Misionari – Evo me, mene pošalji! (406)

vjera

• društvo • kultura

MISIONARI

Evo me, mene pošalji! s i j eč a n j 2017.

Godina XXXV. ◆ broj 406 ◆ Sarajevo, siječanj 2017. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

1

www.svjetlorijeci.ba



üŽelim postati pretplatnik Svjetla riječi ¨ Pošaljite mi moj primjerak na adresu: Ime

Prezime

Adresa Grad

Poštanski broj

Država

tel./mob.

¨

Pošaljite mi uplatnicu poštom.

¨

Uplatit ću iznos pretplate na jedan od vaših računa navedenih u impresumu s naznakom: PRETPLATA ZA SVJETLO RIJEČI.

2 svjetl ori jeci .ba

Godišnja pretplata: BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; EU 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD

Popunjenu prijavnicu pošaljite na adresu Svjetla riječi, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo ili na e-mail: pretplata@svjetlorijeci.ba

iz sadržaja

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o.

Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Borjana Jozeljić, Rafaela Obučić, Danijel Stanić redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Borjana Jozeljić marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba grafičko oblikovanje Lorko Kalaš glavni urednik

adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

račun u hrvatskoj

Samostan Sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

K

ad su ga pitali što je vrijeme, sv. Augustin je rekao: Ako me nitko ne pita, znam; ako me pitaju pa pokušavam objasniti, ne znam – iskren je bio ovaj učeni i sveti čovjek. Bez ozbiljna propitivanja vlastitog života, često se čini da je sve, poprilično, na svom mjestu. Tek kad nas netko upita ili nam život nametne konkretno pitanje koje zahtijeva isti takav odgovor, onda se borimo s riječima kojih najčešće jednostavno nema. U moru važnih pitanja i nedefiniranih odgovora, najvažnije je poraditi na konkretnom odgovoru na pitanje čovjeka, bližnjeg, brata. Već od Postanka, sam Bog s puno brige pita čovjeka: Gdje ti je brat? Otad to pitanje odjekuje do danas, do nas. Već tada Mu čovjek odgovara da ne zna i da nije čuvar brata svog (usp. Post 4,9). Jesi, itekako! I više od toga, Bog mu poručuje, a svojim mu utjelovljenjem doslovce crta što to znači.

6 8

račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil

račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22

Tema broja Bolivija Salomonski otoci

Fotografija na naslovnoj stranici: Iz zbirke fra Mire Babića

Svjetlo riječi

Kompleksne stvari, pojmove, pa čak i udaljene galaksije, čovjek lako definira. Istovremeno se prilično namuči pokušavajući objasniti ono što mu je nadohvat ruke, blisko. Prije svega objasniti ljude čijom je brigom okružen. Uzima ih zdravo za gotovo, podrazumijeva, baš kao zrak koji udiše. Oni su tu kad sve drugo zakaže, neka vrsta džokerā kojim raspolaže u neograničenim količinama. Time njihovo postojanje i stalnu brigu (ne)svjesno obezvrjeđuje. Tek kad ih izgubi, shvati koliko je bez njih siromašan i malen. A kada se odvaži temeljito filtrirati svoj život, uvidi da je jedino vrijeme posvećeno drugome vrijednost koja se može uvijek i svugdje sa sobom nositi. Čak i u smrt.

Nova godina jest još jedna darovana prilika da definiramo ili redefiniramo životne prioritete. Prilika je da otvorimo oči i osvrnemo se oko sebe kako

Reportaža Volonteri u misijama Nyambura − ona koja donosi kišu

20

Ženidbeno pravo KC Valjanost i ništavnost ženidbe 26 Politički (ne)korektno!? Što je politička korektnost? 32 O radosti življenja Trenutak promjene

40

Razgovor Fra Miroslav Miro Babić Afrikanac iz Bugojna

46

Fra Jurina biljna ljekarna Grah − Phaseolus vulgaris

73

Riječ čitateljima

bi svjesno i zahvalno zamijetili sve one „nevidljive” drage ljude koji strpljivo, iz dana u dan, čine naš život ispunjenim, radosnim pa i mogućim. A i mi sami možemo postati takvi za ljude u dalekim i siromašnim zemljama, kao naši misionari i volonteri. Bilo gdje, shvatit ćemo da darovati ustvari znači primiti, da nam je čovjek bilo gdje u svijetu brat, a da jedino sami sebi možemo biti najveći vukovi. Stoga je važno znati gdje je i kako živi naš bližnji. Važno je s uvažavanjem i brigom postavljati to pitanje jedni drugima kako bismo u svakom trenutku mogli odgovoriti: Evo ga i dobro je! Sigurno će onda i za nas netko tako reći.

Sretna i blagoslovljena nova godina!

Fra Janko Ćuro, urednik s i j eč a n j 2017.

3

RIJEČ ČITATELJA mirotvorca Ruperta Neudecka: „Mnogo puta sam se uvjerio da je Rupert pobožni kršćanin. To mu nije smetalo da prijateljuje sa mnom, da gradi škole u Afganistanu, spašava budiste u jugoistočnoj Aziji i gradi kuće u Bosni, ne pitajući je li čovjek koji će živjeti u nekoj od tih kuća musliman, katolik ili pravoslavac, agnostik, scijentist ili ateist. Jer pobožan čovjek ne može biti kršćanin protiv muslimana, budista ili bilo koje druge religije, kršćanin ili musliman se naprosto ne može biti protiv nekoga ili nečega.”

Ujače, neću te zaboraviti!

Zahvala za strpljivost i suradnju Poštovana redakcijo, kao Vaša dugogodišnja čitateljica, od srca se zahvaljujem uredništvu, a posebnu zahvalu upućujem Rafaeli za izmijenjeni tekst objavljen u zadnjem broju revije, na obljetnicu smrti moga tate Stipe Petrovića. Rafaela, hvala Vam za strpljivost i suradnju, kad ste imali vremena saslušati me i osobno kontaktirati da potvrdim sadržaj teksta.

Možda ovo i nije nešto za vas kao uredništvo, ali za mene je velika stvar imati strpljivost kao jedan od plodova Duha Svetoga. Muž i ja smo pretplatnici preko 23 godine i oduševljeni smo sadržajem vaše revije. Čestit Božić i Isusovo porođenje i Sretnu Novu godinu želi vam vaša vjerna čitateljica.

Branka Šarić, Vitez

Uz članak Radost davanja, Dževada Karahasana Gospodin Karahasan je tako lijepo i vjerodostojno u kratkim crticama opisao velikog katoličkog humanista i 4 svjetl ori jeci .ba

Tu privilegiju imamo samo mi ljudi.

Ne dopustimo da naša dnevna glasila, novine, portali, radio i televizija budu glasnici mržnje i nesnošljivosti, nego neka budu glasnici nade, ljubavi, razumijevanja i poštovanja jednih prema drugima... i drugačijima... Raskinimo lanac nesnošljivosti i neprijateljstva, čuvajmo ljubav za svoju obitelj i prijatelje, ali i za neprijatelje. Postupajmo dobro sa sobom, čuvajmo i druge, i nikad ne prestanimo biti ČOVJEK! Ružica Batarilo-Poljak, München, Njemačka

Čitajući ovaj laudatio bila sam jako ponosna i zahvalna što sam dijete rođeno ispod našeg bosanskog neba, koje ima ljude poput Dževada Karahasana, koji zna poštivati druge i drugačije i u njima vidi ono dobro i plemenito i to tako lijepo i izrekne... Ponosna sam i zahvalna sto sam član Katoličke Crkve kojoj pripada bračni par Neudeck, koji su po svojim djelima prepoznati (usp.

Mt 7,16). Caritas Christi urget nos bila je misao vodilja Ruperta Neudecka cijelog njegova života. Život nas je stavio u isti brod, zato recimo nešto lijepo jedni drugima i činimo dobro jedni drugima kad god možemo i nemojmo čekati da nam smrt zaklopi oči, jer tada je kasno. Kao ljudi primili smo najveći dar – dar govora.

Uz obljetnicu smrti fra Drage Kolara (1936. – 1991.)

U jednom pismu fra Vitomira Slugića stoji zabilježeno: Čovjek tri puta umire: dok je živ, a ljudi ga zaborave, kad umre i bude pokopan, a treći put umre iza smrti kad ga ljudi zaborave.

Dragi fra Drago, tebe moj zaborav neće pokopati! Prošlo je 25 godina otkako nisi više među nama živima. Svoj zadnji razgovor – telefonski – vodili smo 4. studenog 1991. Bio je tvoj imendan.

Glas ti je bio tužan. – Joza moj, kako da slavim imendan kad vidim što se događa mom narodu u Hrvatskoj! – rekao si mi. Umro si 26. prosinca 1991. dok si blagoslivljao obitelji u župi Ovčarevo.

Jedne godine, dragi ujače, pričao si ponosno i vesela lica u župnoj kući u Novoj Biloj nakon Polnoćke: – Zamisli ti, dragi Joza, da sam danas u prepunoj novobiljanskoj crkvi tim ljudima čitao i govorio čistim hrvatskim jezikom! – rekao si. U našim razgovorima uvijek si iskazivao iskreno poštovanje prema svojim župljanima koji su mukotrpno radili i imali velike obitelji, a odvajali su od svojih usta da bi izgradili crkvu u Novoj Biloj. Pored sobe u župnom stanu bio je i jedan put, prečac koji je

vodio prema pilani Sebešić u kojoj su radili njegovi pošteni i radini župljani. – Zima. Crkavica. Snig škripi. Pet je sati ujutro. Oni idu pješice na posao.

A njihovi su razgovori dopirali i do moje tople i udobne sobe. Moraju se ti ljudi cijeniti, dragi moj. – pripovijedao mi je.

Polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća donio sam ujaku Dragi poklon iz Austrije s putovanja. Bocu dobrog viskija i jedan kilogram pržene kave. Pili smo zajedno jutarnju kavu u župnoj kući. On je znao uživati u kavi.

Dok smo sjedili i pili kavu veli mi: – Joza, niti pušim, niti pijem, ali sad ću uz kavu s tobom i jednu čašicu viskija popiti i jednu cigaretu zapaliti. Kud puklo da puklo! Još i danas se čudim toj ujakovoj odluci. Promatrao sam ga kako nespretno drži cigaretu u ruci i povlači dimove.

Bio je, ne znam više, rani Uskrs. Bilo je hladno. Fra Drago mi je rekao: – Idi, Joza, i naloži dobru vatru. Otišao sam i ne pitajući gdje i koju vatru. Naložio sam u centralnoj peći vrlo dobru vatru.

Uskrsni obredi su počeli ispred crkve.

Nigdje vatre. Trebalo je upaliti veliku uskrsnu svijeću. Pita me fra Drago: – Joza bolan, di je vatra? Odgovaram mu: – Ujače, ja sam vatru naložio u centralnoj peći. Kratko smo se pogledali. Na brzinu smo našli par jelovih trijesaka i

zapalili malu vatru. S male je vatre onda ujak zapalio i veliku uskrsnu svijeću i krenulo se u crkvu. Nakon uskrsnih obreda u župnom stanu je bilo vrlo toplo! Ovu zgodu fra Ladislav Fišić uzeo je kao materijal za poklade u Visokom.

Sposobnost sjećanja spada u bitnu odrednicu čovjeka. Kroz sjećanje i spomen čovjek doživljava tko je on i odakle je, čemu se može i smije nadati. Čovjekovo je sjećanje ograničeno i krhko. Brzo pada u zaborav. Međutim, ima jedno za čovjeka ohrabrujuće, utješno sjećanje, spomen: Božji spomen, koji je vječan!

Na mom radnom stolu još uvijek stoji Biblija koju mi je fra Drago poklonio kao sjemeništarcu. Otvaram je i čitam u Psalmu (25,6): „Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka.”

Počivaj u miru Božjem, ujače, u gučogorskom groblju!

Josip Andrić, Neu Ulm, Njemačka

tićeva umjetnost, slike i panorame prirode, ono što se ne da riječima izraziti.

Isto tako govor Karahasana, Babića, Markovića, Lucića i mnogih drugih bh. Karizmatika. Oni svojim slikama, riječju i djelima nama čitateljima, sugovornicima, slušateljima i gledateljima otvaraju oči, jezik i dušu. (...)

Tomo Barbić, Schwabmünchen, Njemačka

Zašto se Bog rodio?

Cijenjenom uredništvu, redakciji, svim suradnicima i čitateljima te cijeloj franjevačkoj zajednici Bosne Srebrene želim sretan i blagoslovljen Božić i Isusovo rođenje. Neka sve vas čuva i prati Božji blagoslov.

U prilogu jedno kratko božićno razmišljanje o pitanju Zašto se Bog rodio?

Jer onda kao i danas Bog se rodio zbog anarhičnosti i ludosti svijeta...

„Beskorisno” korisne sluge Uz reviju Svetački likovi Bosne Srebrene Suvremeni svijet misli da takve biblijski rečeno „beskorisne” sluge, koje su našle smisao u radosti davanja, nalazimo samo u ljudi prošlosti, koji nisu bili materijalizirani ni sekularizirani kao današnji, nego su se više bavili univerzalnim vrednotama dobrote, ljepote, pravde i slobode; odnosno zanimali su se više za biblijske, filozofske i etičke vrednote.

No, varamo se. Ima i danas u ovoj nepodnošljivoj buci i kunderovskoj lakoći življenja takvih proročkih karizmatika, koje, istina, svijet ne vidi od šume drveća i tržišne logike zapadnog društva, kako to dijagnosticira akademik Karahasan, jedan od likova BiH kojima se kao zahvalan čitatelj divim. (...)

Hvala svim korisnim dobrotvorima i karizmaticima koji obogaćuju svijet svojim služenjem kao što su Karama-

Čovjek je željan da mu se vrati dostojanstvo... zato se Bog rodio. Čovjek traži da mu se ljubav vrati... zato se Bog rađa. Čovjek je željan mira umjesto straha i očaja... zato nas Bog pohađa. Čovjek je željan dječje nježnosti i dječjeg pogleda... zato se Božić događa. Čovjek je željan slobode duha svojega da se u nebesa vine... zato Bog se rađa iz zemaljske nizine. Čovjek je željan poniznosti i pravednosti... zato se Bog među pastire smjestio. Čovjek je željan neba... zato nebo za Božić dolazi k njemu.

Bog je željan čovjeka... zato mu se mudraci i kraljevi klanjaju.

Ja sam željan Boga, jer sam njegova želja na zemlji.

Ivan Bulaja s i j eč a n j 2017.

5

Tema broja

Piše fra Ivica Vrbić

BOLIVIJA

Biti misionar u Latinskoj Americi

G

las koji je sveta Majka Terezija već kao redovnica neprestano osluškivala – Tvoje je zvanje služiti siromasima! – potaknuo ju je na otkrivanje osobnog poziva unutar redovničkog života.

Biti apsolutno opredijeljen za siromahe za Majku Tereziju značilo je biti trajno opredijeljen za Krista kojega prepoznaješ u siromasima i patnicima oko sebe.

Ta hrabrost njezina odgovora nadahnjivala je i mene da jednoga dana krenem putem misija i na najkonkretniji način odgovorim na evanđeoski poziv Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju (Mk 16,15).

U Boliviju sam stigao početkom 2016. godine. U Santa Cruzu de la Sierta pohođao sam tečaj španjolskog jezika, a početkom svibnja započeo sam 6 svjetl ori jeci . ba

djelovanje u samostanskom bratstvu u gradiću Minero kao župni vikar. Samostansko bratstvo čine još tri brata, dva svećenika i jedan časni brat. Župa u Mineru prije pet godina povjerena je na upravljanje nama kapucinima. Broj misionara u ovoj nadbiskupiji razbija predrasude kako Južnoj Americi nisu potrebni misionari. Zanimljivo je da je tek 10 % domicilnih (dijecezanskih) svećenika, dok su svi ostali misionari iz Perua, Španjolske, Italije, Koreje,...

Ovdje u Boliviji već 46 godina djeluje i hrvatski dominikanac fra Karlo Ćavar.

Laici u pastoralu

Povijest djelovanja kapucina u Boliviji nije duga. Početkom 2007. godine započinje Implantatio Ordinis (Ukorjenjivanje Reda) stvaranjem Kuća Prisutnosti,

što će nakon nepunih deset godina, u kolovozu 2016., prerasti u Delegaturu.

Trenutno u Delegaturi Bolivija djeluje 12 kapucina (11 Peruanaca i jedan Hrvat) u tri zajednice.

Na teritoriju župe Minero živi više od 50 000 stanovnika, no za sada nije moguće ustanoviti točan broj katolika.

Osim u župnoj crkvi slavimo svete mise i na skoro trideset filijala. Najudaljenija filijala naše župe nalazi se oko osamdeset kilometara od župne crkve, a kada je nizak vodostaj i rijeka se može pregaziti, taj put se skraćuje za 50 kilometara.

Do skoro svih filijala dolazi se po makadamskim ili zemljanim cestama koje su u vrijeme kiše neprohodne, a kasnije teško prohodne. Neke od filijala kao molitveni prostor imaju samo nadstrešnicu od palminih grana, neke imaju sazidanu

Piše č. s. Augustina Nikolić

SALOMONSKI OTOCI

Neka svoga i u gori vuka Naša misijska postaja Družbe sestara milosrnica sv. Vinka Paulskog nalazi se u Melaneziji, sjeverno od australskog kopna i zapadno od Oceanije, na Salomonskim Otocima. Jedan od tih otoka je Malaita s najvećim gradom Aukijem, a mi smo smještene u pastoralnom centru Buma. Ovamo smo pošle po volji naših poglavara i na molbu nekadašnjeg biskupa Aukija, sadašnjeg salomonskog nadbiskupa mons. Chrisa Cardonea. On se trenutno nalazi u glavnom gradu Honiari, dok vjernici otoka Malaita nemaju biskupa. Čekajući Božje proviđenje i vama se preporučujemo u molitve.

O

duvijek sam željela poći u misije. Kad sam čula za želje svojih poglavara, ponovno se probudila ta misao koju sam bila duboko zakopala. Bog uvijek ima zadnju riječ i svoje planove i hvala mu! Već je pet i pol godina da sam na Malaiti.

Došla sam ovamo s još četiri susestre. I nije bilo nimalo lako! Najprije je poteškoću stvaralo nepoznavanje jezika. Službeni jezik je engleski, a na našem području govore se tri domorodačka: langa, kojo i are-are.

Nepoznata daljina

U početku nisam poznavala engleski i teško sam se sporazumijevala. Kao medicinska sestra odmah sam počela raditi u ambulanti bez liječnika, s još jednom sestrom domorotkinjom. Liječnik koji pokriva ovo područje udaljen je 35 km, 8 svjetl ori jeci .ba

a teže slučajeve prevozimo do bolnice koja se nalazi u gradu Auki. Zahvalni smo Bogu i dobrim ljudima na daru automobila Toyote koji je odličan za ovo podneblje i ovako hrapave ceste. Služi nam izvrsno iako je već bilo u kvaru.

Hvala našim Hrvatima u Australiji koji su nam nabavili i poslali zamjenski dio.

Do danas smo doživjele različita iskustva, od poroda na otvorenom do onog na putu do bolnice – naša je Toyota često rodilište, a nekad služi i kao mrtvačko vozilo. Ovdje ljudi većinom boluju od malarije. Neki i podlegnu, od toga najčešće djeca. Ima i drugih uzročnika smrti kao npr. rak, artritis i infarkti, prouzročeni velikom vrućinom i vlagom.

Mi smo preuzele brigu za sakristiju.

Pokrenule smo tečaj za djevojke koje ne mogu ili nemaju dovoljno novaca za školu šivanja. Puno ih nikad nisu ni

vidjele iglicu, a kamoli da su znale raditi. Zahvaljujući našim Hrvatima iz Sydneyja, Wollongonga i Canberre, uspjele smo izgraditi edukacijski centar, koji služi i kao smještaj za svećenike tijekom duhovnih vježbi. Posebnu zahvalu upućujemo fra Smiljanu Beršiću.

Tijekom međunarodnog Kongresa Božanskom milosrđu, koji je nedavno održan na Salomonskom Otočju, okupilo se oko tri tisuće vjernika. Mnogi su spavali u našem pastoralnom centru, koji još nije bio dovršen. Spavali su kao srdele, sretni, jer su imali krov nad glavom.

Susjedi iz Australije

Izgradnju i cijeli projekt pomogli su naši prijatelji Hrvati iz Australije: osigurali su materijal, pobrinuli se za radnike i prijevoz, koji je skup. Otamo su dolazili volonterski raditi ljudi svih profila,

Nepoznata Biblija

Knjige Staroga zavjeta

Piše

fra Darko Tepert

Knjiga po mjeri čovjeka Posljednjih godina često se među kršćanskim vjernicima čuju pitanja zašto se neki stari spisi ne nalaze u našoj Bibliji i zašto se Biblija sastoji baš od ovih knjiga koje su danas njezin dio. a bismo dali barem dio odgovora na ovo pitanje, dobro je podsjetiti se kako je uopće nastao popis knjiga koje čine Bibliju, a koji se obično naziva kanon. Riječ kanon dolazi iz grčkoga jezika, a doslovno označava mjeraći štap od trske (grč. kanna). Od toga je izvedeno značenje mjerilo, pravilo, propis.

Od 4. stoljeća upotrebljava se kao izraz kojim se označava zbirka knjiga što ih

D

je Crkva primila i priznaje ih od Boga nadahnutima. Njima radi toga pripada neprevarljiv ugled, jer sadrže i oblikuju pravilo objavljene istine. Iz toga se izraza izvode i drugi, pa riječ kanonski označava nešto što pripada kanonu, a kanonizirati znači uvrstiti u kanon. Kanonicitet ili kanoničnost označava dostojanstvo knjige kojoj pripada božanski autoritet te ju je Crkva primila u kanon.

Kanon Staroga zavjeta u Katoličkoj Crkvi jest zbirka od 46 knjiga nastalih kroz mnoga stoljeća. U židovstvu su vjernici do prvog stoljeća općenito za svoje svete knjige držali Petoknjižje ili Zakon (Tora) te Proroke (hebr. Neviim) u koje su ubrajali i naše povijesne knjige od Knjige o Jošui do Druge knjige o kraljevima. S druge strane, zbirka koju su zvali Spisi (hebr. Ketuvim) tada je još bila nesigurna opsega, a uključivala je ostale povijesne knjige, mudrosnu književnost, psalme te dio naših proročkih knjiga. Židovski je kanon utvrđen krajem 2. ili početkom 3. st., a isključuje sve knjige koje se nazivaju deuterokanonskima, to jest one koje su pisane grčkim jezikom. Takav starozavjetni kanon nakon reformacije preuzimaju i protestantske zajednice. Tako se kao protokanonske knjige označavaju one koje su priznate u svim kršćanskim Crkvama i zajednicama kao nadahnute i kanonske, dok su deuterokanonske odbačene u zajednicama koje su nastale iz reformacije. To su Tobija, Judita, Knjiga Mudrosti, Sirah, Baruh, Prva i Druga knjiga o Makabejcima, te dijelovi Estere (Est 10,4 – 16,24) i Danijela (Dan 3,2490; 13; 14).

U kršćanstvu je od samih početaka u uporabi bio prošireni židovski kanon, to jest onaj koji uključuje i deuterokanonske knjige, na koje se pozivaju novozavjetni pisci i ostali kršćanski pisci prvih stoljeća. Taj kanon nije pod izravnim utjecajem sadašnjega židovskoga kanona koji nastaje tek kasnije.

U nastajanju kršćanskoga kanona Staroga zavjeta valja prepoznati i povijesni razvoj unutar kojega su postojale i razlike među pojedinim pokrajinama. Tako su na Istoku od kraja 2. st. bili snažni napori oko usklađivanja kršćanskoga sa židovskim kanonom, pri čemu je osobito važnu ulogu imao veliki kršćanski pisac Origen. Ipak, i dalje su se rabile i deuterokanonske knjige.

Taj kanon istočnih Crkava utemeljen s i j eč a n j 2017.

11

Riječ obiteljima

Piše

Boris Beck

Kako sam spoznao sebe O, Beck, živite s najstrožim sucima na svijetu. – rekla mi je spisateljica Vedrana Rudan kad je čula da imam četvero djece. I stvarno su strogi ti moji roditelji, pardon, djeca. Odnosno, nisu toliko strogi, koliko s lakoćom izreknu istinu ad djeca idu u školu, a roditelji rade, postoje stotine kombinacija i kalkulacija kako da svi stignu i vrate se na vrijeme. U jednom smo trenutku po kćer u drugom razredu osnovne išli prije ručka, u 11.30 ili 12.15, ovisno o rasporedu tog dana. Tu je, naravno, nastao problem.

K

Tate ne mogu pogriješiti

Jednog sam utorka izašao na vrijeme, malo prije 11.30, krenuo po kćer, pokolebao se, vratio doma i pogledao raspored za srijedu. Pogrešno sam zaključio da ima školu do 12.15 i da još stignem otići u dućan. Na blagajni mi je iznenada sijevnulo da je utorak, pa sam kćeri na brzinu kupio čokoladicu koju sam u smetenosti zaboravio ponijeti. Međutim, kad sam došao u školu, dijete je bilo vedro kao vedar dan.

16 svjetl ori jeci . ba

– Nisi se zabrinula? – pitao sam je dok se hladnokrvno pakirala.

– Ne, – rekla je – i mislila sam da si pogledao raspored za krivi dan.

Djeca nas poznaju bolje nego mi sami sebe. Pomalo je sablasno kako znaju završiti naše rečenice. Na primjer, televizor trešti, netko se dere iz kuhinje, školarac pita nešto iz kemije, negdje se vodi nekakav razgovor na telefon, a ja zavapim: – Daj, molim te... – A dijete flegmatično grabi daljinski upravljač i kaže, ne prestajući pratiti program: – ...stišaj taj televizor jer ću poludjeti.

– Već si to rekao. Uvijek to kažeš.

Znamo. Moramo li opet o tomu?... Sve se to ponavlja svakodnevno, a ponavljat će se i ubuduće jer djeca sve već znaju, a mi smo takvi kakvi jesmo i više se ne možemo promijeniti. Međutim, uvijek možemo nešto novo otkriti o sebi.

Za mene koji se ne snalazim ni u rasporedu obične škole, čak ni osnovne, raspored glazbene škole jednako je nerazumljiv kao Bachova partitura. Izmjene vježbi i solfeggija, probe zborova i orkestara, vježbe klavira i priprema za natjecanje, a k tomu još i A i B tjedan, posve me zbunjuju. Rezultat je toga jednom bio da sam kćer odveo u glazbenu školu po rasporedu B tjedna, iako je tjedan bio A. Dijete, naravno, nije našlo profesoricu gdje je očekivalo da bude pa ju je pošlo tražiti. Kad su u školi primijetili da im dijete luta hodnicima, odveli su ga do rasporeda i brzo zaključili što se dogodilo; srećom, trebalo je pričekati samo pola sata.

– Tata me krivo doveo. – tužila me moja kći.

– Ne, tate ne mogu pogriješiti, – objasnili su joj ondje ljubazno – to ga je mama krivo poslala.

Za mene je to bilo pravo otkrivenje.

Ako u glazbenoj školi očeve doživljavaju samo kao najtuplja bića, koja su jedva u stanju ispuniti i najjednostavniji nalog – koji su slični balističkim projektilima, onima koje ispalite, pa kamo padnu, padnu – onda je to jamačno istina.

Strogi suci

– Opet gleda mjesec. – kažu moja djeca svojoj majci, odmahujući rukom, kada ih pita gdje sam. Dijete je otac čovjeku, rekao je veliki Emerson. Kao i sa svim mudrim mislima mudrih ljudi, nikad ne možete biti sigurni što je mislio, ali ja mislim da je mislio baš na to: dijete nas odgaja, otkriva nam istinu o nama i tek s njima spoznajemo tko smo i što smo, to jest postajemo odrasli.

– O, Beck, živite s najstrožim sucima na svijetu. – rekla mi je spisateljica Vedrana Rudan kad je čula da imam četvero djece. I stvarno su strogi ti moji roditelji, pardon, djeca.

Odnosno, nisu toliko strogi, koliko s lakoćom izreknu istinu.

DOBRA VIJEST

Obitelj napokon na okupu

J

ozo i Ana Stojak iz Stare Bile kraj Viteza, roditelji jedanaestogodišnje Mije Stojak, koja se posljednje četiri godine borila s leukemijom, zahvaljuju se svim dobročiniteljima koji su preko Fonda Kap dobrote pomogli da se izliječi njihova djevojčica.

Miji Stojak prije nekoliko godina dijagnosticirana je leukemija II. stupnja, bolest za koju ne postoji univerzalan lijek, a terapija ovisi o tipu leukemije, dobi pacijenta, stupnju razvoja bolesti i općem stanju organizma. U većini slučajeva oboljele se podvrgava kemoterapiji, zračenju središnjeg 18 svjetl ori jeci . ba

živčanog sustava, a ponekad i presađivanju koštane srži. Upravo je presađivanje koštane srži bio jedini lijek za Miju, pa je u ožujku 2014. s obitelji otputovala u Italiju.

– Sredinom travnja ušli smo u bolnicu, u sterilnu jedinicu poliklinike S. Orsola Malpighi u Bologni. Seka Lana joj je bila 100 % donor koštane srži.

Transplantacija je obavljena 23. travnja, baš na blagdan sv. Jurja, zaštitnika naše Župe Vitez. – prisjeća se Ana početka liječenja. Njezina kći Lana nakon dva dana izašla je iz bolnice i s ocem Jozom boravila u stanu gdje su bili smješteni, a 15 dana poslije vratili su se u Vitez ostatku obitelji.

Period nakon transplantacije donio je nove borbe, jer se Mijin organizam navikavao na nove ćelije, što je sa sobom nosilo popratne tegobe: gljivice, nedostatak kisika, a tek poslije pojavili su se novi leukociti. – Mia je bila u krizi, ništa nije ni jela ni pila, imala je temperaturu. Borili smo se više od mjesec dana i

tek početkom lipnja 2014. izašle smo iz bolnice. U početku smo je svaki dan vodili na kontrolu i primala je trombocite, sve do prve punkcije, u kojoj se pokazalo da je transplantacija uspjela. Bogu hvala!

– kaže Ana te dodaje da su se kući u Vitez vratile 31. kolovoza 2014. i napokon su svi bili na okupu. Po povratku u BiH nastavili su s mjesečnim kontrolama u Sarajevu.

Mia je danas dobro, ide redovito u školu i vratila se normalnom životu.

Njezina sedmočlana obitelj: brat Luka, sestre Ema, Lana i Iva i roditelji Ana i Jozo, neizmjerno su sretni i zahvalni svim dobročiniteljima koji su bili uz njih sve ovo vrijeme. Njezina majka za kraj poručuje: – Nemam riječi kojima bih opisala svu sreću u našoj obitelji. Od srca se zahvaljujem svima na bezuvjetnoj ljubavi koja je pružena mojoj djevojčici.

Nadamo se i vjerujemo da će Mia ostati dobro, a najsretnija bih bila da ni jedno dijete nikad ne prođe ovaj križni put koji smo mi prošli.

Reportaža

VOLONTERI U MISIJAMA Tekst Irena Pranjić Snimke iz privatne zbirke

Nyambura − ona koja donosi kišu Zašto baš Afrika? Nije sigurno tamo. Vidi nje, pored toliko potrebitih u Hrvatskoj, ona ide volontirati u Afriku – samo zato što je to moderno.

Ove i njima slične tvrdnje bile su dio moje svakodnevnice od trenutka kada sam kupila avionsku kartu za Keniju u kojoj sam prvu polovicu prošle godine provela u katoličkoj misiji u kojoj djeluje fra Miro Babić.

20 svjetl ori jeci . ba

Aktualno † Fra Vjeko Ćurić (1957. – 1998.)

Piše

fra Janko Ćuro

Bosanski Samarijanac Ove se godine navršava devetnaest godina od tragične smrti franjevca i misionara Bosne Srebrene fra Vjeke Ćurića, rođenog u župi Osova kod Žepča. Ubijen je 31. siječnja 1998. godine u glavnom gradu Ruande, Kigaliju, sa sedam hitaca iz pištolja, koji su zaustavili njegov život u 41. godini. ako se vjernima život ne oduzima nego mijenja, njegov je život upravo tada kulminirao. Lišen svih tjelesnih ograničenja, razlio se i natopio žednu afričku zemlju, kako bi rađala plodovima vjere i danas tako deficitarnog povjerenja u čovjeka i to onog najsavršenijeg – čovjeka za druge. Ne čudi stoga činjenica da se njegovi bivši župljani i nakon svih ovih godina bez njega osjećaju napušteno. Živjeti i umrijeti za drugoga danas je toliko rijetko da se čovjek, u bilo kojem dijelu svijeta, kad se ugasi jedan takav život, može osjećati samo tako – napušteno. Jer, dovoljno je pogledati samo jedne dnevne vijesti da se nazre lice svijeta u kojem živimo, svijeta koji

K

24 svjetl ori jeci . ba

radije uništava nego stvara, koji nepodnošljivom lakoćom ignorira ili osuđuje dobro u kojem se god obličju nalazilo ili u kojoj god boji kože ono bilo pronošeno. Svijeta, kojem je ideologija važnija od čovjeka i općeg dobra. Na sve se čovjek privikne, pa i na život u takvom svijetu, sve dok ga ne prožmu rijetke duše kao što je bila fra Vjekina. Duše koje upravo tada i u takvom svijetu procvjetaju, odbiju mu se prepustiti i tako zauvijek umrijeti. Uzdignu se one iznad svega onog što čovjek nije i snažno osvijetle dobrotom pomrčinu zla i mržnje.

Takva je noć i tama 6. travnja 1994. prekrila nebo Ruande kako bi se neljudska djela, iste takve mrke boje, razlila ovom zemljom. Sama činjenica da su

većinski Hutui u nešto više od tri mjeseca mačetama, toljagama i oružjem pobili gotovo milijun Tutsija, govori o strahotama ovog pokolja. Istovremeno, bez odmora i dvojbe, vedar i strpljiv, kao što je uvijek bio, fra Vjeko je pomogao ugroženima iz oba plemena. Nije ga pokolebala ni činjenica da su neke njegove kolege i drugi stranci napuštali Ruandu. Naprotiv, upravo je on osobno omogućio većini stranaca, svećenika i časnih sestara odlazak na sigurnija područja. On je ostao. Baš kako bi oživotvorio ruandsku poslovicu: Možeš pobjeći od onoga tko te goni, ali nikad od onoga što je u tebi.

Primao je i zbrinjavao sve one koji su bježali od ratnog užasa i na bezbroj načina ih prevozio na sigurna područja – minibusom, svojim džipom, bolničkim kolima... Zbog stalne opasnosti i zatvorenih cesta vozio ih je noću, skrivene u vrećama za hranu ili među drvima. Gotovo svakodnevno posjećivao je izbjeglice i donosio im namirnice. Potom bi, bez odmora, obilazio sela i dovozio u bolnicu ranjene i bolesne. Sva su ova putovanja, ovi nadljudski pothvati, ugrožavali njegov život. Nekoliko je puta bio zarobljivan i optuživan da ne prevozi ubijene i ranjene u bolnicu, nego izbjeglice. Tako su ga jednom prilikom zarobili u samostanu s namjerom da ga ubiju. Ugledao je otvorena vrata i uspio pobjeći. I opet bi nastavljao svoj mirotvorni i humanitarni rad. Ono što ga je iznutra poticalo da pomaže bližnjem u nevolji, jednostavno je bilo jače od opasnosti i straha. Stoga je sasvim sigurno da nije pripremao niti uvježbavao svoj odgovor kad su mu često savjetovali da pobjegne. Jednostavno bi rekao: Došao sam u Ruandu da radim za Božje kraljevstvo živeći među narodom, dijeleći s njime radost, patnju i rizik. To je i činio.

Uglavnom ovo posljednje dvoje.

Nakon genocida, opet odbija napustiti Ruandu. Zdušno nastavlja raditi istim tempom na pomirenju i izgradnji porušenog. Motivirao je i pozivao

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve Piše

dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Valjanost i ništavnost ženidbe Dvostruki je cilj nove pravno-pastoralne kolumne koja se od siječanjskog broja javlja kroz ovo godište: da čitatelj ovim tekstovima preispita poznavanje sakramenta ženidbe i ženidbeno pravo Katoličke Crkve te da pročitani tekstovi prošire i obogate znanje čitatelja. Pod čitateljem se ne misli samo na one koji se profesionalno bave pastoralom i poučavanjem, nego i na jednostavne vjernike i sve ljude dobre volje.

U

čemu je važnost ženidbe? U traženju odgovora treba krenuti od toga da je ženidba na neki način najvažnija i prva pravna ustanova čija je duboka ljudska stvarnost od temeljnog značenja za svako društvo, laičko i vjersko, za kršćane i nekršćane općenito.

Ona je temeljna životna zajednica, koja nema samo privatni karakter nego i javni (društveni) iz kojeg se svakom državnom uređenju rađaju građani, a samim tim Crkvi i drugim vjerskim zajednica26 svjetl ori jeci . ba

ma članovi (vjernici). To je zapravo najstariji pravni ugovor u ljudskoj povijesti.

Kad se govori o ženidbenom pravu onda se prvenstveno misli na kanonsko pravo Katoličke Crkve, tj. na Zakonik kanonskog prava (ZKP) koji je stupio na snagu 27. studenog 1983. godine.

Zakoni su podijeljeni na kanone, a kanoni na paragrafe i brojeve. Kao i svako zakonodavstvo, tako se i ovo crkveno prema pastoralnim potrebama osuvremenjuje. To čini vrhovni zakonodavac

Rimski prvosvećenik. Ženidbena materija nalazi se u četvrtoj knjizi (Posvetiteljska služba Crkve) Zakonika pod sedmim naslovom Ženidba s ukupno 111 kanona (kan. 1055–1165). Ženidba je obrađena i u sedmoj knjizi (Postupci) Zakonika gdje se govori o postupovnom ženidbenom pravu (kan. 1671–1716).

Osim što se ženidba ravna ovim crkvenim (ljudskim) pravom kojeg je Crkva proglasila za svoje vjernike, ravna se i prema božanskom prirodnom i pozitivnom pravu jer ona je i božanska ustanova. Pravo je prirodno ako mu je porijeklo u prirodi i do koga se dođe spoznajnim putem. Nadalje, pravo je pozitivno ako mu je izvor u slobodnoj Božjoj volji a to su norme koje su očitovane u objavi. Ovo božansko pravo vrijedi za svaki brak, krštenih i nekrštenih osoba, katolika i nekatolika. U nekim konkretnim situacijama ZKP se poziva i upućuje na civilno (građansko) pravo. Čemu ova kolumna? Često se zbog nepoznavanja ženidbene materije neki pravni termini koriste u pogrešnim kontekstima, i neke odredbe vjernici tumače na pogrešan način, kao što je to bilo nedavno s pravnim odredbama sadržanim u motupropriju Mitis Iudex Dominus Iesus kojeg je papa Franjo proglasio 8. rujna 2015. Njime je Rimski prvosvećenik samo reformirao kanonski postupak za parnice proglašenja ništavosti ženidbe. Vjernici su sebi stvorili pogrešnu sliku kako je sada svima moguće imati ništavost prethodnog braka pa i iz razlogā koji nisu, kanonski gledano, valjani razlozi.

Poništenje i rastava braka?

Koji su to termini koje treba odmah na početku razjasniti? Na prvom su mjestu termini poništenje i rastava braka.

Ovi pravni termini koje poznajemo iz civilnog prava ne mogu se u istom značenju primijeniti i u kanonskom pravu.

Prema važećem ZKP, nauku Crkvenog učiteljstva i Katekizmu Katoličke Crkve, u kanonskom uređenju Crkve nema ni

BH Retrospektiva BOSANSKA POSAVINA

Piše

fra Petar Jeleč

Nezacijeljena rana Za koji mjesec navršit će se punih 25 godina otkada je velikosrpski agresor uz asistenciju službene hrvatske politike iz Zagreba i Gruda zapečatio sudbinu ovog prelijepog i pitomog kraja, mjesta divnih i radišnih ljudi koji su postali oruđe u rukama nemoralnih balkanskih političara. ok s jedne strane ne začuđuje bestijalnost srpske vojske koja je u potpunosti opustošila ovaj kraj i pobila toliko ljudi, gorak okus u ustima ostaje kad se uvidi sva bezosjećajnost Franje Tuđmana koju je, skupa sa svojim herceg-bosanskim poslušnicima, pokazivao prema BiH, posebno prema Posavini. O tomu svjedoče i dnevnički zapisi tadašnjeg hrvatskog člana predsjedništva BiH Ive Komšića Kako smo ratovali u Daytonu objavljeni nedavno na portalu Slobodne Bosne u tri nastavka povodom 21. godišnjice sklapanja Daytonskog sporazuma, a prvi put su izašli u nastavcima u spomenutom tjedniku za vrijeme trajanja mirovne konferencije u Daytonu 1995. godine. Ovdje su izvađeni najvažniji dijelovi iz tih zapisa koji dovoljno govore sami za sebe.

D

30 svjetl ori jeci . ba

Komšić razočarano ustvrđuje kako Šušku, Prliću i suradnicima uopće nije stalo do Hrvata koji su istjerani iz tzv. RS: „Začudo da ni Šušak, ni Prlić, nitko od njih, i ne pomišlja što će biti s Hrvatima na teritorijima srpske tvorevine. Nitko ne pomišlja da se izgrade čvrsti mehanizmi povratka u Banju Luku, Prijedor, Doboj, Derventu, itd. Njima je važnija samostalnost u obavljanju funkcija buduće vlasti nego sudbina tih ljudi. Zato ništa od tih funkcija ne žele prenijeti na buduću zajedničku državu, koja bi jedino mogla nešto učiniti i za te jadne ljude. Oni su, uistinu, pravi zavjerenici protiv BiH i većine našeg naroda.”

Najviši strateški značaj

Milošević je, piše Komšić, pred svima rekao kako je s Tuđmanom oko Posavine

sve dogovoreno i da tu nema više rasprave: „Važno je da je na ovom sastanku, otvoreno i jasno, Milošević rekao kako se s Tuđmanom ‘davno dogovorio da Bosanska Posavina pripadne RS-u’. Nitko na to nije reagirao. Kada sam Zupku na uho šapnuo što on ono govori, odgovorio mi je da je to Miloševićev blef. To me nije umirilo. Ostao sam uznemiren.”

Zubak je očito bio prevaren i krivo informiran, a Tuđman je počeo praviti snažan pritisak na Zupka i Izetbegovića da prihvate dogovor oko Posavine: „Mene je zanimalo šta je Zubak dogovorio s Tuđmanom, kako ćemo vratiti Posavinu.

Zubak mi je rekao da je to sve u redu, da će se Posavina tražiti nazad za račun novoosvojenih teritorija u Krajini. Ako je tako, dobro je. Strepim od onog što je Milošević ovdje javno ponovio nekoliko puta – da se s Tuđmanom dogovorio da će Posavina pripasti ‘Republici Srpskoj’.

Niko ga još nije demantirao niti javno protestirao na te njegove tvrdnje. Vjerujem da je i Zubak čvrst u stavu oko Posavine. Ukoliko na tom pitanju ostanemo i potpuno sami, inzistirat ću na Posavini.

Taj teritorij i te ljude nitko od nas ne smije prodavati. Oko teritorija stvar se komplicira. Prvo, postoji nekoliko spornih stvari. Srbi ne daju svu teritoriju po planu Kontaktne skupine za Goražde, što uključuje i vezu sa Višegradom, zatim neće da razgovaraju o predaji Doboja i Brčkog. Uz sve to, traži proširenje koridora kod Brčkog i cijelu Posavinu. Najveći problem je u tome što se i Tuđman priklonio toj opciji i pokušava ubijediti lzetbegovića i Zubaka da to prihvate. Zubak je pod velikim pritiskom i jutros me obavijestio da je i noćas imao susret sa Tuđmanom na tu temu. On me molio da ja ostanem čvrst u stavu oko Posavine i da razgovaram sa Izetbegovićem da ne popusti. (Postoji mogućnost da Izetbegović prihvati Tuđmanovu i Miloševićevu ideju, a da, zauzvrat, dobije nazad Srebrenicu i Žepu).”

Komšić govori kako je pokušao kod Izetbegovića ishoditi blokadu pregovora

Politički (ne)korektno!?

Piše

fra Pavo Filipović

Što je politička korektnost?

evo samo nekoliko primjera iz proteklih desetak godina. Sibylle German govori o radikalnoj promjeni pojmova na pozadini ideološke matrice političke korektnosti. Tako se danas ne smije više reći „starac” ili „djed”, nego „senior” ili „generacija 60 plus”. Politička korektnost zahtijeva da se ne kaže više Eskim, nego Inuit, niti Ciganin, već Sinti ili Rom. Zanimljivo je kako oni radi kojih se takve jezične promjene uvode njima nisu nimalo oduševljeni. Kolumnist Tibor Racz kaže: „Riječ Rom je licemjerna. Mi smo Cigani i nikada sebe nismo nazivali Romima.” Među izrazima koji su došli pod reviziju političke korektnosti sada je i „čistač toaleta” koji se politički korektno zove „facility manager”. Jedan čistač toaleta, upitan raduje li ga što je nazivlje za njegovo zanimanje promijenjeno, sarkastično kaže: „WC-i i dalje jednako smrde!”

Ima fraza kojima se suvremeni čovjek često koristi.

Jedna od njih je zacijelo i „politička korektnost”. Ali što je to politička korektnost o kojoj se danas toliko Eufeminiziranje riječi piše i govori? Autori Michael Brückner i Udo Ulfkotte Suvremena ideologija političke korektnosti ide nekada do potpunoga izvrtatvrde kako je politička korektnost izumljena na ame- nja stvarnosti i apsurda u eufemiziranju U Mađarskoj se u restoranima ričkim sveučilištima i proširena pod okriljem nove riječi. više ne može naručiti poznata „ciganska američke ljevice. šnicla” jer se ta sada zove „etno-šnicla”. zraz je isprva bio situiran u kontekst multietničkoga društva u kojemu su se različite skupine ljudi (npr. crnci) morali boriti za priznanje i reprezentativnost u javnome sektoru.

Kasnije se taj izraz proširio i na područje jezika. Smatralo se kako problem treba rješavati u korijenu, a korijen je u jeziku u kojemu se najprije javljaju diskriminatorni govori i rječnik mržnje prema manjinama i drugačijima. To je, mogli bismo reći, povijesno ishodište pojma političke korektnosti koji je kasnije zadobio znatna proširenja.

Dok jedni u političkoj korektnosti gledaju govor koji ne dopušta nikakvo vrijeđanje, diskriminaciju i difamaciju, drugi u njoj vide ugrozu svega onoga iza čega navodno stoji demokratsko

I

32 svjetl ori jeci . ba

društvo: slobodu mišljenja, slobodu govora i slobodu tiska. Novoizabrani američki predsjednik očito je dobro osjetio puls društva pa je svoju kampanju vodio izrazito politički nekorektnim izjavama u kojima meksičke doseljenike generalno naziva „kriminalcima, dilerima droge i silovateljima”. Ondje gdje se uime političke korektnosti bori protiv takvih paušalnih ocjena i obezvređivanja određenih skupina ljudi i k tomu još s političkoga vrha, smatram kako bi svaka dobronamjerna osoba trebala dati svoj doprinos i potporu. Nažalost, pojam političke korektnosti samo još malim dijelom podrazumijeva takvo što.

Danas sam taj pojam predstavlja nešto duboko diskriminirajuće i antiliberalno. Kako bismo shvatili o čemu je riječ,

Bavarska je sa svojih karta pića morala ukloniti piće koje nosi naziv Neger. Alternativni naziv za omiljeno bavarsko piće sada se zove WeiCo (Weizen-Cola) ili Diesel, a kazna za one koji nazivlje pića još uvijek nisu promijenili iznosi 5000 eura. U Americi studenti ne smiju u radovima napisati „negro” ili „black people” ili „coloured people”, nego „Afroamerikanci” ili „osobe s maksimalnom pigmentacijom”. Uime političke korektnosti nestalo je i samoubojstva.

Ono se sada zove suicid ili još politički korektnije „slobodna smrt”, a pobačaj se zove „prekid trudnoće”. Nema više domene u koju se nova inkvizicija političke korektnosti već nije uvukla.

U medicini i odgoju su se nekoć „retardirana djeca” isprva zvala „djecom sa smetnjama u ponašanju” da bi se

HR Retrospektiva

Piše

dr. sc. Božo Skoko

EU epizoda Srbije i Hrvatske Hrvatska je prošlu godinu počela i završila nesporazumima sa Srbijom. Neupućenim Europljanima moglo bi se pričiniti da se to opet nadmudruju stari takmaci na rubu Europe.

I

sto tako bi im se moglo pričiniti da Hrvatska zlorabi svoju moć članstva u Europskoj uniji, iako je obećala da susjedima neće zagorčavati život tijekom pregovora, kao što je to njoj zlonamjerno činila Slovenija. Naime, dok Srbija vodi pregovore s Briselom oko pristupanja Europskoj uniji, istodobno se bratimi s Rusijom kroz vrlo srdačne državne posjete i organiziranje vježbi ruske vojske uz granicu s Hrvatskom, kao članicom EU-a i NATO-a. Rijetke su europske države koje pokušavaju i uspijevaju sjediti na dvije stolice, kao što to uspijeva toj kandidatkinji za punopravno članstvo u EU i ključnoj ruskoj saveznici na Balkanu. Na prvi pogled čini se da Srbija neuspješno pokušava igrati politiku 36 svjetl ori jeci . ba

nesvrstanosti poput bivše Jugoslavije pa uspješno ubire koristi i od Zapada i od Istoka, a kako stvari stoje i od arapskoga svijeta koji obilato ulaže u razvoj Beograda i nekadašnjeg JAT-a. No, puno je realniji zaključak da koristi zategnute odnose na liniji Brisel – Moskva i svoj nedefiniran geopolitički status, kako bi natjerala obje strane da se bore za ruku Srbije bogatim darovima i ustupcima.

Zato čak i u Berlinu, koji blagonaklono hvali Zagreb, Srbiji gledaju kroz prste i dozvoljavaju čak i ono što Hrvatskoj nikada ne bi bilo oprošteno.

Kako do Unije?

Zato srbijanski premijer Vučić može sebi priuštiti protestna napuštanja statusne konferencije o otvaranju

novih pregovaračkih poglavlja za Srbiju zbog tobožnje uvrijeđenosti hrvatskim blokadama, a europski centri moći pritiskat će hrvatsku Vladu da popusti u svojim stajalištima, kako bi Srbiju uz što manje muke svrstali na zapad. Međutim, bude li se Europa olako poigravala s kriterijima i vrednotama oko kriterija članstva, što će ostati od ideje Europske unije kao elitnog kluba, koji okuplja samo one koji istinski žive demokraciju, europske vrednote i ljudska prava!?

Uostalom vidjeli smo na primjeru Hrvatske koliko je uložila truda i reformi – od promjene institucija i politika do potpune suradnje s Haškim sudom i prava manjina, kako bi zadobila povjerenje preostalih 27 članica EU. Upravo je put prema članstvu u Europsku uniju svojevrsna katarza, ali i čistilište da pojedine države buduće članice „ispeglaju” prošlost, preispitaju vlastitu savjest, analiziraju odnos prema vlastitim građanima i okruženju, stvore funkcionalnije institucije i poboljšaju ljudska prava... A kad je Srbija u pitanju – ne samo da nije raskrstila s agresijom Slobodana Miloševića i katastrofalnim posljedicama takve politike, već se retorika vladajućeg dvojca Nikolić – Vučić čini kao mirnodopski nastavak velikosrpske agresije na zapadne susjede. Hrvatska Vlada upozorava Europsku uniju da Srbija ne može otvoriti pregovaračka poglavlja vezana uz obrazovanje i kulturu dok svojim manjinama ne osigura udžbenike i nastavu na njihovom jeziku, kao što to Hrvatska čini desetljećima. S tim su povezana i općenito manjinska prava hrvatske zajednice u Srbiji koja se godinama krše.

Dok Republika Hrvatska obilato financira sve aktivnosti srpske manjine u Hrvatskoj (na 1 euro koji Srbija izdvaja za kulturne, obrazovne i informativne programe tamošnje hrvatske manjine, Hrvatska za svoju srpsku manjinu izdvaja 37 eura) te im jamči čak tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, dok u Srbiji Hrvati nemaju

O radosti življenja

i pronaći dobre škole i pozitivnu sredinu za djecu, ali nešto me koči. Nešto što prije nisam poznavala.

Barem meni velike odluke i velike životne promijene nisu strane. U 21. godini života ostavila sam status zvijezde. Pet godina kasnije zamijenila sam brodvejski san i ulice New Yorka sunčanim Los Angelesom. Odluka za život na turnejama sa suprugom i tri sina donijela nam je svima godine i kilometre ispunjene radošću, avanturama i novim prijateljstvima.

Dobrodošli na tele seminar!, glas iz kompjutora prekida moje misli. Mary pita jesmo li zaista spremni, ili slušamo sa skepticizmom. Odluka je na vama!, veli Mary i započinje priču o ribaru koji je svaki dan jadan i žalostan bacao velike upecane ribe natrag u vodu. Kad ga je prijatelj pitao zašto ne zadrži nijednu veliku ribu, ovaj je odgovorio da ima samo malu tavicu na koju stane samo jedna veličina ribe koju je teško uloviti, pa tako često on, žena mu i dijete ostanu gladni. Ribar se naviknuo na malu tavu i ona mu je bila draga. Kad bi ga žena i dijete gledali, još uvijek gladni, ribar bi odgovorio: Što možemo kad imamo malu tavicu!

Ha! Sjetim se svoje Nane, koja nam je uvijek pričala da Talijani imaju divan običaj bacanja starih tava i lonaca na Staru godinu. Kroz prozor. Tako da svi čuju da je tavica bačena. Nema natrag. Prije nego što su iscurili zadnji sati 2013. godine, pozvala sam djecu i supruga u kuhinju, izabrala tavicu koja nam više nije služila i na njihovo čuđenje bacila je s balkona.

Svi smo se dobro nasmijali od uzbuđenja. Devet mjeseci kasnije stojim ispred prozora u našem novom domu u prekrasnom mjestu Franklin na jugu Nashvillea.

Gledam na dvorište okupano suncem i pijem topli čaj. Sinovi su u školi, preporođeni novom sredinom, obogaćeni novim prijateljstvima. Prije nego što započnem rad na još jednoj emisiji svoje serije Buđenje u Americi (Waking up in America), udahnem duboko i slobodno. Sjetim se Stare godine i tavice, koju još uvijek nisam zamijenila novom, ali koja mi nimalo ne fali. Sjetim se težine, nemira i strahova kojih sam se konačno oslobodila i naglas velim: Hvala... Hvala... Hvala...

Odluka je na vama

Otvoreni trajnim promjenama

Piše

Tatiana Tajči Cameron

Trenutak promjene Prilikom novog početka godine svi smo spremni ostaviti staro iza sebe i krenuti u novo. Usprkos tome što svakog siječnja krenemo s velikim ambicijama da konačno poboljšamo zdravlje, ostvarimo poslovne ciljeve ili ostavimo neku lošu naviku, već u veljači polako odustajemo, obeshrabreni i razočarani. Ovog puta će biti drukčije.

T

ako obećava reklama za jedan online seminar popularne autorice Mary Morrissey na temu velikih promjena i ostvarenja snova. Prije nekoliko godina, na zadnji dan prosinca, sjedam za kompjutor i čekam da počne ovaj seminar. Dok čekam, gledam oko sebe: kuća je pospremljena i topla, vatra gori u kaminu, sinovi sretni igraju neku novu video igricu, bezbrižni su i siti nakon finog i brižljivo pripremljenog obiteljskog ručka. Prava idila.

Udahnem duboko pokušavajući jednim dahom otpuhnuti svu težinu, sav nemir i strahove koji se ne vide na slikama mog lijepog života. Vrijeme je za veliko čišćenje svega što me sprečava da živim u punini, svega što mi daje prividan osjećaj dobrog života. Znam da moram napraviti promjenu – mijenjati boravak 40 svjetl ori jeci . ba

Ali ovog puta osjećam dozu straha. Ne od same promjene, nego od loše promjene. Od odustajanja i novog razočarenja da ću opet završiti na istom mjestu.

Ovog puta treba mi promjena koja će utjecati na sam izvor nemira i strahova.

Svi se mi ponekad naviknemo na malu tavicu koju nam život pruži ili na društveno prihvaćene šablone prema kojima odabiremo svoje puteve jer je lakše živjeti s onim što nam je dano, nego potražiti nove solucije. Čak i kad shvatimo da smo

Pogled u dušu Piše:

prof. dr. sc.

Snježana Šušnjara

Običaji umjesto bÎti Otkud toliko poganskih običaja u nas? Gdje smo ih pokupili i zašto ih se tako tvrdokorno držimo? Kad se obavljaju krštenja, vjenčanja, sprovodi, sve je puno nekih nepotrebnosti, nekog nepisanog protokola koji se mora ispoštovati. Takav je red, takav je običaj, nije pristojno ići mimo svijeta. A što je zapravo red i običaj? Zar pri krštenju djeteta treba kumove opljačkati? upuje se sve za dijete, kao da će ono istom sutra zasnovati svoju obitelj. Zna se cijeli slijed poklona od kojeg se nipošto ne smije odstupiti.

Netko je to propisao?! A svrha je postojanja kumova i ispunjenje njihove prvenstvene uloge biti tu kad roditelji budu u nemogućnosti baviti se djetetom, u slučaju smrti roditelja skrbiti za dijete. Kumovi su drugi roditelji, ali se to rijetko spominje, a još manje prakticira.

Važan je konzumerizam, materijalizam, sve što malom djetetu ne treba, a uz to ono traži takvu pažnju. Ali zato odrasli – natječu se tko će se više isprsiti, tko će više popiti, napuniti prostoriju dimom i prostotama, a dijete spustiti

K

44 svjetl ori jeci . ba

negdje u kut i zaboraviti. Usput se kucne u drvo da se ne urekne dijete! Vjenčanja, to je tek postalo urnebesno!

To je običaj...

Kod nas je ovo prenemaganje iz sapunica započelo nakon rata. Što društvo postaje siromašnije, to se običaji obogaćuju i preuzimaju mjesto pristojnosti. Toliko se vulgarizirala svadbena povorka – mladi, već pripiti, samo što ne ispadnu kroz prozore auta, mladence se zasipa rižom. Biznis se od toga napravio i stalno se u protokol ugrađuju novi elementi, kako se tko dosjeti ili prekopira iz nekog filma. Ljudi se zadužuju, podižu kredite, okupljaju ogroman broj ljudi.

Često mladenci ubrzo nakon svadbe nestanu i sazna se da su u Njemačkoj, jer nisu uspjeli pokriti troškove pira.

Stoga valja u bijeli svijet kako se ne bi sramotili i kako bi dugove vratili.

Zapita li se itko zašto je bila potrebna takva ceremonija s tolikim brojem uzvanika, od kojih većinu mladenci ne poznaju? Što je s činom crkvenog vjenčanja? Crkvu se pretvara u poprište filmskih prizora vjenčanja. Ljute se mladenci ako župnik ne dopusti takve postupke. Kudi se svećenike i upravu, ne razmišlja se o bÎti crkvenog vjenčanja, o ozbiljnosti takvog postupka.

Kad bi stali i porazmislili o riječima koje svećenik izgovara prije samog čina proglašenja braka, ne bi olako ulijetali u taj sveti čin, ne bi se oskudno odijevali i pazili bi dobro da ne propuste koju od uputa danih u predbračnoj pripremi. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! Čuje li itko ovu rečenicu ili je ona postala floskula koja se podrazumijeva, ali o čijem se smislu nema vremena razmišljati? Treba požuriti jer se već kasni, baš je ovaj svećenik odužio, a muzika čeka, hrana će se ohladiti, drugi gosti će doći a svatovi zapeli u crkvi...

Kako im godi ušima

A tek sprovodi! Pored tuge i žalosti, rodbini se valja angažirati oko mnoštva drugih poslova, a glavni su iće i piće. Običaj je sjediti u kući pokojnika.

Očekuje se meza, piće, priče koje postanu nespojive sa svrhom okupljanja, a sjedi se beskonačno dugo, sve kao da se utješi ožalošćene i da ne budu sami.

A ožalošćeni bauljaju uokolo, neispavani i umorni, poslužuju i pitaju se dokle će ovo trajati. Valja se pripremiti za sprovod.

I traje to iscrpljivanje, da bi se sutra opet nastavilo. Najstrašnije je nošenje hrane i pića na groblje te kao nazdravljanje za pokoj duše! Kakve veze alkohol ima s dušom i komu je to potrebno?! Pokojniku sigurno nije. Vjerojatno

Razgovor

Razgovarala Borjana Jozeljić

FRA MIROSLAV MIRO BABIĆ „Odlazak u sjemenište ustvari je moja prva životna pobjeda u kojoj sam izabrao igrati za Kristov tim”

Afrikanac iz Bugojna

F

ra Miro Babić rođen je 25. veljače 1976. u Bugojnu. Sa 14 godina odlazi u sjemenište u Visokom, a potom u Italiju u novicijat. Pohađao je studij teologije u Sarajevu i Zagrebu, nakon kojeg je 2002. zaređen za svećenika. Godine 2004. stigao je u Afriku.

Prvo je djelovao u Ugandi, a zatim dolazi u selo Subukia u središnjoj Keniji gdje uz pastoralni rad skrbi o odgoju i 46 svjetl ori jeci . ba

obrazovanju najmlađih koji žive u vrlo teškim uvjetima.

Sigurno više i ne brojite koliko puta ste odgovorili na ovo pitanje, ali kažite nam kako ste se odlučili na misionarski rad? Kako su Vaši najbliži reagirali na tu odluku i zašto baš Afrika?

Moj put u misije zapravo je započeo na nogometnom terenu na kojem Krist i ja imamo puno zajedničkih utakmica u

nogama. Na početku me taktički puštao da vodim i mislim kako znam kamo idem, a mislio sam postati nogometaš.

No, završio sam na bogosloviji. Krivac za moj dolazak u sjemenište je fra Marko Ćorić, profesor grčkog i latinskog iz visočkog sjemeništa, koji mi je rekao da je to dobra škola, a ima i dobro igralište. Činilo mi se da je to idealna okolina za mene, budućeg prosperitetnog nogometaša. Odlazak u sjemenište ustvari

S našima u svijetu HKC BRISBANE I GOLD COAST Piše

fra Davor Dominović

Očuvanje hrvatskog identiteta Premda je prva zadaća svake hrvatske katoličke misije poučavati puk u vjeri i pružiti im duhovno vodstvo, ne smijemo zaboraviti ni zadaću očuvanja naše bogate kulturne baštine. Nadamo se da će ovi naši centri biti još dugo aktivni i ispunjavati svoju svrhu risbane je najveći i najnaseljeniji grad u australskoj državi Queensland, a treći je po veličini u cijeloj Australiji. Ima suptropsku klimu te je poznat po velikoj sparini i visokim temperaturama. Leži na istoimenoj rijeci koja se na sjevernom dijelu grada ulijeva u Tihi Ocean.

Ovaj grad ima nešto više od 2 milijuna stanovnika. No, taj broj stalno raste, što zbog velikog broja imigranata, što zbog doseljavanja ljudi iz drugih australskih gradova. Brisbane je kao i većina gradova u Australiji nastao kao kolonija za europske zatvorenike, a prije dolaska Europljana ovo područje je bilo naseljeno domorocima Aboridžinima. Brisbane je i sjedište nadbiskupije na čijem je čelu preuzvišeni

B

52 svjetl ori jeci . ba

nadbiskup mons. Mark Coleridge.

Gold Coast se nalazi 60-ak km južnije od Brisbanea. Ima oko 500 000 stanovnika i budući da ima prekrasne i jako velike plaže, posjećuje ga velik broj turista tijekom godine. Država Queensland pak ima prelijepe i kontinentalne i primorske krajeve, koji obiluju oazama prebogate flore i faune. Zanimljiv je i podatak da upravo u Queenslandu svoje stanište imaju neke od najopasnijih i najotrovnijih životinja poput zmija, pauka, krokodila i drugih.

Seleći se iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, naši ljudi stigli su i do ovih udaljenih krajeva svijeta. Neki su doselili 40-ih godina 20. stoljeća, drugi 60-ih ili 70-ih, a neki nakon nemilih ratnih zbivanja na području Balkana

90-ih godina prošlog stoljeća. Kako je broj naših vjernika rastao, javljala se potreba za otvaranjem Hrvatskog katoličkog centra. Tako je i nastao naš centar Alojzije Stepinac u Brisbaneu i Hrvatski katolički centar Sv. Leopold Mandić na Gold Coastu.

Sjedište misije (centra) je u predgrađu Brisbanea koje se zove Salisbury.

Tu je i crkva posvećena bl. Alojziju Stepincu te kuća sa stanom za svećenika i prostorijama za razne aktivnosti naše zajednice. Brisbane i Gold Coast su jedini Hrvatski katolički centri u prostranoj državi Queensland, mada naši ljudi žive i u drugim krajevima spomenute države. Obje misije pastoralno opslužuje samo jedan svećenik.

Nedjeljno se slave dvije mise, jedna na Gold Coastu i druga u Salisburyju. Veliki broj naših vjernika je u poodmakloj dobi, a budući da žive daleko od crkve i centra, većinom na mise idu u australske katoličke crkve.

Voditelj misije ima zadaću da te ljude obiđe barem jednom ili dvaput godišnje, kako bi ih ispovjedio i blagoslovio obitelj za vrijeme božićnih blagdana. Trenutno se sveta misa na Gold Coastu slavi u prostorijama Hrvatskog sportskog kluba. Katoličko društvo Sv. Leopold Mandić s Gold Coasta pokrenulo je inicijativu izgradnje kapele na zemljištu koje je zajednici poklonio Hrvatski sportski klub na Carrari. Završeni su poslovi oko dobivanja dozvola od općine i idejni plan za izgradnju kapele. Čeka se još dozvola Nadbiskupije i izvedbeni plan kako bi se krenulo u gradnju spomenutog objekta. Izgradnja kapele se isključivo oslanja na darove naših vjernika.

Brojna kulturna društva

I naša misija, kao i druge Hrvatske katoličke misije u Australiji trenutno se susreće s velikim izazovom, a to je starenje zajednice. Naime, većina ljudi koji sudjeluju u životu zajednice već je u poodmakloj dobi. Mada ima i ljudi

Kaos kao fraktal

Piše

Viktorija Banić

Prvi se pamte Danas, na neki način, svatko od nas može biti pomalo misionar u svome životu i učiniti nas međusobno povezanijima, bližima, prepoznatljivijima jedne drugima, čak i ako nekog čovjeka sretnemo prvi put očetkom 60-ih godina prošlog stoljeća moj je otac završio učiteljsku školu u Sarajevu. Kad su mu, kao predanom mladom čovjeku, ponudili da bira gdje bi želio raditi, pitao je gdje najviše treba. Rekli su u Kraljevoj Sutjesci.

Začas se truckao u vlaku, a kad prugom dalje nije išlo, nastavio je put zaprežnim kolima. Sve do pitomog mjesta, čak i pomalo idiličnog u kotlini rječice, nad kojim je bdio franjevački samostan. Uz riječno korito protezala se cesta uz koju su bile poredane uredne kuće. Onda ravno preko mostića do stare školske zgrade koja će mu biti i stan i radno mjesto. Mještani su bili čestiti i gostoljubivi ljudi, zaposleni u rudniku, šumi, državnoj službi ili u poljoprivredi. Pridošli se učitelj brzo snašao i uskoro su, osim zatečena četiri razreda osnovne škole, formirani i peti i šesti, pa je uz razrednu nastavu, u nedostatku kadra, poučavao i ruski jezik. Bio im je podrška i izvan nastave, pa je đake putnike pozivao u učiteljski stan da se zagriju i napišu zadaću. A oni? Uzvratili su mu poštovanjem i prihvaćanjem.

P

54 svjetl ori jeci . ba

Kad bi, primjerice, bila na programu kino predstava, djeca su pitala za dozvolu ne samo roditelje, nego i svog učitelja čije su mišljenje uvažavali. Učili su oni od njega i on od njih. Ono malo slobodnog vremena, kao bivši bogoslov, provodio je u samostanu u razgovoru s fratrima, među knjigama ili na kraljevskom Bobovcu. Kao Dalmatinac, posebno se oduševio kad je, prilikom još jednog obilaska stoljetnih zidina, pronašao živi trs vinove loze, koji je prkosno nadživio ono što zidovi nisu.

Iako su se fratri, upravo zbog tadašnje društvene i političke atmosfere, uglavnom zadržavali u i oko samostana, mladom učitelju se počelo predbacivati druženje s antinarodnim elementima, dok druga komandira milicije samo pozdravi u prolazu. Kako bi priča završila manje je bitno, jer presudilo je nešto sasvim treće. Poziv u JNA bio je kraj njegove službe u Kraljevoj Sutjesci.

Kasnije se prekvalificirao, doškolovao i proveo svoj radni vijek na nekim potpuno drugačijim poslovima, u drugim mjestima i krajevima, ali je često znao reći da bi, kad bi bilo moguće

živjeti život ispočetka, bio samo učitelj, jer je učiteljska služba bila ono u čemu se prepoznao.

Prošle su godine, njih 30 i više, a rat je uzeo maha i u Bosni i Hercegovini.

Telefon je zazvonio i s druge strane žice nalazio se njegov bivši učenik. Pronašao je broj u telefonskom imeniku jer ga je poželio čuti i javiti mu da je živ. Izvukli su se, rekao je, sad su u Hrvatskoj, na putu za neku drugu zemlju. Pripovijedao mu je o bivšim učenicima, kao da sve te godine nisu prošle. Oslovljavao ga je s učitelju, jer je on to za njega ostao. I nije bio jedini koji je nazvao... Između njegova učiteljevanja i rata rodila sam se ja, stasala za školu i dobila svoju učiteljicu, otočanku. Mislila sam da je sigurno po nekoj kazni bila poslana u Dalmatinsku

Historia est magistra vitae NACIONALNO-POLITIČKE IDEOLOGIJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Piše

fra Petar Jeleč

Početak sukoba na Balkanu U malom bugarskom selu Küçük Kaynarci, južno od Dunava, potpisan je 21. srpnja 1774. mir između Rusije i Turske, koji je za Tursku bio izrazito nepovoljan. Taj se dogovor općenito smatra točkom s koje je pokrenut dug i nezaustavljiv pad Osmanskoga Carstva, koje je ubrzo pokleknulo pred pritiskom balkanskih nacionalizama. vaj bolesni div, kako je kasnije nazivano Osmansko Carstvo, postao je središte interesa velikih europskih sila (Austrije, Rusije, Velike Britanije, Njemačke, Francuske), koje su se u međusobnim kontaktima pokazale nesposobnima za postizanje dogovora oko podjele njegovih ostataka. Slijedio je tako dug period međunarodne krize, vanjskih intervencija, kompromisa, primirja, mirenja, dolazaka kontrolnih i policijskih komisija na cijelom jugoistoku Europe.

Nacionalna povijest južnoslavenskih naroda svoje početke nalazi upravo u ovom dugom i turbulentnom razdoblju balkanske povijesti, premda se ne podudara isključivo s njim. Na cijelom europskom jugoistoku devetnaesto stoljeće

O

56 svjetl ori jeci . ba

bilo je razdoblje velikih promjena koje su obilježili brojni, vrlo raznovrsni činitelji. Među njima treba posebno spomenuti krize velikih multinacionalnih dinastija i carstava koje su vladale ovim područjem (Austrije i Turske), pomake prema modernizaciji i suparničke interese velikih, ali i malih sila, koje su se formirale tijekom stoljeća. Sve u svemu, težnja k temeljitim političkim i ekonomsko-socijalnim reformama ispreplela se s tendencijom traženja izvora legitimacije moći, izvora koji dovode do podjednako novih teritorijalnih ustroja.

Nacionalno pitanje

Još uvijek je ideja nacije bila podložna različitim interpretacijama i omogućavala je stvaranje prilično široke lepeze

odnosa između sebe i države. Veza država – nacija – stanovnici mogla se razviti ili prema etničkim skupinama (u ovom slučaju presudnom bi se pokazala visoka svijest svake skupine o vlastitom identitetu i različitosti u odnosu na sve okolne kulture) ili prema novim multikulturalnim skupinama. Povijest Balkanskoga poluotoka poprimila je tako već u devetnaestom stoljeću jednu vrlo posebnu karakteristiku: duboko je uvjetovana sukobom nacionalizma i federalizma u kontekstu trajne zaostalosti u odnosu na ostatak Staroga kontinenta. Splet nacionalizma, federalizma i zaostalosti ostat će prisutan, premda u različitim oblicima, kroz cijelo dvadeseto stoljeće.

Nacionalno pitanje među Južnim Slavenima predstavlja važan dio razdoblja koje će ovdje biti analizirano.

Južnoslavenski su narodi svjesni činjenice da ih, zbog njihovih unutarnjih borbi za nezavisnost i nacionalnu ravnopravnost, zapadni svijet gleda s mješavinom prezira i suosjećanja. Poteškoće da se shvate događaji na Balkanskom poluotoku posebno su prisutne u onih naroda koji nemaju iskustvo razvijanja nacionalne svijesti pod opresijom stranih vladara. Zapadna nacionalna carstva koja su vladala drugim narodima teško shvaćaju što znači živjeti pod tuđom vlašću. Nacionalno pitanje ili problem i danas je u središtu društvenoga i političkoga života u jugoslavenskih naroda, čime se pokazuje sva složenost odnosa među različitim narodima koje su obilježila razdoblja dominacije jednih nad drugima.

U vrijeme prve Jugoslavije (1918. – 1945.), Nezavisne Države Hrvatske (1941. – 1945.), druge Jugoslavije (1945. – 1991.) kao i danas, odnosi između Srba i Hrvata zauzimaju središnji položaj u svakom razmatranju ovog pitanja, a njima se dodaje i treći, ne manje važan element što ga čine bosansko-hercegovački muslimani ili Bošnjaci, kako se nazivaju od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća.

Arheotragovi

Piše

Ana Marić

Prilaganje darova uz pokojnika Pored uobičajenih osobnih stvari koje je pokojnik posjedovao, u pojedinim kulturama i u različitim vremenskim razdobljima postojao je i običaj polaganja predmeta za koje se smatralo da bi pokojniku mogli trebati na drugom svijetu. rheologija i antropologija između ostalog proučavaju i pogrebne običaje, kult, duhovnost i razna vjerovanja vezana uz smrt, koja zauzimaju bitan segment svakodnevnoga života. Smrt je oduvijek fascinirala čovjeka, primarno zbog svoje misterioznosti i straha koji ona donosi, a samo poimanje i shvaćanje zagrobnog života različito je u vremenu i prostoru.

Neke kulture smatraju smrt početkom vječnoga života, druge pak vjeruju u to da će se čovjek ponovno roditi, ali u drugom obliku. Velikom broju kultura zajednička je činjenica da su se uz pokojnika stavljali i određeni predmeti za koje se smatralo da će mu zatrebati

A

58 svjetl ori jeci . ba

ili prilikom samoga putovanja na drugi svijet ili nakon dolaska na odredište.

To su predmeti koji se nazivaju grobnim prilozima ili popudbinom te se na taj način razlikuju od grobne opreme ili opreme pokojnika, tj. dijelova nošnje i nakita koji se nalaze uz pokojnika. I jedna i druga grupa predmeta arheolozima služe za determinaciju groba i pokojnika, tj. njegovu kronološku i kulturnu pripadnost, kao i potencijalne importe i veze sa drugim kulturama.

Od voća do bisera

Grobni prilozi mogu biti raznoliki. Vrlo često su to voće ili neka druga hrana, za koju se smatralo da će pokojniku tre-

bati na putu ka drugom svijetu. Jedan od najpoznatijih primjera jest pronalazak košara s voćem koje su stavljene u grobnicu poznatog egipatskog faraona Tutankamona. Košare su bile napunjene dobro sačuvanim plodovima stabla palme, koji se i danas koriste u nekim dijelovima Egipta. Osim voća, stavljalo se još i meso, primjerice kosti svinje koje su otkrivene u avarskim grobovima ili pak žitarice ili mahunarke.

Također, relativno često se može naći i jaje, koje možda ima i dvojako značenje – osim elementarnog (hrane za put), jaje je možda moglo označavati i novi početak na drugom svijetu. Pritom su se često održavale i gozbe tijekom same ceremonije pokapanja, pri čemu su se keramičke posude razbijale iznad groba i prolijevalo se piće.

Pored raznovrsne hrane i pića, novac je bio iznimno cijenjen kao popudbina, jer se smatralo da pokojnik treba platiti prijevoz na drugi svijet. U antičkoj Grčkoj, pokojniku bi se stavljali novci u usta (Haronov obol), da bi mogao platiti prijevoz veslaču Haronu preko rijeke Aheront koja vodi u podzemni svijet Had. Taj se običaj ponegdje zadržao sve do srednjeg vijeka ili čak i kasnije, posebice izvan granica Europe, s tim da se novac mogao stavljati i na druge dijelove tijela pokojnika ili u sami grob. Umjesto novca mogle su poslužiti i neke druge vrijednosti, poput bisera, zlata ili pak imitacije novca.

Novac ili odjeća

I drugi su predmeti služili kao grobni prilog. Najstariji poznati grobni prilozi nalaze se još kod neandertalaca u srednjem paleolitiku, gdje su kao stavljane kamene ili koštane alatke. U egipatskim grobnicama otkriveni su mali glineni modeli kuća i namještaja ili razne figurice. U grobnici prvog kineskog cara otkriveno je čak 7000 figura vojnika od terakote, koje su bile pokopane zajedno s njim, jer se vjerovalo da će i na drugom svijetu zapovijedati vojskom.

Razgovor s precima

Piše

Zdenko Lešić

Pjesnički predjeli Nikole Šopa U posljednje vrijeme obuzima me čežnja da razgovaram s piscima o čijim sam književnim djelima i sam pisao. Saznanje da su svi oni odavno mrtvi nije ublažavalo tu čežnju. Želio sam od njih čuti ono što sam propustio uočiti onda kad sam im čitao djela i pokušavao odgonetnuti njihova značenja. jesnik s kojim sam želio razgovarati dugo godina je bio vezan za postelju, pa se moj zamišljeni razgovor s njim morao svesti na osnovna pitanja njegove poetike.

– U pjesmama koje si objavio tridesetih godina (u knjigama Pjesme siromašnog sina, Isus i moja sjena, Od ranih do kasnih pijetlova, Za kasnim stolom, Tajanstvena prela i dr.) slijedio si jednu sasvim svojstvenu poetiku, organizirajući smisaone jezgre svojih pjesama više oko malih stvari koje čine svakidašnji život čovjeka, nego što si se mučio s preobrazbama jezika, kako je to bilo u modi nakon lirske revolucije iz dvadesetih godina. – rekao sam.

– Ja sam u poeziju ušao kao dvadesetogodišnjak, ali sam već tada imao

P

60 svjetl ori jeci . ba

jasnu predstavu o tome što hoću kao pjesnik. – objasnio mi je: – Predmete koji su iz stvarnosti ulazili u moje pjesme želio sam evocirati riječima doslovnog značenja. Atributi, ti časni nosioci poetskih značenja, kod mene nisu imali drugu funkciju osim da konkretiziraju predmet. Ukrasa drugih svjesno sam se libio. Mene ni metafora nije privlačila.

Isidora Sekulić je primijetila da u mnogim mojim pjesmama nema nijednog poređenja. A to je sve činilo da u mojim pjesmama dolaze do izražaja samo slike iz života i stišane emocije. Svi koji su prepoznali taj moj postupak (a u pitanju jeste postupak!) ostali su intrigirani mojom dosljednošću. Ušavši u poeziju, ja sam se pojavio kao pjesnik malih stvari, svakodnevnih predmeta i običnih riječi.

– Zaista je tako. Kao dokaz može poslužiti mali inventar stvari koje naseljavaju tvoje pjesme. Evo samo onih koje su ušle u naslove pjesama: vrata, krov, okno, postelja, stara svjetiljka, šešir, školska klupa, frak, naočale, kišobran, a onda pijetli (živi i mrtvi), te stari cvrčak, pa pas i mačak i onda tvoji glavni junaci, moja baka, prosjak koji nosi moj šešir, stari profesor, slijepi raznosač novina, sluškinja, časovničar itd. – istaknuo sam.

– Ne zaboravi onog mog najmanjeg čovjeka! – nasmijao se.

– Da, to je onaj skromni, tihi, siromašni torbar, koji se ni na koga ne ljuti i koji može otrpjeti svaku uvredu. O takvim ljudima pričaju tvoje pjesme. A ja sam uvjeren da već i sam ovaj inventar upozorava da „tu nešto ima”, da te stvari upućuju na nešto što je pjesniku važno,

Zemlja planina VRANICA Piše

Najviša planina Središnje Bosne Dalibor Ballian

Planinu Vranicu nalazimo u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine, oko koje se razvijala Kraljevina Bosna s brojnim kulturnim središtima, među kojima se ističu Fojnica i Kreševo. Iako se nalazi u središnjem dijelu Dinarskih planina u Bosni i Hercegovini, Vranica se od njih u potpunosti razlikuje, jer nije vapnenačko-dolomitskog podrijetla. lanina Vranica spada u stara gorja, za razliku od Dinarida, a grade je brojni tipovi škriljaca i metamorfnih stijena. To je stoga naša najpoznatija rudna planina, još od rimskog perioda. Na njoj su se kroz burnu povijest Bosne nalazili rudnici zlata i drugih plemenitih, u to vrijeme cijenjenih metala i minerala. Iako planina ne spada u vapnenačko-dolomitsko gorje, na njoj nalazimo brojne pećine i jame; i stari rudokopi često podsjećaju na njih, pa ih neiskusni promatrači zamijene.

Pored rudnoga bogatstva, podnožje ove planine je poznato i po brojnim izvorima mineralnih voda, od kojih se neka uspješno iscrpljuju.

P

Razvođe Neretve i Vrbasa

Planina je smještena između Uskoplja / Gornjeg Vakufa i plodne Uskopaljske doline na zapadu te Fojnice na istoku.

Ondje se sjedinjuju rijeke koje Vranicu 64 svjetl ori jeci . ba

odvajaju od ostalih bosanskih planina, koje se nalaze istočno. Kako se nalazi u središnjem dijelu zemlje, predstavlja i razvođe između rijeka Vrbasa i Bosne s jedne strane i Neretve s druge strane.

Vranica se ubraja u red najviših planina u Bosni i Hercegovini, a najviši vrh je Nadkrstac s 2112 metara nadmorske visine, a slijede ga Krstac s 2069 m i Rosinj s 2059 m. Postoje i nešto niži vrhovi: Ločika, Matorac, Sikira, Motika.

Za klimu na Vranici ne možemo reći da je jako oštra. Vegetacija je na većim nadmorskim visinama, gdje se ne osjeti utjecaj Mediterana, prilagođena kratkom vegetacijskom periodu od 120 dana. Inače, na planini vladaju umjereno niske temperature, te se ekstremni minimumi kreću do - 20 °C, a ljeta su jako topla samo na južnim i zapadnim padinama zbog utjecaja submediterana.

Zbog sudara dviju klima, kontinentalne i submediteranske iz doline Neretve,

planina obiluje padalinama te je godišnji prosjek oko 1100 mm. Zimi planina obiluje snijegom koji je veoma često visok i preko 2 m, pa su otvorena i dva skijališta, Brusnica i Vran Kamen. Ovakve klimatske prilike, u kombinaciji sa složenom geološkom strukturom, uvjetovale su pojavu i specifične vegetacije.

U hidrološkom pogledu planina je izrazito bogata površinskim vodama te postoje brojni izvori visoko u planini.

Posebnu vrijednost planini daje poznato Prokoško jezero, u zadnje vrijeme dosta devastirano, a prijeti mu potpuni nestanak zbog neplanskog razvoja turizma oko njega. Kada govorimo o hidrologiji, ne smije se zanemariti da na Vranici izvire nekoliko značajnih rijeka poput Vrbasa ili Ragalske rijeke i Željeznice koje kod Fojnice stvaraju Fojničku rijeku, a s druge strane tu su i brojne pritoke Neretvice. Velik problem ovih rijeka je što im zbog malih

Tragom narodne baštine

Životinje kao glasnici

Piše

Ana Papić

Pučka (p)raznovjerja Praznovjerje u svojoj osnovi ima vjerovanje u nadnaravni uzrok događaja, bez dokaza. Riječ je o objašnjavanju situacija na temelju nekih vjerovanja da su međusobno povezani ili pod utjecajem neke nadnaravne sile. raznovjerje i za njega vezani rituali bili su i dobrim dijelom još su uvijek dio svakodnevnoga života, kako bi se izbjegle neželjene situacije, nesreće, zaštitilo od djelovanja zlih sila... Bilo da je riječ o horoskopu, crvenom koncu oko ruke, nošenju odjeće naopačke, crnoj mački koja prelazi put ili amajlijama, Crkva praznovjerje ne dopušta i prema njemu se odnosi kao grijehu. Slaba vjera i nepoučenost lako mogu dovesti do skretanja s pravoga puta i robovanju Zloga.

Za gotovo svaki se životni i svakodnevni događaj u pučkom vjerovanju pokušalo pronaći uzrok, predvidjeti ga ili pokušati spriječiti. A osobito su brojna praznovjerja koja se odnose na životnu sreću i nesreću. Tko vidi dimnjačara, treba zavrnuti dugme za sreću. Kada se izjavi nešto dobro, treba triput kucnuti o drvo, da zli duhovi to ne bi poremetili. Sedam godina nesreće čekalo bi osobu koja razbije

P

66 svjetl ori jeci . ba

ogledalo. Često se govorilo da se ne valja navečer puno smijati, jer bi se ujutro moglo plakati. Ako bi zaigralo lijevo oko, smatralo se da će se čuti loša vijest, a nije se smatralo opasnim igranje desnoga oka.

Slično ovom, ako zvoni u desnom uhu, čut će se dobar glas, a u lijevom ružan.

Pronalazak djeteline s četiri lista znači sreću. Bubamara, kad sleti na ruku, nagoviješta dane sreće. Govoreći bubamari: Frrr(ni), baka, kaži, ne laži di ću se udat’? djevojke su vjerovale da će se udati u mjesto koje se nalazi u smjeru u kojemu je bubamara odletjela.

Neudana djevojka koja u svadbi uhvati mladin buket će se, prema pučkom vjerovanju, prva udati. Ako bi netko sjeo za kut stola, govorilo bi se da može ostati udovac ili udovica, odnosno ukoliko je nevjenčan, da se neće nikad vjenčati.

Za svatove se govorilo da ne valja da se vraćaju istim putem kojim su došli do djevojačke kuće.

Objašnjenja brojnim pojavama bila su i ponašanja životinja. Nije bilo poželjno da ovca bude predvodnica stada, jer se govorilo: Teško kući gdje je ovca zvonarica i žena gospodarica. Kad bi se ptice i blago uznemirili, govorilo se da će biti kiše. I ako blago neće kući s ispaše, govorilo se da će nevrijeme, jer životinje osjećaju da zbog nevremena neće ponovno moći u pašu. Ako se žabe navečer glasno čuju, također se govorilo da će biti kiše. Slično se vjerovalo i kad mravi iziđu iz mravinjaka, pčele iz košnice ili pak kad lastavice lete nisko.

Isto tako kad pas jede travu. Od božićne pečenke, veselice, božićarke ostavljala bi se plećka, pomoću koje se onda gatalo o

Brojke i slova

Piše

Željko Bošnjak

Zima zimuje, ljeto ljetuje Siječanj je mjesec koji obično zna imati najniže temperature u godini. Osim što je nostalgičan i sjetan, po čemu je vjerojatno dobio i ime, ovaj središnji zimski mjesec toliko je dugačak i hladan da nam ponekad izgleda kako traje puno duže od ostalih mjeseci. rema standardima Svjetske meteorološke organizacije (WMO), za mjerenje temperature pojedinog područja uzima se izračun dobiven mjerenjem temperature na visini do 2 metra u posebno izgrađenim meteorološkim kućicama. Upravo takvim načinom mjerenja, jedna ruska kućica je ne tako davne 2010. godine zabilježila najnižu temperaturu ikad izmjerenu na Zemlji. Nalazila se u mjestu Vostok, smještenom na Sjevernom polu, i iznosila je nevjerojatnih - 89,2 °C. Pojedini stručnjaci smatraju da postoje još i hladnija mjesta na Zemlji.

Naime, na temelju satelitskih snimaka, najhladnijim mjestom na svijetu spominje se planina Dome Fuji – također smještena na Sjevernom polu, a njezin temperaturni minimum dostiže i manje od - 93 °C.

P

68 svjetl ori jeci . ba

Ostali kontinenti nemaju tako ekstremno niske temperature, ali svakako imaju svoje rekorde. Rekordno niska temperatura izmjerena u Africi iznosila je - 23,9 °C (Maroko), a na američkom kontinentu - 63 °C (Kanada). U Europi i Aziji je rekord postavljen u Rusiji, koja je na Europskom dijelu izmjerila - 58,1 °C, a u Azijskom dijelu čak - 67,8 °C. Australija također ima svoj temperaturni minimum. Godine 1994. izmjerena je temperatura s rekordno niskih - 23 °C. Temperaturni minimum u Bosni i Hercegovini iznosi - 42 °C i zabilježen je 1963. godine u mjestu Veliko polje na planini Igman. Otad pa do danas prošlo je više od pedeset godina, a niža temperatura više nikad nije izmjerena. Danas su temperaturni minimumi u prosjeku puno manji i njihovo se kretanje iz godine u godinu uglavnom smanjuje.

Dokaz tomu su i minimalno izmjerene temperature nekoliko posljednjih godina. Primjerice, 2015. godine najniža izmjerena temperatura na području Bosne i Hercegovine iznosila je - 20,7 °C (Kalesija), a 2014. godine - 23 °C (Bjelašnica).

Najveća temperatura + 70 °C

Smanjivanje temperaturnih minimuma u Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta nije ništa neobično. Razni mediji nas neprestano obavještavaju o globalnom zagrijavanju, o topljenju ledenjaka, povećavanju razine mora i sve više o maksimalno izmjerenim temperaturama diljem svijeta.

Bosna i Hercegovina drži rekord najviše izmjerene temperature od svih zemalja u regiji. Naime, davne 1901. godine u Mostaru je zabilježena temperatura u visini od + 46,2 °C. Od svih zemalja Europskog kontinenta, toplije je izmjereno jedino u Cipru (+ 46,6 °C), Italiji (+ 47 °C), Portugalu (+ 47,4 °C), Španjolskoj (+ 47,2 °C) te Grčkoj, čiji glavni grad Atena drži Europski rekord s + 48 °C, izmjerenih 1977. godine.

Najviša izmjerena temperatura na cijeloj našoj planeti iznosila je + 58 °C. Izmjerana je u gradiću El Azizi (Libija) 1922. godine. Međutim, i ovdje postoje teorije o još toplijim mjestima. Na njima se temperatura uopće ne može izmjeriti meteorološkim kućicama – jer ih tu uopće nema, nego se temperatura mjeri pomoću satelita. Tako se najvrućim mjestom na svijetu smatra i američka Dolina smrti u Kaliforniji (+ 56,7 °C) te iranska pustinja Dašte Lut (perz. Prazna pustinja) koja prema najnovijim mjerenjima iz 2005. godine dostiže temperaturu i više od + 70 °C. Rekordno visoke ili rekordno niske temperature nisu jedine krajnosti koje vrijeme može ponuditi i meteorolozi zabilježiti. Pamte se i rekordne količine padalina, najveće duljine munja ili najveće dubine snijega. Američka planina Rainier bilježi najveću količinu

FRANJEVAČKA OBITELJ Duhovna obnova uz Došašće Frama Hercegovina

U Međugorju je od 2. do 4. prosinca 2016. održana 3. Nacionalna duhovna obnova Frame BiH. Geslo duhovne obnove bila je poznata izreka svete Majke Terezije Mir počinje s osmijehom. Bila je to duhovna priprema za najradosniji kršćanski blagdan za više od 90 framaša iz cijele Bosne i Hercegovine.

Program je započeo u petak poslijepodne misnim slavljem u crkvi sv. Jakova, nakon čega su se framaši uputili prema dvorcu bračnog para Nancy i Patrick Latta, gdje su bili smješteni. Okupljene je pozdravila nacionalna predsjednica Anđelka Oreč u ime cijelog nacionalnog vijeća. Zatim su pozdrav

70 svjetl ori jeci . ba

uputili i duhovni asistenti fra Antonio Šakota i fra Domagoj Šimić. Uslijedilo je kratko upoznavanje i uvodna meditacija na evanđeoski ulomak o Isusovim kušnjama u pustinji, a predvodio ju je fra Antonio.

Subota je započela molitvom krunice i penjanjem na Podbrdo, mjesto Gospina ukazanja. Nakon toga fra Domagoj je imao predavanje o životu i djelu svete Majke Terezije. Želio je framaše upoznati s pozivom ove jednostave žene koja je, vođena samo ljubavlju, pokazala kako se svetima može postati i biti na mjestu i vremenu u kojem živimo. Nakon predavanja prikazan je i kratki dokumentarac o životu svete Majke Terezije. Član mjesnog bratstva OFS-a u Mostaru Vedran

Vidović održao je predavanje o tomu kako konkretno djelovati u sredini u kojoj se živi. Primjerima iz svoga života na zanimljiv je način pokazao kako je moguće i kako su framaši kao takvi dužni svima i u svakom trenutku donositi duh franjevaštva. Posljednjeg dana duhovne obnove, svoje životno svjedočanstvo su podijelili domaćini Nancy i Patrick, poslavši jasnu poruku kako život bez Boga vodi u propast, a da je život s njim jedini pravi put. Duhovna obnova završila je misnim slavljem te pjesmom, uz smijeh, radost i druženje u dvorcu s djecom iz Majčina sela, koja su ondje dočekala sv. Nikolu.

Duhovno obnovljeni framaši s istom tom dječjom radosti iščekuju blagdan Isusova rođenja.

KAP DOBROTE Dobročinitelji za siječanj 2017.

Za Fond Kap dobrote Dragica Stipić, Bugojno 15 KM Ena i Robert Rajić, Guča Gora 100 KM Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Zdravko Mijić, Švicarska 50 CHF Stipo Pranješ, Švicarska 200 CHF Jozo Crnoja, Jajce 100 KM Karlo Miletić, Dubrovnik 200 HRK Andrija i Ljubica Markić, 40 EUR Njemačka

Umjesto cvijeća na pogrebu pok.

Kate Pravdić Jelena Perić, New York 150 USD Antonija Relota, New York 150 USD Miljenko Pinjušić, New York 100 USD Za Patrika Ivanovića Anica Labudović, Usora 20 KM Ratimir Bodulušić, Njemačka 50 EUR Za HKO Kruh sv. Ante Jela Pavić, Livno

50 KM

AKCIJE KOJE TRAJU Tamara Starčević boluje od teškog oblika mioklone epilepsije – Dravet sindroma.

Premda je dosad bila 40-ak puta u bolnicama, njezina bolest nije stavljena pod kontrolu. Bolest je visokorizična, komplicirana i za život i za liječenje. Samohrana majka lijekove plaća sama i naručuje ih iz inozemstva jer ih kod nas nema.

Patrik Ivanović ima urođenu srčanu manu VSD i plućnu hipertenziju. Dijete je s poteškoćama u razvoju, ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći. Svakodnevno koristi lijekove koji malo usporavaju njegovu bolest, a za koje roditelji izdvajaju oko 300 KM mjesečno.

Ljiljana Krajnc je 100 % invalid. Prije nekoliko godina imala je dvije transplantacije jetre i nakon toga još dvije operacije. Doživjela je kliničku smrt, bila na aparatima. Presadili su joj zaraženu jetru s hepatitisom. Od tada mora kupovati lijek hepsera jer joj on drži sve parametre pod kontrolom i bez njega ne bi mogla živjeti, ali lijek košta 600 € u inozemstvu.

Leonita Gabrić oboljela je od teške bolesti, od ko­je boluje tek trinaestoro djece u svijetu. Liječnici iz Beograda vjeruju da mo­gu pomoći Leoniti, ali za operaciju, tijekom koje bi donor kosti bila njezina majka, potrebno je oko 20 000 €. Pokažimo da imamo otvoreno srce.

72 svjetl ori jeci . ba

Roditeljima i djeci

Piše

s. Jelena Antolović

e m e j i r v o v a Pr !

D A S e j u r g i a z

njezin sadržaj budu koovim roditeljima. Ali nećemo se ljutiti ako njih i a eljim čitat m lađi najm m naši emo vremena provodili sa Ove stranice posvećuj kod roditelja potakne nove ideje, da bi više žaj sadr naš da je nam a Želj . elji.. učit nu komunikaciju, ristili: bake, djedovi, tete, članova obitelji, potiče otvorenu međusob sti zano pove si ono prid me vrije ko dnič svojom djecom. Kvalitetno zaje ske i društvene mjesečne teme, u ovoj st održavanja trajnih konflikata. Kroz vjer ućno mog e njuj sma te dnju sura i t jivos prilagodl igra, pjesma, molitva ili kreativni rad. rubrici nudit ćemo vam sadržaj kao što je Kad god su okupljeni članovi obitelji može biti pravo vrijeme za igru. Ali ponajbolje vrijeme da se zaigramo je hladno vrijeme u siječnju, vikendi, duge zimske večeri i sl. Pogotovo kad postajemo pomalo nervozni zbog previše vremena provedenog u virtualnom svijetu. Nije li upravo ovo vrijeme dobra prilika za lijepo druženje u toplom domu, da budete skupa?

Zašto je važna igra roditelja i djeteta?

U cilju boljeg upoznavanja djeteta i njegova ponašanja vrlo je važno da se roditelji jednostavno igraju s djecom.

Iako zvuči veoma lako, čini se da je igra s djetetom ponekad jedna od težih roditeljskih zadaća jer u samoj igri roditelj treba biti ravnopravni partner djetetovoj igri. Poteškoće stvara uvjerenje roditelja da je igra samo za djecu te da je roditeljsko igranje zapravo glupiranje, a da će se djetetova potreba za igrom zadovoljiti u igri s vršnjacima.

No, igra djece i roditelja, kao bazična obiteljska aktivnost, doprinosi osjećaju sigurnosti djece, emocionalne povezanosti i bliskosti članova obitelji, a ostvaruje se kroz predvidljiva obiteljska iskustva.

Djeca kroz igru eksperimentiraju s

Postavi se kao slovo Roditelj šapne djetetu koje slovo da opiše svojim tijelom, a drugi trebaju pogoditi slovo. Djeca će biti jako kreativna, npr. recite: malo slovo i, a dijete će se dosjetiti da stane mirno i na glavu stavi zgužvan šal i sl.

74 svjetl ori jeci . ba

pravim životnim ulogama i vježbaju različite vještine koristeći svoju maštu i kreativnost. Igra je od iznimne važnosti za dječji emocionalni, društveni, intelektualni i fizički razvoj.

Osim standardnih igara poput: skrivača, pantomime, šaha, igranja karata, gradova i sela, slagalica, monopolija, Čovječe, ne ljuti se i ostalih, vašu vlastitu obiteljsku igru možete osmisliti i sami. To ste naravno znali, no jeste li se u tome i okušali? Kako bismo vam u tome pomogli nudimo vam nekoliko ideja za igre koje možete igrati ili ih malo obogatiti nekim novim detaljem i učiniti samo vašim.

Trik – bombon ispod kape Ovaj je trik zapravo mala šala pa se može pred istom publikom izvesti samo jednom. Na stol stavite dvije kape.

Onda zatražite da vam se da bombon.

Pojedite bombon i recite da će se bombon naći ispod jedne od kapa i to upravo taj pojedeni. Uzmite jednu kapu i stavite na glavu i recite: Bombon je pod kapom!

KRUH SVETOG ANTE Stop trgovini ljudima

Akcija darivanja krvi

U Franjevačkom studentskom centru u Kovačićima u Sarajevu 13. prosinca 2016. održana je akcija dobrovoljnog darivanja krvi. Pozivu Zavoda za transfuzijsku medicinu, koji je organizirao prikupljanje krvi, odazvali su se studenti i studentice Franjevačkog studentskog doma, stipendisti Kruha svetog Ante, uposlenici Franjevačkog studentskog centra i Kruha svetog Ante, kao i svi ostali koji su bili u mogućnosti odazvati se pozivu. Akcija prikupljanja krvi bila je uspješna, a iz

76 svjetl ori jeci . ba

Zavoda za transfuzijsku medicinu upućene su zahvale darovateljima.

Kap krvi je kap nade u život. Darivanjem činimo da bolesti, saobraćajne nesreće i razne povrede ne odnose živote.

Krv je nemoguće proizvesti na umjetan način te su dobrovoljni darivatelji krvi jedini izvor za dobivanje ovog lijeka. Da bi krv bila dostupna onima kojima je potrebna, neophodno je animirati dovoljan broj dobrovoljnih darivatelja krvi koji bi bili spremni svojom humanošću pomoći drugima u nevolji.

U prostorijama Franjevačkog studentskog centra održano je 14. prosinca 2016. predavanje o trgovini ljudima.

Predstavnik Caritasa BiH Hrvoje Vranješ predstavio je nazočnima osnovne ideje projekta na kojem se radi i koji se provodi već 12 godina. Predavanje je održano pod naslovom Trgovina ljudima – prevencija i zaštita.

U sklopu navedenog projekta rade se treninzi i edukacije za mlade, s ciljem razvijanja svijesti o prisutnosti ovog fenomena u različitim oblicima. Pored toga, radi se na usvajanju i jačanju stavova prema prisilnom prosjačenju, koje je uvelike prisutno u našem okruženju. Često nismo svjesni da novcem, koji darujemo prosjacima, misleći da činimo dobro djelo, zapravo direktno podržavamo trgovinu ljudima, u kojoj veliki broj žrtava čine djeca. Predavanju su nazočili stipendisti HKO Kruh svetog Ante te stanari Franjevačkog studentskog centra u Sarajevu.

Prvi put na jednom mjestu

PJEVAJTE BOGU NAŠEMU

stipica grgat PJEVAJTE BOGU NAŠEMU PJEVAJTE BOGU NAŠEMU

stipica grgat

stipica grgat

OTPJEVNI PSALMI

grgat stipicaica grgat MU stip U NAŠE MU G E O B JTE U NiAŠ PJEVA AJTE BOpG V jevni salmlmi p sa t PJ PJE p o i n EV stiotpjev pi AJ TE ca g o tp BO rga G t je vn U i p NA sa ŠE lm M U i

Prva zbirka ove vrste na hrvatskom jezičnom području u kojoj su doneseni psalmi kroz sve nedjelje, svetkovine, blagdane i spomendane crkvene liturgijske godine ABC. Ovo je knjiga za svakog župnika, svaku crkvu, svakog zborovođu i za svaku obitelj.

Zbirka se može nabaviti u knjižarama, kod autora ili izdavača po cijeni od 35 KM (150 kn).

T: +385 21 349 400, +385 98 433 082

Čestit Božić dina o g a v o n a n t i sre

2017.

Fra Leonardo Čuturić (1881. – 1947.)

AUTOBIOGRAFIJA

(Moja lična kronika iz sjećanja)

LJETOPIS FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U FOJNICI KRONIKA ŽUPE BRESTOVSKO

s i j eč a n j 2017.

Za više informacija pozovite 033 726 200

83

84 svjetl ori jeci . ba