Geografija.hr offline 3 by H.G.D.

Geografija.hr

offline 2 0 0 6 - 2 0 0 7.

Vodi pripada ključna važnost za nastanak i održivost života na Zemlji. Voda je kreator, stvaratelj krajolika. Voda je činitelj društva. Voda je gotovo sve.

Iz sadržaja

Voda u trećem mileniju

Zašto se klima mijenja

O postanku hidrosfere Park prirode Lonjsko polje Oceani – globalno odlagalište otpada

Kavezni uzgoj tuna u Hrvatskoj

Preporučamo

Ivo Nejašmić: Demogeografija: stanovništvo u prostornim odnosima i procesima

Voda u trećem mileniju

O postanku hidrosfere

Voda: resurs 21. stoljeća

Oceani – globalno odlagalište otpada

Zašto se klima mijenja

Pitajte geografa

Raširenost krša u Hrvatskoj

Park prirode Lonjsko polje

Preporučamo

Kavezni uzgoj tuna u Hrvatskoj

GEO činjenice

Shanghai - najveća svjetska luka

Pluton - izgubljeni planet

Terenska nastava geografije u osnovnoj školi - treba li ukinuti sadašnje ,,maturalce’’?

Najgeo fotka

Bibliografija internetskog portala Geografija.hr

geografija.hr offline 2006-2007.

Dragi čitatelji,

izborna je godina i u trenutku pisanja ovog teksta pada mi na pamet da je Geografija.hr odgulila puni četverogodišnji mandat. Prvi članak objavljen je 14. listopada 2003., a do danas se u našoj arhivi našlo 255 članaka i niz ostalih priloga, preporuka, najgeo fotografija, odgovora na vaša brojna pitanja... Nadamo se da vas je barem koji od njih zainteresirao da svijet pogledate iz nekog novog kuta, da ste osjetili želju da zagrebte dublje, da smo vas potaknuli da postanete ZNATI-ŽELJNI. Kao i dosada, dio na internetu objavljenog sadržaja donosimo u tiskanom obliku, u trećem broju Geografije.hr offline. Ukrast ću par redaka uvodnika i reći hvala svim stalnim suradnicima i gostima autorima koji su riječima i fotografijama učinili Geografiju.hr bogatijom i raznovrsnijom. Nažalost, početkom ove godine zauvijek nas je, iznenada i prerano, napustio doc.dr.sc. Milan Ilić. Bio je član našeg uredništva od samog početka, uvijek tu kada je trebalo pomoći, savjetom iskusnijeg i energijom mlađeg. Kako smo zamislili ovaj broj? Drugačije no dosadašnje... Zapravo često smo primali komentare da je (pre)malo prirodnogeografskih sadržaja na Geografiji.hr, da fizičkoj geografiji ne posvećujemo dovoljno pažnje. Doista je tome tako, no to je dobrim dijelom i odraz stručnih interesa naših suradnika. A možda i privida da je priroda nekako ustuknula pred čovjekom. Želimo nadići takve dualizme jer oni su zapravo proizvod ljudskog uma, zanima nas kako prići prirodi i društvu u njihovoj povezanosti, onako kako stvarno jest, kako istraživati ono što je nerazdvojivo dvojnostima – odnos čovjeka i njegove životne sredine. VODA je svakako jedna od tih tajnovitih niti koja veže čovjeka i prirodu, koja tako zorno oslikava neraskidivost živog i neživog. Vodi pripada ključna važnost za nastanak i održivost života na Zemlji. Voda je uz ugljik i kisik odlučujuća za stvaranje biomase fotosintezom. Voda je činitelj društva. Voda je značajan sastavni dio stanica ljudskog organizma. Voda je nužna za održavanje higijene. Voda je katalizator...Voda je kriterij gospodarskog razvitka...Voda je nositelj potencijalne i kinetičke energije.

geografija.hr offline 2006-2007.

Voda se upotrebljava za dobivanje električne struje. Voda je najrasprostranjenije otapalo na Zemlji. Voda je kreator, stvaratelj krajolika; jezera, močvare, mlake i bare nastale su radom vode. Voda je modifikator reljefa. Ovim riječima prof.dr.sc. Josipa Riđanovića započinjemo putovanje koje je na različite načine povezano s vodom i njenom ulogom u suvremenom svijetu. No kako je zapravo nastala hidrosfera? Doc.dr.sc. Danijel Orešić pripremio je osvrt na suvremene teorije o postanku vodenog omotača Zemlje. O vodi se sve više govori i kao o jednom od ključnih prirodnih resursa za 21. stoljeće, izvoru bogatstva, ali i potencijalnih sukoba. Često se čuje da je Hrvatska jedna od (čistom) vodom najbogatijih svjetskih država. Za mišljenje o ovim i srodnim temama Vedran Prelogović upitao je prof. dr.sc. Darka Mayera, redovitog profesora na Rudarskogeološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uvodni blok završava člankom našeg novog stalnog suradnika Ivana Čanjevca o zagađenju svjetskih oceana. Ravnoteža svjetskog mora i vode na Zemlji općenito, pored izravnog onečišćenja naftom i otpadnim vodama, poremećena je i promjenom klime. Povlačenje ledenjaka i smanjivanje ledenih pokrova izravna su posljedica promjene temperature na Zemlji. Za čovjeka je posebno važna i promjena količine i raspodjele padalina. Zašto se klima mijenja? Mladen Maradin piše o promjeni klime na Zemlji, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, s posebnim osvrtom na utjecaj klimatskih promjena na sav živi svijet. Voda nije samo prirodna datost, ona je i aktivni agens, stvarateljica, umjetnica... Krš je zasigurno jedna od njenih najdojmljivijih kreacija. Hrvatska je tipična krška zemlja, no prof.dr.sc. Mate Matas upozorava da niti danas ne raspolažemo točnim podacima o površini našeg krškog prostora. U svom članku stoga iznosi pregled radova znanstvenika različitih struka o rasprostranjenosti krša u Hrvatskoj, uspoređujući podatke i tražeći uzroke neslaganja. Jelena Lončar, ovogodišnja urednica portala Geografija.hr, piše pak o jednom posve drugačijem fenomenu kojega bez vode također ne bi bilo, o velikom močvarnom području Lonjskog polja. Rijeka Sava sa svojim pritocima oblikovala je reljef ovog prostora, dotjecanje i otjecanje vode ima ključnu ulogu za njegov biljni i životinjski svijet (60% površine prekriveno je

poplavnim šumama!), a ritmičnost poplava utjecala je umnogome i na život lokalnog stanovništva. Ekonomska valorizacija vodnih resursa, posebno mora, moguća je na više različitih načina. Kad pomislimo na Jadran, turizam je djelatnost koja mnogima prvo padne na pamet. No o turizmu smo već dosta pisali pa u ovom broju donosimo zanimljiv članak Tihomira Gržinčića o kaveznom uzgoju tuna u našem moru. Osim što se pokazala kao jedna od uspješnijih investicija u našoj zemlji, ova tema povezuje Hrvatsku i svijet: uzgoj tuna namijenjen je izvozu u Japan, a za njegov razvoj dobrim su dijelom zaslužni naši iseljenici iz Australije. Morem do Shangaia, najveće svjetske luke, plovimo uz dr.sc. Josipa Faričića. Pa zar nije Rotterdam najveća svjetska luka, upitat će s pravom mnogi od vas? Jer sve donedavno, do 2003., Rotterdam je bio luka s najvećim prometom na svijetu. Sljedeće godine prestigao ga je Singapure, a od 2005. Shangai preuzima primat. Promjene na top listi najvećih luka na svijetu odraz su preusmjeravanja tokova pomorskog prometa s Atlantika na Pacifik što pak održava jačanje trgovinskih veza među dalekoistočnim zemljama, ali i sve veću razmjenu među azijskim zemljama s jedne te Angloamerike i Australije s druge strane. Kako se oko dvije trećine ukupnoga međunarodnog robnog prometa obavlja putem mora logična je bila i promjena u redoslijedu svjetskih luka. Nakon našeg vodenog planeta uperit ćemo pogled u visine, u svemir. Ogren Variola, student Geografskog odsjeka PMF-a i zaljubljenik u izvanterestričke teme, u članku Pluton – izgubljeni planet osvrnuo se na zaključke astronomske konferencije po kojima je Pluton izgubio status planeta. Pro et contra, za i protiv Plutona kao planeta, niže autor niz činjenica i argumenata, ali ne libi se niti iznijeti vlastita razmišljanja o ovoj problematici. A vjerovali ili ne uplela se i politika... I za kraj smo ostavili uvijek provokativnog Marijana Biruša koji promišlja terensku nastavu u osnovnoj školi i pita se treba li ukinuti sadašnje maturalce. Taj ćete članak sigurno pročitati. Srdačan pozdrav, i surfajte i dalje Geografijom.hr!

Aleksandar Lukić glavni urednik

voda

svijet

hrvatska

geografija.hr offline 2006-2007.

zanimljivosti

indeks

Voda u trećem mileniju Josip Riđanović Danijel Orešić Darko Mayer Vedran Prelogović Ivan Čanjevac

Voda u

TReĆEm mileniju

Josip Riđanović

Voda je značajan sastavni dio stanica

ljudskog organizma. Voda je nužna za održavanje higijene. Voda je katalizator, posrednik za razmjenu tvari u kemijskim procesima i tjelesnim funkcijama. Voda je kriterij gospodarskog razvitka. Voda je sirovina za preradu u proizvodnim pogonima različitih industrija, posebice u talionicama. Voda je nositelj potencijalne i kinetičke energije. Voda se upotrebljava za dobivanje električne struje. Voda je najrasprostranjenije otapalo na Zemlji. Voda je kreator, stvaratelj krajolika; jezera, močvare, mlake i bare nastale su radom vode, Voda je modifikator reljefa. Tekućice prenose raznovrstan materijal, od lebdećih čestica do šljunčanih nanosa i utječu na stvaranje tala. Voda tekućica erodira teren i razarajuće djeluje na okoliš. Erozijom vode i vjetra izgubljeno je 75 milijardi tona tala. U posljednjih 150 godina tako je nestalo 50% plodnog oraničnog tla!

Sl.1. Uzburkano more uvjetovano potresnim gibanjima stvara smrtonosne valove tipa tsunamija. Zoran su primjer tragični događaji pomicanja podloge i katastrofalne poplave u zemljama oko Indijskog oceana (Meridijani, br. 92, veljača 2005.)

geografija.hr offline 2006-2007.

Voda je regulator topline na Zemlji. Morske struje vrše vrlo važnu ulogu u izjednačavanju temperaturnih razlika između ekvatora i polarnih krajeva na južnoj i sjevernoj polutci. Voda na Zemlji, točnije njezin geografski razmještaj, ovisi o prijenosu vodene pare u atmosferi. Voda je u trajnom gibanju i sudjeluje u procesima isparavanja, kondenzacije, smrzavanja, sublimacije… Voda mijenja agregatna stanja i na taj se način troše ili oslobađaju znatne količine skrivene energije potrebne za ostale atmosferske procese koji su odlučujući za život.

Samoobnova (autopurifikacija) vode prirodnim procesima održava poželjnu kakvoću vode, ali do određene granice. Vodena para štiti živi svijet na Zemlji od opasnog sunčevog zračenja. Voda je strategijska sirovina 21. stoljeća! Voda je gotovo sve. Zašto? Voda je univerzalno gradivo i zbog njezina specifičnog molekularnog ustroja zauzima jedinstveno mjesto među svim tvarima na Zemlji.

Sl. 4. Hidrološki ciklus

Proučavanje vode je interdisciplinarno, štoviše multidisciplinarno, a hidrologija je temeljna znanost o vodi. Geograf istražuje vodu ponajprije ekološki, to jest, kao dio krajolika, ali i u mnogo širem sklopu.

Sl. 2a. Tri agregatna stanja vode

Sl. 3. Poriječje

Sl. 2b. Hidrosfera, atmosfera i litosfera

Primjerice brojne njezine veze s činiteljima društveno-gospodarskog i povijesno-političkog razvitka, dakako i u međusobnom odnosu i povratnoj sprezi pojedenih dijelova podloge.

Osnovicu razmatranja čini hidrološki sustav: voda – tlo – biljke unutar poriječja. Poriječje je najsvrhovitija prostorna cjelina za predočavanje rezultata hidrogeografskih istraživanja (Riđanović, 1993.). Voda na zemlji je u stalnom gibanju pod utjecajem zračenja Sunca i sile teže. U molekularnoj strukturi vode ističe se ovisnost «vodikovih veza» o temperaturi što je glavni razlog da se voda unutar raspona temperature od 100°C pojavljuje u tri agregatna stanja (Mayer, 2004.). Gibanje uvjetuje stalne promjene osnovnih agregatnih stanja i najrazličitija pojavljivanja vode u širokom rasponu unutar atmosfere (ozračja), hidrosfere i kamene kore. U toj dinamici hidrološkog ciklusa ističu se tri procesa: isparavanje, padaline i otjecanje. To je moćni prijenosni mehanizam pokrenut zračenjem Sunca kroz atmosferu koja vrši funkciju golemog stroja za destilaciju, štoviše za prirodnu desalinizaciju, to jest pretvaranje slane u slatku vodu. Gibanje vode započinje isparavanjem ponajviše s mora i nastavlja se preko zraka do kopna te ponovno dospijeva do mora. More u tom gibanju vrši funkciju gigantskog isparitelja, istodobno obavlja ulogu temeljnog i glavnog izvornika slatke vode, koja se očituje

Tab. 1. Stanovnici bez priključaka na vodu za piće po kontinentima (u %)

Regije Azija Afrika Latinska Amerika Europa Ukupno Izvor: WHO, 2000.

% 63 28 7 2 100

Tab. 2. Stanovnici bez priključka na sanitarne uređaje po kontinentima (u %)

Sl. 5. Dostupnost vode za piće na Zemlji (National Geographic, 2004.)

u padalinama, odakle potječu tekućice i ostala voda na kopnu. Svake minute s površine Zemlje (s oceana, mora, jezera, mlake, ledenjaka, snježnih pokrova, tala, vegetacije…) ispari jedna milijarda tona vode! Godišnje to iznosi 525 kubičnih kilometara vode! Zemlja kao planet bogata je dakle vodom, ali geografska raspodjela posebice slatke vode obzirom na gustoću naseljenosti vrlo je različita. Raspodjela slatke (pitke) vode ovisna je o klimi, sastavu stijena, geološkoj građi terena, hidrografskoj mreži… Azija, Južna i Sjeverna Amerika raspolažu s najvećim postotnim udjelom svjetskih zaliha vode. Vodne zalihe Azije opskrbljuju 60% svjetskog pučanstva, dok iznimno bogata vodom regija Amazonasa (Južna Amerika) samo 6% svjetske populacije. Kada bi zalihe slatke vode na Zemlji bile u skladu s geografskom raspodjelom stanovništva, i pri sadašnjem stupnju korištenja vode po stanovniku, vode bi bili za 20 milijardi ljudi. Zanimljivo je da se globalna količina raspoložive vode u razdoblju 1900.-1995. više nego ušesterostručila i tako dvostruko brže rasla od inače ekspandirajućeg svjetskog stanovništva!

Najugroženiji dijelovi svijeta su prostori Azije i Afrike u aridnim predjelima, gdje je evaporacija (sveobuhvatno isparavanje) veća od količine godišnjih padalinama. Dugogodišnje iskustvo pokazuje da oskudica vode započinje u jednom kraju kada je izvađena količina vode prešla 10% godišnje količine padalina. Prosječna oskudica vode nastupa kada je taj odnos između 20% i 40%, a iznad 40% pojavljuje se sveopća oskudica vode. Krajem 20. stoljeća više od 40% svjetskog pučanstva preživljavalo je tzv. «vodeni stres». To je bilo u predjelima gdje je godišnja ponuda vode po stanovniku manja od 1000 kubičnih metara. Gotovo 13% svjetske populacije, 460 milijuna ljudi, živjelo je u zemljama s visokom oskudicom vode, daljnjih 25% čovječanstva suočeno je s prosječnom oskudicom vode. Tih 40% svjetskog pučanstva živi u 80% slučajeva u zemljama s najnižim bruto-društvenim proizvodom. Oskudica vode pogađa dakle najteže siromašne krajeve svijeta ograničavajući njihov gospodarski razvitak. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) bez priključaka na zdravu pitku vodu bilo je 1,1 milijarda stanovnika, a bez priključaka na sanitarije 2,4 milijarde stanov-

geografija.hr offline 2006-2007.

Regije Azija Afirka Latinska Amerika Europa Ukupno Izvor: WHO, 2000.

% 80 13 5 2 100

nika. Čak 90% tog stanovništva živi u Africi i što je još tragičnije isti postotak odnosi se na djecu do 5 godina!!! Na temelju predviđanja Ujedinjenih naroda do 2025. godine više od 2/3 svjetskog stanovništva živjet će u naseljima s naglašenom oskudicom vode. Voda za piće značajno je životno dobro i osnovica za proizvodnju prehrambenih namirnica. Postojeća oskudica u zalihama pitke vode nanosi velike štete, ugrožava zdravlje ljudi i predmet je različitih sukoba. Onečišćenje vode u podzemlju, u tekućicama i moru dodatno utječe na smanjenje zaliha vode. U posljednjih nekoliko desetljeća održano je niz skupova na međunarodnoj razini o gospodarenju vodom. Temeljno i korijenito značenje pripada internacionalnoj hidrološkoj dekadi (IHD) od 1965. do 1974. Potom konferenciji: Okoliš i razvitak (UNCED – 1992.) u Rio de Janeiru; Agendi 21 – djelokrugu rada za 21. stoljeće na svjetskoj i lokalnim razinama…

Donesene su brojne konvencije (sporazumi) i deklaracije (izjave), primjerice: Konvencija o klimi, pravu mora, biološkoj raznolikosti, o pustinjama… Osnovane su i privatne organizacije, a utemeljen je i novi fond pri Svjetskoj banci (GEF), a za financiranje tih programa predviđena je svota od 600 milijuna USD godišnje. Nakon svih tih skupova prema nalogu Ujedinjenih naroda provedena je nova procjena globalnih zaliha pitke vode i zaključeno je da u mnogim razvijenim industrijskim zemljama i zemljama slabijeg gospodarskog razvitka prevladavajući oblici iskorištavanja vode nisu održivi, te da se najhitnije moraju promijeniti uvjeti gospodarenja vodom političkim mjerama na globalnoj, međunarodnoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Međunarodna rasprava o globalnoj krizi vode objavila je niz vrlo zanimljivih podataka, koji se mogu sažeti u sljedećim točkama: 1. Svakih osam sekundi umire jedno dijete od bolesti zbog pomanjkanja vode! 2. 50% stanovništva zemalja slabijeg gospodarskog razvitka trpi od jedne ili više bolesti zbog nedovoljne opskrbljenosti vodom, 80% bolesti stanovnika tih zemalja uzrokovano je onečišćenjem vode za piće. 3. Voda za piće posljednji je izvor za život. 4. Upravljanje s izvorima vode trebalo bi obuhvatiti sve grupe korisnika, od planera do političara. 5. Voda bi trebala biti priznata kao gospodarsko dobro. Slične zahtjeve istakli su i ostali skupovi na najvišoj svjetskoj razini. Na 2. Svjetskom forumu o vodi u Den Haagu (17.-22. ožujka 2000.) između ostalog predloženo je da se broj priključaka za pitku vodu i sanitarije po stanovniku smanji za polovicu do 2015. godine. Na završetku 3. Svjetskog foruma o vodi u Kyotu (Japan) (16.-23. ožujka 2003.) 170 država i 43 međunarodne organizacije sporazumjele su se da će udvostručiti financije

Sl. 6. Hidrogeološka skica

za predviđeno poboljšanje opskrbe vodom za piće do 2015. godine. Hrvatska je zemlja bogata vodom. Hidrogeološki sastoji se od dva dijela: 1. Unutrašnjeg, kontinentalnog, panonskog prostora u smjeru zapad-istok i 2. Vanjskog. primorskog, jadranskog pojasa od sjeverozapada prema jugoistoku. Najveće zalihe vode su u podzemlju. U panonskom dijelu to su vodonosnici u stijenama međuzrnske poroznosti poriječja Save i Drave. U jadranskom pojasu glavni vodonosnici su pretežno u karbonatnim stijenama poriječja Cetine, Krke, Zrmanje, Jadra, Žrnovnice, Omble, Rječine i Mirne, te posebice Like i Gacke. Voda se u Hrvatskoj koristi u različite svrhe, u hidrolelektranam, za rekreaciju, za navodnjavanje, ali ponajprije za vodoopskrbu stanovništva. «Hrvatska raspolaže godišnje s 32 818 m3/stan. obnovljivih zaliha vode i spada među

30 najbogatijih zemalja svijeta, u Europi je na trećem mjestu» (Mayer, 2004.). Autor projekta «Pitka voda» mr. sc. Ivan Mesić upozorava na bogatstvo vode u ličkom podzemlju ističući: «S vodom iz Like u more otječe milijarda dolara na dan!» U Gospiću je osnovana Lička razvojna agencija – LIRA sa sjedištem u Brušanima. Glavni zadatak LIRE je projektiranje i vođenje mjesnog i regionalnog razvitka, te upravljanje stranim investicijama na području Like. Među pet razvojnih potencijala Like ističe se proizvodnja vode za piće. Na početku trećeg milenija proglašeno je novo Međunarodno desetljeće za vodu (2005.2015.) «Water Life» u kojemu je voda iz Hrvatske vrlo važno gospodarsko dobro. Za pruženu pomoć izražavam najsrdačniju zahvalnost doktorandima gospodinu Vedranu Prelogoviću i gospodinu Ivanu Zupancu.

Danijel Orešić

O postanku hidrosfere Vodeni omotač

Zemlje koji obuhvaća svu vodu na Zemlji od dubokog podzemlja do visokih slojeva atmosfere, koja kruži u hidrološkom ciklusu mijenjajući pritom agregatna stanja, nazivamo hidrosferom. Kako je nastala hidrosfera? Odgovor na to pitanje traži kratko upoznavanje s postankom Sunčeva sustava. Prema nebularnoj hipotezi Sunce je oblikovano sažimanjem golema rotirajućeg međuzvjezdanog oblaka prašine i plinova prije oko 5 milijardi godina. Ovi oblaci sastoje se uglavnom od vodika i helija te uz to težih elemenata proizvedenih u zvijezdama prijašnje generacije i izbačenih u svemir supernovama. Najveći dio vodika i helija u oblaku usredotočio se i oblikovao protoSunce, najvjerojatnije promjera usporedivog s današnjim Sunčevim sustavom. Gravitacijskim sažimanjem plinova nastaje Sunce, dok je manji dio prvobitne tvari ostao kružiti oko njega u obliku diska u kojem se postupno stvaraju rukavi i manje nakupine tvari, gdje sudaranjima i gravitacijskim sažimanjem tijekom oko

100 milijuna godina nastaju protoplaneti. Broj protoplaneta smanjuje se u sudarima, neke protoplanete “gutaju” veliki protoplaneti poglavito proto-Jupiter. Proto-Zemlja imala je golemu masu, možda 500 puta veću od današnje i imala oko 1000 puta veći promjer. Veliki plinoviti omotač koji čini glavninu mase proto-Zemlje ipak nije onaj od kojeg je nastala današnja atmosfera i hidrosfera. Čim je Sunce počelo sijati (tj. kad se nakupilo dovoljno mase da započnu termonuklearne reakcije) sunčev vjetar (električno nabijene čestice koje emitira Sunce) bio je dovoljno snažan da otpuše većinu vodika i helija koji nije zarobljen od strane unutrašnjih planeta. Plinoviti omotači unutrašnjih planeta ubrzo su izgubljeni zbog znatnog njihovog zagrijavanja od Sunčeve radijacije s jedne strane i taljenja samih planeta s druge strane, kojima je temperatura narasla zbog gravitacijskog sažimanja i radioaktivnosti u unutrašnjosti te zbog stalnog bombardiranja meteorima. U rastaljenih planeta dolazi do migracije težih elemenata u središte,

geografija.hr offline 2006-2007.

Sl.1. Satelitski snimak delte Nila

a lakših bliže površini – nastaju geološke sfere. Visoka temperatura nije dopuštala zadržavanje plinova, odnosno oblikovanje atmosfere, iako su plinovi izbacivani na površinu. Određeno vrijeme nije mogla biti stvorena ni Zemljina kora. Zemljina geološka prošlost započinje prije oko 4,5 milijarde godina kada se Zemlja ohladila u dovoljnoj mjeri da se stvori tanka kruta kora. Intenzivna vulkanska aktivnost i dalje je izbacivala plinove, a nastavilo se i intenzivno bombardiranje meteorita do oko 3,9 milijardi godina. Pad temperature omogućio je da Zemljina gravitacija može zadržati atmosferu. Ta, nazovimo je, praatmosfera znatno se razlikovala od vodiko-helijske protoatmosfere, Sl.2. Voda

ali i od današnje atmosfere. Vjerojatno je bilo malo slobodnog kisika i dušika, a pretežno se sastojala od ugljikovog dioksida i vodene pare, te sumpornog dioksida, metana, amonijaka. Još uvijek nema tekuće vode, sva voda je u plinovitu stanju u atmosferi pa bi mogli reći da su hidrosfera i atmosfera spojene. Atmosfera je zapravo vrlo slična Venerinoj, gusta i vrela. Vodena para, ugljični dioksid i metan najvažniji su staklenički plinovi, a njihovo obilje dovodi do visokih temperatura. Uz to visok je tlak (zamislimo kad bi današnji oceani isparili u atmosferu; zaronimo li samo 10 m duboko tlak raste približno za 1 atmosferu). Slijedi prvi veliki obrat. Zemlja je za razliku od Venere bila dovoljno udaljena od Sunca da se dovoljno ohladila pa se mogao pokrenuti hidrološki ciklus u pravom smislu te riječi, odnosno moglo je doći do kiše na Zemlji i do otjecanja površinom. Hidrološki ciklus na više načina hladi Zemlju. Smanjuje se količina vodene pare, a povećava udio tekuće vode – dolazi do razdvajanja hidrosfere od atmosfere. Do prije oko 4 milijardi godina većina vode ukapljena je i oblikuju se prvi Zemljini oceani. Time je najvažniji staklenički plin – vodena para uklonjen iz atmosfere. Uz to, iz atmosfere su u oceane otopljene goleme količine ostalih stakleničkih plinova, kao ugljični dioksid i metan. Također, latentnom toplinom ispravanja prenose se goleme količine topline s površine Zemlje u više slojeve atmosfere (te s pregrijanog polutničkog pojasa u više geografske širine). Zemlja postaje sličnija današnjoj. U atmosferi najvećim dijelom ostaje dušik (kisika još nema u današnjim količinama jer još nema fotosintetičkih biljaka). Glavni regulator topline Zemljine površine postaje Sunčeva radijacija. Temperaturnom režimu u kojem voda na površini Zemlje nije niti zamrznuta niti isparena u atmosferi pogoduje Zemljina udaljenost od Sunca (ni preblizu ni predaleko), gotovo kružna putanja oko Sunca i razmjerno brza vrtnja

oko osi te postojanje atmosfere. Naime, u uspostavljenoj atmosferi još uvijek je dovoljno stakleničkih plinova da se temperatura nije spustila prenisko – da nema atmosfere temperatura Zemljine površine bila bi u prosjeku -21°C, ovako danas iznosi +14°C. Važna je i veličina planeta, odnosno odnos temperature atmosfere i gravitacije planeta. Premala gravitacija može dovesti do gubitka atmosfere. Na Veneri (veličinom sličnoj Zemlji) koja je bliže Suncu temperaturni režim nije omogućio hidrološki ciklus, odnosno odvajanje hidrosfere. S druge strane na udaljenijem Marsu hidrološki ciklus se najvjerojatnije pokrenuo ali ravnotežno stanje nije se dugo održalo. Atmosfera se gubila, a voda koja je ostala zamrznuta je u podzemlju. Sl.3. Rijeka

Prema do sada iznesenom, hidrosfera (a i atmosfera) podrijetlom su iz Zemljina plašta, budući da su plinovi praatmosfere (iste takve izbacuju i današnji vulkani) izbačeni vulkanizmom. Možemo se zapitati ima li u plaštu dovoljno vode da se stvori cjelokupna današnja hidrosfera. Zemljin plašt ima obujam od 1027 cm3 i prosječnu gustoću 4,5 g/cm3; množimo li

jedno s drugim dobit ćemo masu od 4,5 x 1027 g. Usporedimo li to s današnjim morem (koje čini 96,5 % hidrosfere) koje ima masu 1,4 x 1024 g, možemo izračunati (masa mora / (masa plašta + masa mora) x 100) da je prvobitni plašt mogao izgubiti 0,031% svoje mase na račun današnjeg mora. Pitanje je koliko je masenog udjela vode mogao imati prvobitni plašt. Znanstvenici smatraju da kameni (silikatni) metoriti mogu uzeti kao tvar analogna tvari prvobitnog plašta. Ti meteoriti sadrže prosječno oko 0,5% masenog udjela vode, a to je u usporedbi s potrebnih 0,031% oko 16 puta više. Dakle, plašt je mogao biti izvor hidrosfere ako je izbacivanje vodene pare bilo dovoljno učinkovito. Oceani postoje oko 4 mlrd. godina, a uzme li se da je vodena para izbacivana tijekom 4 mlrd. godina današnjim intenzitetom vulkanske emisije, dolazi se do rezultata da su vulkani mogli izbaciti vodene pare u količini dovoljnoj za više od 100 Zemaljskih mora. Ako je i 99% te vode reciklirano još uvijek ostaje dovoljno za današnje oceane. Američki astronom Louis Frank zapitao se je li moguće da je voda na Zemlju dospjela iz drugog izvora – od brojnih objekata iz svemira koji padaju na Zemlju. Iz fotometrijskih podataka satelita Dynamic Explorer I zaključio je da na Zemlju padaju kometima slični ledeni objekti koji isparavaju u Zemljinoj atmosferi. Prema sadašnjoj stopi izračunao je da bi Zemlja mogla na taj način primati 0,0025 mm vode godišnje. Tijekom 4 mlrd. godina ta količina je sasvim dovoljna za cijelu hidrosferu. Novija satelitska motrenja podržavaju Frankove observacije ledenih objekata, no za sada nema dovoljno podataka koji bi utvrdili teoriju. Glede podrijetla hidrosfere, najvažnije rasprave koje mogu uslijediti jest koliki je udio vode dospio na Zemlju iz svemira. Priredeđeno prema: Thurman & Burton (2001.): Introductory Oceanography. 9th ed. Prentice Hall i dr. izvorima

Voda: resurs 21. stoljeća (intervju s prof.dr.sc. Darkom Mayerom, priredio Vedran Prelogović)

1. Često se spominje da je voda jedan od ključnih resursa 21. stoljeća. Koje je Vaše mišljenje o tome?

Sigurno je

opravdano mišljenje da voda predstavlja jedan od glavnih resursa u 21. stoljeću. Razlog tome je porast broja ljudi na Zemlji, ali i povećane potrebe za vodom koje su posljedica porasta životnog standarda, promjena životnih navika i povećanja industrijske i poljoprivredne proizvodnje. Zbog toga potrošnja vode u svijetu neprestano raste. Kako su obnovljive zalihe pitke vode konstantne, stalni trend porasta potrošnje vode, uz povećani broj stanovnika rezultira stalnim smanjivanjem raspoloživih zaliha pitke vode po stanovniku. Prema podacima agencija UN-a (IHD/IHP, UNESCO, 1991) smanjivanje zaliha pitke vode tijekom druge polovice 20. stoljeća po kontinentima je sljedeće:

Tab. 1. Svjetska potrošnja vode tijekom 20. stoljeća (km3/god)

KONTINENT Europa

1900. 37

1940. 71

1950. 94

1960. 185

1970. 264

1980. 435

1990. 540

Afrika Azija Sjeverna Amerika

42 414 69

49 628 211

56 859 286

86 1220 411

116 1520 556

168 1910 663

232 2440 724

Južna Amerika Australija i Oceanija UKUPNO

15 2 579

28 7 1060

59 10 1300

63 17 1990

85 23 2590

111 29 3320

150 37 4130

Tab. 2. Godišnje raspoložive količine slatke vode po stanovniku po kontinentima (m3x103/god/stan.)

KONTINENT Europa Azija Afrika Sjeverna i Srednja Amerika Južna Amerika Australija i Oceanija UKUPNO

geografija.hr offline 2006-2007.

1950. 5,9 9,6 20,6 37,2 105 112 290,3

1960. 5,4 7,9 16,5 30,2 80,2 91,3 231,5

1970. 4,9 6,1 12,7 25,2 61,7 74,6 185,2

1980. 4,6 5,1 9,4 21,3 48,8 64 153,2

2000. 4,1 3,3 5,1 17,5 28,3 50 108,3

nužna sveobuhvatna procjena zaliha slatke vode i budućih potreba za vodom. Slične zaključke sadrži i Ministarska deklaracija s Međunarodne konferencije o pitkoj vodi održane u Bonnu 2001. godine. I na kraju Generalna skupština Ujedinjenih naroda pod geslom «voda za život» proglasila je razdoblje od 2005. do 2015. godine desetljećem vode. Dakle, sve to govori u prilog tvrdnji da je voda jedan od ključnih resursa 21. stoljeća. 2. Je li Hrvatska bogata vodom i kakvo je stanje sa zalihama pitke vode u RH u usporedbi s ostalim zemljama svijeta?

Sl. 1. Voda predstavlja jedan od glavnih resursa 21. stoljeća

Drugi, teško rješivi problem je stalni trend porasta koncentracije stanovništva u velikim gradovima. Koncentracija stanovništva u velikim gradovima praćena je s dva gotovo nerješiva problema: potrebom dobave velike količine pitke vode na relativno malom prostoru i pretvaranjem sve te vode u zagađenu otpadnu vodu, koja se nužno, više ili manje koncentrirano, ispušta u okoliš i ugrožava još preostale zalihe čiste vode. Poljoprivredna proizvodnja također u velikoj mjeri zagađuje površinske i podzemne vode. Poznato je da u cijelim regijama, posebno u zapadnoj Europi, više nema voda koje nisu ozbiljno opterećene nitratima, a tu su i brojni spojevi iz skupine pesticida. Na rapidno smanjivanje zaliha čiste vode djeluje i industrijska proizvodnja. Ne treba posebno naglašavati da voda onečišćena industrijskim procesima ne nestaje, već se vraća u okoliš kao onečišćena otpadna industrijska voda.

To nas dovodi do jednog od najvećih problema našeg vremena, a to je onečišćenje, odnosno zagađenje voda i potrebe njihove zaštite. Rezultat takvog stanja su velike migracije stanovništva. Tako je prema podacima UNHCRa krajem dvadesetog stoljeća u svijetu bilo preko 25 milijuna, tzv. “eko-izbjeglica” tj. ljudi koji su morali napustiti svoja boravišta zbog nedostatka vode. Taj se broj povećava za oko 5 milijuna godišnje. Važnosti vode kao nužnog preduvjeta održanja naše civilizacije duboko je svjesna i međunarodna zajednica. Tako su već prve preporuke s obzirom na vodu bile izrečene na Konferenciji Ujedinjenih naroda o vodama održanoj u Mar del Plati još 1977. godine. Slijedila je Međunarodna konferencija o vodama organizirana u Dablionu 1992., pa Konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu i razvitku održana iste godine u Rio de Janeiru. Slijedom toga Komisija Ujedinjenih naroda za održivi razvitak 1994 godine zaključila je da je

Prema podacima o obnovljivim zalihama slatke vode koje je za 163 zemlje svijeta prikupio i kompilirao P.H. Gleick (1998) za potrebe FAO-a 11,04 % zemalja raspolaže s manje od 1000 m3 vode po stanovniku godišnje, što se smatra gornjom granicom siromaštva, kada je riječ o vodoopskrbi u najširem smislu te riječi. U 38,65 % zemalja raspoložive godišnje zalihe slatke vode kreću se između 1000 i 5000 m3 po stanovniku, a ta se količina smatra nedovoljnom u sušnim godinama. Dovoljnom količinom slatke vode, koja se kreće između 5000 i 10000 m3 po stanovniku godišnje, raspolaže 13,49 % zemalja, dok 36,81 % zemalja obiluje vodom raspolažući s više od 10000 m3 godišnje po stanovniku. Hrvatska prema istoj metodologiji izračuna raspolaže s visokih 32 818 m3/stan. godišnje obnovljivih zaliha vode što je svrstava među vodom najbogatijih 30 zemalja u svijetu, odnosno na vrlo visoko treće mjesto u Europi. 3. Posljednjih godina u Hrvatskoj je u porastu proizvodnja i prodaja flaširane vode. Znači li to da je kakvoća vode slaba ili je posrijedi nešto drugo? Odgovorno se može tvrditi da je kakvoća voda koje se u Hrvatskoj koriste za javnu vodoopskrbu uglavnom dobra. Istina je da, posebno u istočnoj Hrvatskoj, primjerice u Osijeku,

Vinkovcima ili Slavonskom Brodu, podzemna voda, na kojoj se temelji javna vodoopskrba, po svojim prirodnim značajkama ne zadovoljava kriterije propisane za pitku vodu. Obično sadrži više željeza, mangana, anorganskog amonijaka, a ponegdje i metana. To je posljedica hidrogeokemijskih uvjeta koji vladaju u vodonosnicima koji su uglavnom nastali taloženjem u redukcijskim uvjetima. Stoga se prije upuštanja u vodoopskrbni sustav voda mora «obraditi». Za to u sklopu javnih vodovoda postoje potrebni uređaji, pa je voda koja dolazi do konačnog korisnika sigurno zdravstveno potpuno ispravna. U drugim dijelovima Hrvatske, uključujući zagrebačko područje i područje krša i prirodna kvaliteta voda je vrlo dobra, tako da se prije upuštanja u vodovodnu mrežu samo preventivno dezinficira. Stoga smatram da nema nikakvog opravdanog razloga da netko koristi flaširanu vodu, ukoliko to ne čini iz nekih subjektivnih razloga. Porast proizvodnje flaširane vode u Hrvatskoj velikim je dijelom posljedica potražnje (najčešće opravdane) na svjetskom tržištu gdje hrvatska voda postaje prepoznatljiv izvozni proizvod.

Sl.2. Povećana potrošnja flaširane vode u Hrvatskoj u velikoj je mjeri posljedica mode i agresivne promidžbe.

4. U 2003. godini je zbog suše u pojedinim dijelovima Hrvatske proglašena elementarna nepogoda. Može li i kako Hrvatska svojim vodnim potencijalom u budućnosti izbjeći slične situacije?

Već je rečeno da je Hrvatska, ukupno gledajući, izuzetno bogata vodom. No obnavljanje voda na teritoriju Hrvatske izrazito je sezonsko i u pravilu se odvija u jesen i proljeće. Problem nastaje u ekstremno sušnim ljetima koja slijede nakon zima s malo snijega. Takva je bila situacija i 2003. godine, pa smo imali manjak vode koji se posebno osjetio u poljoprivredi. To ne znači da nismo imali ukupno gledajući dovoljno vode, već te vode nije bilo u vrijeme i na mjestu gdje je bila potreba. Da bi se takve situacije u buduće izbjegle treba izgraditi određene hidrtotehničke objekte za transport vode iz jednog dijela zemlje u drugi, za zadržavanje vode u pričuvi ili za povećanu eksploataciju podzemnih voda i za potrebe navodnjavanja. S tim ciljem u planu je izgradnja kanala DunavSava na potezu Vukovar-Šamac, izgradnja manjih akumulacija u brdovitim predjelima zapadne Hrvatske, ali i Like i Gorskog Kotara, te bušenje dubokih zdenaca na poljoprivrednim površinama ovisno o želji investitora. Sve su to međutim skupi zahvati i njihova realizacija ovisit će o gospodarskoj situaciji. 5. Iz medija saznajemo kako su glavni gradovi nekih tranzicijskih zemalja (Bukurešt, Sofija, Budimpešta, a govori se i o Beogradu) svoje vodovode prodali multinacionalnim kompanijama. Što mislite o takvom gospodarenju vodom? Koliko je meni poznato pravo na korištenje vode, pa tako i «proizvodni» dio vodovoda u Hrvatskoj se nikome ne može prodati, pa niti multinacionalnim kompanijama, ali se mogu zatražiti koncesije. Koncesije na vodama i vodnom dobru propisane su IV. poglavljem Zakona o vodama (NN 107/95) člancima 142. Prema odredbama tog zakona koncesijom se stječe pravo korištenja voda i javnog vodnog dobra, odnosno pravo obavljanja gospodarskih i drugih djelatnosti na vodama i javnom vodnom dobru, koncesija na vodama i javnom vodnom dobru potrebna je za: (1) zahvaćanje voda za potrebe javne

geografija.hr offline 2006-2007.

vodoopskrbe, (2) korištenje vodne snage radi proizvodnje električne energije, (3) korištenje vodne snage za pogon uređaja (osim proizvodnje električne energije), (4) zahvaćanje voda za tehnološke i slične potrebe pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju gospodarsku ili drugu sličnu djelatnost, (6) zahvaćanje voda za melioracijsko navodnjavanje, (7) uređenje plovnih putova na rijekama i jezerima, građenje umjetnih kanala i drugih građevina za plovidbu, (8) građenje riječnih luka i lučkih uređaja, (9) uzgoj riba u zatvorenim vodama i uzgoj riba u gospodarske svrhe u otvorenim vodama, (10) za gospodarsko i drugo korištenje javnog vodnog dobra s podizanjem trajnih građevina, odnosno ugradnjom uređaja, (11) korištenje javnog vodnog dobra za športske i rekreacijske namjene s podizanjem trajnih građevina, (12) vađenje pijeska i šljunka bagerima ili drugim sličnim napravama. Koncesije za zahvaćanje vode za potrebe javne vodoopskrbe daju se isključivo javnim poduzećima koja su u vlasništvu gradova ili druge lokalne uprave. Koncesija za zahvaćanje vode radi prodaje na tržištu može se dobiti samo za izvorište/crpilište koje se ne koristi za javnu vodoopskrbu, odnosno koje nije rezervirano i planirano za javnu vodoopskrbu. Naime, sukladno Zakonu o vodama korištenje voda za opskrbu stanovništva vodom za piće, sanitarne potrebe, i protupožarnu zaštitu ima prednost u odnosu na korištenje voda za ostale namjene. Prema tome, u koliko se nešto bitno ne promijeni u zakonskom smislu, za sada ne postoji opasnost od prodaje vodovoda multinacionalnim kompanijama. 6. Koliko su ugrožene pitke vode u Hrvatskoj i tko su glavni zagađivači? Hrvatska je zemlja s malom gustoćom stanovnika, relativno slabo razvijenom prometnom infrastrukturom, sa znatno smanjenom industrijom u odnosu na o kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, s velikim površinama pod šumom i relativno slabo razvijenom

intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom. S obzirom na te činjenice može se reći da, gledajući u cjelini, pitke vode u Hrvatskoj nisu značajnije ugrožene. No ipak su ugrožene lokalno. To je posebno slučaj u okolici većih naselja, a glavni zagađivači su neuređena odlagališta otpada, neadekvatna odvodnja otpadnih voda i, u akcidentalnim situacijama, prometnice i (rijetko) industrija. Kao zagađivač identificirana je i poljoprivreda na širem varaždinskom području, gdje su brojne peradarske farme i intenzivna proizvodnja zelja i krumpira najvjerojatnije rezultirale povećanjem koncentracije nitrata u podzemnim vodama. Treba istači činjenicu da se u novije vrijeme vrlo aktivno radi na problemu zbrinjavanja otpada izgradnjom suvremenih županijskih odlagališta komunalnog otpada čime će se eliminirati veliki broj postojećih, uglavnom neuređenih i «divljih» odlagališta. Pozitivan i realiziran primjer je uređeno zagrebačko odlagalište «Jakuševec». Osim toga projektiraju se, a djelomično i grade uređaji za pročišćavanje otpadnih voda (npr. Zagreb) i kanalizacijski sustavi. Zaštiti voda posvećena je velika pažnja i pri projektiranju i izgradnji novih autocesta. Zbog toga smatram da će u budućnosti vode u Hrvatskoj biti sve manje ugrožene.

7. U stručnoj javnosti se često ističe činjenica da su vode u kršu vrlo visoke kvalitete, ali isto tako da su vrlo ugrožene. Možete li nam objasniti zašto je to tako i čini li se štogod glede zaštita voda u kršu? Točno je da su podzemne vode u kršu visoke kvalitete. To je rezultat s jedne strane činjenice da je najveći dio krša u Hrvatskoj i područje s najvećom količinom oborina, tako da se vode redovito obnavljaju, a u podzemlju borave kratko i u čistom, karbonatnom mediju, tako da zadržavaju visoki stupanj čistoće i kvalitete. Osim toga najveći dio krškog područja u Hrvatskoj je slabo naseljen, bez industrije i bez značajnije poljoprivredne proizvodnje, pa je mogućnost onečišćavanja vode s površine terena relativno mala. No s druge strane ako dođe do prodora zagađenja u krško podzemlje, to se zagađenje zbog hidrogeoloških značajki krškog podzemlja, odnosno zbog velikih brzina tečenja podzemne vode vrlo brzo širi, a zbog toga što nema filtracije i pratećih procesa kakvi postoji u stijenama s međuzrnskom poroznosti, purifikacijski kapacitet krša je vrlo mali, pa su s tog aspekta vode u kršu ugrožene.

Sl. 4. Vode u kršu visoke su kvalitete: slapovi Krke (snimio: I. Zagoda)

Primjerice dovoljno je da ugine divlja svinja ili neka druga životinja kraj ponora, pa da se pojavi bakteriološko zagađenje na nekom od važnih izvora kroz nekoliko dana. Zbog toga je zaštiti podzemnih voda u kršu posvećeno posebno poglavlje «Pravilnika o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta» kojim je zbog specifičnosti krških vodonosnika, odnosno velike brzine podzemnih tokova i relativno slabe mogućnosti zadržavanja vode u podzemlju, propisano da se određivanje zona i mjera zaštite obavlja selektivnim pristupom zaštite koja se uklapa u planove održivog razvitka u funkciji smanjivanja rizika od onečišćenja krških vodonosnika. Pri tome se obvezno uzima u obzir: vrijeme mogućeg transporta, brzina podzemnih tokova i količina napajanja izvorišta.

Sl. 3. Vodama u Hrvatskoj ne prijete (za sada) zagađenja većih razmjera

Ivan Čanjevac

Oceani – globalno odlagalište otpada Oko 71 % površine naše planete prekriva more, i premda živimo na kopnu uvijek treba naglašavati da zapravo živimo na većim ili manjim otocima na vodenoj planeti; Svjetsko je more pokretač mnogih bioloških i fizičkih zbivanja na Zemlji te je njena (i naša) budućnost usko povezana upravo sa oceanima i zbivanjima u i oko njih. Nedavno je obilježen Svjetski dan oceana (8 lipnja), proglašen na “Earth Summitu” Ujedinjenih naroda u Rio de Janeiru 1992 godine. Svake godine slavi se di-

ljem svijeta kao dan kada treba ukazati na važnost oceana i mora u cjelini te podići svijest o važnosti njihova očuvanja za buduće generacije. Značenje mora

Sl.1. Na karti su crvenom bojom označena područja najvećeg zagađenja mora na Zemlji.

geografija.hr offline 2006-2007.

Značenje mora je mnogostruko i može se promatrati s različitih stajališta. Ponajprije kao izvor života (kisik, životinjski i biljni svijet), jer je more najveći opskrbljivač kisikom (fitoplankton u moru oslobađa dvostruko više kisika od biljaka na kopnu!). Ono je «tekući rudnik» suvremenog svijeta (u otopini mora ustanovljeni su gotovo svi kemijski elementi i spojevi) te posrednik u povezivanju i organizaciji života

na Zemlji. Oko 60 % ljudske populacije živi na obali (u pojasu do 60 km od mora) što ukazuje na upućenost ljudi na more i njegovu povećanu važnost od razdoblja Velikih geografskih otkrića (druga polovica XV. st.), a najviše razvojem suvremenog pomorskog prometa i istraživanja pomorja. Glavni oblici i izvori zagađenja te njihov učinak na živi svijet u oceanima Najvidljivija i najpoznatija vrsta zagađenja mora je ona uzrokovana izlijevanjem nafte iz tankera ili kao posljedica nesreća na naftnim bušotinama. Učinci takvih nesreća su često katastrofalni, višestruki i nažalost dugotrajni. Primjerice, biološke posljedice izlijevanja nafte (oko 42 mil. litara) iz tankera Exxon Valdez koji se nasukao kod obale Aljaske 1989. godine, osjećaju se i danas. Drugi primjer je potonuće teretnog broda The Prestige ispred španjolske obale 2002. godine. Nafta istekla iz broda prouzročila je zagađenje stotinjak plaža na obalama Francuske i Španjolske te dovela do pomora ribe u razmjerima ekološke katastrofe u Biskajskom zaljevu. Što znači nafta u moru zorno ilustriraju slijedeći podaci. Samo 8 grama nafte dovoljno je da se onečisti kubični metar mora. Kubični metar ispuštene nafte iscrpljuje kisik iz 400 000 m3 mora. Unatoč tome, zagađenje te vrste čini samo mali dio ukupnog zagađenja mora koje se svakodnevno odvija.

Sl.2. More zagađeno naftom

Oko 80 % sveg zagađenja u morima i oceanima dolazi od aktivnosti na kopnu. Zapravo, more se koristi kao spremnik svega što nam ne treba.

posebice kitove i dupine (2/3 morskih sisavaca su ugrožene vrste).

Tu se ubrajaju otpadne vode kućanstava i industrije, posredni unos kemikalija koje se upotrebljavaju u poljoprivredi (tekućicama ili zrakom), prekomjeran unos sedimenata kao posljedica tehničkih zahvata na obali ili plitkom moru, odlaganje nuklearnog otpada u podmorju, testiranje nuklearnog i biološkog oružja, toplinsko zagađenje i zagađenje bukom od brodskih motora ili podmorskih istraživanja. Nekih posljedica nismo uopće svjesni ili se na njih oglušujemo. Posljedice navedenih izvora onečišćenja su različite, od onih vidljivih i sa trenutnim učinkom do onih koje će se tek očitovati u godinama koje dolaze. Navest ćemo samo neke. Prekomjeran unos hranjivih tvari u more, prvenstveno kroz otpadne vode povećava razmnožavanje algi koje potom mogu značajno smanjiti razinu kisika te uzrokovati pomor drugih organizama. Primjerice, svako ljeto zbog takvog antropogenog unosa rijekom Mississippi u Meksičkom zaljevu dolazi do pojave «mrtve zone» veličine oko 20 000 km2, gdje ispod površine mora nema života. Slična pojava u Baltičkom moru prekriva površinu od preko 70 000 km2. S druge strane otpadne vode sadrže teške metale, različite umjetne, sintetske komponente koje redovnim procesima autopurifikacije (samočišćenja) organizmi u moru ne mogu preraditi. One svojim taloženjem u organizmima dovode do pojave mnogih bolesti i degenerativnih promjena kod morske flore i faune. Najugroženije su obale, posebice zaljevi ili zatvorena mora, u kojima su procesi miješanja morske vode usporeni. No zapravo nema dijela oceana koji nije pod izravnim ili neizravnim negativnim utjecajem čovjeka. Primjerice, buka supertankera pod morem čuje se nekoliko tisuća kilometara daleko te utječe ponajviše na morske sisavce,

Sl.3. oceani i mora su stanište brojnim biljnim i životinjskim vrstama (na slici jato dupina)

Briga za oceane povezana je sa brigom i sviješću potrebe očuvanja cijele Zemlje. Možda baš zbog činjenice i predodžbe da je toliko veliko i prostrano svjetsko more postalo je odlagalište svega što ne treba čovječanstvu. Pri tome se zaboravlja da sve što u njega ispustimo, pohranimo ili bacimo ne odlazi nigdje nego ostaje (i vraća nam se u obliku bolesti i prirodnih katastrofa) na jedinoj nam planeti Zemlji.

Više informacija na internetu: www.greenpeace.org.au/oceans www.oceanatlas.com/index.jsp www.whoi.edu

klima

svijet

hrvatska

Mladen Maradin

zanimljivosti

indeks

ZAĹ TO SE KLIMA MIJENJA? 18

geografija.hr offline 2006-2007.

1. ŠTO JE KLIMA? ŠTO JE PROMJENA KLIME?

Kako bi

mogli razumjeti promjene klime potrebno je objasniti što je klima. Klima je prosječno stanje atmosfere nad određenim mjestom u određenom razdoblju uzimajući u obzir prosječna i ekstremna odstupanja. Klima se određuje na osnovi klimatskih elemenata: radijacije, temperature, tlaka zraka, smjera i brzine vjetra, vlage zraka i evaporacije, naoblake i trajanja sijanja sunca, padalina i snježnog pokrivača. Svjetska meteorološka organizacija odredila je razdoblje praćenja klimatskih elemenata od 30 godina za određivanje klime. To je razdoblje koje je dovoljno dugo da bi se dobile prosječne vrijednosti stanja atmosfere i dovoljno kratko da na ta mjerenja ne bi utjecale promjene klime. Promjena klime je najopćenitiji pojam koji obuhvaća sve moguće oblike nepostojanosti klime. Da bi neka promjena bila klimatska uzima se da ona mora biti dulja od 5 do 11 godina. Inače je riječ o vremenskoj promjeni. Suvremena promjena klime odnosi se na promjene klime u posljednjim desetljećima. Sekularna promjena klime odnosi se na promjene klime u posljednjim desetljećima ili stoljećima, tj. na razdoblje od kada se klimatski elementi sustavno prate meteorološkim instrumentima koji su baždareni prema jedinstvenim međunarodnim kriterijima. S obzirom na postojanost i predznak kretanja klimatskih elemenata razlikuju se fluktuacija klime, varijacija klime, klimatski trend, i dr. 2. PROBLEMI PRI ODREĐIVANJU PROMJENE KLIME Većina problema pri određivanju promjena klime proizlazi iz činjenice da čovjek u potpunosti ne razumije sve procese koji se događaju u atmosferi. Nisu u potpunosti poznati svi mehanizmi koji upravljaju atmosferskim procesima. Osim toga, problem

predstavlja i nedostatak klimatoloških podataka. Čovjek sustavno prati kretanje klimatskih elemenata više od dvije stotine godina. Svi podaci o klimi prijašnjih razdoblja dobivaju se posrednim putem povijesnih dokumenata, arheoloških istraživanja ili geoloških nalaza. Međutim, podaci u zadnjih dvije stotine godina se odnose samo na relativno mali broj postaja u razvijenim zemljama. Većina slabije razvijenih zemalja nema tako dugotrajno praćenje klimatskih elemenata. Rijetko naseljena područja (pustinje, gorski masivi, tropske kišne šume) imaju malu gustoću meteoroloških postaja. Danas se zna da veliku ulogu u klimatskim procesima ima temperatura površine svjetskog mora. Te podatke moguće je u cijelosti dobiti tek upotrebom satelita. Problem predstavlja i činjenica da se dio mjernih postaja nalazi u gradovima. Zbog navedenih razdoblja klimatolozi proučavajući promjene klime nastoje odrediti koliki je utjecaj čovjeka prvenstveno na planetarnoj razini, a ne lokalno, budući da to može dovesti do krivih zaključaka. 1970-ih je predviđeno globalno smanjenje temperature? Znanstvenici su 1970-ih doista predvidjeli smanjenje temperature, a raspravljalo se i o mogućnosti ledenog doba u budućnosti. Temelj takvim pretpostavkama bio je rad Stephena Schneidera, koji je tada radio kao klimatolog u NASA-inom Goddard Space Flight Center-u u Marylandu. On je iznio pretpostavku da bi značajno povećanje količine aerosola u zraku, kao posljedica aeropolucije, te korištenje nuklearne energije, čime bi se smanjilo spaljivanje fosilnih goriva, poništilo utjecaj ugljikovog dioksida te time dovelo do smanjenja temperature. Taj rad je objavljen u razdoblju koje se podudaralo s smanjenjem globalne temperature (1945.-1976. godina) te je ideja o globalnom zahlađenju dobila veliku pažnju. Međutim, uskoro je sam Schneider shvatio da

geografija.hr offline 2006-2007.

je precijenio rashlađujući utjecaj aerosola u zraku, a podcijenio utjecaj ugljikovog dioksida, te se na njegova istraživanja u znanstvenim krugovima kasnije rijetko pozivalo. Nasuprot tome, istraživanja brojnih znanstvenika koji se bave promjenama klime potvrđuju globalni porast temperature. Prema izvještaju IPCCa iz 2007. godine postoji 90% vjerojatnosti da je globalno zatopljenje rezultat djelovanja čovjeka. 3. PROMJENE KLIME U PROŠLOSTI Važno je istaknuti da se klima oduvijek mijenja. Današnja klima nipošto nije «normalna», tj. nije «normalno» stanje atmosfere. Današnja klima samo je jedna u nizu klima koje se mijenjaju. Ukoliko su promjene klime u prošlosti bile brze i značajne dolazilo je od velikih izumiranja. Uzroci promjene klime su različiti. To mogu biti uzroci koji djeluju na Zemlju kao na planetu – promjene Zemljine putanje oko Sunca, promjene u aktivnosti Sunca i impakti (udari asteroida ili meteora), i uzroci koji su vezani za samu Zemlju – promjene cirkulacije oceana, vulkanske erupcije i promjene količine CO2 u atmosferi. Dinosauri su najvjerojatnije nestali zbog velikih promjena klime koje je prouzročio udar asteroida u Zemlju prije otprilike 65 milijuna godina. Glavni uzrok tog izumiranja bila je golema količina prašine koja je smanjila Sunčevu radijaciju koja je dolazila do Zemlje, zbog čega su temperature bile vrlo niske. Iste posljedice imalo je i izbacivanje velikih količina prašine u atmosferu uslijed vulkanskih erupcija (sl. 1.) .

Sl. 1. Promjene temperature nakon velikih vulkanskih erupcija u drugoj polovici 20. stoljeća.

U zemljinoj geološkoj prošlosti javljale su se glacijacije. Posljednja je bila kenozojska. Za vrijeme glacijacije izmjenjuju se hladnija (glacijali) i toplija (interglacijali) razdoblja. Prema tome temperatura za vrijeme glacijacija nije jednaka, već se mijenja. Proučavajući kretanja temperature srpski geofizičar M. Milanković otkrio je pravilnosti u izmjeni temperature u zadnjih milijun godina (sl. 2.). On je te promjene objasnio astronomskim faktorima klime, tj. promjenama u Zemljinoj putanju oko Sunca. Prema njemu tri su astronomska uzroka zahlađenja, odnosno zatopljenja. Prvi uzrok su promjene u Zemljinoj putanji oko Sunca (ekscentričnost Zemljine orbite), koje se događaju u ciklusima od sto tisuća godina. Drugi su promjene u nagibu Zemljine osi prema ravnini ekliptike, koje se odgađaju u ciklusima od 41 000 godina. Treći uzrok čine promjene u položaju osi prema ekliptici, pri kojima kut nagiba Zemlje ostaje isti (precesija). Promjene precesije odvijaju se u ciklusima od 19 tisuća do 23 tisuće godina. Premda ovi faktori ne mogu u potpunosti objasniti promjene klime uočava se pravilnost u izmjeni ledenih doba u posljednjih milijun godina. Nesumnjivo je da će ovi faktori djelovati na promjene klime u budućnosti, ali je važno naglasiti da to nisu jedini faktori koji imaju utjecaj na promjene klime.

jenjala (sl. 3.). Prije oko 10 000 godina nestao je sjevernoamerički i europski ledeni pokrov na sjevernoj hemisferi. Nakon toga došlo je do općeg porasta temperature, premda su se izmjenjivala hladnija i toplija razdoblja. Razdoblje od 4000. godine prije Krista do 2000. godine prije Krista bilo je toplo klimatsko razdoblje. Temperatura je bila 2° do 4 °C viša nego danas. Nakon toga uslijedilo je razdoblje općeg pogoršanja klime, do 5. stoljeća. Smatra se da je to pogoršanje klime bio jedan od uzroka velike seobe naroda. Od 400. do 1200. godine ponovo je uslijedilo povećanje temperature. U Engleskoj se uzgajaju vinogradi, a Vikinzi naseljavaju Island i Grenland te stižu čak do Amerike. Nakon izrazito promjenljivog razdoblja između 1200. i 1400. godine uslijedilo je zahlađenje zbog čega se to razdoblje naziva malo ledeno doba. To je razdoblje trajalo do sredine 19. stoljeća nakon čega je počelo otopljavanje koje traje i danas. Zemlja se samo oporavlja od malog ledenog

Neki tvrde da je zatopljenje koje se trenutno događa samo opravljanje planeta od malog ledenog doba, koje je trajalo između 1400. i 1850. godine. Da bi se odgovorilo na to pitanje treba se znati koji je uzrok zahlađenja tijekom malog ledenog doba i zašto je uopće došlo do promjene klime. Pri tome je važno uzeti u obzir činjenicu da Zemljina atmosfera nema neku konstantnu temperaturu kojoj teži. Ako se hladi mora dobivati manje topline od Sunca ili više izgubiti radijacijom u svemir, ili oboje. Ako se zagrijava mora ili primati više topline ili više topline zadržavati, ili oboje. Razlog tog hladnijeg razdoblja može se povezati sa smanjenom aktivnosti Sunca s izraženim minimumom oko 1700. godine, koji se naziva i Maunderov minimum. Smatra se da se globalna temperatura smanjila za najviše 0,4 °C. Jače zahlađenje u Europi i Sjevernoj Americi može se objasniti promjenom atmosferske cirkulacije nad sjevernim Atlantikom i promjenom intenziteta strujanja Golfske struje, zbog čega se manje topline prenosilo iz tropskih područja u umjerene geografske širine. Zatopljenje nakon malog ledenog doba neki znanstvenici objašnjavaju povećanom aktivnosti Sunca i promjenom izmjene topline na Zemlji. Zatopljenje početkom 20. stoljeća može se povezati s povećanom aktivnosti Sunca. Ipak, zatopljenje posljednjih nekoliko desetljeća ne može se objasniti samo aktivnošću Sunca. 4. SUVREMENE PROMJENE KLIME

Sl. 2. Promjene klime u zadnjih pola milijuna godina. Vidljiva je periodičnost promjena koja se može objasniti Milankovićevim ciklusima. I u nedavnoj prošlosti klima Zemlje se mi-

Sl. 3. Promjene temperature na Zemlji u zadnjih 20 000 godina. doba?

Kada se govori o suvremenim promjenama klime najčešće se razmatra promjena temperature. Kako se temperatura povećava upotrebljava se naziv globalno zatopljenje koje nastaje kao posljedica efekta staklenika, tj. povećanja udjela

stakleničkih plinova. Efekt staklenika temelji se na načinu kako se Zemlja zagrijava. Do Zemlje dolazi Sunčeva kratkovalna radijacija, prolazi kroz atmosferu i zagrijava površinu Zemlje. Zagrijana Zemljina površina emitira dugovalno zračenje i tako zagrijava atmosferu. Ta pojava naziva se protuzračenje atmosfere. Međutim, ne sudjeluje cjelokupno protuzračenje atmosfere u zagrijavanju atmosfere. Dio toga zračenja napušta atmosferu, a količina koja odlazi iz atmosfere ovisi o udjelu stakleničkih plinova: vodenoj pari, ugljikovom dioksidu, metanu, dušikovom-oksidu i drugim. Vodena para u tom procesu ima najveću ulogu zbog značenja i udjela u atmosferi. Međutim, udio vode u atmosferi, gledano u cijelosti malo se mijenja. Za proces globalnog zagrijavanja puno veću ulogu imaju ostali navedeni plinovi. Povećanje njihovog udjela u atmosferi posljedica je ljudskog djelovanja, prije svega industrijske proizvodnje, izgaranja fosilnih goriva, moderne poljoprivredne proizvodnje i drugih aktivnosti. Udio ugljikovog dioksida povećao se za 30% od 1800. godine (sl. 4.).

povećanje koncentracije ugljikovog dioksida u atmosferi dovodi do povećanja temperature na Zemlji. Koliko će to povećanje iznositi ne zna se. Postoje optimistične, pesimistične i srednje prognoze, ovisno o tome koji se parametri koriste u modelima kojima se predviđa buduće povećanje temperature. Tako se smatra da će se do 2100. godine temperatura na površini Zemlje povisiti za između 1.4 do 5.8 °C. (sl. 3.) Važno je naglasiti da znanstvenici danas nisu suglasni koliko je čovjek odgovoran za suvremene promjene klime. Glavni je razlog tomu što se u cijelosti ne razumiju svi mehanizmi promjene klime, pa se sa sigurnošću ne može utvrditi koliko je za suvremene promjene klime «kriv» čovjek, a koliko prirodni procesi. Povećanje ugljika, odnosno ugljičnogdioksida u atmosferi nije samo posljedica izgaranja fosilnih goriva. Čovjek je svojom djelatnošću uvelike narušio ciklus kruženja ugljika u prirodi. Sječa šuma, smanjenje broja fitoplanktona u moru, moderna poljoprivredna proizvodnja, narušavanje prirodnih ekosustava samo je dio uzroka zbog kojih sve više ugljika ostaje nevezano u živim bićima, već ostaje u atmosferi. Antropogena emisija ugljikovog dioksida je premala da utječe na klimu?

Sl. 4. Promjene koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi u zadnjih 1000 godina. Izraziti porast koncentracije podudara se s početkom industrijske revolucije. Velika većina znanstvenika smatra da

Procjene koncentracija ugljikovog dioksida pokazuju da se ona kretala između 180 i 300 ppm u zadnjih pola milijuna godina. Tek je u zadnjem stoljeću koncentracija naglo porasla na oko 380 ppm. Antropogena emisija ugljikovog dioksida je mala u usporedbi s prirodnim izvorima, ali kako onda objasniti nagli porast koncentracije u zadnjih 100 godina? Jedno od objašnjenja je da se prirodnim mehanizmima ne može apsorbirati onoliko ugljikovog dioksida koliko mitiraju prirodni i antropogeni izvori. Količina ugljikovog dioksida koju emitiraju životinje i mikrobi procesom truljenja

geografija.hr offline 2006-2007.

iznosi 220 Gt. Respiracijom biljaka emitira se dodatnih 220 Gt. Taj iznos odgovara iznosu od 440 Gt koji apsorbiraju biljke iz atmosfere procesom fotosinteze. Slično tome, u oceanima se oslobađa i apsorbira oko 330 Gt ugljikovog dioksida ovisno o temperaturi i intenzitetu procesa fotosinteze. Da je čovjek odgovoran za povećanje ugljikovog dioksida u atmosferi zna se prema udjelima izotopa ugljika u atmosferi. C-14 je nestabilan izotop ugljika kojemu je vrijeme raspada oko 6000 godina. Stoga se u fosilnim gorivima ne nalazi taj izotop. Prema tome, spaljivanjem fosilnih goriva trebala bi se smanjiti količina C-14 u atmosferi, što su i neke studije pokazale. Koncentracija C-14 je pala između 1850. i 1954. godine za oko 2%. Nakon toga mjerenja koncentracije tog izotopa nisu relevantne jer se velika količina C-14 oslobađa nuklearnim eksplozijama. Slično se može utvrditi i promatranjem odnosa izotopa C-12 i C-13. Fosilna goriva sadrže manje koncentracija C-13 nego C-12 u usporedbi s atmosferom. Proučavanja odnosa tih izotopa u površini vode oceana pokazuju da se koncentracija C-12 u odnosu na C-13 povećava. Često se tvrdi da se vulkanskim erupcijama oslobađa puno više ugljikovog dioksida nego iz antropogenih izvora, što nije istina u povijesnom razdoblju. Zatopljenja u bližoj geološkoj prošlosti nakon velikih vulkanskih erupcija više su posljedica oslobađanja velikih količina metana, a ne toliko ugljikovog dioksida. Mjerenja koncentracija ugljikovog dioksida nakon velikih erupcija u zadnjih 50 godina nisu pokazala veći porast koncentracije, a godišnje emisija od vulkanskih erupcija procijenjena je na oko 0,3 Gt CO2 po godini. Ove koncentracije su gotovo zanemarive u kraćim vremenskim razdobljima. Veće značenje imaju razdoblja pojačane vulkanske aktivnosti tijekom nekoliko stotina tisuća ili milijuna godina.

Ugljikov dioksid nije najvažniji staklenički plin? Premda se u kontekstu globalnog zatopljenja najčešće spominje ugljikov dioksid, on doista nije najvažniji staklenički plin, već je to vodena para, koja je odgovorna za zadržavanje velikog dijela dugovalne radijacije u atmosferi. U tom su smislu svi staklenički plinovi odgovorni za efekt staklenika koji je ključan za život na Zemlji, jer bi bez njega srednja temperatura na Zemlji bila oko 36 °C niža nego što je sada. Pojam globalnog zatopljenja odnosi se na porast temperature koju je uzrokovao čovjek ispuštajući velike količine stakleničkih plinova u atmosferu. Oko 60-70% efekta staklenika posljedica je djelovanja vodene pare, oko 25% oblaka, oko 25% ugljikovog dioksida, oko 5% metana, oko 2 % dušikovog oksida i oko 1% freona. Ostali plinovi imaju pojedinačno manje od 1% ukupnog efekta staklenika. O značenju vodene pare govori i nekoliko teoretskih primjera. Kada u atmosferi ne bi bilo vodene pare, a bilo bi oblaka, oko 40% manje infracrvene radijacija bi bilo apsorbirano nego što je to sada slučaj. Kada u atmosferi ne bilo oblaka kao ni stakleničkih plinova, vodena para bi apsorbirala oko 60% inrfacrvene radijacije koja se danas apsorbira. Za usporedbu, u slučaju da se sav ugljikov dioksid odstrani iz atmosfere samo 15 % manje infracrvene radijacije bi se apsorbiralo. Da je ugljikov dioksid jedini staklenički plin apsorbiralo bi se samo 26% inrfacrvene radijacije koje se danas apsorbira. Za globalno zatopljenje bitno je vrijeme koje se određeni staklenički plin zadrži u atmosferi. Vrijeme zadržavanja vode u atmosferi uglavnom ovisi o temperaturi, a iznosi najviše nekoliko dana. Zadržavanje ugljikovog dioksida ovisi o omjeru izvora i ponora tog plina. Glavni ponori tog plina su oceani (otapanje u morskoj vodi) i biljke

(vezanje procesom fotosinteze). Smatra se da bi trebalo stotine godina da se koncentracija ugljikovog dioksida vrati na razinu prije industrijske revolucije kada bi odmah prestala antropogena emisija ugljikovog dioksida. Ugljikov dioksid odgovoran je za oko dvije trećine dodatnog zatopljenja u odnosu na sve ostale stakleničke plinove. Vrijeme zadržavanja metana, koji ima veći učinak na efekt staklenika, iznosi oko desetak godina. 5. POSLJEDICE SUVREMENIH PROMJENA KLIME U 20. stoljeću prosječna temperatura na Zemlji povisila se za 0.6 °C. Smatra se da su posljednje godine dvadesetog stoljeća bile najtoplije razdoblje u posljednjih 1200 godina. U posljednjih nekoliko desetljeća počele su se zapažati posljedice povećanja temperature. Važno je naglasiti da dolazi i do promjene drugih klimatskih elemenata. Za čovjeka je naročito važna promjena količine i raspodjele padalina. Jedna od izravnih posljedica promjena temperature je povlačenje ledenjaka i smanjivanje ledenih pokrova. Kineski su znanstvenici na jednom mjestu na Everestu, ustanovili da se točka ljetnog povlačenja ledenjaka pomaknula za 50 metara, što je dvostruko više od normalnog ritma (sl. 5.). Takvo smanjenje ledenjaka posebno zabrinjava ako se uzme u obzir da himalajski ledenjaci dijelom vodom napajaju sedam velikih azijskih rijeka: Yangtze, Huang, Ganges, Ind, Brahmaputru, Mekong i Salwee. Posebno su pogođeni manji ledenjaci u umjerenim širinama. Slične pojave još se bolje mogu primijetiti na ledenom pokrovu Grenlanda i ledenjacima u Alpama. Važno je napomenuti da se oko 70% svjetskih rezervi slatke vode nalazi u ledenjacima i ledenim pokrovima. Njihovim smanjivanjem smanjuju se i svjetske rezerve vode. Osim toga, kopnjenjem leda povećavati će se morska razina, što može dovesti po poplavljivanja brojnih prostora uz mora.

Sl. 5. Povlačenje Gangotri ledenjaka na Himalaji. Kopnjenje ledenih pokrova i ledenjaka također ima vrlo veliki utjecaj na slanoću mora u polarnim krajevima. Promjena slanoće mora utječe na njegovu gustoću, a time i na intenzitet kretanja morskih struja. Kako su sve morske struje povezane te promjene mogu dovesti do slabljenje Golfske struje, čime bi nestalo povoljno djelovanje te morske struje. To za posljedicu može imati oštrije zime i hladnija ljeta na području sjeverozapadne Europe. Promjene se mogu očekivati i u drugim dijelovima svijeta. Klimatske promjene utječu i na širenje nekih bolesti (malarije, denga groznice, kolere, encefalitisa i dr.). Bolesti koje prenose kukci, npr. komarci, šire se jer se zatopljenjem širi prostor u kojem ti kukci mogu živjeti. Zbog promjena temperature i količine padalina dolazi do poremećaja u poljoprivrednoj proizvodnji što može dovesti do pojave gladi u nerazvijenim zemljama. Smatra se da globalno zagrijavanje uzrokuje smrt oko 150000 ljudi godišnje, a prema nekim procjenama taj bi se broj do 2030. godine mogao udvostručiti. Zbog posljedica promjene klime, prema WHO-u, svake godine oboli oko 5 milijuna ljudi. To se uglavnom odnosi na stanovništvo najnerazvijenijih zemalja. Najveći problemi javljaju se u velikim gradovima nerazvijenih zemalja, prija svega zbog zagađenosti zraka. Problemi se uočavaju i u razvijenim zemljama.

U Australiji zbog toplinskog stresa umre oko 1000 ljudi godišnje, a smatra se da bi se taj broj do 2100. godine mogao povećati na 15000 ljudi godišnje. Globalno zagrijavanje ima veliki utjecaj na sav živi svijet. Ravnoteža brojnih ekosustava je ozbiljno narušena. Posebno su ugroženi osjetljivi ekološki sustavi. Smatra se da je globalno zagrijavanje odgovorno za smanjivanje broja polarnih medvjeda, tuljana, snježnih leoparda, divljih gusaka, nekih vrsta žaba, koralja i dr. Ipak, valja uzeti u obzir i druge faktore, kao što su gubitak prirodnog staništa, pretjerani lov,…. 6. POSLJEDICE PROMJENA KLIME U BUDUĆNOSTI Kakve će biti promjene klime u budućnosti teško je predvidjeti. To ovisi prije svega o povećanju temperature, odnosno o povećavanju količine stakleničkih plinova u atmosferi, ali i o utjecaju koje će to povećanje imati na ostale klimatske elemente. Matematički modeli kojima se nastoji predvidjeti buduća klima nisu dovoljno precizni da bi se mogle dati sigurne prognoze. Unatoč razvoju računalne tehnologije današnja super-računala nisu još dovoljno jaka da bi mogla simulirati klimatski sistem. Ipak, postoje neki rezultati koji se često ponavljaju u više nezavisnih istraživanja. Danas se za predviđanja globalnih promjena klime najviše koriste modeli opće cirkulacije (General Circulation Models – GCMs). Rezultati GCMs modela, razlikuju se u detaljima, ali svi pokazuju neke zajedničke karakteristike, od kojih je najbitnije povećanje globalne temperature, kao posljedica udvostručenja koncentracije ugljičnog dioksida. To je povećanje u rasponu od 1.4˚ do 5.8˚C, odnosno prosječno zatopljenje od 0.3˚C po desetljeću ili manje.

Modeli pokazuju da će zatopljenje

biti veće u višim geografskim širinama te da će zatopljenje biti veće zimi nego ljeti. U polarnim područjima zatopljenje, zbog utjecaja leda neće biti tako izraženo; biti će manje od globalnog prosjeka. I u područjima tropa predviđa se zatopljenje manje od globalnog prosjeka. Nasuprot tome, najveće će povećanje temperature biti u kontinentskoj unutrašnjosti u umjerenim geografskim širinama na sjevernoj hemisferi u ljetnom dijelu godine. Naročita ljetna sušnost predviđa se na američkom Srednjem Zapadu i Velikim Ravnicama. Padaline će se povećati u srednjim i višim geografskim širinama kontinentskih unutrašnjosti u zimskom dijelu godine (sl. 6.), dok će se i tropima povećati kroz cijelu godinu. Monsunska cirkulacija pomaknuti će se, zbog povećanja temperature, prema polovima. Na globalnoj razini padaline će se povećati 7 do 15%, dok će regionalne razlike biti puno veće.

klime na regionalnoj razini, jer će se utjecaj globalnog zatopljenja na čovječanstvo manifestirati kroz varijacije na regionalnoj razini. Te promjene na regionalnoj razini očitovati će se kao topliji uvjeti i duže vegetacijsko razdoblje u višim geografskim širinama, vlažniji suptropski monsuni, vlažnije zime i proljeća u srednjim i višim geografskim širinama te intenzivniji tropski cikloni. Smatra se da će prostor Hrvatske imati veće temperature, ali i nešto više padalina nego što ima danas. Povećanje temperature od 0.3˚C po desetljeću neće imati većeg izravnog utjecaja na ljude koliko će imati povećanje učestalosti ekstremnih vremenskih uvjeta. Mediji su do sada povezivali povećanje ekstremnih vremenskih uvjeta s globalnim zatopljenjem, ali dosta klimatologa tvrdi da to još uvijek nije dokazano. Čak i ako raspodjela ekstremnih vremenskih

Sl. 6. Grad Gohlis u Njemačkoj u proljeće 2006. godine. Elba je poplavila područje oko grada. Smatra se da su velike poplave u srednjoj Europi posljedica promjene klime. Za geografe najvažnije su upravo promjene

geografija.hr offline 2006-2007.

uvjeta ostane nepromijenjena, mnoge regije u

svijetu će pogoditi povećana učestalost valova vrućine, dok će učestalost hladnog vremena značajno pasti. Više temperature u tropskim područjima povećat će učestalost i razornost tropskih ciklona; biti će ih više i na većim područjima, a produžit će se i vrijeme sezone tropskih ciklona. Znanstvenici smatraju da je hariken Katrina pokazatelj da već dolazi do tih promjena. U prostorima s hladnijom klimom biti će ugodnije? Promjene klime imat će brojne posljedice. Neke će od njih ljudima biti od koristi, a druge će im štetiti. Na primjer, povećanje temperature će smanjiti troškove grijanja zimi, ali će povećati troškove hlađenja ljeti. Biti će više smrti od valova vrućine, ali manje bolesti koje nastaju kao posljedica hladnog vremena. Prilagodba promjenama klime ovisiti će o tome gdje je neka zemlja smještena, kao i o njenom bogatstvu. Smatra se da će najpogođeniji kontinent biti Afrika, gdje bi se prinosi poljoprivrednih kultura u nekim zemljama mogli prepoloviti do 2020. godine. To bi moglo pokrenuti još veće migracije ljudi s toga kontinenta nego što je to danas slučaj. LITERATURA I IZVORI: Bigg, G., 2003: The Oceans and Climate. Cambridge University Press, Cambridge Borroughs, W. J., 2001: Climate Change. Cambridge University Press, Cambridge Filipčić, A., 1996: Klimatologija u nastavi geografije. Hrvatski zemljopis i nakladnička kuća “Dr. Feletar”, Zagreb Šegota, T., A. Filipčić, 1996: Klimatologija za geografe. Školska knjiga, Zagreb

Climate Change: Myths and Realities: http://www.pewclimate.org/press_room/ speech_transcripts/transcript_swiss_re.cfm Climate change: A guide for the perplexed: http://environment.newscientist.com/channel/earth/dn11462 Climate change and human health - risks and responses: http://www.who.int/globalchange/climate/ summary/en Climate change myths: http://www.metoffice.gov.uk/corporate/pressoffice/myths/index.html

Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC): http://www.ipcc.ch Globalno zatopljenje – posljedice: http://nippur.irb.hr/hrv/znanost/okolis/ globalno%20zatopljenje.htm Science: The Skeptics: http://www.davidsuzuki.org/Climate_Change/ Science/Skeptics.asp The Greenhouse Effect and Climate Change: http://www.bom.gov.au/info/climate/change/ gallery/1.shtml

Pitajte geografa Koji je najveći švedski otok u Baltičkom moru? Gotland (2994 km2).

jednog odvojenog jezera: Oćuša, Crniševo, Podgora, Sladinac, Vrbnik i Plitko jezero. Dubina im je od 5 do 35 metara. Jezera se ubrajaju u kriptodepresije.

Što je snježna granica? Snježna granica je visinski pojas iznad kojega se snijeg zadržava i ljeti. Nadmorska visina snježne granice je različita; u polarnim krajevima je na razini mora, a u ekvatorijalnom pojasu na 5500 m iznad mora. Koje je najjužnije, a koje najsjevernije naselje na svijetu? Najsjevernije naselje je norveški grad Tromsø (oko 57 000 stan.; 69°39’ N), a najjužnije argentinski grad Ushuaia (58 028 stan.; 54°47’ S). Koje je najveće umjetno jezero u Europi, a koje u svijetu? U svijetu je to jezero Volta u afričkoj državi Gani (8482 km2), a u Europi jezero Samara (Rusija) na rijeci Volgi. Što je senilizacija? Senilizacija je proces povećavanja udjela stanovništva starog 60 i više godina u ukupnom broju stanovnika nekog prostora. Računa se da senilizacija počinje kada je udio starih (60 godina i više) u ukupnom broju stanovnika veći od 12%. Od koliko se jezera sastoje Baćinska jezera? Baćinska se jezera sastoje od pet spojenih i

Zašto su zastave Danske, Finske i Švedske iste, a drugih boja? Boje i izgled nacionalnih zastava vrlo su često odraz povijesti, kulture i tradicije pojedine zemlje, stoga mnoge države imaju slične zastave jer ih povezuju povijest, slična tradicija i kulturno nasljeđe. Najstarije europske zastave su one koje na sebi imaju kršćanske križeve, a prvi su ih na svoje zastave stavili Križari. Kao baze za svoje zastave mnoge su države koristile državne grbove. Nacionalna zastava Danske se sastoji od polja crvene boje i bijelog skandinavskog križa. Prema legendi, danska je zastava pala s neba 15. lipnja 1219., tijekom bitke kod Lyndanissea (nedaleko današnjeg Tallina, glavnoga grada Estonije) kao znak potpore od strane Boga kralju Valdemaru II. u borbi protiv poganih Estonaca. Crveno polje na danskoj zastavi simbolizira bitku, a bijeli križ simbolizira sveti razlog zbog kojeg je bitka vođena – pokrštavanje poganih ljudi. Danci svoju zastavu nazivaju Dannebrog. Dizajnerske elemente danske zastave usvojile su i druge skandinavske zemlje – Švedska, Finska, Norveška i Island. Nacionalna zastava Finske sastoji se od bijelog polja i plavog skandinavskog križa. Autor ove zastave bio je 1862. finski pisac Zacharias Topelius. Bijelo polje simbolizira snijeg, a plava boja križa simbolizira tisuću jezera Finske. Ova je zastava postala službena 29. svibnja 1918. Nacionalna zastava Švedske sastoji se od polja plave boje i skandinavskog križa žute boje. Ne zna se točan datum kada je stvorena

geografija.hr offline 2006-2007.

Dubravka Spevec zastava Švedske, no najstariji tragovi potječu iz 16. stoljeća. Prema očuvanim tragovima, švedski su brodovi ovakvu zastavu nosili od 1620-ih godina. Žuti križ uvijek je bio simbol u švedskim bitkama. Smatra se da je izgled današnje švedske zastave preuzet od Danske, dok su boje preuzete sa švedskog grba – plavo polje sa zlatnim križem. Ova je zastava poslala službenom 22. lipnja 1906. Od 6. lipnja 1916. Švedska slavi Dan zastave. Koliko jezika i dijalekata ima danas u svijetu? Točan broj jezika koji se danas govori na svijetu nije poznat, kako zbog činjenice što u nekim dijelovima svijeta (npr. Nova Gvineja, Amazonija) svi jezici još uvijek nisu identificirani, tako i zbog postojanja različitih kriterija po kojima se jezici i dijalekti identificiraju. No prema procjenama u svijetu ima od oko 3000 do oko 10 000 jezika i isto toliko različitih dijalekata. Najčešće se spominje brojka od približno 6000 jezika na svijetu. Posljednjih nekoliko desetljeća broj jezika u svijetu se smanjuje. Mali jezici pod pritiskom tzv. „velikih“ izumiru. To je posebice naglašeno na području Sjeverne Amerike i Australije, gdje domorodačke jezike u sve većoj mjeri zamjenjuje engleski jezik. U Južnoj Americi domorodačke jezike potiskuju španjolski i portugalski jezici. I u Africi je situacija vrlo slična; osim engleskog, francuskog i portugalskog na izumiranje malih jezika utječu i afrički jezici poput swahilija, jezika plemena Joruba i dr. Smatra se da danas u svijetu ima oko 400 izumirućih jezika, a tijekom XXI. stoljeća, procjenjuje se, izumrijet će oko polovica jezika koji se danas govore.

Tko su Rusini? To je naziv za Ukrajince koji žive na području Istočne Galicije, Bukovine i Zakarpatske Ukrajine. Doselili su na prostor Hrvatske iz područja Karpata, iz Zakarpatske Ukrajine i Istočne Galicije. U RH nacionalna su manjina (2337 pripadnika – 0,05% populacije Hrvatske, prema Popisu 2001.). Uz hrvatski govore i rusinskim jezikom. Prema vjeroispovjesti uglavnom su grkokatolici. Početkom XIX. stoljeća naseljavaju istočnu Slavoniju, i to najprije Petrovce, Stare Jankovce i Mikluševce. U većem broju doseljavaju u Vukovar od 1960-ih. U Petrovcima je Etnografski muzej Rusina i Ukrajinaca. Žive još i na području Vojvodine, gdje ih danas živi oko 20 000.

Postanak jezera Titicaca povezan je s reljefnom evolucijom središnjih Anda. Jezerski bazen Titicace je uvjetovan tektonikom, ali za njegov današnji izgled i značenje mnogo su važniji uloga leda i rad tekućica. Skupina arheologa 2000. godine na dnu jezera (na dubini oko 30 m) pronašla je ostatke staroga hrama za kojega se pretpostavlja da datira iz razdoblja prije Inka i povezuje se uz narod Tiwanaku ili Tiahuanaco. O tome da je na dnu jezera nekada postojao potopljeni grad pod nazivom Wanaku nema sigurnih dokaza već o tome postoji samo legenda. U koju kategoriju zaštićene prirode se ubraja Malostonski zaljev?

U kojim su europskim državama građene prve autoceste?

Malostonski zaljev proglašen je 1998. strogim rezervatom prirode u moru.

Izgradnja moderne cestovne mreže u Europi započela je nakon I. svjetskog rata. Prva poluautocesta (njena prva dionica) puštena je u promet u Italiji 1925. godine, od Milana do Sesto Calendea (Lago Maggiore). Tijekom 1930-ih u Njemačkoj je izgrađena prva klasična autocesta. Nakon II. svjetskog rata autoceste se grade i u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj te Nizozemskoj.

Po čemu se razlikuje rimski kalendar od današnjeg?

Koje su tri najviše zgrade u Europi? Najviša europska zgrada nalazi se u Moskvi – to je neboder Naberežnaja (268,4 m) sa 58 katova, sagrađen 2007. godine. Druga po visini je stambena zgrada Trijumfalna palača (264,1 m), također u Moskvi, sagrađena 2005., dok je neboder Commerzbank u njemačkom gradu Frankfurtu (259 m) treća po visini zgrada u Europi. Koje je jezero površinom najveće u Japanu? Površinom najveće jezero u Japanu je jezero Biwa (670 km2), koje se nalazi nedaleko Kyota, u prefekturi Shiga. Ima 235 km dugu obalu, a u jezero utječe oko 450 manjih i većih vodotoka. Najveća dubina je 103 metra. Što je animizam?

Koji grad u svijetu nosi nadimak “ružičasti grad”? “Ružičastim gradom” naziva se indijski grad Jaipur. Kako je nastalo južnoameričko jezero Titicaca, te da li je točno da se na dnu jezera nalazi potopljeni grad star između 12 000 i 17 000 godina?

Rimski kalendar je malo drugačiji od našeg današnjeg koji ima 12 mjeseci. U rimsko doba godina je počinjala u proljeće (s ožujkom), a trajala je deset mjeseci. Rimljani su u to doba smatrali da je zima period bez mjeseci. Nazivi mjeseci su bili: Martius (31 dana), Aprilis (30 dana), Maius (31 dana), Junius (30 dana), Quintilis (31 dana), Sextilis (30 dana), September (30 dana), October (31 dana), November (30 dana) i December (30 dana). Oko 700 pr.n.e. Romulov nasljednik, Numa Pompilije, dodao je mjesece siječanj (januar) i veljaču (februar) i tako je rimski kalendar postao jednak standardnoj lunarnoj godini (354 dana). Iako je ožujak (mart) prvobitno bio prvi mjesec u godini, zamijenjen je siječnjom (januarom), jer su se po običaju tada izabirani konzuli.

Animizam je jedno od prvih vjerovanja rašireno među plemenskim narodima. Smatra se primitivnim jer nema obreda, svetih knjiga ili spisa, te osnivača. Animisti vjeruju u duhove, tj. da sve što postoji ima dušu (npr. drvo, stol...). Koliko je hidroelektrana na rijeci Dravi izgrađeno na području Austrije, Slovenije i Hrvatske? U Austriji je na Dravi izgrađeno 12 hidroelektrana, u Sloveniji osam, a u Hrvatskoj tri - HE Varaždin (1975.), HE Čakovec (1982.) i HE Dubrava (1989.).

svijet

hrvatska

zanimljivosti

Raširenost krša u Hrvatskoj Mate Matas

geografija.hr offline 2006-2007.

indeks

Iako zahvaća najveći dio svjetski poznatoga dinarskog krša te se

po zastupljenosti krških fenomena u stručnoj i znanstvenoj karstološkoj literaturi naziva tipičnom krškom zemljom – “locus tipicus”, Hrvatska ni danas ne raspolaže točnim podacima o ukupnoj površini svojega krškog prostora.

Treba naglasiti

kako se karbonatne stijene, za koje su najčešće vezani krški prostori, prostiru na oko 30 milijuna km2 ili na oko 20% ukupne svjetske kopnene površine. U svijetu se inače izdvaja nekoliko različitih tipova krša. U područjima toplih i vlažnih klima (Indokina, Kina, Nova Gvineja, Malezija, Brazil, itd.) zastupljen je tzv. tropski krš koji se ističe brzom korozijom i oblicima s naglašenim vodoravnim razvojem te prostranim podzemnim oblicima. U hladnim područjima u kojima snijeg i led ubrzavaju procese raspadanja (Kanada, Ural, Spitzbergen i sl.) razvijen je polarni krš. Poseban tip krša s

velikim speleološkim objektima razvijen je u slojevima evaporita i gipsa (Ukrajina). Hrvatska krška područja pripadaju tipu krša umjerenih širina (Dinaridi, Alpe, Pirineji, Apalachian gorje, gorja Australije itd.) koji se ističe debelim (i do 8 km) karbonatnim mezozojskim i paleogenskim sedimentima, što uz naglašenu tektonsku razlomljenost utječe na podjednaku zastupljenost horizontalnih i vertikalnih oblika (speleoloških objekata). Hrvatsko krško područje čini trokut čiji se sjeverozapadni vrh nalazi kod Savudrije, jugoistočni je na rtu Prevlake (uključujući i

sve hrvatske otoke, osim Brusnika i Jabuke), a treći, sjeverni, nalazi se u Samoborskom gorju. Hrvatski krški trokut predstavlja dio širega dinarskoga krškog kompleksa u koji su uključena i krška područja susjednih zemalja (Slovenije te Bosne i Hercegovine na sjeverozapadu, sjeveru i sjeveroitsoku, i Crne Gore na jugoistoku), tako da se najveći dio granica hrvatskog krša podudara s političkim granicama susjednih zemalja i s granicama hrvatskih teritorijalnih voda u Jadranskom moru. Krškim prostorima u pravilu se pripisuju ukupne površine svih primorskih županija (Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitskodalmatinska i Dubrovačko-neretvanska) te dijelovi Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije. Granice krša u trima kontinentalnim županijama samo se manjim dijelom poklapaju s administrativnim granicama upravno-teritorijalnih jedinica (županije, gradovi, općine, naselja ili katastarske općine). Uzimajući u obzir ta nepodudaranja, pojedini su autori taj dio granice određivali kombiniranjem geološkohidroloških i administrativnih međa, odnosno statističkih krugova ili jedinica, što im je olakšavalo analize i usporedbe brojčanih pokazatelja (demografskih, gospodarskih i sl.). To je naravno utjecalo i na vrlo bitne razlike u podacima o površinama kontinuiranih i izdvojenih krških prostora u Hrvatskoj. Analizom različitih tekstualnih obrazloženja i grafičkih pokazatelja došao sam do zaključka da su podaci o krškim površinama u Republici Hrvatskoj objavljeni 1998. godine u Izvješću o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj najbliži stvarnom stanju (v. sl.1.).

Sl. 1. Rasprostranjenost krša u Hrvatskoj (preuzeto iz Izvješća o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj)

geografija.hr offline 2006-2007.

Prije pedesetak godina krški prostor u Hrvatskoj ograničavan je političkim granicama ondašnjih kotara; Pula, Rijeka, Ogulin, Gospić, Zadar, Šibenik, Split, Makarska i Dubrovnik

(v. sl. 2., linija 1). Tako ograničen, hrvatski je krš zahvaćao 25 789 km2 površine (ili 45,55% ondašnjeg republičkog teritorija). U obrazloženjima se isticalo kako uz navedena glavna krška područja postoje i manji izolirani kompleksi kao npr. Samoborska gora, Zagrebačka gora, Papuk i dr., ali da oni po svojoj veličini ne predstavljaju poseban problem zbog čega podaci o njima nisu posebno izdvojeni. Svjetski priznati istraživač krša, akademik Josip Roglić u jednom od svojih radova navodi kako je površinski udio krša u Hrvatskoj veći od 45%. Veoma je često korišten kod nas i u svijetu njegov kartografski prikaz raširenosti dinarskog krša u kojem izdvaja uži krški pojas i fluviokrški pejzaž (pokriveni krš) koji je najzastupljeniji na prostoru današnje Karlovačke županije (područje tradicionalnog Korduna – vidjeti sl.2. 2., linija 2 i oznaku 2a). Akademik Roglić i u svojim drugim radovima kordunski prostor naziva “ocjeditim vapnenačkim i dolomitskim ravnjacima kroz koje protječe Korana” . Kao izuzetak spominje Petrovu goru (507 m) koja je sastavljena uglavnom od starih škriljavaca. Kao zanimljivost treba spomenuti da se na Roglićevu prikazu osim manjega jugozapadnog dijela ne nalazi Žumberačka kao ni susjedna Samoborska gora. Teško je odgonetati razloge njihova izostavljanja posebno kad se uzme u obzir da u drugim radovima Roglić ističe njihova krška obilježja. Tako na primjer u radu Elementi i dinamika reljefa zagrebačke regije akademik Roglić ističe: “Za reljefni izgled Žumberačke gore osobito su važni njezini sastav i građa. U evoluciji i današnjem izgledu reljefa odlučnu ulogu imaju položaj i dimenzije vapnenačkog bloka Blaževe gore. Na strmcu iznad Orahovice kod Kostanjevice i prema jarugama izvorišnih krakova Bijelog potoka i Kupčine vidi se da je ova vapnenačka masa duboka preko 400 m. Zaravninske dimenzije ovoga vapnenačkog terena su u smjeru istok – zapad oko 20 km, a u smjeru sjever – jug oko 12 km. … Današnji izgled

1 2 2a 3 4 5 6 7

D. Bura (1958.) J. Roglić (1969.) J. Roglić, pokriveni krš M. Herak (1972.) Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997.) Izviješće o stanju okoliša Republike Hrvatske (1998.) D. Pejnović (2005.) M. Bogunović i A. Bognar (2005.)

Sl.2. Sjeverna granica krša u Hrvatskoj

i strminu strana vapnenačkog bloka ne treba pripisivati tektonskim gibanjima već ponajprije procesima diferencirane erozije. Međutim, položaj vapnenačkog bloka je tektonski uvjetovan i on stvara posebne odnose, značajne za evoluciju planine. … I složen sastav sjeveroistočnog dijela gore, od linije Kostanjevica – gornja Bregana – Japetić, ne može se pripisati samo litološkim razlikama. Izmiješanost donje trijaskih škriljevaca, trijaskih dolomita i vapnenaca te krednog fliša, kao i pojava eruptiva ukazuju da je ovaj prostor bio snažno dislociran. … Prvi nivo se održava na

dubokim vapnencima, a drugi na plitkom kršu. Najviši dio gore ne daje izgled ravnjaka, dok vapnenački sastav i oblici reljefa upućuju da su poniranje voda i razvitak krša procesi koji u ovom kraju dominiraju kroz dugu prošlost. Sjeveroistočni, Samoborski sektor sastavljen iz dolomita, krednog fliša i vapnenaca kao i paleozojskih škriljavaca, snažno je diseciran razgrananom mrežom Bregane, Lipovačke Gradne i Gradne. … Duboka disekcija otežava da sagledamo da li je ovaj dio prije dolinskog raščlanjivanja bio viši od vapnenačkih ravnjaka oko Mrzlog polja i Pećina».

Uz tekstualna obrazloženja u Izvješću se nalazi i kartografski prikaz Prostorna raspodjela krša (vidjeti sl. 2., linija 5), koji nije usklađen s informacijama u tekstualnom dijelu. Iz njega je, naime, vidljivo kako granica krša zaobilazi Petrovu goru te da je od Karlovca umjesto prema Glini, kako stoji u tekstualnom dijelu Izvješća, usmjerena prema krajnjoj jugoistočnoj točci općine Vojnić na granici s Bosnom i Hercegovinom. Usporedbom priloženoga

Slično je i s naseljima u južnom dijelu područja grada Jastrebarsko (Brebernica, Breznik Plešivečki, Brezovik, Celine, Crna Mlaka, Cvetković, Čabdin, Čegalj, Črnilovec, Dolajska Jaruga, Domagović, Donja Reka, Donji Desinec, Dragovanšćak, Gornja Kupčina, Guci Draganićki, Hrastje Plešivičko, Izimje, Jastrebarsko, Malunje, Novaki Petrovinski, Pesak, Petrovina, Rastok, Volovje, Vuksin Šipak, Zdihovo) te u općini Klinča Sela (Beter, Gonjevci, Gornja Purgerija, Novo Selo Okićko i Poljana Okićka) i Krašić (Čučići, Dol, Pećno, Rude Pribićke, Staničići Žumberački i Vranjek Žumberački). U publikaciji istog nakladnika tiskanoj dvije godine kasnije stoji podatak kako područje krša u Hrvatskoj zaprema oko 54% teritorija Hrvatske i da predstavlja reljefnu specifičnost koja ne postoji u ostalim područjima Europe. Slični se brojčani pokazatelji nalaze i u Okolišu, Glasilu Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja . U njemu se navodi da “klasični krš” zauzima više od polovice

geografija.hr offline 2006-2007.

Geograf prof. dr. D. Pejnović u svojem

Županija

Izdvojeni krški prostor u km2

U Izvješću o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj za 1997. godinu navodi se kako krš u Republici Hrvatskoj prekriva 29 356 km2 ili 52% njezine kopnene površine. U tabličnom pregledu spomenutog izvješća navedeni su i brojčani pokazatelji o zastupljenosti krša po pojedinim županijama s posebno izdvojenim podacima o površinama potpunog (kontinuiranog) i izdvojenog krša. Prema navodima iz Izvješća sjeverne se granice kontinuiranoga hrvatskoga krškog područja podudaraju sa “sjevernim i istočnim granicama gradova Samobor i Jastrebarsko u Zagrebačkoj županiji, te sjevernim granicama Karlovačke županije do Karlovca, zatim otprilike u smjeru Gline, pa dalje u smjeru juga do državne granice sa BiH.”

površine (54%) Hrvatske, ili preko 70% ako se uzme u obzir i hrvatsko Jadransko podmorje u kojem prevladavaju karbonatne stijene podložne okršavanju. Zbrajanjem kopnenih i podmorskih krških površina proizlazi da Hrvatska ima 39 500 km2 krša ili 56% od ukupnih površina (70400 km2) Dinarskoga krškog sustava u cjelini. Spomenimo i prilično kontradiktorne podatke iz publikacije novoosnovanog Centra za krš tiskane 2005. godine.

Kompaktni krški prostor u km2

Prostor hrvatskog krša s razlogom se spominje i u Strategiji prostornog uređenja Republike Hrvatske. U tom pogledu posebno ističemo grafički prikaz 30-01 na str. 184. u kojem su krška područja (krški fenomeni i zaštita podzemnih voda) omeđena posebnim linijama (vidjeti sl.2., linija 4).

kartografskog prikaza s Geološkom kartom SFRJ vidljiva su i neka druga odstupanja u odnosu na tekstualno objašnjenje granica. Primjera radi, treba spomenuti kako se granica karbonatnih stijena odnosno krških terena na području grada Samobora ne poklapa u potpunosti s političkim granicama. Izvan granica krškog područja nalazi su naselja u sjeveroistočnom dijelu grada Samobora (Celine Samoborske, Klokočevac Samoborski, Medsave, Samoborski Otok, Sovršćak i Vrbovec Samoborski i pet na jugoistočnom rubu gradskog područja (Drežnik Podokićki, Galgovo, Pavučnjak, Petkov Potok i Rakov Potok). Prostori navedenih naselja nalaze se u naplavnoj ravnici nasutoj šljunkovitim nanosima i drugim materijalima koje je donosila rijeka Sava i njezine pritoke ili u povišenim terasama koje predstavljaju ostatke nekadašnje naplavne ravnice.

Ukupne površine županija u km2

I prof. dr. V. Rogić u jednom od svojih radova iz 1976. godine navodi kako krš zauzima oko 45% prostora Republike Hrvatske. Iz kartografskog prikaza koji čini sastavni dio svjetski priznatog rada akademika M. Heraka Karst, Important Karst Regions of the Northern Hemisphere, vidljivo je kako on u krška područja uključuje i dijelove Žumberačkog i Samoborskog gorja (vidjeti sl. 2., linija 3).

Zagrebačka 3 060 409 Krapinsko-zagorska 1 229 45 Sisačko-moslavačka 4 468 1 479 Karlovačka 3 626 2 780 Varaždinska 1 262 14 Koprivničko-križevačka 1 748 65 Bjelovarsko-bilogorska 2 640 8 Primorsko-goranska 3 588 3 578 Ličko-senjska 5 353 5 353 Virovitičko-podravska 2 024 12 Požeško-slavonska 1 823 85 Brodsko-posavska 2 030 0 Zadarska 3 646 3 646 Osječko-baranjska 4 155 0 Šibensko-kninska 2 984 2 984 Vukovarsko-srijemska 2 454 0 Splitsko-dalmatinska 4 540 4 540 Istarska 2 813 2 813 Dubrovačko-neretvanska 1 781 1 781 Međimurska 729 0 Grad Zagreb 641 38 Ukupno u km2 56 594 29 363 267 % 100 51,90% 0,47

prilogu ističe kako krška i fluviokrška područja u Hrvatskoj čine nešto manje od polovice (27683 km2 ili 48,9%) državnog teritorija. Iz priloženoga grafičkog prikaza (vidjeti sl. 2., linija 6) vidljivo je da granice krškog područja uglavnom prate sjeveroistočne i istočne granice općina Ozalj i Krašić, južne granice grada Karlovca te sjeverne i istočne granice općine Vojnić. Izostavljena su, kao i na crtežima akademika Roglića, krška područja sjeveroistočnih dijelova Žumberačkog i Samoborskog gorja. Pejnović je u krške prostore uvrstio cjelokupno područje općine Vojnić, premda njezini sjeverni dijelovi zahvaćaju Petrovu goru, koja je sastavljena uglavnom od starih škriljavaca. Pejnovićevo kompromisno određenje za granice naselja ili upravno-teritorijalnih jedinica ima prednosti u praćenju i usporedbama demografskih i gospodarskih pokazatelja. Uspoređujući brojčane i grafičke pokazatelje iz priloga geografa Pejnovića s onima u prilozima autora pedološke i šumarske struke, vidljive su bitne razlike bez obzira na to što su oni otisnuti u istoj publikaciji (vidjeti sl. 2., linija 7). Tako se npr. u prilogu Tla krša – temeljni čimbenik biljne proizvodnje navodi: “Površina krškog područja Hrvatske iznosi 27265 km2 ili 48,9% kopnenog sustava naše države. Ako bi to htjeli pobliže opisati, onda je to prostor južnije i zapadnije od grada Karlovca od zone pojave vapnenodolomitnih stijena. To je šira zona unutarnjih i vanjskih Dinarida, dio koji pripada Republici Hrvatskoj…” Iz grafičkog priloga vidljivo je kako autori u krški prostor nisu uvrstili južne dijelove općine Vojnić i područja općina Cetingrad, tj. dijelove Korduna koje uz akademika Roglića u krške prostore svrstavaju i mnogi drugi geografi i geolozi (Cvijić, Bošnjak, Božičević i dr.). Tab. 1. Hrvatske županije prema ukupnim i krškim površinama Izvor: Županije Republike Hrvatske “Pavleka”, Zagreb Prostorni plan Republike Hrvatske – Inženjerskogeološka karta, 1:1350 000, Geodetski fakultet Geološka karta FNRJ, 1:500 000

U Izvješću o stanju prirode o Kordunskoj zaravni piše da je to “prostrana vapnenačka zaravan zapadno od poteza Petrova gora – Žumberak koja završava kao podnožje goransko-ličkih planina na potezu Zdihovo, Ogulin, Plaški, Rakovica, Ličko Petrovo Selo. Osnovna fizionomija: područje «plitkog», pokrivenog krša, s prosječnom visinom od 300 do 400 m plitke krške depresije (ponikve, doci, manja polja) čine jedno od bitnih krajobraznih obilježja, šume su znatno iskrčene i degradirane. Naglasci, vrijednosti, identitet: slikovite, pretežno kanjonske doline četiriju krških rijeka s izuzetnim hidrološkim vrijednostima (Kupa, Dobra, Mrežnica i Korana). Ugroženost i degradacija: onečišćenja riječnih tokova i dolina vodno-gospodarski zahvati, mjestimično manjak visokih šuma.” U već spomenutoj knjizi Hrvatski krš i gospodarski razvoj u prilogu Šumski resursi na krškom području Hrvatske stoji: “Krš zauzima 46% (2578000 ha) ukupne površine kopnenog dijela Republike Hrvatske. Prostire se od sjevernog nizinskog dijela gdje se javlja u manjim područjima tzv. izdvojenog krša, preko gorskog i primorskog dijela u kojem prevladava, sve do znatnog dijela Jadranskog primorja.” Iz prilično pojednostavljenoga grafičkog prikaza sitnog mjerila, koji čini sastavni dio spomenutog priloga, moglo bi se zaključiti da i predstavnici šumarske struke krškim područjem ne smatraju neke jugoistočne dijelove Karlovačke županije. Za razliku od pedologa i šumara predstavnici vodoprivredne struke pri određivanju sjevernih granica krškog područja u Hrvatskoj bliži su geolozima i geografima koji kordunski prostor uglavnom smatraju dijelom krškog područja .

zbog čega su moguća i veća odstupanja u pozitivnom i negativnom smislu. Dodatnim računalnim obradama kartografskih podloga i statističkih pokazatelja može se zaključiti kako su podaci iz Izvješća o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj za 1997. godinu (također generalizirani) najbliži stvarnom stanju na terenu. Naglasimo, dakle, da krš Hrvatske zahvaća oko 29400 km2 površine ili nešto više od 52% ukupnoga državnog teritorija (vidjeti tablični pregled). Iz tabličnog pregleda vidljivo je da je uz kontinuirano krško područje u Hrvatskoj zastupljen i osamljeni krš u karbonatnim stijenama izoliranim u nepropusnoj okolici. On zahvaća 267 km2 ili 0,47% ukupnih krških površina u Hrvatskoj. Kao što je vidljivo iz grafičkog prikaza, osamljeni je krš zastupljen u Kalniku (643 m) čiju okosnicu sastavljaju mezozojski vapnenci i dolomiti. I u gorskom nizu Ivanščice (1061 m) prevladavaju vapnenci i dolomiti. Sličan sastav imaju izdvojena Ravna gora (680 m) i na južnom rubu položena Zrinska gora (615 m). Od vapnenca s razvijenim kršom sastavljen je i jugozapadni dio Zagrebačke gore (Ponikve) . Krpama mlađih, uglavnom tercijarnih naslaga okružene su ili prekrivene i stare jezgre gora Istočne Hrvatske. Zapadni ogranci Papuka (Ravna gora i drugi) sastavljeni su od staromezozojskih vapnenaca i dolomita, a u srednjem i istočnom dijelu te gore očuvane su samo krpe tih naslaga. Gornjomezozojske naslage nalazimo na manjem prostoru na Babjoj ili Požeškoj gori te na zapadnom i srednjem dijelu Papuka.

Kako objasniti navedene i vrlo bitne razlike? One se mogu objašnjavati primjenom različitih metodologija i definicija krškog prostora (ljuti krš, goli krš, prekriveni krš itd.), ali i korištenjem karata (geoloških i političko-teritorijalnih) sitnog mjerila (1:1350000, 1:500000 i sl.)

Kamenjak na Rabu ( snimio A. Lukić) LITERATURA I IZVORI: 1. Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša Zagreb, 1998., 113 – 118. 2. D. Bura (1958.) Statistika krša Jugoslavije, Savezno savjetovanje o kršu – Krš Jugoslavije, Split, str. 67. – 98., 3. Geografski aspekt dinarskog krša, Zbornik radova krš Jugoslavije, JAZU, Zagreb, 1969., str. 19. – 38. 4. J. Roglić (1974.), Reljef (središnje Hrvatske), Geografija Hrvatske (knjiga 1.), Školska knjiga, Zagreb. 5. J. Roglić (2005.), Geomorfološke teme, Hrvatsko geografsko društvo, Split, str. 526. – 553 6. V. Rogić (1976.), Socio-geografski aspekt dinarskog krša, dinarskog kulturnog areala i dinarskog brdsko-planinskog prostora, Geografski glasnik, Zagreb, broj 38. 7. M. Herak & V. T. Stringfield, (1972), Karst of Yugoslavia. In: Karst, Important Karst Regions of the Northern Hemisphere, eds., Elsevier, Amsterdam, 25. – 83. 8. Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997), Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Zavod za prostorno planiranje Zagreb, kartografski prikaz 30-01 str. 184. 9. Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša Zagreb 1998. str. 113 do 118.

10. isto. str. 113 . 11. Biološka i krajobrazna raznolikost Hrvatske, Državna uprava za zaštitu okoliša, Zagreb prosinca 1999., str. 20. 12. N. Lončar i M. Garašić, (2002.), Osnovna obilježja krškog reljefa - nedovoljno istraženo i zaštićeno bogatstvo, Okoliš, Glasilo Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb, str. 33. 13. Hrvatski krš i gospodarski razvoj, Zagreb/ Gospić, 2005. 14. Održivi razvoj naseljenosti na krškom području Hrvatske, str. 21. 15. Autori; M. Bogunović i A. Bensa, str 41., 46. i 48. 16. Izvješće o stanju prirode za razdoblje 2000. do 2006., Ministarstvo kulture Zagreb, srpanj 2006., 17. Autori; J. Vukelić i V. Topić str. 66. i 67. 18. vidjeti geološku kartu Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., sv. 5., JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988., str. 158. – 159. 19. J. Roglić, (1974.), Reljef (središnje Hrvatske), Geografija Hrvatske (knjiga 1.), Školska knjiga, Zagreb , stranica 20. J. Roglić, (1975.), Geološka osnova (istočne Hrvatske), Geografija Hrvatske (knjiga 3.), Školska knjiga, Zagreb, str. 17.

geografija.hr offline 2006-2007.

S Premužićeve staze na Sjevernom Velebitu (Snimio A. Lukić)

svijet

hrvatska

U Hrvatskoj je 11 parkova

prirode: Biokovo, Žumberak-Samoborsko gorje, Velebit, Medvednica, Papuk, Učka, Telaščica, Vransko jezero, Kopački rit, Lonjsko polje i “najmlađi” Lastovsko otočje. Park prirode je liberalnija kategorija zaštite od nacionalnog parka, kako po kriteriju

zanimljivosti

očuvanosti, tako i režimu zaštite, odnosno korištenju. Namjena parkova prirode jest zaštita biološke i krajobrazne raznolikosti, tj. oni obuhvaćaju veće prirodno područje koje može biti dijelom kultivirano, a posjeduje naglašene ekološke, estetske, turističke i rekreativne vrijednosti.

geografija.hr offline 2006-2007.

index

Jelena LonÄ?ar

Park prirode Lonjsko polje

U parku prirode se ne isključuju, već

potiču i smišljeno usmjeravaju one djelatnosti koje ne ugrožavaju njegove bitne značajke i funkcije. Namjera je da se ovom kategorijom obuhvati još nekoliko područja u Hrvatskoj kao što su: područje Mrežnice, dio Hrvatskog zagorja, Bjelolasica, Lička Plješivica, donja Neretva i Elafiti.

za zaštitu prirode (IUCN) uvrstila je Lonjsko polje među 7 uzornih primjera planiranja zaštite prirode u ruralnim područjima Srednje i Istočne Europe. Osobita vrijednost parka su dva ornitološka rezervata Krapje Dol i Rakita. Zbog prirodnih značajka i važnosti za populacije europskih vrsta ptica (ovdje obitava 239 vrsta ptica, od kojih više od 130 gnjezdarica), PP Lonjsko polje uvršteno je i na Popis ornitološki važnih područja (IBA). Upravljanje parkom je vrlo složeno zbog veličine zaštićenog područja, prisutnosti mnogih korisnika prostora te riječnog sustava koji obuhvaća znatno veće područje od zaštićenoga. Zbog toga su očuvanje i poticanje tradicionalne poljoprivrede, uzgoj autohtonih pasmina stoke i biljnih vrsta, gospodarenje šumama i vodama, razvoj turizma, zaštita kulturne i prirodne baštine te prostorno planiranje – pitanja su od izuzetne važnosti za budućnost ovog zaštićenog područja.

Sl.1. Parkovi prirode u Hrvatskoj Izvor: www.mzopu.hr

PP Lonjsko polje smješten je u središnjem dijeli Republike Hrvatske, omeđen padinama Moslavačke gore i autocestom Zagreb-Slavonski Brod sa sjeverne, a rijekom Savom s južne strane. Na površini od 50.650 ha smjenjuju se pejzaži livada i pašnjaka s nizinskim poplavnim šumama te starim rukavcima (mrtvajama). No, osim svojih izuzetnih prirodnih odlika ovaj park prirode posjeduje i vrijednu kulturnu baštinu, posebice specifično graditeljstvo, folklor, obrt i pučko stvaralaštvo. Stoga je unutar njega vrlo važno očuvati i njegov kulturološki identitet. Hrvatski sabor donio je 6.ožujka 1990.g. Zakon o proglašenju PP Lonjsko polje, a ubrzo nakon toga, 25.lipnja 1991.g., Ramsarskom konvencijom o močvarama dobiva i međunarodno značenje, osobito kao prebivalište mnogih ptica močvarica. I Međunarodna unija

Ovo veliko, nizinsko, poplavno područje rijeke Save, s pritocima Lonjom, Strugom, Pakrom, Ilovom, Trebežom, Česmom i mnogim manjim pritocima čini ovaj prirodni krajolik jednim od najvrednijih močvarnih područja u Europi. Položaj i postanak Lonjskog polja PP Lonjsko polje nalazi se uz rijeku Savu na dijelu između Siska i Nove Gradiške. U geografskom pogledu park prirode obuhvaća Lonjsko i Mokro polje s pripadajućim naseljima uz lijevu obalu Save. Rijeka Sava svojim tokom oblikuje velik dio južnog pojasa nizinske Hrvatske. Ona obilježava taj krajolik od granice sa Slovenijom do utoka u Dunav. Njezina je gospodarska važnost velika, a ekološka i biološka neprocjenjiva. U te dijelove savskog porječja spada PP Lonjsko polje koje je kao močvarno područje pod izravnim

geografija.hr offline 2006-2007.

utjecajem rijeke Save. Sava sa svojim pritocima obiluje krajolik savske nizine. Budući je kao nizinska rijeka bogata vodom, nosi sa sobom velike količine raznog materijala i stvara debele naslage na mnogim mjestima svog toka. S dolaskom proljeća otapa se velika količina snijega u Julijskim Alpama što pridonosi porastu njezina vodostaja. Tada Sava u nizinskom području, gdje počinje s meandriranjem, ne može primiti tako veliku količinu vode koja onda odlazi u pritoke gdje se izljeva iz korita. To se ponavlja u proljeće i u jesen kada pojačano kišno razdoblje utječe na porast vodostaja Save i njenih pritoka koje tada na ušću teku u suprotnom smjeru. Velike površine dolaze pod vodu koja se zadržava 30 do 100 dana godišnje, dok je krajem ljeta ovo područje potpuno suho. Lonjsko polje u ovim uvjetima predstavlja prirodni regulator savske vode – kada Sava nabuja višak vode plavi njenu lijevu obalu te sve izgleda kao golemo jezero s otocima poplavljenih šuma. Sam proces dotjecanja i otjecanja vode ne tvori samo specifičan reljef Lonjskog polja već ima i odlučujuću ulogu u raspodjeli biljnih i životinjskih vrsta. Poplavne šume prekrivaju oko 60% površine Lonjskog polja, Duž potoka i pritoka Save prostiru se i vlažne livade (pokrivaju oko 30% površine), ali se one gradnjom kanala sve više melioriraju i pretvaraju u polja,

Sl.2. PP Lonjsko polje Izvor: Regionalni masterplan za turizam, 2003.

odnosno oranice. Na poljoprivredne površine otpada najmanji dio, oko 10% Lonjskog polja. Kao što je već rečeno, u poplavnim ravnicama savske nizine još je velik dio prekriven poplavnom šumom. Nakon krčenja, prije 150 godina, pošumljavanjem su šume izrasle na istim područjima na kojima su bile iskrčene. Na taj način očuvan je ekosustav. U Parku se tako održao bogato strukturirani reljef nizinske šume. Prema izgledu Lonjskog polja može se samo naslutiti kako su nekad izgledale poplavne ravnice europskih rijeka. Velike površine Lonjskog polja prekrivene su i vegetacijom poplavnih i vlažnih travnjaka. Površine tih travnjaka pripadaju uglavnom zajednicama rebrastog i lisičjeg šaša. Livade, površine i do nekoliko kvadratnih kilometara, nastale krčenjem šuma, koriste se za ispašu stoke. One nisu vlasništvo seljana već su vlasništvo sela ili općine. Za svaku životinju na ispaši plaća se porez. U ostalim dolinama europskih rijeka takvo je stočarenje nestalo. Kultivacija močvarnog područja Lonjskog polja Tragove naseljavanja ovog područja možemo naći još u rimskom razdoblju. Sam naziv rijeke Lonje koja prolazi ovim poplavnim područjem najvjerojatnije potječe od latinskog naziva «aqua longa», koja kasnije dobiva ime Lonia, da bi se danas nazivala Lonjom.

života – formiraju se rodovske zajednice. One su našle svoj odraz ne samo u organizaciji gospodarskog života, već i u samoj kući – ovdje se nalaze zadružne kuće velikih dimenzija koje su prvotno bile na sohama. Kasnije regulacijom rijeke donji prostor ostaje u gospodarskoj funkciji, a katni u stambenoj. Jednom riječju, Sava je mjerilo i pokazatelj u svakodnevnom životu. Ovo područje tijekom prošlosti bilo je i sastavni dio Vojne krajine, jer su rijeke, šume i poplavne ravnice kroz povijest bile mnogo važnije nego stražarske kule ili osmatračnice. Prijelaz preko njih bio je težak i opasan. Sastav tla nizinskog poplavnog područja Save u potpunosti je ovisan o vodnom režimu. Što su tla dublje položena to su vlažnija (zbog vode temeljnice). Promjenom razine vode Save, Lonje, Kupe, Odre, Sunje i Struga dolazi do periodičnog vlaženja tla, no ona su unatoč visokom sadržaju hranjivih tvari, samo na malim površinama iskoristiva. Danas je nizinsko područje Save velikim dijelom kultivirani krajolik s tradicionalnim oblicima ljudske djelatnosti kakva je isključena u nacionalnom parku. Ipak treba napomenuti, da se izgradnjom cesta na nasipima znatno smanjila visina i snaga poplava. Lonjsko

polje nastojalo se isušiti još za vrijeme AustroUgarske Monarhije, čak je stvoren i konzorcij za isušivanje, no na sreću sve je ostalo na lokalnim zahvatima. Graditeljstvo na području Lonjskog polja Što se tiče graditeljstva ovog područja, ono je zaista specifično. Odnos kuće prema rijeci uspostavljen je položajem građevine (kuće) uzdužnom duljom protegom okomito na riječni tok, a pročeljem okrenutim na vodu. Odnos prema poplavi uspostavljen je podizanjem građevine na temeljne stupiće (bapke) i u pravilu građenjem jednokatne građevine. Katni prostor je uvijek bio siguran od poplava. Trijem u prizemlju nazivan je «pristašekom», a naziv je vjerojatno potekao iz sojeničkih vremena. Tradicionalna posavska kuća građena je redovito od hrastovine. Temeljni okvir «podsek», s gredicama «poprečnjakima», nosi stijene od planjki povezane uglavnom na preklop «hrvacki vugel», u novije vrijeme «njemački vugel». Iznutra je kuća nabačena ilovačom pomiješanom s vodom i pljevom. Na podovima je «klak» od zemlje «žutulje» s dodatkom volovske krvi za površinsku čistoću. Pokrivena je drvenom šindrom. Ovakva kuća sabire u sebi prostorne odrednice čovjeka i mjesta. Sl.3. Tipična posavska kuća u Lonjskom polju Snimila: Jelena Lončar

Panonija je u vrijeme Rimljana doživjela gospodarski procvat koji je povezan s intenzivnim krčenjem šuma. Ribolovci, lovci, sakupljači meda i drvosječe, prvi su se sa savskih obala spustili u nizinska poplavna područja. Međutim, prava zona naseljavanja ležala je izvan poplavnih ravnica jer su tu bila bolja tla kao i prometna povezanost, što je bitno olakšavalo život. Kasnije za ovaj prostor u socijalnoj organizaciji postaje karakteristična pojava zadružnog

Sl.4. Novo potiskuje staro Snimila: Jelena Lončar

Vrlo dobar primjer ovakvih sačuvanih tipova kuća je ruralna cjelina sela Krapje, na samoj obali Save. Stručnjaci koji rade na proučavanju arhitektonskog fenomena Krapja, istodobno rade i na projektu očuvanja tog kompleksa. Budući se ono nalazi u neposrednoj blizini ornitološkog rezervata Krapje Dol i da se nalazi u središtu PP Lonjsko polje, stručnjaci se nadaju da će Krapje biti uvršteno u UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine. Posebnu ulogu u Lonjskom polju ima i selo Čigoč. Interes istraživača selo je privuklo zbog velikog broja gnijezda roda kojih u selu ima preko 70. Ovo područje vidi priliku u razvoju seoskog turizma i prodaji vlastitih proizvoda koji zbog čistog okoliša mogu dobiti oznaku bio-proizvoda. Kod lokalnog stanovništva postignuti su značajni pomaci – zbog velikog interesa gostiju postali su svjesni svoje tradicije i dobili poticaj za njeno očuvanje. Od prodaje domaćih proizvoda i suvenira s pravom očekuju dodatni prihod. Mnogi žele u svojoj kući urediti kutak sa starim predmetima, a mnogi su i adaptirali stare kuće za moderan život i smještaj gostiju. Postali su svjesni da je seoski turizam u Lonjskom polju vezan uz boravak u drvenim posavskim kućama. Posjetioci i gosti ovdje mogu upoznati autentično hrvatsko selo bogate tradicijske kulture. Mogu doživjeti selo u kojem je integrirano kulturno i prirodno bogatstvo te čuti izvorni govor, pjesmu i muziku. Selo je pretvoreno u eksponat. Na žalost, zajedno s napretkom u dosta slučajeva, moderno potiskuje staro i prema nekima «zaostalo». Mnoge tradicijske kuće srušene su i zamijenjene betonskim višekatnicama ili pretvorene u gospodarske objekte. Mnogi nastoje živjeti kao u gradovima i zbog toga nestaje sve ono što se stoljećima gradilo i čuvalo.

geografija.hr offline 2006-2007.

Sve do 1950.g. žene su u selima Lonjskog polja nosile narodne nošnje koje su se izrađivale od domaćeg platna. Zbog toga je svaka kuća u proljeće sijala lan i konoplju. Također, nekada je bilo vrlo unosno skupljanje pijavica, no ono je danas potpuno napušteno. Pijavice iz mnogobrojnih bara ljudi su skupljali, sortirali a onda isporučivali u inozemstvo. Pijavice iz Lonjskog polja bile su vrlo tražene. Turistička valorizacija Uz navedeno, treba još jednom spomenuti i turizam. Turizam je značajan izvor prihoda bez kojeg se ne bi mogla sačuvati ova prirodna i kulturna dobra, a mogu se bolje kontrolirati i različiti oblici devastacije okoliša. Za sada je ovo područje turistički malo poznato čak i u okvirima Hrvatske, pa još dosta posla ostaje na području turističke promocije. Dolazak inozemnih turista zasićenih stresnim životom u gradovima, bio bi značajan poticaj turističkom razvoju, ali ne smije se zaboraviti da svaki dodatni gost znači opterećenje za okoliš.

Ovako veliki pad posjeta, prije svega edukativnih, uzrokovan je činjenicom da se početkom godine na nekim područjima u Hrvatskoj pojavila ptičja gripa koja je bila popraćena izuzetno velikom medijskom kampanjom. To je imalo za posljedicu da su osnovne i srednje škole zbog velikog broja ptičjih vrsta, procijenile Lonjsko polje kao potencijalno područje u kojem bi se mogla pojaviti ptičja gripa i odustale su od planiranih posjeta ovom području. Međutim, interesantno je da je u promatranom razdoblju porastao broj inozemnih gostiju, koji očito nisu bili opterećeni ptičjom gripom i koji su po procjeni Parka činili oko 15% ukupne posjete. Pored već uobičajenih posjetitelja iz Njemačke, koji u strukturi čine najveći broj inozemnih gostiju, ove godine ponovo je zamijećen značajan porast broja posjeta iz Francuske. Moramo istaknuti da je praćenje broja inozemnih gostiju vrlo otežan, jer su ove posjete većinom nenajavljene i u pravilu ne koriste edukativne programe Parka (izuzev organiziranih posjeta većih skupina). 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006.

IV 40 355 300 350 1300 1000

V 540 2120 3500 3700 3800 2100

VI 1450 1500 3000 3500 3900 2600

GODINA

2004. 2005. 2006.

BROJ KREVETA

U uzgoju stoke ističe se uzgoj posebne vrste konja - posavskog konja. Riječ je o vrlo vrijednoj i izdržljivoj životinji koja tijekom toplog dijela godine slobodno boravi na otvorenim livadama Lonjskog polja. Treba istaknuti i uzgoj svinja koji je bio vrlo raširen zahvaljujući bogatstvu hrastovih šuma gdje su svinje slobodno odlazile na «žirenje».

Parka prirode Lonjsko polje ne raspolaže objektima za smještaj turista niti za ugostiteljsku djelatnost. Strategija Ustanove je da ove djelatnosti razvijaju privatni poduzetnici. U tom cilju su Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka kao i Sisačko-moslavačka županija dodijelili bespovratne potpore za obnovu starih drvenih kuća koje će biti u funkciji turizma. Zahvaljujući toj donaciji kao i uloženom vlastitom kapitalu, u prošloj godini došlo je do daljnjeg povećanja smještajnih kapaciteta u seljačkim obiteljskim gospodarstvima.

BROJ SOBA

Stanovništvo Lonjskog polja uglavnom se bavi poljoprivredom i stočarstvom, no samo u malom broju sela obradive se površine nalaze u samom selu. Uglavnom je prijelaz od sela prema obradivim površinama postupan. Uzgaja se voće, povrće te proizvodi med, rakija i mliječni proizvodi.

Smještajni kapaciteti u Parku

Godine 2005. PP Lonjsko polje posjetilo je 11 600 turista. Znakovito je da je za razliku od prethodnih, 2006. godina zabilježila pad broja posjetitelja u odnosu na prethodnu. Ukupan procijenjeni broj posjetitelja u periodu I-XII mjesec 2006. godini iznosi 8.900, a to za 23% manje od prethodne godine. Istovremeno edukativne programe Parka koristilo je 5.862 posjetitelja, što je čak 37 % manje nego u prethodnoj godini.

BROJ REGISTRIRANIH DOMAĆINSTAVA

Djelatnosti u Lonjskom polju

- 4 10

- 10 27

19 52

Tab.2. Smještajni kapaciteti na seljačkim obiteljskim domaćinstvima u PP Lonjsko polje

PP Lonjsko polje ima ogromne, ali nedovoljno iskorištene turističke potencijale. Na nedovoljnu turističku razvijenost utjecaj su imala nedavna ratna zbivanja, ali i nedostatak mladog, inovativnog stanovništva koje je u velikoj mjeri iselilo u obližnje gradske centre.

VII 260 45 800 450 700 500

VIII 180 60 350 300 600 500

IX 40 - 210 - 400 - 500 100 1000 300 1100 800

Ukupno 2.510 4.290 8.350 8.900 11.600 8.900

Tab.1. Ukupan broj posjetitelja Lonjsko polje (procjena)

No, uz daljnje zalaganje preostalog stanovništva te pomoć županije i države, rezultati bi se u području turizma mogli vidjeti ubrzo. Turizam bi na ovom području trebao biti maksimalno prilagođen prirodi i njenom očuvanju, što znači sa bi se poplavljene površine i šume morale obilaziti po točno određenim rutama. Jedan od ključnih zadataka u očuvanju Lonjskog polja jest i očuvanje načina života stanovništva u skladu s prirodom. Samo očuvanjem tradicionalnog načina života može se očuvati baština Lonjskog polja. Da bi se to postiglo treba: zaustaviti pretvaranje livadnih površina u poljoprivredne, spriječiti pretjeranu izgradnju prometnica, dalekovoda, plinovoda, redovno provoditi znanstvena istraživanja kako

bi se znalo jesu li zaštitne mjere učinkovite, držati park prirode pod stalnom kontrolom itd. Turisti bi mogli biti spas za drvene posavske kuće koje sada propadaju nagrižene zubom vremena. Njihovom dolaskom očuvao bi se i tradicionalan oblik privređivanja odnosno tradicionalan način života u cjelini.

3. Schneider, J., Ern, H.: Park prirode Lonjsko polje – raznolikost uvjetovana poplavljivanjem, Hrvatsko ekološko društvo, Zagreb, 1993. 4. Uranjek, N.: Park prirode Lonjsko polje – sklad prirodne i kulturne baštine, DUZPO, PJ za zaštitu tla Osijek (www.duzpo.hr/hr/okolis) 5. Lonjsko polje – park prirode, Ekološki glasnik, 9, Zagreb, 1997

Literatura i izvori:

6. Lonjsko polje – park prirode (www./da-sisak.hr/ )

1. Deželić, R. (ur.): Park prirode Lonjsko polje, Ekološki glasnik, 3, Zagreb,1993/94.

7. Parkovi prirode (http://pubwww.srce.hr/botanic/ )

2. Pjatlar, V. (ur.): Park prirode Lonjsko polje, Sisački tjednik, Sisak, 1994.

8. Selo Krapje – PP Lonjsko polje (http://www2.arnes.si/aa )

geografija.hr offline 2006-2007.

Ivan Zupanc naseljenosti koja je demogeografski pojam i pokazatelj per definitionem. Urbanizacija se razmatra pregledno i povezano s promjenama na globalnoj karti naseljenosti jer se njom prvenstveno bavi urbana geografija. Ivo Nejašmić: Demogeografija: stanovništvo u prostornim odnosima i procesima, Školska knjiga, Zagreb, 2005., 284 str. Knjiga započinje poglavljem Uvod u geografsko proučavanje stanovništva (str. 8-15), koje predstavlja predmet i metode demogeografije u istraživanju stanovništva. Autor postavlja i definiciju: demogeografija je znanstvena disciplina u sklopu društvene geografije koja proučava stanovništvo kao subjekt vrlo složenih prostornih odnosa i obilježja radi razumijevanja i objašnjavanja geopovršinske stvarnosti te njezine transformacije i valorizacije, te ističe da je težište proučavanja demogeografije na dinamičnim komponentama: natalitetu, mortalitetu i prostornoj pokretljivosti. Nakon toga slijedi pregled razvoja discipline te nove zadaće i mogući naglasci suvremene demogeografije. Kako je stanovništvo objekt multidisciplinarnog istraživanja, a tako i specijalizirane geografske discipline-demogeografije, logično su u posebnom potpoglavlju obrađeni pojam i značajke, jedinice u istraživanju satnovništva i izvori podataka o stanovništvu. U drugom poglavlju: Razmještaj stanovništva na Zemlji (str. 16-37), obrađen je razmještaj stanovništva na Zemlji prema kontinentima i pojasevima geografske širine. Posebno potpoglavlje posvećeno je gustoći

Razvoj svjetskog stanovništva (naseljenosti) (str. 38-59), naslov je trećeg poglavlja u kojem je, uz prostornu dodana i vremenska komponenta. Razvoj naseljenosti na Zemlji razmatra se u cjelini, prema kontinentima i prema podjeli razvijene/nedovoljno razvijene zemlje. Prvi dio poglavlja-potpoglavlje Pregled razvoja stanovništva (naseljenosti), završava mogućim varijantama projekcija kao odgovor na pitanje kamo ide čovječanstvo. Drugi dio poglavlja donosi pregled teorijskih pogleda na razvoj stanovništva: od ranih rasprava i Malthusa do teorije demografske tranzicije. Četvrto, najopsežnije poglavlje Kretanje stanovništva (str. 60-167) čini jezgru udžbenika. Jednadžbom demografskog knjigovodstva te matematičkim pokazateljima (formulama) međupopisne promjene broja stanovnika autor nas uvodi u tematiku. Nakon tipologije općeg kretanja stanovništva slijedi distinkcija pojmova perspektive, projekcije i prognoze. Raščlanjujući ukupno kretanje, započinje potpoglavlje Prirodno kretanje (str. 70-113) koje se dalje svojim sastavnicama reflektira i na strukturu knjige: rodnost ili natalitet u kojem su opisane odrednice/ čimbenici i pokazatelji te prostorne razlike u svijetu, te smrtnost (mortalitet) gdje pratimo istu koncepciju: odrednice, pokazatelji, razlike u prostornoj

slici smrtnosti. Druga sastavnica ukupnog kretanja stanovništvamigracija/mehaničko kretanje i cirkulacija-drugi su dio poglavlja, a ujedno i «najgeografskiji» dio knjige. Autor je obradio osnovne pojmove prostorne pokretljivosti, tipologiju, tranziciju i čimbenike nakon čega prelazi na migraciju (opće značajke, teorije migracije, selektivnost, izvori podataka, pokazatelji i metode analize). Posebno su obrađene unutarnja i vanjska migracija. Nakon toga slijedi potpoglavlje o drugom dijelu prostorne pokretljivosti-cirkulaciji. S temom o poulacijskoj politici: pojam, tipovi i primjeri Nejašmić zaključuje poglavlje. Peto poglavlje: Sastav stanovništva (str. 168-217) u širem se smislu bavi trima strukturama: a) biološkom; b) društveno-gospodarskom i c) kulturno-antropolškom, a započinje s najvažnijom-biološkom strukturom (spol i dob) na čemu je i naglasak. Osim općih obilježja i odrednica sastava prema spolu prikazani su pokazatelji kao utjecaj na demografske i opće društvenogospodarske značajke. Sastav prema dobi predočen je prema cjelinama: opće značajke, odrednice, utjecaj na budući razvoj stanovništva, analitički pokazatelji i tipovi, prostorne razlike prema dobnom sastavu. Posebno je tretirana problematika starenja. Drugi dio klasifikacije pripada društvenogospodarskom sastavu koji uključuje aktivnost i djelatnost, obrazovni sastav i brak, obitelj i kućanstvo. Treći dio odnosi se na kulturnoantropolški sastav, a uključuje rasni sastav, narodnost i jezik te vjeru.

Posljednje, šesto poglavlje: Stanovništvo, okoliš i razvoj (str. 218-257) govori o međuzavisnosti prirodne osnove u širem smislu tj. klime, reljefa i prirodnih resursa u užem smislu i čovjeka tj. stanovništva, zatim o društveno-gospodarskoj razvijenosti i stanovništvu i naposlijetku o odnosu na relaciji stanovništvo-okoliš. Nakon zaključnog poglavlja, na kraju knjige nalazi se popis literature (str. 258-270); imensko kazalo (str. 271-275) i pojmovno kazalo (str. 276-282). Na kraju, valja istaknuti vrlo bogatu ilustriranost pojedine tematike tabličnim i posebno grafičkim prilozima kojima se olakšava i ubrzava spoznaja. Isto tako, osim tematski i koncepcijski dobra zamisao svakako su brojni popratni primjeri iz Hrvatske koji prate gotovo svako poglavlje (npr. demografska tranzicija u Hrvatskoj, demografska projekcija: primjer Hrvatske, prirodno kretanje stanovništva Hrvatske u drugoj polovici 20. stoljeća, depopluacija Hrvatske, unutarnja i vanjska migracija, cirkulacija stanovništva Hrvatske, populacijska politika u RH, sasatav prema spolu i dobi itd.). Iako je primarna namjena ovog seveučilišnog udžbenika da bude temeljna literatura studentima geografije, sigurno je da će se kao vrsno štivo naći na brojnim radnim stolovima istraživača koje zanima problematika stanovništva, a budući da je suvremen, aktualan i svjež, te s obzirom na tendenciju demografskih problema u Hrvatskoj dolazi u pravi trenutak («kritični trenutak») u kojem i (demo)geografija ima što reći.

svijet

hrvatska

geografija.hr offline 2006-2007.

zanimljivosti

indeks

Tihomir Gržinčić

Kavezni uzgoj tuna u Hrvatskoj U posljednjih deset godina jedna od svjetlijih točaka u razvitku hrvatske marikulture je promocija i uspostavljanje kaveznog uzgoja tuna. Uzgoj tune namijenjen je izvozu na japansko tržište i to najviše zaslugom nekolicine naših iseljenika iz Australije. Danas, sudeći prema rezultatima, ulaganja u kavezni uzgoj tuna pokazala su se kao jedna od najuspješnijih investicija u Hrvatskoj. Projekt kaveznog uzgoja tuna započeo je na zadarskom području krajem 1995. godine, samoinicijativno zaslugom nekolicine iseljenika iz mjesta Kali na otoku Ugljanu. Zbog povećane potražnje za tunom na japanskom tržištu i visokih cijena došlo je, najprije na južnoj

hemisferi a potom i kod nas, do ograničavanja kvota ulova tuna. To je bio poticaj za početak uzgoja tuna u kavezima. Uzgoj tuna u kavezima među prvima su započeli australski Hrvati u mjestu Port Lincoln početkom 1990-ih godina. U Južnoj Australiji naši hrvatski ribari uspjeli su ulovljene tune sačuvati u kavezima, dohranjivati ih i tako uzgojenim višestruko im povećati cijenu, prodajući ih na japanskom tržištu. To novo iskustvo u kaveznom uzgoju tuna kojim su ostvarili iznimne rezultate naši ribari prenijeli su u Hrvatsku. Nekolicina naših iseljenika odlučila je svoj kapital uložiti u kod nas do tada nepoznatu granu marikulture, uzgoj tuna u kavezima.

S početnim

kapitalom od dva milijuna australskih dolara te još pet milijuna dolara utrošenih u kupnju kaveza, tunolovca i izgradnju kopnene infrastrukture, krajem 1995. godine osnovana je Kali tuna, prva tvrtka u ovom dijelu Mediterana u kojoj je počeo uzgoj tune.Otada je posao s tunom od iznimne važnosti za hrvatsku marikulturu i jedan je od najuspješnijih hrvatskih izvoznih projekata. Eksperimentalnu proizvodnju Kali tuna započela je 1996. godine u svom tunogojilištu uz otok Iž. Te prve godine uzgojili su i na japansko tržište plasirali prvih 39 tona tuna. Tuna je prvenstveno namjenjena specifičnom japanskom „sushi“ i „sashimi“ tržištu. Primjerom Kali tune krenulo je još nekoliko tvrtki koje su se počele baviti uzgojem tuna. Uzgoj tune u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina zaustavio se u okvirima šest tunouzgajivača. Od toga četiri tunouzgajivača je na području Zadarske županije( Kali tuna, Jadran tuna, Marituna i Adriatic tuna). Na području Splitsko – dalmatinske županije prisutna su dva tunouzgajivača: Brač tuna i Drvenik tuna. Početak proizvodnje bilo je prvih 39 tona iz uzgajališta Kali tune, dok se danas proizvodnja kreće od 3 500 do 4 000 tona.

GODINA 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005.

Masa u tonama 39 390 400 672 1200 2500 3971 4679 3777 3425

Tab. 1. Proizvodnja tuna u Hrvatskoj 1996-2005.

Od svih vrsta tuna na japanskom tržištu najviše se cijeni atlantska plavorepa tuna (Atlantic bluefin tuna), koja se lovi i u Jadranskom moru.

Sl.1. Atlanska plavorepa tuna

Atlantska plavorepa tuna živi u velikim jatima koja su sklona udaljenim migracijama. Može narasti do pet metara i doseći težinu do 700 kilograma. Živi do 30 godina starosti. Zbog stalnog kretanja troši ogromne količine kisika i stoga živi u ekološki čistim morima. Spada među najbrže oceanske ribe i može postići brzinu veću od 80 km/h. Mrijesti se u dubljim područjima Sredozemnog mora i Atlantika. U Jadranskom moru mriještenje tuna dosad nije zabilježeno. Budući da je Jadransko more bogato sitnom plavom ribom, poput srdele i inćuna, tuna u Jadran dolazi iz Sredozemnog mora isključivo zbog hranjenja. Cijena kilograma atlantske plavorepe tune kreće se na japanskoj burzi i do 25 američkih dolara, ovisno o sadržaju masnoća i boji mesa. Iznimno, cijena velikih tuna može prijeći i stotinu tisuća američkih dolara. Jedna takva tuna teška 200 kilograma prodana je u siječnju 2001. godine na aukciji u Japanu za čak 173.600 dolara, 868 dolara po kilogramu. Svaki se primjerak tune, prije aukcije na najvećoj veletržnici ribe na svijetu u Tokiju, provjerava u odnosu na svježinu, boju, količinu masnoće i veličinu te na kraju ocjenjuje. O danoj ocjeni ovisi cijena koju tuna pojedinačno može postići na aukciji. Specifičnosti kaveznog uzgoja tuna Za razliku od uzgoja bijele ribe (lubin i komarča), gdje se riba razmnožava i uzgaja

geografija.hr offline 2006-2007.

Sl.2. Pregled tune na aukciji

u zatočeništvu, tunogojilišta koriste ulovljenu ribu. Tuna se u kavezima ne razmnožava, već samo tovi. Tehnologija uzgoja tune je specifična u odnosu na tehnologiju uzgoja lubina ili komarče, gdje je čitav ciklus, od mrijesta, preko ikre i mlađi do konzumne ribe pod kontrolom i gdje se riba hrani industrijskom hranom. Kontrolirani mrijest i uzgoj mlađi tune još je u istraživačkoj fazi, tako da se tuna za kavezni uzgoj izlovljava iz prirode. Sezona izlova tune započinje u travnju i svibnju i traje dok se ne izlovi dopuštena količina dozvoljena propisanom kvotom za svaku pojedinu godinu. Tuna se lovi kružnom mrežom plivaricom. Većina tune u Jadranu uhvati se kod otoka Jabuke. Tu je more duboko, morske struje nose plankton, te je dosta sitne plave ribe za kojom se tuna kreće. Jadransko more je rastilište tune pa u njemu prevladavaju mali primjerci u prosjeku manji od 20 kilograma. U domaća tunogojilišta odlazi gotovo cijeli ulov tuna naših ribara. Uz to, uzgajivači kupuju živu veliku tunu od onih mediteranskih zemalja koje još nisu uspostavile uzgoj. Nakon što je uhvaćena u ribarske mreže na otvorenom moru, tuna se prebacuje u transportne kaveze koji se uz pomoć broda tegljača vuku do stajaćih, usidrenih kaveza u kojima se tijekom sljedećih nekoliko mjeseci (5–6) mjeseci za veliku tunu ulovljenu u Mediteranu ) do dvije godine ( mala tuna, težine oko 10 kilograma ulovljena u Jadranu ) hrani plavom ribom i glavonošcima dva puta dnevno, dok ne dosegne 30 kilograma za plasman na tržište Japana.

Iako je Jadransko more bogato sitnom plavom ribom, kapacitet hrvatske ribolovne flote za ulov sitne plave ribe premali je da bi namirio sve domaće potrebe. Tako i šest hrvatskih uzgajivača svoju tunu hrane najčešće uvoznom srdelom i haringom iz Sjevernog mora. Hrvatska se jedina u Europi bavi uzgojem nedorasle tune, ostali samo tovom. Pozitivni učinci kaveznog uzgoja tuna Hrvatsko ribarstvo koje je tijekom Domovinskog rata bilo u krizi, uzdigao je uzgoj tuna. Kavezni uzgoj tuna je značio oživljavanje ribarstva i izlazak iz teške situacije jer su prethodno ribari bili svedeni na ulov srdele za riboprerađivačku industriju koja se i sama našla u problemima. Početak kaveznog uzgoja tuna može se nazvati preporodom hrvatskog ribarstva i marikulture. Osim izlova tuna, razvio se veliki posao i sa sitnom plavom ribom kojom se tuna hrani. Ova aktivnost kontinuirano pridonosi obnovi ribarske flote i izgradnji kopnene ribarske infrastrukture i logistike. Uzgoj tuna u Hrvatskoj donio je revolucionarne promjene, posebno kroz socijalnu dimenziju na otocima. Potaknuo je zapošljavanje i ekonomski rast. Kavezni uzgoj tune na Jadranu predstavlja jednu od aktivnosti marikulture s najbržim razvojem. Godišnja vrijednost uzgoja tuna iznosi između 60 i 80 milijuna američkih dolara, a potpuno se izvozi na tržište Japana. Zahvaljujući uzgoju tune Hrvatska ima pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu morskih organizama. Zaštita populacije atlantske plavorepe tune Tuna je jedna od malobrojnih vrsta ribe čija se populacija pokušava očuvati od pretjeranog izlova primjenom sustava izlovnih kvota. Izlovne kvote određuju se na međunarodnoj razini, odnosno pri Međunarodnoj komisiji za zaštitu atlantskih tuna ( ICCAT ). Kvote se dodijeljuju temeljem znanstvenih procjena, koje

Sl.3. Kavezi za uzgoj tune

uključuju povijesne podatke o ulovu i ribolovnoj floti. Kvote se dodijeljuju pojedinim državama, a ne pojedinim morima. To znači da hrvatski ribari mogu svoj dopušteni izlov tuna ostvariti ili u Jadranskom moru ili izvan njega bilo gdje na Mediteranu ili istočnom dijelu Atlantika. U 11. mjesecu 2006. godine u Dubrovniku je održana konferencija Međunarodne komisije za očuvanje atlantskih tuna ( ICCAT ), gdje je dogovoreno smanjenje ukupnih godišnjih izlovnih kvota i to sa 32.000 tona na 29.500 tona atlantske plavorepe tune za 2007. godinu, koja bi se do 2010. godine trebala smanjiti na 25.500 tona. Konačne kvote za svaku zemlju članicu ICCAT-a dogovorene su tek početkom 2007. godine u Tokiju. U odnosu na 970 tona koliko je Hrvatska mogla izloviti 2006. godine, 2007. godine kvota će biti manja za 11,5 posto i iznosit će 862,31 tona.

GODINA 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.

Masa u tonama 860 900 900 935 945 970 862,31 833,08 803,85 745,39

Utjecaj na okoliš - potencijalni negativni učinci kaveznog uzgoja tune Uz pozitivne ekonomske i socijalne učinke na prostor Dalmacije, kavezni uzgoj tuna stvara i mjerljive pritiske na okoliš. Ukoliko kavezni uzgoj tuna nije stručno planiran i vođen može nepovoljno utjecati na morski okoliš i izazvati konfliktne odnose s brojnim korisnicima obalne zone. Marikultura, poput svake proizvodnje, proizvodi organski otpad koji može dovesti do eutrofikacijskih procesa. Najznačajniji utjecaj kaveznog uzgoja tuna na morski okoliš potječe od nepojedenih ostataka hrane i facesa u ograničeni prostor uzgajališta, te tako uzgajališta postaju značajan izvor hranjivih tvari (dušika i fosfora) za morski okoliš. Faces i nepojedena hrana će znatno povećati razinu dušika i fosfora u sedimentu, posebno uz kaveze. Utjecaj uzgajališta na bentosku zajednicu na morskom dnu bit će iskazan kroz redukciju u bogatstvu vrstama. Posebna opasnost prijeti naseljima morske cvjetnice vrste Posidonia oceanica. Posedonia oceanica ima važnu ulogu u očuvanju biološke raznolikosti mora, obogaćuje morsku vodu i sediment kisikom pa je često nazivaju i „plućima mora“. Kod uzgoja tuna, tijekom hranjenja, u užem

Literatura i izvori podataka: 1. Jahutka, I., Mišura, A., Homen, Z. (2004 ): Ribarstvo Republike Hrvatske u godini 2003, Ribarstvo, 62, 143 – 164 2. Jahutka, I., Mišura, A., Suić, J., Franičević, V., Homen, Z., Marković, J. (2005): Hrvatsko ribarstvo u godini 2004, Ribarstvo, 63, 4, 147 – 172. 3. Jahutka, I., Mišura, A., Suić, J. (2006): Hrvatsko ribarstvo u godini 2005, Ribarstvo, 64, 4, 149 – 170. 4. Katavić, I. (2004): Strateške smjernice za razvitak Hrvatske marikulture, Naše more, 51, (1-2), 6 – 11. 5. Katavić, I., Vodopija, T. (2001): Razvojne mogućnosti marikulture u Republici Hrvatskoj, Ribarstvo, 59, 2, 71 – 84. 6. Agencija za zaštitu okoliša (2005): More, priobalje, ribarstvo i marikultura 1996. – 2003., Zagreb, 2005., www.azo.hr

Tab.2. Izlovne kvote tune za Hrvatsku prema ICCAT-u

Za Hrvatsku je ICCAT dopustio iznimku omogučivši manju kilažu ulovljene tune od 8 umjesto dotadašnjih 10 kilograma, a na tržište će se moći plasirati tek kad dosegne najmanje 30 kilograma. To će produljiti uzgojni ciklus na 2,5 godine.

lišta i nepovoljno utjecati na turizam. Da bi se izbjegao nepovoljni utjecaj uzgajališta na okoliš potrebno je planiranjem odrediti zone obalnog pojasa za kavezni uzgoj tuna. Daljnji razvoj kaveznog uzgoja tuna prvenstveno će ovisiti o dodijeljenoj ulovnoj kvoti koju određuje ICCAT, kapacitetu domaće ribarske flote i stanju na japanskom tržištu.

7. Kalituna, www.kali-tuna.hr/hr Sl.4. Degradirana naselja morske cvjetnice Posidonia oceanica

prostoru oko kaveza moguća je pojava manjih količina suvišne hrane i masnih mrlja. Masne mrlje na površini mora, nošene morskim strujama i valovima mogu se proširiti izvan uzgaja-

geografija.hr offline 2006-2007.

8. Marituna, http://www.marituna.hr/ tunogojilište.php 9. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Pregled mogućih utjecaja zahvata na okoliš, 2005., http://kenny2.globalnet.hr/www.mzopu-puo.hr/default. aspx?id=519

Odabrao i preveo: Aleksandar Lukić

• U Indiji je 1 % svih svjetskih vozila, ali se tu dešava oko 10 % svih cestovnih prometnih nesreća na svijetu. Financial Times, 10. travanj 2007.

• Samo 15 % Estonaca vjeruje u Boga, po čemu je Estonija najmanje religiozna članica Europske unije. Metro, 6. lipanj 2007. • Švedski grad Sodertalje je u 2006. prihvatio dvostruko više iračkih izbjeglica od SAD-a. New York Times, 13. lipanj 2007. • Venezuela ima najveću stopu ubojstava po stanovniku u svijetu. Foreign Policy, svibanj/lipanj 2007. • Očekivano trajanje života na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi poraslo je između 1962. i 2002. s oko 48 na 69 godina. To je najveći zabilježeni porast očekivanog trajanja života na svijetu u tom razdoblju. • 11 od 12 ljudi koji su hodali Mjesecom bili su izviđači. Boy Scouts of America, nacionalno vijeće • Deutsche Bank zapošljava više ljudi u Londonu nego u Frankfurtu. New Statesman, 19. srpanj 2007. • U Berlinu je u ožujku 2007., devet mjeseci nakon Svjetskog nogometnog prvenstva, rođeno 20 % više djece nego u istom mjesecu 2006. Financial Times, 9. lipanj 2007.

• Europska unija više izvozi u Švicarsku nego u Kinu. Wall Street Journal, 12. lipanj 2007. • Oslo je otprilike isto udaljeno od Rima kao i od najsjevernije točke norveškog kopna. Prospect, istraživanja

• Šest i pol milijardi ljudi koji žive danas čini oko šest posto svih ikada rođenih na Zemlji. Scientific American, 1. ožujka 2007. • 71 % Rusa ne smatra se Europljanima. Moscow Times, 1. ožujka 2007.

• Broj arapskog stanovništva u Jerusalemu u posljednjem je desetljeću rastao dvostruko brže od židovskog. AFP, 8. svibanj 2007.

• Udio Nigerijaca koji žive s manje od 1 dolara dnevno je od 1985. do danas porastao s 32 na 71 %. Harper’s, veljača 2007.

• U Londonu je danas više nekretnina skupljih od 2 milijuna funti od onih koje koštaju manje od 100 000 funti. The London Paper, 9. svibanj 2007.

• U jeziku Inuktitut Eskima postoji riječ Iminngernaveersaartunngortussaavunga. Ili u prijevodu: pokušat ću ne postati alkoholičar. New York Sun, 28. prosinca 2006.

• Oko 30 % zaposlenih u Danskoj mijenja posao svake godine. Wall Street Journal, 25. travanj 2007.

• Cijene unajmljivanja stana u centru Manchestera (Velika Britanija) su oko 40 % veće od onih u centru Mannhatna (SAD). Centre for Cities

• Moskva je europski grad s najvećom muslimanskom populacijom - u njoj živi oko 2.5 milijuna Muslimana. San Francisco Chronicle, 19. studenoga 2006. • U Nollywoodu, prijestolnici nigerijske filmske industrije, godišnje se proizvede više filmova nego u Hollywoodu (SAD) ili Bollywoodu (Indija). Nollywood je drugi najveći nigeriski poslodavac. Prospect, travanj 2007. • U Afganistanu postoji samo jedan bankomat. Foreign Office

• 35 % Turaka vjeruje da se njihovom državom upravlja po volji naroda, što je više nego u Velikoj Britaniji (30 %), Francuskoj (26 %) ili u Njemačkoj (18). “Voice of the People survey,” 2006. • U Velikoj Britaniji je više djece s jednim bijelim i jednim crnim roditeljem nego s oba crna. The Economist, 28. listopada 2006. • Oko 70 % kineskih studenata koji studiraju u inozemstvo ne vrati se u Kinu. Richard Spencer, Daily Telegraph blog, 15. lipanj 2007.

svijet

hrvatska

geografija.hr offline 2006-2007.

zanimljivosti

index

Shanghai - najveća svjetska luka

Josip Faričić

Od 2005. najveća je svjetska luka Shanghai. Novo pozicioniranje na

listi vodećih svjetskih luka posjedica je krupnih promjena u svjetskom pomorstvu čije se težište pomiče na obale Tihog oceana.

Svjetsko je more izvor života

na Zemlji, a istovremeno čini golemu plovnu površinu koja omogućuje odvijanje pomorskoga prometa i ostalih pomorskih djelatnosti. Pomorski promet najvažnija je pomorska djelatnost, koja omogućuje globalno gospodarsko povezivanje. Oko dvije trećine ukupnoga međunarodnog robnog prometa obavlja se putem mora! Na svjetskom se moru oblikuju važni robni tokovi koji povezuju globalno tržište. Krajnje točke pomorskih robnih tokova a ujedno i ishodišta svih pomorskih djelatnosti jesu luke. One funkcioniraju kao točke u kojima se fokusiraju različite gospodarske, političke i kulturne silnice, ali ujedno i kao oscilatori koji dalje “emitiraju” te silnice u prostor zaleđa (hinterland) i morskoga pročelja (foreland). Pomorski je promet najjeftinija grana prometa, a često i jedini način transporta roba među kontinentima te između kopna i otoka. Proces globalizacije, koji dominira u svjetskom društveno-gospodarskom sustavu, započeo je još u vrijeme Velikih geografskih otkrića, kada su putem mora Europljani postupno zagospodarili gotovo cijelim svijetom. Gospodarstvo svih zemalja svijeta ovisno je o pomorskom prometu pa su tijekom prošlosti sve zemlje nastojale ovladati dijelom morske obale. Suvremeni složeni procesi litoralizacije jasno ukazuju na brojne aspekte korištenja obale i mora. Jedan od najboljih primjera jest pomorsko-geografska valorizacija Japana koja je omogućila uspon te zemlje na mjesto druge svjetske gospodarske supersile. Dugo nakon Velikih geografskih otkrića najprometniji ocean bio je Atlantik, posebno zbog frekventnih veza između Europe i Angloamerike. Atlantske luke Europe i SAD-a osvarivale su najveći promet među svjetskim lukama, posebice London, Rotterdam, New York, Le Havre, Porto, Lisabon i dr. Međutim, krajem 20. st. i početkom 21. st. prvenstvo u pomorskom prometu preuzele su pomorske rute i luke na Pacifiku. Rast

pomorskog prometa na Pacifiku posljedica je sve intenzivnijih vanjskotrgovinskih veza među dalekoistočnim zemljama te veza između dalekoistočnih zemalja s jedne te Angloamerike i Australije s druge strane. U novije vrijeme došlo je do značajnih promjena na rang listi vodećih svjetskih luka. Od 2005. najveći promet ostvaruje se u luci Shanghai, koji svojim obujmom uvelike nadilazi godišnji promet u lukama Singapore (Singapur) i Rotterdam, a zatim i ostalim svjetskim lukama. Znakovito je da je među deset najvećih svjetskih luka čak šest iz Kine! Velik dio pomorskoga prometa odnosi se na prijevoz tekućega i rasutog (sipkog) tereta. Među najvažnijim pomorskim robnim

tokovima ističu se oni kojima se prevozi nafta, ugljen, željezna ruda i žitarice (cerealije). Generalni teret, koji čini uglavnom industrijska roba, prevozi se najviše putem kontejnera. Kontejnerizacija velikog dijela pomorskog prometa nameće potrebu međunarodne standardizacije (TEU), te izgradnje specijalnih brodova i kontejnerskih terminala. Posebno je razvijena kontejnerizacija prometa u zemaljama Dalekoga istoka (Japan, Singapur, Hong Kong, Tajvan, Južna Koreja), a potom slijede Angloamerika i atlantska Europa. To je razvidno i iz tabelarnih podataka o prometu vodećih svjetskih kontejnerskih luka (tab.2.).

Tab.1. Promet vodećih svjetskih luka od 2000. do 2005.

Izvor: www.portofrotterdam.com, studeni 2006.

Tab.2. Promet vodećih svjetskih kontejnerskih luka od 2000. do 2005.

geografija.hr offline 2006-2007.

Izvor: www.portofrotterdam.com, studeni 2006.

Kvantitativna i kvalitatitavna obilježja pomorskog prometa u neposrednoj su vezi sa stupnjem gospodarske razvijenosti pojedinih zemalja i regija. Što je snažnije gospodarstvo, to je veći opseg vanjskotrgovinske razmjene, a s time i veći obujam pomorskog prometa i ostalih pomorskih djelatnosti. Visoko pozicioniranje dalekoistočnih luka zrcali izrazitku gospodarsku dinamiku tog prostora, koja je, uz ostalo, razvidna i iz sljedećih podataka: U skladu sa suvremenim društvenogospodarskim mijenama na međunarodnom pomorskom tržištu dolazi i do svojevrsnog pregrupriranja među europskim lukama. Bez obzira na te promjene, prvo mjesto i dalje ima rotterdamska luka, a zatim slijede luke Antwerpen, Hamburg i Marseille. Luke na Sjevernom moru očito imaju primat, ponajprije jer Zapadna i dio Srednje Europe, područje koje čini gospodarsku jezgru Europske Unije, putem tih luka ostvaruje velik dio vanjskotrgovinskih veza s ostatkom svijeta. U ovom kratkom prikazu dani su samo neki statistički pokazatelji, a poštovani čitatelji se upućuju da na temelju priloženih podataka sami oblikuju zaključak i da prodube i prošire ovu problematiku potragom za relevantnim statističkim podatcima te promišljanjem o kompleksnim uzrocima globalnih promjena u svjetskom pomorstvu.

Izvori podataka: www.portofrotterdam.com http://www.geohive.com https://www.cia.gov/cia/publications/ factbook/index.html (The CIA World Factbook)

Tab.3. Vodeće gospodarske sile svijeta prema ukupnom BDP-u u 2004. i 2005.

Izvor: World Development Indicators database, World Bank, s web stranice: http://www.geohive.com, prosinac 2006.

Tab. 4. Vodeće europske luke od 2000. do 2005.

Izvor: www.portofrotterdam.com, studeni 2006.

svijet

Merkur

hrvatska Zemlja Mars

Venera

Pluton izgubljeni planet Ogren Variola

geografija.hr offline 2006-2007.

zanimljivosti

index Jupiter

Uran

Neptun

Pluton Saturn

Među planetolozima već je

dugo otvoreno pitanje što se sve treba smatrati planetom i bi li po tom kriteriju baš svi planeti bili planeti. Ovo se naravno odnosi prvenstveno na Pluton. Po zaključcima posljednje konferencije Međunarodne astronomske unije (IAU) Pluton je izgubio status planeta. S obzirom da se o tome u medijima dosta raspravljalo, ovdje ćemo se osvrnuti samo na problematiku vezanu oko toga, ali ne i na sve zaključke konferencije. Uostalom, definicije su najnezahvalniji posao i vrlo je teško osmisliti dobru definiciju, pa i zaključci konferencije nisu nešto što se ne može promijeniti. 55

Sl. 1 Pluton i mjegov mjesec Haron snimljeni HST-omsl.

Razmotrimo prvo argumente

koji govore da je Pluton planet, odnosno one koji govore da je planetoid/asteroid. Najčešći razlozi koji se navode u prilog tezi da je Pluton planet su sljedeći: ima atmosferu, ima veliki mjesec, a i sam nije baš malo tijelo. Istina je i da Pluton nema atmosferu kad je u najdaljoj točki, u afelu, jer su onda svi plinovi zamrznuti i na tlu. No ipak se u dijelu plutonove godine, kad je bliže Suncu, plinovi oslobode pa stvaraju atmosferu. Najčešći razlozi koji se navode u prilog tezi da Pluton nije planet su sljedeći: postoje i veća tijela koja se ne smatraju planetima (do sada je otkriveno tek jedno, ali svakako će ih biti još otkrivenih, pitanje je vremena), Pluton ima stazu jako nagnutu prema ravnini ekliptike i vrlo izduženu što je karakteristika malih tijela, po veličini se ne uklapa u dio Sunčevog sustava u kojem se nalazi (iza plinovitih

divova). Raspravimo sad malo o navedenim argumentima: Planet Atmosfera je dosta klimav razlog, jer primjerice Merkur, iako planet, nema atmosferu, osim onog što ispari s tla ili je doneseno sunčevim vjetrom. S druge strane, neki sateliti poput Titana ili Tritona posjeduju atmosferu (Titan čak malo gušću nego Zemlja). No kod slobodnih planetoida atmosfera nije uočena. Ipak, atmosfera zapravo i ne bi smjela biti kriterij, jer ovisi o previše nebitnih faktora za definiciju planeta kakav je npr. udaljenost od Sunca. Mjesec I planetoidi mogu imati svoj satelit, ali niti kod jednog nije uočen tako veliki, mjerljiv s matičnim tijelom (slika 1). Može li to biti kriterij? S time bi se mogli složiti, premda se čulo svakojakih primjedbi na

geografija.hr offline 2006-2007.

taj račun. Evo jedne koja već na prvi pogled zvuči nategnuto. Netko je dao prijedlog da se Pluton nazove dvojnim planetom jer je težište cijelog sustava Pluton-Haron izvan Plutona (slika 2). Charron : 19,640 km from Pluto

Pluto Centre of gravity

Scale in radii of Pluto

Sl. 2 Gravitacijski sustav Pluton-Haron Zašto ovaj prijedlog ne može biti pravi znanstveni razlog? Uzmimo primjer zvijezde koja je jedva dovoljne mase da se u njoj pokrene nuklearna reakcija (da tek tinja). I pretpostavimo da ta zvijezda ima pratitelja samo malo manje mase, ali nedovoljne da se pokrenu nuklearne reakcije. Nesumnjivo je da je prvo zvijezda, a drugo planet. No

kako su mase mjerljive moguće je da težište sustava bude izvan zvijezde. To nas međutim ne spriječava da jedno zovemo zvijezdom, a drugo tijelo planetom. Ako u takvom, hipotetskom slučaju, nismo kao argument upotrijebili položaj težišta, onda to ne smijemo niti u nekom drugom slučaju. Onda je to znanstveno. Prema tomu sama veličina mjeseca u odnosu na matično tijelo bi se mogla uzeti kao argument, premda je to možda malo neobično. Ako tijelo već ima svoj satelit onda bi isti mogao biti kriterij bez obzira na težište sustava. Dovoljno da je manji od matičnog tijela. Ali to bi trebalo još malo izdefinirati. Veličina objekta Argument veličine objekta je također upitan. Kako je navedeno, postoji za sada jedan otkriveni planetoid veći od Plutona, no postoji i više planetskih satelita koji su veći od Plutona, a dva su čak veća i od Merkura (Ganimed i

Titan). Gdje postaviti granicu veličine? (slika 3). Pokušaj da se odredi granica veličine tamo gdje tijelo ima dovoljnu masu da postane sferno (oko 400 - 500 km, ovisno o fizičkom sastavu) korak je u pravom smjeru, ali ako bi se to napravilo bez podrobnijih analiza, Sunčev sustav bi imao stotinjak planeta. A vidjet ćemo malo kasnije da bi onda bilo i nekih novih nevolja.

zbog lakšeg mjerenja sa Zemlje govori se o nagibu ravnina u odnosu na ravninu ekliptike (ravninu Zemljine staze). A ako baš zapnemo za ekliptiku onda treba reći i da Merkur ima nagib staze za više od 7 stupnjeva, što nije zanemarivo (Pluton ima 17 stupnjeva). A ravnina ekliptike je nagnuta za 7 stupnjeva i 15 minuta prema ravnini Sunčevog ekvatora. Znači ni to ne bi trebalo igrati ulogu.

Planetoid Izduženost staze također nije baš pravi argument. Kod većine planeta numerički ekscentricitet iznosi do 0,10. Kod Plutona je 0,25, ali i kod Merkura je 0,21, pa bi po tome i Merkur bio upitan. I nagnutost staze u odnosu na ekliptiku (inklinacija) je vrlo problematična. Naime pojam inklinacije je, ustvari, hibrid geocentričkog i heliocentričnog sustava. Ako koristimo heliocentrični sustav onda u obzir treba uzimati nagib staze planeta u odnosu na ravninu sunčevog ekvatora, a ne u odnosu na ekliptiku. Samo i isključivo

Kako onda odrediti kriterije po kojima će nešto biti planet, a po kojima planetoid? (Pokušalo se uvesti i nove tremine po kojima bi Pluton i još neka tijela bili ‘mali planeti’, zatim su neki pokušali razlučiti nazive ‘planetoid’ za veće tijelo i ‘asteroid’ za manje tijelo nepravilnog oblika i slično).

Sl. 3 Jedna od do sada najboljih fotografija Plutona

Pionirski pokušaj Spomenuta astronomska konferencija pokušala je kombinacijom različitih kriterija napokon doći do prave definicije planeta. Ali, iako je pokušaj bio hvale vrijedan, može se reći da je bio tek pionirski. Navesti ću samo neke elemente koje bi prilikom definiranja trebalo ispraviti. Prvo: u definiciji stoji da jedan od kriterija koje treba zadovoljavati tijelo koje pretendira na status planeta, kaže da to tijelo ne smije presijecati stazu drugog planeta. Pluton to ne radi! Istina da se primakne Suncu bliže od Neptuna, ali je u različitoj ravnini. Samo u tlocrtnoj projekciji te staze se presjecaju. U prostoru se ova dva planeta čak ni ne približavaju. Ali ono najzabavnije je da se u istom članku ne navodi ništa o veličini tijela kao kriteriju, pa bi prema ovoj definiciji isto tako i Neptun (premda neizmjerno veći) trebao izgubiti status planeta jer ‘presijeca’ Plutonuvu stazu. Definicija treba biti jasna. Drugo: neki kriteriji uopće nisu uzimani u obzir. Npr. nitko nije razmatrao nešto tako bitno kao što je građa tijela. Zar ne bi bilo prirodno razmotriti agregatno stanje tijela? Planeti su uvijek fluidni (dobrim dijelom), a planetoidi su kruti (slika 4).

PLUTO

Structure : Core Water ice Water and mathane ice Atmosphere: Methane Nitrogen

Sl. 4 Pretpostavka unutrašnje građe Plutona Dapače, ovakav pristup obuhvatio bi i još neke karakteristike, kao što je recimo pitanje satelita. Ukoliko tijelo ima veliki satelit onda ovaj može plimnim silama (naprezanjima) održavati rastaljenost unutrašnjosti planeta. To bi svakako bio slučaj kod Plutona i Harona. Pa premda su oni sinkronizirani (uvijek jedan drugom pokazuju istu stranu) i zato nema plimnog djelovanja, do te sinkronizacije je moralo doći postupno, te je Pluton dugi period vremena morao biti većinom rastaljen. Naravno, nisu ovo sve poteškoće. Postoje još mnoge. I dalje lutanja Bilo je i prijedloga da se još nekoliko tijela proglasi planetima. Problem je što onda nastupaju i društveni razlozi. Do sada je otkrivenih planetoida mnogo (na desetke tisuća), a često su ih otkrivali amateri. I premda to treba proći određenu proceduru svatko je otkrivenom tijelu davao imena po svojoj volji. Neki su nazivani i po omiljenim jelima. Tako, kad bi se još neka tijela proglasila planetima, dobili bismo jedan planet koji se zove Xena (po liku iz serije). To ne ide! (Usput, većina ljudi je “xenofobična” na tu seriju). Ne možete jednom uvaženom članu sustava dati ime Tom & Jerry ili Zagor Tenej. Budimo ozbiljni!

Da sve ispadne u stilu komedije, prvo je donesen zaključak da ostali kandidati neće dobiti status planeta, a tek potom je Xena preimenovana (autor se nije potrudio naći novo ime - samokritika autora). I tako dok su neki nalazili beznačajna tijela i davali im svoja imena, otkrivači najznačajnijeg tijela nisu uspjeli dati svoje ime otkrivenom objektu, a niti je objekt postao planet. I što sad? Sad ono najbitnije! Da, treba konačno definirati što je planet, ali težnja za egzaktnošću oduzima, posebno fizičarima (bez uvrede), potrebnu fleksibilnost. Uvijek su razmatrani samo ‘prirodni’ razlozi, i samo jedan društveni i to onaj malo prije navedeni o nazivu objekta. A ovdje ti ‘prirodni’ razlozi ni najmanje nisu u prednosti. Nešto egzaktno, što je priroda napravila, može se odrediti ako se radi npr. o pojmu kružnice koja ima veličinu 2rπ. To ne može biti drugačije. To je tako! Ali kad se radi o dogovaranju onda je to društveni čin i treba razmotriti i društvene kriterije. Što je s činjenicom da je Pluton imao status planeta punih 75 godina? Cijeli ljudski život. Ušao je u sve svjetske udžbenike kao planet. Otkriven je nakon ciljane potrage za devetim planetom. Otkriven je nakon velikog truda Clyda Tombaugha koji je danima gubio vid pregledavajući i uspoređujući fotografije (tako se to onda radilo). Danas se planetoidi otkrivaju ‘klikanjem miša’. Da, treba osmisliti i dobro izvesti program za to, ali već iz poštovanja prema trudu čovjeka koji nije imao ni ZX 48 Spectrum, trebalo bi Pluton zadržati kao planet. Čak i ako sva slična tijela proglasimo planetoidima (mislim da bi to ipak bilo u redu, kakva god definicija planeta bila) zašto ne bismo napravili iznimku? Ovako ispada da je u igri gomila zavisti. ‘Ja sam otkrio jednaki objekt i on nije planet, a njegov objekt se zove planet. Zašto bi on imao sreću, a nitko drugi ne?’. Nažalost nemam

geografija.hr offline 2006-2007.

drugu riječ nego zavist. Još jednom: zašto ne bismo napravili iznimku? Ni prva ni zadnja u povijesti. Prigovor o zbunjujućem učenju koje će iz toga proisteći ne stoji. Dapače iznimke je često lakše upamtiti. A i radi se o samo jednoj informaciji od tisuća i tisuća koje učenik treba naučiti. Još će sada i profesori koji su učili učenike da je Pluton planet trebati učiti suprotno te iste učenike. Neučinkovito! Koga ta tematika zanima neće mu biti teško naučiti iznimku, a koga ne zanima taj i neće toliko ulaziti u detalje i neće mu biti bitno, niti će dobiti lošiju ocjenu u školi jer ne zna definirati planet (do sad to očigledno nisu znali ni oni kojima je to posao). Uostalom svi planeti nose naziv rimskih bogova, a samo Uran naziv grčkog boga. Zašto onda i njega ne bismo preimenovali u Celus? Strašna iznimka! Boli glava! Ne mogu ljudi zaspati! A evo i još jedan primjer, opet hipotetski. Zamislite svjetsku konferenciju arhitekata. I po nekim standardima odlučili su da se u pojam ‘toranj’ ne uklapa Eiffelov toranj. Ne bi li napravili iznimku?? Ne bi li rekli: ‘Dobro, takve i takve objekte ćemo zvati toranj, ali među njih ubrojat ćemo još i Eiffelovu građevinu’. Kome bi to smetalo? Zna se da je to iznimka i time je sve rečeno. Netko to možda ne smatra znanstvenim načinom, ali ja ovo smatram potrebnom znanstvenom fleksibilnošću (nikako ne pretjeranom). Dapače ovdje krutosti nema mjesta. Ne radi se samo o prirodnim zakonima nego i o dogovoru, znači o društvenim normama. (I sam volim egzaktno odrediti stvari, no strah od iznimke mogu pobijediti - op. a.). I samo još jedna insinuacija. Do sada se Plutona nije izbacivalo iz kluba planeta. I do sada se NASA milijunima godina borila za financije kojima bi se napravilo letjelicu za istraživanje poslijednjeg planeta. Napokon su dobili traženo i ove godine je lansirana

letjelica za Pluton i, za čudo, već na prvoj konferenciji o malim tijelima Pluton je izgubio status planeta. Pluton je otkrio Amerikanac i Amerikanci su svim silama branili status planeta, dok im je to bilo neophodno. To je politička strana priče. Odjeci Ali čim je konferencija završena, neki su se pobunili da je odluka o Plutonu sporna jer je glasalo samo oko 20% sudionika konferencije. Očigledno se većina njih nije željela zamarati ovim pitanjem. Zbog svega gore navedenog vidi se da su moguće promjene i da planetolozi još lutaju u svemirskoj tmini. Svakako bi bilo potrebno organizirati još poneku konferenciju o tijelima Sunčevog sustava, ali uz malo bolju pripremu. Ovako to izgleda kao bitka dva krvna neprijatelja koji se gađaju kamenjem, a za pojasom imaju lasersko oružje. Argumenti su srednjevjekovni. Navode se elementi putanje i sl. a ne ide se u prirodu objekta (sastav) ili način nastanka (koji je, pravo govoreći, nepoznat).

Opći podaci o Plutonu Promjer: 2320 km Masa: 0,0021 mase Zemlje Gustoća: 2,03 ? Albedo: 0,3 Srednja udaljenost od Sunca: 5.900.000.000 km Numerički excentricitet: 0,249979 Revolucija: 248,19 godina Inklinacija: 17O 10’ Rotacija: 6d 09h Nagib ekvatora prema ravnini putanje: 122O 30’ Prosječna temperatura na površini: -230 O C (43K) Atmosfera: N i CH4

Zaključak Iako je problematika je kompleksna i opsežna, nadam se da sam ovdje razjasnio barem ono osnovno s čime se trebaju susresti astronomi. Nije mi namjera pozivati ljude na potpisivanje međuplanetarne peticije za vraćanje statusa planeta Plutonu (to je šala), nego samo pokušavam sagledati sve argumente ovog pitanja. Kako bilo da bilo, zadnji zaključci govore u prilog da Sunčev sustav ima osam planeta, slagali se mi s tim ili ne. Korištena literatura Osobna arhiva V. Vujnović, 1990.: Astronomija 1 i 2, Školska knjiga, Zagreb D. McNab, J, Younger, 1999.: Planeti, BBC

svijet

hrvatska

zanimljivosti

index

Terenska nastava geografije u osnovnoj školi - treba li ukinuti sadašnje ,,maturalce’’? Marijan Biruš

geografija.hr offline 2006-2007.

Da li i kako izvesti terensku nastavu

geografije, treba li ukinuti ,,maturalce’’, mora li terenska nastava biti na dalekom i ekskluzivnom odredištu, treba li se geograf zadovoljiti terenskom nastavom kao turističkim aranžmanom, tko će sve to platiti, što kaže teorija, a što praksa

– evo priloga razmišljanju o terenskoj nastavi od strane jednog osnovnoškolskog nastavnika geografije. Uvođenje Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS-a) u osnovne škole aktualizira temu terenske nastave. Svoje mišljenje možete izraziti na Forumu Geografije.hr.

1. Terenska nastava u teoriji Što je teren? Što je terenska nastava? Cilj nastave kao takve jest na što bolji način poučiti učenike snalaženju u pojavama i procesima u materijalnom i nematerijalnom svijetu. Te pojave kratko možemo nazvati izvornom stvarnošću. Po svim definicijama geografije kao znanosti, predmet njezinog proučavanja je geografski prostor. Čitava Zemlja ili jedan njezin dio, ono je što geografi proučavaju. Lingvistika proučava jezik – objekt koji se na razne načine može ,,donijeti’’ u učionicu: tekst, govornik, snimka. Biologija proučava život – mnogi živi organizmi također mogu dospjeti u učionicu. Fizika, kemija, matematika

također se mogu time pohvaliti. Promatrajući ili kreirajući pokus u nastavi fizike, kemije i biologije učenici izravno proučavaju izvornu stvarnost. Nastavnici ovih predmeta mogu se pohvaliti da oni znatan dio izvorne stvarnosti mogu donijeti u učionicu. Međutim, s geografijom to nije slučaj. Ona u učionicu može dopremiti vrlo mali dio izvorne stvarnosti koji ona proučava. Većina toga ostaje izvan prozora. Geografima je teren izvorna stvarnost. Riječ teren nastala je od latinske riječi ,,terra’’ što znači zemlja, kraj, predio. Osim u geografiji, riječ teren danas se upotrebljava u geologiji, geodeziji, arhitekturi, novinarstvu, vojsci i drugdje i razgovorno znači praksu pa se i

upotrebljava kao suprotnost kabinetu, uredu ili bilo čemu drugome što na svoj način predstavlja teoriju (mnogi će stručnjaci reći da je u knjigama sve u redu, ali ,,na terenu’’ je drugačije). Slijedeći logiku značenja riječi, terenska nastava bila bi nastava koja se odvija na terenu. Drugim riječima, za geografe je terenska nastava nastava u izvornoj stvarnosti. Proučavanje izvorne stvarnosti ima goleme prednosti, ali i nedostatke. Prednosti su jasne: neposredno suočavanje s predmetom p(r)oučavanja, gdje je ta neposrednost jedina i sasvim dovoljno velika prednost. Međutim, izvorna stvarnost najčešće nije jednostavna pa je teško uočiti određene pojave i procese Sl. 1. Analiza nastavnog sadržaja na terenu metodom razgovora

geografija.hr offline 2006-2007.

jer su oni toliko povezani s ostalima, da onaj koji uči i nema ,,vješto oko’’, ne razlikuje jednu pojavu od druge. Stoga je najbolje da se nastava najprije odvija u kabinetu – gdje će se izvorna stvarnost raščlaniti, zaustaviti, ubrzati, povećati, smanjiti i time bolje upoznati. Primjeri: Kako, stojeći na otvorenome, učeniku pokazati koje je koja zvijezda? Najprije treba koristiti fotografiju. Proces nastajanja i razvoja oblaka bolje će vidjeti na ubrzanoj snimci. Proces razvoja grada također će lakše shvatiti ako mu se pokaže što je izgrađeno u antici, što dodano u srednjem vijeku, što kasnije itd., nego kad vidi cijeli današnji grad. Zato učenik najprije vidi modele, a tek zatim izvornu stvarnost. Drugim riječima kazano, izvornu stvarnost najprije treba metodički oblikovati. Nakon što ju je upoznao metodički prilagođenu, ne znači da učenik ne treba vidjeti i samu izvornu stvarnost. Dapače, tek će uvidom u izvornu stvarnost svijet oko sebe promatrati na odgovarajući način jer će, između ostaloga, biti zadovoljan spoznajom da je u stanju objasniti svijet oko sebe i to onaj pravi, a ne onaj iz udžbenika. Kad govorimo o terenskoj nastavi općenito, recimo i to da je ona dio izvanučioničke nastave, a ona može biti i posjet ustanovama i zajednicama (muzejima, vjerskim objektima...), gospodarskim objektima i sl.. Podjela terenske nastave Kod podjele terenske nastave vlada pojmovna zbrka. Različiti autori daju različite podjele terenske nastave. Tako Jovičić početkom 1970-tih terensku nastavu geografije prema trajanju dijeli na: - vježbe - izlete - ekskurzije

Autor vježbama naziva jednosatni ili rijetko dvosatni rad na terenu. Izlete dijeli na poludnevne i cjelodnevne i smatra da se na njima proučavaju fizičkogeografska obilježja prostora. Ekskurzije su kompleksnije i traju više dana. (Jovičić, 1971.)

S druge strane, autor poludnevni i jednodnevni terenski rad naziva i izlaskom, dok to kod ,,terenskog nastavnog sata’’ i ,,višednevne nastavne ekskurzije’’ nije slučaj. Ukoliko se odlučimo za primjenu riječi ,,izlazak’’, trebalo bi je dosljedno primjenjivati.

Nepotrebno je govoriti koliko je ova klasifikacija neodgovarajuća. Autor miješa različite kategorije: karakter i trajanje rada. Zar ne može postojati poludnevna ili cjelodnevna terenska nastava na kojoj će se proučavati socijalnogeografska obilježja? Ekskurzija bi sama po sebi značila složeniji oblik terenske nastave. Treba napomenuti da trajanje i složenost nastave nisu u izravnoj korelaciji to jest da dugotrajnija nastava ne znači i složeniju nastavu (i poludnevni rad može biti kompleksan, a višednevni ne mora).

Pored ovih nedostakaka, koji su ,,kozmetičke naravi’’, Brazdina podjela terenske nastave ipak je dosta dobra, pa bi se uz male preinake moglo reći da se terenska nastava obzirom na trajanje može podijeliti na: - jednosatnu ili dvosatnu - poludnevnu - cjelodnevnu ili jednodnevnu - višednevnu

Ove nedostatke primijetio je i Brazda, koji je smatrao da se terenska nastava obzirom na sadržaj, didaktičko-metodičko oblikovanje, zadatke, ciljeve i vrijeme trajanja može podijeliti na: - terenski nastavni sat - poludnevni terenski rad ili izlazak - jednodnevni terenski rad ili izlazak - višednevna nastavna ekskurzija (Brazda, 1985., 33. str.). Ova je podjela puno bolja jer je njezin kriterij mnogo jedinstveniji. Iz same podjele mogli bismo zaključiti da je taj kriterij trajanje, ali sam autor unosi zabunu jer navodi da su osim trajanja, kriteriji i ,,sadržaj, didaktičkometodičko oblikovanje, zadaci i ciljevi’’. Tim nepotrebnim i štetnim miješanjem unosi zabunu i stvara predrasude. Zašto kraća nastava ne bi ponekad bila složenija od dugotrajnije? Zašto bi višednevna terenska nastava samim time što je višednevna, uključivala više geografskih disciplina, promatrala pojavu ili proces sa više stajališta ili na bilo koji drugi način bila kompleksnija od jednodnevne, poludnevne ili jednosatne nastave?

Sasvim je jasno da, ukoliko terensku nastavu u trajanju od jednoga dana uspoređujemo s onom poludnevnom, onda je bolje upotrijebiti izraz ,,cjelodnevni’’, a ukoliko je uspoređujemo s višednevnim, onda ,,jednodnevni’’. Po kojem još kriteriju možemo podijeliti terensku nastavu? Po raznima: koliko je učenika uključeno, koliko je nastavnih predmeta uključeno itd. Neki su kriteriji manje važni (koliko je učenika uključeno), a neki, poput onoga je li riječ o jednome ili više predmeta.

Sl. 2. Korelacija nastave hrvatskoga jezika i geografije u Jurandvoru na Krku

Obzirom na ovaj posljednji kriterij, terenska nastava može biti: - jednopredmetna - višepredmetna

je moguće, temeljna geografska znanja treba stjecati neposrednim nastavnim radom u prostoru...’’ (Brazda, 1985.). Koje god nazive upotrebljavali, ovo posljednje trebalo bi nam stalno biti na umu.

Kod višepredmetne terenske nastave najčešće se radi o korelaciji među nastavnim predmetima.

2. Terenska nastava u praksi Sadašnja praksa

U stručnu terminologiju ušla je i riječ ,,ekskurzija’’. Ona se najčešće upotrebljava za označavanje višednevne terenske nastave. O ovoj riječi, međutim, vlada nesuglasje, a neki joj osporavaju upotrebu uopće. Prije dvadesetak godina kod geografa nije postojala suglasnost o tome. Neki već ,,i najkraći izlazak iz učionice u školsko dvorište, ili okolicu škole, koji ima geografske obrazovne sadržaje i ciljeve’’ nazivaju ekskurzijom (Dorofejev, 1977.). Brazda sredinom 1980-tih navodi da je tada vrlo rašireno bilo stajalište da se ,,izlazak iz učionice u neposrednu blizinu škole naziva terenskim radom, a ekskurzijom se smatra odlazak na udaljenije prostore i na najčešće dulje vrijeme’’ (Brazda, 1985.). Ovdje je nelogično to da se izraz ,,terenski rad’’ kod višednevne terenske nastave ne upotrebljava. Semantički, terenski rad je viši rodni pojam od ekskurzije. Nije li ekskurzija, ma što ta riječ značila, jedan od oblika terenskoga rada? No, tako se na ,,ekskurziju’’ gledalo sredinom 1980-tih. Kako se na taj izraz gleda danas? Istraživanje među geografima Hrvatske o tome nije provedeno pa možemo suditi samo na temelju općega dojma: neki ekskurzijom smatraju ono o čemu govori Brazda (složeniji, nužno i višednevni oblik terenske nastave), a neki smatraju da je ta riječ nepotrebna tuđica. Dok bi potonji umjesto ,,ekskurzije’’ radije vidjeli riječ ,,izlet’’, drugi negoduju jer izletom smatraju opuštajuće putovanje, koje je samim time lišeno obrazovnih sadržaja. ,,Izlet’’ je igra loptom i badmintonskim reketima na livadi,

Sl. 3. Korelacija nastave hrvatskoga jezika i geografije u Jurandvoru na Krku

a ,,ekskurzija’’ je ozbiljni rad, koji traje više dana. Što je onda s ozbiljnim radom koji traje samo jedan dan ili manje? I što ako se kod višednevnog putovanja u stankama između radnih zadataka učenici poigraju na livadi? U svakom slučaju, stajalište nije jedinstveno. Za tzv. maturalna putovanja Brazda kaže da su ona samo djelomično stručno i didaktičkometodički oblikovan geografski terenski rad. U njima nastavnici geografije najčešće sudjeluju samo kao razrednici ili pratnja razrednicima, drugim riječima, ni po čemu se ne razlikuju od svojih kolega negeografa. Kao zaključak ovog kratkog teorijskog razmatranja, uzmimo Brazdine riječi kojima napominje da bi osnovno stajalište u nastavi geografije ,,moralo biti: gdje god i kad god

geografija.hr offline 2006-2007.

U većini osnovnih škola Hrvatske situacija u vezi odlazaka na teren učenika viših razreda trenutno je ovakva: jednom godišnje, najčešće krajem školske godine, odjeli petog, šestog i osmog razreda odlaze na jednodnevno putovanje u pratnji razrednika uz kojeg najčešće ide po još jedan nastavnik kao pratnja i pomoć razredniku. Odjeli sedmog razreda odlaze na višednevno putovanje, koje se naziva i maturalnim. U osnovnoj i srednjoj školi, kamo god se putovalo, vrlo velik dio učeničkih putovanja ostvaruje se u obliku turističkih aranžmana: posjećuju se turistički atraktivni gradovi ili spomenici prirode i gledaju kulturnopovijesne i prirodne znamenitosti u njima. Sve to najčešće izvode turistički vodiči koji ne znaju što su učenici učili na nastavi pa im stoga ne mogu skrenuti pozornost na to isto na terenu. Aktivnosti učenika svedene su na slušanje i gledanje. Nema opisivanja, uspoređivanja, uzimanja uzoraka, intervjuiranja, anketiranja, kartiranja. Neke škole višednevno putovanje organiziraju učenicima osmog razreda, neke sedmoga, neke osmoga dvodnevno itd. Izbor odredišta, odnosno plan putovanja, prepušten je školama i razlikuje se od jedne do druge. Sadržaj je također proizvoljan, međutim putovanja se najčešće organiziraju uz vrlo malo ili nikakvo didaktičko-metodičko sudjelovanje nastavnika. Ako se ono i ostvari, onda je to uzimanje mikrofona u autobusu

i verbalnog iznošenja nastavnog sadržaja, ponekad i pokazivanja u krajoliku, koje najčešće nije povezano s nastavnim programom toga razreda. Ova shema sa stajališta nastave geografije nije prihvatljiva. ,,Maturalna putovanja’’ – da ili ne? Jedan od glavnih ciljeva ovoga rada jest potaknuti na preispitivanje odluke o organizaciji tzv. maturalnih putovanja. Za početak pogledajmo porijeklo njihovog naziva. Srednje, a nekad i osnovne škole, završavale su maturom. Višegodišnjem druženju učenika došao je kraj pa ga treba ,,zasladiti’’ jednim putovanjem koje će uključiti opuštajuće sadržaje, kojima su nastavnici onda dodali i one obrazovne. Ovdje je teško oteti se dojmu da pristup, barem onaj prvotni, govori da su obrazovni sadržaji (bili) u drugom planu, ili u najboljem slučaju, izjednačeni s razonodom. Razonodi se onda doda i učenje. Danas će gotovo svatko reći da se na ,,maturalcima’’ ,,usput nešto i nauči’’. Pogrešno je pretpostaviti da je razonoda učenika nešto nepoželjno. Igra i zabava vrlo su potrebni i korisni pa su stoga i neizostavni dio odgojno-obrazovnog procesa. Jedino je nepotrebno radi razonode prelaziti više stotina kilometara. Međutim, mnogi ovim modelom nisu zadovoljni. Nezadovoljnike je moguće naći u svim skupinama. Mnogi nastavnici su često nezadovoljni odnosom učenja i zabave. Mnogi učenici također (ali u obrnutom odnosu!). Mnogi su roditelji nezadovoljni odnosom cijene i onoga što su njihova djeca zauzvrat dobila. Pogledajmo ovakvo putovanje sa stajališta svake od ovih skupina.

Nastavnici geografije će, ukoliko se višednevno putovanje po Hrvatskoj organizira u sedmome razredu, postaviti pitanje zašto tada, ako se Hrvatska obrađuje u osmome razredu. Učenici na tom putovanju, osim razonode, posjećuju prirodne i društvene znamenitosti prostora u kojega su došli. Koliko su trajale pripreme za to u učionici i koliko će trajati analiza viđenoga nakon povratka? Je li sadržaj putovanja usklađen s nastavnim programom toga razreda? Koliko su zadovoljni sami učenici? Mnogima su nastavnici ,,pokvarili zabavu’’ jer nisu mogli raditi sve ono što su željeli. Moguće je da je model ,,red učenja, red zabave’’, psihološki gledano, velik promašaj. Ako se netko pripremi na učenje, onda na zabavu i ne računa - on od početka zna da je neće biti. Ako se pripremi na zabavu, onda mu je svako učenje velika smetnja. No, učenje i zabava ponekad zbilja i idu zajedno. Treba naći pravi odnos, koji je različit kod svake skupine učenika. Treba reći i da je sasvim krivo pretpostaviti da učenike obrazovni sadržaji uopće ne zanimaju, da oni žele samo zabavu. Svaki iskusni nastavnik zna da ih se za gradivo može zainteresirati, samo treba naći pravi način. Je li usmeno izlaganje turističkog vodiča taj pravi način? Vodič može govoriti više ili manje zanimljivo, ali je činjenica da su učenici pasivni i da bi puno više naučili istraživanjem u kontaktu s lokalnom zajednicom, u razmjeni iskustava s vršnjacima koji žive u tom prostoru i slično. Osim toga, veća povezanost s gradivom koje su obrađivali u školi, polučila bi daleko veći uspjeh. U sedmom se razredu malo koji učenik sjeća antike i srednjeg vijeka jer je to učio u petom i šestom razredu na nastavi povijesti, a o geografskim obilježjima Hrvatske još, uvjetno rečeno, ne zna ništa jer je to gradivo osmog razreda. Stoga im je ono što slušaju

na terenu, dosadno pa je zato većina učenika nezadovoljna odnosom zabave i učenja na ,,maturalcima’’. Višednevno putovanje uključuje određeni broj noćenja. Riječ ,,noćenje’’ ovdje je najprimjerenija jer to najčešće nije i spavanje. Koliko je to naporno razrednicima i njihovoj pratnji, to najbolje znaju oni. Dobar uvid u to imaju i gosti hotela koji ne dobivaju uslugu koju su platili - oni se žale hotelijerima koji na taj način najčešće takve goste gube, to jest odlučuju se ili za njih, ili za učenike. Zbog toga mnogo hotela učenike uopće ne prima, a takvih je hotela sve više. Kakva je financijska strana svega ovoga? Noćenja cijenu znatno povećavaju. Četverodnevno putovanje ni u kom slučaju ne stoji manje od 1000 kuna, a često je to puno više. Što učenik, to jest roditelj za taj novac dobije? Je li nakon putovanja njegovo znanje veće? Jesu li mu sposobnosti razvijenije? Koliko je postigao na odgojnome području? Drugim riječima, koliko je materijalnih, funkcionalnih i odgojnih zadataka ostvareno? Na kraju se postavlja pitanje tko je u trokutu učenik – nastavnik – roditelj zadovoljan. Ako su zadovoljni svi ili većina, onda treba nastaviti s dosadašnjom praksom. Ako nisu, treba nešto mijenjati. Prijedlog organizacije terenske nastave

1. Jedan od glavnih prijedloga autora ovoga rada jest ukinuti ,,maturalna putovanja’’ (višednevna učenička putovanja kakva su opisana u prethodnom dijelu teksta). Umjesto njih predlaže se organizirati više jednodnevnih putovanja koja prate nastavni program kroz čitavu školsku godinu – u petom, šestom i osmome razredu po Hrvatskoj, a u sedmome razredu u inozemstvo. Tada bi 65

učenička putovanja bila povezana s nastavnim programom i mogla bi se nazivati terenskom nastavom jer bi bila nastavak onoga što se radi u učionici. Odredišta terenske nastave sedmog i osmog razreda ponajviše bi određivala geografija, dok bi to u petom i šestom bilo prepušteno drugim nastavnim predmetima: povijesti, prirodi, hrvatskome jeziku i dr.. Gledajući troškove, izračunajmo koliko se jednodnevnih putovanja može ostvariti za cijenu jednog, primjerice, četverodnevnog? Uz to, Hrvatska ima dovoljno razvijen promet i dovoljno je mala, da se jednodnevnim putovanjem može obuhvatiti polovina njenog teritorija ili otići u inozemstvo.

2. Predlaže se odvojiti putovanja na kojima se ostvaruje nastava, od onih koje organizira razrednik za svoj razredni odjel. Na prvospomenutima bi se radilo o obrazovnim sadržajima, a na drugima o razonodi. Razrednik organizira putovanje u obližnje izletište, na kupalište ili slično i tu se koriste lopte, reketi i drugi rekviziti koji služe zabavi, a nastavnik geografije (u suradnji s nastavnikom povijesti, biologije i dr.) organizira terensku nastavu – putovanje na kojem se koriste olovke, bilježnice, geografske karte, kompasi, fotoaparati i sl.. Tako bi se jasno razdvojili obrazovni sadržaji od razonode i navjerojatnije bi time bili sretniji i nastavnici, i učenici. 3. Predlaže se slijedeći plan terenske nastave po razredima: - 5. razred: jednodnevna terenska nastava s naglaskom na drugim nastavnim predmetima - 6. razred: jednodnevna terenska nastava s naglaskom na drugim nastavnim predmetima - 7. razred: jednodnevna ili dvodnevna terenska nastava u inozemstvu s naglaskom na geografiji - 8. razred: nekoliko jednodnevnih ili dvodnevnih putovanja po Hrvatskoj s 66

naglaskom na geografiji Usporedno s time, nastavnik geografije organizira terensku nastavu u trajanju od pola dana i manje u okolici škole i mjesta. Kod nas nadležna tijela još nisu propisala koliko se nastave treba održati na terenu, u Sloveniji je to 30%. Evo nekih primjera: Jednosatna ili dvosatna terenska nastava: -Promatranje zvjezdanog neba; -Rad s topografskom kartom; -Reljefna obilježja okolice škole; -Vegetacijska obilježja okolice škole; Poludnevna terenska nastava: -Dioklecijanova palača u prošlosti i danas (za škole iz Splita); -Zagrebački Donji grad (za škole iz Zagreba); -Karlovačka ,,zvijezda’’ u prošlosti i danas (za škole iz Karlovca); -Geografska obilježja Drave kraj Varaždina (za škole iz Varaždina i Međimurja); -Gospodarstvo Hrvatske od 1990. do danas na primjeru Iloka (tranzicija, rat, revitalizacija); (za škole hrvatskog Podunavlja); Jednodnevna i dvodnevna terenska nastava: -Depopulacija seoskih naselja Gorske Hrvatske; Grad Rijeka; -Plitvička jezera i gospodarstvo okolnoga prostora;

Sl. 3. Kartiranje

geografija.hr offline 2006-2007.

-Gospodarstvo Dubrovnika u prošlosti i danas; -Poljoprivreda istočnog dijela Nizinske Hrvatske; -Odnos poljoprivrede i turizma u Primorskoj Hrvatskoj na primjeru zadarskog područja; -Gospodarska i kulturna povezanost Južne Hrvatske s Hercegovinom; -Prirodna i socijalna obilježja prostora uz Bledsko jezero u Sloveniji; -Južna Mađarska u prošlosti i danas (Siget i Pečuh) Ne treba govoriti koliko terenska nastava povećava učinkovitost nastave svih nastavnih predmeta, a ponajviše geografije. Stoga ne treba štedjeti trud i vrijeme pri njenom planiranju. Sve navedeno u ovom dijelu članka mišljenje je njegovog autora. Svi posjetitelji Geografije.hr pozvani su dati svoje mišljenje o ovoj temi, što mogu učiniti na Forumu. Svaki komentar bit će dobrodošao! Literatura 1. Brazda, M. (1985.): Terenski rad i ekskurzije u nastavi geografije. Školska knjiga. Zagreb. 2. Hus, V. (2004.): Aktivnosti učencev pri pouku spoznavanja okolja in spoznavanje narave in družbe v prvem razredu osnovne šole. Didactica Slovenica 19. 3-4. Pedagoška obzorja Novo mesto, Pedagoška fakulteta Ljubljana, Visokošolsko središče Novo mesto. 3. Jovičić, Ž. (1971.): Metodika nastave geografije. Beograd. 4. Kolenc Kolnik, K. (2006.): Didaktična vrednost učenja geografije na prostem. Didactica Slovenica 21. 1. Pedagoška obzorja Novo mesto, Pedagoška fakulteta Ljubljana, Visokošolsko središče Novo mesto. 5. Matas, M. (1996.): Metodika nastave geografije. Hrvatsko geografsko društvo. Zagreb.

Snimila: Dubravka Spevec, 25.6.2007.

Bled se sa svojom okolicom ubraja u najljepša alpska turistička odredišta, i jednako je atraktivan ljeti i zimi. Nalazi se u Julijskim Alpama (regija Gorenjska) i ima najdulju kupališnu sezonu u Alpama. Okosnicu čini Bledsko jezero, u čijem se zapadnom dijelu nalazi maleni otočić sa crkvom Sv. Marije. Jezero je ledenjačkog postanka, površine 114 ha, koje je zajedno sa susjednim Bohinjskim jezerom nastalo nakon povlačenja ledenjaka Bohinj.

Na litici iznad jezera, na 604 m nadm. visine, izdiže se bledski Stari grad, najstariji dvorac u Sloveniji – prvi se put spominje 1011. godine. Počeci turizma u ovom području vezani su uz 1855. godinu i Švicarca Arnolda Riklija, jednog od začetnika nekih oblika suvremene alternativne medicine. Rikli je uvidio povoljan utjecaj zdrave klime i duge sezone kupanja u ovom kraju na zdravlje ljudi, te se pod njegovim utjecajem već 1895. ovdje grade prva kupališta te se organizira smještaj za goste.

Bibliografija internetskog portala Geografija.hr 14. listopada 2003. - 21. rujna 2007.

6.5. Koliki je indeks razvedenosti obalne crte Hrvatske? (mr.sc. Josip Faričić) 6.6. Kartografska generalizacija Bibliografija sadrži sve objavljene kod izrade topografskih karata 1:25000 članke (255) razvrstane prema osnovnoj 4.Hidrogeografija tematskoj i regionalnoj odrednici. (Tea Novaković) Članak se na www.geografija.hr može 6.7. Povijesni problem određivanja 4.1. Ima li dovoljno vode za sve? pronaći upisivanjem cijelovitog naslova geografske dužine (1): pojmovna (doc.dr.sc.Danijel Orešić) u polje za pretraživanje. nesuglasja 4.2. Misije na Mars 2003./2004. ili o (mr.sc. Josip Faričić) vodi na Crvenom planetu 1.Biogeografija 6.8. Povijesni problem određivanja (doc.dr.sc.Danijel Orešić) geografske dužine (2): Početni 4.3. Zagreb – grad na Savi? 1.1. Caulerpe i dalje u Jadranu meridijan (doc.dr.sc.Danijel Orešić) (doc.dr.sc.Danijel Orešić) (dr.sc. Josip Faričić) 4.4. Vode Australije 1.2. Životinjski svijet Australije 6.9. Kolike su dimenzije Zemlje? (Anica Čuka) (Anica Čuka) (dr.sc. Josip Faričić) 4.5. Uz Svjetski Dan vode: Voda 1.3. Tropske kišne šume 6.10. Viši od najvišeg vrha na Zemlji? u trećem mileniju (osvrt) (Dubravka Spevec) (Margareta Kulaš) (prof.dr.sc. Josip Riđanović, doc.dr.sc. Danijel Orešić, intervju 6.11. Pomorske karte 2.Geoekologija – Zaštita okoliša (dr.sc. Josip Faričić) s prof.dr.sc. Darkom Mayerom 6.12. Tko radi taj i griješi – pripremio Vedran Prelogović) 2.1. Ulaganja u zaštitu okoliša u EU 4.6. Oceani – globalno odlagalište (dr.sc. Josip Faričić) - na primjeru Njemačke otpada (Anica Čuka) 7.Regionalna geografija (Ivan Čanjevac) 2.2. Park prirode Telašćica 4.7. Vransko jezero – jedinstven (Anica Čuka) prirodno-geografski fenomen na 7.1. Što je to Sredozemlje ili 2.3. SOS za Medvednicu (osvrt) Mediteran? otoku Cresu (Vuk Tvrtko Opačić) (doc.dr.sc.Danijel Orešić) (Dubravka Spevec) 2.4. Je li nas Černobil ičemu naučio? 4.8. Iskorištavanje geotermalne i 7.2. Problem razvoja hrvatskih otoka (Vid Jakša Opačić) (Anica Čuka) mineralne vode u Hrvatskoj 2.5. Sjeverni Velebit 7.3. St. Patrick’s Day (Jelena Lončar) (Vera Graovac) (Vera Graovac) 4.9. Mrežnica - važnost rijeke u kršu 2.6. Zaštićena područja u Hrvatskoj 7.4. Nizozemska - zemlja oduzeta (Mladen Maradin) - oblici i problemi moru 5.Klimatologija (Vuk Tvrtko Opačić) (Marta Maljković) 2.7. Park prirode Žumberak 7.5. Ozalj 5.1. Prvi dan zime - Samoborsko gorje (Marijan Biruš) (doc.dr.sc.Danijel Orešić) (Dubravka Spevec) 7.6. Eritreja - najmlađa afrička država 5.2. Bura u Makarskoj 2.8. Suvremeno geografsko (Robert Lončarić) (Tvrtko Josip Čelan) poimanje okoliša 5.3. Tropski cikloni – harikeni, tajfuni, 7.7. Zanzibar - otok mirodija (akademik Andrija Bognar) (Robert Lončarić) willy-willies… 2.9. Svjetlo - najvidljiviji zagađivač 7.8. Litva - nova članica EU (Dubravka Spevec) (Ogren Variola) (Marijan Biruš) 5.4. ENSO - El Niño 2.10. Kamerunska “jezera-ubojice” 7.9. Cuba libre? - Southern Oscillation (Robert Lončarić) (Ivana Crljenko i (Mladen Maradin) 2.11. Park prirode Lonjsko polje Vuk Tvrtko Opačić) 5.5. Monsuni – kiše koje život znače (Jelena Lončar) 7.10. Dan Afrike (Mladen Maradin) (Robert Lončarić) 5.6. Promjena klime za ,,neznalice’’ 3.Geomorfologija 7.11. Tübingen- maleni studentski (Mladen Maradin) grad na jugozapadu Njemačke 5.7. Nekoliko činjenica o promjeni (Tvrtko Josip Čelan) 3.1. Pogled u dubinu ili što je to klime speleologija? 7.12. Ribarsko naselje Piškera (Mladen Maradin) (Neven Bočić) (dr.sc. Josip Faričić) 6.Kartografija 3.2. Najdublje jame Hrvatske 7.13. U srcu Like: Lovinački kraj (Neven Bočić) (Bojana Markotić-Krstinić, 6.1. Gdje je središte svijeta? 3.3. Voronja - najdublja jama svijeta Nikola Vidaković) (mr.sc. Josip Faričić) (Neven Bočić) 7.14. Hrvatski pseudo-otoci 6.2. Što je digitalna karta? 3.4. Tragični tsunami u Indijskom (dr.sc. Josip Faričić) (Aleksandar Lukić) oceanu 7.15. Hrvatsko zagorje 6.3. Daljinska istraživanja (Margareta Kulaš Bočić) (Marijan Biruš) (Vedran Prelogović) 3.5. Krški reljef za ,,neznalice’’ 7.16. Polarni krajevi 6.4. GPS za početnike (Marijan Biruš) (Ivan Čanjevac) (prof.dr.sc. Miljenko Lapaine, 3.6. Voda u speleološkim objektima mr.sc. Miroslava Lapaine, (Neven Bočić) Dražen Tutić)

3.7. 3.8.

Vjetrenica, podzemni univerzum u kršu (Ivo Lučić) Raširenost krša u Hrvatskoj (prof.dr.sc. Mate Matas)

geografija.hr offline 2006-2007.

8.Regionalizacija 8.1. Upravno-teritorijalni ustroj Hrvatske (Ivan Zupanc)

9.22. Mađari u Transilvaniji (Marko Rimac i Marijan Biruš) 9.23. Iseljavanje Hrvata u Amerike te Južnu Afriku (Jelena Lončar)

9.Demogeografija

10.Ekonomska geografija

9.1. 9.2. 9.3. 9.4. 9.5. 9.6. 9.7. 9.8. 9.9. 9.10. 9.11. 9.12. 9.13. 9.14. 9.15. 9.16. 9.17. 9.18. 9.19. 9.20. 9.21.

10.1. 10.2. 10.3. 10.4.

Gdje nas je premalo, a gdje previše: razmještaj stanovništva Hrvatske (Ivan Zupanc) Starenje stanovništva – problem modernoga razvijenog društva (Vera Graovac) Doživjeti stotu (Vera Graovac) AIDS - kuga modernog doba (Vera Graovac) Demogeografija i politka (osvrt) (Ivan Zupanc) Prirodno kretanje stanovništva Hrvatske (Vera Graovac) Stanovništvo Hrvatske stari (Ivan Zupanc) Hrvati na Novom Zelandu (Anica Čuka) Demografski razvoj Pule (Ivan Zupanc) Split - grad doseljenika? (Sanja Klempić) Hispanoamerikanci – najbrojnija manjinska skupina u SAD-u (Vlatka Glumac) Depopulacija zadarskih otoka (Vera Graovac) Populacijski razvoj Zadra (Vera Graovac) Buduće kretanje broja stanovnika Hrvatske: projekcija 2001-2031 (prof. dr. sc. Ivo Nejašmić i Roko Mišetić) Svjetski dan migracija (Vera Graovac) Tko i zašto doseljava u “zagrebački zeleni prsten”? (Aleksandar Lukić i Vedran Prelogović) Od Cigana do Roma – primjer problema nacionalnih manjina u Hrvatskoj (Ivan Zupanc) Kineska populacijska politika – uspjesi i nedostaci (Vera Graovac) Demografski ugrožena naselja- primjer Istre (Ivan Zupanc) Hrvati u Australiji (Anica Čuka) Prvi poslijeratni popis stanovništva Istre 1945. (Ivan Zupanc)

Svjetska dužnička kriza (doc.dr.sc. Milan Ilić) Zagrebačka trgovina u prošlosti (osvrt) (Aleksandar Lukić) Moda, novac i prostor: geografija ulice Bond Street u Londonu (Aleksandar Lukić) Obnovljivi izvori energije - kako stoje stvari? (I. dio) (doc.dr.sc. Milan Ilić)

10.5. Poljoprivredna kriza u Subsaharskoj Africi (Marin Cvitanović) 10.6. «Dugine revolucije» za spas Afrike od gladi? (Aleksandar Lukić) 10.7. Ribarstvo na zadarskim otocima (Robert Lončarić) 10.8. Razvoj i funkcije trgovačkih centara na rubu grada - primjer trgovačkog centra King Cross (Martina Jakovčić) 10.9. Dokada razlike unutar Njemačke? (Marijan Biruš) 10.10. Afrički “krvavi” dijamanti (Robert Lončarić) 10.11. Coober Pedy – «Bijeli čovjek u rupi» (Anica Čuka) 10.12. Lokacija, lokacija i lokacija…i trgovački centar (Aleksandar Lukić) 10.13. Azijski tigrovi (Vera Graovac) 10.14. Europski tigar - Estonija (Marijan Biruš) 10.15. Kina postaje br. 1? (Marijan Biruš) 10.16. Južnokorejski gospodarski uspon (Vera Graovac) 10.17. Kad kažem hrast, mislim na spačvanske šume... (Tea Lončar) 10.18. Kako žive djeca diljem svijeta? (Margareta Kulaš) 10.19. Trgovački centar – trgovački centar… Isto, slično ili različito? (Martina Jakovčić) 10.20. Kavezni uzgoj tuna u Hrvatskoj (Tihomir Gržinčić) 11.Historijska geografija 11.1. Postoji li danas Dalmacija? (mr.sc. Josip Faričić)

11.2. Gdje je Istra? (Ivan Zupanc) 11.3. Pag – otok na dodiru geografskih mikrosvijetova (mr.sc. Josip Faričić) 11.4. Što Zagrebu znači Zlatna bula? (Marijan Biruš) 11.5. Poljoprivreda na otoku Hvaru za vrijeme uprave Mletačke republike (Marijan Jukić i Christian Bašić) 11.6. Putevi tamjana (Vlatka Glumac i mr.sc. Josip Faričić) 11.7. Uz godišnjicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske: Razvojni put stjecanja hrvatske neovisnosti (mr.sc. Josip Faričić) 11.8. Ropstvo u Australiji – priča o narodu zvanom Kanaka (Anica Čuka) 11.9. Razvoj Slavonskog Broda: primjer korištenja starih planova u geografskim istraživanjima (Tomislav Bodrožić) 11.10. Zašto se na Kornatu nije razvilo stalno naselje? (mr.sc. Josip Faričić)

(Ivan Zupanc) 13.9. Tršćanska kriza kroz odjeke u tisku (Vid Jakša Opačić) 13.10. Darfur-kriza u sjeni Iraka (Robert Lončarić) 13.11. Problem asimilacije domorodaca u suvremeno kapitalističko australsko društvo (1. dio) (Anica Čuka) 13.12. Problem asimilacije domorodaca u suvremeno kapitalističko australsko društvo (2. dio) (Anica Čuka) 13.13. Uganda-još jedna “zaboravljena” afrička priča (Robert Lončarić) 13.14. Europska unija za ,,neznalice’’ (Marijan Biruš) 13.15. Istarski grafiti (Ivan Zupanc) 13.16. Zapadna demokracija – jedina igra u gradu? (Morana Durević)

15.9. Razvoj satelitskog prometa u Zemljinoj orbiti (Ogren Variola) 15.10. Letite po Europi za cijenu vožnje taksijem (Martina Jakovčić) 15.11. Shanghai - najveća svjetska luka (dr.sc. Josip Faričić)

14.Pomorska geografija

17.1. Plutajuće marine – razvojna prilika hrvatskih otoka ili nova opasnost od onečišćenja Jadrana (Vuk Tvrtko Opačić) 17.2. Turizam kao faktor razvoja Istočne Hrvatske - stvarnost ili san? (Tea Lončar) 17.3. Razgovor s Nikolom Cvjetićaninom - geografom koji želi pokrenuti ruralni turizam u visućkom kraju (istočna Lika) (pripremili Vuk Tvrtko Opačić i Vera Graovac) 17.4. Domovinski rat kao osnova razvoja memorijalnog turizma Hrvatske ?! (Vuk Tvrtko Opačić) 17.5. «Kulturne prijestolnice Europe» -primjer uspješnog razvoja kulturnog turizma (Vuk Tvrtko Opačić) 17.6. Egipat - tragovima faraona (Zoran Curić) 17.7. Svijet Maya: turistička destinacija Latinske Amerike (Aleksandar Lukić) 17.8. Kratka povijest zagrebačkog hotelijerstva očima geografa (Vuk Tvrtko Opačić) 17.9. Turizam kao modifikator frekvencije trajektnog prometa i demografskih kretanja na hrvatskim otocima (Vuk Tvrtko Opačić) 17.10. Lago di Como (Tvrtko Josip Čelan)

14.1. Pomorska geografija u Hrvatskoj (mr.sc. Josip Faričić)

12.Kulturna geografija 15.Prometna geografija 12.1. 12.2.

Shopertainment... kupovina i zabava postaju jedno (ili su to oduvijek i bili?) (Aleksandar Lukić) Pozdrav iz...: analiza zastupljenosti mjesta na razglednicama Istre (Ivan Zupanc)

13.Politička geografija 13.1. 13.2. 13.3. 13.4. 13.5. 13.6. 13.7. 13.8.

Geografija i izbori (intervju s mr.sc. Mladenom Klemenčiće, pripremili Aleksandar Lukić i Vedran Prelogović) Najstariji narod na svijetu (Marijan Biruš) Esuli ili optanti? (Ivan Zupanc) Izrael ili Palestina? (Vera Graovac) Haile Selassie – karizmatični car Etiopije (Robert Lončarić) Europska unija (Vera Graovac) Intervju s Vladimirom Velebitom (Ivan Zupanc) 50. obljetnica Londonskog sporazuma

15.1. 15.2. 15.3. 15.4. 15.5. 15.6. 15.7. 15.8.

100 godina zračnog prometa (doc.dr.sc. Milan Ilić) „Channel Tunnel“ (Martina Jakovčić) Cestovni promet u hrvatsko-mađarskom pograničnom području i perspektive formiranja transgranične regije (Vuk Tvrtko Opačić i Ivana Crljenko) Željeznicom kroz prošlost i sadašnjost I dio (Martina Jakovčić) Željeznički promet u prometnom sustavu Hrvatske – osvrt na stanje krajem 1990-ih (Ivana Crljenko) Svijet kao globalno selo - povodom Međunarodnog dana telekomunikacija (Martina Jakovčić) Željeznicom kroz prošlost i sadašnjost - II dio (Martina Jakovčić) Smanjuje li se stvarno naš svijet ili dvije – tri riječi o prostorno – vremenskoj konvergenciji (Martina Jakovčić)

16.Ruralna geografija 16.1. 16.2. 16.3. 16.4.

Ekološka poljoprivreda - prati li Hrvatska svjetske trendove? (Anica Čuka) Transformacija otočnog agrarnog prostora – primjer otoka Ista (Anica Čuka) 10 x 10 za ruralnu Hrvatsku (Aleksandar Lukić) Delta Neretve - od močvare do intenzivne poljoprivrede (Bojan Todorović)

17.Turistička geografija

17.11. Ruralni turizam u Istri – dokaz da hrvatski turizam može i na drugi način (Tanja Mađarić i Ivan Sarjanović) 17.12. Zidovi svijeta (Margareta Kulaš Bočić) 17.13. Nautički turizam – jedan od najperspektivnijih oblika hrvatskog turizma (Josipa Kolega) 17.14. Historijsko-geografski razvoj turizma u Opatiji (Lana Marinković i Andreja Belošević) 17.15. Razvoj turizma na Biokovu (Tvrtko Josip Čelan) 17.16. Kuba između komunizma i turizma (Vuk Tvrtko Opačić i Ivana Crljenko) 17.17. Na selo, na selo... razvoj ruralnog turizma u Europi (Aleksandar Lukić) 17.18. Svjetionici hrvatskoga turizma (Vuk Tvrtko Opačić) 17.19. “Plakat ćete kada je vidite.” Iliti zašto je Hrvatska najpoželjnija svjetska turistička destinacija 2005. (osvrt) (Aleksandar Lukić) 17.20. Općina Dobrinj na Krku – može li se razviti turizam u uvjetima otočne periferije? (Vuk Tvrtko Opačić) 17.21. Park prirode Blidinje – skijaška destinacija Bosne i Hercegovine (Ana Rimanić) 17.22. Akropolska naselja u turističkoj ponudi Istre (Tea Novaković) 17.23. Prirodno-geografska obilježja i turističko vrednovanje Velebita (Ana Pejnović) 17.24. Zagreb kao turistička destinacija (Marijan Biruš) 17.25. Dvorci u turističkoj ponudi Hrvatskog zagorja (Dubravka Spevec) 18.Urbana geografija 18.1. 18.2. 18.3. 18.4.

Milijarda ljudi živi u slamovima (Vedran Prelogović) Pregled razvoja procesa urbanizacije u svijetu (Vera Graovac) La Défense – lice Pariza 21. stoljeća (Ivan Čanjevac) Crtice o Zagrebu (Marijan Biruš)

18.5. Pariz-grad suprotnosti (Sonja Juriško i Željko Mlatković) 18.6. Prednosti i nedostaci života u «zagrebačkom zelenom prstenu» (Aleksandar Lukić i Vedran Prelogović) 18.7. Razvoj urbanizacije u slabije razvijenim zemljama – od sela do megagrada (Vedran Prelogović) 18.8. Squatters, favelas, barriadas … - različiti nazivi, isti problemi (Dubravka Spevec) 18.9. Lenucijeva potkova – “zeleno srce” Zagreba (Dubravka Spevec) 18.10. Orijent - od medine do suvremenog grada (Vedran Prelogović) 18.11. Rim - vječni grad (I. dio) (Vera Graovac) 18.12. Što mladi mogu pokazati starijima – grad Bjelovar (Marijan Biruš) 18.13. Rim - vječni grad (II. dio) (Vera Graovac) 18.14. Istok - Leipzig – Zapad (Tea Lončar) 18.15. Salzburg – Mozartov grad (Dubravka Spevec) 18.16. London - transformacija globalnog grada (Aleksandar Lukić) 18.17. Urbani sustav Njemačke prije i poslije ujedinjenja (Zdenko Braičić) 18.18. Bologna – grad arkada (Jelena Lončar) 19.Geografija i obrazovanje 19.1. 19.2. 19.3. 19.4. 19.5. 19.6.

120-a obljetnica visokoškolske nastave geografije u Hrvatskoj (pripremio: Aleksandar Lukić) Hrvatska geografija u međunarodnoj suradnji (prof.dr.sc. Ivan Crkvenčić) O geografskim institutima u Hrvatskoj (prof.dr.sc. Ivan Crkvenčić) Njemački geograf na privremenom radu u Hrvatskoj (intervju s dr.sc. Reinhardom Henkelom, pripremio Vedran Prelogović) Studij geografije u Saveznoj Republici Njemačkoj (Tvrtko Josip Čelan) Geografska ogrlica (mr.sc. Josip Faričić)

19.7. Prijemna groznica na Geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu (pripremili i odabrali: Martina Jakovčić, Aleksandar Lukić i Ivan Zupanc) 19.8. Prijemna groznica na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru (Vera Graovac) 19.9. Aktualno: Katalog znanja iz zemljopisa! 19.10. Deseta godišnjica djelovanja Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru (mr.sc. Josip Faričić) 19.11. Prof. dr. sc. Zoran Curić – nisam suautor neznanja, nesposobnosti i opterećenosti u ‘’katalozima znanja’’ (prof.dr.sc. Zoran Curić) Vijeće Geografskog odsjeka PMF-a u Zagrebu o katalogu znanja 19.12. Rezultati Državnog natjecanja iz geografije 19.13. Prijemna groznica na Geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu (Ivan Zupanc) 19.14. HNOS “za početnike” (Vesna Janko) 19.15. Kratak prikaz razvoja hrvatske geografije (prof.dr.sc. Damir Magaš) 19.16. Terenska nastava geografije u osnovnoj školi - treba li ukinuti sadašnje ,,maturalce’’? (Marijan Biruš) 20.Geografija i religija 20.1.

Uz Svjetski dan vjerske slobode: Promišljanja geografa o religiji u Hrvatskoj (mr.sc. Josip Faričić)

21.Geografski nazivi 21.1. 21.2.

Je li Hrvatskoj potrebno povjerenstvo za geografska imena? (mr.sc. Josip Faričić) Veliki krš oko krša u jeziku (prof.dr.sc. Mate Matas)

22.Putovanja 22.1. 22.2. 22.3. 22.4.

Povijest osvajanja Mt.Everesta (Martina Jakovčić) Europskim putevima (Martina Marušić) Putovanje u Latviju (Marijan Biruš) ,,Imade u ljudskom životu navada kojih se čovjek teško riješi.’’, braća Seljan

(intervju s Borisom Veličanom, pripremio Marijan Biruš) 22.5. Najgeo maturalac: Dubrovnik – Korčula – Mljet - Split (učenici 7. razreda II. Osnovne škole Luka, Sesvete: Ivana Kovačić, Daria Bužić, Marija Buvač, Stipan Prtenjača) 22.6. Dnevnik jedne turistkinje (Ivana Kovačić, uredio Marijan Biruš) 22.7. Strasbourg-Heidelberg- Mannheim (Martin Belovari, Marijan Jukić i Maja Poturičić) 23.Kolumne učiteljice geografije (Vesna Janko) 23.1. Svjetski dan smijeha 23.2. “Dnevnik jedne teacherice” 23.3. T...t...testomanija 23.4. Zaključivanje ocjena 23.5. Opasni virus u školi 23.6. Terapija se nastavlja 23.7. Pismo učenice uredništvu Geografije.hr 23.8. Zimski seminar geografa 23.9. Ponovo o Katalogu znanja 23.10. Važno je sudjelovati 23.11. Zašto sam dobio jedinicu iz zemljopisa 23.12. Idemo na maturalac 24.Ostalo 24.1. Geography Markup Language (GML) - geografska evolucija na World Wide Webu 24.2. Geografija.hr - sve ostalo je politika :) (Aleksandar Lukić) 24.3. Korištenje interneta u europskim državama (Marijan Biruš) 24.4. «Krš i njegovo značenje» - sabrana djela akademika Josipa Roglića – 1. svezak (Neven Bočić) 24.5. Riječ novih glavnih urednika (Vuk Tvrtko Opačić i Vedran Prelogović) 24.6. 115. rođendan Botaničkog vrta u Zagrebu (Iva Dobrović) 24.7. Što stvarno mislite o Geografiji.hr?! (Martina Jakovčić) 24.8. Kava – kratka povijest napitka ukorijenjenog u našoj svakodnevici (Robert Lončarić) 24.9. Industrija i turizam u svemiru? (Jelena Lončar) 24.10. Pedeseta obljetnica Geografskog horizonta

(Ivan Zupanc) 24.11. Lički krumpir kao robna marka s geografskim porijeklom (Grupa autora, uredio Marijan Biruš) 24.12. Akademik Josip Roglić - stota godišnjica rođenja najpoznatijeg hrvatskog geografa (prof.dr.sc. Mate Matas, uredio Aleksandar Lukić) 24.13. Misli globalno, djeluj lokalno! (Ivan Čanjevac) 24.14. Intervju s istaknutim slovenskim geografom, dr. sc. Milanom Oroženom Adamičem, slovenskim veleposlanikom u Hrvatskoj (Vuk Tvrtko Opačić i Vedran Prelogović) 24.15. Slikarstvo i geografija: Van Gogh, Mondrian i Haška slikarska škola (Grupa autora, uredio Marijan Biruš) 24.16. Pluton - izgubljeni planet (Ogren Variola) 24.17. Božić diljem svijeta (Mladen Maradin) 24.18. Nastanak sustava Zemlja-Mjesec (Ogren Variola) 24.19. Izbor najljepših krajolika svijeta (Martina Marušić)

i Moslavina, Zagreb i okolica, Žumberak) 2.3, 2.7, 4.3, 7.5, 9.16, 10.2, 10.8, 11.4, 12.1, 17.8, 17.24, 17.25, 18.4, 18.6, 18.9, 18.12, 24.6 Hrvatski otoci 2.2, 4.7, 6.5, 7.2, 7.12, 7.14, 9.12, 10.7, 10.20, 11.3, 11.5, 11.10, 16.2, 17.1, 17.9, 17.13, 17.18, 17.20, 19.5, 22.5 Hrvatska 1.1, 2.6, 3.2, 3.5, 3.6, 4.8, 6.5, 7.2, 8.1, 9.1, 9.6, 9.7, 9.14, 9.17, 10.20,11.7, 13.3, 14.1, 15.3, 15.5, 16.1, 16.3, 17.4, 17.18, 17.19, 19.1, 19.2, 19.3, 19.15, 21.1 Europske države 2.1, 2.4, 3.7, 7.1, 7.3, 7.4, 7.8, 7.11, 9.22, 10.3, 10.9, 10.14, 13.3, 13.6, 13.9, 13.14, 15.2, 15.3, 15.10, 17.5, 17.10, 17.17, 17.21, 18.3, 18.5, 18.8, 18.11, 18.13, 18.14, 18.15, 18.16, 18.17, 19.5, 22.2, 22.3, 22.7, 24.3, 24.17, 24.19 Izvaneuropske države 1.2, 2.10, 3.3, 3.4, 4.4, 7.1, 7.6, 7.7, 7.9, 7.10, 7.16, 9.8, 9.11, 9.18, 9.20, 9.23, 10.5, 10.6, 10.10, 10.11, 10.13, 10.15, 10.16, 11.8, 13.4, 13.5, 13.10, 13.11, 13.12, 13.13, 13.16, 15.11, 17.6, 17.7, 17.16, 18.7, 18.8, 18.10, 22.1, 24.8, 24.17, 24.19

Regionalno kazalo Gorska Hrvatska (Gorski kotar, Lika, Ogulinskoplašćanska udolina) 2.5, 3.2, 3.8, 4.9, 7.13, 17.3, 17.23, 24.11 Istočna Hrvatska (Baranja, Slavonija) 10.17, 11.9, 17.2, 17.4 Južno Hrvatsko primorje (Dalmacija) 1.1, 2.2, 2.11, 3.8, 4.9, 7.15, 5.2, 6.5, 7.2, 9.10, 9.12, 9.13, 10.7, 10.20, 11.1, 11.3, 11.5, 11.10, 13.3, 16.2, 16.4, 17.1, 17.9, 17.13, 17.15, 17.18, 19.10, 22.5, 22.6 Sjeverno Hrvatsko primorje (Kvarner, Istra) 1.1, 4.7, 6.5, 7.2, 9.9, 9.19, 9.21, 11.2, 11.3, 12.2, 13.3, 13.7, 13.8, 13.9, 13.15, 17.1, 17.9, 17.11, 17.13, 17.14, 17.18, 17.20, 17.22 Središnja Hrvatska (Banovina i Kordun, Hrvatsko Zagorje, Međimurje, Podravina, Posavina

geografija.hr offline 2006-2007.

Svemir 4.2, 15.9, 24.9, 24.16, 24.18

Bibliografiju izradili Aleksandar Lukić, Vedran Prelogović i Ivan Zupanc. Godinu 2006.-2007. dopunio Aleksandar Lukić.

Geografija.hr Voditelj projekta: Aleksandar Lukić Glavni urednici u ak.g.2006-’07: Vera Graovac i Jelena Lončar Uredništvo: Marijan Biruš, Neven Bočić, Ivan Čanjevac, Anica Čuka, Josip Faričić, Milan Ilić, Martina Jakovčić, Vesna Janko, Robert Lončarić, Mladen Maradin, Vuk Tvrtko Opačić, Danijel Orešić, Vedran Prelogović, Ana Rimanić, Dubravka Spevec, Ivan Zupanc Suradnici: Mario Dakić, Ljiljana Bajs

Impressum Geografija.hr offline 2006-2007. Glavni urednik: Aleksandar Lukić Uredništvo: Aleksandar Lukić, Vedran Prelogović i Ivan Zupanc Lektura i korektura: Inja Dorić Prijelom i dizajn: Art & Craft Ideja i fotografija naslovnice: Ivan Zupanc

Izdavač Hrvatsko geografsko društvo Marulićev trg 19 10 000 Zagreb Tel. + 385 1 4895-402 Fax. + 385 1 4895-452 E-mail. hgd@geog.pmf.hr Edukativni internetski projekt Geografija.hr ostvaruje se uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Geografskog odsjeka PMF-a u Zagrebu, Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru, Hrvatsko geografskog društva i Hrvatskog geografskog društva-Zadar. Tiskano izdanje Geografije.hr podupire PLINACRO d.o.o.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 648704.

www.geografija.hr

edukativni internetski portal Hrvatskog geografskog društva