičin stol i naglo joj prerezao vrat nožem. U kaosu koji je uslijedio rekao je svojim ustaškim kolegama: ‘Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha.’” Autor Županić se očito u ovim izmišljotinama poziva na radove nekih srpskih kvazihistoričara koji su u svojim fantaziranjima i sami upadali u kontradikcije i različito opisivali spomenuti „događaj”. Pogledajmo ukratko neke kontradikcije.

Razilaženja u izvješćima

U izvještaju Jove Vukobrada, preživjeloga u pokolju u Drakuliću, stoji ovako: Ustašama su i pored moralne pomoći i organizovanja pokolja od strane jednog dijela pomogli u izvršavanju zločina i sami katolički sveće­nici i to konkretno: fra Tomislav Filipović koji je na dan pokolja rukovodio sa jednom koljačkom kolonom i sam lično učestvovao u klanju srpskog naroda od djeteta u bešici do najstarijeg čovjeka i starice. Isti fra Tomislav Filipović je na dan izvršenog pokolja došao pred kuću Đure Glamočanina u selu Drakuliću skupa sa ustašama i on lično prvi počeo sa pokoljem gdje je iz kuće izveo dijete Đure Glamočanina zaklavši ga nožem rekao: „Ustaše!, evo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i Vi – slijedite moj put a ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu i Bog ne će ovaj naš rad uzeti za grijeh i ja ću svakoga da ispovjedim i saberem sve grijehe”, nakon čega je nastao daljnji zvjerski pokolj gdje su se ustaše kupale u krvi nevinog naroda.

Srpski povjesničar Zdravko Antonić, pišući o stradanjima Srba u banjolučkim selima, poziva se očito i na svjedočanstvo Jove Vukobrada: Prvi masovni pokolj desio se u Drakuliću, koje je naseljeno gotovo samim Srbima, a leži u neposrednoj blizini

HR retrospektiva

Piše dr. sc. Božo Skoko

Bogatstvo pitke vode Čak 44 % teritorija Hrvatske zauzimaju šume, pa slobodno možemo reći kako je bogata ne samo morem i otocima, po kojima je poznata, već i šumama. Međutim, u posljednjih deset godina u požaru je stradalo nevjerojatnih 84 tisuće hektara šuma, što je nenadoknadiv gubitak.

U

pravo ovogodišnje ljeto pamtit ćemo po strašnim požarima koji su opustošili Dalmaciju. Samo na splitskom području, gdje je vatra stigla čak u pojedine dijelove grada, opožareno je pet tisuća hektara šuma, maslinika, vinograda i makije, a ukupna šteta se procjenjuje na 42 milijuna kuna.

Suše, klimatske promjene, nesavjesnost ljudi te nedovoljna preventiva i organiziranost službi nadgledanja učinili su svoje... Trebat će godine dok se priroda oporavi i rane na zemlji zacijele. A kraj ljeta i početak jeseni ćemo, nažalost, pamtiti po nezapamćenim poplavama dalmatinskih i istarskih gradova i mjesta. U Zadru je primjerice 11. rujna palo čak 340 litara kiše po četvornome metru, što je količina koja inače padne tijekom puna tri mjeseca. Sve se to nekako poklopilo sa strašnim uraganom koji je poharao Karibe i američku saveznu 38 svjetl ori jeci . ba

državu Floridu, pa se mnogi pitaju što nam se to događa – jesmo li razaranjem prirode sami izazvali to zlo, osvećuju li nam se prirodne sile ili pak Bog ili je to možda nagovještaj Apokalipse?! Prijatelj koji živi u središnjoj Istri kaže kako su ih samo ovoga ljeta nekoliko puta poharale nezapamćene oluje i pijavice te nanijele veliku štetu kućanstvu, što je bilo nezamislivo godinama prije u tom mirnom i zelenom kraju Hrvatske. Klimatski poremećaji su očiti, a mi i dalje radimo po svome.

Besplatno i svima dostupno

Iako volimo tvrditi da je Hrvatska ekološki očuvana zemlja, što zapravo i jest u usporedbi s dobrim dijelom Europe, pitanje je kako se odnosimo prema prirodi, koja nam je od Boga darovana!? Čuvamo li ju za buduća pokoljenja ili ju nastojimo iskoristiti za trenutačnu

zaradu? Brinemo li o njezinu očuvanju, održivosti ili ju doživljavamo kao potrošnu robu? Bojim se da nismo mudri upravitelji. A o tome svjedoči i niz nedavnih prosvjeda vezanih za korištenje hrvatskih voda. Prosvjedovalo se tako protiv gradnje termoelektrane na Perući, protiv davanja strancima izvora u koncesije, ali i protiv poskupljenja vode kućanstvima... Naime, pod izgovorom da se čak 50 % vode izgubi od izvora do kućanstava zbog zastarjelih cijevi, država bi rado podigla cijenu vode. Međutim, građani se pitaju nije li voda nacionalno bogatstvo koje bi trebalo biti besplatno i svima dostupno, poput zraka.

Baš zato su ovoga ljeta prosvjedovali i Irci, koji žele besplatnu vodu, a ne da se zahvaljujući njihovim dobrima bogate multinacionalne kompanije. A voda jest već postala unosan posao. Uostalom to vidimo po količinama prodane vode u bocama u našim trgovinama i restoranima, a i po uvjerenju koje je zavladalo među našim ljudima da ona iz slavine više nije dobra.

Do kakvoga apsurda ide biznis s vodom možda najbolje svjedoči jedan doživljaj iz popularnoga zagrebačkog restorana gdje se konobar na upit može li nam donijeti dvije čaše obične vode gotovo uvrijedio: „Nažalost, ne mogu.

Možete jedino kupiti flašu vode. Tako je naredio gazda. Posluživanje obične vode nam se ne isplati!” A vjerovali ili ne – Hrvatska je treća u Europi po zalihama čiste i pitke vode. Voda koja teče našim vodovodima i slavinama zdravija je nego dobar dio one koju kupujemo u bocama. I umjesto da se time hvalimo i goste nudimo besplatnom hladnom vodom, kao što to čine primjerice u Kaliforniji čija je voda manje kvalitetna od naše, mi vodu čak uvozimo iz Austrije, Francuske i Italije! A dok mnogi predviđaju da će se u skoroj budućnosti voditi ratovi za vodu, kao što se danas vode za naftu, Hrvatska uopće nema jasnu strategiju upravljanja svojim vodnim resursima i njezina očuvanja za budućnost. A

Politički (ne)korektno!?

na temelju takvih nebuloza zaključuje kako je Franjo Asiški bio neka vrsta kripto-katara ili kripto-albigenza.

Piše fra Pavo Filipović

Neki drugi sveti Franjo?

Franjo Asiški istupio iz Crkve?

Nema čemu sve lik svetoga Franje Asiškoga nije tijekom povijesti već morao pozirati! Taj simpatični svetac iz umbrijske doline morao je „glumiti” mnoge uloge, osobito u novome vijeku. io je šumski sanjar, solitarni putujući propovjednik, anarhijski i antiautoritarni revolucionar, panteistički preteča new agea, laik zaljubljen u svoju prijateljicu Klaru, vitez nadahnut templarskim idealima, preteča Greenpeacea, ekološkoga pokreta i reformacije, skriveni sufija itd.

Guido Vignelli je uvjeren kako smo svjedoci najveće povijesne falsifikacije njegova života i poruke. Najnoviji pokušaj ide čak u smjeru povezivanja svetoga Franje Asiškoga s katarima i albigenzima. Franjin otac Pietro Bernardone dei Moriconi bio je trgovac finim tkaninama iz Francuske. Majka mu je bila plemkinja Jeanne De Bourlemont, zvana Monna Pica, rodom iz Tarascona u francuskoj pokrajini Languedoc.

B

40 svjetl ori jeci . ba

Upravo je Languedoc bio zemlja katara i albigenza zbog čega neki dolaze do zaključka kako je i ona bila katarka.

Neki autori tvrde kako je Franju majka dala krstiti imenom Ivan, po Ivanu Evanđelistu, za vrijeme poslovnoga putovanja svoga muža u Francusku.

Apostolu Ivanu crkvena tradicija pripisuje četvrto evanđelje, a to je jedino evanđelje koje su katari i albigenzi smatrali kanonskim. Po povratku iz Francuske u cijelu se stvar umiješao Franjin otac i dao svoga sina naknadno preimenovati u atipično ime za ono vrijeme – po Francuskoj koja mu je donijela financijsko blagostanje, kako ne bi došao pod udar crkvene inkvizicije.

Giuseppe Spadaro u svojoj knjizi Stablo dobra. Sveti Franjo katarski teolog

Autori Peter Kammerer, Ekkehart Krippendorf i Wolf-Dieter Narr u članku Franjo Asiški: suvremenik za drugu politiku, preispitujući predanu sliku o svetome Franji, dolaze do zaključka kako je povijest i postpovijest Franje Asiškoga razdoblje sustavnoga potiskivanja, poricanja, tlačenja, cenzure i krivotvorenja revolucionarne razorne snage njegova životnoga svjedočenja. Proglašenje svetim i gradnja velikih crkava u Asizu, uvjereni su spomenuti autori, vidljivi su spomenici otupljivanja i izvrtanja njegove poruke koje započinje već za vrijeme njegova života. A ipak nam on još govori kroz krivotvorenja. Stoga ti autori tragaju za nekim „drugim Franjom” i ističu kako su toga „drugoga” Franju ponovno otkrili teolozi i povjesničari umjetnosti i tek nakon njih povjesničari 19. stoljeća. Činjenica je kako je Franjin pokret ostao unutarcrkvenim pokretom, ali se pitaju: Pod koju cijenu? Koje je kompromise morao Franjo prihvatiti, (...), kako su velike institucije, Crkva i Red, stavile pod svoj utjecaj i oblikovale sliku svecem proglašenoga i njezinu predaju? Na koncu zaključuju kako je Generalni kapitul u Narboni iz 1263. godine, koji je dao spaliti sve neautorizirane (duhovnjačke) životopise Franje Asiškoga i autorizirao sv. Bonaventuru da napiše novi životopis Asižanina, počinio memoricid.

Time je, po njihovu mišljenju, izgubljeno izvorno znanje o Franji, a kanonski Bonaventurin životopis, koji je navodno fiksirao način čitanja Franjina života i slikovni prikaz sveca u Giottovu ciklusu freski u „papinskoj crkvi”, zacementirao život i nauk Franje Asiškoga za dolazeće generacije u dvama prevladavajućim medijima: riječi i slici, pod kontrolom Reda, odnosno Crkve. Drugi Franjo nije nikada našao svoga Giotta. Zbog toga autori pokušavaju pronaći „drugoga

Piše Miljenka Koštro

Generacijska mimoilaženja

Keti je došla na selo kod bake Luce koja ima osamdeset i koju, ali je još vitalna za svoje godine. Baka ju je dočekala pod odrinom, ispred kuće. Zagrlila ju je i poljubila u čelo. Bakina radost je bila neizmjerna, ali generacijska mimoilaženja neizbježna. Keti ove godine završava frizersku školu.

– Sunce babino šta si mi naresla. Samo te cipale, belaj ji odnijo? Polomićeš noge u njima. Aj tamo u odnik pa se priobuj u babine zepe da ti se noge odmore.

– Bako, navikla sam. To je sad u modi. Nosim ja i veću petu.

– A i ta suknjica ti kratka. I majica uska, vidi ti se pupak. Sve si priresla. Dadni to mlađoj sestri. Ozepst ćeš taka, napola gola.

– Oh, bako, bako!

– A da ti baba da zeru para od penzije, ako nimaš, pa da kupiš malo više platna, da ti kuma Manda sašije suknju do ispod kolina. Lipo ona šije.

– Ha ha ha, nije mi pedeset godina. Ni mater mi ne nosi takvu.

– Što nije i ona došla? Vidi li ona kako joj je oskudno, bidno dite odiveno?

– Ona radi. Nisam je vidjela ima dva dana.

Ušle su u kuću i sjele za stol. Baka nije skidala pogled s unuke.

Nastavile su razgovarati.

– Poslidnji put kad si dolazila kosa ti je, meščinji, bila kratka i crna, a sad duga i crljena. Prije li nareste?

– To su umetci. Učim za frizerke. Svaki mjesec mijenjam boju.

– Jezus ujmisusovo! – Prikriži se baka Luca. – Dite babino, i nokti su ti veliki. Oće li baba donit makaze pa ji zeru skratit.

– To su umjetni nokti. Nalakirani su. To puno košta.

– A di su tvoji? Nije ti ji pojila kakva kiselina?

– Nije bako. Sve moje prijateljice imaju takve. To je moderno.

– Sinko moj i gubice ti otekle. Da te nije ujla čela ili osa? Baka je zabrinuta.

– Nije. Povećala sam i usne. Sad su ljepše. I zube sam izbijelila.

– Bidno dite, ima li na tebi išta tvoje?

– Aha ha ha! I trepavice su mi umjetne. Sad možeš kod kozmetičarke naručit lice iz kataloga, po želji.

– Sve tuđe. Bože sačuvaj! Bože sačuvaj! Diš to činit, bidna ti ja.

Cvitiću babin, znaš li da u gradu, kako beside, ima i te droge. Čuvaj se, grad je opasan.

42 svjetl ori jeci . ba

– Nije bako. Dobro se snalazim. Imam svoje cake. – Dok je razgovarala, tipkala je i po mobitelu.

– Priseli se ti, dite, ovde na selo, babi Luci. Ovdi je sve mirno.

Digot se napije komšo Milan pa zeru galami i to je sve, a u gradu iljadu belaja. De ti, bona, pripovidi svojoj babi imaš li momka? Moreš svojoj babi sve kazat.

– Nemam. Imala sam Sakija, pa Lukasa, pa Zoku, ali sam svatri otpilila.

– Toliko se uređivala i jopet nimaš momka. Ja se nisan nikad toliko uređivala pa mi moj pokojni Mate uvik besidijo kako san lipa i kršna. Počešljaj se, spleti pletenicu, ladnon vodon se umij i gotovo. Rano moja ljuta, da mi je kojon srićon moj Mate i sad živ. Eeeee, bidna ova današnja mladost, šta će od nje bit?

– Šta će mi momak, bolje mi je solo. Bako, sada je sve drukčije.

– Bona, nimoj minjat momke ko košulje. Zamiri jednoga i udaj se. Ja san cili život imala samo svoga Matu, laka mu crna zemlja.

– Ha ha ha, samo jednoga?! Tražim bogata da mu trošim novce i da mi otvori najmoderniji frizerski i kozmetički salon. Uz to, još će mi morat kupit i novi auto. – Ironična je Keti. – Bako, budi bez brige, vladam situacijom. – dodaje.

– Ne besidi tako! Pamet u glavu, sinko, i Boga na pomoć. I pristani više buljit u tu kutiju. Uvik triba imat miru i berićet.

U svemu.

– Aha. – Vrizerka? A, mesliđane babin, jesi li mogla bit provesorica ili kuvarica?

– Frizerke i kozmetičarke više zarađuju nego profesorice i doktorice. A kutiju držim uza se i dok spavam.

– Belaj ti odnijo pare, one su išestile svit. A i te kutije... E moja Keti, mogli su ti i ime dat Kata po svetoj Kati, ili Luca po svetoj Luci i meni. Kakvo je to ime, Keti? Prosti Bože, koda je manjkalo lipi naši imena.

– Luca i Kata su staromodna imena. Keti je moderno, svjetsko.

– Bidno moje dite, nije da te kudin, ali i te oči su ti čudne.

Obrve ti nikako otišle u čelo. Meščinji da ti prija nisu bile take?

– Obrve sam počupala pa ih nacrtala olovkom. I to je sad moderno. Sve za ljepotu.

S našima u svijetu HKM AACHEN Piše fra Pavo Filipović

Zlatni jubilej katoličke misije Povjesničar dr. Christoph Rass u jednome svom izlaganju naslovljenu Aachen i migracija: povijest jednoga grada omogućio je stručan pogled na povijest doseljavanja stranaca u Aachen. Dr. Rass ističe kako je Aachen zbog svoga položaja uvijek bio prostor primamljiv za doseljavanje.

T

ako su se ondje već u ranoj povijesti toga grada nastanjivali Rimljani i Franci. Otkako je Karlo Veliki (747.? – 814.) Aachen učinio političko-vjerskim središtem svoga carstva i, okupivši na svomu dvoru najučenije ljude onoga vremena, poput teologa Alkuina, pokrenuo kulturno-obrazovnu obnovu zvanu „karolinška renesansa”, postao je zadivljujuće otvoren grad.

Nekadašnji biskup Aachena, Heinrich Mussinghoff, je povodom proslave 30. godišnjice postojanja Hrvatske katoličke misije Aachen, 1997. godine, u pozdravnome pismu napomenuo kako su Hrvati vrlo rano došli u doticaj s gradom Karla Velikoga. Bilo je to još u 8. st. dok je car bio živ jer je granica njegova carstva prolazila uz Hrvatsku, a dijelom i kroz nju, osobito nakon „Aachenskoga mira” kojim je Karlu priznat 44 svjetl ori jeci . ba

carski naslov i suverenitet nad Hrvatskom bez primorskih gradova i nekih otoka. Biskup Mussinghof dalje ističe i natpis „Rex Croatiae et Slavoniae” (Kralj Hrvatske i Slavonije) koji se nalazi u Mađarskoj kapeli (Ungarnkapelle) aachenske katedrale i koji svjedoči o srednjovjekovnoj prisutnosti Hrvata u tome gradu. Još u vrijeme Karla Velikoga počeli su europski narodi hodočastiti svake sedme godine u Aachen – tada najveće hodočasničko mjesto na njemačkome govornom području. Kao hodočasnici na Aachenskome hodočašću (Aachener Heiligtumsfahrt) spominju se u biskupijskome arhivu od 1349. godine i Hrvati.

U Aachenu danas živi preko 130 različitih narodnosti, a gotovo polovica njegovih stanovnika danas ima „migracijsku pozadinu”. Među njima su svakako

i Hrvati koji od 60-ih godina na područje Biskupije Aachen dolaze kao „gastarbajteri”. Hrvati su u Aachenu još prije osnutka Misije slavili svetu misu na hrvatskome jeziku. Franjevac Hrvatske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja Split, fra Krsto Šušnjara, došao je u Aachen na liječenje i ondje našao velik broj Hrvata, njih oko 1800, i za njih se pastoralno pobrinuo. To doznajemo iz jednoga njegova dopisa upućena Biskupiji Aachen 6. siječnja 1958. godine, što znači da je 1957. godine došao na liječenje i „snimio” situaciju. Svetu misu je slavio u gradiću Merkstein, a kasnije i u Alsdorf-Buschu, jer je upravo ondje bila najveća koncentracija naših radnika po njemačkim rudnicima, dok u Aachenu tada još nije bilo mise na hrvatskome jeziku.

Tek će deset godina kasnije blagopokojni aachenski biskup Johannes Pohlschneider imenovati hrvatskoga franjevca Božu Lovrića, također iz Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, misionarom 3. ožujka 1967. osnovane Hrvatske katoličke misije Aachen da s ovom zajednicom upućuje Bogu molitve na materinjem jeziku. S fra Božinim dolaskom zadobila je ova hrvatska katolička zajednica u najzapadnijemu gradu Njemačke svoj regulirani status te je u crkvi sv. Petra uvedena redovita nedjeljna sveta misa na hrvatskome jeziku. Hrvatsku katoličku misiju Aachen preuzimaju u ožujku 1972. godine franjevci Provincije Bosne Srebrene. Tada je za voditelja došao fra Tomislav Čačić koji je isposlovao da Biskupija Hrvatima na raspolaganje stavi Misijski centar.

Nakon više od četrdeset godina ove smo godine dobili novi i suvremeniji Misijski centar i kućnu kapelu. Fra Božo je zbog blizine autobusnoga i željezničkoga kolodvora postigao da sveta misa za Hrvate bude u središtu grada, u crkvi sv.

Petra. Ono što je tada bila velika prednost, danas je veliki problem budući da iz Nizozemske, Belgije i okolnih njemačkih gradova na aachenski kolodvor

Razgovor Razgovarali: Danijel Stanić i fra Danijel Nikolić

Prof. dr. fra Cesare Vaiani, doktor duhovne teologije

Vjeru učiniti konkretnom „Sa svecima se moramo odnositi kao kad susretnemo čovjeka koji nam prstom pokazuje mjesec. Mi ne gledamo njegov prst, nego mjesec koji taj prst pokazuje. Sveci nas svojim životima upućuju na Boga. Mi franjevci, na primjer, nismo sljedbenici Franje Asiškoga, nego Isusovi sljedbenici po primjeru Franje. On je dragocjeni učitelj koji pokazuje pravi put.”

46 svjetl ori jeci . ba

Pogled u dušu Piše: prof. dr. sc.

Snježana Šušnjara

Ljubav ostavlja traga U vremenu preplavljenom konzumerizmom i svim vrstama vizualnih i auditivnih podražaja nisu čudne pojave kojima svakodnevno svjedočimo: agresivni ili bezvoljni mladi ljudi, usamljeni roditelji, odbačeni starci i razorene netom zasnovane obitelji. ma i bračnih parova koji se razvode nakon 25 ili više godina provedenih skupa. Svega je puno i ničega dosta. Uskoro će se početi osnivati komune za odvikavanje od loših utjecaja i raznih ovisnosti od mobitela, interneta, sapunica, turbofolka i bit će to tegoban put. Povratak prirodi kako je Rousseau pozivao neće biti rado dočekan, ali će se morati poduzeti detoksikacija tijela, uma i navika ukoliko se želi spasiti mlade generacije koje su žrtve bolesti koja polako, ali sigurno nagriza mlado tkivo koje ubrzano postaje starije nego što jest. Mladi ljudi su puni sadržaja upitne vrijednosti u mislima i djelima, uzori kojih su osobe s estrade, života punih svih mogućih poroka. Što se to dogodilo s moralom, kulturom, odgojem, obrazovanjem?

I

Nadomjestak ljubavi

Nepismenost u većini područja, bom50 svjetl ori jeci . ba

bardiranje neprimjerenim sadržajima, siromaštvo duha. A onda se okrenemo i pogledamo ekonomski siromašne zemlje u kojima svaki dan dočekuju s neizvjesnošću i strahom od mogućih posljedica zla koje se masovno širi potaknuto razlikom između prebogatih i presiromašnih. Što se više ističu materijalne vrijednosti, to više jača podijeljenost među ljudima, dolazi do suprotstavljanja interesa i pogubnih reakcija. Često se i međusobni odnosi promatraju kao investicija, pa se govori kako je potrebno naći vremena za svoju djecu i obitelj, za druge ljude, ugurati ih u svoj prenatrpani raspored. Ispada tako da su međusobni odnosi samo još jedna obveza koju treba ispuniti.

Sveti Franjo je u svojoj poniznosti hodao svijetom čineći dobra i hraneći ljude svojom molitvom, postom, poniznošću, upozoravajući da rastrošnost, moć i

novac ne znače puno. Njegova molitva je sezala do neba i vapila za spas duša.

Materijalistički odgoj nije ni tada kao ni danas donio ništa dobro. Djeca se danas guše u nadomjescima roditeljske ljubavi i željna su topline i blizine drugih. Umjesto toga, dobivaju Gardaland, igračke, mobitele i dr. Strašne su posljedice i po djecu i po roditelje kad se odgoj žive riječi zanemaruje. Sljepoća ovoga vremena jest to što roditelji misle da su ispunili svoju odgojnu dužnost ako zadovolje materijalne prohtjeve djece. Imutak će se rastočiti.

Tužno je to naslijeđe ako nema odgoja u vrlinama i života za vrline. Jedan pedagog iz prošloga režima isticao je da odgajati mladež isključivo u potrošačkom stilu življenja jest izvjesna vrsta dječjega ubojstva. Mladeži treba biti strano zlo i razvratno srce. Ako bi djecu u dobru odgajali i društvo i škola i obitelj, onda bi zakoni, sudovi i kazne bili suvišni. Nemar i nebriga o odgoju djece i mladeži najveći su poroci društva. Odbacivanje primata morala opasno je i za čovjeka i za društvo, isticao je Ivan Pavao II. U životu su važni odnosi s drugima, a ne stjecanje dobara i postignuća. Svaki trenutak proveden s bližnjim prilika je za razmjenu iskustava i učenja nečega novoga. Prezaposlenost je neprijatelj čovjeka jer ga odvaja od drugih. Ljudi su zauzeti zarađivanjem, plaćanjem računa, ispunjavanjem nekih postavljenih ciljeva kao da bi oni bili svrha života. Vrijednost i važnost nečega određuje se po tome koliko se vremena nečemu posvetilo. Kad nekomu darujete vrijeme, darujete mu i dio svoga života. Zato je vrijeme najveći dar koji se može nekome dati, naglašava Rick Warren u svojoj knjizi Svrhovit život. Sva čuda tehnike i sva blaga ne mogu nadomjestiti čovjeka, ali istinskoga čovjeka kakav je zamišljen pri stvaranju svijeta. Postoji li takav čovjek danas?

Koliko je ljubavi?

Paolo Freire, autor knjige Pedagogija obespravljenih, ističe kako odgoj nije čin odlaganja pri čemu su djeca odlagališta,

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

Kreni da bi stigao Vjerojatno poznaješ nekoga tko je gotovo uvijek dobre volje, pozitivan. Pored takve osobe se i sam osjećaš bolje, vidiš na način na koji i ona vidi svijet oko sebe. Tako je i sa živom vjerom koju je nemoguće zadržati, ona nezaustavljivo osvaja, ide dalje onekad prođe čitav dan, a da ništa ne ide kako treba. Previše obveza plus prebrzi tempo jednako je bučan sraz onoga što se mora i što je moguće. Kao kad se nakon cjelodnevne jurnjave i stalnoga mimoilaženja dva brza dječja vlaka na skučenim tračnicama, u punoj brzini, frontalno sudare. Tres!

Svaki odleti na svoju stranu sobe rasipajući vagone naokolo. Više nema krugova, žurbe, skretnica... Stani! Ili u mom slučaju – sjedi! Stavim tako sve na čekanje, spustim se na prvu slobodnu klupu i zatvorim oči. Nakon toliko vremena opet osjetim sunce na licu pa se umirim kao mačka na toplom kamenom pragu.

– Je li sad lakše? – začujem tik do sebe i susretnem dva vedra smeđa oka na prijatnom licu mladoga čovjeka. Tek što zaustim, on nastavi: – Znam, reći ćeš, vremena su takva, ali uvijek su bila.

Sada su samo nešto brža.

P

52 svjetl ori jeci . ba

Konačno i progovorim i to nestrpljivo: – Pa ne izgledaš mi baš kao netko tko je pregurao toliko raznih vremena preko leđa.

Nasmije se i reče: – Kako se ono kaže? Što te ne uništi... Šutim, nadam se da će odustati i otići. Kako je tišina postajala sve neugodnija, a ja željna samoće, odlučim se riješiti nametljivoga neznanca: – Stvarno nemam vremena, a i ne vidim smisla ovom razgovoru. Zašto si baš mene izabrao pored toliko ljudi u ovome gradu?

– Zato što gradiš krivu crkvu. – mirno odgovori tonom osobe koja zna nešto što ja ne znam. Uf! Ništa ja ovoga čovjeka ne razumijem. Ako ne ide on, idem ja! Kud god! Samo što ustadoh, uhvati me za ruku i upita: – Možeš li razmišljati nesputana vremenom i prostorom? Izazivam te!

Kratko sam zastala i odlučila mu

ipak dati priliku: – Zainteresiraj me!

Nasmijao se, pružio ruku i rekao: – Franjo.

– Franjo, koji? – upitam.

Smije se značajno, šuti.

– Čekaj, kažeš krivu crkvu... Hoćeš reći onaj Franjo? Onaj? – pitam, unaprijed zabrinuta zbog odgovora koji bih mogla čuti. I on zbilja kimne glavom.

I što je najnevjerojatnije, znala sam da govori istinu.

– E, pa, dragi Franjo, onda ti moram reći da mi je danas posebno teško razumjeti život sina bogatoga trgovca, koji sve napušta... To je možda moglo biti nekada u nekim okolnostima, danas je sve..., drukčije. – govorim više za sebe.

– Misliš? – upita me i odmah nastavi: – Moj otac nije rođen imućan, povlašten. Sam je stvorio imetak. Bez titule. Baš u doba društvenih previranja, izdvajanja maloga broja imućnih, nasuprot većine koja je živjela sve siromašnije i tražila promjenu. Onih između te dvije krajnosti svakim je danom bilo sve manje. Zvuči li poznato? A ja?

Ja sam se zabavljao, provodio, bio glavni u društvu, onaj koji plaća, pomalo bahat. Nešto kao ovi koje danas nazivate zlatna mladež.

Nisam tako razmišljala.

– Kad se zasitiš svega, – nastavio je – shvatiš da si sam, iako okružen ljudima, da je smisao negdje drugdje, pa ga kreneš tražiti. Nikako nemoj usko promatrati ovo o čemu ti pričam, pa ni moje traženje. Tako, eto, otac kojega se tad odričem, u ovom vremenu je, primjerice, trenutak kad neki čovjek, bez razumljivih razloga, napusti posao, kakav god, ali sigurnu egzistenciju po kriterijima drugih koji nemaju ni takav.

Tražeći bitno...

Slušam i razmišljam.

– A onda ode i dalje, u današnje križarske ratove, u promjenu osobnoga statusa ili grada, države, života, u neku Njemačku, Irsku... Čitav zaokret u glavi, kako bi dokazao da je sposoban biti drukčiji. Da može bez pomoći svoga

Tragom narodne baštine

Guslari i pjesnici

Piše Ana Papić

Javorove gusle gude Gusle (prasl. *gǫdsli) su kordofono glazbalo kod kojega se ton dobiva povlačenjem gudala preko nategnute žice. Prave se od drveta, uglavnom javorova, iz samo jednoga komada koji se izdubi. usle se sastoje od zvučnoga tijela, vrata i glave. Preko zvučnoga tijela navučena je životinjska – obično jareća koža na čijoj je sredini probušena rupa zbog bolje zvučnosti, a duž cijeloga tijela i vrata napete su jedna ili dvije strune od konjskoga repa. Gudalo je napravljeno od tankoga i čvrstoga komada prirodno zakrivljene grane preko koje je napeta konjska dlaka.

Obično se razlikuju dva tipa gusala: hercegovački s visoko postavljenim žicama i dubrovački s nisko postavljenim i dužim žicama.

Prvi trag o guslama među Južnim Slavenima nalazi se kod Bizantinaca u prvoj polovici VII. stoljeća kada su uhvaćena „dva špijuna koja kod sebe nisu imali oružje, već samo drvena glazbala”. Korijeni im nisu pouzdano utvrđeni. Postoje dvije teorije o podrijetlu: slavenska i ilirska. Prema slavenskoj, Južni Slaveni su sa sobom donijeli

G

54 svjetl ori jeci . ba

gusle na Balkan tijekom seobe naroda, što se može vidjeti i u nekim umjetničkim djelima poput slike Dolazak Hrvata Celestina Medovića gdje jedan lik na leđima nosi gusle. Ovomu u prilog ide i činjenica da je naziv gusle poznat u svim slavenskim jezicima. S druge strane, prema ilirskoj teoriji gusle su ilirsko glazbalo koje su Južni Slaveni preuzeli od Ilira. No, ima i onih koji gusle dovode u vezu s arapsko-perzijsko-indijskim instrumentima.

Etnomuzikolog i povjesničar glazbe Franjo Kuhač spominje školu za guslare, tzv. sljepačku akademiju u Irigu (Srijem) koja je djelovala do 1780. godine.

Oni su obilazili sela, sajmove i proštenja. Gusle su zauzimale posebno mjesto u dinarskom kulturnom području, u dalmatinskom i primorskom zaleđu te hercegovačkim područjima, a jedinstvena pojava na hrvatskom etničkom prostoru bile su gusle s dvi strune ličkih Bunjevaca.

U našoj tradicijskoj kulturi još uvijek se može naći pojedinaca koji njeguju tradiciju sviranja gusala. Guslari su nadareni pojedinci koji često i sami izrađuju svoje gusle. Oni pamte duge guslarske pjesme, ali i sami stvaraju nove deseterce. Uglavnom nisu anonimni. Njihova imena se pamte u narodu kao i njihovi stihovi. Jerko Bezić u studiji Muzički folklor Sinjske krajine navodi: „Izvrsni pjevači i svirači dobro poznaju stare dugačke junačke pjesme.

Neke tekstove tih pjesama naučili su i iz štampanih pjesmarica. Vole pjevati također i šaljive pjesme rugalice. Znaju i novije pjesme, ponekad ih i sami sastavljaju. Oni vještiji i poznatiji nastupaju i na različitim javnim priredbama i proslavama”. Nasuprot njima smješta manje vješte guslare koji također često i rado pjevaju uz gusle, ali uglavnom samo za uži krug slušatelja. Njihova tehnika izvođena je skromnija, a repertoar pjesama manji.

Matija Murko navodi kako su guslari ljudi koji pripadaju različitim staležima i različitoj dobi. On spominje kako se nakon Prvoga svjetskog rata razvio i profesionalizam guslara kako bi se promoviralo epsko pjevanje te kako je u Dalmaciji vidio kako gusli dijete kojemu još nisu bile ni tri godine.

Tematske karakteristike današnjih guslarskih pjesama su aktualnost i suvremenost, mjesni događaji, humorističnost i satira. Slično je i s guslarima u prošlosti koji su pjevali o prigodnim temama, junacima, narodnim borcima.

Izvode se u desetercu.

Gusle su jedan od temelja i prepoznatljivosti hrvatske kulturne baštine.

Obilježile su višestoljetnu tradiciju i u svojim melodijama sačuvale veliki dio hrvatske povijesti i identiteta. I Nikola Tommaseo, jezikoslovac, novinar i esejist, kaže: Pjesme naše pjevaju junaštvo i ljubav, naravni duh u njima živi. Ne znadu zlatna pera onako pisati, kako javorove gusle gude. ✜

Pripovjedači i njihove priče PETAR KOČIĆ

Piše Zdenko Lešić

Između književnosti i politike „Treba da i ovo znaš, da ću ja možda i po zatvorima i apsanama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me, ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude.” ako je pisao Kočić iz Beča 1901. svojoj budućoj supruzi Milki Vukmanović. Imao je tada 23 godine i u Beču je tek započeo studij slavistike.

Tu se sa strašću uključio u političke akcije srpske omladine protiv austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Tu je u bečkim kafanama s drugim srpskim studentima iz Bosne dugo u noć sanjao o buni protiv „Švabe” i njegove aspiracije na njihov zavičaj. Taj svoj politički angažman intenzivirao je s dolaskom u Sarajevo, gdje je zbog učestvovanja u otporu aneksiji Bosne bio zatvoren i osuđen na progonstvo u rodni kraj.

(Dogodilo se, dakle, upravo ono što je

T

60 svjetl ori jeci . ba

i slutio! Apsana i progon!) Međutim, time vlasti nisu skršile njegovu pobunu. U Banjaluci je on samo nastavio svoje političko djelovanje, kao urednik lista Otadžbina, a onda i kao zastupnik u Bosanskom saboru.

U isto vrijeme on se već kao student u Beču počeo intenzivno baviti književnim radom. Nemamo saznanja o njegovoj lektiru tokom njegovog četverogodišnjeg boravka na studijama, ali se na osnovu samih pripovijedaka da naslutiti da je na njegovo književno sazrijevanje djelovala živa književna atmosfera s kojom se, kao mlad student slavistike, suočio u Beču. Onu delikatnu

modernističku narativnu formu, u kojoj se fabula razlaže kao kriza svijesti pojedinca suočenog sa svojom tragičnom sudbinom, Kočić je nesumnjivo učio od onovremenih njemačkih i ruskih majstora kratke pripovjedne forme.

U isto vrijeme kad je snivao svoj san o slobodnoj Bosni, on je za vrijeme boravka u Beču stigao pripremiti tri knjige pripovijedaka pod istim naslovom S planine i ispod planine (I. izdanje, Sremski Karlovci, 1902; II. izdanje, Zagreb, 1904: III. izdanje, Beograd 1905). On u Beču, dakle, nije prebolijevao samo „sve rane svoga roda” već i „svjetski bol” europskoga fin du siecle. Poput pravoga modernog pripovjedača on je pokazivao naklonost prema neobičnim, izuzetnim ličnostima koje „iskaču” iz svoje sredine i onoga što se u njoj smatra normalnim i običnim. Kočićevi likovi uvijek imaju jednu mjeru izuzetnosti po kojoj izrastaju u tragične „junake” čiju sudbinu pripovjedač sabija u onu „orahovu ljusku” kratke priče o kojoj je govorio Thomas Mann.

U stvari, u kulturnom životu Bosne i Hercegovina s početka 20. stoljeća malo je bilo onih koji su kao Kočić pečat svoje ličnosti tako snažno otisnuli na dva zasebna, ali čvrsto isprepletena kulturalna područja: na književno stvaranje i na politički život. A ta dvojnost njegovog djelovanja otvorila je dilemu – Tko je zapravo Petar Kočić? Da li je on primarno politički aktivist: „rodoljub”, „narodni tribun”, „saborski zastupnik”, ideolog političke borbe bosanskih Srba protiv austro-ugarskog anektiranja Bosne, Ili je, pak, on primarno književnik, kojeg više od svega zanima ljudska sudbina. I da li se uopće može razdvojiti njegova ličnost u povijesnom svijetu i njegovo djelo u svijetu umjetnosti?

Ta dilema nametnula se već Kočićevim sunarodnjacima, koji su svi visoko cijenili njegovo književno djelo, a neki možda još i više njegovu odlučnu oporbenu angažiranost u borbi protiv austro-ugarske vlasti. Bilo je jasno: taj

Historia est magistra vitae NACIONALNO-POLITIČKE IDEOLOGIJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Piše fra Petar Jeleč

Velikohrvatska ideologija (II)

nisu održali obećanje dano Hrvatima jer nisu dopustili ujedinjenje hrvatskih teritorija (Dalmacije, Istre, Štajerske, Koruške, Kranjske, Bosne i Hercegovine i Vojne Krajine) u Kraljevinu Hrvatsku. Jedina veza između Hrvatske, Mađarske i Austrije bila je osoba zajedničkoga vladara. Starčević se nadao da će se vremenom svi Južni Slaveni, osim Bugara, pohrvatiti na temelju njegove velikohrvatske ideologije. On je srpske nacionalne osjećaje smatrao manifestacijom neželjena uspjeha protuhrvatske propagande koju su poticali Beč i Petrograd. Treba spomenuti da je Starčević u svojoj stranci imao i pravoslavaca iz Hrvatske koji su se smatrali Hrvatima.

Za njihovo dobro Kvaternik je predlagao da se osnuje autokefalna hrvatska pravoslavna crkva, što će se na kratko vrijeme i dogoditi za vrijeme NDH.

Svojim je velikohrvatskim teorijama Ante Starčević Velike Hrvatske otišao korak dalje negirajući nacionalnu posebnost Ideja Osim žestoke borbe protiv velikosrpske Srba i Slovenaca. Slovenci su prema njemu samo „alp- ideologije, Starčević, Kvaternik i njihovi protivili su se i panslavizski Hrvati”. Srbima je zanijekao nacionalnu posebnost sljedbenici mu u svim njegovim varijantama. Kao govoreći da se taj naziv može primijeniti samo na „ne- sljedbenici liberalno-demokratskih europskih ideja negirali su panslavizam, čistu pasminu” raznolika porijekla koja se na ovim po- naročito zato što su u njemu, kao i u iliLj. Gaja i jugoslavenstvu J. J. Strodručjima zadržala zahvaljujući svojoj servilnoj naravi. rizmu ssmayera, vidjeli prijetnju opstanku i

N

jihovo ime, prema Starčeviću, dolazi od latinske riječi servus (odatle prema njemu dolazi naziv Srbi = servi), koje je izvukla ruska pravoslavna propaganda kako bi vjerski podijelila Hrvate. U svom poricanju Srba kao naroda Starčević je išao tako daleko da je tvrdio kako su Nemanjići „prastara i prejasna obitelj hervatska”. U raspravama koje je vodio sa svojim protivnicima skovao je dvosmislen pojam „Slavosrb”, od latinskih riječi „sclavus” i „servus”, a njime je počastio sve one za koje je smatrao da rade na štetu hrvatskoga naroda služeći stranim interesima. Među takve je ubrojio i neke poznate Hrvate, poput Ljudevita Gaja, biskupa Strossmayera, 62 svjetl ori jeci . ba

bana Ivana Mažuranića itd. Njegovi gorljivi protusrpski sljedbenici ovaj su termin kasnije primijenili na čitav srpski narod, premda su prema Starčeviću Srbi zapravo bili Hrvati.

Unatoč ranom gubitku hrvatske vladarske dinastije Trpimirovića koja je izumrla krajem XI. stoljeća i unatoč postupnom smanjenju hrvatskih teritorija, Starčević i Kvaternik su smatrali kako je Hrvatska nedjeljiva. Uspon mađarske dinastije Arpadovića, a zatim i Habsburgovaca na vlast u Hrvatskoj, bio je, prema njima, posljedica slobodna izbora Hrvata, a ne rezultat vojnoga osvajanja hrvatskoga teritorija. Prema velikohrvatskim ideolozima Habsburgovci

interesu Hrvata. Starčević je znao govoriti kako čovjek patriot ne može nikad zanijekati svoje hrvatsko ime i umjesto njega uzimati neka fiktivna imena kao „slaven”, „jugoslaven”, „ilir”. Za one koji su to činili koristio je grube riječi nazivajući ih nehrvatima i ljudima koji su spremni prodati drugima svoju domovinu Hrvatsku. Odbacujući osnovnu postavku panslavističke ideje da mali narod ne može živjeti slobodno i sretno sâm i da se mora ujediniti s drugim narodima, Starčević je iznosio primjere malih zemalja koje su se odlikovale većom čvrstoćom od velikih: Nizozemske, Švedske, San Marina, Lichtensteina itd., govoreći da Hrvati trebaju slijediti primjer tih zemalja. Unatoč mnogim

LIKOVNA UMJETNOST BOSNE SREBRENE

Piše Marko Karamatić

Sutješke slike u Strossmayerovoj galeriji F

ranjevački samostani u Bosni i Hercegovini čuvaju respektabilno višestoljetno kulturno i umjetničko blago: likovna djela, metalne i tekstilne predmete, kamene spomenike, arhivske dokumente, najstarije knjige – inkunabule, zbirke staroga novca... Od više desetaka samostana iz srednjega vijeka, 400-godišnju osmansku (tursku) vladavinu u BiH (1463. – 1878.) preživjela su tri: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. U njima je sačuvano najvrjednije kulturno-povijesno i umjetničko blago. Pod sam kraj turske vladavine dio toga stoljećima čuvanoga samostanskog blaga dospio je u zbirku đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1905.). Ovdje ćemo ukratko opisati kako se to dogodilo. Đakovački biskup je mecena hrvatske kulture i umjetnosti, graditelj đakovačke katedrale, utemeljitelj Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), utemeljitelj Galerije slika starih majstora HAZU, zaslužan za osnivanje modernoga Sveučilišta u Zagrebu... Pomagao je bosanskim franjevcima u školovanju njihovih kandidata u Đakovu. Jedan je od najvećih hrvatskih likova 19. stoljeća. Za galeriju, koju je naumio osnovati u Zagrebu, prikupio je brojna likovna djela u razdoblju od 15. do 19. stoljeća. Znao je da i u Bosni Srebrenoj ima umjetnina koje bi bile zanimljive za njegovu galeriju te je 1871. poduzeo korake da do njih dođe.

U tome je uspio. U njegovoj zbirci našlo se nekoliko odabranih starih slika iz Kraljeve Sutjeske: – Krist na križu, oko 1400., tempera, ornamentirana pozlata, jelovina, 33 x 22,4 cm, Štajerska škola; 64 svjetl ori jeci . ba

U Strossmayerovoj galeriji starih majstora nalazi se nekoliko odabranih starih slika iz Kraljeve Sutjeske poput „Krista s donatorom” iz 1460. godine

– Oplakivanje Krista (sprijeda); Anđeo s bakljom (straga), oko 1400., 32,8 x 23 cm, Štajerska škola; – Krunjenje Bogorodice, oko 1400., tempera na dasci, ornamentirana pozlata, 32,9 x 23,6 cm, Štajerska škola; – Krist s donatorom (kralj Stjepan Tomaš), oko 1460., tempera na dasci, 51,8 x 27,8 cm, Lovro Dobričević, kotorsko-dubrovački slikar.

O okolnostima dospijeća tih slika u Strossmayerovu zbirku pisali su: Jozo Zvonigradski (= fra Leonardo Čuturić) u Franjevačkom vjesniku (1931.), fra Berislav Gavranović u Dobrom pastiru (1964.) i fra Marko Karamatić u Biltenu FT (2004.). Strossmayer se provincijalu Bosne Srebrene fra Miji Gujiću obratio 10. travnja 1871. pismom u kojemu je izrazio želju da bi neke starine i umjetnička djela Bosne Srebrene rado imao u svojoj galeriji i muzeju, a zauzvrat bi dao izraditi kopije starih slika ili pak kaleža. „Osim toga obvezao bi se posebnim

pismom, da ako bi Bosna, što joj iz svega srca želim, igda svoja postala, da se njezino blago umjetno ima njoj povratiti i na tako mjesto staviti, gdje će Bosni na ures i mladeži njezinoj na korist služiti!”, napisao je Strossmayer u tom pismu. Provincijal je prihvatio prijedlog, dakako pod uvjetom da sve starine i umjetnine jednom budu vraćene.

U svrhu izviđanja i popisa umjetnina Strossmayer je poslao kipara Vatroslava Doneganija i fra Antu Kneževića (1834.

– 1889.) koji je bio duhovnik mladeži Bosne Srebrene u Đakovu. Kad je biskup saopćio tu ideju Kneževiću, na ovoga je to djelovalo porazno: „Kao mač, oli grom siloviti, ove njegove rieči u srdce me udariše. Pomislih: dakle nije bilo dosta što su naši starinski novci i druge dragocienjenosti pridane u Beč, Peštu itd. nego i zadnje naše svete ostanke, naše je stariešinstvo izdalo? Uzbudih se, probliedih, počeh drhtati! ...”

Budući da je sve dogovoreno na

Zemlja planina ZVIJEZDA Piše Dalibor Ballian

Posljednji kovački majdani

Planina Zvijezda zauzima središnje mjesto u Bosni i Hercegovini, ali se ne ubraja u red visokih planina. Smještena je između Vareša i Olova, odnosno između Tajana, istočnobosanske visoravni, tj. nišićkog platoa, i planine Čemernice prema jugozapadu, dok se sa sjeverne strane spušta do rijeke Krivaje. amu planinu krasi nekoliko vrhova viših od 1300 m, od kojih je najviši vrh Zvijezda s 1349 metara po kome je planina i dobila ime. Kao i ostali značajni Dinaridi, planina je izgrađena pretežno od vapnenaca, ali tu je i nešto verfena, anfibolita i metamorfnih pješčara. Sama ta mješavina dala je planini specifičan izgled i oblik te brojna mineralna bogatstva. Tako, pored šumskoga bogatstva, planina obiluje i brojnim mineralima i rudama što je osiguralo da se na području planine još u srednjem vijeku razvije rudarstvo i prerada rude, a o čemu svjedoči Vareš, nekada jako razvijeno područje, a danas zapostavljeno. Tako se s područja Zvijezde vadilo željezo, cink, mangan, olovo i nešto ugljena. To bogatstvo je osiguralo da se na rubovima planine, u blizini, razvije i srednjovjekovna

S

66 svjetl ori jeci . ba

bosanska prijestolnica Bobovac, kao i najznačajniji franjevački samostan Kraljeva Sutjeska.

Drugo bogatstvo su brojne šume koje su se razvile na planinskim travnjacima i blagim padinama ove planine. Među šumama prevladavaju šume četinjača, odnosno šume jele i smreke koje na ovoj planini grade specifične šumske zajednice koje ne možemo naći u drugim dijelovima zemlje, već samo na sjeveru Europe. To su šume na tresetu i šume na podzolima. Razloge prevladavanja šuma četinjača treba tražiti i u ljudskoj aktivnosti kroz stoljeća jer je za razvoj prerade metala bila potrebna velika količina drvenog uglja, a on se dobivao od drva listaća. Stoga su se četinjače nesmetano širile i danas predstavljaju najljepše komplekse šuma jele i smreke u Bosni i Hercegovini. Ipak,

priroda popravlja situaciju na terenu te se u tim šumama ponovno pojavljuje bukva, a razlog je napuštanje prerade željeza i depopulacija tih područja.

Interesantni strmi kanjoni

Područje planine je klimatski veoma interesantno jer se tu dodiruju tri klimata, što uzrokuje veliku količinu padalina od preko 1000 mm godišnje. To ima za posljedicu veliku vlagu u šumama, kao i obilje površinske vode, te na Zvijezdi izvire rijeka Stavnja, pritoka Bosne, zatim na nišićkom platou Crna rijeka koja ponire i ponovno izvire kao rijeka Orlja te se ulijeva u Krivaju. Inače, za rijeku Orlju je vezan i stari rimski most koji je i danas u jako dobrom stanju, a preko njega je Oćevija bila povezana s Olovom.

Kako je područje bogato vodotocima, ono je bogato i orografskim fenomenima

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

Šalica tople i mirisne kave Mnogima od nas kava je najukusniji napitak na svijetu. Ona nam uljepšava početak radnoga dana i poboljšava našu fizičku aktivnost. Bez obzira konzumiramo li je na poslu ili doma, u društvu ili osami, dok gledamo omiljenu televizijsku emisiju ili upravo sada – dok čitamo ovaj tekst. vakodnevna konzumacija kave čini nas dijelom jedne velike svjetske zajednice od dvije milijarde ljudi koji su napravili nešto poput nas – popili dnevno barem jednu šalicu tople i mirisne kave.

Puno je tumačenja o podrijetlu i nazivu kave. Jedna od teorija tvrdi kako je kava otkrivena 800. godine poslije Krista na području današnje Etiopije u istočnoj Africi. Otuda se njezina kultura polako širila prema istoku, da bi se sredinom 15. stoljeća kao napitak počela upotrebljavati u južnom dijelu Arapskoga poluotoka. Svoj crni napitak Arapi su zvali qahwa, a značio je arabijsko vino. Uvidjevši njezine blagodati za krepko i poletno raspoloženje, Arapi su proizvodnju kave pokušali zadržati samo za sebe. Kako bi sjemenke kave

S

68 svjetl ori jeci . ba

postale neplodne za daljnju proizvodnju, njezina zrna su sušili i prokuhavali. Tako su svojom sebičnošću dokučili i bit u suvremenom načinu spremanja kave. Svoju tajnu Arapi će čuvati sve do početka 17. stoljeća. Tada je njihove planove pokvario jedan talijanski trgovac koji je uspješno prokrijumčario nekoliko plodnih zrna kave. Prvi je donosi u Europu – tursku kavu, a iz Europe kreće njezin daleki put po svim stranama svijeta.

Kako do kave?

Iako je kava botanički podijeljena u četiri grupe, u svakodnevnoj konzumaciji se upotrebljava samo jedna od njih – poznata kao Eucoffea. Ostale tri vrste imaju nejestive plodove i obično služe kao ukrasne vrtne biljke. Na svijetu

postoje ukupno 73 vrste drveta kave.

Međutim, samo se dvije vrste kultivirano uzgajaju. To su Caffea Arabica (arapski grm kave) i Coffea canephora – poznatija kao kava robusta. Caffea Arabica ima 200 različitih podvrsta i njezini najpoznatiji oblici su Moka, Bourbon, Maragogype i Typica. Najviše se uzgaja na području Latinske Amerike i zauzima 70 % udjela u svjetskoj trgovini kavom. Kava robusta se najviše uzgaja u Africi i Jugoistočnoj Aziji. Lošije je kvalitete s oštrije izraženom aromom. Cijenom je povoljnija od Caffea Arabice, ali za vremenske uvjete i dosta otpornija. Pokriva 30 % udjela u svjetskoj trgovini kavom.

Izvješća Međunarodne organizacije za kavu (International Coffee Organization), pokazuju kako je u 2016. godini ukupno proizvedeno 154 milijuna vreća kave, odnosno 60 puta više ako se proizvedena količina prikazuje u kilogramima. Kava se već godinama najviše proizvodi u Brazilu. S godišnjom proizvodnjom od 55 milijuna vreća kave Brazil pokriva više od jedne trećine ukupne svjetske potražnje. Veliki svjetski proizvođači su i Vijetnam (17 %), Kolumbija (9 %) te Indonezija sa 7 % tržišnoga udjela u ukupnoj svjetskoj proizvodnji kave. S druge strane, najviše kave na svijetu se popije u Sjedinjenim Američkim Državama. Gotovo svaki četvrti proizvedeni kilogram kave – potroši se u toj zemlji, a slijede ih stanovnici Brazila (17 %), Njemačke (8 %) i Japana sa 6 % udjela ukupne svjetske potrošnje.

Kava se u različitim zemljama priprema na različite načine, a smatra se kako dvije trećine ukupnoga svjetskog stanovništva redovno uživa u njezinu ispijanju. Međutim, za razliku od liste koja pokazuje ukupnu proizvodnju i potrošnju kave, postoji i poredak zemalja po njezinim količinski najvećim ispijanjima. Zadnja istraživanja iz 2017. godine pokazuju da su to i dalje stanovnici skandinavskih zemalja. Točnije, od

FRANJEVAČKA OBITELJ X. Nacionalni seminar za voditelje formacije

Klaudija Vujica i Doris Trogrlić Pod geslom Osluškujući i vršeći Božju volju! u Varaždinu je od 21. do 25. kolovoza održan X. Nacionalni seminar za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima Frame Hrvatska. Među sedamdesetak framaša iz cijele Hrvatske na seminaru su sudjelovale i tri članice Nacionalnog vijeća Frame BiH: Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica, Ana Galić, nacionalna dopredsjednica i Klaudija Vujica, nacionalna tajnica.

Program je započeo svetom misom koju je predvodio fra Filip Đurđević, nacionalni duhovni asistent Frame Hrvatska. Prvo predavanje na temu: Vođenje i animiranje održao je Ivan Školka, nacionalni voditelj formacije. Sve je podsjetio na činjenicu da je Frama Božja, da animirati znači ljude povezati s Bogom, da framaši biti ispunjeni Duhom kojim želimo ispuniti druge, a u svemu tome kako je važna molitva. Dan je završen upoznavanjem po skupinama u kojima su sudionici bili tijekom seminara te večernjom molitvom Časoslova. Predavanje na temu: Tko će se domisliti što hoće Gospodin? održao je fra Antonio Šakota, područni duhovni asistent Frame Hercegovina. Kroz Isusove prispodobe objasnio je kako temeljni autoritet života treba biti Božja riječ kojoj treba dopustiti vodstvo.

S njime je seminaru nazočila i Ana-Marija Marijanović, nacionalna voditeljica formacije Frame BiH. Fra Antonio

je vodio i prvu radionicu seminara: Mladi, vjera i razlučuvanje zvanja, kojom je framaše upoznao i pozvao na pripremu za Biskupsku sinodu o mladima koja će se održati u listopadu 2018. godine. Klanjanjem Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu završen je drugi dan.

O obećanjima je govorio Luka Tripalo, framaš Frame Majka Božja Lurdska.

Pitanjima o progonstvu, slabostima, strahovima i najvrjednijim darovima u našem životu na originalan način potaknuo je sudionike da gledamo naprijed prema jednom cilju, vječnosti: „Jer trka našeg života će završiti, sve prepreke će otići, a kakva će nam vječnost ostati?” Radionicu Docat imao je Filip Poleglubić, framaš Frame Trsat. Docat predstavlja socijalni nauk Katoličke Crkve za mlade i poziv je mladima da se u svom djelovanju vode vrednotama istine, pravednosti i ljubavi.

Treću radionicu pretposljednjeg dana seminara: Rekreativno zabavni program

u prirodi vodila je vjeroučiteljica Maja Bobek Dunjalo. Kroz kratko predavanje i nekoliko zabavnih igara framaši su pokazali borbeni duh i zajedništvo te naučili kako pripremiti i voditi igre u radu s najmlađima. Posljednju radionicu obilježio je posjet karitativnim ustanovama u Varaždinu. Tako su sudionici po skupinama posjetili Gradsko groblje i molili za sve nepoznate koji u njemu počivaju, zajednicu Cenacolo, Starački dom i slušali svjedočanstva zajednice Kursiljo. „Ovih pet dana radosti ostat će nam dugo u sjećanju. Hvala Nacionalnom vijeću Frame Hrvatska na pozivu za sudjelovanje, svim framašima na prihvaćenosti i otvorenosti, na istinskom zajedništvu i ljubavi koja se osjećala. Sjeme koje nam je Gospodin ovih dana darovao prekrasno je, obiluje utjehom, životom i radošću. Neka nas plodovi iznenade, Njemu na slavu. Uvjerili smo se da Frama uistinu nema granice”, poručili su sudionici.

Akcija razmjene knjiga Frame Kiseljak

od 11 do 16 sati. Roditeljima i djeci tom su prilikom na raspolaganju bile knjige za razrede osnovne škole, te se velik broj stanovnika odazvao na ovu akciju, donoseći svoje knjige, a uzimajući i one njima potrebne. Nadamo se da smo ovim barem malo djeci i roditeljima olakšali ovo stresno razdoblje pred početak nove školske godine. Školarcima želimo sretan i blagoslovljen početak još jednog razreda i puno dobrih ocjena. Mir i dobro.

I ove godine, Frama Kiseljak organizirala je već tradicionalnu akciju razmjene knjiga, čime su obilježili i početak nove framaške godine. Akcija je započela u ponedjeljak 28. kolovoza, a završila u utorak 29. kolovoza. Odvijala se na glavnom gradskom trgu gdje su vrijedni framaši, u dobru raspoloženju, boravili u razdoblju 70 svjetl ori jeci . ba

KAP DOBROTE Dobročinitelji za listopad 2017.

Za Fond Kap dobrote Kata Kapetanović, Kiseljak Dragica Stanić, Kiseljak Pavić Plast d. o. o., Livno Slavko Čolo, Sarajevo Ilija Stipić, BiH N. N., Mainz Terezija Batarilo, Sarajevo Stipo Breljak, Švicarska

20 KM 50 KM 50 KM 30 KM 50 KM 30 EUR 50 EUR 100 CHF

Zdravko Mijić, Švicarska 50 CHF Dragoljub Ivanković, Švicarska 100 CHF Kata Solomun, BiH 100 KM Mirjana Biljaka, Nova Bila 50 KM Za HKO Kruh sv. Ante Pero Šimić, Švicarska 200 CHF

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti.

Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

72 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom.

Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.“ Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

e s a k e n a p – e c r s i t s i Č ! e c i l i s o n , e k u r e j o b o B

og stvara čovjeka i daje mu prekrasan dar – da i on sam može osjetiti čudesnu ljepotu u stvaranju. Kada je u pitanju ono što zovemo umjetnošću, veliki broj nas odraslih ne usudi se petljati u to. Ne usudimo se biti kao dijete, igrati se, odmoriti i opustiti, npr. slikajući. Jer, kao da se moramo time ili ozbiljno baviti pa biti podložni kritici i ocjenama ili nikako. Kažemo, da za umjetnost netko ima smisla, a netko nema. Uglavnom su nas ocijenili već u osnovnoj školi. Onda to ostavimo za one koji imaju smisla.

Nije li šteta da nakon što završimo školu samo tako ostavimo likovnu umjetnost, a da je ne iskoristimo kao izraz radovanja u ljepoti stvaranja, u istančavanju osjećaja za estetiku, u izražavanju sebe, svojih emocija... u igri i odmoru.

Glazbena umjetnost se dobro progurala i svi se njome dosta služimo. I neka je. Gotovo svaki čovjek se njome izražava u tuzi, sreći, u zbunjenosti, zaljubljenosti, molitvi.

Pjeva za sebe ili u društvu. Ne mora imati osobito ugodan i uvježban glas.

Mi koji radimo s malom djecom u odgoju i obrazovanju imamo privilegiju zajedno s njima svakodnevno se izražavati u umjetnosti, bez opterećenja da će nas okolina ograničiti i reći kako se treba, a kako ne treba izraziti bojom, crtom... Mi se igramo, a svrha igre je učenje, dok nam je učenje igra.

74 svjetl ori jeci . ba

Predlažem nekoliko jednostavnih i zabavnih likovnih aktivnosti u kojima možete biti vrlo kreativni, svoji, a kojima se možete i igrati sa svojim djetetom.

Iako će vam vjerujem biti simpatično i zanimljivo da se vaše dijete igra vodenim bojama i temperama, pomislit ćete možda da to pravi previše nereda i da dijete u tako razigranim aktivnostima nećete moći kontrolirati. Predlažem zato da nabavite dječje tempere, odnosno one na bazi vode (u malim bočicama, ima kupiti u trgovinama za kreativce), koje se vrlo lako peru s tijela, sa stola i odjeće.

A, naravno, trebate slikati u blizini vode, na slobodnom stolu, pripremiti puno maramica, dalje od tepiha i odvojiti vrijeme da budete uz dijete. Ili bolje, zajedno se igrajte.

Isus u evanđelju kaže: „Ako ne postanete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko.”

Ove igre ne moraju biti samo za djecu nego i za svakoga koji će se usuditi potražiti u sebi dijete o kojemu Isus govori. I vi odrasli se možete igrati istim bojama koje sam predložila ako želite boju koju ćete lako oprati i pospremiti. Za sve ove aktivnosti treba vam samo paket običnoga bijelog papira i tempere osnovnih boja (druge željene ćete dobiti miješanjem). Sve ostalo ćete naći u svojoj kući. Vi ćete, naravno, smisliti još mnoštvo drugih ideja. A i kist uvijek možete uzeti u ruke.

KRUH SVETOG ANTE Podrška hrvatske Vlade projektima Kućne njege

Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske podržao je projekt Kućna njega Pomozimo svim srcem i Centar za fizikalnu terapiju s iznosom od 10.000 kuna, koji će biti utrošen za lijekove i dezinfekcijska sredstva potrebna u radu na ovom projektu. Osnovni cilj

projekta je pružanje adekvatne psiho-socijalne i medicinske pomoći starijim osobama koji svoja prava zbog neuređenosti države ne mogu ili ne znaju ostvariti.

Zbog nereguliranja zdravstvene zaštite na lokalnom i državnom nivou, naša pomoć najčešće je jedini oblik pomoći ovim osobama, čiji se broj iz dana u dan povećava. Članovi medicinskog tima redovito, dva

puta tjedno idu na kućne adrese naših pacijenata i pružaju im medicinsku pomoć, a oni pacijenti koji su sposobni dolaze samostalno po pomoć u naše prostorije.

Također, u Centru za fizikalnu terapiju pružamo besplatne terapije za djecu s poteškoćama u razvoju. Za njih imamo osiguranu adekvatnu opremu te posebno educiranog fizioterapeuta.

pružamo smještaj studentima i studenticama iz Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i drugih europskih zemalja.

Djelatnost Doma je odgoj, obrazovanje

i socijalna skrb o studentima. Radimo i na duhovnoj i materijalnoj pomoći stanarima i njihovom osposobljavanju za samostalan život.

Kuhinja Stari grad donirala je 50 obiteljskih paketa hrane. Donaciju su preuzeli direktor Centra za socijalni rad Bugojno, Adnan Bašić i voditeljica Narodne kuhinje Bugojno Edina Čardžić.

Prilikom ovoga posjeta domaćini su nas upoznali s radom Narodne kuhinje Bugojno i problemima koji su slični onima s kojima se danas susreću sve javne kuhinje.

Krešimir Ljubas, tajnik HKO Kruh sv. Ante ovom prilikom upoznao je sve nazočne s radom naše organizacije i projektima preko kojih Kruh sv.

Ante obavlja svoju humanitarnu djelatnost, a koji se ne odnose samo na pučke kuhinje.

Ovaj posjet označio je početak suradnje koja će se u narednom periodu samo osnaživati.

Svečanost potpisivanja ugovora

Dana 12. rujna 2017. godine ravnatelj Kruha sv. Ante fra Joso Oršolić u službenim prostorijama Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu nazočio je svečanosti potpisivanja ugovora. Naime, na temelju Javnoga natječaja za financiranje kulturnih, obrazovnih, znanstvenih, zdravstvenih i ostalih programa i projekata od interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini iz sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2017. godinu i Odluke Vlade Republike Hrvatske o raspodjeli sredstava, HKO Kruh sv. Ante ostvarila je pravo na financijsku potporu za provedbu projekta „Poboljšanje uvjeta stanovanja studenata u Franjevačkom studentskom domu”.

Za HKO Kruh sv. Ante dodijeljeno je 200.000 kuna i ova sredstva će biti iskorištena za poboljšanje života u Domu te usmjerena na obnovu i nabavku opreme, kako bi se što bolje opslužile potrebe studenata-stanara.

Franjevački međunarodni studentski dom, koji djeluje pod okriljem Kruha sv. Ante, javna je ustanova za smještaj i izobrazbu studenata. Od 2005. godine

Kruh sv. Ante pomaže rad Narodne kuhinje Bugojno

U suradnji s Narodnom kuhinjom, djelatnici HKO Kruh sv. Ante 30. kolovoza posjetili su Narodnu kuhinju Bugojno kako bi pomogli rad ove ustanove. Tom prilikom donirano je 50 obiteljskih setova higijene, 50 higijenskih kanti, 103 prekrivača, 150 kg suhog povrća i 120 kg suhog krompira.

76 svjetl ori jeci . ba

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

U SPOMEN

Ruža Nedić r. Damjanović

(† 1987.)

Sedmi listopada navršava se punih 30 godina kako nas je zauvijek napustila naša majka, baka i prabaka Ruža. Njezin lik pamtit ćemo vječno. /Sinovi: Ivo, Joso, Slavko i Nedjeljko, unučad: Đuro, Zlatko, Gordana, Klara, Dražen, Slaviša, Nikola, Nevenka, Ružica, Maja, Mihaela i Žarko, praunučad: Josip, Stjepana, Marko, Janja, Ivan, Dominka, Dejana, Katarina i Željko/

Ante Sičaja Cuni

(† 2005.)

Vrijeme koje prolazi ne donosi zaborav, već ljubav i sjećanje na tebe. Uvijek si s nama u molitvi s vjerom u ponovni susret u svjetlu Božje ljubavi. Počivao u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem /Tvoji najmiliji/

Mladenka Čolo

(† 2010.)

Tužno sjećanje na našu dragu suprugu, mamu, sestru, baku, svekrvu i punicu. Hvala ti za svu tvoju ljubav i dobrotu. U našim srcima živjet ćeš s najljepšim uspomenama. /Tvoji najmiliji/

80 svjetl ori jeci . ba

Stipo Šarčević

(† 2014.)

Vrijeme prolazi, ali uspomene na tebe ne blijede.

Puno je suza palo otkada je tvoje srce stalo, a bol i tuga još su veći, jer ni zadnje zbogom nisi mogao reći. Neće te izbrisati vrijeme, niti skriti tama, ostaje zvijezda koja sja, prati nas i vječno živi s nama. Počivao u miru Božjem! S ljubavlju! /Tvoja obitelj/

Ana Matošević r. Barać

(† 2016.)

Dana 27. rujna navršava se godina dana od smrti naše Ane. Tužno je sjetiti se toga dana i rastanka s tobom. Uvijek si u našim mislima, srcima i molitvama. /Tvoja obitelj, Mijo i Marin Matošević/

Goran Vujica

(† 2016.)

Dana 26. rujna navršava se godinu dana od prerane smrti našega dragog sina, supruga, oca i brata Gorana.

Zauvijek si u našim srcima, mislima i molitvama. S ljubavlju čuvamo uspomenu na tvoju dobrotu i plemenitost, jer si ostavio tragove koji se ne brišu, nego se pamte i žive.

Onaj tko te voli zna kako je teško živjeti bez tebe. Zagovaraj nas kod Boga, vjerujemo da si mu blizu. Neka ti dragi Bog podari vječni mir. /Zahvalna obitelj/

Vajtola Jelena

(† 2017.)

U našim ćeš srcima uvijek živjeti. S radošću ćemo se sjećati tvoje dobrote i života. Zahvalni Bogu što smo te poznavali, molimo za pokoj vječni duše tvoje. /Nećakinja Janja i obitelj/

i r a d n e l a K e t n A g o t e v s

2018 NARUČITE SVOJ KOMPLET KALENDARA!

Nazovite odmah!

Svjetlo riječi • 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: 033 726 200 • fax: 033 812 247 • www.svjetlorijeci.ba