Geografski horizont 58/1 (2012)

BROJ 1/2012 • GODINA LVIII • ISSN 0016 -7266

god. 58, br. 1/2012, Zagreb Stručno-informativni časopis za geografiju http://issuu.com/h.g.d.

Nakladnik:

Hrvatsko geografsko društvo Marulićev trg 19, 10000 Zagreb, Hrvatska tel. (01) 48 95 402, tel./faks. (01) 48 95 451, e-mail: hgd@geog.pmf.hr http://www.hagede.hr

Uredništvo: Neven Bočić, Borna Fuerst-Bjeliš, Vedran Prelogović, Lana Slavuj, Ružica Vuk, Ivan Zagoda, Ivan Zupanc

Glavni urednik:

Ivan Zupanc

Tajnik uredništva:

Vedran Prelogović

Grafički i Tehnički urednik:

Ivan Zagoda

Korektura:

Jadranka Čelant Hromatko

Slog i prijelom:

Ivan Zagoda

Tisak:

Sveučilišna tiskara d.o.o., 2012.

Naklada:

500 primjeraka

Cijena časopisa:

za pravne osobe 30 kn, za fizičke osobe 25 kn

Časopis izlazi uz pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

Za potpisane članke odgovaraju autori, za nepotpisane uredništvo.

Rukopisi se ne vraćaju.

Niti jedan dio ove publikacije ne smije se preuzeti, kopirati, prevoditi ili na bilo koji način reproducirati u bilo kojem pisanom ili elektroničkom mediju bez pismene suglasnosti i dozvole autora i izdavača. Časopis Geografski horizont učenicima i nastavnicima kao dodatnu literaturu preporuča Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

KLASA: 602-01/07-01/00331; URBROJ: 533-12-07-0004. od 24. srpnja 2007.

Slika na naslovnoj stranici: Palača Molard-Clary u srcu Beča (foto: Jan Mokre)

ČLANCI

Aleksandar Lukić

7 Službene definicije ruralnih i urbanih područja: primjeri iz svijeta

Ivana Crljenko 27 Dubrava u zagrebačkom okruženju 43

Boris Babajko

Populacijska politika u Indiji

Radovan Pavić

59

Na temeljima geografije – I: prostor (u politici) 79

95

Radovan Pavić

Prilozi raščlambi položajnosti

Jan Mokre

Novi Muzej globusa Austrijske nacionalne knjižnice u Beču

PUTOPIS 105

Blažo Dubljević

Stepeničasta piramida u Chichen Itzi

INFO KARTICA 109

Kretanje broja stanovnika i gustoća naseljenosti u gradskim četvrtima Grada Zagreba 1991-2011.

KARTA GOVORI 110

Broj aktivnih poslovnih subjekata po upravnim gradovima i općinama Središnje Hrvatske 2008.

DOGAĐANJA 114

112 5. hrvatski geografski kongres U Pragu otkrivena spomen-ploča Andriji Mohorovičiću

IN MEMORIAM 116

dr. sc. Ivan Crkvenčić, prof. emeritus (1923.-2011.)

Jugo na Konavoskim stijenama 30.05.2006.

foto:

Petra Radeljak

7

SLUŽBENE DEFINCIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA Aleksandar Lukić Pojam ruralnost kao i sve na njemu temeljene sintagme, od kojih su najčešće ruralni prostor i ruralna područja, otvorena su pitanja ovisna o nizu čimbenika i okolnosti. Tko propituje ruralnost (npr. znanstvenik ili birokrat), u koju svrhu (npr. znanstveno istraživanje ili promocija ruralnog turizma), gdje (npr. u gusto naseljenoj i visoko urbaniziranoj Nizozemskoj ili rijetko naseljenoj Norveškoj) i kada se o njoj govori (npr. danas ili sredinom 20. stoljeća) neki su od važnijih elemenata koji utječu na odgovor što smatramo ruralnim, a što urbanim. U nizu mogućnosti, službene definicije, poput onih korištenih u popisima stanovništva ili u međunarodnim organizacijama, geografima su blizak te vrlo zanimljiv i indikativan način istraživanja složenih i višeslojnih odnosa između ruralnog i urbanog.

Uvod -

mozaičnost pogleda na ruralnost

Pojam ruralno danas doista može značiti mnogo toga. Statističari i znanstvenici će primjerice nizom modela pokušati diferencirati urbana, ruralna te mješovita, prijelazna naselja. Poljoprivrednici će svoj životni prostor, svoju ruralnost tumačiti kao agrarna područja u cilju izdvajanja što više sredstava za poljoprivredu. Ekolozi će ruralni prostor shvaćati kao tampon zonu koja osigurava regenerativni okoliš nužan za ekološku ravnotežu. Turistički djelatnici će, u namjeri da oblikuju i na tržištu prodaju svoj proizvod,

stvarati slike ruralne idile - mjesta idealnog za odmor i rekreaciju. Osim toga, predodžbe o ruralnim područjima svakodnevno se stvaraju i prenose putem kulture i medija - književnosti, likovne umjetnosti, filma, glazbe, potičući čitav niz različitih percepcija područja izvan međa grada i njegove urbanizirane okolice. Drugim riječima, pojam ruralno danas je uvelike ovisan o diskursu – načinu razumijevanja i tumačenja svijeta.

Pojam ruralno, smatra sociolog Marc Mormont, pojavio se u 1920-im i 1930-im godinama kako bi se definirala ključna obilježja ruralnog društva u vrijeme kada su

8

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

seoska područja prolazila veliku ekonomsku i socijalnu transformaciju pod utjecajem urbanizacije i industrijalizacije (prema Woods, 2005, 4). Od tada do danas njegovo značenje i tumačenje se mijenjalo, od prvih dihotomijskih modela konceptualizacije odnosa sela i grada, preko ruralno-urbanog kontinuuma te čak i negacije ruralnog kao analitičke kategorije prostora, do početka 21. stoljeća i ruralnosti kao koncepta čije razumijevanje ovisi kako o njegovoj materijalnoj, tako i onoj zamišljajnoj, socijalno konstruiranoj dimenziji.

Jedan od mogućih i geografima bliskih načina shvaćanja odnosa ruralnog i urbanog širom svijeta svakako su definicije koje se primjenjuju prilikom popisa stanovništva i sličnih statističkih istraživanja. Usprkos svim nedostacima, o kojima će biti više riječi u nastavku, one pružaju zanimljivu mogućnost za propitivanje kako samog pojma ruralnosti tako i regionalnih razlika u zastupljenosti urbanog i ruralnog.

U ovom će članku biti analizirane dvije skupine službenih definicija: 1. definicije koje se za diferencijaciju urbanih i ruralnih područja koriste u 93 države, te 2. definiciju koju je za svoje statističke potrebe razvila Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), i koja se smatra relevantnom u nizu međunarodnih komparacija. Cilj analiza je izlučivanje ključnih kriterija, pokazatelja ruralnosti/urbanosti i njihova klasifikacija u skupine, te razmatranje učestalosti njihova korištenja. Dobiveni rezultati uspoređuju se sa sličnim suvremenim analizama. Poseban naglasak stavljen je na razumijevanje logike stvaranja definicija, nužnosti njihova promatranja u širem kontekstu i pozornosti prilikom njihova korištenja s obzirom na prepoznata ograničenja.

Vrste definicija ruralnih područja

S obzirom na namjenu, odnosno područje interesa, mogu se izdvojiti dvije osnovne skupine definicija ruralnog prostora. Prvu čine službene definicije, koje obuhvaćaju: 1) upravne definicije ruralnog, 2) popisne definicije te 3) ostale službene definicije. Službenim definicijama ruralnog možemo smatrati one koje su donesene ili priznate od vlasti odnosno imaju vrijednost ozakonjene činjenice. One su dio političkog diskursa jer su ne samo donesene od vlasti, nego su često izravno ili neizravno instrumentalizirane u raznim odnosima političke moći i interesa za ostvarivanje određenih ciljeva. Drugu skupinu čine definicije za znanstvene svrhe koje su dio akademskog diskursa i iako često čine podloge za oblikovanje službenih definicija, o njima s obzirom na tematiku članka ovdje neće biti riječi.1 Upravnim definicijama u pravilu se određuju administrativni gradovi ili gradska područja. Implicitno sve se ostalo, barem na službenoj razini u nekim državama, smatra ruralnim. To svoju potvrdu posebno dobiva u zemljama koje pri popisu stanovništva administrativnu definiciju urbanih i ruralnih područja koriste kao jedinu osnovu diferenciranja gradskog i seoskog stanovništva, određivanja stupnja urbanizacije i slično. A takvih nije malo, štoviše vidljiv je trend porasta država koje se u popisnim definicijama ruralnog oslanjaju isključivo na upravne kriterije. Prema provedenoj analizi popisnih definicija u 93 države, čak 31 za diferenciranje gradskih i ostalih područja koristi samo upravne definicije. U Hrvatskoj također postoji duga tradicija određivanja upravnih gradova temeljem zakonskih akata. Po važećem hrvatskom zakonodavstvu, (upravni)

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

9

grad je „jedinica lokalne samouprave u kojoj je sjedište županije te svako mjesto koje ima više od 10.000 stanovnika“. Također, gradom se može utvrditi i naselje s manje od 10.000 stanovnika, ako za to postoje posebni razlozi (povijesni, gospodarski, geoprometni).2

posto ukupnog stanovništva) (Salaj, 1999).

Za njihovo diferenciranje korišten je model s više socio-ekonomskih varijabli. U tekstu predstavljena OECD-ova klasifikacija također se može smatrati primjerom ostalih službenih definicija.

Uređena društva već više od stoljeća provode, na službenoj razini, distinkciju između ruralnog i urbanog. Događa se to u pravilu svakih deset godina, pri popisu stanovništva.3 Popisne definicije stoga su još jedna vrsta operacionaliziranja pojma ruralno i urbano u službene svrhe. Popisne definicije ponekad se temelje na upravnim definicijama. Tako su i u Hrvatskoj pri popisu stanovništva 2001. naselja diferencirana temeljem administrativnog statusa, kao pripadajuća jedinicama lokalne samouprave sa statusom upravnog grada ili općine.4

urbano u službenim definicijama svjetskih država i Ujedinjenih naroda

Treću skupinu službenih definicija čine sve koje državne i ostale institucije donose u cilju provedbe mjera i programa ovisnih o nekom aspektu ruralnosti pa je stoga potrebno precizno određenje ruralnih područja (ostale službene definicije). U njihovo kreiranje često su uključeni znanstvenici.

U Velikoj Britaniji je procijenjeno da postoji čak tridesetak različitih definicija ruralnih područja koje koriste različite državne institucije; vlada SAD-a koristi devet različitih definicija (Woods, 2005). Kod nas kao primjer ostalih službenih definicija možemo istaknuti Program prostornog uređenja Republike Hrvatske u kojem je prostor tipologiziran u tri kategorije: gradska područja (12 posto naseljenog teritorija RH i 63 posto ukupnog st.), prijelazna, gradsko-seoska područja (27 posto naseljenog teritorija i 16 posto ukupnog st.) i seoska tj. ruralna područja (61 posto naseljenog teritorija i 21

Popisne definicije - ruralno i

Za analizu popisnih definicija ruralnih i urbanih područja u različitim državama svijeta, nakon razmatranja više različitih izvora, kao najpogodniji je izabran Demografski godišnjak Ujedinjenih naroda, posebno metodološke napomene u kojima se detaljno navode postupci prikupljanja i sređivanja podataka iz država članica (UN, 2008). Uz niz ostalih razloga, najvažniji je bio činjenica da su Ujedinjeni narodi jedina međunarodna organizacija koja već više desetljeća objavljuje podatke o udjelu urbanog i ruralnog stanovništva u ukupnoj populaciji (podaci postoje od 1950.).

Analizirane su definicije koje služe diferenciranju urbanih i ruralnih područja iz ukupno 93 različite države, a koriste se pri objavljivanju rezultata popisa stanovništva.

Daleko od toga da su metode i sama teorijska polazišta kategorizacije stanovništva i naselja pri popisu izuzeti od svih spomenutih poteškoća i da je statistika pronašla neko univerzalno rješenje, ali u tom temeljnom nacionalnom inventaru, svojevrsnoj osobnoj iskaznici svake suverene države, podjela na ruralno i urbano prisutna je u većini zemalja svijeta.5 Sve su zemlje klasificirane prema kriteriju (ili kombinaciji više njih) koji je dominantan u izdvajanju urbanih područja u njima.

10

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

Prije analize osvrnimo se na ključne metodološke razlike i ograničenja definicija koja ističu i priređivači publikacija u kojima se iznose podaci o udjelima urbanog i ruralnog stanovništva (a istraživač ih postaje itekako svjestan u ovakvim analizama).

1. U većini službenih nacionalnih popisnih definicija koje UN koristi u analizi udjela urbanog i ruralnog stanovništva, potonje se shvaća kao reziduum urbanog, odnosno neurbano stanovništvo.6 To ima izravne implikacije na sve oblike naselja prijelaznih obilježja (urbaniziranih i sl.) koja su dakle uključena ili u urbana ili u ruralna, prema različitim kriterijima.

2. Postoje znatne razlike u nacionalnim definicijama urbanih i ruralnih područja.

Određivanje područja kao urbanog ili ruralnog usko je povezano s historijskim, političkim, kulturnim i administrativnim obilježjima i stoga proces razvoja zajedničke definicije ide vrlo polako (UN, 2008).

3. Postoje države koje nemaju popisnu definiciju urbanih i ruralnih područja (25 država) ili pak cijelu populaciju smatraju urbanom (6 država) (Warah, 2006). U nekim slučajevima UN procjenjuje udjele urbanog i ruralnog stanovništva putem uzorka ukupne populacije.

4. Danas korištene definicije ruralnog i urbanog često ne održavaju izvornu namjeru diferenciranja. Kriteriji koji su nekada prihvaćeni temeljem administrativnih podjela (a većina ih je takva) postaju fiksni i otporni na promjene. Zbog toga usporedba podataka u određenom vremenskom razdoblju postaje dodatno otežana, jer su definicije zastarjele (UN, 2008).

5. U slučaju da definicija sadrži administrativne jedinice nastojala se zadržati terminologija određene države ili područja. Zbog

te različitosti u terminologiji može se učiniti da su kriteriji izdvajanja među državama i područjima različitiji nego što u stvarnosti doista jesu. S druge pak strane, isti ili slični pojmovi, na primjer grad, selo, distrikt, koriste se u brojnim državama i područjima, ali mogu imati različito značenje (UN, 2008).7 6. I konačno, nacionalne popisne definicije urbanog i ruralnog preuzete iz Demografskog godišnjaka UN-a za mnogo država samo su neke od postojećih službenih nacionalnih definicija, koje se u nekim slučajevima međusobno razlikuju. U Godišnjaku se izrijekom navodi da su tu korištene definicije namjerno kratke i što sažetije (UN, 2008, tab. 6, str. 1).

Usprkos svim tim nedostacima, statistika o urbanom i ruralnom stanovništvu korisna je u opisivanju razlika unutar populacije države ili područja, a raznolikost koja proizlazi iz definicija otkriva, barem dijelom, njihovu uvjetovanost prirodno-geografskim, društvenim, historijskim, političkim, kulturnim i administrativnim značajkama pojedine države i već je stoga geografski zanimljiva tema.

Prepoznato je pet temeljenih kriterija koji su korišteni u diferenciranju urbanih i ruralnih naselja: a) veličina naselja (broj stanovnika ili stanova), b) gustoća naseljenosti, c) administrativni status, d) socio-ekonomska struktura i mobilnost stanovništva te e) urbana infrastruktura i morfološka obilježja naselja.

Veličina naselja (broj stanovnika ili stanova) Veličina naselja, izražena brojem stanovnika ili puno rjeđe brojem stanova, najčešće je korišten kriterij službenih nacionalnih klasifikacija urbanih i ruralnih područja.8 Upotrebljava se dvojako, kao jedini indikator ili

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

pak u kombinaciji s drugim pokazateljima.

U provedenoj analizi čak 59 država diferencira urbani i ruralni prostor temeljem veličine naselja, tj. brojem stanovnika (odnosno u znatno manjoj mjeri brojem stanova). Od toga 40 država koristi kombinaciju broja stanovnika i ostalih varijabli, 15 država rabi isključivo broj stanovnika, a samo Peru kao varijablu za izdvajanje urbanog od ruralnog koristi broj stanova (tab. 1).

Dobiveni rezultati u suglasju su sa sličnim istraživanjima. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), čija se metodologija za klasifikaciju urbanih i ruralnih područja danas smatra jednom od referentnih pristupa toj problematici (iako ne bez nedostataka), provela je 1994. komparativnu analizu definicija ruralnih područja u 24 dr-

11

žave, koja je pokazala da je broj stanovnika bio daleko najdominantniji faktor diferencijacije ruralnih i urbanih područja, jednako kao i pri istraživanju za potrebe revizije definicije urbanih i ruralnih područja Engleske i Walesa provedenom 2001. (The Countryside Agency, 2001). Broj stanovnika pokazao se u vrhu učestalosti korištenja i u nedavno provedenoj analizi definicija urbanih područja na temelju UN-ovih statističkih podataka (Warah, 2006). Prema rezultatima tog istraživanja, 100 svjetskih država definira grad prema broju ili gustoći stanovnika, uz minimalan broj stanovnika gradskog naselja koji se kreće od otprilike 200 do 50.000; 57 država koristi taj kriterij kao jedini za diferenciranje urbanih i ruralnih naselja.9

Tab. 1. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste broj stanovnika ili stanova kao jedini kriterij Broj stanovnika ili stanova Senegal: AglomeraEtiopija: Lokaliteti sa Liberija: Lokaliteti sa cija sa 10.000 ili više 2000 i više stanovnika. 2000 i više stanovnika. stanovnika.

Kuba: Stanovništvo koje živi u koncentracijama sa 2000 ili više stanovnika.

Grenland: Lokaliteti sa više od 200 stanovnika.

Peru: Centri naseMeksiko: Lokaliteti sa ljenosti s 100 ili više 2500 i više stanovnika. stanova.

Argentina: Centri naseljenosti sa 2000 i više stanovnika.

Bolivija: Lokaliteti sa 2000 ili više stanovnika.

Venezuela: Centri sa 1000 i više stanovnika.

Turska: Naselja sa 20.001 stanovnikom i više.

Češka: Lokaliteti s više od 2000 stanovnika.

Island: Lokaliteti sa 200 ili više stanovnika.

Velika Britanija: Naselja sa 10.000 i više stanovnika.

Bahrein: Komune i sela sa više od 2500 stanovnika.

Izvor: UN, 2008

Španjolska: Lokalitet sa 2000 ili više stanovnika.

12

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

Gustoća naseljenosti Gustoća naseljenosti, barem teorijski, spada u relativno često korištene kriterije diferenciranja urbanih i ruralnih naselja, ali za razliku od, na primjer, broja stanovnika ili pak administrativnog statusa naselja, koji se ponekad koriste kao jedini kriteriji diferencijacije, u našem uzorku nismo pronašli primjer države koja u definiciji urbanog/ ruralnog korištene pri popisu stanovništva koristi isključivo tu varijablu. Među analiziranim državama šest je onih koje koriste gustoću stanovništva kao jedan od pokazatelja gradskog odnosno seoskog karaktera naselja, što je manje od očekivanog.

No, budući da je uzorak analiziranih država određen dostupnošću podataka, moguće je da je takva zastupljenost posljedica upravo toga. Sjedinjene Američke Države i Kanada koriste kombinaciju broja i gustoće stanovništva, što ukazuje na specifičnu strukturu disperzne naseljenosti uvjetovane velikim prostranstvima. U Kini se gradsko područje diferencira kombinacijom administrativnog,

zakonski dobivenog statusa s gustoćom stanovništva. Već spomenuta istraživanja s kojima uspoređujemo podatke dobivene analizom ističu puno veću važnost gustoće stanovništva kao kriterija, stavljajući ga na drugo mjesto po važnosti (The Countryside Agency, 2001) ili ga promatraju zajedno s brojem stanovnika ističući pritom važnost skupine demografskih kriterija (Warah, 2006).

Administrativni status Administrativni status kao kriterij međusobne distinkcije ruralnih i urbanih područja spada u skupinu češće zastupljenih i važnih pokazatelja, i to posebno stoga što je uz broj stanovnika/stanova jedini koji se samostalno koristi za diferencijaciju ruralnih i urbanih područja. Popisne definicije koje se temelje na tom kriteriju jednostavno preuzimaju zakonom određena gradska područja, a sva ostala, u pravilu, smatraju ruralnima.

Logika korištenja administrativnog statusa kao indikatora čini se jasnom: u njemu se stječu brojni kriteriji bitni za diferencijaciju,

Tab. 2. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste gustoću naseljenosti i broj stanovnika kao kriterij Broj stanovnika i/ili gustoća naseljenosti SAD, Portoriko, Sjeverni Marijanski Otoci: Aglomeracije sa 2500 i više stanovnika, u načelu s gustoćom stanovništva od 1000 st na kvadratnu milju tj. 386 st/km2. Dva tipa urbanih područja: urbanizirana područja sa 50.000 ili više stanovnika i urbani klasteri između 2500 i 50.000 stanovnika.

Napomena: Ista ili vrlo slična definicija primjenjuje se i u sljedećim teritorijima: Američka Samoa, Djevičanski Otoci, Guam.

(Od popisa 2000. na Američkoj Samoi, Djevičanskim Otocima i Sjevernim Marjanskim Otocima nema urbanih područja).

Izvor: UN, 2008

Kanada: Mjesta sa 1000 ili više stanovnika i gustoće od 400 ili više st/km2.

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

13

Tab. 3. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste administrativni status naselja kao jedini kriterij Administrativni status Burundi: komuna Bujumbura

Egipat: Governati Kaira, Aleksandrije, Port Saida, Ismailije, Sueza, pogranični governati te centri distrikata (Markaz).

Malavi: Svi gradski okruzi i planska gradska područja te svi centri distrikata.

Mauricijus: Administrativni grad, gradsko područje određeno granicom lokalne jedinice.

Niger: Glavni grad, glavni gradovi departmana i distrikata.

Južna Afrika: Mjesta s nekim oblikom lokalne uprave.

Svaziland: Lokaliteti proglašeni urbanima.

Tunis: Stanovništvo koje živi u komunama.

Tanzanija: 16 službeno proglašenih gradskih okruga.

Gvatemala: Općina departmana Gvatemala i službeno priznati centri ostalih departmana i općina.

Haiti: Administrativni centri komuna.

Kostarika: Administrativni centri kantona.

Dominikanska Republika: Administrativni centri općina i općinskih distrikata, od kojih neki uključuju suburbane zone ruralnog karaktera.

Brazil: Urbane i suburbane zone administrativnih centara općina i distrikata.

Salvador: Administrativni centri općina.

Ekvador: Glavni gradovi provincija i kantona.

.

Paragvaj: Gradovi i administrativni centri departmana i distrikata.

Surinam: Distrikti Paramaribo i Wanica.

Čile: Centri naseljenosti koji imaju jasne urbane karakteristike kao što su određene javne i upravne funkcije.

Cipar: Urbana područja su ona koja su tako određena lokalnim planom upravljanja.

Iran: Svaki distrikt s općinom.

Maldivi: Male, glavni grad.

Mongolija: Glavni grad i centri distrikata.

Vijetnam: Urbana područja obuhvaćaju unutrašnje zone gradskih distrikata, gradske četvrti i gradove.

Sve ostale lokalne administrativne jedinice (komune) pripadaju ruralnim područjima.

Pakistan: mjesta s nekim oblikom uprave vlasti, općinskim, gradskim, kantonalnim vijećem, upravom i sl.

Šri Lanka: Urbana područja čine sva općinska i gradska područja.

Tajland: Općinska područja.

Bugarska: Gradovi, odnosno lokaliteti zakonski proglašeni urbanima.

Finska: Urbane komune.

1970: Lokaliteti.

Mađarska: Budimpešta i svi zakonom proglašeni gradovi.

Vanuatu: Luganville centar i Vila urban.

Izvor: UN, 2008

14

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

Tab. 4. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste kombinaciju administrativnog statusa naselja te demografske pokazatelje kao kriterij Broj ili gustoća stanovnika ili stanova + administrativni status Ekvatorijalna Gvineja: centri distrikata i lokaliteti s više od 300 stanova i/ili s više od 1500 stanovnika.

Komori: Administrativni centri prefektura i lokaliteti sa 5000 ili više stanovnika.

Sudan: Lokaliteti administrativne i/ili trgovačke važnosti ili s više od 5000 st.

Kina: Gradovima se smatraju administrativne jedinice koje obuhvaćaju središte grada, i to onih gradova koje je proglasilo državno vijeće. U slučaju distrikata takvim gradskim administrativnim jedinicama smatra se cijelo administrativno područje distrikta ako je gustoća stanovništva 1500 stanovnika po km2 ili više; ako je gustoća stanovništva manja, onda se gradskom administrativnom jedinicom smatraju upravno središte i ostali dijelovi grada te ulice pod izravnom gradskom upravom. Gradski distrikt s gustoćom stanovništva manjom od 1500 st/km2 kao i grad bez upravne funkcije distrikta smatraju se gradskim administrativnim jedinicama ako su se izgrađenom urbanom zonom spojili sa službeno proglašenim susjednim gradskim naseljem.

Južna Koreja: Za procjenu, mjesta sa 50.000 ili više stanovnika. Za popis, podaci se dobivaju na temelju nižih administrativnih jedinica kao što su Dongs (pretežito urbana područja) i Eups ili Myeons (ruralna područja).

Malezija: Službeno proglašena područja sa 10.000 i više stanovnika.

Sirija: Gradovi, Mohafaza i Mantika centri, i zajednice s više od 20.000 stanovnika.

Grčka: Stanovništvo općina i komuna u kojima najveći centar ima 10.000 ili više stanovnika.

Uključuje i stanovništvo 18 urbanih aglomeracija, definiranih popisom 1991. godine: Velika Atena, Solun, Patra, Iraklion, Volos, Chaina, Irannia, Chalkida, Agrino, Kalamata, Katerini, Kerkyra, Salamina, Chios, Egio, Rethymno, Ermoupolis i Sparta.

Albanija: Gradovi i ostali industrijski centri s više od 400 stanovnika

Irska: Gradovi uključujući predgrađa s 1500 i više stanovnika.

Švicarska: Komune sa 10.000 ili više stanovnika, uključujući prigradska naselja.

Novi Zeland: Svi gradovi, i borough, gradski distrikti, gradski okruzi i gradovi u ruralnom prostoru sa 1000 ili više stanovnika.

Izvor: UN, 2008

na primjer broj stanovnika, funkcije centraliteta, morfološka obilježja i dr., a osjetljiv je i na historijski i kulturno uvjetovane elemente urbanosti/ruralnosti. Glavni problem pojavljuje se kad administrativne granice lokalne jedinice koja se zakonski smatra gradskom, obuhvaćaju ne samo urbano naselje, nego i ostala naselja prijelaznih obilježja te ruralna.10 U statistikama se u pravilu sve stanov-

ništvo takve lokalne jedinice smatra gradskim. Upravo je zbog toga taj kriterij i posebno nezgodan i opasan u analizi i komparaciji kategorija prostora. Jer, dok se ostali kriteriji temelje na ipak teorijski osnovanim (ili barem iskustvenim) distinkcijama urbanog i ruralnog (broj i gustoća stanovnika, udio poljoprivrednog stanovništva, morfološka obilježja i sl.), administrativni kriterij podložniji

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

je vrlo proizvoljnim tumačenjima i shvaćanjima. Dakle, iako bi administrativni kriterij u pravilu trebao biti ozakonjeni izraz ostalih spomenutih kriterija i olakšati diferencijaciju prostora, zbog navedenih problema potreban je oprez. Analiza je pokazala da ga koristi čak 60 analiziranih država u popisnim definicijama urbanih područja, a od toga ih se više od pola (31) oslanja isključivo na njega (tab. 3). Mnoge države poimence navode imena naselja koja se smatraju gradskima, a to su glavni grad te ostala središta regionalne vlasti (sjedišta distrikata, provincija i sl.).

Ovi su rezultati u skladu s istraživanjem temeljenim na istom izvoru podataka (metodološkim osnovama koje koristi UN, a temelje se na nacionalnim popisnim definicijama) prema kojemu najviše analiziranih država,

15

105, izdvaja gradove temeljem administrativnih kriterija, određujući gradsko područje granicom jedinice lokalne uprave; 83 države koriste isključivo taj kriterij za diferenciranje urbanih i ruralnih naselja (Warah, 2006).

No, razlikuju se od preostala dva istraživanja koja administrativni kriterij stavljaju na zadnje mjesto po zastupljenosti (The Countryside Agency, 2001).

Socio-ekonomska struktura i mobilnost stanovništva Udio stanovništva u pojedinim ekonomskim djelatnostima rjeđe je zastupljen kriterij izdvajanja urbanih i ruralnih naselja.

Zasniva se na, nekada, jednoj od temeljnih razlika između grada kao lokacije djelatnosti sekundarnog i tercijarnog sektora i sela kao prostora primarnih djelatnosti, prije svega poljoprivrede. Koristi se u kombinaciji s

Tab. 5. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste kombinaciju broja stanovnika i socio-ekonomske strukture kao kriterij Broj stanovnika + socio-ekonomska struktura stanovništva Bocvana: aglomeracija sa 5000 ili više stanovnika u kojoj je najmanje 75 posto ekonomski aktivnog stanovništva zaposleno izvan poljoprivrede.

Zambija: Lokaliteti sa 5000 ili više stanovnika, većina kojih ovisi o nepoljoprivrednim djelatnostima.

Izrael: Sva naselja s više od 2000 stanovnika, izuzev onih u kojima najmanje trećina domaćinstava, u kojima ima zaposlenih članova, zarađuje za život u poljoprivredi.

Izvor: UN, 2008

Tab. 6. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste kombinaciju administrativnog statusa naselja, broja stanovnika i socio-ekonomske strukture kao kriterij Administrativni status + broj stanovnika + socio-ekonomska struktura Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Estonija, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Latvija, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan: Gradovi i urbani lokaliteti, koji su taj status zakonski stekli obično temeljem broja stanovnika i dominacije poljoprivrednog, ili broja ukupnog nepoljoprivrednog stanovništva.

Izvor: UN, 2008

16

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

ostalim pokazateljima, u pravilu s brojem stanovnika. U provedenoj analizi koristilo ga je 17 država podijeljenih u dvije skupine.

U prvoj su Bocvana, Zambija i Izrael, dok drugu, veću skupinu (14) čine gotovo sve države bivšeg Sovjetskog Saveza. Taj se kriterij po učestalosti korištenja pozicionira iza demografskih kriterija i kod sva tri preostala istraživanja (The Countryside Agency, 2001; Warah, 2006).

Urbana infrastruktura i morfološka obilježja Posljednja skupina indikatora uglavnom obuhvaća „urbana“ obilježja naselja, prije svega u kontekstu materijalne infrastruk-

ture (ulice, vodovodni i odvodni sustavi, električna rasvjeta). Ti se indikatori ne koriste samostalno, nego isključivo u kombinaciji s brojem stanovnika, i zastupljeni su u najmanje analiziranih država (5). Radi se o latinoameričkim državama te Indoneziji. U Francuskoj, koja je izuzetak u toj kategoriji, u kombinaciji s brojem stanovnika ne koriste se pokazatelji razvijenosti infrastrukture, nego morfološke značajke – udaljenost između stambenih objekata (tab. 8). U ostalim istraživanjima urbana infrastruktura također je u skupini rjeđe korištenih pokazatelja (The Countryside Agency, 2001; Warah, 2006).

Tab. 7. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste kombinaciju broja stanovnika, osnovnih urbanih obilježja (i administrativnog statusa naselja) kao kriterij Broj stanovnika + „osnovna urbana obilježja“ (+ administrativni status) Panama: Lokaliteti sa 1500 ili više stanovnika koji imaju osnovne urbane karakteristike.

Honduras: Lokaliteti sa Od 1970. lokaliteti sa 2000 i više stanovnika 1500 i više stanovnika koji imaju osnovne s urbanim obilježjiurbane karakteristike. ma kao što su ulice, vodovodni i odvodni sustavi, električna rasvjeta.

Nikaragva: Administrativni centri općina i lokaliteta sa 1000 i više stanovnika s ulicama i električnom rasvjetom.

Indonezija: Mjesta s urbanim obilježjima.

Izvor: UN, 2008

Tab. 8. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste kombinaciju broja stanovnika i morfološka obilježja kao kriterij Broj stanovnika + morfološka obilježja Francuska: Komune koje obuhvaćaju aglomeracije s više od 2000 stanovnika koji žive u kontinuiranom nizu stambenih objekata ili u nizu s ne više od 200 metara između njih. Također sve komune u kojima je većina stanovnika dijelom veće aglomeracije takvih obilježja.

Izvor: UN, 2008

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

Kompleksnije kombinacije kriterija izdvajanja urbanih i ruralnih područja (4 i više kriterija) Među analiziranim popisnim definicijama urbanih i ruralnih naselja posebnu pozornost privlače one iz Indije, Japana, Litve i Nizozemske. Sve, za razliku od dosadašnjih definicija s najviše tri kriterija, kombiniraju najmanje četiri različita indikatora, i to uglavnom broj stanovnika (i gustoću stanovništva), socio-ekonomsku strukturu,

17

morfološka obilježja (gustoća izgrađenosti) i administrativni status. One su očito izraz težnje da se u definiciji obuhvati što više dimenzija urbanog/ruralnog koje je moguće kvantificirati.

Ostali kriteriji U ovoj skupini izdvojene su četiri države koje nisu svrstane ni u jednu kategoriju jer su kriteriji nedovoljno precizni ili različiti od većine korištenih.

Tab. 9. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste četiri ili više kriterija Kombinacija četiri ili više kriterija Litva: Urbano stanovništvo obuhvaća ono koje živi u gradovima, naseljenim mjestima s blizu sagrađenim objektima za stalno stanovanje i rezidencijalnim stanovništvom od više od 3000 stanovnika, od kojih dvije trećine od ukupno zaposlenih radi u industriji, javnim uslugama i poslovnom sektoru. U nekim gradovima broj stanovnika može biti manji od 3000 jer su oni već imali status grada prije stupanja na snagu trenutno važećeg zakona (srpanj 1994. godine).

Japan: Grad (shi) sa 50.000 ili više stanovnika, sa 60 posto ili više kuća koje su u glavnim izgrađenim područjima i 60 posto ili više stanovništva (aktivnog i uzdržavanog) u industriji, trgovini i ostalim urbano-baziranim djelatnostima. Alternativno, grad (shi) koji ima infrastrukturu i ostale uvjete određene prefekturalnim zakonima također se smatra urbanim područjem.

Indija: Gradovi (mjesta s nekim oblikom upravne vlasti, općinskim, gradskim, kantonalnim vijećem, upravom i sl.), također i sva mjesta koja imaju 5000 i više stanovnika i gustoću naseljenosti ne manju od 1000 st na kvadratnu milju, odnosno 400 st/km2, naglašeni urbani karakter i najmanje tri četvrtine odrasle muške populacije zaposlene izvan poljoprivrede.

Nizozemska: Urbana područja-općine sa 2000 i više stanovnika. Semiurbana: Općine s manje od 2000 stanovnika ali s više od 20 posto ekonomski aktivne muške populacije zaposlene u poljoprivredi te specifične rezidencijalne općine dnevnih migranata.

Izvor: UN, 2008

Tab. 10. Primjeri država koje u definiciji urbanih područja koriste ostale ili nedovoljno precizno definirane kriterije Ostalo Urugvaj: Gradovi.

Kambodža: Gradovi.

Poljska: Gradovi i urbanizirani lokaliteti, na primjer naselja s industrijskim radnicima, naselja ribara, lječilišna mjesta.

Rumunjska: Gradovi, općine.

Izvor: UN, 2008

18

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

Učestalost korištenja pojedinih kriterija za definiranje urbanih i ruralnih područja u popisnim definicijama Što zaključujemo na temelju provedene analize i usporedbe sa sličnim istraživanjima?

1. U službenim (popisnim i sličnim) definicijama urbanih odnosno ruralnih naselja koristi se pet temeljnih kriterija: a) veličina naselja (broj stanovnika ili stanova), b) gustoća naseljenosti, c) administrativni status, d) socio-ekonomska struktura i mobilnost stanovništva te e) urbana infrastruktura i morfološka obilježja naselja.

2. Broj stanovnika/stanova te administrativni status naselja jedina su dva indikatora koja se samostalno koriste za diferenciranje urbanih i ruralnih naselja. Svi ostali indikatori koriste se u kombinaciji s nekim drugim kriterijem, i to u najviše slučajeva upravo s dva spomenuta samostalno korištena kriterija. Zbog toga, usprkos činjenici da je u dva prijašnja istraživanja administrativni status pozicioniran kao najrjeđe korišteni indikator (tab. 11), zaključujemo kako su upravo broj stanovnika te administrativni status danas od najvažnijeg značenja u diferenciranju urbanog i ruralnog u službenim popisnim definicijama.11 3. Ostali kriteriji, koji se ne koriste samostalno, nego u kombinaciji (ponekad i s diskriminatornom funkcijom), po učestalosti korištenja su: a) gustoća stanovništva; b) socio-ekonomska struktura stanovništva u pravilu iskazivana udjelom nepoljoprivrednog stanovništva ili zaposlenog u „urbano baziranim“ djelatnostima (industrija, usluge, trgovina i sl.); c) „urbana“ infrastruktura (popločane uli-

ce, vodovodni i odvodni sustavi, električna rasvjeta) ili morfološka obilježja (udaljenost između objekata, gustoća izgrađenosti i sl.).

4. Usporedbe radi, UN, ne govoreći o učestalosti pojedinih kriterija diferencijacije, navodi da postoje tri osnovna principa u tom postupku: 1) izdvajanje urbanih područja s obzirom na veličinu naselja; 2) izdvajanje upravnih centara administrativnih jedinica niže razine kao urbanih područja, a ostalih područja kao ruralnih; i 3) izdvajanje urbanih i ruralnih područja na nižim administrativnim razinama, temeljem kombinacije određenih obilježja, na primjer oblika lokalne vlasti, broja stanovnika ili udjela poljoprivrednog stanovništva.

5. I na kraju osvrt na vremensku rezistentnost kriterija korištenih za diferenciranje urbanog i ruralnog. Već je spomenuto englesko istraživanje ukazalo da postoji visok stupanj podudarnosti u ključnim kriterijima koje je za prostornu klasifikaciju koristio UN 1969., s onima koji su identificirani tim istraživanjem te onima proizašlima iz OECD-ove analize (The Countryside Agency, 2001). Isto je potvrdila novija analiza, s očito najviše analiziranih popisnih definicija (Warah, 2006) te u ovom članku predstavljena analiza na 93 države. Kriteriji popisnih definicija urbanog i ruralnog su tijekom proteklih 50-ak godina, dakle, ostali prilično slični, i po sadržaju i po učestalosti, uz napomenu da posljednje dvije analize ukazuju na sve veći značaj administrativnog statusa u definiranju urbanog i ruralnog. Kako to tumačiti? Mišljenja smo da već spomenute razlike u smanjivanju razlika u statistički mjerljivim veličinama urbanosti/ruralnosti (kao posljedica urbanizacije i sl.) dovode do situacije u kojoj se mjerodavnim službama čini opravdanije koristiti administrativni status kao bitan (a ponekad i jedini) kriterij.

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

19

Tab. 11. Usporedba učestalosti korištenja pojedinih kriterija za definiranje urbanih i ruralnih područja Klasifikacija kriterija za izdvajanje urbanih područja, prema indikatorima UN-a (1969.) (The Countryside Agency i dr., 2001) (nije poznat broj analiziranih država, redoslijed prema učestalosti korištenja kriterija u definiciji, od češće do rjeđe korištenog)

Klasifikacija kriterija za izdvajanje ruralnih područja (OECD, 1994) (pokazuje broj država koje koriste određeni kriterij; analizirane 24 države)

A) Broj stanovnika (administrativnog područja ili naselja)

A) Broj stanovnika u naselju – 14 Broj stanovnika administrativnog područja izvan konurbacije - 6 Broj stanovnika administrativnog područja – 8

B) Gustoća naseljenosti (stanovništvo) ili objekata za stanovanje

B) Gustoća naseljenosti – 7

C) Ekonomska aktivnost

C) Udio aktivnog poljoprivrednog stanovništva – 3 Odnos dnevnih imigranata i emigranata – 4

D) Ostale urbane značajke

D) Funkcije centraliteta/usluga – 2

E) Administrativni status

E) Administrativni status – 5

Kriteriji i metode izdvajanja gradova - pregled po državama (Warah, 2006) (nije poznato koliko je država analizirano u ovom istraživanju, iako se iz konteksta izvornog teksta te broja država po kategorijama može zaključiti da su analizirane sve članice UN-a.)

Prema United Nations (1998.) Principles and Recommendations for Population and Housing Censuses i United Nations (2003.) World Urbanization Prospects: The 2003 Revision.

Kriteriji i metode izdvajanja gradova – pregled po državama (autorova analiza) (93 države, definicije koje se koriste pri objavljivanju rezultata popisa stanovništva) Vlastita analiza prema: Demografski godišnjak Ujedinjenih naroda za 2006. (UN, 2008).

105 država izdvaja gradove temeljem administrativnih kriterija, određujući gradsko područje granicom jedinice lokalne uprave; 83 države koriste isključivo taj kriterij za diferenciranje urbanih i ruralnih naselja.

60 država koristi administrativni status lokalne jedinice kao kriterij izdvajanja gradova; 31 država oslanja se isključivo na taj kriterij za diferenciranje urbanih i ruralnih naselja.

100 država definira grad prema broju ili gustoći stanovnika, uz minimalan broj stanovnika naselja koji se kreće od otprilike 200 do 50.000; 57 država koristi taj kriterij kao jedini za diferenciranje urbanih i ruralnih naselja.

59 država diferencira urbani i ruralni prostor temeljem veličine naselja, tj. brojem stanovnika (odnosno u znatno manjoj mjeri brojem stanova). Od toga 40 država koristi kombinaciju broja stanovnika i ostalih varijabli, a 15 država rabi isključivo broj stanovnika.

6 država koristi gustoću naseljenosti kao indikator urbanih područja, u kombinaciji s brojem stanovnika i/ ili administrativnim statusom.

25 država koristi određene ekonomske pokazatelje kao važne, iako ne isključive, u definiranju grada.

Uobičajeno se koristi udio zaposlenih u nepoljoprivrednim zanimanjima.

17 država koristi socio-ekonomsku strukturu stanovništva kao jedan od kriterija za diferenciranje gradskih i seoskih naselja (udio zaposlenih u sekundarnom i tercijarnom sektoru)

18 država uzimaju u obzir "urbanu infrastrukturu" u definiciji grada, na primjer popločane ulice, vodoopskrbni i odvodni sustav, električnu mrežu i sl.

5 država koristi „urbanu“ infrastrukturu (ulice, vodovodni i odvodni sustavi, električna rasvjeta) ili morfološka obilježja (udaljenost između objekata) kao kriterij izdvajanja grada.

25 država ne daje nikakvu definiciju urbanih područja; 6 država svoju ukupnu populaciju smatra urbanom.

Izvor: The Countryside Agency, 2001.; Warah, 2006.; autorova analiza

20

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

Ostale službene definicije - diferenciranje urbanih i ruralnih područja OECD-ovom metodologijom

Uz UN-ove podatke o udjelima urbanog i ruralnog stanovništva u ukupnoj populaciji, prikupljanje kojih se temelji na dosljednoj primjeni nacionalnih popisnih definicija, relevantnim i vrlo često korištenim izvorom koji počiva na drugačijem pristupu smatra se Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).12 Stoga ćemo izložiti pregled metodologije koju je OECD razvio u prvoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na prostorne razine prikupljanja podataka i logiku njihove interpretacije, razmotrit će se udjeli urbanog i ruralnog stanovništva u državama članicama OECD-a dobiveni tom metodologijom, te osvrnuti na pozitivne i negativne strane analiziranog metodološkog pristupa.

Od samog početka osnovu metodološkog pristupa izdvajanja ruralnih i urbanih područja čini prostorni okvir koji: a) obuhvaća sve

države članice OECD-a (trenutačno 30), b) razlikuje dvije subnacionalne prostorne razine analize, regije (trenutačno njih oko 2200) i lokalne zajednice (trenutačno oko 70.000) te c) primjenjuje praktične i intuitivne kriterije za izradu prostornih tipologija pogodnih za analiziranje trendova na subnacionalnim razinama i u međunarodnom kontekstu (sl.

1) (OECD, 2003).

Navedeni principi su u metodološkom smislu provedeni koristeći gustoću naseljenosti kao temeljni kriterij diferenciranja ruralnih i urbanih područja. Na razini nižih administrativnih jedinica13 ruralnima se smatraju one koje imaju gustoću stanovništva nižu od 150 st/km2, a urbanima one koje imaju gustoću jednaku ili višu od toga. Na toj, nižoj upravnoj razini postoji dakle podjela isključivo na urbane i ruralne jedinice.

Na razini regija14 izdvajaju se tri različita tipa: pretežito urbane regije, mješovite regije i pretežito ruralne regije. Pretežito urbane regije su one u kojima je udio ruralnog stanovništva (onog koje živi u ruralnim

Sl. 1. Metodologija izdvajanja pretežito ruralnih, prijelaznih i pretežito urbanih regija prema OECD-u Izvor: OECD 2003.

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

administrativnim jedinicama, tj. onima s gustoćom naseljenosti manjom od 150 st/km2) manji od 15 posto. Mješovite regije su one u kojima je udio ruralnog stanovništva između 15 i 50 posto. One su u većoj ili manjoj mjeri urbane odnosno ruralne.15 Pretežito ruralne regije su one s udjelom ruralnog stanovništva iznad 50 posto.

OECD naglašava da se većina analiza različitih prostornih indikatora obavlja na razini 2200 regija, jer iako je analiza na razini lokalnih zajednica (urbano/ruralno) moguća, „ruralna područja krucijalno ovise o odnosu s urbanim centrima, posebice s onima u vlastitoj regiji“ (OECD, 2003).

U svim državama OECD-a zajedno nešto više od četvrtine ukupnog stanovništva naseljava pretežito ruralne regije, koje obu-

21

hvaćaju 86 posto svih nacionalnih teritorija.

U mješovitim, više ili manje urbanim/ruralnim regijama, na desetini teritorija živi otprilike trećina ukupne populacije. Najveći udio stanovnika, 40 posto, živi u pretežito urbanim regijama, na 4 posto teritorija (sl. 2).

Analizirajmo ukratko udjele stanovništva u članicama OECD-a, da bismo razmotrili korištenje gustoće naseljenosti kao temeljnog kriterija za diferenciranje prostora.

Države OECD-a međusobno se znatno razlikuju po udjelima stanovništva koje živi u urbanim, mješovitim i ruralnim regijama (sl. 3). Island je država koja nema pretežito urbane regije, Novi Zeland nema pretežito ruralne regije (?). Možemo pretpostaviti da je u potonjem slučaju riječ o utjecaju administrativne podjele zemlje na podatke o gusto-

Sl. 2. Udjeli broja stanovnika i površine prema OECD-ovoj metodologiji diferenciranja pretežito ruralnih, prijelaznih i pretežito urbanih regija Izvor: OECD 2003.

22

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

Sl. 1. Udio stanovništva u urbanim, mješovitim i ruralnim regijama država OECD-a 2004.

Izvor: OECD 2008.

ći stanovništva, što upućuje na ograničenja modela o kojima ćemo detaljnije govoriti u nastavku. Nizozemska sa 85 posto i Belgija sa 83 posto države su s najviše stanovnika u pretežito urbanim regijama. U većini nordijskih zemalja (i Irskoj) udjeli stanovništva smanjuju se od pretežito ruralnih (49-72 %), zatim mješovitih do pretežito urbanih regija.

Suprotne trendove pokazuju na primjer Nizozemska, Belgija, Velika Britanija – u njima dominiraju pretežito urbane regije (70-85 %), zatim mješovite te potom, s udjelima do najviše 4 posto, ruralne regije. I neke druge države pokazuju pravilno smanjivanje udjela od urbanih do ruralnih regija, ali ne s tako izraženim razlikama između dva suprotna pola (Japan, Koreja, Italija, Njemačka).

Jasno se očituje očekivana pravilnost: države s rijetkom naseljenošću (Island, skandinavske zemlje) imaju znatno veći udio pretežito ruralnih i mješovitih regija od gusto naseljenih država (Belgije, Nizozemske i dr.), gdje dominiraju pretežito urbane regije. Prihvativši dakle korištenje te metodologije, prihvaćamo da gustoća naseljenosti predstavlja indikator dovoljan za prostornu diferencijaciju. To, iako na prvi pogled možda izgleda nemoguće, nakon svega dosad izrečenog, zapravo i nije tako neopravdano jer ruralna područja, bez obzira na niz različitih definicija, u svakom slučaju karakteriziraju manja naselja i veće neizgrađene površine (poljoprivredno zemljište, šume).

Gustoća naseljenosti „izvlači“ u velikoj mjeri zajednička obilježja ruralnih prostora širom svijeta i u funkciji statističke komparacije, posebno na subnacionalnim razinama, ima puno logike. Istovremeno, moramo naglasiti da gustoća stanovništva prikriva brojne razlike socio-ekonomske, historijske te kulturne naravi između različitih područja, što ističu mnoga istraživanja provedena dijelom i da bi istražila pogodnost primjene OECDovih kriterija u pojedinim državama (Benaki et al, 2005; Gülümser, Baycan Levent and Nijkamp, 2007; Iliopoulou, Stratakis and Tsatsaris, 2006). Bitan problem je i prag gustoće naseljenosti u diferencijaciji ruralnih i urbanih područja. Zbog velikih razlika u prirodno-geografskim obilježjima prostora (klima primjerice) te u površini nacionalnih teritorija (SAD i Kanada s jedne i Nizozemska s druge strane) razlike u gustoći naseljenosti su toliko velike da jedinstvena vrijednost, dakle 150 sanovnika po četvornom kilometru nesumnjivo predstavlja problem.

To ukazuje na potreban oprez pri korištenju OECD-ove metodologije.

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

23

Tab. 12. Udjeli ruralnog i urbanog stanovništva u ukupnoj populaciji država članica OECD-a, prema različitim izvorima Demografski godišnjak Ujedinjenih naroda za 2006. (prema nacionalnim popisnim definicijama) Država

Australija

Ukupno stanovništvo (u tisućama)

Ruralno stanovništvo

Urbano stanovništvo

OECD Ruralno stanovništvo

Prijelazno stanovništvo

Urbano stanovništvo

20 310

12

23

22

55

Austrija

8 292

34

46

31

23

Belgija

10 398

3

2

14

83

Češka

10 192

26

5

84

11

Danska

5 417

14

39

32

29

Finska

5 246

38

62

12

26

Francuska

60 991

23

31

40

29

Grčka

11 100

40

40

24

36

Irska

4 143

40

72

0

28

Island

296

8

37

63

0

Italija

58 646

32

10

37

54

Japan

127 897

34

14

31

55

Kanada

32 271

20

29

17

53

Koreja

47 870

19

17

31

52

Mađarska

10 086

34

44

39

17

104 266

24

37

21

42

Nizozemska

16 328

20

0

15

85

Njemačka

82 652

27

12

40

49

Norveška

4 639

23

49

40

11

Novi Zeland

4 097

14

0

56

44

Poljska

38 196

39

40

38

23

Portugal

10 528

42

24

22

49

299 846

19

24

21

55

Meksiko

SAD Slovačka

5 387

44

25

63

11

43 397

23

13

52

35

Švedska

9 038

16

49

30

21

Švicarska

7 424

27

9

50

41

Turska

72 970

33

35

48

17

V. Britanija

60 245

10

4

27

70

Španjolska

Izvor: UN, 2008.; OECD, 2008.

24

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

Zaključimo pregled OECD-ove metodologije. Njene pozitivne strane su svakako: 1. mogućnost statistički opravdanije međunarodne usporedbe podataka u odnosu na usporedbu temeljenu na nacionalnim definicijama (temelji se na jednoj zajedničkoj ključnoj varijabli – gustoći stanovništva lokalne zajednice, podatku koji je dostupan u zemljama članicama te donekle usporedivom prostornom okviru na dvije subnacionalne razine); 2. osjetljivost na različite kategorije prostora (urbane, ruralne i mješovite regije).

Ograničavajući elementi u njenom korištenju su: 1. jednodimenzionalan pristup – gustoća stanovništva kao jedina varijabla; 2. jedinstven diskriminatorni prag gustoće naseljenosti; 3. pitanje veličine regija u nekim državama, što utječe na udjele pojedinih tipova; 4. neosjetljivost na diferencijaciju urbanih i ruralnih područja na prostornim razinama

nižima od lokalnih zajednica, zbog čega njena implementacija u smislu izrade programa ruralnog razvoja postaje upitna.

Usporedimo za kraj konkretne rezultate, odnosno udjele ruralnog i urbanog stanovništva prema Demografskom godišnjaku UN-a, koji koristi nacionalne popisne definicije, s udjelima stanovništva koje živi u pretežito ruralnim, mješovitim i pretežito urbanim regijama izdvojenima temeljem OECDove metodologije. Skup država čine članice OECD-a (tab. 12).

Jasno je da već zbog činjenice što prema nacionalnim popisnim definicijama postoje dvije, a prema OECD-u tri kategorije prostora, metodološki opravdana usporedba nije moguća. Stoga nećemo interpretirati te podatke, nego ukazati kako je potrebno uvijek s velikom dozom kritičnosti i opreza pristupiti baratanju podacima o udjelima ruralnog i urbanog stanovništva, odnosno biti svjestan primijenjenih kriterija njihove diferencijacije.

Zaključak Službene definicije, u kakve ubrajamo popisne definicije nacionalnih država te one međunarodnih organizacija (poput u članku prikazane OECD-ove metodologije), jedan su od mogućih pristupa istraživanju i propitivanju kompleksnih i međusobno isprepletenih veza i odnosa urbanog i ruralnog. Posebno su bliske geografima koji započinju pitanjem lokacije predmeta istraživanja, njegovim oprostorenjem. Pitanje prostora i mjesta podrazumijeva i pitanje granica, odnosno razmatranje obilježja po kojemu se one određuju. Granice pak često podrazumijevaju fiksiranost i perzistentnost – neke od ovdje analiziranih definicija nisu se mijenjale više desetljeća! No danas, u vremenu snažnih interakcija i tokova, nakon više od stoljeća intenzivnih urbanocentričnih promjena koje su umnogome preobrazile samu bit urbano-ruralne dijalektike, često osjećamo otpor koristeći jednostavni dualni model razumijevanja prostora i društva. Korak dalje čini model kontinuuma, temeljen na urbanizaciji, koji pokušava objasniti različite pozicije i obilježja naselja od krajnje ruralnih do krajnje urbanih. No, umjesto takvog jednodimenzionalnog kontinuuma, možda je plodnije razmišljati o višedimenzionalnom modelu ruralno-urbanog kontinuuma, u kojem određeno naselje, zajednica može istovremeno biti u jednoj dimenziji bliže, a u drugoj dimenziji dalje od krajnjih točaka, ako uopće prihvatimo da takve točke zapravo postoje. I još korak dalje: različite socijalne skupine, pa i pojedinci, u jednom te istom naselju, mogu imati drugačije

Aleksandar Lukić: SLUŽBENE DEFINICIJE RURALNIH I URBANIH PODRUČJA: PRIMJERI IZ SVIJETA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 7-26

25

predodžbe o prostoru u kojem žive. Drugim riječima, službene definicije i na njima temeljene analize ruralnih i urbanih područja i stanovništva uvijek treba promatrati kao socijalno konstruiranu vizuru unošenja reda u složenu i stalno promjenjivu prostornu stvarnost. Ipak, bez obzira na ograničenja i relativnost, one su se pokazale korisnim i potrebnim. Na nama je da shvaćanjem logike njihove konstrukcije i poznavanjem geografskih i ostalih specifičnosti pojedinih područja iskoristimo vješto ono što nude, istovremeno izbjegavajući greške i nerazumijevanje koje mogu izazvati.

Bilješke

1. O akademskim diskursima ruralnosti v. Lukić, 2010.

2. Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine br. 33/01).

3. U Velikoj Britaniji se klasifikacija područja na urbana i ruralna koristi barem od zadnje četvrtine 19. stoljeća (The Countryside Agency, 2001).

4. O ovoj problematici detaljnije je pisao Zupanc, 2008.

5. U pregledu suvremenih nacionalnih definicija urbanih područja za potrebe popisne statistike utvrđeno je da 25 država ne daje nikakvu definiciju urbanih područja (podaci u toj analizi dobiveni prema: United Nations (1998) Principles and Recommendations for Population and Housing Censuses i United Nations (2003) World Urbanization Prospects: The 2003 Revision.) (Warah, 2006). Usprkos tome, u publikacijama koje donose podatke o apsolutnom broju i udjelu urbanog/ruralnog stanovništva UN se služi procjenama za države koje same nemaju kriterije za diferenciranje urbanog i ruralnog da bi se osigurala mogućnost kakve-takve usporedbe podataka (UN, 2008).

6. Shvaćanje ruralnog kao reziduuma urbanog je i izrijekom rečeno u definiciji ruralnog stanovništva koju koristi FAO: „Ruralno stanovništvo se odnosi na ono koje ima stalno prebivalište u ruralnim područjima.

Obično se urbana područja i urbano stanovništvo izdvajaju određenim kriterijima, a preostalo se smatra ruralnim.“ (FAO, 2006).

7. Taj je princip poštovan i pri prijevodu s engleskog na hrvatski, a budući da je to pitanje vrlo osjetljivo, navodimo izraze korištene u prijevodu: departments - departman, district – distrikt, locality – lokalitet, commune – komuna, governorates - governati, places – mjesta, canton – kanton, municipal – općinski, cluster – klaster, provinces – provincije, suburb - prigradsko naselje, township - gradski okrug (u smislu administrativne jedinice nižeg reda).

8. Broj stanova umjesto broja stanovnika koriste samo Ekvatorijalna Gvineja i Peru, dvije od 93 analizirane države, a budući da taj podatak posredno govori o broju stanovnika, uključen je u analizu zajedno s njim.

9. Nije poznato koliko je država analizirano u tom istraživanju, iako se iz konteksta izvornog teksta stječe dojam da su analizirane sve članice UN-a.

10. Nepoklapanje administrativnih granica s međama ruralnih područja (i implikacija te činjenice na regionalni razvoj Irske) bila je jedna od osnovnih hipoteza istraživanja provedenog u sklopu izrade Nacionale strategije prostornog razvoja Irske (Centre for Local and Regional Studies - NUI Maynooth and Brady Shipman Martin, 2000).

11. Nije metodološki opravdano slijepo uspoređivati rezultate tih četiriju analiza jer ne obuhvaćaju isti uzorak država, niti su poznati svi principi klasifikacije pojedine države u određenu skupinu kriterija. To se pogotovo odnosi na kriterij „administrativnog statusa“. Ipak, nalazi su vrlo indikativni i upućuju upravo na ono što se nastoji istražiti: učestalost korištenja pojedinog indikatora urbanog odnosno ruralnog.

12. OECD-ova metodologija čini polaznu točku, referentni okvir ili barem priliku za kritiku u nizu znanstvenih radova, strategija regionalnog i ruralnog razvoja, tipologija ruralnih područja, komparativnih analiza i sl. Detaljnije vidi u Lukić, A. (2009).

13. U većini država EU-a ta se razina podudara s LAU 2 (nekadašnja NUTS 5) razinom NUTS klasifikacije (u Hrvatskoj, prema trenutačnom važećem ustroju, to se odnosi na upravne gradove i općine).

14. U većini država EU-a ta se razina podudara s NUTS 3 razinom (u Hrvatskoj, prema trenutačno važećem ustroju to se odnosi na županije i Grad Zagreb).

15. U prijašnjim analizama temeljenima na OECD-ovoj metodologiji za „mješovite regije“ (intermediate regions) korišten je i naziv „značajno ruralne regije“ (significantly rural regions), npr. u (Gülümser et al, 2007).

26

Literatura Benaki, V., Rontos, K., Apostolopoulos, C., Kazazis, E. i Christos, M., 2005: Rural Areas in Greece: Definition, Typology and Data Needs for the Monitoring and Evaluation of Rural Development, National Statistical Service of Greece, Grčka.

Centre for Local and Regional Studies - NUI Maynooth i Brady Shipman Martin, 2000: Irish Rural Structure and Gaeltacht Areas (National Spatial Strategy), Centre for Local and Regional Studies NUI Maynooth i Brady Shipman Martin, Irska.

Gülümser, A., Baycan Levent, T. i Nijkamp, P., 2007: Mapping Rurality: Analysis of Rural Structure in Turkey, u: Joint Congress of the European Regional Science Association (47th Congress) and ASRDLF (Association de Science Régionale de Langue Française, 44th Congress), Local governance and Sustainable Development, Pariz.

Iliopoulou, P., Stratakis, P. i Tsatsaris, A., 2006: Transformation of rural patterns in Greece in a European Regional Development Perspective (The Case of Crete), u: 46th Congress of the European Regional Science Association “Enlargement, Southern Europe and the Mediterranean”, Volos.

Lukić, A., 2009: Tipologija ruralnih područja Hrvatske – geografski aspekt, Doktorska disertacija, Geografski odsjek PMF-a, Zagreb.

Lukić, A., 2010: O teorijskim pristupima ruralnom prostoru, Hrvatski geografski glasnik 72 (2), 49-75.

Salaj, M. (ur.), 1999: Program prostornog uređenja Republike Hrvatske, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Zavod za prostorno planiranje, Zagreb.

The Countryside Agency, 2001: Rural and Urban Area Classification 2004, A review of Urban and Rural Definitions, Project Report, The Countryside Agency, Department for Environment, Food and Rural Affairs, Office of the Deputy Minister, Office for National Statistics, Welsh Assembly Government, http://www.statistics.gov.uk/geography/downloads/Project%20Report_22% 20AugONS.pdf (11.1.2009.)

Warah, R. (ur.), 2006: The state of the world’s cities report 2006./2007., UN-HABITAT, Earthscan.

Woods, M., 2005: Rural Geography: Processes, Responses and Experiences in Rural Restructuring, Sage Publications Ltd., London.

Zupanc, I., 2008: Gradska naselja Hrvatske u popisima stanovništva 1961.-2001., Geografski horizont, 54 (2), 43-52.

Izvori FAO, 2006: Compendium of food and agriculture indicators, http://www.fao.org/es/ess/compendium_2006/concepts.asp (12.12.2008.)

OECD, 2008: OECD Factbook 2008.

OECD, 2003: Territorial indicators of socio economic patterns and dynamics DT/TDPC(2002)23, http://oecd.org/dataoecd/42/16/15181756.doc (12.11.2008.)

UN, 2008: Demographic Yearbook 2006. (http://unstats.un.org/unsd/demographic/products/dyb/ dyb2006.htm) (10.12.2008.)

dr. sc. Aleksandar Lukić, docent

Geografski odsjek, Prirodoslovno matematički fakultet Marulićev trg 19, 10000 Zagreb, Hrvatska, e-mail: alukic@geog.pmf.hr

27

DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU

Ivana Crljenko

Kada je 1999. županija Grad Zagreb dobila unutrašnji teritorijalni ustroj koji se sastoji od 17 gradskih četvrti, njezin sjeveroistočni i istočni dio administrativno-teritorijalno podijeljen je na tri gradske četvrti: Sesvete, Gornja Dubrava i Donja Dubrava.

U ovom će se članku uputiti na to kako dvije potonje gradske četvrti, koje su ujedno i sastavni dio naselja Zagreb,1 dakle Gornja i Donja Dubrava, „stoje“ u odnosu na ostale zagrebačke četvrti, kakva je njihov „status“ 1 Gradska četvrt Sesvete obuhvaća istoimeno naselje i tridesetak mnogo manjih naselja, dok su Gornja i Donja Dubrava, s nekoliko prostorno manjih izuzetaka, gotovo u potpunosti dijelovi naselja Zagreb. Kad se govori o istočnom dijelu Zagreba najčešće se upotrebljavaju imena Sesvete i Dubrava (kao jedinstvena cjelina), što odgovara njihovu povijesnom naslijeđu i određenom stupnju samostalnosti koju imaju. Sesvete je i danas jedno od samostalnih naselja unutar istoimene gradske četvrti, a Dubrava je više desetljeća bila gradska općina koja je obuhvaćala današnju Gornju i Donju Dubravu.

u odnosu na ostatak grada, gdje se one po nekim svojim obilježjima nalaze kada ih se usporedi s ostalim dijelovima Zagreba, odnosno kakav je povijesni, geografski i sociokulturni kontekst u kojem se Gornja i Donja Dubrava razvijaju u odnosu na svoje okruženje, tj. ostale zagrebačke četvrti.

Stoga se ovdje konkretnije pitamo: Je li prometni položaj Dubrave, odnosno njezinih dviju četvrti, u odnosu na ostatak zagrebačkoga gradskog tkiva dobar ili loš, koliki udio gradske površine pripada Dubravi (tj. je li ona u relativnim odnosima veliko ili malo gradsko područje), je li njezino stanovništvo starije ili mlađe u odnosu na ostale dijelove

28

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

Zagreba, žive li ondje stanovnici koji se po svojim demografskim obilježjima, primjerice po etničkoj, obrazovnoj ili ekonomskoj strukturi, razlikuju od ostalih stanovnika Zagreba, može li se Dubrava svojom morfologijom izdvojiti kao isključivo mladi zagrebački kvart i sl. Promatramo, dakle, kakav je topografski, demografski i razvojno-povijesni odnos Dubrave naspram ostatka Zagreba.

Smještaj i prometni položaj Dubrave unutar Zagreba U odnosu na ostale kompaktno izgrađene dijelove grada Dubrava je rubni dio istočnoga dijela grada (sl. 1) U topografskom smislu, ta se zagrebačka periferija smjestila na prostranom kontaktnom prostoru između Medvednice i Save (sl. 2). Od sjevera prema jugu rasprostire se kroz četiri orohidrografske cjeline: 1) medvedničko prigorje (najsjeverniji dijelovi), 2) blago razvijeni ogranci prigorja s manjim platoima (primjerice, oko Grada mladih), 3) dolinska proširenja s uskom zaravni (od Grada mladih do ugrubo glavne ulice, (Avenije) Dubrava),2 4) aluvijalna savska ravnica (najjužniji dijelovi, južno od Ul. Dubrava) (Žuljić, 1964).

Rebrast reljef južnih padina Medvednice s proširenim dolinama u prigorju i u kontaktnom području sa savskom ravnicom pogodovao je širenju Dubrave prema sjeveru pa su u Gornjoj Dubravi nastala prva dubravačka sela (Čučerje, Dankovec, Miroševec, Granešina, Jalševec, Oporovec i dr.). Južni se dijelovi nalaze na niskoj aluvijalnoj ravni Save, koja je vlažna i izložena povremenim poplavama, pa su se ti dijelovi kasnije naseljavali (Globarević, 1974). Tako je unatoč postojanju nekoliko manjih sela, kao što su 2 Premda se glavna dubravačka ulica službeno zove Dubrava, stanovnici je često nazivaju Avenijom Dubrava pa će se ovdje kombinirati oba imena.

Sl. 1. Gradske četvrti Zagreba 1999.

Izvor: Prelogović, 2008.

Retkovec, Trnava i Čulinec, južna, tj. Donja Dubrava dugo vremena bila slabo naseljen kraj. Danas najizgrađenije područje Dubrave nalazi se u široj zoni oko Avenije Dubrava, a počelo se razvijati nakon prvih parcelacija Gornje Dubrave 1930-ih u manjoj mjeri te nakon Drugoga svjetskog rata u znatnijoj mjeri. Ono je smješteno u isključivo nizinskom području.

Dubrava se oduvijek razvijala u pravcu istoka uz glavnu cestu Zagreb − Sesvete, koja se na području Dubrave naziva (Avenijom) Dubrava. U prometnom smislu, za Dubravu se može reći da ima razmjerno povoljan položaj jer kroz nju prolaze glavne prometnice koje povezuju Zagreb s istočnim i sjeveroistočnim krajevima Hrvatske i dalje na istok (ceste u pravcu Varaždina, Bjelovara, Beograda; željeznička pruga za Beograd). Njezine dvije glavne cestovne prometnice, Ul. Dubrava i Ul. kneza Branimira, predstavljaju istočni ulaz u Zagreb. O važnosti njezina prometnog položaja u širim

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

29

Sl. 2. Smještaj Dubrave na kontaktnom prostoru između Medvednice i Save

Sl. 3. Prve rimske ceste na području današnje Dubrave

Izvor: Google Earth, 02.02.2010.

Izvor: Spomenica, 1992.

razmjerima govori i podatak da su kroz današnju Dubravu još u rimskome razdoblju prolazile dvije rimske ceste: u smjeru rimskih kamenoloma Crna Voda kod Markuševca i u Čučerju, prema zapadnome dijelu grada te odvojak istočno prema cesti Siscia (Sisak) − Andautonia − Poetovio (Ptuj) (Spomenica, 1989, 1992) (sl. 3).

gradnje kuća i neprimjerenih urbanističkih rješenja, brzih i kvalitetnih cestovnih prometnica nedostaje. Izdvajaju se tek, primjerice, Čulinečka cesta, Štefanovečka cesta, Osječka ul., Resnički put, V. Trnava. Dakle, općenito govoreći, može se zaključiti da u prometnom pogledu Dubrava ne odudara od općeg trenda širenja urbane strukture i razvoja prometnog pravca istok-zapad, što svakako treba pripisati općim obilježjima smještaja Zagreba između teže premostivih barijera – Medvednice i Save. Naime, njihov smjer pružanja manje-više odgovara pravcu (jugo)zapad-(sjevero)istok pa je prirodno da se Zagreb brže širi upravo u tom pravcu, zaobilazeći planinsku prepreku na sjeveru, odnosno vodenu prepreku na jugu.

Unatoč postojanju nekoliko paralelnih cestovnih prometnica koje se pružaju u pravcu istok-zapad (Oporovečka ul., Ul. Dubrava, Ul. kneza Branimira), povezanost njezinih najsjevernijih i najjužnijih dijelova mnogo je slabija i uvelike ovisna o orohidrografskim obilježjima terena. Osim toga, na slabiju povezanost sjevera i juga utječe i vrlo raširena stihijska gradnja, osobito u njezinu južnom dijelu. To znači da u Gornjoj Dubravi trase prometnica slijede linije dolinskih proširenja pa ondje gdje se nalaze doline većih potoka izgrađene su i asfaltirane prometnice, dok u Donjoj Dubravi, ponajviše zbog neplanske

Prostorna i populacijska veličina

Duljinom od 14,8 km i širinom od 4,8 km, Dubrava je danas jedno od najvećih gradskih područja Zagreba. Ta se tvrdnja odnosi

30

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

Tab. 1. Površina, broj stanovnika i gustoća stanovništva u zagrebačkim gradskim četvrtima 2001.

Broj stanovnika

Gustoća stanovništva (st./km2)

3,02

45 108

14 936,42

10,19

36 384

3570,56

7,36

45 267

6150,41

Maksimir

14,97

49 750

3323,31

Peščenica - Žitnjak

35,30

58 283

1651,08

Novi Zagreb - istok

16,54

65 301

3948,07

Novi Zagreb - zapad

62,64

48 981

781,94

Trešnjevka - sjever

5,81

55 358

9528,06

Trešnjevka - jug

9,84

67 162

6825,41

Črnomerec

24,22

38 762

1600,41

Gornja Dubrava

40,27

61 388

1524,41

Donja Dubrava

10,81

35 944

3325,07

Stenjevec

12,18

41 257

3387,27

Podsused - Vrapče

36,19

42 360

1170,49

Podsljeme

59,44

17 744

298,52

Sesvete

165,25

59 212

358,32

Brezovica

127,33

10 884

85,48

Grad Zagreb - ukupno

641,36

779 145

1214,83

Gradska četvrt Donji grad Gornji grad - Medveščak Trnje

Površina (km2)

Izvor: Statistički ljetopis Grada Zagreba 2009.

i na površinu koju obuhvaća i na broj stanovnika koji u njoj živi (tab. 1). Naime, ako se izdvoje gradske četvrti Sesvete i Brezovica koje u potpunosti čine ne-zagrebačka naselja,3 te ako se u obzir uzme da se gradska četvrt Novi Zagreb−zapad djelomično sastoji od samostalnih naselja poput Buzina ili Lučkog pa je njezino prostiranje unutar 3 Službene stranice Grada Zagreba, www.zagreb.hr (10. 5. 2011.)

granica naselja Zagreb znatno umanjeno, može se zaključiti da je Dubrava (njezine dvije gradske četvrti), sa svojih 51,08 km2, među najvećim dijelovima Zagreba, odmah nakon gradske četvrti Podsljeme. Ta tvrdnja ostaje točna čak i ako se zbroje površine administrativno i statistički prepolovljenih,ali kod stanovništva uobičajeno percipiranih kao jedinstvenih gradskih područja, poput Novoga Zagreba (u granicama naselja) i

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

Trešnjevke.4 U odnosu na ukupnu površinu naselja Zagreb (305,98 km2), Dubrava zauzima 17% površine.

Ako se na isti način promatra broj stanovnika, dolazi se do zaključka da je Dubrava, s ukupno 97 332 stanovnika, nakon Trešnjevke i Novoga Zagreba, treće zagrebačko područje po broju stanovnika, odnosno da 14% stanovnika naselja Zagreb živi u Dubravi. Usporedi li se veličina Dubrave s veličinom nekih hrvatskih gradova, najbliži joj je po broju stanovnika Osijek sa svojih 90 411 stanovnika (2001), koji Dubrava premašuje. Svi ovi podaci nedvojbeno upućuju na činjenicu da je Dubrava svojom prostornom i populacijskom veličinom područje u kojem s pravom možemo reći da živi jedan veći hrvatski grad te time zaslužuje epitet velikoga zagrebačkog područja.

Kako se vidi u tablici 1, u gradskoj četvrti Gornja Dubrava živi 1,7 puta više stanovnika nego u Donjoj Dubravi, dok je omjer njihovih površina 4:1. To znači da je gustoća naseljenosti veća u Donjoj Dubravi (3325 st./km2) nego u Gornjoj Dubravi (1524 st./ km2), odnosno da bez obzira na veći udio visoke stambene gradnje u Gornjoj Dubravi u odnosu na Donju Dubravu, u dominantno niskoj stambenoj gradnji obiteljskih kuća u Donjoj Dubravi živi gotovo dvostruko više stanovnika na jedinici površine. Razlozi takvoj prostornoj distribuciji gustoće naseljenosti u uskoj su vezi s dvama uzročno-posljedičnim čimbenicima: a) udio izgrađenosti područja – najrjeđe su naseljeni sjeverni i sjeveroistočni dijelovi Gornje Dubrave, gdje su velike površine pod šumama i poljima te raštrkana malena depopulirana naselja se4 Novi Zagreb službeno je podijeljen na gradske četvrti Novi Zagreb–istok i Novi Zagreb–zapad, dok se Trešnjevka sastoji od gradskih četvrti Trešnjevka– sjever i Trešnjevka–jug.

31

oskog tipa, kao i krajnji jugoistočni dio koji je gotovo neizgrađen; b) (ne)planska politika izgradnje – stihijska, gusto zbijena niska, obiteljska stambena izgradnja u velikoj mjeri obujmom nadmašuje plansku visoku stambenu izgradnju (premda ova potonja podrazumijeva veću gustoću stanovnika na jedinici površine). „Uža“ Dubrava, odnosno kompaktno izgrađen dio Dubrave na oko 12 km2 površine gotovo se potpuno podudara s područjem najveće gustoće naseljenosti (sl. 4). To konkretnije znači da je najgušće naseljeno područje Donje Dubrave neposredno uz Ul.

Sl. 4. Gustoća stanovništva 2001. na razini statističkih krugova Izvor: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., DZS, posebno obrađene tablice.

32

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

Dubrava (10 072 st./km2), a slijede ga zapadni dio Donje Dubrave te južni dio Gornje Dubrave. Ugrubo, to je područje omeđeno Avenijom G. Šuška na zapadu, Oporovečkom ul., grobljem Miroševac i potokom Trnava na sjeveru, sjevernim i istočnim dijelovima Trnovčice i Dupca te istočnim područjem Dupca i Novog Retkovca na istoku te Čulincem i Trnavom na jugu. Očita razlika u gustoći naseljenosti samo je jedan od dokaza da se o Dubravi nikako ne može govoriti kao o homogenom prostoru, već da ju se upravo zbog njezine prostorne veličine treba promatrati kroz širu vizuru, uvijek postavljajući si pitanje: na koji se dio Dubrave odnosi ova tvrdnja?

Kada se usporedbe vrijednosti gustoće naseljenosti u dvama dubravačkim gradskim četvrtima s ostalim četvrtima u Zagrebu, uočava se da Donja Dubrava ima iznadprosječnu gustoću naseljenosti (zbog velike izgrađenosti prostora), a Gornja Dubrava se svrstava među rjeđe naseljene dijelove grada (što je dakako posljedica već spomenutog velikog udjela neizgrađenih površina u podsljemenskoj zoni). Očekivano, najgušće je naseljen središnji dio Zagreba s četvrtima formiranima mnogo ranije od perifernih područja i u kojima je prevladavajuća zbijena stambena izgradnja (Donji grad 14 936 st/km2, Trešnjevka–sjever 9495 st/km2, te Trešnjevka–jug i Trnje s više od 6000 st/ km2), kao i istočni dio Novoga Zagreba kojeg karakteriziraju visoke stambene zgrade (Prelogović, 2008).

Strukturna obilježja

stanovništva

Govoreći o dobnoj strukturi stanovništva hrvatskih gradova uobičajeno je tvrditi sljedeće: mlađe stanovništvo zastupljenije je u rubnim dijelovima grada, dok se

gradske jezgre smatraju ostarjelima zato što je u njima znatnije izražen proces starenja stanovništva. Dakle, više je starijeg stanovništva u središtima gradova nego na periferiji. Dakako, ta se tvrdnja lako dokazuje statističkim podacima (udjel stanovništva po dobnim skupinama, indeks starosti i dr.), osobito kada se usporede podaci u duljem razdoblju.

Služeći se podacima iz posljednjeg popisa stanovništva (2001) može se primijetiti da „udio starog i mladog stanovništva upućuje na postojanje razlika centar – periferija“ (Prelogović, 2008: 167) (sl. 5). Naime, udjeli starog stanovništva (više od 60 godina) to jasno potvrđuju. U gradskim četvrtima Donji grad, Gornji grad–Medveščak, Maksimir, Trnje, Črnomerec, Trešnjevka–sjever, Novi Zagreb–istok ti su udjeli viši od 20% (preciznije, kreću se od 21% u Novom Zagrebu– istok do 28% u Donjem gradu), dok je prema periferiji sve više mladog stanovništva.

Tako je udio mladih (do 19 godina) u Donjoj Dubravi 27%, Sesvetama 26%, Stenjevcu 26%, a u Gornjoj Dubravi 25%, dok su te vrijednosti u središnjim dijelovima grada znatno niže (npr. u Donjem gradu samo 17%).

Takva prostorna distribucija rezultat je ponajprije kasnijeg naseljavanja perifernih, kasnije izgrađenih područja doseljeničkim stanovništvom koje je po svojoj prirodi pretežno mlado, pokretnije od staroga, sklono promjenama i općenito većom fleksibilnošću u životnim odlukama pa često i u onima koje se tiču preseljenja u novu sredinu, dok je ostarjelo, velikim dijelom samačko stanovništvo karakteristika ranije naseljenih dijelova grada iz kojih mlađa generacija često iseljava zbog ekonomskih razloga (previsoka cijena stambenih kvadrata) ili zbog, primjerice, udaje ili ženidbe i s tim poveza-

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

33

Sl. 5. Stanovništvo prema starosti u gradskim četvrtima Zagreba 2001.

Izvor: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., DZS.

nog odlaska u novu sredinu. No razloga je, dakako, više i mnogo su složeniji.

Iako se Gornja i Donja Dubrava svrstavaju među „najmlađe“ zagrebačke četvrti, usporedba odnosa mladog i starog stanovništva sa stanjem iz 1981. jasno upućuje na činjenicu da je i stanovništvo Dubrave zahvaćeno procesom starenja pa se zapravo više ne može govoriti o izrazito mladom području. Naime, 1981. je odnos mladog i starog stanovništva iznosio 30% : 9%, a 2001. iznosi 25% : 17%. Na to upućuju i podaci indeksa starosti (indeks starosti 2001. iznosi 68, dok je 1981. iznosio 30), što implicira da je stanovništvo Dubrave 1981. pripadalo tipu „na pragu starenja“, a 2001. pripada tipu „duboka starost“ (prema: Nejašmić, 2005).

Osim po svojoj „mladosti“, Dubrava je u

svijesti mnogih građana Zagreba prepoznata i kao izrazito doseljenički kvart. Mnogi će Zagrepčani stoga reći da je to naselje u kojem vlada pravi „miš-maš“ ljudi, da su ondje ljudi došli „od svugdje“, da ondje „ima svega“, a oni stariji vjerojatno će se prisjetiti poznate krilatice o Dubravi kao „Jugoslaviji u malom“. No, u kojoj je mjeri to danas doista tako? Prema podacima iz popisa 2001. udio doseljenika u ukupnom stanovništvu dviju dubravačkih gradskih četvrti iznosi oko 50% (Donja Dubrava 53%, Gornja Dubrava 51%) pa se po tim vrijednostima Dubrava ne udaljava mnogo od ostalih rubnih dijelova grada (Sesvete 63%, Novi Zagreb–zapad 55%, Pešćenica–Žitnjak 55%, Trnje 53%).

S druge pak strane, posve očekivano, udio doseljenika opada s približavanjem prema ranije naseljenom središtu grada, a osobito

34

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

u slabije napučenoj, statusno određenoj i za život skupljoj podsljemenskoj zoni (Podsljeme 31% doseljenika).

Ono što je ipak zanimljivo jest da percepcija Dubrave kao imigracijskoga kvarta nije posve neutemeljena. Štoviše, prije četrdesetak godina (1971), čak 67% stanovnika tadašnje Dubrave bili su doseljenici (Globarević, 1974). Popis 1981. bilježi da je na području Dubrave bilo 65% doseljenih, a samo ih se 35% rodilo u Dubravi (Švob i dr., 1998). Dakle, udio doseljenika prije 40 godina bio je znatno viši i opravdavao je epitet Dubrave kao područja „doseljeničkog tipa“.5 No u 40 godina taj se odnos značajno promijenio u korist rođenih u Dubravi.

Udio doseljenika smanjio se za 15% pa o današnjoj Dubravi više ne možemo govoriti kao o izrazito imigracijskom području. To je smanjenje ponajprije rezultat njezine dugovječnosti, koja se danas broji u desetcima godina (preciznije oko 80 godina u najranije naseljenim dijelovima kompaktno izgrađenoga područja, odnosno oko 50 godina u onima izgrađenima nakon Drugoga svjetskog rata), odnosno stotinama godina postojanja njezinih izgrađenih ruralnih područja u najsjevernijim i najjužnijim dijelovima, tijekom kojih se stvorila značajna baza sada već starosjedilačkoga stanovništva. To znači da je danas potpuno uobičajeno susresti pripadnika druge ili treće generacije rođenih u Dubravi.

Promatrajući samo kontingent doseljenika, podaci popisa iz 2001. upućuju na bitne razlike u područjima iz kojih se doseljavalo u zagrebačke gradske četvrti. Kako Dubrava kotira u tom segmentu? Na slici 6 jasno se razaznaje da je u strukturi doseljenika po 5 Prema Nejašmiću (1994), neko je područje „doseljeničkoga tipa“ ako mu je donja granica udjela doseljenika u ukupnome pučanstvu 66,6%.

gradskim četvrtima najviše onih koji su migrirali iz drugih zagrebačkih gradskih četvrti naselilo Brezovicu i Sesvete. Gornja i Donja Dubrava ne ističu se mnogo po udjelu doseljenika iz drugih zagrebačkih četvrti. Ti se udjeli u svim gradskim četvrtima (osim već spomenutih Brezovice i Sesveta u kojima prednjače doseljenici iz Zagreba te Novi Zagreb–zapad s 13%) kreću između 1 i 5%.

U Dubravu je, kao i u ostale gradske četvrti osim Brezovice i Sesveta, najviše doseljenika migriralo iz drugih županija (i Gornja i Donja Dubrava 56%). To se najbolje očituje u činjenici da su ti udjeli vrlo visoki u gotovo svim četvrtima. Kreću se između 52 i 73% i primjećuje se da nema razlike u odnosu na udaljenost gradskih četvrti od središta grada (npr. u četvrti Gornji grad–Medveščak 73% doseljenika došlo je iz druge županije, slično kao i u četvrti Podsused–Vrapče, 72%, s vrlo sličnim apsolutnim vrijednostima).

Najveći broj doseljenika iz drugih županija došao je iz slavonskih i sjevernohrvatskih županija te iz Like.

Ono po čemu se Dubrava ipak svrstava u skupinu rubnih gradskih četvrti i po čemu se razlikuje od središnjih gradskih četvrti jest udio doseljenika iz inozemstva. U dvije dubravačke četvrti zapaža se nešto veći udio doseljenika iz inozemstva (osobito iz BiH) – u Donjoj Dubravi taj udio iznosi 43%, a u Gornjoj Dubravi 38%. Apsolutni brojevi pokazuju drugačiji omjer, tj. Gornja Dubrava ima više doseljenika iz inozemstva (11 950) nego Donja Dubrava (8179) jer je prostorno i populacijski veća. U ovom kontingentu Dubrava s ostalim rubnim gradskim četvrtima dijeli slična obilježja. Naime, najviše doseljenika iz inozemstva naselilo se upravo u Donju Dubravu (43%), Pešćenicu–Žitnjak (43%), Gornju Dubravu (38%), Novi Zagreb–zapad (35%) i Stenjevac (34%), dok

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

35

Sl. 6. Stanovništvo prema migracijskim obilježjima u gradskim četvrtima Zagreba 2001.

Izvor: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., DZS.

u središnjim gradskim četvrtima, kao i u Brezovici i Sesvetama zbog visokog udjela doseljenika iz drugih dijelova Zagreba, ta vrijednost ne prelazi 30%.

Od ukupnog broja doseljenika, najveći je udio onih iz Bosne i Hercegovine. Prema popisu 2001. taj je udio u svim zagrebačkim gradskim četvrtima veći od udjela ostalih doseljenika; iznosi više od 50%. Ipak periferija pokazuje znatno veću koncentraciju doseljenika iz BiH u odnosu na središnje gradske četvrti, što se očituje i u apsolutnom broju i u odnosu na ostale doseljenike. Tako je najviše doseljenika iz susjedne BiH naselilo Pešćenicu–Žitnjak (11 277, tj. 81%), potom Sesvete (9221, tj. 93%), Gornju Dubravu (8523, tj. 71%), Novi Zagreb–zapad (7656, tj. 81%), Trešnjevku–jug (7463, tj. 74%), dok ih je po broju i udjelima

najmanje u Gornjem gradu–Medveščaku i Donjem gradu (oko 3000, tj. 54%). Brezovica je također područje sa znatnim udjelom doseljenika iz BiH (čak 90%), ali je zapravo riječ o samo 626 stanovnika. Razlozi takve prostorne distribucije doseljenika iz BiH višestruki su i vrlo kompleksni. Ovdje se tek može istaknuti da su neki povezani s vremenom doseljavanja (gradsko središte naselilo se prije većih valova migracija iz BiH, koji se datiraju u razdoblje nakon Drugog svjetskog rata te osobito tijekom i nakon Domovinskoga rata) i dostupnim prostorom za naseljavanje, koje je bilo neupražnjeno u rubnim dijelovima grada, te činjenicom da je ondje zemljište jeftinije. Rodbinske i prijateljske veze, poglavito tijekom ratnih i poratnih nedaća početkom 1990-ih, također su bile znatan motivacijski čimbenik za okupljanje

36

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

Sl. 7. Manjine u zagrebačkim gradskim četvrtima 2001.

Izvor: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., DZS.

stanovnika iz istog zavičaja ili domovine u novoj gradskoj sredini.

područja Novi Zagreb, Pešćenica, Žitnjak, Trešnjevka i Trnje.

Stanovnici doseljeni iz BiH u određenoj mjeri utječu na narodnosnu strukturu stanovništva zagrebačkih četvrti. Premda 92% stanovništva Zagreba čine Hrvati, a pripadnici manjina ukupno su zastupljeni sa samo 5%, najveći je broj Srba, a potom slijede Bošnjaci, Albanci, Slovenci i Romi. S većim ili manjim udjelima, redoslijed zastupljenosti posljednje navedene četiri manjine varira ovisno o gradskoj četvrti, ali ukupno ne prelazi nekoliko tisuća stanovnika (čak i manje).

U Donjoj i Gornjoj Dubravi također ima najviše Srba (ukupno 1621 st.), ali njihov udio ne prelazi 2% ukupnog broja stanovnika.

Promatrajući sliku 7 može se zaključiti da ni Donja ni Gornja Dubrava po međusobnom odnosu manjinskih skupina ne odudaraju od ostalih dijelova grada. Većom brojnošću pripadnika manjina izdvajaju se zagrebačka

Ipak, Dubrava je u etničkom smislu poseban dio grada.6 U njoj živi veći broj Janjevaca nego bilo gdje drugdje u gradu. Premda ne postoje jednoznačni podaci o njihovom broju i rasprostranjenosti, u literaturi se najčešće spominje da je do većeg vala naseljavanja početkom 1990-ih u Zagrebu živjelo oko 4000 Janjevaca7 te da ih je u posljednjem valu u 1990-ima doselilo još oko 3000 6 Etnička skupina označava „jednu ili više skupina ljudi, odnosno zajednicu, čiji pripadnici dijele zajednički identitet na temelju iste kulture, religije, jezika, običaja i drugih čimbenika.“ (Heršak,1998: 54). U tom smislu, Janjevce možemo smatrati etničkom skupinom (Barjaktarović, 1971; Brčić i Čaldarović, 1998).

7 Glasnović, F. i Glasnović, M. (1997–98) iznose podatke da se od 1950-ih do 1991. u cijelu Hrvatsku preselilo 426 obitelji Janjevaca, od čega 380 obitelji u Zagreb

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

37

U Dubravu su se počeli doseljavati već 1950-ih, a pojačano 1970-ih i 1980-ih, te tijekom i nakon Domovinskoga rata. Prvi doseljenici iz Janjeva u znatnijoj su se mjeri okupili u Konjščinskoj i okolnim ulicama, gdje su se, prenoseći poslove kojima su se bavili na Kosovu, počeli baviti prodajom (najčešće na veliko) jeftinijih proizvoda od tekstila, plastike i kože, zlatarstvom te izradom predmeta od plastike i metala.

Novopridošli Janjevci proširili su zone naseljavanja te su se proširili na područje Donje Dubrave (osobito oko Južne i Sopničke ul.) i sjeverno od Oporovečke ul. Okupljanje janjevačkih obitelji u Dubravi, primjerice oko jedne ulice, rezultat je psihološkog osjećaja povezanosti, sigurnosti i zajedničkoga života u novoj sredini, zatim jeftinijega zemljišta na tadašnjoj gradskoj periferiji i nepopunjenosti prostora stanovništvom u doba njihova doseljavanja. Stoga su gotovo svi novopridošlice s Kosova gradili kuće i naseljavali se blizu svoje rodbine, prijatelja i bivših susjeda. Prilagođavanje novoj sredini teklo je veoma teško, a patrijarhalni i tradicionalni odnosi u obitelji i zajednici održali su se do danas (Šiljković i Glamuzina, 2004). Premda se ti odnosi u posljednje vrijeme zbog sve izraženije asimilacije i akulturacije s ostalim stanovništvom te pod utjecajem globalizacije i modernih tehnoloških trendova mijenjaju, pa čak i poistovjećuju načinu života koji je karakterističan za ostalo dubravačko stanovništvo, dakako da je janjevački

foto: Ivana Crljenko

(Glasnović, 1995–96). Šiljković i Glamuzina (2004) navode da je u Zagrebu 2002. zabilježeno 669 janjevačkih obitelji, od toga najviše u Dubravi (502, što je 75% svih zagrebačkih Janjevaca), a mnogo manje u Centru (50), na Trešnjevci (43) i Črnomercu (25).

Dakle, s oko 7000 pripadnika Janjevci čine tek oko 7% stanovnika Dubrave.

Sl. 8. Konjščinska ulica kontingent stanovništva ostavio i još uvijek ostavlja pečat u morfološkoj, demografskoj i socijalnoj slici Dubrave. Vjerojatno je jedan od najeklatantnijih primjera utjecaja jedne etničke skupine na morfološku transformaciju urbanoga prostora upravo dubravačka Konjščinska ulica, u kojoj janjevačke kuće svojim dimenzijama, estetikom i funkcijama (uglavnom su to stambeni i poslovni prostori u jednom objektu) bitno odudaraju od okolnih kuća koje ne naseljavaju Janjevci (sl. 8).

Prenoseći i njegujući kulturu ponajprije trgovine, a prije mnogo više i obrta, Janjevci se danas dobro uklapaju u prevladavajuću strukturu zaposlenih prema sektorima djelatnosti. Kao i drugdje u gradu (sl. 9), u Dubravi je naviše zaposlenih u tercijarnim djelatnostima, poglavito u trgovini, javnoj upravi, obrazovanju i zdravstvu. Potom slijede zaposleni u prerađivačkoj industriji i građevinarstvu, a najmanje je, gotovo zanemarivo malo onih zaposlenih u poljoprivredi (osim ruralnijih Sesveta i Brezovice).

Primarni sektor, bez navedenih izuzetaka, svugdje u gradu zastupljen s oko od 1% pa čak i manje. Zaposleni u sekundarnom sektoru gotovo svugdje u gradu sudjeluju s 20-30% ukupno zaposlenih pa ni dubravač-

38

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

Sl. 9. Struktura zaposlenih prema sektorima djelatnosti u zagrebačkim gradskim četvrtima 2001.

Izvor: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., DZS.

ke četvrti u tom smislu nisu iznimke (Donja Dubrava 30%, Gornja Dubrava 27%). Ipak, primicanjem gornjim vrijednostima udjela (30%) potvrđuje se činjenica da je Dubrava oduvijek, pa tako i danas, bila radničko naselje u kojoj je, mnogo više ranije nego sada, znatan udio zaposlenih radio upravo u industriji i građevinarstvu. Što se zaposlenih u tercijarnom sektoru tiče, razlike među četvrtima nešto su veće.

U Gornjem gradu-Medveščaku i Donjem gradu čak je 79% zaposlenih u tercijarnom sektoru, dok je taj udio u Brezovici i Sesvetama očekivano najniži (Brezovica 52%, Sesvete 65%) zbog znatnijeg udjela zaposlenih u primarnim i sekundarnim djelatnostima. Dubravačke četvrti nalaze se u rangu s ostalim rubnim četvrtima Pešćenica–Žit-

njak, Podsused–Vrapče, Novi Zagreb–zapad, Stenjevec (68-70%).

Dubrava u još jednom socio-kulturnom segmentu pokazuje karakteristike tipične rubne gradske četvrti. To je obrazovna struktura njezinih stanovnika, koja slično kao i dobna struktura jasno upućuje na razlike centar–periferija. Naime, usporedbom udjela stanovnika s niskim i visokim stupnjem obrazovanja u pojedinim gradskim četvrtima dolazi se do zaključka da dvije dubravačke gradske četvrti, poput ostalih rubnih četvrti, imaju znatno veće udjele stanovništva bez škole, s nezavršenom ili završenom osnovnom školom (Donja Dubrava 37%, Gornja Dubrava 32%), dok je udio onih s višom i visokom stručnom spremom daleko manji (Donja Dubrava 10%, Gornja

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

39

Sl. 10. Obrazovna struktura stanovnika zagrebačkih četvrti 2001.

Izvor: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., DZS.

Dubrava 13%). Stanje je potpuno drukčije u središnjim gradskim četvrtima, kao što su Donji grad, Gornji grad–Medveščak ili Maksimir. Ondje su, naime, udjeli stanovnika sa završenim višim školama i fakultetima čak i dvostruko veći od onih s nikakvim ili najnižim obrazovanjem (sl. 10). Posljedica je to, između ostalog, razlika u gradskom načinu života njegovanom u zagrebačkom središtu i, s druge strane, ukorijenjenim ruralnim navikama života kod pretežno doseljeničkog stanovništva na njegovoj periferiji, kod kojega u načelu obrazovanje nema tako važnu ulogu u razvoju pojedinaca kao što je to slučaj kod onih žitelja u središtu grada, koji su svakodnevno okruženi svakojakim obrazovnim i kulturnim objektima generacijama odgajani u duhu potrebe i želje za višim obrazovanjem. Djelomično je, međutim, tako nepovoljna obrazovna struktura na gradskoj periferiji, pa i u Dubravi, rezultat

nepostojanja primjerenih obrazovnih i kulturnih sadržaja koji bi potaknuli obrazovanje i još jače razvili svijest o nužnosti postizanja višeg stupnja obrazovanja kao preduvjeta kvalitetnijeg života.

Uvjeti širenja gradskog tkiva i morfogeneza

Fizionomska odvojenost Dubrave zelenom zonom u odnosu na kompaktno izgrađeno gradsko područje Zagreba, odnosno gradske četvrti Maksimir i Pešćenica-Žitnjak, još je jedno njezino specifično obilježje. Taj se zeleni pojas pruža od najsjevernijih dijelova medvedničkoga prigorja do njezinih najjužnijih dijelova (samo se u dijelu Donje Dubrave koji se nastavlja na Vukomerec taj pojas gubi), što je odredilo i osobitosti njezina razvoja kao fizički odvojenoga dijela grada. Stara su dubravačka sela na krajnjem sjeveru i jugu Dubrave u počecima svoga

40

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

nastanka i razvoja u srednjem vijeku imala drukčije uvjete razvoja od onih bližih središtu grada (npr. Gračani, Remete, Šestine).

Bila su to od razdoblja najranijeg naseljavanja do izgradnje asfaltiranih cesta i uvođenja javnoga prijevoza u 20. st. izolirana, slabo napučena, tradicijski usmjerena, više ruralna nego urbana područja, dostupnošću i načinom života prilično udaljena od grada.

Premda su neka od tih obilježja u manjoj mjeri zadržana i danas, poboljšanjem prometne infrastrukture i inkorporiranjem starih sela u jedinstvenu administrativno-teritorijalnu cjelinu, najprije općinu Dubrava8 a danas i u dvije gradske četvrti, u posljednjih se pedesetak godina te razlike smanjuju, pa su nekadašnja dubravačka sela u nekim svojim segmentima (npr. u poboljšanju opskrbe i komunalne infrastrukture, u izgradnji betonskih kuća i tzv. urbanih vila gradskoga tipa za stalno te sve češće i za povremeno stanovanje (vikendice), smanjenju poljoprivredne proizvodnje na račun tercijarizacije gospodarskih djelatnosti) poprimila značajke šireg periurbanoga prostora Zagreba. To zapravo znači da danas taj dio Dubrave po mnogim svojim fizionomskim karakteristikama znatno nalikuje na sjeverna podsljemenska područja Zagreba u njegovu središnjem i zapadnom dijelu (npr. Gračani, Lukšići, Šestine i dr.).

U morfogenetskom smislu, „uža“ Dubrava ima bitno različite karakteristike širenja 8 Godine 1948. sva su dubravačka naselja bila unutar grada Zagreba, tj. unutar sedam mjesnih odbora.

Nedugo nakon toga postala je samostalna općina Zagrebačka Dubrava, u sastavu koje je bilo 21 naselje.

Kao samostalna općina postojala je vrlo kratko, jer je već 1949. priključena Zagrebu (općini Maksimir).

Preustrojem iz 1974. Dubrava postaje jedna od deset gradskih općina (Timet, 1963; Globarević, 1974; Žuljić, 1978; Prelogović, 2008), a nakon razdoblja nepostojanja unutargradskoga teritorijalnog ustroja u 1990-ima, od 1999. je podijeljena na gradske četvrti.

i razvoja u odnosu na sjeverne i južne dijelove izgrađene mnogo ranije. Ako arhitekturu i urbanizam „uže“ Dubrave usporedimo s izgrađenim dijelovima užega gradskog središta, primjerice Donjega grada, jasno se uočavaju sljedeća razlikovna obilježja: njezina fizionomska mladost, jer je u potpunosti izgrađena u posljednjih osamdesetak, a ponajviše pedesetak godina (što se osobito razaznaje u arhitekturi), za razliku od Donjega grada koji je najvećim dijelom dizajniran i izgrađen u 19. st.; inicijalni nizni tip naseljenosti uz jednu prometnicu, dok se donjogradske ulice sijeku u pravilnoj ortogonalnoj shemi; manja područja planske gradnje i velika područja prevladavajuće „divlje“ gradnje koja stihijski uzurpira prostor, dok je središte Zagreba u cijelosti planski uređeno.

Problem „divlje“ gradnje javio se s prvim naseljavanjem Dubrave od 1940-ih (Donja Dubrava između Ul. Dubrava i Branimirove ul. te Gornja Dubrava sjeverno od Oporovečke ul.), a zadržao se do danas, kada se širi u donedavno neizgrađena sjeverna, istočna i južna područja Dubrave. Njezina su glavna obilježja kaotičnost i substandardnost ulične mreže, neopremljenost pratećim sadržajima, velika gustoća izgradnje, izgradnja bez pravila (Doklestić, 2003), estetski neprihvatljiva rješenja koja nagrđuju pejzaž i „troše“ kvalitetno zemljište, dojam manjka kontrole, nereda i nebrige o okolišu pa je „divlja“ gradnja nepoželjan, ali nažalost veoma rasprostranjen fenomen u gradu.

Premda je Dubrava jedno od gradskih područja s najlošijom reputacijom u urbanističkom smislu i tu upravo zbog raširenog građenja na „divlje“, takva neplanska gradnja ipak nije obilježje samo Dubrave. Naime, „divlja“ izgradnja u mnogim je dijelovima Zagreba, osobito u rubnima, uzela maha poslije katastrofalne poplave 1964. Tako je

Ivana Crljenko: DUBRAVA U ZAGREBAČKOM OKRUŽENJU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 27-42

i u podsljemenskoj zoni, ali i u središnjim gradskim općinama već 1960-ih došlo do zapaženog nasrtaja na zemljište. Prema Globareviću (1974), najviše je takve gradnje zabilježeno u tadašnjim općinama Maksimir (kojoj je pripadala Dubrava), Črnomerec, Remetinec, Trešnjevka, Pešćenica, Trnje i Centar. I tridesetak godina kasnije stanje nije mnogo drugačije. Kramarić (2000) izno-

41

si podatak da je „najviše divlje gradnje u Dubravi, Novom Zagrebu i Pešćenici, no ne zaostaju Centar, Medveščak, Maksimir ...

Uz Dubravu i Novi Zagreb, Trešnjevka i Trnje dijelovi su s najviše bespravne gradnje ... situacija s bespravnom gradnjom u posljednjih deset godina kritično je premašila sva loša predviđanja...“

Zaključak Usporedbom Dubrave s ostalim zagrebačkim četvrtima jasno se uočavaju neke sličnosti i razlike, odnosno ističu se činjenice koje upućuju na to da je Dubrava po nekim svojim obilježjima tipično (rubno) gradsko područje, ali je po nekim drugim obilježjima specifična, osebujna u gradskim okvirima. Uočljivo je također da je sama Dubrava zbog svoje prostorne i populacijske veličine vrlo raznolik prostor pa je svako uopćavanje na razini cijeloga kvarta vrlo nezahvalno.

Dok se, s jedne strane, Dubrava razvija prema istoku i tako slijedi osnovne prirodne i planske smjernice širenja grada te se u tom segmentu ne čini izdvojenim, specifičnim gradskim područjem, njezina fizionomska odvojenost zelenom zonom nije obilježje svake zagrebačke rubne gradske četvrti (zapadna se naselja kontinuirano „naslanjaju“ jedna na druge). Njezinu specifičnost čini i brojnija populacija Janjevaca nego drugdje u gradu, što se uočava u drugačijem kulturnom pejzažu koji stvara ta etnička skupina. Ipak, u mnogim obilježjima ona je tipično rubno područje grada, koje se samim time što je kasnije nastalo nužno razlikuje od ranije oblikovanih i naseljenih središnjih dijelova grada. Stoga Dubravu, poput ostatka zagrebačke periferije, obilježava mlađe i slabije obrazovano stanovništvo sa znatnim udjelom doseljenika, poglavito iz drugih hrvatskih županija i iz susjedne BiH, zatim veći udio zaposlenih u sekundarnim djelatnostima, osobito u razdoblju socijalizma kada je gradska periferija bila rezervirana za radnička stambena naselja i industrijske zone te mlađa morfološka struktura i veća područja „divlje“ gradnje u odnosu na središte grada.

Zaključno se može reći da najviše zajedničkih socio-kulturnih elemenata ima s četvrtima Pešćenica–Žitnjak, Novi Zagreb–istok, Novi Zagreb–zapad, Podsused–Vrapče, Stenjevec i Sesvete.

Literatura Barjaktarović, M., 1971: Janjevo – historijski razvitak, antropogeografske i etnološke karakteristike, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (ur. Babić, Lj., Čulinović, F.), knjiga 45, JAZU, Zagreb, 31-55.

Brčić, C., Čaldarović, O., 1998: Položaj mladih u Dubravi (Zagreb): socijalna integracija i dezintegracija, Migracijske teme 14 (1-2), 65-77.

Doklestić, B., 2003: Urbanističko planiranje i bespravna gradnja, Čovjek i prostor 1/2, 48-51.

Glasnović, M., 1995-96: Kalvarija koja traje, Zvono: janjevački godišnjak 2, 23-25.

42

Glasnović, F., Glasnović, M., 1997-98: Janjevci diljem svijeta i domovine, Zvono: janjevački godišnjak 4, 136-137.

Globarević, I., 1974: Socijalno-geografska problematika rubnih zona Zagreba na primjeru Dubrave, magistarski rad, Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb.

Heršak, E. (gl. ur.), 1998: Leksikon migracijskog i etničkog nazivlja, Institut za migracije i narodnosti i Školska knjiga, Zagreb.

Kramarić, C., 2000: Čitavo desetljeće bezobzirni privatni investitori otimali zagrebačko zemljište!, Vjesnik 16. 5. 2000., http://www.vjesnik.hr/pdf, 13. 11. 2010.

Nejašmić, I., 1994: Populacijski razvitak Zagreba, Sociologija sela 32 (1/2), 1-12.

Nejašmić, I., 2005: Demogeografija: stanovništvo u prostornim odnosima i procesima, Školska knjiga, Zagreb.

Prelogović, V., 2008: Socio-prostorna polarizacija u Zagrebu, doktorska disertacija, Prirodoslovnomatematički fakultet, Zagreb. Šiljković, Ž., Glamuzina, M., 2004: Janjevo and Janjevci – from Kosovo to Zagreb, Geoadria 9 (1), 89-109. Švob, M., Brčić, C., Podgorelec, S., 1998: Mladi u Dubravi, Migracijske teme 14 (1-2), 7-32.

Timet, T., 1963: Prilog poznavanju stambene izgradnje Zagreba, u: Iz starog i novog Zagreba, III. Zagreb, 271-279. Žuljić, S., 1964: Zagreb i okolica: utjecaj gradskog organizma na regiju (nastavak), Geografski glasnik 26, 39-147. Žuljić, S., 1978: Bilješke o Zagrebu (1953-1978), Ekonomski institut, Zagreb.

Izvori GoogleEarth, 2. 2. 2010.

Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Državni zavod za statistiku, http://www. dzs.hr (13. 5. 2011.)

Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Državni zavod za statistiku, posebno obrađene tablice Službene stranice Grada Zagreba, www.zagreb.hr (10. 5. 2011.)

Spomenica Župe Pohoda Blažene Djevice Marije, 1989., Čučerje.

Spomenica Župe sv. Mihaela Zagreb-Dubrava 1942-1992., 1992., Zagreb.

Stanovništvo, domaćinstva i stanovi po mjesnim zajednicama (stanje popisa 31. 3. 1981.), Centar za ekonomski razvoj grada Zagreba - Zavod za statistiku, 1982.

Statistički ljetopis Grada Zagreba 2009, Gradski zavod za strategijsko planiranje i razvoja grada, Zagreb, 2010.

dr. sc. Ivana Crljenko, leksikograf

Leksikografski zavod Miroslav Krleža Frankopanska 26, 10000 Zagreb, Hrvatska, e-mail: ivana.crljenko@lzmk.hr

43

POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI Boris Babajko U svibnju 2000. godine Indija je postala druga država u svijetu sa više od milijardu stanovnika.

Sadašnjim trendom rasta, Indija bi do 2045. godine mogla prestići Kinu i postati najnapučenija zemlja svijeta. Imajući u vidu da veliki dio stanovništva živi u siromaštvu, demografski rast predstavlja ozbiljnu prepreku u poboljšanju socioekonomskog statusa stanovništva. Indija je 1952. prva u svijetu uvela restriktivnu antinatalitetnu populacijsku politiku. U ovom radu analizira se što je indijska vlada učinila u prošlosti u naporima da obuzda porast stanovništva, kakva je bila njena uspješnost u tim naporima, te što danas čini da smanji porast u budućnosti. Indija je federalna država sa vrlo heterogenim stanovništvom. Populacijska politika nije bila jednako uspješna u svim indijskim pokrajinama. Analizom statističkih podataka uspoređuje se uspjeh populacijske politike po pojedinim pokrajinama. Ustanovljuje se koje su razlike u sastavu stanovništva mogle uzrokovati različite rezultate populacijske politike.

UVOD Indija je u svibnju 2000. postala druga država na svijetu s više od milijardu stanovnika. Danas ovu zemlju nastanjuje oko 1,2 milijardi ljudi, što je stavlja na drugo mjesto najmnogoljudnijih država iza Kine sa oko 1,4 milijardi stanovnika. Jasno je da u naporu da se poboljša životni standard Indijaca, brojnost stanovništva predstavlja značajan problem. No, kao što raste ekonomski, Indija raste i populacijski. Indijsko stanovništvo, koje danas čini 16% svjetskog stanovništva, živi na 2,1% zemljine površine. Tijekom 20. stoljeća ukupno stanovništvo svijeta se utrostručilo sa dvije na šest milijardi ljudi, dok se stanovništvo Indije čak upeterostručilo

sa 238 milijuna na 1 milijardu. U ovom radu prikazano je što je indijska vlada učinila u prošlosti te što namjerava učiniti u budućnosti da bi zaustavila ili usporila rast svojeg stanovništva.

Stanovništvo Indije je kroz 20. stoljeće prolazilo demografsku tranziciju. U prva dva desetljeća 20. stoljeća Indija je još uvijek bila u predtranzicijskoj fazi obilježenoj podjednako visokim natalitetom i mortalitetom.

To je razdoblje čestih epidemija i gladi. U trećem desetljeću 20. stoljeća počinje pad mortaliteta, uzrokovan primjenom moderne medicine, koji se nastavlja sve do danas.

Kao posljedica toga, 1930-ih počinje i vrtoglavi porast broja stanovnika (tablica 1).

44

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

Tab. 1. : Broj i porast broja stanovnika Indije 1901. – 2011.

Broj stanovnika Godina (u mil.)

Porast u perthodnom desetljecu (u %)

1901.

238

1911.

252

5,74

1921.

251

-0,31

1931.

178

11,00

1941.

318

14,22

1951.

361

13,31

1961.

439

21,64

1971.

548

24,80

1981.

685

25,00

1991.

846

23,51

2001.

1028

21,54

2011.

(projekcija) 1201

-

(projekcija)17,02

Izvor: Census of India i Future population of India (2007)

Za prijelomnu godinu demografskog razvoja Indije uzima se popisna godina 1921.

Tada nastupa nagli pad mortaliteta što predstavlja početak demografske tranzicije. Popisna godina 1951, nakon koje slijedi veliki skok u porastu stanovništva, druga je prijelomnica u demografskom razvoju indijskog stanovništva. Nakon 1991. stopa porasta stanovništva se počela smanjivati, te je izvjesno da će se taj trend i u budućnosti nastaviti. Indija se trenutno nalazi u fazi kad joj stopa mortaliteta još uvijek pada, ali manjom brzinom nego što pada stopa nataliteta (slika 1).

Za vrijeme vladanja Indijom engleska vlast nije poticala nikakvu vrstu kontrole rađanja. Moglo bi se čak i reći da joj se protivila. Naime, suočena sa epidemijama koje su često odnosile mnoge živote, kao i kršćanskim odbacivanjem svake vrste kontracepcije, Englezi su smatrali mudrijim ne upuštati se u nikakve antinatalitetne mjere (Chaubey, 2001).

Sl. 1. Kretanje stope nataliteta i mortaliteta Indije 1881. – 2008. (National Commission on Population)

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

No 20-ih godina 20. stoljeća kolonizatorska vlast donijela je neke zakone koji bi se mogli smatrati mjerama populacijske politike. Zabranili su „sati“ (hinduistički običaj samoubojstva udovice nakon smrti svoga muža), olakšali ponovnu udaju udovica te 1929. zabranili ulazak djece u brak.

Popis stanovništva 1931. pokazao je najveći do tada porast od 10 % tijekom posljednjeg desetljeća što je donekle uzbudilo indijsku stručnu javnost te potaklo neke rasprave. Školovana elita počela je prihvaćati metode kontrole rađanja. 1930. u Mysoreuotvorena je klinika specijalizirana za kontrolu rađanja. To čini Indiju drugom državom u svijetu (poslije SSSR-a) s klinikom takve vrste. 1935. godine osnovano je Društvo za proučavanje i promociju obiteljske higijene koje propagira program planiranja obitelji, a 1943. godine Odbor za zdravstvo i razvoj predlaže isto.

Nacionalni odbor za planiranje kojeg je osnovao Indijski Kongres 1938. donosi pet glavnih preporuka. Traže veću pozornost prema brojnosti indijske populacije smatrajući to od vitalnog interesa za državu i njeno stanovništvo. Predlažu samokontrolu te jeftine i sigurne kontracepcijske metode kao metode kontrole rađanja, podizanje dobne granice za brak te zabranu poligamije kao sredstva smanjenja brojnosti obitelji, sterilizaciju ljudi s nasljednim bolestima u sklopu eugenike te osnivanje institucija koje bi bile zadužene za vitalnu statistiku.

Veliku važnost imalo je mišljenje indijskih vođa. Nehru, glavni indijski politički borac za neovisnost te budući prvi premijer Indije, shvaćao je važnost populacijske politike te podržavao program planiranja obitelji. Duhovni vođa Gandhi je također bio svjestan problema koji prenaseljenost predstavlja

45

mladoj indijskoj državi, no njegovi pogledi na kontrolu rađanja bili su sasvim drugačiji.

Kao jedinu metodu prihvaćao je suzdržavanje od spolnog čina.

Uvođenje populacijske politike Prije službenog objavljivanja prvog petogodišnjeg plana oformljena je komisija koja je pred sebe postavila zadatke prije stvaranja populacijske politike. To su: a) stvoriti preciznu sliku faktora koji pridonose brzom porastu stanovništva u Indiji, b) otkriti odgovarajuće metode planiranja obitelji, c) učiniti službu savjetovanja o planiranju obitelji sastavnim dijelom državnih bolnica i ustanova javnog zdravstva (First Five Year Plan, 1952).

Indija je 1947. stekla neovisnost od britanske monarhije kao demokratska parlamentarna republika. Zbog toga, pri stvaranju populacijske politike nije bilo ni govora o ikakvim metodama prisile. Ona se morala zasnivati na demokratskom načelu slobode pojedinca da sam odlučuje o svom životu.

No ipak je pri donošenju politike bilo nekih različitih mišljenja među članovima vlade.

Naime, premijer Nehru bio je pobornik modernih metoda kontrole rađanja dok je ministar zdravstva Raj Kumari Amrit Kaur kao Gandhijev sljedbenik bio zagovornik socioekonomskih razvojnih mjera u kontroliranju rasta stanovništva (Aspalter, 2002). Dokument populacijske politike produkt je tih različitih stremljenja.

U travnju 1952. parlamentu je predstavljen prvi petogodišnji plan nazvan programom „smanjenja obitelji i kontrole stanovništva“. Pred vladina tijela stavljene su sljedeće aktivnosti kao zadaci u idućih pet godina: savjetovanje o korištenju kontracepcije, isprobavanje različitih metoda pla-

46

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

niranja obitelji da bi se utvrdila njihova podobnost u različitim dijelovima stanovništva, razvijanje podobnih načina educiranja ljudi o metodama planiranja obitelji, prikupljanje informacija o reproduktivnim obrascima, stavovima i motivaciji koji utječu na veličinu obitelji, istraživanje odnosa među ekonomskim, socijalnim i demografskim promjenama te istraživanje psiholoških i medicinskih aspekata kontrole rađanja (First Five Year Plan Plan, 1952).

foto: Boris Babajko

Plan nije odredio konkretni cilj što se tiče stope porasta stanovništva, već je smatrano da će stanovništvo nastaviti rasti jednakom brzinom od 1,25 % godišnje, iako nisu vidjeli nikakve prepreke da se u budućnosti stopa ne spusti na 1% ili niže.

Sl. 2. Bazar, Mysore, Karnataka (1)

Ostvarenja prvog petogodišnjeg plana su nevelika. Otvoreno je tek 147 savjetovališta za planiranje obitelji gdje su bila dostupna kontracepcijska sredstva (dijafragme, vaginalne pjene, spermicidi i kondomi). Podvrgavanje vazektomiji bilo je moguće tek u nekoliko država indijske federacije. Sve aktivnosti financirane su iz središnje državne blagajne. Kao ilustracija ozbiljnosti provođenja prvog petogodišnjeg plana znakovito je da je od predviđenih 6,5 milijuna rupija potrošeno tek 1,4 milijuna.

Period drugog petogodišnjeg plana (1956. - 1961.) karakterizira kretanje istim putem kao i prvi plan, samo s više uspjeha.

Broj savjetovališta za planiranje obitelji narastao je od 1956. do 1961. sa 147 na 4156.

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

petogodišnji plan povećan je na 50 milijuna rupija od kojih je potrošeno 22 milijuna (Second Five Year Plan, 1956).

Prvi i drugi petogodišnji plan karakterizira klinički pristup antinatalitetnom programu usmjeren prvenstveno na mušku populaciju i na urbane sredine. U stvarnosti ovim pristupom obuhvaćen je tek manji dio stanovništva (Chaubey, 2001).

Od trećeg do petog

petogodišnjeg plana

(1961. – 1976.)

Popis stanovništva 1961. donio je iznenađujuće loše vijesti za indijske demografe.

Umjesto očekivanog porasta od 13 – 14 % u odnosu na prethodni popis, indijsko stanov-

foto: Boris Babajko

Povećana je distribucija kontracepcijskih sredstava preko centara primarne zdravstvene zaštite te državnih bolnica. Kontracepcijska sredstva davana su besplatno siromašnom stanovništvu. U državi Madras (današnji Tamil Nadu) uveden je 1956. prvi poticajni program sterilizacije. Davan je poticaj od 25 rupija (tadašnjih 5 američkih dolara) medicinskom osoblju koje je obavilo vazektomiju na muškarcu slabog imovinskog stanja. Naknadno je 1959. uveden poticaj za primatelja sterilizacije od 30 rupija (6 američkih dolara), a motivatorima od 10 – 15 rupija. U državi gdje je BDP per capita iznosio manje od 70 američkih dolara, ovi poticaju predstavljali su značajne svote novaca (Stolc, 2008). Ukupna sredstva za

47

Sl. 3. Bazar, Mysore, Karnataka (2)

48

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

ništvo poraslo je za nevjerojatnih 21%! Rezultat je to činjenice da je natalitet u međupopisnom razdoblju 1951. – 1961. narastao za 1,8‰, dok je mortalitet pao za 4,8‰.

Neki autori 1951. smatraju prijelomnom godinom početka demografske ekspanzije za stanovništvo Indije.

Trećim petogodišnjim planom iz 1961. vlada si je dala cilj smanjiti stopu rodnosti (koja je tada iznosila 41,7‰) na 25‰ do 1972 (Third Five Year Plan, 1961). Godine 1966. taj je cilj odgođen za 1975, a 1968. promijenjen na 23‰ do 1979. Sve je to bilo preambiciozno jer ta razina nataliteta dostignuta tek 2008.

Dok su prva dva plana bila pretežno usmjerena na urbanu populaciju, ovim planom obuhvaćena je i ruralna. Educirano osoblje napravilo je veliki napor širenja informacija o planiranju obitelji i kontracepciji do svakog indijskog sela. Uvedena je spirala kao kontracepcijska metoda, no ipak je najveći naglasak ostao na sterilizaciji.

Organizirani su masovni kampovi sterilizacije. U jednom takvom kampu u Maharashtri je 1400 muškaraca sterilizirano u samo tri dana (Chaubey, 2001).

Izostanak monsunskih kiša 1966. uzrokovao je nestašicu hrane, dovodeći 100 milijuna ljudi te godine na rub gladi. Poticaji davani primateljima spirale i sterilizacije tako su povećali svoju učinkovitost. U državi Bihar 1965. sterilizirano je 2 355 osoba, a 12 677 ih je primilo spiralu. Nakon trogodišnje suše 1967. ti su brojevi narasli na 97 409 i 185 605 osoba (Stolc, 2008)! Četvrti petogodišnji plan obuhvaća period od 1969. do 1974. godine. Komisija za planiranje populacijske politike bila je suočena s porastom stanovništva od 2,4% godišnje, s tim da se očekivao još i veći porast u sljedećih pet godina (Fourth Five Year Plan,

1968). Nastavljeno je s organizacijom masovnih kampova za sterilizaciju, pa je tako u kampu u Ernakulamu u državi Kerala u samo dva tjedna obavljeno 65 000 vazektomija (Srinivasan, 2006). Zbog mnogih postoperativnih problema koji su se javljali kod muškaraca iz ovakvih kampova, sredinom 70-ih odustalo se od tog masovnog pristupa sterilizaciji.

Razdoblje prisile (1975. – 1977.)

Rezultati popisa stanovništva 1971. nisu bili nimalo ohrabrujući. Broj stanovnika tijekom 60-ih porastao je gotovo za 25%. Razloge neuspjeha demografi su vidjeli u neučinkovitosti medicinskog osoblja, točnije u njihovoj premaloj brojnosti te slaboj educiranosti, i siromašnoj infrastrukturi (Chaubey, 2001). Odgovor na to bilo je postavljanje većih ciljeva u petom petogodišnjem planu (1974. - 1979.). Ciljevi za sterilizaciju, spiralu i kondome postavljeni su na 18 milijuna, 5,9 milijuna i 8,8 milijuna, sveukupno 33 milijuna osoba. Ovo su bile hitne mjere krajnje uznemirene vlade. Povećani su poticaji za parove koji se podvrgnu sterilizaciji (s time da je veličina poticaja sad ovisila i o tome koliko je par već imao djece), ali i za osoblje uključeno u program planiranja obitelji.

Nadalje, središnja vlada politički i financijski nagrađivala je pokrajinske vlade koje su poduzimale značajnije korake u provođenju svoje populacijske politike. Uveden je zakon po kojem se zamrzava broj predstavnika svake države u indijskom parlamentu prema popisu iz 1971, što je trebalo učiniti politički neatraktivnim pokrajinskim vladama da povećanjem broja svojih stanovnika povećaju svoj utjecaj u središnjoj vlasti. Rezultat toga je da je od travnja 1976. do svibnja 1977. obavljeno 8,26 milijuna sterilizacija,

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

više nego što je obavljeno u prethodnih pet godina i više nego što je obavljeno u bilo kojoj državi do tada (Srinivasan, 2006). Indijska vlada je u ovom kratkom razdoblju prešla sa koncepta poticanja na koncept pritiska, pa čak i prisile.

Od oporavka do nove populacijske politike

(1977. – 2000.)

Nakon razdoblja uzbune, 1977. slijedi faza oporavka i vraćanja konceptu prijašnje politike. Nova vlada Indire Gandhi 1980. donosi novi dokument populacijske politike. Politika prisile se potpuno napušta, a pristupa se politici motivacije i edukacije. Među glavnim razlozima što se indijski parovi odlučuju za brojno potomstvo, osim kulturoloških i vjerskih tradicija, je i velika smrtnost djece kao i nepostojanje institucionalne brige za starije. Većim brojem potomaka, roditelji povećavaju šanse da će se netko brinuti za njih kad ostare. Zbog toga je u novoj populacijskoj politici stavljen naglasak na zdravlje rodilja i novorođenčadi i brigu za starije, kao i na higijenske uvjete i opskrbu vodom.

Tvorci populacijske politike postaju svjesni da udvostručavanje stanovništva od 1947. do 1981. nije samo rezultat velikog fertiliteta i nekorištenja kontracepcije, već da se taj rast izravno može povezati s obrazovanošću ženske populacije, dobi stupanja u brak, smrtnosti dojenčadi kao i kvalitetom zdravstvene skrbi.

Kao cilj 1980. je postavljeno postizanje neto reprodukcijske stope od 1,0 do 1996. godine u državi kao cjelini, te do 2001. u svakoj pojedinoj pokrajini. Ti ciljevi do danas nisu ostvareni. Ovim se htjelo postići snižavanjem stope nataliteta i mortaliteta na 21‰ i 9‰, stope smrtnosti dojenčadi na

49

60‰ kao i povećanjem očekivane životne dobi na 64 godine te postotka parova zaštićenih bilo kakvom metodom kontracepcije na 60% (Sixth Five Year Plan, 1980). Šteta učinjena masovnim kampovima za sterilizaciju pokazala se nepopravljivom.

Muškarci se nerado podvrgavaju vazektomiji. No kako raste svijest i motivacija za planiranje obitelji, a metode koje omogućuju odgađanje roditeljstva i vremenske razmake između poroda (kao npr. kontracepcijska pilula) su još uvijek teško dostupne, sve učestalija je postala metoda podvezivanja jajovoda koja je polako postala najprimijenjenija metoda kontrole rađanja.

Uvođenje populacijske politike 2000.

Unatoč ogromnom porastu indijskog stanovništva u 20. stoljeću, od uvođenja populacijske politike 1952. neki su se statistički pokazatelji značajno promijenili: - stopa nataliteta pala je sa 40,8‰ (1951.) na 22,8‰ (2008.)

- stopa mortaliteta pala je sa 25‰ (1951.) na 7,4‰ (2008.)

- stopa smrtnosti dojenčadi pala je sa 146‰ (1951.) na 53‰ (2008.)

- očekivana životna dob narasla je sa 37 (1951.) na 67 (2006.) godina - pad ukupne stope fertiliteta (TFR) sa 6,0 (1951.) na 2,7 (2006.)

- porast parova zaštićenih nekom kontracepcijskom metodom (CPR) sa 10,4% (1951.) na 48,5% (2006.)

Ove se promjene dijelom mogu smatrati postignućem populacijske politike.

Aktualna populacijska politika utemeljena je na dokumentu izdanom 2000. godine., a spremanom 6 godina prije toga. Nacionalna populacijska politika 2000. potvrđena je u parlamentu 2001. godine. Parlamentarna

50

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

potvrda bila je potrebna zbog toga što je NPP 2000 sadržavala preporuku da se zamrzavanje broja zastupnika u indijskom parlamentu na osnovi popisa 1971, izglasano 1976, produži do 2026.

Populacijska politika iz 2000. godine postavila je tri cilja: kratkoročni, srednjoročni i dugoročni. Kratkoročni je zadovoljiti sve potrebe za kontracepcijom, medicinskom infrastrukturom i osobljem. Srednjoročni je dovesti TFR na razinu jednostavne reprodukcije (2,1) do 2010. Dugoročni je do 2045. stvoriti stabilno stanovništvo potrebno za održivi ekonomski rast, socijalni razvoj te očuvanje okoliša (National Population Policy, 2000). Među srednjoročne ciljeve možemo ubrojiti 15 kvantitativnih ciljeva koji su trebali biti postignuti do 2010. Mada je bilo sasvim jasno da se većina njih ne može ostvariti u 10 godina oni su se ipak našli u konačnom dokumentu. Npr. stopa smrtnosti dojenčadi od 30‰ i stopa smrtnosti majki pri porodu od 1‰. Jedanaesti petogodišnji plan usvojen 2007. navodi brojne ciljeve koje se žele ostvariti. On opisuje žensku populaciju kao „čimbenik ekonomskog i socijalnog rasta“ kojoj treba među ostalim omogućiti ekonomsko jačanje, zaštitu od nasilja i sudjelovanje u politici. Plan uključuje udomljavanje beskućnika, dostupnost pitke vode i zapošljavanje svih u potrazi za poslom.

Predlaže se posebni program za obitelji sa ženskom djecom. One obitelji koje prijave tu djecu nakon rođenja, daju je cijepiti, upišu je u školu ili je ne udaju prije osamnaeste godine mogle bi dobiti neki novčani poticaj (Eleventh Five Year Plan, 2007). Čini se da su indijske vlasti žarište svog interesa prebacile na socijalno-ekonomski status svojeg stanovništva, no još uvijek se inzistira na specifičnim kvantitativnim ciljevima koji se tiču plodnosti stanovništva.

Razlike među pokrajinama U Indiji, kao i svugdje u svijetu, stanovništvo nije ravnomjerno raspoređeno. Razlike u gustoći naseljenosti su velike. ne samo među indijskim državama, već unutar samih država. Uspoređivati Uttar Pradesh sa Keralom ili čak Nagalandom (zbog velike razlike u površini) pomalo je nezahvalno. No činjenica je da se planovi i programi razvoja donose na razini država. Međusobne usporedbe država osnova su za mnoge političke i ekonomske odluke.

Odnos ruralnog i urbanog stanovništva u Indiji je 72,2 % naprema 27,8 %. Velike su razlike u tome kako se oni odnose prema potomstvu. Dok su djeca u gradu prvenstveno potrošači, na selu se na djecu gleda kao na radnike i proizvođače. U poljoprivrednom gospodarstvu više radnih ruku znači veću sigurnost za obitelj. Rezultat toga je da ukupna stopa fertiliteta (TFR) za urbanu populaciju u Indiji iznosi 2,06, dok za ruralnu on iznosi čak 2,98. Roditelje u gradu lakše je uvjeriti u dobrobiti planiranja obitelji nego roditelje na selu. Mala svota novaca dana za sterilizaciju koja je dovoljni poticaj za urbanu obitelj, za ruralnu obitelj nije dovoljna.

Populacijske politike koje imaju cilj reducirati fertilitet u ruralnim područjima stoga trebaju osigurati dugoročnu ekonomsku sigurnost obiteljima kojima smanjena obitelj upravo to i ugrožava (Stolc, 2008).

Indijska federacija sastoji se od 28 država (eng: states), 6 saveznih teritorija (union territories) i glavnog grada New Delhija koji ima posebni status. Federalne jedinice se po površini i brojnosti stanovništva uvelike razlikuju.

Analizirajući tablicu 2 vidimo da su ukupne stope fertiliteta (TFR) u šest država iznad 3,5 – to su sjeverne indijske države

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

51

Tab. 2. Broj stanovnika (u 1000) 2011, postotak pismenih žena 2001, postotak stanovništva ispod granice siromaštva 2004. – 2005. i ukupna stopa fertiliteta 2005.

– 2006. indijskih država

Broj stanovnika

% stanovništva ispod granice siromaštva

% pismenih žena

Bihar

101 024

41,8

33,57

4,0

Uttar Pradesh

203 990

32,8

42,98

3,8

2 877

18,5

60,41

3,8

Nagaland

2 426

19,0

61,92

3,7

Rajastan

69 277

22,1

44,34

3,6

Madhya Pradesh

71 982

38,3

50,38

3,5

Jharkhand

32 725

40,3

39,38

3,3

Arunachal Pradesh

1 375

17,6

44,24

3,0

Mizoram

1 040

12,6

86,13

2,9

Manipur

2 407

17,3

59,70

2,8

Haryana

25 858

14,0

56,31

2,7

9 913

39,6

60,26

2,6

Chhattisgarh

24 379

14,0

52,40

2,6

Orissa

41 038

46,4

50,97

2,4

Jammu & Kashmir

11 545

5,4

41,82

2,4

Gujarat

58 894

16,8

58,60

2,4

Assam

31 042

19,7

56,03

2,4

Zapadni Bengal

89 864

24,7

60,22

2,3

Država/S. T.

Meghalaya

Uttarkhand

Tripura

Ukupna stopa fertiliteta

3 583

18,9

65,41

2,2

112 361

30,7

67,51

2,1

Delhi

17 057

14,7

75,00

2,1

Karnataka

Maharashtra

59 877

25,0

57,45

2,1

Sikkim

642

20,1

61,46

2,0

Punjab

27 651

8,4

63,55

2,0

Kerala

34 705

15,0

87,86

1,9

Himachal Pradesh Tamil Nadu Goa Andhra Pradesh

INDIJA

6 809

10,0

68,08

1,9

67 209

22,5

64,55

1,8

1 559

13,8

75,51

1,8

85 081

15,8

51,17

1,8

1 203 711

27,5

54,16

2,7

Izvor: Census of India, National Commission on Population i National Family Health Survey

52

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

Tab. 3. Stanovništvo indijskih država prema vjerskoj pripadnosti (u %) 2001. i ukupnoj stopi fertiliteta 2005 - 2006.

Broj stanovnika

% stanovništva ispod granice siromaštva

% pismenih žena

Bihar

83,2

16,5

0,2

4,0

Uttar Pradesh

80,6

18,5

0,8

3,8

Meghalaya

13,3

4,3

82,1

3,8

Nagaland

7,7

1,8

90,5

3,7

Rajastan

88,8

8,5

2,8

3,6

Madhya Pradesh

91,1

6,7

2,5

3,5

Jharkhand

68,6

13,8

17,5

3,3

Arunachal Pradesh

Država/S. T.

Ukupna stopa fertiliteta

34,6

1,9

62,7

3,0

Mizoram

3,6

1,1

95,1

2,9

Manipur

46,0

8,8

45,1

2,8

Haryana

88,2

5,8

6,0

2,7

Uttarkhand

85,0

11,9

3,1

2,6

Chhattisgarh

94,7

2,0

3,3

2,6

Orissa

94,3

2,1

3,5

2,4

Jammu & Kashmir

29,6

67,0

2,4

2,4

Gujarat

89,1

9,1

1,8

2,4

Assam

64,9

30,9

4,2

2,4

Zapadni Bengal

72,5

25,2

2,2

2,3

Tripura

85,6

7,9

6,3

2,2

Maharashtra

80,4

10,6

8,9

2,1

Delhi

82,0

11,7

6,3

2,1

Karnataka

83,9

12,2

3,7

2,1

Sikkim

61,0

1,5

37,3

2,0

Punjab

36,9

1,6

61,5

2,0

Kerala

56,2

24,7

19,1

1,9

Himachal Pradesh

95,4

2,0

2,6

1,9

Tamil Nadu

88,1

5,6

6,2

1,8

Goa

65,7

6,8

26,9

1,8

Andhra Pradesh

89,0

9,2

1,7

1,8

INDIJA

80,5

13,4

6,0

2,7

Izvor: Census of India i National Family Health Survey

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

53

Bihar, Uttar Pradesh, Rajastan i Madhya Pradesh i sjevero-istočne Meghalaya i Nagaland. Četiri veće države iz ove skupine Bihar, Uttar Pradesh, Rajastan i Madhya Pradeshte zajednički čine gotovo 37 % indijskog stanovništva. Rajastan, Meghalaya i Nagaland ne spadaju u najsiromašnije indijske pokrajine, no imaju veliki udio ruralnog stanovništva (77 %, 80 % i 83 %). U državama Orissa, Chattisgarh i Uttarkhand, koje također spadaju u grupu siromašnijih pokrajina, TFR je malo niži, no ipak vrlo visok.

tri sjeverne države Delhi, Himachal Pradesh i Punjab, sjeveroistočna Sikkim. Sve su to ispodprosječno siromašne države.

Na jugu i zapadu fertilitet je manji. Sve države u tim regijama (osim Gujarata sa TFRom od 2,4) imaju TFR jednak ili manji od 2,1 (fertiliteta potrebnog za jednostavnu reprodukciju). Osim ovih država tu spadaju još i

Uzimajući u obzir vjersku pripadnost stanovništva , čini se da i religioznost kao važan faktor pridonosi TFR-u. Već je dokazana korelacija između religioznosti i plodno-

foto: Boris Babajko

Daljnjom analizom tablice 2 uviđamo da najsiromašnije pokrajine karakterizira i niska stopa pismenosti žena. Ističu se sjeverne države Bihar, Uttar Pradesh, Rajastan, Jammu & Kashmir. Očigledna je i veza između niske stope pismenosti žena i visoke stope fertiliteta, kao i obratno - između visoke stope pismenosti žena i niskog fertiliteta (Kerala, Goa, Delhi).

Sl. 4. Bazar, Mysore, Karnataka (3)

54

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

nalazi u skupini pokrajina s najvišim TFRom. To se može objasniti time da usprkos činjenici da se Assam i Zapadni Bengal nalaze u skupini siromašnih pokrajina, one imaju znatno veću stopu pismenosti ženske populacije u usporedbi s pokrajinama s najvišim TFR-om. Kerala se s 24,7 % muslimana nalazi u samom vrhu pokrajina s niskim TFR. Mada Kerala ne spada ni u siromašne ni u bogate indijske pokrajine, ona je postigla iznimno visoku stopu ženske pismenosti. Jammu i Kashmir s najvišim postotkom muslimana ima i najmanji postotak siromašnog stanovništva.

Zanimljiv slučaj Kerale

foto: Boris Babajko

sti: muslimansko stanovništvo ima znatno veću stopu plodnosti od hinduističkog, dok hinduističko ima znatno veću od stanovništva drugih vjeroispovijesti (kršćani, sikhi i dr.) (Borooah, 2004). Tablica 3 prikazuje razlike u religioznoj pripadnosti i općoj stopi fertiliteta među pokrajinama. Veći postotak muslimanskog stanovništva (18,5 % i 16,5 %) u pokrajinama Uttar Pradesh i Bihar može objasniti relativno veći TFR u odnosu na Rajastan i Madhyu Pradesh koje imaju manji postotak muslimanskog stanovništva (8,5 % i 6,7 %). Ostale pokrajine sa znatnijim udjelom muslimanskog stanovništva su Jammu i Kashmir, Assam, Kerala i Zapadni Bengal. Assam i Zapadni Bengal se usprkos relativno visokom udjelu muslimana ne

Sl. 5. Ispred džamije Jama Masjid, Old Delhi

Južna indijska pokrajina Kerala ističe se

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

državnog prosjeka. I danas je očekivana životna dob najviša u Kerali – 72,0 za muškarce i 76,8 za žene, dok u Indiji ona iznosi 65,8 i 68,1. Slična je situacija u susjednoj saveznoj državi Tamil Nadu, gdje je stopa nataliteta (16‰) i TFR (1,8) također niska, no stopa smrtnosti dojenčadi (31‰) ipak je prilično viša nego u Kerali.

Teško je objasniti razloge (kojih je sigurno više) ove „uznapredovale“ demografske tranzicije u Kerali (donekle i u Tamil Nadu).

U sklopu populacijske politike u ovoj jugozapadnoj pokrajini donijeti su brojni zakoni vezani uz ženska prava, obrazovanje, agrarnu reformu, zdravstvenu njegu te opskrbu hranom (Purohit, 2006). Možda je znakovito da su te populacijske politike uvijek donosi-

foto: Boris Babajko

kao savezna država gdje je populacijska politika u Indiji imala najviše rezultata. Zanimljivo je da su mnogi ciljevi postavljani u populacijskom politikama i petogodišnjim planovima za Indiju kao cjelinu, u ovoj savezna država već bili ostvarivani.

Stopa nataliteta koja je u Kerali 1966. iznosila 37‰, pala je do 1976. na 26‰, a do 1988. na 20,3‰ – ispod 21‰, vrijednosti postavljenoj u šestom petogodišnjem planu kao cilj za 2000. godinu. Danas ona iznosi 14,6‰.

Stopa smrtnosti dojenčadi iznosila je 1986. godine 27‰, mnogo ispod granice od 60‰ preporučene za 2000. godinu. Danas ona iznosi 12‰. Očekivana životna dob 1994. iznosila je 70 godina, čak 14 više od

55

Sl. 6. Školško dvorište, Munnar, Kerala

56

Boris Babajko: POPULACIJSKA POLITIKA U INDIJI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 43-57

le ljevičarske vlade. Kerala je jedina indijska država u kojoj su na izborima uvijek pobjeđivali ljevičari – ili komunisti ili socijaldemokrati. Važno je i reći da otprije u Kerali postoji tradicija vrednovanja žena, tj. njihovog rada i obrazovanja. I u drugim državama koje su na sličan način poboljšale status ženske populacije, kao Goa, Tamil Nadu i Himachal Pradesh, također je zabilježen znatan pad plodnosti.

Kerala je klasičan primjer kako edukacija žena, odnosno jačanje njenog položaja u društvu, izravno utječe na smanjenu plodnost. Štoviše, čini se da je jačanje ženskog položaja u društvu efektivnije u tom smislu od općeg ekonomskog napretka. Dokaz su Punjab i Harayana, koje kao relativno bogatije pokrajine, imaju viši TFR od Kerale i nekoliko drugih ekonomski slabijih pokrajina koje zato imaju veću stopu pismenosti žena.

Zaključak Indija je u svibnju 2000. postala druga država na svijetu sa više od milijardu stanovnika. Danas ovu zemlju nastanjuje čak 1,156 milijardi ljudi, što je stavlja na drugo mjesto najmnogoljudnijih država iza Kine sa 1,338 milijardi stanovnika. Danas se u Indiji godišnje rodi 26 milijuna djece, umre 8 milijuna ljudi, od toga čak 1,4 milijuna dojenčadi. Porast stanovništva odavna je prepoznat kao ozbiljni problem. Već se 1947. godine, kad Indija stječe neovisnost, počelo raspravljati o uvođenju restriktivne populacijske politike. Plodnost je bila izrazito visoka sa prosječno šest djece po obitelji, dok je kvaliteta zdravstvene skrbi vidljiva iz činjenice da prosječna životna dob nije prelazila 40 godina. Bilo je jasno da će poboljšanje kvalitete života i napredak javnog zdravstva biti u najmanju ruku težak zadatak s obzirom na brzi porast stanovništva. Indija je prva država na svijetu koja je 1952. uvela restriktivnu populacijsku politiku. Imajući u vidu gore navedene brojke može nam se činiti da je ona bila izrazito neuspješna. No to nije istina. Danas indijske žene rađaju upola manje djece, a očekivana životna dob porasla je na 67 godina. Naravno, nemoguće je odrediti u kojoj je mjeri za takav razvoj zaslužna populacijska politika, odnosno kako bi se ovi pokazatelji razvijali da nije bilo populacijske politike ili da je ona bila drugačija.

Stanovništvo Indije karakterizira mnoštvo jezika, vjera i socijalnih kategorija. U tako raznovrsnom stanovništvu teško je donijeti jedinstvenu populacijsku politiku koja bi imala uspjeha kod svih kategorija društva. Kad se tome još doda činjenica da je Indija federalna republika sastavljena od 35 federalnih jedinica sa svojim zakonima, parlamentom i vladom, jasno je kakav je težak zadatak pred tvorcima populacijske politike.

Literatura Aspalter, C., 2002: Population Policy in India, International journal of Sociology and Social Policy, vol. 22, no. 11/12, www.emeraldinsight.com/10.1108/01443330210790193 (20.11. 2009.)

Borooah, V. K., 2004: The politics of demography: a study ofinter-community fertility differences in India, European Journal of Political Economy vol. 20, 551–578, www.sciencedirect.com/science?_ ob=ArticleURL&_udi=B6V97-4BGHJFV-1&_user=4761467&_coverDate=09%2F30%2F2004&_ rdoc=3&_fmt=high&_orig=browse&_srch=docinfo%28%23toc%235891%232004%23999799996 %23514774%23FLA%23display%23Volume%29&_cdi=5891&_sort=d&_docanchor=&_ct=24&_ acct=C000050661&_version=1&_urlVersion=0&_userid=4761467&md5=fb5efcf0ff0fa95e50dab1c8 c72e797d(23. 11. 2009.)

57

Chaubey, P. K., 2001: Population Policy for India: Perspectives, Issues and Challenges, Kanishka Publishers, New Delhi Eleventh Five Year Plan, 2007, Goverment of India www.planningcommission.nic.in/plans/planrel/ fiveyr/welcome.html (27. 11. 2009.)

First Five Year Plan, 1952, Goverment of India, www.planningcommission.nic.in/plans/planrel/fiveyr/ welcome.html (27. 11. 2009.)

Fourth Five Year Plan, 1968, Goverment of India, www.planningcommission.nic.in/plans/planrel/fiveyr/welcome.html (27. 11. 2009.)

National Population Policy, 2000, Goverment of India, populationcommission.nic.in/npp.htm, (13. 01.

2010.)

Purohit, B. C., 2006: Population Stabilization in India: A Sub-State level Analysis, Online Journal of Health and Allied Sciences, 4:1, openmed.nic.in/2059/01/2006-4-1.pdf (13.01. 2010.)

Second Five Year Plan, 1956, Goverment of India, www.planningcommission.nic.in/plans/planrel/ fiveyr/welcome.html (27. 11. 2009.)

Sixth Five Year Plan, 1980, Goverment of India, www.planningcommission.nic.in/plans/planrel/fiveyr/ welcome.html (27. 11. 2009.)

Srinivasan, K., 2006: Population Policies and Family Planning programmes in India: A Review and Recommendations, IIPS Newsletter, www.iipsindia.org/newsletter_v47_n12.htm (13. 01. 2010.)

Stolc, P. E. W., 2008: Seeking Zero Growth: Population Policy in China and India, Graduate Journal of Asia-Pacific Studies, 6:2, 10-32, www.arts.auckland.ac.nz/media/gjaps/vol6no2/Stolc.pdf (23. 11. 2009.)

Third Five Year Plan, 1961, Goverment of India www.planningcommission.nic.in/plans/planrel/fiveyr/ welcome.html (27. 11. 2009.)

Izvori Census of India, www.censusindia.gov.in (13. 11. 2009.)

Future population of India, 2007, Population fondation of India, Population Reference Bureau, Delhi, www.prb.org/pdf07/FuturePopulationofIndia.pdf (23. 02. 2010.)

National Commission on Population, www.populationcommission.nic.in (26. 11. 2009.)

National Family Health Survey, www.nfhsindia.org/nfhs3.htm (29. 11. 2009.)

Boris Babajko, prof. pov. i geogr.

Hvarska 5, 10000 Zagreb, Hrvatska, e-mail: b.babajko@gmail.com

59

NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI)* Radovan Pavić U ovom izrazito političko-geografskom prilogu autor razmatra problem prostora koji je uz raščlambu pitanja geografskog položaja/prostornih odnosa – u samim temeljima geografije. Posebno se analiziraju pitanja definicije prostora, zatim pitanje njegove veličine i teritorijalizacije (oprostorenja) političkog u kontekstu globalnog okruženja, nadalje uloga prostora u klasnom kontekstu, pitanje prividne dovoljnosti, a zapravo nedovoljnosti prostora na globusu, uvodi se pojam logike prostora, zatim dovodi u vezu moć/nemoć država u svezi sa širenjem i sužavanjem osvojenog prostora (Turska), ukazuje se na periodizaciju svjetske povijesti (teritorijalizirana i kapitalizirana faza), manipulacije u svezi sa „zaboravljanjem“ važnosti prostora, ukazuje na činjenicu da je iz Domovinskog rata Hrvatska izašla kao teritorijalni gubitnik, kao i uloga prostora u podmetanjima da je u Hrvatskoj bio samo građanski rat, a posebno se analiziraju pitanja životnog prostora Izraela i Bošnjaka, i slično.

Pristup.

Očito je da društvena zbilja može biti utemeljena u više izrazitih raznolikosti među kojima i prostorna stvarnost nalazi svoje mjesto. A to znači: ako je u pitanju veza onog geografskog (gea) i političkog (polis) – da je zapravo riječ o geopolitici. U bavljenju ovim pitanjima geografi su u izrazitoj prednosti, jer: uloga prostora nikako se ne može zaobići, i zatim – nitko drugi se tim pitanjima ne bavi, geografi su, dakle, bez konkurencije, pri čemu se odmah postavlja i pitanje: zašto se time geografi ne bave više i uspješnije, ili se time ne bave uopće? Odgovor je na to pitanje potpisanom poznat, ali ga ne želi izreći... A riječ je o najgeografskijim temama uopće: o prostoru kao takvom i

njegovom položaju, o prostornim odnosima i interakciji prostora i zbiljnosti.

Definicija prostora - svodi se obično na filozofska tumačenja koja potpisanom baš i nisu posve dostupna, ali koja se najčešće svode na umovanja (koja su, istina, mudra, ali i bez odgovora i ne pogađaju stvarnost). Zato će dostajati ona najjednostavnija: prostor je osnovno svojstvo svake predmetnosti, svaka stvar – da bi postojala – mora zauzimati neki prostor, on je svojstvo i znak protežnosti, osnovni medij i uvjet postojanja, bez prostora svijet jednostavno nije moguć, u neprostoru ništa nije moguće, prostor je apsolut koji nema svoju suprotnost, „neprostor“ ne postoji.

* Jedan rad pod naslovom: „Teritorijalizacija političkog – logika prostora i uloga teritorija u politici“ – potpisani je objavio još 1987. god.

60

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

Djelovanje

prostora:

čim postoji, prostor mora imati neku funkciju, mora nekako djelovati i utjecati. Iako potpisani ne zna definirati prostor, ipak jasno uviđa: prostor je činjenica koja djeluje s određenim sadržajima, zatim svojim položajem, ima neku funkciju/ulogu u svezi spomenutih sadržaja i položaja i sudjeluje u prostornim odnosima.

Kada je riječ o djelovanju prostora, onda se postavlja jedno temeljno pitanje: kako prostor s gore navedenim karakteristikama djeluje na stvarnost i kako ta stvarnost djeluje na prostor? Pri tome je korisno citirat jednog negeografa, što samo pridonosi geografskoj uvjerljivosti: tako za I. Zidića (istaknuti povjesničar umjetnosti) prostor nije tek puka prazna posuda zbivanja u kojoj nešto biva i nešto se zbiva, nego taj prostor na ta zbivanja utječe i djeluje – uvijek sa zrnom soli i primjereno vremenu i bez ikakvog geografskog determinizma, dakle, bez nekog odlučujućeg i presudnog utjecaja, nego samo kao jedan od čimbenika, ali onih nezaobilaznih. Ignoriranje prostornih čimbenika stvar je neznanja i nerazumijevanja složene stvarnosti i nikako ne slijedi iz „nevažnosti“ samog prostora. Poseban su problem pri tome pretenciozne neznalice: njihovi su stavovi obično najtvrđi, njih je najteže u bilo što uvjeriti, i – ako su na položaju – ti i takvi su najopasniji.

Pri svemu tome prostor djeluje na više načina: svojim životnim, navlastito gospodarskim mogućnostima, ali isto tako i nedostatkom tih mogućnosti, zatim, djeluje svojim položajem i veličinom. Ovo je potonje posebno važno jer može implicirati neku veličinu (stvarno ili izmišljenu) neke nacije – tako će Rusi uvijek biti „velika“ nacija, a Luksemburžani to neće biti nikada. Nadalje, veličina prostora djeluje na mentalitet naroda: tako je „široka slavenska duša“ moguća

jedino tamo gdje se pogled između Polesja i Urala, između Volge i Xiniyanga ne zaustavlja nigdje, ili gdje pogled s obale mora seže do nakraj svijeta – more zove da se bude građanin svijeta, zatvoreno kopno je pretpostavka ograničenosti, koja je moguća u Alpama, gdje bliski gorski niz zatvara i zastire pogled na malim udaljenostima.

Veličina prostora. Osim značenja prostora kao takvog i njegovog položaja (lokacija – prostorni odnosi) važna je i veličina/ protežnost prostora u svezi s opstojanjem državnosti, koju (pre)veliki prostori mogu dovesti u pitanje – naime, neke povijesne političke tvorevine jednostavno su bile prevelike i preraznolike u odnosu na snagu centralne vlasti, što je po prirodi stvari vodilo raspadu (Rim, Mongoli, britanski i španjolski kolonijalni imperij, osmanlijski sultanat).

Pri tome je u procesu raspada (pre)velikih imperija djelovala sinergija u kojoj je pored čimbenika veličine djelovalo i postojanje posebnih regionalnih političkih volja (ustanovljenih na etničkoj osnovi i različitostima), što preslaba centralna vlast iznutra nije mogla kontrolirati, dok su osvajalačka osporavanja izvana bila prepreka za djelotvornu obranu prevelikih prostora i predugih granica. Zbog svih tih razloga, (pre)veliki se osvajalački imperiji raspadaju – preostaju još samo Ruska Federacija i Kina: oko 17 mil. km² i preko 9,5 mil. km² (sa Sibirom, Xiniyangom, Tibetom), unutrašnjost Australije, koji se kao veliki teritoriji jedino mogu održati u uvjetima demografske pustoši osvojenog, nepostojanja velikih konkurentskih etnikuma, kao i posljedično – nepostojanja regionalnih političkih volja koje bi tražile posebne državnosti.

Zato treba uvažiti promjene u ulozi veličine teritorija: najprije ona je glavni pokazatelj uspješnosti neke države i čimbenik snage, da bi kasnije bila činilac slabljenja i raspa-

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

da, i da bi – u konačnici – danas opet bila čimbenik snage raspolažući gospodarskim potencijalima i posebice rezervom životnog prostora, što znači da je veličina prostora i opet na strani današnjih prilika, a pogotovo perspektive: dakle, neki su se prostori pokazali jednostavno prevelikima za djelotvornu kontrolu (naročito to dolazi do izražaja u osmanlijskom sultanatu), jezična kompaktnost/istost s kolonijalnom maticom nije mogla nadvladati nove jezgre državnosti, sve je, jednostavno, bilo preveliko, jedino su se u svojoj prostornoj veličini sačuvali oni čiji prostor ne sadrži odgovarajuće političke/politogenetske i etničke osporavatelje, a upravo su oni ključ promjena i razvitka koji djeluje i tamo gdje u pitanju nisu veliki teritoriji (Čehoslovačka, Jugoslavija).

Sažimanje prostora. Međutim, valja uglaviti da pojam veličine teritorija nije stalan: on se bitno promijenio u skladu s tehničkim mogućnostima komunikacija. Naime, u novim uvjetima izgleda kao da se prostor „smanjio“, kao da su se daleke udaljenosti „približile“, drugim riječima – došlo je do svojevrsnog „sažimanja prostora“, što se drastično izrazilo u globalnoj geostrategiji tj. – kada se izloženost/zaštićenost ciljeva više ne izražava dužinskim, nego vremenskim jedinicama, što znači: neki cilj više nije udaljen 5000 km, nego samo onoliko minuta koliko je raketnom arsenalu potrebno da prevali spomenutu udaljenost: dakle, prostorna/dubinska/veličinska kategorija zamijenjena je onom vremenskom.

Prostor i tamponske zone. Njihova je funkcija bitno utemeljena u dvije osnovne geografske osobine: prostornosti i položajnosti, pri čemu sama veličina prostora ne mora imati nikakvu važnu ulogu (afganistanska provincija Wakhan između povijesnog ruskog i britanskog interesnog područja).

61

Vrijednost prostora makar i bez sadržaja. Međutim, prostor djeluje ne

samo svojim pozitivnim sadržajima, nego i onda kada takvih sadržaja nema, ili su oskudni, što se odjednom pokazuje kao golema prednost. Tako posebnu potencijalnu vrijednost imaju oni prostori u kojima danas „nema ničega“ i koji nisu valorizirani, i tek su prostorna rezerva, što je ujedno i njihova glavna prednost. Tako dijelovi Sahare ne pružaju danas nikakve mogućnosti, ali su oni rezerva i gospodarskih mogućnosti, i životnog prostora, zbog buduće solarne energije. Isto tako, u turizmu, potencijalno je najvredniji onaj prostor u kojem isto tako „nema ničega“, ali je on vrijedan kao izvorni i nedirnuti prostor.

Temeljni pojmovi. Da bismo se približili potpunijem razumijevanju stvari, potrebne su definicije nekih pojmova. Tako – oprostorenje/teritorijalizacija političkog znači promatranje i shvaćanje pojava i procesa u svezi s ulogom i utjecajem prostora – tu se ubraja politika okruženja, uloga tamponskih zona, planiranje funkcija u prostoru (ovisno i u skladu s tim prostorom), to su prostorni planovi kojima treba gospodarske i političke ciljeve dovesti u sklad s osobinama prostora i širim prostornim odnosima. Pitanje oprostorenja naročito je važno kada su shvaćanja i rješenja pojedinih problema u neskladu s prostornim osobinama i odnosima: dobar primjer za to pruža prijedlog I. Škrabala o rješenju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora na moru putem dvovlašća. Uvidom u tekst, iako je on u biti samo humanistička cukervaservodica i šećerlema – moguće je taj tekst potpisati kao prihvatljiv i u slovu i duhu i na razini ideje i pristupa. Ali, to nije sve i ne može biti sve, jer onda dolazi trenutak istine, a taj se sastoji u tome da se prijedlog oprostori, dakle prikaže u svojim

62

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

realnim prostornim odnosima, da se prikaže zemljovidom, koji zapravo jedini pokazuju što je što i koja je bit stvari. Zato treba naglasiti: Škrabalov prijedlog, koji tako dobro zvuči u tekstu, pada na testu oprostorenja.

Teritorijalizacija političkog također govori o tome da se neka politika ostvaruje i oživotvoruje tek i jedino u slučaju ako je adekvatno teritorijalizirana, dakle ako zauzima određeni prostorni položaj. U tom smislu, treba posebno istaknuti pojavu i ulogu hladnoratovskog globalnog okruženja.

Politika okruženja prvenstveno jest politika i geostrateška doktrina, ali, ona se ostvaruje samo i jedino tek u uvjetima odgovarajuće teritorijalizacije, tj. mora biti u skladu s određenim prostornim položajem. U vrijeme Hladnog rata, najvažnije je zapadnjačko globalno okruženje u zoni Rimlanda, koja okružuje središnji komunistički Heartland, a to znači da se ta politika može ostvariti samo teritorijalnim poklapanjem vojnih blokova Zapada s Rimlandom i nikako drugačije. Moguće je, dakako, da i niz drugih država izvan Rimlanda također izričito dijeli ideju antikomunizma/antisovjetizma, ali – ako te države nisu adekvatno locirane – one u okruženju ne mogu sudjelovati i nisu čimbenik tog okruženja bez obzira na njihovu vanjskopolitičku i prozapadnjačku orijentaciju, dakle, samo se određenim oprostorenjem mogu postići neki politički ciljevi.

Isto tako, čimbenik teritorijalizacije bio je važan i u slučaju pokreta nesvrstanosti.

I nesvrstanost je politika, ali određeni vidovi te političnosti naročito dolaze do izražaja tek onda kada je u pitanju specifična lokacija pojedinih nesvrstanih država: tako su posebno važni prekidi u spomenutom okruženju (kojeg inače čine zapadnjački vojni blokovi) i to na mjestu Jugoslavije i Indije.

Sve su nesvrstane države, razumljivo, ima-

le u pokretu nesvrstanosti svoje značenje, ali je uloga Jugoslavije i Indije bila posebno naglašena upravo zbog funkcije prekida okruženja ovisno o njihovim specifičnim lokacijama. Isto tako, ideja denuklearizacije je vrlo široka i sveobuhvatna politička ideja, međutim, u regionalnom kontekstu, ona se opet može ostvariti, samo u uvjetima adekvatnog oprostorenja. Tako je u Europi ta ideja bila smislena samo onda ako je točno locirana u granični prostor Istočne i Zapadne Njemačke, i to u dva pojasa, svaki od 150 km širine, kao sigurnosna zona u mogućoj taktičkoj uporabi nuklearnog oružja. Bez takvog oprostorenja, ideja denuklearizacije u Europi, pusta je i nerealna priča.

Međutim, pojedini vidovi okruženja ne samo da ne nestaju s prestankom Hladnog rata, nego nastaju i neki novi. Iako oni nemaju tako široko europsko značenje, moraju biti spomenuti: u interpretaciji i slovenskih i srbijanskih ekstremista, Hrvatsku treba stijesniti u geopolitičko okruženje između Slovenije i Srbije i nametati joj granične probleme s dvaju rubova, dakle i u Savudrijskoj vali, i u Hrvatskom Podunavlju.

I na kraju – sve to govori i upućuje na određenu logiku prostora. Ona ukazuje na to da neke pojave i procesi moraju biti baš takovi kakvi jesu i to zato jer sadržaj prostora i njegov položaj nameću određene funkcije kao životna rješenja. Tako položaj hrvatskih zemalja u odnosu na Osmanlije mora rezultirat definicijom Hrvatske: antemurale christianitatis i funkcijom Vojne krajine.

Važnost prostora, ali i svjesno za-

boravljanje te važnosti. Razumljivo je

da se u raščlambi pitanja o prostoru uvijek ističe njegova važnost. Međutim, mogući su i drugačiji slučajevi, kada se zbog određenih političkih interesa važnost prostora prešućuje, odnosno pitanje samog prostora

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

uopće i ne spominje. Tako je srbijanski građanin Tadić (ne kao predsjednik Srbije Tadić) u neslužbenom posjetu Ovčari (2010.) govorio o mnogo toga (svaka čast!), ali, nije niti jednom riječju spomenuo da Srbija drži pod svojom vojnom, policijskom i upravnom okupacijom (a također i okupacijom pučana) dijelove Hrvatskog Podunavlja. Niti na hrvatskoj strani taj problem nije istaknut (jer u odnosu na Srbiju ne bi bilo zgodno isticati njezin status okupatora), jedino ga je u tri novinska retka spomenuo Gjenero u Vjesniku. Riječ je, dakle, očito o izostavljanju i zataškavanju tog pitanja, ali i tu se ne smije zavaravati: nije to učinjeno zato jer je taj prostor nevažan, nego upravo obratno: on je morao biti prešućen i „zaboravljen“ upravo zbog svoje izuzetne međunarodne političke i geopolitičke važnosti, što slijedi iz činjenice da Srbija danas i dalje (2011. god.) okupira dijelove hrvatske države (i NATO-a, !). Ali, svijest o značenju tog prostora u Hrvatskoj zapravo jedva da i postoji, što vrijedi i za pučane, ali i za političku elitu. Zato je Račan u doba dok je bio predsjednik Vlade, mogao u Savudrijskoj vali prepustiti Sloveniji i međunarodnoj zajednici dijelove hrvatskog prostora, a Crnoj Gori omogućiti dvovlašće u hrvatskim vodama uz hrvatsko kopno na Prevlaci. Sve to, baš kao niti Ustav R. Hrvatske nije moglo spriječiti Račana da otuđuje hrvatski suverenitet.

Dovoljnost nog prostora

i nedovoljnost život(Lebensraum). Kada je

riječ o prostoru, onda je jedno od najvažnijih i najtežih pitanje: ima li za svakoga dovoljno životnog prostora, koji je i osnova državnosti i današnje opstojnosti i budućnosti nekog etnikuma (rezervni Lebensraum). Stvari su tu toliko jasne i poznate da je dovoljna jedna ili dvije rečenice: ratovi se uvijek vode zbog dvaju razloga – zbog životnog prostora i

63

specifičnih lokacija. I zbog toga, zanimat će nas neki drugi slučajevi koji jasno pokazuju da prostora zapravo nema dovoljno, ako bi bila riječ o pravednom društvu.

Njemačka geopolitika. Još relativno nedavni i svakako najuvjerljiviji i posljednji grandiozni primjer uloge prostora kao izravnog Lebensrauma maksimalno je izražen u doktrini njemačke/nacionalističke geopolitike. No taj je aspekt dovoljno poznat i zato o svemu ne treba duljiti. Stoga će na ovome mjestu dostajati slijedeće: rješenje njemačkog pitanja – koje se vuče još od druge polovice 19. st. (a svodi se na uvrštavanje Njemačke među velevlasti) – osvajanje Lebensrauma ključna je činjenica u razumijevanju razvoja Njemačke. Osvajanje prostora smatra se panacejom za sve njemačke probleme, a kasniji se nacistički „novi poredak“ također utemeljuje i na prostoru.

Samo dovoljno veliki Lebensraum (i njegova rezerva) može riješiti njemački problem, prostor u njemačkoj geopolitici poprima mitske razmjere što je sve razumljivo, jer je još uvijek riječ teritorijaliziranoj, a ne kapitaliziranoj fazi svjetske povijesti, dakle o razdoblju kada je prostor trebalo najprije osvojiti (i to vojno) i podvrgnuti i zatim privesti svrsi za razliku od suvremenog razdoblja u kojem se podvrgavanje vrši putem prodora kapitala, dakle bez nužne teritorijalne sastavnice (o svemu više – nešto kasnije). Za Njemačku – njezin je životni prostor (kao i njegova rezerva) ležao na istoku i jugoistoku: sjever je neprivlačan, a zapad nedohvatan, jer tu su važni i apsolutni brojevi i relativna gustoća, stare i snažne državnosti, dok je istok u svemu nerazvijen, a demografski zapravo „prazan“.

Prostor

i

klasno

stanovanje

–

opreka bogatih i siromašnih. Ako se

64

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

pođe sa stajališta da „prostora ima dovoljno“, odmah se nameću neke nužne korekcije: da, prostora ima dovoljno, ali (opet onaj čuveni – „ali“...) tog prostora ima dovoljno samo ako su neki zgurani u nebodere i žive u uvjetima bez ikakvog dodira s prirodnim ambijentom, a drugi imaju obiteljske kuće s vrtom. I što sada? Svi imaju jednako pravo na pravedno stanovanje, a ne samo bogati, što znači: pretvorite onda sav neboderski Zagreb u individualne gradnje s vrtom (čemu treba dodati i glavne ceste i odvojke) i jasno će se pokazati da će se Zagreb prostorno približiti Karlovcu i Sisku, dakle, u pravednom stanovanju prostora nema dovoljno, a isto vrijedi i za Pariz, Shanghai... i druge. U slučaju, dakle, pravednog ostvarivanja društva, prostora nema dovoljno, i od oskudice prostora nas čuvaju samo nepravedni klasni odnosi. Pri tome treba spomenuti još jednu geografski zanimljivu činjenicu: naime, razlikama bogataškog i siromaškog stanovanja, određeni se društveni odnosi upisuju u prostor kao posebni tip (urbanog) pejzaža.

Izrael – država, Palestinci i životni

prostor. Kada se govori o tom kompleksu,

treba odmah naglasiti dvoje: prvo, da su se Židovi uspostavili u povijesti kao subjekt tek onda kada su osvojili vlastiti teritorij kao životni prostor i na njemu organizirali državu, a posve isto vrijedit će i za Palestince koji za svoju državu najprije moraju definirati neki životni prostor. U svojoj osnovi on zapravo već postoji, ali mu granice nisu određene.

I – drugo – da je u slučaju Izraela riječ o pravom „bliskoistočnom Balkanu“ u malom, s izuzetnom koncentracijom niza problema: naslijeđeni sukob jednih koji stječu i drugih koji gube zemlju (a sve u kontekstu Lebensrauma), problema multi-kulti odnosa i Izraela kao nacionalne države Židova, stalnog useljavanja Židova, problema vode, povrat-

ka prognanika, granica, Jeruzalema kao glavnog grada, okruženja Izraela ekstremistima u Libanonu i Gazi, nova nearapska prijetnja (Iran), unutrašnje političke podjele u Izraelu (za dvije države ili jedno židovskopalestinsku državu od Mediterana do Jordana), viši prirodni prirast izraelskih Palestinaca od Židova – a sve je to dosta i previše za jedan tako mali prostor od 20 991 km² (što približno odgovara teritoriju Slovenije – 20 273 km² i sa čak 7 645 500 stanovnika.

U takvim prilikama Izrael je zahvalna tema za različita geopolitička razmatranja, pri čemu je pitanje ne samo današnjeg, nego još više budućeg Lebensrauma na prvome mjestu (uz pitanje vode, dakako).

Zato odmah treba istaknuti: Izrael ima prirodni prirast od 2,2% i relativnu gustoću od preko 377 st./km² (!), 2010. god. (i to u uvjetima u kojima je oko polovice države pustinja), a tome treba dodati i broj godina u kojem će stanovništvo Izraela (uz postojeći prirodni prirast) biti podvostručeno, dakle iznositi 15 291 000 stan. i to za nešto više od 30-ak godina.

Kod svakog odgovornog izraelskog političara i znalca (a takvi Židovi neprijeporno jesu) navedeni brojevi očito moraju izazvati egzistencijalnu paniku – ta u pitanju je i sadašnji, a još više budući Lebensraum. A to sve skupa znači: ne povući se s Golana (zbog vode) i naseljavanjem postupno zauzimati ne samo prostor istočnog Jeruzalema, nego i palestinske Zapadne obale i to koliko je god više moguće. I zato su iluzorni svi pokušaji da se spriječi izraelski prodor naseljavanjem prema istoku, tj. prema rijeci Jordanu. Izrael traži rezervu životnog prostora, i to je bit njegove bliskoistočne politike, u kojoj nema i ne može biti dogovora: o Lebensraumu se, naime, ne pregovara, tu može djelovati samo dvoje: prvo, da Izrael

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

konačno sam odredi granice svog željenog teritorija, ili drugo da ga na ograničenje širenja prema istoku spriječi neki oblik sile (koje i tko će je primijeniti otvoreno je, ali i sporedno pitanje). Zato su sve te mirovne konferencije, svi ti sporazumi, svi moratoriji naseljavanje – posve iluzorni i zapravo bespredmetni. Izrael će tjerati svoje dokle god to bude mogao, uloga, dakle, teritorija, i to u obliku Lebensrauma, u politici Izraela jest, i ostat će ključnim političkim interesom.

U tom smislu, treba promotriti neka rješenja u kontekstu palestinske državnosti. Naime, postoji teza da se problem može riješiti svojevrsnom razmjenom, i to u smislu diplomatske trgovine kojom bi se razmijenio „teritorij za mir“, tj. Izrael bi prepustio Palestincima Zapadnu obalu (ili barem jedan njezin dio), a zauzvrat bi dobio garanciju mira i priznanje od Palestinaca i čitavog arapskog svijeta.

Ova je teza kao oblik diplomatske trgovine važna, jer i ona ističe ulogu teritorija/ prostora, i to u okviru čiste geopolitičnosti, tj. teritorij, i to ne kao obična nego geopolitička prostorna činjenica, razmjenjuje se za mir kao jedan društveni odnos.

Imajući to u vidu, sada bi svima morao biti jasan razlog izraelskih osvajanja u prošlosti: u arapskom okruženju i na arapskom tlu Izrael nije imao ništa, baš ništa, što bi ponudio u bilo kakvoj diplomatskoj trgovini ili nekom drugom obliku rješenja – morao je, dakle, osvajati teritorije, da bi ga onda kasnije vraćao za stjecanje mira: nije lijepo, ali je geopolitički zakonito i razumljivo, a u ovom slučaju samo je to od određene važnosti. A da bi zadržao neke palestinske teritorije, Židovi ih moraju naseliti, tj. zauzeti prostor s vlastitom naseljenošću, jer je to danas jedini način da se određeni prostori zadrže (dakle, uspostavljanjem demograf-

65

ske većine). I tu valja podsjetiti na iskustvo SSSR-a: on je izgubio i tri baltičke republike, Kavkaz i dio centralne Azije, i to zato jer u tim prostorima nije uspio ostvariti etničku većinu, dakle ti su izgubljeni prostori logično pripali staroj etničkoj većini u uvjetima postojanja vlastitih unutrašnjih politogenetskih snaga. Izrael zato ide putem ostvarivanja vlastite naseljenosti (makar i ne posve na razini etničke većine, ali ipak uz znatnu postotnu zastupljenost), koja će onemogućiti da se Židove iz novonaseljenih prostora iseli, što bi značilo: pa zar opet novi progon Židova, što, dakako, nije moguće. Navedeni nezaustavljivi proces naseljavanja danas je važan i zato jer je prošlo vrijeme izraelskih teritorijalnih osvajanja – ona danas više nisu moguća, preostaje, dakle, samo demografsko osvajanje prostora. I ono je od strane Izraela nezaustavljivo i zato se svi međunarodni čimbenici (pa i oni najmoćniji) moraju riješiti iluzija: naime, postojat će palestinska država, ali na znatno smanjenom teritoriju Zapadne obale i to iz dvaju razloga: Izrael mora povećati svoj Lebensraum i dubinu bojišta, koja – uzimajući u obzir granice iz 1967. – mjestimično iznosi samo oko 15 do 16 km. I zaista – granice iz 1967. god. nisu sigurne i lako obranjive, iako bi takav način rasprave zapravo trebao biti bespredmetan i to zato jer među priznatim državama – i uz međunarodna jamstva – pojam „neobranjivih granica“ ne bi smio postojati. Ali, nikada se ne zna i to je razlog da se taj izraelskopalestinsko-libanonsko-sirijski prostor može nazvati „bliskoistočnim Balkanom“ – dakle, neće biti pravednog rješenja: palestinske izbjeglice/prognanici neće se moći vratiti na svoja stara vlastita ognjišta, granice će biti različite od onih iz 1967. god., idealno rješenje po kojemu bi Jeruzalem bio zajednički glavni grad i Izraela i Palestine – nije mogu-

66

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

će. Sve u svemu – ima povijesnih nepravdi koje su nepopravljive: agresija se, ipak, isplati, nasilna se promjena etničkog sastava ipak prihvaća, a to je sve baš isto kao i u Bosni i Hercegovini.

Svi ovi primjeri jasno pokazuju da se o dovoljnosti prostora teško može govoriti u nekim regionalnim razmjerima. A isto vrijedi i za globalne odnose: tako je prazan Antarktik, prazna je Amazonije, prazan je Sibir, prazni su Xinjiang i Tibet, prazna je Mongolija, prazno je i svjetsko more (za ploveće gradove), ali, neki su od tih navedenih prostora izuzetno nepovoljni za masovno naseljavanje, uz što postoji i ono drugo, tj. istina je da su Sibir, Antarktik, Amazonija, sjeverna Kanada, unutrašnjost Australije, Sahara, itd. – prazni, ali ih države/vlasnici ne žele staviti na raspolaganje drugima za rješavanje njihovih demografskih problema. Ti su prostori, dakle, politički blokirani, što govori o ograničenosti Lebensrauma u globalnim razmjerima. Zato mora biti jasno da ni Xinjiang, niti Tibet ne mogu postati posebne države, jer su oni za Kinu rezerva životnog prostora. I za Rusku Federaciju dalekoistočni Sibir također je rezerva životnog prostora.

A to će se pitanje očito jednom postaviti i u budućnosti – jer je teško prihvatiti i održavati trajni mir u prostoru gdje se izravno dodiruju prazni Sibir i gusto (i sve gušće) naseljena Prava Kina.

Sve u svemu, izgleda, da prostora ipak nema dovoljno, a pogotovo nema dovoljno onog kvalitetnog Lebensrauma, koji bi u pravednom društvo svima morao biti podjednako dostupan.

Uspješnost/neuspješnost

države/

teritorij i rat. Razmatranja u ovom kon-

tekstu toliko su jednostavna i jasna da se sve može apsolvirati sa svega nekoliko rečenica. Uspješnost države cijeni se po ši-

renju njezinog teritorija, što je vrijedilo naročito nekada, gubitak teritorija znači očiti neuspjeh, praktički svi ratovi vode se zbog novih prostora (i specifičnih zemljopisnih lokacija), svaki mir obično završava velikim teritorijalnim pospremanjem, pobjednici se nagrađuju, poraženi gube teritorije. Pri tome je posebno važna činjenica o kažnjavanju putem teritorija. Poslije malih i velikih ratova zapravo nikad nema plaćanja ratne štete, ali zato postoji kažnjavanje gubitkom prostora.

Takav je slučaj i Austro-Ugarske i Turske i Njemačke. Gubitak teritorija za državu znači njezin maksimalni neuspjeh, što dobro izražava konstatacija predsjednika Putina kako je raspad SSSR-a „...najveća geopolitička katastrofa 20. st.“ Pri tome je jasno da Putinu/SSSR/Ruskoj Federaciji nije problem što su izgubljeni Kazasi, Estonci ili Gruzini, nego što je izgubljeno oko 5 000 000 km² prostora – i to je to! I time bi se ovo poglavlje moglo završiti, ali ne u potpunosti, i to zato jer postoje (na Balkanu i njegovim rubovima – a gdje bi drugdje?) primjeri koji pokazuju da agresor (koji je nota bene, izgubio rat), bude nagrađen teritorijem. A to vrijedi za srpstvo i Srbiju: srpstvo u BiH je nagrađeno (č)etnički očišćeno državom u državi i to daleko iznad postotnog učešća Srba u BiH (49% teritorija BiH za oko 31% Srba u BiH 1991. god.), dok je u našem Domovinskom ratu Srbija izašla kao teritorijalni pobjednik: stekla je hrvatski državni teritorij na lijevoj obali Dunava, kao i neke otoke u Dunavu, i teško je vjerovati da će to biti vraćeno. Zato treba jasno reći: Hrvatska je iz Domovniskog rata izašla kao teritorijalni gubitnik.

Prostor kao kriterij u periodizaciji

svjetske povijesti. Da je prostor oduvijek

imao važnu ulogu u povijesti međunarodnih odnosa, više je nego jasno. Ali, unatoč tome, neki vidovi mogu biti posebno zani-

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

mljivi – zato naglašavamo: za periodizaciju svjetske povijesti mogu poslužiti vrlo različiti kriteriji, pri čemu i onaj prostorni ima svoje mjesto, dakle: promatrajući svjetsku povijest, i to onako – grosso modo – na jedan posve novi, pojednostavljeni, ali zato nipošto površan ili pogrešan način – moguće je utvrditi dvije razvojne faze pri čemu prostor kao kriterij igra bitnu ulogu. Prva je faza dugotrajnija i zapravo je već posve apsolvirana (u osnovi još od Prvog svjetskog rata, a naročito u drugoj polovici 20. st.), druga faza traje danas i ima osiguranu budućnost, a razmeđa je tih dviju faza druga polovica 20. st. Te su dvije faze slijedeće: prva je ona teritorijalizirana, a druga je ona kapitalizirana faza. Riječ je zapravo o različitim razdobljima utemeljenim bilo na pokušajima, bilo na ostvarenom vladalaštvu, i to u širim globalnim ili regionalni okvirima, ili pak na vladavini kapitala. Naime, da bi se vladalo, u toj prvoj teritorijaliziranoj fazi, trebalo je najprije osvojiti prostore uvijek vrednujući i geostrateške vidove (baze, položaj), i silom podvrgnuti stanovništvo. Zatim, trebalo je taj prostor organizirati (trebalo je znati vladati) da bi bio pogodan za eksploataciju. Kao takav, on je onda davao koristi, ali se za taj prostor (prekomorske kolonije, teritorijalno kontinuirane/kontaktne kolonije, ostale podvrgnutosti) trebalo i brinuti, a vladanje može biti i skupo i mukotrpno. I tako je to trajalo stoljećima. Međutim, taj se teritorijalizirani model povijesno iscrpio. Poslije Prvog svjetskog rata i sve je bilo zrelo za promjene, tj.: niz pojedinih političkih volja više se nije moglo potirati (a to se i nije isplatilo), počelo je razdoblje dekolonijalizacije,1 a velike su se političke tvorevine raspadale (Austro1 Treba uočiti bitnu različitost pojmova „dekolonizacije“ i „dekolonijalizacije“. Prvi znači iseljavanje kolonista, a drugi označava raspad kolonijalnog sustava.

67

Ugarska, Turska), i time u osnovi prestaje teritorijalizirano razdoblje povijesti, tj. ono u kojemu su osvajanja teritorija i podvrgavanje stanovništva (urođenika, a u najboljem slučaju – domorodaca ili raje) bili preduvjet, uvjet i zalog mogućnosti eksploatacije. Njemačko osvajalaštvo u Drugom svjetskom ratu (unatoč spektakularnih događajnosti) slabi se i blijedi vid i odjek teritorijalizirane svjetske povijesne faze, koja je već povijesno bila osuđena, što je i fizički moralo biti potvrđeno. Počela je, dakle, druga tj. kapitalizirana faza svjetske povijesti – nju karakterizira afirmacija i onih drugih političkih volja (dakle, ne samo onih velikih), što rezultira nastankom novih država. U prvi čas to je izgledalo kao udarac starim odnosima, a zapravo se pokazlao kao korist za one jače: da bi se vladalo i eksploatiralo, više nije bilo potrebno osvajati teritorije, dovoljno je bilo vladati putem kapitala – počela je, dakle, kapitalizirana faza svjetske povijesti u kojoj su potrebne nove samostalne/suverene države (pri čemu bi uporaba navodnih znakova bila više nego primjerena). U novim prilikama „podjela je rada“ dobro i djelotvorno uglavljena. Umjesto da se strani vlastodršci brinu o svemu i svačemu – neka to čine nove države, neka ti urođenici i raja slobodno mašu svojim krpetinama (koje oni zovu zastavama), neka slobodno pjevaju svoje pjesmuljke (koje oni zovu himnama), neka se slobodno grizu u strančarenju, neka se igraju „države“, a strani kapital će u okviru globalizacije činiti svoje – i to je današnja stvarnost, i to je, uostalom, i današnji trenutak Hrvatske. Neka se te nove države same brinu za školstvo (u inozemstvu će dobro doći besplatni školovani kadrovi), neka se brinu o socijalnom sustavu, mirovinama i slično, o zdravstvu, neka grade prometnice, neka se brinu oko ekologije, itd. – a strani

68

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

kapital će u miru i sigurnosti pokupiti svoje!

U novim prilikama, dakle, izravni Lebensraum gubi svoje značenje, a važniji postaje neizravni životni prostor i to u obliku interesnih područja iz čega se jasno uočavaju dvije faze svjetske povijesti: prva ima za osnovu teritorijalizaciju, a druga – kapitalizaciju.

Turska i značenje stjecanja i gubit-

ka teritorija. Naglašena uloga prostora

dobro se može uočiti i u nekim regionalnim povijesnim primjerima – za to je dobar primjer osmanlijske Turske, pri čemu osnovna teza glasi: Turska se razvijala i opstojala samo u razdoblju stalnog dodavanja novoosvojenih teritorija: a čim je ono prestalo počelo je razdoblje neminovne propasti.

Naime, Osmanlije su svojevremena divljačka i primitivna horda iz Heartlanda, vojnički, organizaciono i po političkoj volji superiorna dijelu Europe, ali nesposobna da opstoji i da se razvija na osnovici vlastitog rada, znanja, inovacija, korištenja bogomdanih insitnih prednosti i adekvatnih društvenih odnosa.

Povijesna Turska se, naprotiv, može bogatiti i „razvijati“ samo dok stalno dodaje nove teritorije, a to uključuje nova prirodna bogatstva, nove prirodne mogućnosti, novu raju, novi harač, novu robovsku radnu snagu. Međutim, kada dodavanje novih teritorija više nije bilo moguće – počinje razdoblje truljenja i propasti, a to je (zvuči paradoksalno) već 16. st., kada je Turska na vrhuncu (teritorijalne) moći, ali kada ujedno nastupa doba teritorijalnih neuspjeha: godine 1566. to je Siget, 1593. to je Sisak... Istina, 1683.

Osmanlije su opet pod Bečom, ali to je još samo pokušaj posljednjeg osvajalačkog ekscesa, a nikako ne izraz jedne snage u nastupu. I u tom vremenu počinje propast Turske – ona je izgubila glavni motor i pokretač razvitka, a za nešto drugo nije bila sposobna, teritorij je tu, dakle, odigrao bitnu

ulogu – gubitak teritorija na drastičan način ukazuje na slabljenje osmanlijske moći.

Političko

značenje prostora izu-

1. Dobro

je podsjetiti se

zetno je veliko – on je i Lebensraum, služi kao nagrada ili kazna poslije ratova, služi za rješenje nekih tekućih pitanja. To značenje može biti višestruko, ali ovdje naglašavamo svezu sa državnošću i autonomizacijom, prostor je jedan od temelja navedenog, što je moguće apsolvirati u nekoliko točaka.

Krleže:

„Uslijed provale Turaka, hrvatstvo je ostalo bez svoje prirodne geografske baze...“, a ta je baza prostor i to ne bilo kakav i ne bilo gdje, nego upravo onaj vrlo specifične geopolitičke lokacije: riječ je o položaju tzv.

Turske Hrvatske (između približno Une, Vrbasa, Save i početka višeg reljefa na jugu).

Hrvatska je ostala bez tog prostora, a on je po prirodi stvari (lokacija) predestiniran da bude prirodna poveznica primorske i panonske Hrvatske (no kako je taj prostor izgubljen, otvorila se i realizirala mogućnost da ulogu glavnog životnog težišta preuzme Zagreb, odnosno, zapravo periferična spojnica između Riječkog zaljeva, Gorskog kotara, Karlovca i Zagreba).

2. Kao

ilustracija značenja pro-

stora u formiranju nečije povijesnosti, izuzetan je primjer Izraela. U sva-

kom slučaju, Židovi su veliki2 mali narod: dovoljno je spomenuti Dekalog (bez obzira na bilo koju i bilo čiju religijsku pripadnost, i trebalo bi naći ijednog poštenog i normalnog čovjeka koji Dekalog ne bi potpisao). Židovi su narod s možda najtežom poviješću, ali i izuzetnom uspješnošću u prinosima ljudskoj civilizaciji. Međutim, sve ih to nije spasilo od teške povijesti, a da se i ne govori o tome da nisu nikada bili čimbenik međunarodnih 2 Za potpisanog – najveći!

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

odnosa. Međutim, sve se to promijenilo u času kada su Židovi stekli vlastiti teritorij za državu – otada oni postaju subjekt međunarodne politike: uloga teritorija tu je bila od nemjerljivog značenja, i zapravo najvažnija/ jedina mogućnost za stvaranje države.

3. Prostor u funkciji očuvanja hrvatstva u Hrvatskoj. Očito je da je

očuvanje-zadržavanje prostora/tla/zemljišta bitno za opstanak nekog etnikuma. Zato u tom smislu treba naglasiti jedan posebni problem u Hrvatskoj, a taj se odnosi na Hrvatski jug (prostor od Poneretvlja do rta Oštra.) U životnom/geopolitičkom smislu, relativna gustioća je relativno mala (svega 122 870 stan., uz relativnu gustoću od 69, 2001. god., pogotovo ako se izdvoji Dubrovnik, kao jedina važnija koncentracija stanovništva), geostrateška dubina ratišta je neznatna (ponekad i samo 1 ili 2 km), gospodarska je dinamika (osim turizma), neznatna, a u zaleđu su Bošnjaci i Srbi, gladni i zemlje, i hrvatskog mora. Spominjemo Bošnjake i Srbe zato jer Hrvatska (i to na svim razinama) živi u iluziji da će zemlju/nekretnine kupovati oni bogati sa Zapada. Ma niti govora!

Siromašno bošnjaštvo i siromašno srpstvo u zaleđu Hrvatskog juga glavni je aspirant i pretendent koji će unatoč siromaštva naći i smoći sredstava da (i to iz političkih razloga) pokupuje hrvatske zemlje, i tu se u okviru „Eunije bez granica“ trajno naseli – a onda hrvatstvo na Hrvatskom jugu više nema perspektive: vlasništvo nad prostorm odredit će njegovu sudbinu. A to u Hrvatskoj, u kojoj nema ni prostorne, niti geopolitičke kulture, zapravo nitko i ne razumije (osim Srba, dakako).

4. Teritorij

i hrvatsko-slovenski

odnosi: slovenska deblokada pristupnih

pregovra Hrvatske s Eunijom. Nakon du-

69

gog (a izgledalo je i nerješivog) zastoja, pregovori su deblokirani, ali tek onda kada je Hrvatska pristala na Članak 3b) Arbitražnog sporazuma koji Sloveniji daje izlaz na otvoreno more, a to je teritorijalno pitanje.3 Druga mogućnost jednostavno nije postojala i Slovenija je „popustila“, naravno, onda kada se na sudu ostvarila mogućnost teritorijalnog rješenja. I tek kad je ono u načelu prihvaćeno i riješeno (zbog hrvatske nemoći i posljedične popustljivosti), moguće je bilo rješavati i druga pitanja.

5. Podmetanja o „građanskom Hrvatskoj također u sebi sadrže

ratu“ u

prostornu sastavnicu kao ključ za razumijevanje stvari: naime, ako bi se govorilo o velikosrpskoj agresiji, onda to odmah implicira osvajačku sastavnicu u odnosu na hrvatske prostore (Velika Srbija, i to u odnosu na jednu državu koja „nije sudjelovala u ratu“), što je ujedno i implicitna optužba koja pretpostavlja krivnju Srbije. Međutim, ako je riječ o „građanskom ratu“, onda nema teritorijalne sastavnice, jer se u takvom ratu samo iznutra bori za vlast ili za neku promjenu društvenih odnosa, i ne dolazi u obzir promjena/narušavanje državnih granica. Dakle, u „građanskom ratu“ nema nikakve velikosrpske agresije, upitnost prostora u odnosu na vanjske čimbenike je isključena, nikakve velikosrpske agresije, znači, nije niti bilo.

6. Nova

autonomija tzv.

„krajine“.

Za sve one koji i danas smatraju da srpsko

3 Hrvatsko-slovenski Arbitražni sporazum (2009. god.) uključuje Članak 3b) po kojem će Arbitražni sud utvrditi: „Vezu Slovenije prema otvorenom moru“, što je eksplicitni izričaj budućeg rješenja u korist Slovenije, i to zato jer sud ne može (i besmisleno je) dosuditi Sloveniji ono što ona već ima (izlaz/ulaz kroz hrvatsko teritorijalno more), a ako se tome doda i to da će sud određivati sve po načelu pravednosti i u skladu s dobrosusjedskim odnosima – onda je jasno da je Slovenija u izrazitoj prednosti.

70

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

pitanje u Hrvatskoj i dalje stoji kao neriješeno, i opet se može pokazati uloga prostora.

Tako je danas u Hrvatskoj opet aktualna tema neke teritorijalne autonomije Srba u Hrvatskoj, što briljantno advokatira gospodin Pupovac, i to na izričito geopolitički način: treba, naime, za tu autonomiju najprije osigurati neku teritorijalnu bazu (zajednica općina) u koju se i na koju se onda ugrađuje i nadograđuje sve ostalo. I to zato jer difuzna kulturna autonomija nije ono pravo (srpska gimnazija u Zagrebu ne znači ništa u odnosu na mogućnosti koje pruža teritorij zajednice većinskih srpskih općina) - treba zato definirati teritorij za buduću vlast. Gospodin Pupovac nije školovani geopolitičar, ali itekako jest kvalificirani i spontani geopolitičar koji prihvaća silinu geopolitičnosti i koji dobro zna što je to teritorijalna baza i što se njome može postići.

7. Republika Srpska

i rješenje te-

ritorijalizacijom. Sveza teritorija i držav-

nosti dobro se vidi na primjeru Republike Srpske u BiH, što se čita ovako: Srbi su u BiH riješili svoje političko/egzistencijalno pitanje stjecanjem države u državi, tj. to je pitanje moglo biti riješeno samo na jedan način, definiranjem vlastitog teritorija kao temelja s odgovarajućim granicama. A slično se može očekivati i na Kosovu gdje je moguće da srpsko pitanje bude razriješeno autonomijom većinskog srpskog etnikuma4 na sjeveru države. Zapravo, takva rješenja su jedina prava rješenja, sve su drugo magle „suživota“, multi-kulti društva, „ravnopravnosti“ i slično. A kako to da očito teritorijalno rješenje mnogi ne vide – ostaje trajno zagonetno pitanje.

4 Pojam etnikuma odnosi se na jedinstvo istovrsnog i većinskog stanovništva s nekim teritorijem i njegovu tradicionalnu identifikaciju i ukorijenjenost u tom teritoriju.

8. Uloga životnog prostora u bošnjačko-hrvatskom vojnom sukobu.

Zatim, upravo je prostor onaj bitni sadržaj koji posvema i bez ostatka razjašnjava bošnjačko-hrvatski sukob, koji je u ovom slučaju zaista imao karakter građanskog rata jer nije u pitanju bila promjena državnih granica, nego unutrašnji odnosi: borba za vlast na određenim prostorima. Za Hrvate nad onim hrvatskim (apsolutno i relativno) većinskim, za Bošnjake nad onima gdje je to moguće bez obzira na narodnosni sastav.

A taj je bošnjačko-hrvatski sukob bio silovit iz jednog jednostavnog razloga: Bošnjaci su morali za sebe osigurati neki (što veći) prostor u važnom politogenetskom trenutku – tj. – kada se ostvaruju državnosti. I tu nije moglo biti ni dogovora niti milosti, jer o pitanju životnog prostora dogovor nije moguć, zato jer je Lebensraum u pitanju, Bošnjaci nisu poznavali obzire, Hrvati više nisu bili prirodni saveznici. A to se sve zbivalo u času kada su Bošnjaci shvatili da su rat protiv Srba definitivno izgubili (kada su, dakle, izgubili teritorije, naročito u istočnoj Bosni), koje je trebalo negdje nanovo steći, odnosno nadoknaditi kao novi životni prostor, a to je jedino bilo moguće na račun Hrvata, pogotovo u središnjoj Bosni, gdje hrvatska većina nije toliko uvjerljiva, a koji je prostor Bošnjacima neminovno potreban zbog svoje središnje lokacije u funkciji povezivanja Tuzle i Sarajeva. Stvaranje države je trenutak „biti ili ne biti“, za državu je potreban prostor, a njega drže Hrvati! Zato se Bošnjaci okreću protiv Hrvata, Srbi više nisu u igri, jer se protiv njih ne može ništa i – kojeg li paradoksa – oni zapravo više i nisu neprijatelji, životni prostor se može nadoknaditi samo na račun Hrvata, oni postaju pravi neprijatelji – tu smo, dakle!

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

Međutim, to nije sve: proces iskorijenjivanja Hrvata iseljavanjem nastavlja se i poslije rata i poslije Daytona, i hrvatstvo BiH dolazi u veliko iskušenje, jer ako Hrvati počnu prodavati zemlju, to je put u iskorijenjenost, bilo kakva ideja „biti svoj na svome“ tada nestaje, nestanak ili apsolutna marginalizacije hrvatstva u BiH su na pomolu. Pri tome treba upozoriti na sve teži položaj hrvatstva u BiH što uočavamo iz određene eskalacije: naime, do izbora (listopad 2010.) Hrvati su u BiH nadglasavani, ali su sudjelovali u vlasti, dok danas Bošnjaci rade na tome da se najvažnije hrvatske stranke – isključi iz vlasti. Ali, to nije sve: odnos Bošnjaka prema Hrvatima može se još i zaoštriti i to kao posljedica ako se Republika Srpska izdvoji iz BiH. U današnjim prilikama, sve dok je R. Srpska još uvijek u okvirima BiH – Bošnjaci se mogu zanašati himerom da će zbog višeg prirodnog prirasta jednom ipak apsolutno nadvladati sve u državi. Međutim, ako se R. Srpska izdvoji onda ta tlapnja definitivno nestaje, Bošnjaci moraju shvatiti da je s izgubljenim prostorima za račun srpstva u toj priči sve gotovo, i da ne preostaje ništa drugo nego širiti svoj Lebensraum na račun Hrvata: zato oni ne smiju biti ravnopravni, nego se zbog neravnopravnosti moraju iseljavati, a slobodni životni prostor onda ostaje Bošnjacima. Njima, naravno, nije ni do kakve ravnopravnosti Hrvata, oni jednostavno moraju biti neravnopravni da bi ih to prisililo na iseljavanje, veza i odlučujuća uloga: hrvatska neravnopravnost – iseljavanje – bošnjački životni prostor jednostavno je postulirana i tu nema nikakve dvojbe – dvojba može biti samo u tome da li će to sve, u korist Bošnjaka, zaista i uspjeti. Ali, neće! Iskorijeniti jedan narod ipak nije tako jednostavno, a pogotovo ne u uvjetima kada se u BiH počinje ostvarivati svehrvatska slo-

71

ga. Nju, naravno, narušavaju oni koji su se prodali za malo vlasti. A kako se takav stav naziva posve je jasno, ali ne treba trošiti teške riječi – treba za sve ostaviti otvorena vrata… A svemu treba dodati još nešto – naime, kada je riječ o tome kako prostor djeluje u politici onda treba posebno uočiti Rezoluciju Hrvatskog narodnog sabora (Mostar, travanj 2011.) u kojoj se kao rješenje (i to zapravo jedino pravedno i razumno rješenje pitanja hrvatstva u BiH) navodi federalizacija, koja očito uključuje dvije sastavnice: prvo, odgovarajuće odnose u vlasti, i drugo, priznanje vlastitog etničkog većinskog hrvatskog prostora kao temelja za primjenu federalizacije, bez takvog teritorijaliziranog rješenja neko pravedno rješenje uopće nije moguće: dakle,

9. Istinsko rješenje hrvatskog pitanja u BiH također kao bitnu i nezaobi-

laznu sastavnicu uključuje prostor kao čimbenik. Naime, kao i u slučaju s Republikom Srpskom, Hrvati ne mogu ostvariti u BiH ništa u okviru „suživota“ i „zajedništva“ u Federaciji (jer uvijek mogu biti nadglasani), nego to mogu samo putem ostvarivanja svog vlastitog trećeg entiteta, tj. moraju imati neki svoj definirani teritorij s hrvatskom većinom, teritorij s jasnim granicama prema drugima u kojem je onda jedino moguće biti „svoj na svome“. I to je čitava mudrost: bez adekvatne teritorijalizacije vlasti nema rješenja – zato je trojna federalizacija BiH, (sa četvrtom jedinicom – Sarajevskim distriktom) za Hrvate jedino istinsko i pravo rješenje. Sve drugo znači najprije marginalizaciju, a to je onda uvod u nestanak hrvatstva u BiH, i kao demografskog, i kao političkog čimbenika. Jedino putem trećeg entiteta Hrvati mogu spriječiti bošnjačku dominaciju, a uvjet za to su: svoja vlast, vlastiti teritorij, što ujedno znači da treba sačuvati nekretnine:

72

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

prostor/tlo/zemlju. I dokle god Hrvati u BiH budu raspolagali vlastitim zemljišnim posjedom – dotle se, koliko-toliko, mogu održati.

U protivnom, ako rasprodaju zemlju, ako se liše teritorijalne baze, zbog neizdrživog bošnjačkog pritiska koji se bori za Lebensraum, onda je njihova sudbina zapečaćena.

10. Pitanje identiteta. I najzad – ali ne i najmanje važno – jest uloga prostora (kao regionalne/ambijentalne cjeline) u formiranju identiteta nekog etnikuma, bilo u užem zavičajnom, bilo u širem domovinskom smislu. I to zato jer se svi etnikumi, svi zavičaji i sve domovine – u konačnici nekako ukorjenjuju u neki prostor: on postaje znak i izraz njihove svijesti o sebi, njihovog identiteta, dakle, identifikacija kao privrženost, tradicija, ukorijenjenost, poistovjećivanje/istost, kao dio onoga po čemu netko jest to što jest – nezamislivi su bez prostora.

11. I –

konačno

–

prostor djeluje

u kontekstu određene političke manipulacije ovisno o tome kako je orga-

niziran i to barem na tri načina: prvo,

putem tzv. gerrymandera koji predstavlja oblik zloporabe prilikom izbora: naime, prostor može biti tako organiziran (uobličen, raspodijeljen, razgraničen) na pojedine izborne jedinice da se mogu postići različiti željeni izborni rezultati bez obzira na sastav i glasovanje biračkog tijela: ono može uvijek

biti isto i imati istu političku orijentaciju, ali krajnji rezultat ovisi o spomenutoj organizaciji prostora. Drugo, posebna organizacija prostora može „mijenjati“ neki etnikum, tj. može ga „povećavati“ ili „smanjivati“ ovisno o tome kako je taj prostor organiziran za potrebe statistike. Naime, neki je etnikum moguće statistički dijeliti i njegove dijelove priključivati statističkim jedinicama nekog drugog etnikuma, čime se postiže da prvospomenuti većinski etnikum odjednom postaje „manjina“ u okviru neke druge statističko/teritorijalne jedinice. I najzad – treće – uvođenje (ili ukidanje) središnjih oblika vlasti u sustavu općina-regija (kanton federalna jedinica)-država (kao u BiH) ima za cilj bilo afirmaciju, bilo potiranje političkih mogućnosti da pojedini etnikumi budu „svoj na svome“. Ako se prostor politički organizira tako da nema središnje stepenice, time nestaje i mogućnost političkog subjektiviteta određenog etnikuma. Na taj način u postojećem političkom ustrojstvu u BiH – većinske hrvatske političke jedinice omogućuju određenu ravnopravnost hrvatstva, dok u slučaju njihovog nestanka – Hrvati u čitavoj Federaciji kao cjelini, postaju manjina s logičnim posljedicama. Sve u svemu – jasno je vidljivo iz ovih triju navedenih mogućnosti da različite organizacije prostora mogu imati bitne političke posljedice.

Zaključak 1) Sva ova razmatranja o prostoru treba shvatiti na način koji apsolutno isključuje svaki geografski determinizam, jer je prostor samo „jedan od...“ čimbenika u razumijevanju kompleksne životne stvarnosti, ali, u isti čas treba reći: prostor je jedan od neizostavnih i nezaobilaznih čimbenika, važan u skladu s mjestom i povijesnim trenutkom.

Zato na kraju – da ne duljimo, navest ćemo jedan narodni i zdravorazumski primjer: da bi se preko prostora nešto riješilo, on prije svega mora biti osvojen/prisvojen. Stoga citiramo jednog od onih razbojnika, pljačkaša i ubojica, koji je divljao po Hrvatskom jugu i „branio“ Crnu Goru (kod Dubrovnika!) i koji je svojevremeno rekao u kameru titogradske televizije otprilike slijedeće: “...ja sam vam samo obični mašin-bravar i ja se u tu politiku baš i ne

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

73

razumijem, ali - ja se borim za prostor!“ (najprije Dubrovnik, zatim Split, a onda idemo na Zagreb). I to je to, sapienti sat!

2) O značenju teritorijalizacije kao vida rješenja političkih pitanja nije dovoljno ukazati samo na Republiku Srpsku i pokušaje gospodina Pupovca u Hrvatskoj (koji za sada ne uspijevaju, ali – doći će i njihovo vrijeme), nego treba potegnuti i druge primjere: tako danas njemačka manjina u Belgiji traži svoju novu četvrtu političko-teritorijalnu jedinicu, traži dakle, rješenje svog statusa na teritorijalizirani način. A takvo teritorijalizirano rješenje Hrvatima će u BiH biti onemogućeno u čemu će sudjelovati i Hrvatska i SAD. Pri tome će i jedni i drugi „podržavati“ Hrvate u BiH, ali – Hrvatska ne na teritorijalizirani način, nego samo kroz institucije, dok SAD neće podržati bilo kakav treći entitet, jer – „to nije korak u pravom smjeru“, što znači: Hrvatska i SAD su Hrvate u BiH zapravo napustili, pri čemu se zaboravlja: likvidiranje hrvatstva u BiH samo je početak likvidacije hrvatstva u Hrvatskom Podunavlju i na Hrvatskom jugu.

3) U svakom slučaju – u zaključku treba naglasiti ono najvažnije: za neka životno odlučujuća i nadasve dugoročna politička rješenja od egzistencijalnog značenja – (stvaranje države) – treba zauzeti neki prostor i na bilo koji način (najdjelotvornije – etničkim čišćenjem) riješiti se postojećeg starijeg pučanstva i tako stvoriti novu realnost koja se više ne može promijeniti – tako je bilo oduvijek pa čak i tijekom i na kraju 20. st. U tom su smislu važna dva primjera: prvi je onaj izraelski (osvajanje teritorija kao temelja državnosti i to bez mogućnosti povratka prognanika i izbjeglica što je razumljivo, jer bi oni mogli dovesti u pitanje Izrael kao nacionalnu državu židovskog naroda). I zatim – primjer Republike Srpske u odnosu na etnikum Hrvata i Bošnjaka – teritoriji su od Srba vojno zauzeti (uz blagonakloni stav međunarodnih moćnika) i zatim (č)etnički očišćeni – navedeno jasno govori o preponderantnom političkom/geopolitičkom značenju prostora.

4) Pri svemu tome treba dodati da svijest o značenju prostora u Hrvatskoj jedva da danas i postoji i to na svim razinama. Dobro je zato istaknuti primjer odnosa sa Srbijom: u tom se smislu često i rutinski govori kako bi Srbija trebala vratiti opljačkano kulturno blago, pružiti podatak o nestalima i slično – ali se nikada ne spominje da bi morala platiti ratnu štetu i, naročito, da bi trebala vratiti okupirane hrvatske teritorije. Hrvati kao da nisu svjesni da su iz Domovinskog rata izišli kao teritorijalni gubitnici što se u skladu s Velikim zaboravom postupno ugrađuje u već postojeći hrvatski mentalitet, i to je sve postalo „normalno“: Srbija okupira dijelove Hrvatskog Podunavlja – pa što onda!

Očito je kako je prostor kao jedan od najgeografskijih sadržaja i sam temelj geografske znanosti – tome treba dodati i drugi isto tako važan temelj: to su položaj (lokacija), odnosno prostorni odnosi zbog čega najavljujemo novi naslov: Na temeljima geografije – II: geografski položaj i prostorni odnosi.

74

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

Sl. 1. GEOGRAFSKE SASTAVNICE EUROPE I NJIHOV SMJEŠTAJ

GEOGRAFSKE SASTAVNICE EUROPE I NJIHOV SMJEŠTAJ

Pristup pitanju sastava Europe (podjela je, dakako, nešto posve drugo) pokazuje da smo skloni optimizmu: sastav, naime, predmnijeva cjelinu/cjelovitost, a suradnja i odnosi koji se temelje na dobroj volji, prirodni su u tim uvjetima. Ovisno o pojedinim autorima, sastav Europe temelji se na različitim osnovama. U našem slučaju, jedna je od osnova smještaj pojedinih dijelova Europe – riječ je, dakle, o jednom vidu fizičko-geografskih osnova. Međutim, snaga i dojmljivost elementa smještaja toliki su da neminovno povlače i neke društvene značajke te tako dolazimo do složenih prirodoslovno-društvenih kriterija. Ako je tome tako, onda smo se posve približili geografskom poimanju stvarnosti, nadrastajući izdvojenu fizičkogeografsku i antropogeografsku razinu, zbog čega u njihovu jedinstvu vidimo i kompleksne zemljopisne značajke, koje su zemljopisne upravo zbog navedenog dvojstva, složenosti i međuutjecaja.

U same temelje geografije kao znanosti, što znači, uključivanje geografskih sadržaja u određeni uzročno-posljedični niz, očito ulaze osobine i funkcije prostora i njegovo značenje i uloga u društvenoj zbiljnosti. Isto tako, ulaze i karakteristike položajnosti/lokacije, koje se odnose na bitnu različitost statičkog smještaja i naročito, naročito – dinamičnog položaja. Vrijedi to i za svaku prostornu/regionalnu raščlambu Europe, pri čemu treba uočiti jednu bitnu razlikovnost, koju čine regionalni sastav Europe i njezina geopolitička podjela. Ta dva pojma nipošto nisu istoznačnice, pri čemu je razlike lako uočiti: pojam sastava odnosi se na određeno jedinstvo, on podrazumijeva određeno suradništvo i cjelovitost, kao i zajedništvo, isključuje, dakle, suparništvo i sukobljenost interesa, što znači: Europa je sastavljena od svojih geografskih regija. Međutim, u isti mah, za razliku, postoji i podjela Europe koja znači suprotstavljenost interesa, ona osporava suradništvo i zajedništvo, a takva upravo jest geopolitička podjela Europa, koja je, neprevladano naslijeđe hladnog rata. Valja, dakle, zaključiti: Europa je u isti mah i sastavljena i podijeljena, no u oba slučaja, pojedini se njezini dijelovi odlikuju posve određenim smještajem i položajem. I zato će se na ovome mjestu promotriti barem smještaj (dakle, nikako ne i položaj) pojedinih europskih makro sastavnica i to na temelju visokog stupnja generalizacije (jer drugačije i nije moguće), vodeći, dakle, prije svega računa o granicama država. A čitavu tu problematiku jedino je moguće pratiti na priloženom zemljovidu.

(LEGENDA uz sl. 1)

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

75

76

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

ZEMLJOPISNI SASTAV EUROPE 1 – Međa i granica Europe i Azije. Pri tome mora biti jasno da Azerbajdžan i Turska nisu Europa – različitosti europeizma (u tome i kršćanstva) i orijentalizma (u tome i islama) su prevelike, a da bi mogle biti zanemarene. Istina, dio Turske (Europska Turska) nalazi se na europskom kontinentu, ali taj smještaj nipošto nije i ne može biti kriterij i dokaz „europeičnosti“ Turske. (važno je naglasiti da u prostor Europe valja ubrojiti i sva teritorijalna mora, što posebice vrijedi za Crno more).

2 – Temeljni sastav Europe u skladu s osobinama smještaja. Sjeverna (islandsko-skandinavsko-baltičko-ruska) Europa uvelike je izoliran prostor bez odgovarajuće otvorenosti prema drugim dijelovima svijeta, osim u zračnom prometu zbog naglašene blizine Sjeverne Amerike, inače bez provoznog značenja, s bitnim klimatskim ograničenjima (agora i forum tu nisu mogući), ali i s rastućim životnim/prometnim mogućnostima zbog globalnog zatopljenja, te novim geopolitičkim problemima (ruski prodor prema Sjevernom polu 2007. godine). Nakon normanske osvajalačke faze, sjeverna Europa ima premalu demografsku masu da bi se mogli upustiti u veća i trajna osvajanja, zbog čega su Švedska nastojanja ostala ograničena na Baltik i dio Rusije i nisu bila uspješna.

3 – W – Zapadna ili Atlantska (maritimna) Europa, povoljan je i stimulativan klimatsko-maritimni prostor, od 16. st. maksimalno uključen u globalne prometno/gospodarsko/kolonijalističke odnose, on je jezgra osvajanja dalekih prostora, ujedno je prostor začetka široke ubanizacije i modernog industrijskog razvitka, te demokratskih stečevina.

Neke zemlje Zapadne Europe odlikuju se posebno vrijednim smještajem (što u europskim razmjerima vrijedi još samo za Italiju i Njemačku), primjerice, Velika Britanija sa svojim otočnim položajem, koja je dovoljno blizu da sudjeluje u onom europskom (već prema svojim potrebama), ali je i dovoljno izdvojena („sjajna izolacija“), zbog čega izmiče opasnostima (Hitler je mogao osvojiti kopnenu Francusku, koja graniči s Njemačkom, ali ne i otočno izdvojenu Veliku Britaniju).

4 – E – Istočna ili kontinentska Europa – kopneno zatvoreni prostor s trajnim problemom nedostatka odgovarajuće maritimne sastavnice, što pogotovo vrijedi za Rusku Federaciju danas, i to zbog gubitka dijela baltičkog i crnomorskog pročelja za račun Estonije, Letonije i Litve, Ukrajine i Gruzije. Iako je Istočna Europa neprijeporno dio Europe, često se shvaća kao prostor koji Europi zapravo ne pripada. Svoju snagu crpi iz veličine kopnene mase (i njezinih prirodnih izvora), koja stalno teži moru, a njezino je osvajanje ponajprije okrenuto prema Aziji, za razliku od Zapadne i Sredozemne Europe, koje su se u svom kolonijalističkom naporu morale orijentirati prema prekomorskim zemljama, zbog čega nastaju dva tipa kolonija: (one klasične) prekomorske i one teritorijalno kontinuirane (ruske) kolonije. Dok se u Sjevernoj, Zapadnoj i Južnoj Europi, a niti u Mitteleuropi nije trajno mogla uspostaviti jedna velika sila/velevlast, dotle je u Istočnoj Europi dominiralo russtvo, koje se, ujedno i posljednje među velikim regionalnim moćima pridružilo mogućnostima demokracije.

Radovan Pavić: NA TEMELJIMA GEOGRAFIJE – I: PROSTOR (U POLITICI) GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 59-78

77

5 – S – Južna ili Sredozemna Europa, klimatski je vrlo povoljan prostor koji ima određene povijesne prednosti zbog dodira s Azijom (azijski Levant, Bliski istok), i primorskom sjevernom Afrikom, ali je dijelom trpio i nedostatke (pogotovo od 14. i 15. st.), zbog dodira i suprotnosti kršćanstva i islama. Ujedno, Sredozemna je Europa kolonijalističko pročelje prema Africi. Kao i u Zapadnoj Europi i na Sredozemlju postoje zemlje s izuzetno povoljnim smještajem – to je centralno položena Italija, što je prirodna pretpostavka za organizaciju šireg prostora. Zato je logično što je s temeljem u svom središnjem položaju antički Rim mogao organizirati jedan veliki imperij, a kasnije to više nije bilo moguće postići iz jednog perifernog Konstantinopola, i isto tako perifernog Istanbula.

Spomenuti centralitet imao je zavodničko značenje za Musollinijeve težnje za obnovom Rimskog carstva na osnovi prednosti koje pruža spomenuta središnjost.

6 – a) ME – Središnja Europa ujedno je i Mitteleuropa, što znači teritorijalno poklapanje jednog zemljopisnog pojma određenog prema smještaju s drugim civilizacijskim i geopolitičkim pojmom. Mitteleuropa ima izuzetne životne prednosti (stimulativna umjerena klima), bila je zaštićena od Azije drugim prostorima/predziđima (prema Mongolima i Osmanlijama), njezin središnji smještaj i križišna otvorenost prometnih pravaca prema svim dijelovima Europe kumulirali su najrazličitije višestoljetne prednosti, važna je u tome bila i ostala participacija na moru, a sve to traje više od 1000 godina i očito je moralo imati pozitivnih posljedica, čemu treba dodati i civilizacijsku snagu germanskog genija (posredovanu i osvajalaštvom), te utjecaje židovstva.

– b) dio granice Središnje južne Europe koji ne potire granicu Mitteleurope 7 – a) Raščlamba temeljnog sustava. Navedeni temeljni sustav Europe koji grosso modo, istina, predočava neke osnove, očito zahtijeva i nešto podrobniju raščlambu, zbog čega se izdvaja – NW – Sjeverozapadna Europa s Islandom i dijelom Norveškog mora.

– b) Središnja skandinavsko-baltička Europa (I.), čija je životna okosnica/spojnica Baltičko more (1). U tom je prostoru i ruska Kalinjingradska oblast, što je idealan primjer za razlikovanje geografske od geopolitičke definicije s obzirom na to da je ta oblast očito Istok.

– c) NE – Sjeveroistočna Europa prostor je između približno sjeverne Dvine i sjevernog Urala.

8 – a) Središnja zapadna Europa (II.) – njezino je životno središte locirano oko Pas de Calaisa i La Manchea (2).

– b) SW – jugozapadna Europa (Španjolska i Portugal) 9 – Središnja južna Europa (IV.) – njezine su poveznice/okosnice Jadransko i Jonsko more (3). Ovo je prilika da se odmah upozori na jednu tešku besmislicu. Naime, naš prostor/regija nije nikakva „jugoistočna Europa“, nego izrazita Središnja južna Europa. Zanimljivo je upozoriti da bi po analogiji odgovarajući prostor na sjeveru (Norveška, Švedska i Finska) morao biti definiran kao „sjeveroistočna Europa“, što, dakako, nije prihvatljivo. U površnom razmatranju moglo bi se prigovoriti teritorijalnom obuhvatu Središnje južne Eu-

78

rope, i to s naslova da Italija (i Jadran) nikako ne mogu biti tretirani u okviru neke cjelovitosti s Balkanskim poluotokom i Balkanom. To je, dakako, točno, ali taj prigovor ovdje uopće ne stoji, jer nipošto nije riječ o nekom geografskom regionalnom aspektu, nego samo o smještaju, a u tom smislu i Italija i Rumunjska očito jesu u Središnjoj južnoj Europi.

10 – Središnja istočna Europa (III.) 11 – SE – Jugoistočna Europa – prostor između spojnice istočna Ukrajina-zapadni Kazahstan-Zakavkazje (Armenija). Životna poveznica sve više postaje Crno more (IV.)

Literatura

Pavić, R., 1987: Teritorijalizacija političkog – logika prostora i uloga teritorija u politici, u: Idejne i društvene vrednosti geografske nauke (ur. Vulović, D.), Centar za marksizam univerziteta u Beogradu, Beograd, 93-104.

dr. sc. Radovan Pavić, red. prof. u mirovini

Boškovićeva 20, 10000 Zagreb, Hrvatska

79

PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI Radovan Pavić

80

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

Sl. 1. Osnovni sadržaji na kojima se temelji pojam dalekoistočnog Balkana

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

81

LEGENDA uz sl. 1.

U svakom tretiranju geografske znanosti koje bi htjelo da ga uvažava na razini jednog teorijskog pristupa – nužno je uključivanje triju vidova koji se nalaze u samim temeljima geografije i bez kojih ona – kao znanost – zapravo i ne može opstojati, a ti su temelji prvo riječ je o prostoru/prostornosti/protežitosti/oprostorenju, drugo o položajnosti, dakle smještaju i položaju tj. prostornim odnosima i treće o fizičko-geografskom i geografskom determinizmu koji bi trebao ili ne (ili čak i ne bi smio) imati određujuće značenje. U navedenoj trijadi (prostor-položajnostdeterminizam) elementi položajnosti sa shvaćanjem prostornih odnosa očito su najizraženiji i najdojmljiviji i pružaju izuzetno bogate mogućnosti za geografsko razumijevanje stvarnosti i zato elementima položajnosti treba posvetiti punu pažnju što naročito dolazi do izražaja u sintetičkoj, dakle regionalnoj geografiji. Osobine i utjecaji položajnosti pri tome su jedno od najvažnijih poglavlja (koja mogu postojati i sama za sebe) i nipošto se ne apsolviraju nemuštim i nemoćnim deskripcijama u stilu „gdje se što nalazi i koje more koga oplakuje“ (Ah!), nego imaju kauzalno/ posljedično značenje u jednom istinskom i specifičnom upoznavanju stvarnosti. Pri tome je posebno važno naglasiti kako svaka raščlamba položajnosti – moguća je tek primjenom zemljovida koji nisu nikakva ilustracija i dopuna teksta, nego sve ima najbitniji karakter merituma. U to se lako može uvjeriti uvidom u nekoliko navedenih primjera. Posebno treba uočiti i dosta proširene legende, koje imaju (ili bi barem trebale imati) i šire analitičko značenje. To za sada nije uvijek slučaj, ali je tendencija jasna i ona će se razvijati.

Osnovni sadržaji na kojima se temelji pojam dalekoistočnog Balkana. Središte tog prostora je Korejski poluotok.

Gledajući povijesno-geografski, u svijetu postoje zapravo četiri Balkana: prvo, onaj klasični europsko-azijsko-afrički, zatim drugo-baltički, treće-srednjoazijski Balkan i najzad-četvrto-onaj dalekoistočni Balkan. Svi oni imaju jednu zajedničku osobinu: složenost/raznolikost veličinski malih i srednjih naroda lociranih između jačih sila koje teže ne samo prema tim prostorima u užem smislu, nego i kao tranzitnim pravcima za ostvarenje nekih dalekosežnijih strategema u kojima dominira rječnik interesnih područja i osvajalačkog rata, bez obzira na sudbinske nesreće koje je povijest namijenila onim manjima i slabijima lociranim u međuprostorima između velikih.

1 - Čvorišni geopolitički prostor Dalekog istoka (Dalistok) s težištem i središtem na Korejskom poluotoku.

2 – (1) – Kinesko životno žarište s političko-teritorijalnim interesnim područjima (Vanjskoj i Unutrašnjoj Mongoliji-1a, Mandžuriji-1b, Koreji-1c- i zapadu (1d-Tibet i Xinijang) 3 – (2) – Ruska interesna područja prema obalnom Dalekom istoku i sa što naglašenijim prodorom prema jugu (2a-Vladivostok i Primorski kraj, 2b-Mandžurija i poluotok Liaotung, danas sa gradom Lü-ta (nekada Port Arthur i Talien). Za noviju povijest Port Arthura važni su ruski zakup od 1898. god. i japanska okupacija od 1905. do 1945. god.

4 – (3) – Nastojanja Rusije da se potpuno ostvari na obalama Ohotskog mora, u čemu se javljaju i prijeporna područja (3a – Sahalin, 3b – Kurilsko otočje, ?)

5 – (4) – Japansko interesno područje: korejski most (4a), zatim Mandžurija (4b), Prava Kina (4c) Prijeporni otoci (5) tzv. „4 otoka“ na krajnjem jugu Kurilskog niza, koji su predmet spora Ruske Federacije i Japana 5a – otočići Dokdo/Takashima, pod upravom Južne Koreje, uz polaganje prava od strane Japana 5b – otočje Senkaku shoto pod upravom Japana, na koji polažu prava Tajvan i Kina 6 – (6) – Problem Tajvana koji se ne tiče samo odnosa kontinentalne i otočne Kine, nego na najbitniji način i na SAD, pri čemu je jasno da nikakav vojni sukob u spomenutom trokutu nije moguć, što znači da NR Kina dugoročno ima velike političke prednosti.

82

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

Sl. 2. Vidovi povijesnih položajnosti na Dalistoku

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

83

LEGENDA uz sl. 2.

Vidovi povijesnih položajnosti na Dalistoku 1 – Prostor Prave/tradicionalne, dakle one najgušće naseljene i agrarne Kine (shematizirano), koja je do 1949. god. bila izložena snažnim i uspješnim utjecajima sa strane, kada se periferija ponekad uspjela nametnuti čitavoj Kini (mongolska dinastija Yuan (1271.-1368.) i dinastija Mandžu (1644.-1911.)

2 – M – Po svom položaju i životnim mogućnostima, Mandžurija je najvažniji tradicionalni povijesni međuprostor dalekoistočnog Balkana između triju interesa: a) kineskog, b) ruskog i c) japanskog. Međutim, Mandžurija nije samo objekt interesa sa strane, nego i središte jake i uspješne povijesne političke volje, što znači: iako je na periferiji i Rusije i Prave Kine i Japana, važan je posebni politogenetski čimbenik i subjekt na Dalistoku, koji je određeno vrijeme i vladao čitavom Kinom (dinastija Mandžu). U vrijeme japanske marionetske tvorevine Mandžu Kuo (1932.-1945.), Mandžurija se industrijski izuzetno razvila i danas je jedan od industrijski najvažnijih dijelova Kine 3 – Mongolija kao dio tradicionalnog tamponskog prostora između russtva (R) i hanstva (H), što je bitno pridonijelo da se dvije gigantske političke volje u Aziji nisu vojno sukobljavale u procesima vlastitog teritorijalnog širenja – Rusije prema istoku, Kine prema zapadu.

4 – Interes Rusije u 19./20. st. da što više prodre na južna primorska pročelja u težnji uspostavljanja pogodne luke na što toplijim morima (Vladivostok i poluotok Liaotung). Luka Vladivostok (oko 43°N) zimi se zamrzava, ali je uz pomoć ledolomaca promet moguć čitavu godinu (a zamislite da se zimi zamrzavaju Vis ili Pelješac!).

5 – Korejski poluotok kao glavno središte i težište dalekoistočnog Balkana, barem između moći triju protagonista – Kine, Rusije i Japana, ali bez dovoljne vlastite snage da bi povijesno bio nešto više od objekta u dalekoistočnim međunarodnim odnosima.

6 – Položaj Korejskog poluotoka s mostnom i prijelaznom funkcijom, bilo u odnosu kopnene Azije prema Japanu, bilo Japana prema azijskom kopnu. U pokušaju osvajanja Kine, Korejski je poluotok za Japan odigrao bitnu ulogu, i to kao veza Japana s Mandžurijom, i Pravom Kinom, i zatim, kao baza i zaleđe za osvajanje na azijskom kopnu.

7 – Željeznički interesi kao bitan oblik gospodarskog i političkog prodora svode se za Rusiju na tri cilja: 1) Osigurati najkraću vezu Sibira s Vladivostokom (1 – Istočnokineska željeznica), 2) osigurati izlaz na poluotok Liaotung/Port Arthur i Dairen) i 3) Osigurati vezu s Vladivostokom preko vlastitog, tj. ruskog teritorija. Godine 1898. Rusija dobiva od Kine pravo da željezničkom prugom spoji poluotok Liaotung s Istočnokineskom željeznicom (dakle, do Harbina), godine 1903. dovršena je ta Južna mandžurska željeznica, kao najvažnija u Mandžuriji, koja je otvara moru i povezuje s Pekingom.

U skladu s japanskim osvajalačkim ciljevima, željeznice su imale bitno značenje i zbog gospodarske eksploatacije, i zbog činjenice da su otvarale put za Peking (pod japanskom okupacijom 1937.-1945.), a time i za ostalu Kinu.

84

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

Sl. 3. Položajnost i geostrateški odnosi na Dalistoku poslije 2. svj. rata.

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

85

LEGENDA uz sl. 3.

Položajnost i geostrateški odnosi na Dalistoku poslije 2. svj. rata.

1 – SSSR/Ruska Federacija, za razliku od baltičkog, kavkaskog i srednjoazijskog prostora, Rusija 1991. god. nije na Dalistoku doživjela nikakve teritorijalne gubitke, nego je i dalje u svojevrsnom ofenzivnom položaju, jer na krajnjem jugu Kurila čvrsto drži tzv. „4 otoka“, na koja polaže pravo i Japan.

2 – a) Mongolija s tradicionalnom, ali i današnjom tamponskom ulogom između russtva i hanstva – b) važno je pri tome uočiti da zbog sve povoljnijih odnosa u trokutu Ruska Federacija-Mongolija-Kina – Mongolija može sve više preuzimati novu tranzitnu ulogu (energentski cjevovodi) kao dodatak funkciji stare željezničke povezanosti (iz 1950-ih godina) na najkraćoj vezi ruske Transsibirske željeznice do Pekinga.

3 – H+R – Posebna je (jedinstvena) prednost Kine u globalnim geostrateškim odnosima da ona participira i u dubokom Heartlandu i na otvorenom Rimlandu, što joj omogućava izolaciju kada je to potrebno, ali i participaciju na svjetskom moru. Naravno, prednosti lokacije u Heartlandu nisu apsolutne, jer dio tog istog Heartlanda zauzima i Ruska Federacija.

4 – Akvatorij Ohotskog mora koje praktički predstavlja „rusko jezero“, što ima veliko obrambeno značenje, pogotovo ako se uoči i ruski Heartland (posebice „zemlja Lene“) u zaleđu.

5 – Jedan od posebnih problema geostrategije položaj SSSR-a/Ruska Federacija jest i činjenica zatvorenosti obalnih mora prema debelom moru. Istina, to ne vrijedi za Ohotsko more, jer Rusija raspolaže svim relevantnim vezama za otvoreno more, ali vrijedi za Japansko more kao poluzatvoreno more iz kojeg postoje dva glavna izlaza – onaj između Sahalina i Japana (prolaz La Perouse) i onaj između Južne Koreje i Japana (povijesno čuveni Tsushima prolaz), što znači da u oba prolaza uvelike dominira Japan.

6 – Vladivostok (iz 1860. god.) kao najvažnije rusko životno i geostrateško uporište Rusije na Dalistoku. Važno je naglasiti da se susjedna luka Nahodka ne zamrzava.

7 – (1 – 4) – Države okruženja oko Rusije. U to okruženje valja ubrojiti i NR Kinu, iako se ona ne može promatrati u kontekstu političkog i geostrateškog Zapada. Također, tu valja ubrojiti i SAD, zbog njezinog obrambenog saveza s Japanom.

8 – Nužnost da NR Kina osigura pristupni plovni put prema Indiku (Perzijski zaljev) i Sueskom kanalu, što znači da ona jačanjem svoje flote danas ulazi u razdoblje neomahanizma i u akvatoriju kineskih mora, i u akvatoriju Indijskog oceana, pri čemu se ne smije zaboraviti da Kina ima ostvaren i cestovni i kopneni most preko svog dalekog zapada do pakistanske luke Gwadar, koja postaje važno kinesko pomorsko uporište na Indiku.

Naravno, ovaj kineski neomahanizam ima dvostruki karakter: on objektivno odgovara jednoj životnoj potrebi, ali ujedno i ima i prestižno/kompenzacijsko značenje kojim Kina želi upotpuniti svoj puni državnički profil na razini jedne regionalne sile, što znači da mora raspolagati i moćnom flotom, baš kao što se mora afirmirati i u svemiru.

86

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

Sl. 4. Položajnost kavkaske prevlake

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

87

LEGENDA uz sl. 4.

Položajnost kavkaske prevlake. U skladu s najširom fizičko-geografskom definicijom – Kavkazija (a posebno njezina središnja dvojna udolina Rioni-Kura, povezana Suramskim prijevojem, 949m) predstavlja europsko-azijsku prevlaku dugu između Poti-a na Sredozemlju i ušća Kure/ Aragve (oko 760km). U Europi postoje još samo dvije tako izrazite prevlake, tj. ona Finski zaljevBijelo more, i ona sjeverni Jadran-Ligursko more.

Navedenu položajnost kavkaske prevlake treba uvijek promatrati u kontekstu barem 5 vidova: prvo, Kavkazija je europsko-azijski, prvenstveno geopolitički prostor, što znači položaj među jačima i brojnijima s posljedicom trpljenja osvajalaštva, zatim, drugo, ona nikada nije bila važnije ni križište, a niti tranzitni prostor, ali koja to sve više postaje zbog tranzita energenata. Treće – posljedica lokacije u međuprostoru jest dodirni položaj između perzijske, osmanlijske i ruske moći, pri čemu se, četvrto, periferičnost lokacije u odnosu na spomenuta žarišta ne smije povezivati ni s kakvim osobinama koje se s periferičnošću obično povezuju (zapuštenost, izolacija, nevažnost za šire životne tokove...). Naprotiv, Kavkazija je uvijek bila dragocjeno životno žarište, koje je logično moralo povlačiti okolne političke volje i osvajalačke ambicije. I najzad – peto – po spomenutim osobinama, Kavkazija bi se mogla nazvati i europsko-azijski Balkan, što je, međutim, samo zavodljiva prispodoba bez jednog od glavnih utemeljenja balkanizacije, a ono se sastoji u tome da se strani interesi ne ograničavaju samo na neki određeni prostor, nego da se preko njega otvaraju putevi za daleko šire strategeme, kao što je to slučaj s europskim klasičnim (južnim) Balkanom preko kojeg su Osmanlije težili prema Mitteleuropi, a Austro-Ugarska/Njemačka prema Bliskom istoku, i Njemačka na baltičkom Balkanu (sjeverni Balkan), koja je preko Poljske težila prema dubinama Rusije.

1 – a) Pojam Kavkazije odnosi se na svojevrsnu cjelovitost koju čine: 1) sjevernija Cis-kavkazija/Predkavkazije, do glavnog bila Velikog Kavkaza, zatim, 2) južnija Transkavkazija (Zakavkazje), sa središnjom udolinom Rioni-Kura i Malim Kavkazom, i konačno 3) današnja Armenija jugoistočno od Malog Kavkaza i na sjeveroistoku Turske (s Araratom, 5156m) – b) područje Kavkazije ujedno predstavlja i europsko-azijski međuprostor kao što su onaj finski, poljski, belgijsko/nizozemski, švicarski i balkanski, čemu treba dodati i onaj Moldavije/ Besarabije Osobitosti međuprostora uvijek je važno naglašavati onda kada se oni nalaze među jačima, kada imaju vrijednost i važnost sami po sebi, i kada su na putu nečijih velikih strategema, a to sve vrijedi za Kavkaziju.

2 – Povijesni osvajalački pritisci spram Kavkazije - među tim pritiscima Rusija je imala najviše uspjeha. Međutim, Kavkazija nije mogla ostati trajna ruska stečevina, jer Rusi i unatoč znatnog udjela u stanovništvu, nisu postali etnički većina, a jedino to može biti valjani temelj za stalno stjecanje teritorija – zato je Rusija osim Kavkazije morala izgubiti i dio Baltika i dio centralne Azije. Raspadom SSSR-a konačno je dovršen proces nestanka globalnog kolonijalnog sustava, jer su i baltičke republike i dio centralne Azije i Kavkazija zapravo bili ruske kolonije, i to u kategoriji teritorijalno kontinuiranih kolonija. Za razumijevanje stranih pritisaka na Kavkaziju valja uočiti nekoliko osobitosti: prvo, Kavkazija je periferija, i za Rusiju, i za Tursku, i za Iran – njihove životne jezgre i težišta su relativno udaljeni, dakle i posve sneruke. Drugo – Kavkazija je i sama po sebi i prirodoslovna i etnička i politigenetska prepreka koju se, istina, može osvajati, pacificirati i njima neko vrijeme vladati, ali se od nje ne može napraviti ni Rusiju, ni Tursku, a niti Perziju.

I – treće – onda kada se taj prostor savlada, preko njega ostaju jake državnosti, jaki etnikumi i političke volje, i zato Rusi zbog Osmanlija, Kurda i Iranaca nisu mogli dalje na jug, a Osmanlije i Iran nisu mogli preko Kavkaza u beskraj ruskih nizina na sjeveru, i to preko islamske zone u Predkavkaziji (osim toga, Kavkaz i njegov sjever nisu za Osmanlije glavni osvajalački cilj, nego su to najprije Mitteleuropa, zatim Italija, čemu treba dodati i to da je Kavkazija ipak samo relativno daleka periferija. a) (1) Interes Rusije (Moskovija) za Kavkaz je davnašnji (Ivan Grozni u 16. st.): treba osigurati trgovačke veze, naći saveznika protiv nomadskih plemena prema Crnom/Azovskom moru, kontrolirati taj prostor prema Osmanlijama i Perziji. Glavnina ruskih interesa datira iz razdoblja

88

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

1812.-1860. god.: Rusija se najprije riješila Napoleonove opasnosti i do 1860. god. je (nominalno) osvojila i pacificirala Kavkaz, ali b) nije uspjela širiti se prema jugu (topla mora-Perzijski zaljev i Indija) c) (2) za Osmanlije, Kavkazija je periferija i nije na pravcu njihovih glavnih osvajačkih interesa, d) za Perziju (3) – Kavkazija je ipak preveliki zalogaj 3 – a) Geoprometni položaj. Položaj Kavkazije u odnosu na geoprometne osobine tj. veze istočne i jugoistočne Europe s istokom nije najpovoljniji, i to iz dvaju razloga: a) za veze zapadistok oduvijek su bila važnija Vrata naroda, kao i pravac Perzija-Plodni polumjesec-Mala Azija – b) preko središnje Kavkazije i Suramskog prijevoja (949m), između porječja Rioni-Kura, najkraća veza Crnog mora i Kaspijskog jezera prema istoku nema adekvatnog prometnog nastavka zbog prečage Kaspijskog jezera, a osim toga, tim se pravcem zapravo nema kuda stići, jer je Indija predaleko, dok se na putu nalaze važne politogenetske jezgre i tvorevine.

Relativno malo geoprometno značenje kavkaske prevlake vidi se i po tome što i na Crnom moru i na Kaspijskom jezeru ne postoje veliki i važni gradovi koji bi se razvili na osnovici prometnih funkcija. Istina, postoji Baku, ali njegovo značenje nije vezano za promet i luku, nego uz energente.

4 – a) Za ocjenu položajnosti pojedinih dijelova unutar Kavkazije važne su dvije značajke: prvo, i Armenija i Azerbajdžan su LLC zemlje (Land Locked Countries), i drugo, – b) teritorij Azerbajdžana nije kontinuiran, jer se područje Nahičevanj nalazi izdvojeno, tj. odijeljeno Armenijom. U odnosu na značajku kontinentalne zatvorenosti, slučaj Armenije je posebno težak, i to iz dvaju razloga: ponajprije, Armenija ima dosta loše odnose sa Turskom (pri čemu se stalno vuče pitanje turskog genocida nad Armencima iz 1915. god. s 1,5 mil. žrtava), tako da jedina povoljnija luka ostaje Batumi u Gruziji, dok je uključivanje u kaspijske životne tokove otežano zbog armensko-azerbajdžanskog problema oko Nagornog Karabaha.

5 – Položaj potencijalnog predkavkaskog emirata, (dakle, islamskog uz iznimku Oseta). Na sudbinu te pretpostavljene teokratske tvorevine (između, uključno, Adigeje na zapadu i Dagestane na istoku) mogu utjecati i čimbenici položajnosti. Tako u vrijeme SSSR-a ta zona nije imala granični značaj, ali do graničnosti dolazi s raspadom SSSR-a 1991. god., zbog čega se ostvaruje islamski dodir potencijalnog emirata s islamskim Azerbajdžanom (i Iranom), dok se u isto vrijeme radi o istovrsnom azerskom etnikumu, što se u kavkaskim odnosima ne smije zanemariti.

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

89

90

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

Sl. 5. Kavkazija: Geostrategija poslije prestanka hladnog rata

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

91

LEGENDA uz sl. 5.

Kavkazija: Geostrategija poslije prestanka hladnog rata 1 – Kavkaski trokut – problem nove državnosti kao stalnica koja ne ovisi o drugim geostrateškim sadržajima i promjenama u svezi prestanka hladnog rata. Iako je taj problem vrlo težak i uključuje krajnji dezinteresman i pristanak na nepravdu od strane Velikog svijeta, iako je lociran u dijelu Blistoka/Sredistoka, kurdski problem ipak nije nešto što bi bitno utjecalo na šire međunarodne odnose, nego ostaje unutrašnje pitanje triju država: Turske, Irana i Iraka i njihovih međusobnih odnosa, ukratko rečeno, kurdski problem nema šire međunarodno značenje, nego je nešto što je tu i što traje, ali bez bilo čijeg angažmana koji bi vodio pravednom rješenju. Zato se taj problem ne može uključiti u onaj kumulativni niz drugih problema na Bliskom i Srednjem istoku koji dijelom jesu i globalni problemi. Pri tome treba naglasiti i izoliranost tog problema koji bi svojim savezništvima/podrškama značio nešto u globalnim odnosima. Zato kurdski problem treba na određeni način rangirati: na prvom je mjestu u narečenom prostoru izraelsko-palestinski problem, za državnost Kurdistana još nije došlo vrijeme (iako u Iraku postoje više nego povoljne naznake i rješenja), geopolitički položaj Kurdistana, dakle, zapravo i nije nešto što bi trebalo razmatrati u okviru pitanja položajnosti i Kavkazije i neposrednog susjedstva, dok se o problemu Baludže uopće i ne govori: oni čak kao problem još nisu niti poznati niti priznati.

2 – Stare države članice NATO pakta (Turska od 1952. god.) u funkciji okruženja SSSR-a i Ruske Federacije.

3 – a) Ofenzivni NATO. U svom širenju prema Istoku NATO ima još dva neostvarena cilja: prvi je pokušaj proširenja na Ukrajinu, što se od početka 2010. god. čini neostvarivim zbog novih povoljnih odnosa Ukrajine i Ruske Federacije. Isto vrijedi i za Gruziju koja je još – b) u većoj mjeri uključena u rusko interesno geostrateško područje (ruski prodor u Abhaziju i južnu Osetiju) – c) – (?) – Za sam NATO, Gruzija bi zbog svog položaja bila potrebna u smislu upotpunjavanja okruženja Ruske Federacije Zapadom, što isto tako vrijedi i za Azerbajdžan (?). Imajući sve to u vidu, treba podsjetiti da i Ukrajina i Gruzija (logično i Azerbajdžan) za Rusku Federaciju danas predstavljaju Blisko inozemstvo, tj. prostor u kojem Ruska Federacije ponovno želi uspostaviti interese i koristi za Rusiju.

4 – a) Teritorij Ruske Federacije koja gubitkom Gruzije gubi dio Crnomorskog pročelja, što isto tako vrijedi i u odnosu na Ukrajinu, iako je Ruska Federacija u novije vrijeme svoju prisutnost na Crnom moru bitno ojačala.

5 – Kavkazija nije nikada imala bitnije tranzitno značenje, ni u smislu povezivanja zapad-istok, kao niti sjever-jug (iako za povezanost zapad-istok postoje povoljne fizičko-geografske mogućnosti). Međutim, ta se situacija djelomično bitno mijenja, jer položaj Kavkazije dobiva novo značenje u svezi s energentskim tranzitom iz azijskog Balkana na europski Zapad. a) dio područja tzv. „5 država“ (nekadašnje sovjetske republike u tzv. centralnoj Aziji), koje su važan svjetski izvoznik energenata b) s tri važna izvozna pravca prema Zapadu (novi izvozni pravac prema Kini nije relevantan u kontekstu razmatranja položajnosti Kavkazije): 1) izvozni pravac preko Rusije, 2) i 3) izvozni pravci koji zaobilaze Rusiju (do gruzijske obale na Crnom moru i turske luke Ceyhan na otvorenom Sredozemlju). I sve dok se ne uspostavi odgovarajuća cjevovodna povezanost „5 država“ s Bakuom, Ruska Federacija ostaje glavni tranzitni prostor za energente namijenjene Zapadu. Za Transkavkaziju nastupa, dakle, novo doba, a sve u svezi njezine položajnosti.

6 – S obzirom da se na europskom Zapadu stalno govori o mogućoj iranskoj nuklearnoj ugrozi, važno je naglasiti da se Kavkazija nalazi izvan područja mogućih putanja iranskih raketa 7 – U novije doba geostrateški važno zapadnjačko pročelje (Gruzija, Turska, Azerbajdžan), koje ujedno predstavlja i prava vrata za azijski Balkan (pozadinsku bazu tog područja čine Rumunjska i Bugarska).

92

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

Sl. 6. Položaj Apeninskog poluotoka/Italije

Radovan Pavić: PRILOZI RAŠČLAMBI POLOŽAJNOSTI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 79-94

93

LEGENDA uz sl. 6.

Položaj Apeninskog poluotoka/Italije Položajnost Apeninskog poluotoka/Italije odlikuje se s nekoliko zaista bitnih specifičnosti: I. Talijanske zemlje, sve do pojave Italije u 19. st., odlikuju se – nazovimo ih tako – svojevrsnim „balkanskim osobinama“ što znači: položaj u odnosu na one koji ili žele obnoviti Rim ili se okoristiti drugim životnim prednostima (Apeninski poluotok između Germana, u tome i Austrijanaca, Romana, u to ne Francuza i Španjolaca, Bizanta i Arapa).

II. Za ovaj je prostor često bila važna sigurnost u odnosu na istok: poluotok je na graničnom položaju prema Osmanlijama, koji nisu i pomorski narod i ne mogu biti opasnost za talijanske zemlje putem mora.

III. Osim u slučaju Austrije istok nema onu vrstu snage koja je za osvajanje poluotoka potrebna, ostali su sudionici na istoku podvrgnuti, dok glavni arapski udar prema Europi ide preko Gibraltara, a ne preko talijanskih zemalja.

1 – a) Središnji smještaj i položaj na Sredozemlju. Taj poluotok ima izuzetno povoljan makroregionalni smještaj/položaj na Sredozemlju, upravo u njegovom središtu na podjednakoj udaljenosti od Gibraltarskih vrata (a) i Pravog Levanta i istoka Crnog mora, b) – b) Međutim, problem (za vrijeme antičkog Rima) predstavlja jedna druga središnjost – to je Kartaga, jer samo ona zbog položaja ima uvjeta da vojnički i politički ospori Rim i nastavi koristiti prednosti središnje lokacije. Značenje središnjosti poluotoka (i Italije) je očito, ali ono dolazi do izražaja samo u određenim povijesnim prilikama, sve ostalo su tlapnje (fašistička Italija koja je htjela biti glavni čimbenik na Sredozemlju na osnovici svog središnjeg položaja) 2 – Povoljnu zaštićenost Apeninskog poluotoka prema sjeveru (Prusija) čine, ne samo Alpe, nego i druge državnosti (Švicarska). Iako Alpe nisu mogle spriječiti da germanski Lombardi u 6. st. osnuju kraljevstvo koje je obuhvaćalo najveći dio Italije – zaštitnička uloga Alpa ipak se ne može zanemariti. Osim toga, za eventualnu prusku ekspanziju južni pravac ne dolazi u obzir i zato jer Alpe nisu privlačni i dovoljno veliki životni prostor, a osim toga, njihove su agrarne/ prehrambene mogućnosti male, što ne izaziva interes.

3 – Ali, blisko susjedstvo Austrije očito je za Italiju nepovoljno zbog trgovačke konkurencije na sjevernu Jadranu i ambicija Austrije prema Lombardiji.

4 – Povoljan položaj Italije u odnosu na duboku uvučenost Jadrana u europsko kopno, što znači znatnu približenost jednom od najvažnijih životnih žarišta Europe (Mitteleuropa). Važno je pri tome uočiti da su i Venecija i Trst povoljno izloženi Sueskom prokopu. (baš kao što je Genova povoljno izložena Gibraltarskim vratima) 5 – (a) – povoljni položaj Apeninskog poluotoka ogleda se i u zaštićenosti, i od svakog osvajača s istoka koji je – b) osvajalački, prvenstveno orijentiran putem mora (Jadransko i Jonsko more). Za razliku, od potencijalne maritimne sastavnice, Osmanlije se ne koriste tom inačicom, iako more za osvajanje pruža daleko veće mogućnosti. Otrantska vrata ne bi smjela biti ozbiljnija zapreka za pristup talijanskom jugu, čime se odmah stupa na talijansko tlo, dok prodor preko Balkanskog poluotoka zahtijeva da se najprije savlada i pacificira taj prostor, a tek onda se otvara put Italiji.

6 – Prednosti u odnosu na suprotnu obalu. Za svaku adekvatnu moć lociranu na Apeninskom poluotoku veliku ofenzivnu prednost čine blizina i izduženost nasuprotne jadranske obale, što olakšava pristup na „drugu obalu“ u okviru teze da svaka odgovarajući i dovoljna moć s jedne strane teži uspostavljanju na drugoj obali (Grci na oblama Male Azije, Šveđani na nasuprotnoj obali Baltika, itd.)

7 – Posejdonov trozub, ili romanska geopolitička kliješta. Logično je da svako dovoljno snažno središte moći na Apeninskom poluotoku teži širenju na suprotne obale. Pogodnosti su pri tome

94

razumljive: 1) postoji teritorijalni/kopneni kontinuitet na sjeveru, 2) relativno uski tjesnac na jugu i 3) široko pročelje u središtu. Uspostavljanje mletačkog posjeda između uključno Istre i Albanije jasni je izraz osvajalačkih težnji u okviru spomenutih geopolitičkih kliješta.

8 – Za političko-teritorijalnu ekspanziju iz Italije povoljna je blizina libijske obale (c), ali još više činjenica da je to geopolitički „prazan“ prostor između francuskih interesa na zapadu (Magreb) i britanskih na istoku (Egipat) 9 – Nepovoljni položaj sjeverne Italije u doba hladnog rata, zbog relativne blizine i izloženosti važnom vojnom-operacijskom pravcu između Madžarske i Francuske. Ali, treba naglasiti da nakon hladnog rata Italija više nema geostrateških problema u svezi s položajnošću.

10 – Kontrola pomorskih prolaza. Posebna geostrateška vrijednost Italije u okviru hladnog rata leži u činjenici geostrateške kontrole Sicilskog prolaza (1) i Otrantskih vrata (2), čemu pridonose još i otočići u samim vratima – Panteleria, Linosa, Lampedusa (3). Ako se tome doda još i Malta, valja zaključiti da Sicilska vrata mogu doista biti djelotvorno zatvorena.

11 – Povoljna lokacija Italije (jug), za prihvat cjevovoda (bilo iz Rusije, Turske (azijski Balkan), i to posredstvom Grčke, i Albanije, čije zaleđe čine Makedonija i Bugarska).

12 – Za Apeninski poluotok bila je povoljna osobina da glavnina arapskog udara u ranom srednjem vijeku nije išla i iz područja stare Kartage preko sicilskog mosta na jug Italije, što je u svakom slučaju najpovoljnije, nego preko Pirinejskog poluotoka.

dr. sc. Radovan Pavić, red. prof. u mirovini

Boškovićeva 20, 10000 Zagreb, Hrvatska

95

NOVI MUZEJ GLOBUSA AUSTRIJSKE NACIONALNE KNJIŽNICE U BEČU Jan Mokre

U Geografskom horizontu broj 1-2 iz 2003. (2006.) po prvi je puta objavljen članak koji je informirao hrvatsko čitateljstvo o Muzeju globusa i globologiji u Beču. U međuvremenu, nakon razdoblja planiranja, projektiranja, rekonstrukcije i preuređenja od 2002. do 2005. godine, Muzej je otvoren na novoj lokaciji. Stalna izložba je uređena i postavljena na temeljima novih, suvremenih didaktičkih koncepata i principa. Ova važna promjena dovela je i do potrebe novog prikaza Muzeja.

Muzej globusa u palači Molard-Clary Muzej globusa Austrijske nacionalne knjižnice jedina je specijalizirana institucija u svijetu koja se istodobno bavi sakupljanjem, prezentacijom i znanstvenim istraživanjem globusa i ostalih, s njima povezanih, instrumenata.

Fond Muzeja sadrži više od 650 objekata – globuse Zemlje i globusa nebeske sfere, globuse Mjeseca i drugih planeta, a također i armilarne sfere,1 1 Trodimenzionalni, mehanički model nebeske sfere koji se sastoji od prstenova, u čijem je središtu obično planetarni sustav ili Zemlja.

planetarije2 i telurije.3 Zahvaljujući angažiranoj politici prikupljanja, očekuje se da će fond Muzeja i nadalje rasti.

Austrijsko Ministarstvo obrazovanja, umjetnosti i kulture je za potrebe Austrijske nacionalne knjižnice 1999. godine kupilo palaču Molard-Clary, baroknu zgradu u ulici Herrengasse 9, u samom srcu Beča. Poštujući vrlo stroge odredbe zaštite spomeničke baštine, zgrada je obnovljena, renovirana i stavljena u funkciju. S jedne strane, takav zahvat je doveo do toga da su u jednom 2 Modeli Sunčevog sustava 3 Modeli koji prikazuju kretanje Zemlje oko Sunca, te istodobno kretanje Mjeseca oko Zemlje.

96

Jan Mokre: NOVI MUZEJ GLOBUSA AUSTRIJSKE NACIONALNE KNJIŽNICE U BEČU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 95-102

ostali objekti zbirke, te od studijskog odjela, u kojem se, na temelju obrazloženog zahtjeva i po ugovorenom terminu, mogu pojedini predmeti proučavati.

foto: Jan Mokre

Svi prostori Muzeja su klimatizirani i opremljeni suvremenom zaštitom od požara i to ne samo prezentacijski prostor muzeja, već također i prostor spremišta i studijskog odjela. Svi su objekti također zaštićeni od prašine i štetnog osvjetljenja.

Sl. 1. Palača Molard-Clary u srcu Beča takvom starom i vrlo atraktivnom zdanju na raspolaganju sve suvremene tehničke mogućnosti i uvjeti, a s druge strane također i svojevrsna ograničenja i ovisnost o datoj prostornoj strukturi kojoj se treba prilagoditi.

Zajedno s Muzejom globusa, u palaču Mollard-Clary preseljene su još dvije institucije Austrijske nacionalne knjižnice: Glazbeni odjel i Odjel planskih jezika s Muzejom Esperanta.

Novi didaktički koncept Muzeja globusa

Kako je već istaknuto, nije promijenjena samo lokacija Muzeja globusa, već njegov didaktički koncept. Novi se Muzej sastoji od tematski orijentiranog izložbenog prostora, gdje su izloženi globusi i ostali povezani instrumentarij, spremišta, gdje se čuvaju pre-

U skladu s načelima muzeologije, suvremena tematski orijentirana koncepcija prikaza definira muzejski izložbeni prostor.

To znači da je svaki izložbeni stakleni blok posvećen jednoj temeljnoj globološkoj temi.

Izbor i kombinacija prezentiranih objekata prate didaktička načela. Nema tzv. „linije” priče kroz muzej niti kronološkog prikaza, odnosno poretka objekata iz fundusa, ni prezentacije linearnog napretka u razvoju globusa.

Ideja vodilja novog koncepta je prikazati temeljne aspekte „fenomena globusa” prema određenim temama pomoću teksta (njemački i engleski), grafičkih prikaza, fotografija i, naravno samih globusa i instrumenata.

Pojedine su teme komplementarne jedna drugoj, a zajedno daju sveobuhvatni pregled globusa kao fenomena, njihove proizvodnje i uopće povijesti globusa. No, posjetitelji se u Muzeju neće upoznati s globusima samo kao sa specifičnom formom kartografije, a izlošci neće samo pružati informacije o razvoju geografskih i kozmografskih ideja kroz povijest. Oni će posjetitelja također uvesti u svijet globusa kao objekata velike estetske i umjetničke vrijednosti općenito, a posebno u društvima njihovih ljubitelja i kolekcionara.

Transfer znanja moguć je i bez stručnog vodiča, iako su, naravno, stručna vođenja

97

foto: Jan Mokre

Jan Mokre: NOVI MUZEJ GLOBUSA AUSTRIJSKE NACIONALNE KNJIŽNICE U BEČU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 95-102

Sl. 2. Spremište Muzeja globusa koja organizira Austrijska nacionalna knjižnica veoma popularna. Također postoji i poseban program vođenja priređen za djecu i mlade. Osim toga, posjetiteljima je na raspolaganju i mogućnost korištenja audioaparata kao pomoć prilikom otkrivanja Muzeja.

Cilj Muzeja je ne samo prikazati stare i vrijedne globuse i s njima povezani instrumentarij, već također ukazati na znanja o velikoj različitosti globusa i različitim područjima njihove izrade i proizvodnje kroz povijest, sve do 60-ih godina XX. stoljeća.

Uz tematsku strukturu i organizaciju građe Muzeja, nekoliko je multimedijskih stanica s digitalnim animacijama i prezentacija-

ma. Na taj način Muzej uspješno povezuje stare i vrijedne objekte sa suvremenim medijima.

Osim njegove funkcije uvoda u globologiju, novi Muzej globusa je svojevrsno ogledalo politike prikupljanja i akvizicije objekata.

Muzej globusa prikuplja široki raspon različitih globusa - od onih koji predstavljaju, osim objekte specifične kartografske ekspresije i vrijedna umjetnička djela, pa do plastičnih globusa i posebnih oblika suvremenih globusa, npr. tematskih globusa i drugih objekata koji predstavljaju nove razvoje u izradi i dizajnu globusa.

98

Jan Mokre: NOVI MUZEJ GLOBUSA AUSTRIJSKE NACIONALNE KNJIŽNICE U BEČU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 95-102

Šetnja kroz Muzej globusa U prvoj prostoriji Muzeja, posjetitelje dočekuju dva velika ekrana s ilustriranim prezentacijama na njemačkom i engleskom jeziku s osnovnim informacijama o Muzeju i o globusima.

Dvije su manje prostorije vezane uz ovu prvu dvoranu, a posvećene su, vjerojatno najslavnijem kartografu i proizvođaču globusa, Vicenzu Coronelliju (1650-1718) iz Venecije. Kroz njegovu osobu, kao primjer, predstavljeni su svi oni, više ili manje znani, ljudi koji stoje iza konstrukcije i izrade globusa kroz mnoga stoljeća. Posjetitelji se mogu ukratko upoznati s Coronellijevim životom i radom, a osobito je zanimljivo i dojmljivo usporediti njegove sjajne goleme globuse Zemlje i neba s promjerom od više od 1 m s vrlo rijetkim parom globusa, promjera samo 15 cm.

foto: Jan Mokre

Prva dva izložbena staklena bloka posvećena su temeljnim znanjima o globusima Zemlje i neba kao modelima svijeta.

Raspravlja se također o prednostima i nedostacima globusa u usporedbi s kartama.

Sljedeća dva izložbena bloka prikazuju više različitih metoda izrade globusa i njihovu povijest od grčke antike sve do 70-ih godina XX. stoljeća. Posebno izdvojena i istaknuta je, više od stotinu godina stara, replika poznatog globusa Zemlje koji je 1490. izradio Martin Behaim. Ovaj globus ima posebno značenje jer s jedne strane simbolizira ulo-

gu globusa na početku europske prekomorske ekspanzije, a s druge strane označuje početak značajne europske proizvodnje globusa. (Original Behaimovog globusa se čuva u Nurembergu).

Sl. 3. Mercatorov globus s virtualnim globusom

Jan Mokre: NOVI MUZEJ GLOBUSA AUSTRIJSKE NACIONALNE KNJIŽNICE U BEČU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 95-102

Sljedeća je prostorija Muzeja posvećena uvodu u povijest proučavanja globusa u Austriji. Beč je znan kao svjetski centar globologije, gdje se ne nalazi samo jedini Muzej globusa u svijetu, već također i sjedište Međunarodnog Coronelli udruženja za izučavanje globusa. U Beču živi više kolekcionara, vlasnika vrijednih privatnih zbirki globusa, a na bečkom sveučilištu globusi se proučavaju više od stotinu godina. U ovoj maloj prostoriji posjetitelji mogu također naći informacije o povijesti Muzeja globusa Austrijske nacionalne biblioteke, kao i o životu i radu Roberta Haardta (1884-1962), doajena globologije u Austriji, koji je vodio prvi (privatni) muzej globusa u Beču od kasnih 40-ih godina XX. stoljeća do svoje smrti

s kraja 17. stoljeća, koji su najvjerojatnije djelo Andree Lanzanija. Ovdje je također izloženo nekoliko instrumenta kao npr. armilarne sfere, planetariji, teluriji i lunariji.

Ti instrumenti nisu u fokusu Muzeja, ali su svakako dio globologije kao studija, te na taj način zaokružuju izložbu.

Sljedeća velika dvorana ponovno je posvećena globusima. U središtu se nalaze dva najvrednija globusa u vlasništvu Austrijske nacionalne knjižnice, globus Zemlje i neba Gerarda Mercatora iz 1541 i 1551. U okviru posebnog izložbenog bloka je virtualni globus s digitalnim faksimilom Mercatorova globusa Zemlje.

Dva velika izložbena staklena bloka posvećena su kartografskoj površini Zemljinih, odnosno nebeskih globusa. Pored originalnih objekata i svjetlećeg teksta, to je u

foto: Jan Mokre

Sljedeća dvorana, zvana „zlatni kabinet” je zaista impresivna zbog oslikanih zidova

99

Sl. 4. Šesta dvorana Muzeja globusa

100

Jan Mokre: NOVI MUZEJ GLOBUSA AUSTRIJSKE NACIONALNE KNJIŽNICE U BEČU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 95-102

prvom redu ostvareno pomoću fotografija na stražnjoj stranici izložbenog staklenog bloka, koje prikazuju određene aspekte kartografske površine globusa. U slučaju Zemljinih globusa, to su npr. varijacije s obzirom na lokaciju početnog meridijana prije međunarodne konvencije 1913., kada je dogovoreno da to bude meridijan koji prolazi kroz zvjezdarnicu Greenwich. Također su vizualizirane različite metode predstavljanja površine Zemlje (reljefa), kao i upisivanje pogrešnog i/ili nedostatnog geografskog znanja.

foto: Jan Mokre

U slučaju nebeskih globusa prvenstveno je vizualiziran razvoj stilova označavanja i upisivanja konstelacija kroz stoljeća na primjeru konstelacije zviježđa Velikog medvjeda. Drugo, postoje i slabo poznati, istrošeni, te slabo vidljivi element i sadržaji, koji su

Sl. 5. Sedma dvorana Muzeja globusa

reproducirani na stražnjem zidu izložbenog bloka (balon, električni stroj, mačka).

Sljedeća dva izložbena bloka prikazuju različite posebne vrste globusa: reljefne globuse, tematske globuse, precesijske globuse, globuse kao satne mehanizme, džepne globuse, globuse na napuhavanje (baloni), globuse – kišobrane, globuse na slaganje, globuse na otvaranje i sl.

Posljednji izložbeni blok u ovoj dvorani je posvećen globusima kao instrumentima.

Naime, na ovom mjestu se vizualizira činjenica da su globusi u neka davnija vremena korišteni ne samo kao modeli, nego i kao znanstveni instrumenti koji su se mogli koristiti kao analogni kalkulatori.

Didaktički program Muzeja završava u prostoriji s prezentacijom i objašnjenjem lunarnih globusa i globusa planeta.

Jan Mokre: NOVI MUZEJ GLOBUSA AUSTRIJSKE NACIONALNE KNJIŽNICE U BEČU GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012, 95-102

Preko puta ove zadnje tematske točke nalazi se polukružni postav koji prikazuje globuse iz cijelog svijeta. Prikazani objekti su organizirani u grupe prema različitim regijama svijeta koje su relevantne s obzirom na produkciju globusa, npr. engleski globusi, francuski, arapski, japanski, njemački, austrougarski, ruski globusi itd... Na taj način posjetitelj može dobiti uvid u veliku različitost u produkciji globusa u povijesti, kao i u veličinu fundusa globusa Austrijske nacionalne biblioteke.

Galerija kolekcionara

lekcionari pokazuju usku povezanost djelatnosti ljubitelja globusa i djelatnosti Muzeja globusa s jedne strane, te ukazuju na to da ne postoji samo jedan način približavanja fenomena globusa (muzejski koncept), već više različitih individualnih pristupa. Zaista izuzetan izložak ove dvorane je najstariji globus u Austriji: globus Zemlje iz cca.1536. u izradi Gemme Frisiusa (1508-1555) – jedini je postojeći primjerak, u vlasništvu privatne zbirke Rudolfa Schmidta iz Beča.

Digitalne, interaktivne

animacije i virtualni globusi

Pored prikaza otprilike 250-ak čvrstih trodimenzionalnih objekata (200 globusa i povezanog instrumentarija u vlasništvu Austrijske nacionalne biblioteke, te 50 objekata iz privatnih zbirki) – Muzej globusa također nudi i digitalne prezentacije, te na taj način

foto: Jan Mokre

Posljednja prostorija muzeja je novina; to je tzv. „Galerija kolekcionara”. Četvoro najvažnijih bečkih kolekcionara: Heide Wohlschlaeger, Rudolf Schmidt, Peter E. AllmayerBeck i Walter Wiesinger predstavljaju dijelove svojih vrijednih zbirki. Na taj način ko-

101

Sl. 6. Galerija kolekcionara

102

povezuje svijet starine i nedodirljiva blaga s mogućnostima koje nam pruža informacijska tehnologija.

Ove suvremene, digitalne i dijelom interaktivne animacije kreirao je i razvio projektni tim Odsjeka za geografiju i regionalna istraživanja Sveučilišta u Beču 2004/2005., koji je vodio doc.dr.sc. Andreas Riedl u suradnji s Muzejom globusa za Austrijski nacionalnu biblioteku.

Uz već spomenute velike ekrane koji dočekuju posjetitelje na početku Muzeja, još su četiri interaktivne animacije na ekranima osjetljivim na dodir, koje prikazuju kartografski proces ravnanja Zemljine, odnosno nebeske sfere u procesu konstrukcije Zemljinih i nebeskih globusa.

Tri multimedijske stanice omogućuju posjetiteljima da nauče još više o globusima, povijesti globusa, proizvodnji globusa i suvremenim virtualnim globusima na način učenja pomoću interneta.

Ipak, definitivno najatraktivnija od digitalnih prezentacija je virtualni globus koji se

nalazi izravno ispod (nedodirljivog) Mercatorovog Zemljinog globusa iz 1541. Ovaj digitalni faksimil na ekranu osjetljivom na dodir omogućuje posjetiteljima da ga pokreću, zumiraju, da odabiru i uvećavaju detalje, da preklapaju originalnu površinu, rukom bojanu, linijama, grafičkim simbolima i nazivima (toponimima) pomoću originalne bakrene ploče. Na taj način kontrast površine globusa je mnogo oštriji, te je mnogo lakše prepoznavati sadržaj. Također je moguće preklapanje starog globusa sa suvremenim prostornim podacima. Najzanimljivije je možda preklapanje sadašnje, stvarne obalne linije preko globusa iz 1541. kako bi se usporedila realnost sa Mecatorovim geografskim znanjem.

U usporedbi sa „starim” (iz 1986.) Muzejom globusa na Josefplatzu, interes javnosti sve je veći. Za ilustraciju, tijekom 2010. godine, kroz novi je Muzej prošlo više od 15 000 posjetilaca, dok je Muzej, prije renoviranja i preuređenja primao oko 3000 do 4500 posjetilaca godišnje.

Prevela na hrvatski: Borna Fuerst-Bjeliš

Muzej globusa Austrijske nacionalne knjižnice Palais Mollard-Clary, Herrengasse 9, 1010 Wien, Austria http://www.onb.ac.at/ev/globe_museum.htm, E-mail: globen@onb.ac.at Tel: 0043 1 5341 0710, Fax: 0043 1 5341 0319 Radno vrijeme: Ponedjeljak zatvoreno; Utorak, srijeda: 10:00 - 18:00; Četvrtak: 10:00 - 21:00 Petak, subota, nedjelja: 10:00 - 18:00; Izuzetak: Muzej globusa se zatvara 24. prosinca u 15:00, a 31. prosinca u 18:00.

Jan Mokre, upravitelj Muzeja globusa Austrian National Library, Globe Museum P.O.Box 308, A-1010 Wien, Austria, e-mail: jan.mokre@onb.ac.at

MEĐUNARODNO CORONELLI UDRUŽENJE ZA IZUČAVANJE GLOBUSA www.coronelli.org

Poziv na suradnju – informacije o starim globusima (do 1950) u Hrvatskoj S ciljem sastavljanja SVJETSKE LISTE STARIH GLOBUSA

Međunarodno Coronelli udruženje za izučavanje globusa posvećeno je proučavanju i istraživanju globusa, njihovoj povijesti i značenju u socio-kulturnom kontekstu. Udruženje je neprofitna organizacija. Osnovano je u Beču 1952. godine i jedino je te vrste u cijelom svijetu te jedno od najstarijih udruženja posvećenih povijesti kartografije uopće.Najvažniji ciljevi i aktivnosti Udruženja su: - sakupljati i dokumentirati podatke vezane uz izučavanje globusa, odnosno sastavljanje „svjetske liste starih globusa“ - omogućiti komunikaciju među članstvom - poticati istraživanje globusa - izdavati znanstveni časopis "Globe Studies" - organizirati međunarodne znanstvene simpozije S ciljem sastavljanja spomenute „svjetske liste starih globusa“ Udruženje bi bilo zahvalno na informacijama o starim globusima u Hrvatskoj, izrađenim do 1950. godine.

Molimo pošaljite podatke tako da ispunite upitnik i posaljete na adresu koja se nalazi na kraju upitnika. Upitnik se nalazi i na web portalu www.geografija.hr Od posebnog su interesa sljedeći podaci: •

vlasnik (institucija), mjesto

(Svakako je moguće, ali nije obvezno navesti ime privatnog vlasnika. Dovoljno je navesti npr.: privatna zbirka) • vrsta globusa: globus Zemlje globus nebeske sfere globus Mjeseca globus planeta ostalo (posebna vrsta globusa, npr. džepni globus) molimo naznačite također ako se radi o segmentima globusa koji nisu postavljeni na kuglu • dimenzije promjer sfere (u centimetrima): ukupna visina (u centimetrima): •

natpisi

•

datiranje

• konstrukcija serijska izrada (tiskani segmenti) u boji?

rukopisni globus (segmenti iscrtani rukom) u boji?

• postolje drvo metal ostalo kružno postolje na stupu tronožno četveronožno ostalo (opis) • prsten horizonta: vanjski rub kružni? vanjski rub kutni? prekriven? materijal • prsten meridijana cijeli meridijan, pola meridijana ? prekriven, stupnjevan? materijal • instrumenti vezani uz globuse armilarna sfera (mehanički model nebeske sfere u čijem je središtu Zemlja) telurij/planetarij opis predmeta/instrumenta

Upitnik se nalazi također i na web portalu: www.geografija.hr Molimo pošaljite informacije na e-mail adresu: mcvitan@geog.pmf.hr ili poštom na adresu: Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta n/r Marin Cvitanović p.p.595 Marulićev trg 19/II. 10000 Zagreb

PUTOPIS

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

STEPENIČASTA PIRAMIDA U CHICHEN ITZI Blažo Dubljević Kao što je Kineski zid simbol drevne Kine, tako je Chichen Itza simbol drevnog Meksika. Chichen Itza se nalazi na poluotoku Yucatánu, na njegovom sjevernom rubu.

Do Chichen Itze se od Ciudad de Méxica, glavnog grada Sjedinjenih Meksičkih Država, stiže se zrakoplovom za nepunih sat vremena. Može se doći i suvremenom autocestom dugom 1500 km koja dobrim dijelom prolazi kroz gustu prašumu. Današnje ime poluotoka Yucatána nastalo je kao rezultat

Sl. 1. Stepeničasta piramida u Chichen Itzi

105

nesporazuma između domorodaca i španjolskih osvajača. Na jeziku Maja riječ „ciuthan“ znači „ne razumijemo vas“.

Prema mišljenju svjetskih arheologa, arheološki kompleks Chichen Itze po svojim je dimenzijama treći na svijetu (poslije Kineskog zida i hrama Angkor Wat u Kambodži).

Chichen Itzu su istraživali brojni arheolozi širom svijeta. Postojanje arheološkog kompleksa u Chichen Itzi datira 1000 g. pr. n. e. Tu su živjeli Maje. Od 3. do 7. stoljeća nove ere (250. – 672. g.) Chichen Itza postiže svoj vrhunac razvoja u arhitekturi, astronomiji, umjetnosti i društvenoj organizaciji (Bloomgarden, 1981). Njihovi susjedi ratnički narod Tolteci pokorili su Maje i osvojili Chichen Itzu. Tolteci su bili vrlo okrutni ratnici. U borbi su upotrebljavali praćke, koplja, buzdovane i otrovne strijele zvane „atl-atl“.

106

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

Maje su se razlikovale od drugih indijanskih skupina. Imali su široko čelo, okrugle i male plosnate glave (citat). Bili su prava suprotnost u donosu na svoje osvajače.1 Kada se dođe u Chichen Itzu, posjetitelj zapaža niz zanimljivih detalja. Najimpresivnija slika od svih objekata, kojih ima mnogo i vrlo su raznoliki, je stepeničasta piramida ili „castillo“, kako su je nazvali španjolski osvajači misleći da je služila Indijancima za obranu. Visoka je 24 metra. Građena je od tesanih kamenih blokova velikih dimenzija (sl. 1). Istražujući piramidu meksički arheolog E. Arocki zapazio je zanimljiv detalj.

Piramida je točno orijentirana prema stranama svijeta. Svaka njena ploha (piramida ima četiri strane) ima po 91 stepenicu. Ako pomnožimo 91 sa 4 dobit ćemo 364. Dodamo li ovom broju platformu na vrhu piramide, dobit ćemo broj dana u godini. Vizualno se zapaža još jedna zanimljivost. Piramida se sastoji od 9 katova (etaža) što odgovara broju mjeseci po kalendaru Maja. I još nešto! Na dan proljetne ravnodnevnice (21.III.) i na dan jesenske ravnodnevnice (23.IX.) na tamnijoj strani stubišta stvara se slika koja daje siluetu zmije (zmija je indijsko božanstvo). Taj fenomen, prema izjavi vodiča, traje 3 sata i 20 minuta. Za turiste, osobito strane, to je svojevrsna atrakcija.

Arheološki kompleks Chichen Itze pun je zagonetki i tajni. Ono što znamo o civilizaciji Maja dosta je skromno. Jedan je arheolog zapisao: „Vi nikada nećete moći sagledati ljepotu i veličinu Chichen Itze i dokučiti njene tajne u samo jednom putovanju, čak ni u dvadeset prvom putovanju“ (Tamayo, 1981). Svatko, tko je posjetio ovu riznicu prošlosti, uvjerit će se da arheolog nije pogriješio.

1 Maje su bili odlični astronomi. Njihov kalendar je bio točniji od današnjeg suvremenog kalendara.

Pođimo dalje. U krugu Chichen Itze nalazi se lokalitet na kojem se posjetitelji najduže zadržavaju. Što ih posebno zanima?

To je igralište na kojem se u određeno doba godine (svetkovine posvećene bogu Sunca) održavalo natjecanje u bacanju lopte.

Igralište je velikih dimenzija (dugo je 83 m i visine 8 m). Na oba zida je uzidan po jedan kameni kolut (prsten) na visini od 7 m.

Vrijedno je napomenuti da je malo ljubitelja sporta kojima je poznato da su se Maje još prije Columba zabavljali igrom koja nalikuje na današnju košarku, a zvali su je „pok-atok“ igra. U čemu je njena tajna?

Nadmetanje igrača sastojalo se u tome što se lopta (napravljena od soka drveta kaučukovca) proturala kroz kameni prsten na zidu, a da se pri tome nije smjela upotrijebiti noga ili ruka (šaka ili stopalo). Lopta se morala ubaciti kroz prsten samo laktom, glavom, koljenom ili ramenom. Pobjednici su dobivali zlatne poklone i odjevne predmete. A što se događalo s pobijeđenim natjecateljima? Postoje indicije da su bili žrtvovani bogu Sunca. Na koji način? Svećenici (vračevi) nožem su vadili srce iz grudi žrtvovanih. Bili su to jezivi prizori, ali su ga prisutni gledatelji sa zanosom odobravali.

Neki arheolozi tvrde da su im odsijecane glave i, uz religiozni ritual, polagane na kameno postolje „hram lubanja“ koji su Maje nazivali „Tzompantl“. Drugi arheolozi tvrde da lubanje potječu od lubanja pobijenih neprijatelja. Indijanske skupine su međusobno vodile duge i krvave ratove. Njihovu neslogu koristili su novi osvajači Španjolci.

Posjetitelji igrališta otkrit će još jednu zanimljivost. Pljesnete li dlanom o dlan, jasno ćete čuti „jeku“. Zvuk koji se odbija od visokih kamenih zidova, i što je još čudnije, prenosi se u valovima i ponavlja po nekoliko puta „tak-tak-tak“.

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

Posjetitelji, osobito djeca, neumorni su u toj vrsti zabave. Međutim, to nije sve. Igralište krije još jedan detalj. Ako se popnete na platformu jedne građevine, koja se nalazi na južnom rubu igrališta, i viknete, glas će se čuti na suprotnoj strani igrališta, na udaljenosti od više od 100 m. Moramo priznati da se graditelji bili maštoviti i postizali su akustičnost prostora do savršenstva. Osim igrališta, pažnju privlači opservatorij (zvjezdarnica) koju su arheolozi nazvali „puž“ zbog spiralnog stubišta u unutrašnjosti građevine. Zvjezdarnica je velikih dimenzija.

U sredini se uzdiže okrugla kula visine 15 m. Na njoj su uski otvori koji su služili za promatranje nebeskih tijela (Mjeseca i Sunca za proljetne i jesenske ravnodnevnice).

Maje su uspjeli izvršiti podjelu godine prema Mjesečevim fazama (lunarna godina).

Astronomi Maja su s preciznom točnošću izračunavali kretanje nebeskih tijela pa ih u tome nije uspio dostići ni jedan narod na svijetu. Ostali narodi (Tolteci, Zapoteci, Olmeci i ostali) prihvatili su njihov kalendar kao svoj. Na osnovu svog kalendara majanski su svećenici tvrdili da dolazi propast svijeta. Njihova su se proročanstva djelomično i ostvarila. U prvoj polovici 16. stoljeća (1521. g.) došli su španjolski osvajači (konkvistadori), na čijem je čelu bio admiral Cortez.

Osvajači su donijeli uništenje drevne civilizacije.

U arheološkoj zoni Chichen Itze nalaze se i dva vodom bogata bunara. Nacionalno društvo američkih geografa SAD-a zajedno s Klubom istraživača u Meksiku organizirali su istraživanje ovih bunara. Ronioci su na dnu bunara otkrili sloj mulja debljine 3 m. U njemu su nađene stotine ljudskih kostura (pretežno djevojaka) i mnoštvo žrtvenih darova od zlata i dragog kamenja. Otkriven je i jedan zanimljiv detalj iz područja medicine.

107

Glave nekih kostura (većinom djece) bile su deformirane. Izgleda da je deformiranje ljudskih glava bilo u vezi s ritualnim običajima Tolteka koji su dugo vremena bili gospodari Chichen Itze. Na samom rubu bunara, s lijeve strane, postoji i danas mala građevina za koju se smatra da je služila žrtvovanim djevojkama kao mjesto ritualnog (vjerskog) čišćenja prije nego što su ih bacali u „sveti bunar“. Većina žrtvovanih djevojaka dobrovoljno je išla u smrt žrtvujući svoje mlade živote bogu Sunca.2 Danas se, sasvim logično, postavlja pitanje što je navelo indijanske narode da svojim božanstvima žrtvuju ljudska bića umjesto plodova majčice Prirode (što i danas čine neke primitivne skupine u Africi i Aziji)?

Na to do danas nisu mogli odgovoriti ni najveći umovi arheologije. Zbunjuje i to što su Maje i ostali indijanski narodi ostavili veliki broj spomenika koji svojom ljepotom i monumentalnošću zadivljuju svijet. Sa sigurnošću se zna da su bili hrabri u borbi s neprijateljem (nažalost, često su međusobno ratovali), ali užasno su se bojali mraka u noći. Njih je plašila grmljavina i užasan bljesak munje, potresi, dugotrajne suše, vulkanske erupcije (Meksiko je zemlja aktivnih i ugaslih vulkana), a osobito su pomrčina Sunca i Mjeseca (rijetke prirodne pojave) izazivale neopisivi strah. Povijest je zabilježila jedan krvavi sukob dvaju indijanskih naroda. U jeku najžešćeg okršaja došlo je do pomrčine Sunca. Bili su užasno uplašeni vjerujući da je to „Božja kazna“ i neprijateljstva su odmah prestala. Bili su prava djeca prirode. Nisu znali tumačiti prirodne pojave, bojali su se svojih božanstava i zato su im prinosili žrtve, ali zašto su im žrtvovali samo ljudska bića? Chichen Itza nam ostavlja niz 2 I u vremenu u kojem živimo mladi teroristi se žrtvuju u ime svog božanstva.

108

zagonetki i tajni. Istina, malo je ostalo pisanih tragova. Dobar su ih dio uništili Španjolci, smatrajući ih divljacima.

Njihovi hijeroglifi nisu, nažalost, do danas dešifrirani (etrursko i klinasto pismo također). U gradu Uxmalu, na sjeveru poluotoka Yucatána, otkriveno je nekoliko urezanih hijeroglifa. Ono što znamo o prošlosti Maja samo su fragmenti koji se oslanjaju na oskudne zapise španjolskih misionara (svećenika), na usmenu predaju potomaka i oskudne podatke arheologa i astronoma.

Međutim, sjaj i slom civilizacije Maja i Asteka ostat će i ubuduće jedna od najvećih zagonetki za arheologe istraživače.

Najeminentniji arheolozi današnjice se slažu u jednom – da nismo svjesni veličine i dometa civilizacije Maja i Asteka. Možda će čovjek budućnosti ipak jednog dana moći više odškrinuti prozor u prošlost tih naroda i dati konačan odgovor na mnoga pitanja.

Kažemo možda svjesni da će neka ostati zauvijek obavijena velom tajne.

Tko dođe u Meksiko i ne posjeti Chichen Itzu, propustit će rijetku priliku da vidi i doživi najljepši arheološki dragulj koji su u prošlosti stvorili ljudska ruka i um na tlu Latinske Amerike.

Literatura Bloomgarden, R., 1981.: Le Guide Facile d’Uxmal (d’Uxmal) En Couleur: Cartes, Directions, Explications Tamayo, J. L., 1981.: Geografia moderna de Mexico (novena edición), Trillas, México Velike civilizacije, Meksiko, D/F, Mexico City, 1980.

dr. sc. Blažo

Dubljević, red. prof. u mirovini

De Vallei 68 2905 NP Capelle A/D Ijssel, Nizozemska

57208

56265

43310

51597

69685

44187

55204

16527

42045

47270

34058

69708

57310

50208

Donji Grad

Gornja Dubrava

Gornji GradMedvešćak

Maksimir

Novi Zagreb-istok

Novi Zagrebzapad

Pešćenica-Žitnjak

Podsljeme (Šestine-GračaniMarkuševec)

Podsused-Vrapče

Sesvete

Stenjevec

Trešnjevka-jug

Trešnjevka-sjever

Trnje

779145

45267

55358

67162

41257

59212

42360

17744

58283

48981

65301

49750

36384

61388

45108

35944

2602

-1076

2771

Aps.

5956

-2149

792875

42126

55342

66595

51849

70633

45771

19249

56446

58025

15049

-8082

-1968

-3113

17791

23363

3726

2722

1242

13838

59227 -10458

49448

31279 -12031

62221

37123 -20085

36461

39040

12040

2011.

1,9

-16,1

-3,4

-4,5

52,2

49,4

8,9

16,5

2,2

31,3

-15,0

-4,2

-27,8

10,6

-35,1

7,7

-2,7

29,9

Rel.*

13730

-3141

-16

-567

10592

11421

3411

1505

-1837

9044

-6074

-302

-5105

833

-7985

517

278

1156

Aps.

1,8

-6,9

0,0

-0,8

25,7

19,3

8,1

8,5

-3,2

18,5

-9,3

-0,6

-14,0

1,4

-17,7

1,4

0,7

10,6

Rel.*

2001-2011.

1373

-314,1

-1,6

-56,7

1059,2

1142,1

341,1

150,5

-183,7

904,4

-607,4

-30,2

-510,5

83,3

-798,5

51,7

27,8

115,6

Aps.

0,2

-0,7

0,0

-0,1

2,3

1,8

0,8

0,8

-0,3

1,7

-1,0

-0,1

-1,5

0,1

-1,9

0,1

0,1

1,0

Rel.*

641,3

7,4

5,8

9,8

12,2

165,2

36,1

60,1

35,3

62,6

16,5

14,4

10,1

40,3

3,0

10,8

24,3

127,4

Prosječna godišnja promjena Površina 2001-2011 (km2)

100,0

1,2

0,9

1,5

1,9

25,8

5,6

9,4

5,5

9,8

2,6

2,2

1,6

6,3

0,5

1,7

3,8

19,9

(%)

Udjel površine

1236,4

5692,7

9541,7

6795,4

4249,9

427,6

1267,9

320,3

1599,0

926,9

3589,5

3433,9

3096,9

1543,9

12374,3

3376,0

1606,6

94,5

(br. stan./ km2)

Gustoća 2011.

*%

Vedran Prelogović

Izvor: Statistički ljetopis Zagreba 2000, Gradski zavod za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjel za statistiku, Zagreb, 2001; www.dzs.hr

777826

33859

Donja Dubrava

38762

10884

2001.

1991-2011.

Promjena broja stanovnika

INFO KARTICA

Grad Zagreb

9269

40116

Črnomerec

1991.

Popisna godina

Brezovica

Gradske četvrti

Kretanje broja stanovnika i gustoća naseljenosti u gradskim četvrtima Grada Zagreba 1991-2011.

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

109

110

KARTA GOVORI

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

Broj aktivnih poslovnih subjekata po upravnim gradovima i općinama Središnje Hrvatske 2008.

Izvor: Lončar, J., 2011: Ekonomsko-geografsko restrukturiranje Središnje Hrvatske u uvjetima tranzicije, doktorski rad, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Zagreb

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

111

Broj

aktivnih poslovnih subjekata po upravnim gradovima i općinama Središnje Hrvatske 2008.

Iz prostornog razmještaja aktivnih poslovnih subjekata po gradovima i općinama Središnje Hrvatske očito je da je najveći broj poslovnih subjekata (i do nekoliko tisuća) smješten u županijskim gradskim središtima tj. sjedištima županija. Jedini izuzetak u tome je Krapina koja zbog blizine Zagreba i Varaždina kao većih, ali što je bitnije, gospodarski jačih (razvijenijih) gradova nije toliko privlačna za pokretanje poslovnih aktivnosti, kao i manja veličina Krapine u odnosu na ostale županijske centre. Osim navedenih, po broju poslovnih subjekata ističu se još i gradovi Samobor, Velika Gorica, Dugo Selo, Zaprešić i Križevci.

Ostali gradovi i općine koji se ističu nešto većim brojem (između 200 i 500) poslovnih subjekata su: Brdovec, Jastrebarsko, Sv. Nedelja, Duga Resa, Ogulin, Petrinja, Kutina, Garešnica, Daruvar, Đurđevac, Zabok, Novi Marof, Ivanec, Ludbreg, Nedelišće i Prelog.

Dakle, veća je dominacija poslovnih subjekata u gradovima, nego u općinama jer gradovi ipak nude bolju infrastrukturu i mogućnosti poslovanja od općina, naročito onih malih i nedovoljno razvijenih.

U ostatku općina i gradova Središnje Hrvatske broj poslovnih subjekata znatno je manji, posebno u malim i nerazvijenim općinama gdje ima svega nekoliko poslovnih subjekata.

Izvor

Lončar, J., 2011: Ekonomsko-geografsko restrukturiranje Središnje Hrvatske u uvjetima tranzicije, doktorski rad, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Zagreb

Jelena Lončar

112

DOGAĐANJA

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

5. HRVATSKI GEOGRAFSKI KONGRES OSIJEK, 5.-8.10.2011.

Od 05. do 08. listopada 2011. godine, u organizaciji Hrvatskog geografskog društva, a pod pokroviteljstvo Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Sveučilišta u Zagrebu, Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Grada Osijeka, Osječkobaranjske županija te Turističke zajednice Grada Osijeka, u Osijeku je održan 5. hrvatski geografski kongres s međunarodnim sudjelovanjem. Središnja tema Kongresa bila je Geografija u suvremenom društvu.

Za sudjelovanje na Kongresu prijavio se 91 sudionik, a u radu skupa bila su uključena 82 registrirana sudionika. U radu Kongresa aktivno su sudjelovali i kolege geografi iz Bosne i Hercegovine, Slovenije i Srbije. Za izlaganje je bilo prijavljeno 57 referata i tri postera, a Znanstveni odbor je prihvatio 53 referata i tri postera koji su izloženi, odnosno prezentirani u prvome dijelu Kongresa, koji je održan 05. i 06. listopada 2011. godine (prvi dan plenarno, a drugi po sekcijama). Sažeci izloženih referata i prezentiranih postera tiskani su u Knjizi sažetaka. Stručne ekskurzije za sudionike Kongresa organizirane su 07. i 08. listopada 2011. godine; prvi dan na prostoru istočne Slavonije i zapadnog Srijema, pod stručnim vodstvom dr. sc. Miroslava Sića, red. prof. u miru, a drugi dan na prostoru Baranje, pod stručnim vodstvom mr. sc. Pave Šašlina.

Posebnost Temeljem izloženih referata i rasprava usvojeni su sljedeći zaključci 5.

Hrvatskog geografskog kongresa:

2. Pokrenuti proceduru za promjenu Pravilnika o uvjetima koje moraju ispunjavati Zavodi za prostorno uređenje za obavljanje djelatnosti prostornog uređenja (Narodne novine 24/08, 19/10) kako bi geografi u prostorno planerskim institucijama mogli postati voditelji izrade prostornih planova pojedinih kategorija 3. Pokrenuti aktivnosti za licenciranje geografa-prostornih planera 4. Aktivno se uključiti u izradu modela su-

foto: Vedran Prelogović

1. Zalaganje za jače uključivanje geografa u izradu NIPP-a (Nacionalna infrastruktura prostornih podataka) uz participiranje u radu Vijeća za NIPP

113

foto: Dubravka Spevec

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

vremene regionalizacije Hrvatske te uputiti dopis u ime Hrvatskog geografskog društva, Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru i Geografskog odsjeka PMF-a Sveučilišta u Zagrebu nadležnom Ministarstvu uprave 5. Poticati uključivanje geografa u sustav zaštite prirode i okoliša 6. U suradnji sa Državnim zavodom za statistiku pokrenuti inicijativu izrade Registra stanovništva Republike Hrvatske 7. Izraditi bazu podataka o geografima u Republici Hrvatskoj 8. Pokrenuti aktivnosti za osnivanje Geografskog instituta 9. Nastaviti sa projektom Geografija Hrvatske 10. Aktivno se uključiti u izradu predmetnog kurikuluma za geografiju 11. Nastaviti stručno usavršavanje učitelja i nastavnika geografije (organiziranje tematskih seminara, Zimskog i Ljetnog seminara) 12. Osigurati redovito izlaženje znanstvenih i stručnih časopisa te opstanak edukativnog portala Geografija.hr 13. Šesti hrvatski geografski kongres održat će se za četiri godine na prostoru Dalmacije

Dubravka Spevec Predsjednica Organizacijskog odbora 5. hrvatskog geografskog kongresa

114

DOGAĐANJA

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

U Klementinumu, Nacionalnoj knjižnici Češke Republike u Pragu, 22. rujna 2011. svečano je otkrivena spomen-ploča hrvatskom znanstveniku Andriji Mohorovičiću (Volosko, 1857. - Zagreb, 1936.) u povodu obilježavanja 100. godišnjice otkrića Mohorovičićevog diskontinuiteta. Takav projekt obilježavanja ove značajne obljetnice pokrenuo je Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Državnim hidrometeorološkim zavodom, Hrvatskim geološkim institutom, Nacionalnom knjižnicom Češke Republike te Hrvatsko-češkim društvom iz Zagreba.

Poseban razlog za postavljanje ove spomen-ploče u Pragu sadržan je u činjenici što je Andrija Mohorovičić krajem 19. stoljeća studirao na Filozofskom fakultetu praškoga Karlova sveučilišta (koje se nalazilo u današnjem kompleksu Klementinuma). Tu je između 1875. i 1878. pohađao studij matematike i fizike, u okviru kojega je stekao i temeljna znanja iz geofizike, meteorologije i seizmologije. Po završetku studija vratio se u Hrvatsku, gdje se – primjenom i unaprjeđenjem znanja stečenih na studiju – razvio u jednog od vodećih hrvatskih i svjetskih znanstvenika.

Najveći doprinos znanosti Mohorovičić je ostvario obrazloženjem zakonitosti širenja potresnih valova, a u okviru toga - posebno - otkrićem plohe diskontinuiteta u Zemljinoj kori.

Do toga je rezultata došao istraživanjem pokupskog potresa od 8. listopada 1909. godine, s epicentrom u dolini Kupe, 39 km jugoistočno od Zagreba. Na osnovi seizmografskih zapisa tog potresa prvi je utvrdio debljinu Zemljine kore i postojanje diskontinuiteta ispod nje.

Mnogobrojna kasnija istraživanja potvrdila su opstojnost granične plohe (diskontinuiteta brzine potresnih valova) između Zemljine kore i njezina plašta, ali i to da debljina kore, tj. dubina diskontinuiteta, nije posvuda jednaka (najdublja je podno planinskih lanaca, a najplića ispod oceanskog dna).

Tim otkrićima stekao je svjetsku slavu. U njegovu čast, granična ploha koja odjeljuje Zemljinu koru od plašta nazvana je Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho. Analitičko obrazloženje brzine potresnih valova kroz Zemljinu koru nazvano je Mohorovičićev zakon. Projekt bušenja kore kojim bi se probio Mohorovičićev diskontinuitet i doprlo do plašta nazvan je 1959. MOHOLE (MO – prema Mohorovičiću, HOLE – prema engl. riječi

foto: Dane Pejnović

U PRAGU OTKRIVENA SPOMEN-PLOČA ANDRIJI MOHOROVIČIĆU

PRIKAZI

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

115

Nažalost, izvan užeg stručnog kruga u našoj javnosti nedovoljno je poznato da najveći objekt na Zemlji (ploha diskontinuiteta između kore i plašta) nosi ime jednoga hrvatskog znanstvenika. To je tim teže razumljivo što ta činjenica ima veliki didaktički potencijal i morala bi se na odgovarajući način vrednovati pri ostvarivanju, posebno odgojnih zadataka nastave. Taj bi propust nužno trebalo ispraviti eksplicitnim uvrštavanjem tog podatka u udžbenike i priručnike, odnosno popularizacijom kroz razne kvizove znanja i sl.

Postavljanjem ove decentne dvojezične spomen-ploče unutar baroknog kompleksa Klementinum (u atriju Kapele zrcala) hrvatska i češka akademska zajednica odale su dužno priznanje velikom znanstveniku koji ih na specifičan način povezuje. Ovaj spomenik Mohorovičiću treće je hrvatsko spomen-obilježje praškim studentima, kasnijim znanstvenim velikanima u Pragu (2006. postavljena je spomen-ploča Nikoli Tesli, 2008. otkriveno je u bronci izrađeno poprsje nobelovcu Vladimiru Prelogu, te 2011. spomen-ploča Andriji Mohorovičiću).

Dan kasnije, 23.rujna 2011. postavljena je još jedna spomen-ploča, „hrvatskom političaru i prijatelju Čeha Stjepanu Radiću i češkoj učiteljici Mariji Dvořákovoj“ (u nas poznatijoj kao Marija Radić). Ploča je postavljena na 113. godišnjicu njihova vjenčanja, u godini u kojoj se slavi 140. obljetnica Radićeva rođenja (Trebarjevo Desno, 1871. godine). Tome valja dodati da je u Pragu (u čuvenoj pivnici U Fleků/Kod Fleka) 2001. podignuta i popularna spomen-ploča na kojoj piše da je na tom mjestu 1911. godine osnovan Hrvatski nogometni klub Hajduk.

Zahvaljujući postavljanju ovih ploča i poprsja praškim studentima - hrvatskim velikanima, Prag se profilirao kao specifično mjesto sjećanja, s najvećim brojem spomen-obilježja hrvatskim zaslužnicima među nacionalnim metropolama izvan Hrvatske. Osim što su dio kulture sjećanja, ti spomenici imaju značajnu povijesno-dokumentarnu i edukativnu funkciju. S jedne strane svjedoče o tadašnjim intenzivnim vezama Češke i Hrvatske u okviru srednjoeuropskog kulturnog prostora, ali i aktivnoj ulozi i doprinosu najistaknutijih hrvatskih znanstvenika civilizacijskom razvoju toga vremena. U suvremenom razdoblju oni su specifična kulturna spona između Hrvatske i Češke koje povezuje intenzivna turistička interakcija (Hrvatsku je 2010. godine posjetilo oko 605 000 čeških turista, dok je Prag, sa oko 4 743 000 posjetitelja - od čega čak oko 87% čine strani turisti - jedan od turistički najposjećenijih gradova u Europi). I jedno i drugo zalog su budućih dobrih partnerskih odnosa dviju prijateljskih država i naroda u okviru Europske unije.

Dane Pejnović

foto: Dane Pejnović

za šupljinu). Naposljetku, njegovim imenom obilježeni su i jedan krater na tamnoj strani Mjeseca, te jedan asteroid.

116

IN MEMORIAM

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

dr. sc. Ivan Crkvenčić professor emeritus Ivan Crkvenčić rođen je 26.6.1923. u Slanju (Općina Martijanec). Diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu 1949. godine, a doktorirao 1956. radom „Prigorje planinskog niza Ivančice – razvoj agrarnog pejzaža“. Od 1950. do 1960. započeo je svoj radni vijek kao asistent. Tema habilitacijskog rada bila mu je „Stanovništvo Žumberačke gore“, a habilitacijsko predavanje „Oblici agrarnog pejzaža“ 1959. godine. Karijeru je nastavio kao docent (1960. do 1965.), od 1965. kao izvanredni i od 1970. redoviti profesor na Geografskom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu. Do umirovljenja 1993. godine obnašao je brojne funkcije na fakultetu. Bio je dugogodišnji predstojnik Geografskog zavoda PMF-a (1963.-1980.), obnašao je dužnost pročelnika Geografskog odsjeka, od 1978. do 1982. bio je dekan PMF-a, a od 1984. do 1988. direktor PMF-a. Inicirao je osnivanje Instituta za geografiju Sveučilišta u Zagrebu kojemu je bio i jedini direktor sve do kraja njegovog djelovanja 1975. U više navrata bio je predsjednik Hrvatskog geografskog društva. Kao dekan, a kasnije i direktor PMF-a, potaknuo je i vodio izgradnju novih zgrada PMF-a na Horvatovcu. Od 1988. do 1992. bio je pomoćnik direktora PMF-a zadužen za izgradnju.

Tijekom sveučilišne karijere, profesor Crkvenčić je boravio na usavršavanju u Londonu (University College 1956/57.) kod H.C. Darbya, uvaženog profesora historijske geografije, zatim u Oslu (1959.) i Münchenu (Geografski institut Tehničkog sveučilišta 1961/62.) kod W. Hartkea. Kao gostujući profesor boravio je na Kent State University (Ohio, 1973.) te na brojnim drugim sveučilištima Europe, SAD-a i Azije. Predavao je više kolegija iz socijalne geografije kao i kolegije iz regionalne geografije Hrvatske i dijelova Europe. Autor je sveučilišnih udžbenika „Afrika“ (u tri izdanja: 1966, 1979. i 1990.) i „Agrarna geografija: geografski aspekti agrarnih područja“ (1988, koautor A. Malić). Autor je priručnika „Afričko Sredozemlje“ u popularnoj ediciji „Širom svijeta“ 1980. godine, a inicirao je i priredio

foto: Ivan Zagoda, 30.01.2006.

26.6.1923.-24.10.2011.

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

117

izdavanje njemačkog sveučilišnog udžbenika Socijalna geografija (Sozialgeographie) 1981. godine. Predavao je i na posijediplomskom studiju na Geografskom odsjeku.

Pokrenuo je i uređivao izdavanje znanstvenog časopisa Geographical Papers (od br. 1/1970. do 8/1991.). Pokrenuo je i izdavanje šest knjiga „Geografija SR Hrvatske“ (predsjednik redakcijskog savjeta i redaktor Središnje Hrvatske, knjige I. i II.) koje su izašle 1974. godine. Krajem 1990. pokrenuo je izdavanje zapažene publikacije „Političkogeografska i demografska pitanja Hrvatske“ objavljenu 1991. na hrvatskom i engleskom jeziku (Geographical papers 8). Također, na njegov prijedlog, u suradnji Matice iseljenika Hrvatske i Državnog zavoda za statistiku 1993. je izašla monografija Agresija na Hrvatsku: geopolitičke i demografske činjenice. Nadalje, inicirao je i Međunarodni znanstveni simpozij Hrvatska – nova europska država koji je organizirao Zavod za geografiju i prostorno uređenje 1993. u Zagrebu i Čakovcu. Radovi s tog simpozija objavljeni su 1994. u publikaciji Croatia – new European State. Sa željom da se što više ljudi u svijetu iz struke, ali i ostali upoznaju s Hrvatskom kao novom europskom državom organizirao je 1996. objavljivanje 12 priloga u geografskom časopisu Geojournal (38/4).

Kao znak priznanja za brojne zasluge izabran je 1969. za dopisnog člana Geografskog društva München, 1974. za dopisnog člana Geografskog društva Makedonije, 1977. za dopisnog člana Društva za istraživanje Jugoistočne Europe te 1984. za dopisnog člana Geografskog društva Slovenije.

Odlukom Sveučilišta u Zagrebu 2000. godine izabran je u počasno zvanje professor emeritus zbog posebnih zasluga za napredak i razvitak Sveučilišta u Zagrebu te za međunarodno priznatu nastavnu i znanstvenu izvrsnost. Od 1997. do 2011. bio je voditelj znanstvenog projekta MZOŠ-a „Geografska istraživanja prigraničnih područja Hrvatske“.

Svojim djelovanjem profesor Ivan Crkvenčić bio je i ostao putokaz u znanstvenoistraživačkom radu te je nesebično unaprijedio struku, ostavivši brojne i trajne neizbrisive tragove u hrvatskoj geografiji po kojima će biti zapamćen.

Ivan Zupanc

118

UPUTE SURADNICIMA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2012

UPUTE SURADNICIMA Geografski horizont objavljuje stručne radove iz geografije i srodnih znanstvenih područja kao i interdisciplinarne radove. Časopis izlazi dva puta godišnje. Uredništvo prima rukopise tijekom cijele godine. U pravilu se objavljuju radovi na hrvatskom jeziku. Rukopis treba oblikovati prema izgledu objavljenih članaka u Geografskom horizontu. Članak treba napisati u najkraćem obliku što ga jasnoća izlaganja dopušta. Tekst treba biti jasan, sažet i gramatički ispravan. Uz tekst članka prilaže se i sažetak (nekoliko rečenica). Svi radovi podliježu stručnoj recenziji.

Opseg rukopisa članka – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge – ne smije prelaziti 28 800 znakova (16 str.), od kojih na svakoj stranici 1 800 slovnih mjesta (30 redaka sa 60 slovnih mjesta u retku pri čemu se računaju i razmaci među rječima). Radovi se šalju u dva isprintana primjerka A4 formata i CD-u (program MS Word, font Times New Roman 12).

Grafičke priloge (grafikone, fotografije, tablice itd.) s numeracijom valja prirediti kao posebni dokument prema standardnim načinima računalne izrade i prilagoditi širinu grafičkog priloga na 70 mm ili 140 mm u JPEG ili TIFF formatu minimalne rezolucije od 300 dpi.

Grafički prilozi ne stavljaju se u tekst članka, već predviđeno mjesto za grafički prilog treba označiti rednim brojem i naslovom u izdvojenom retku. Ispod grafičkog priloga navodi se skraćenica „Sl.“, redni broj priloga prema redoslijedu u radu, te kratak, ali informativan naslov. Isto vrijedi i za tablice: u izdvojenom retku navesti redni broj, naslov i izvor tablice.

Iznad tablice navodi se skraćenica „Tab.“, redni broj tablice prema redoslijedu u radu, te kratak, ali informativan naslov. Ispod tablice navodi se izvor. U slučaju preuzimanja priloga iz drugog izvora autori su sami dužni osigurati dopuštenje. Primaju se rukopisi pripremljeni sukladno uputama suradnicima Geografskog horizonta.

Literatura se citira prema harvardskom sustavu. Korištena literatura citira se unutar teksta tako da se u zagradi navede prezime autora i godina izdanja; na primjer: (Stražičić, 1993) te broj stranice ukoliko se radi o citatu (Stražičić, 1993, 37). Ako rad ima dva autora, treba navesti oba, na primjer: (Turk i Mirković, 1993). U slučaju zajedničkog rada trojice ili više autora, u tekstu se navodi prezime prvog autora i skraćenica „i dr.“ za druge autore, na primjer: (Graham i dr., 2000). Ukoliko se citira više članaka jednog autora iz iste godine izdanja, tada se uz godinu navode i slova po abecednom redu (npr. 2000a, 2000b itd.).

Kada se navodi više radova u kontinuitetu koristi se „;“ (Friganović, 1991; Nejašmić i Bašić, 2005). Sve reference u tekstu navode se kao i prvi put, odnosno ne koriste se oblici poput „ibid.“, „op. cit.“ i slično. Na kraju teksta prilaže se popis literature (bibliografija) poredan prema abecednom redu prezimena autora i kronološkim redom za radove istog autora. Ovdje se navode svi autori pojedine reference. U slučaju zajedničkog rada više autora, u popisu literature se ne koristi oblik „i suradnici“, nego se navode svi autori. Za mrežno dostupne radove potrebno je, nakon dostupnih osnovnih referenci (naslova, autora itd.), navesti izvor (http://) i datum učitavanja. Naziv knjige, zbornika, časopisa i publikacija piše se u kurzivu.

Uredništvo, glavni i tehnički urednik pridržavaju uobičajeno pravo na sitnije izmjene teksta, tablica i način grafičke prezentacije, ali da to bitno ne utječe na sadržaj i smisao članka.

Uz članak, autori su dužni dostaviti podatke o zvanju i kontakt adresu (ustanovu zaposlenja s adresom ili kućnu adresu; adresu elektroničke pošte).

119

UPUTE ZA CITIRANJE:

Literatura

članak u časopisu: Henkel, R., 2005: Geography of Religion – Rediscovering a Subdiscipline, Hrvatski geografski glasnik 67 (1), 5-25. (Broj 67 označava godište (volumen) časopisa; (1) broj sveska unutar godišta, a 5-25 paginaciju rada u svesku.)

Lozić, S., Fuerst-Bjeliš, B., Perica, D., 2006: Quantitative-geomorphological and Environmental-historical Impact on the Ecological Soil Depth; Northwestern Croatia, Hrvatski geografski glasnik 68 (1), 7-25.

članak u zborniku radova: Stražičić, N., 1996: Hrvatska – pomorska zemlja, u: I. hrvatski geografski kongres: geografija u funkciji razvoja Hrvatske: zbornik radova (ur. Pepeonik, Z.), Zagreb, 12. i 13. listopada 1995., Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 102-114.

poglavlje u knjizi: Klemenčić, M., 1996: Promjene upravno-teritorijalnog ustroja Hrvatske 1918-1992, u: Hrvatske županije kroz stoljeća (ur. Mirošević, F.), Školska knjiga, Zagreb, 123-148.

knjiga: Stražičić, N., 1996: Pomorska geografija svijeta: (regionalna pomorska geografija svijeta), Školska knjiga, Zagreb.

Graham, B., Ashworth, G. J., Tunbridge, J. E., 2000: A Geography of Heritage: Power, Culture & Economy, Arnold, London.

članak na internet stranici: Faričić, J., Postoji li danas Dalmacija?, http://www.geografija.hr novosti.asp?id_novosti=202&id_projekta=0 (29.02.2004.)

Izvori

publikacije: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001.: stanovništvo prema spolu i starosti, po naseljima, Statistička izvješća 1167, DZS, Zagreb, 2003.

internet stranica: Matisse’s Glossary of Internet Terms, 1994 – 2008, http://www.matisse.net/files/glossary.html (28.10.2009.)

U posebnim, stalnim i povremenim rubrikama časopis objavljuje i druge priloge od znanstvenog i stručnog interesa: eseje, osvrte, recenzije, prikaze, bilješke o znanstvenim i stručnim skupovima itd. opsega do 9 000 znakova (5 str.). Takvi prilozi potpisuju se na kraju.

Molimo autore da u roku od dva tjedna nakon izlaska časopisa iz tiska dostave Uredništvu časopisa bitnije tiskarske greške prema načinu objavljivanja (stranica, stupac, redak, stoji, treba) koje su se potkrale kako bi se objavile ispravke u sljedećem broju.

Uredništvo Rukopisi se upućuju na adresu:

Hrvatsko geografsko društvo, Geografski horizont, Glavni urednik, Marulićev trg 19, p.p. 595, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel. (01) 48 95 402, tel./faks. (01) 48 95 451, e-mail: hgd@geog.pmf.hr

Želite li odsada redovito primati časopis GEOGRAFSKI HORIZONT (označite križićem kućicu) pošaljite sljedeće podatke na adresu HGD-a:

Hrvatsko geografsko društvo, Geografski horizont, Marulićev trg 19, p.p. 595, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel. (01) 48 95 402, tel./faks. (01) 48 95 451, ili na

e-mail: hgd@geog.pmf.hr

Kupac

.........................................................................................

Ulica i kućni broj

.........................................................................................

Broj pošte i mjesto .........................................................................................

Matični broj

.........................................................................................

/ Datum / Potpis / Pečat (za institucije) / : ............................................

Ukoliko želite naručiti i/ili pojedine stare brojeve Geografskog horizonta (označite križićem kućicu) popunite priloženu tablicu. Bibliografija je dostupna na portalu www.geografija.hr.

Naručujem sljedeće stare brojeve Geografskog horizonta:

Broj/godište

Količina

Diplomski studij Geografija FIZIČKA GEOGRAFIJA S GEOEKOLOGIJOM Ključni aspekti studija:  Primijenjena geomorfološka, klimatološka, hidrogeografska i geoekološka istraživanja

 Metode i tehnike istraživanja fizičko-geografskih elemenata prostora

 Razvijanje vještina potrebnih za terenski rad  Geoekološko vrednovanje fizičko-geografskih i društvenogeografskih elemenata prostora

 Geomorfološko kartiranje i digitalna analiza reljefa (GIS)  Istraživanje površinskog i podzemnog krškog reljefa  Istraživanje međuodnosa geomorfoloških, klimatskih i

hidroloških procesa te antropogenih utjecaja na preobrazbu krajolika  Istraživanje uloge fizičko-geografskih elemenata i procesa na društveno-gospodarski razvoj  Zaštita prirode i okoliša

Izborni kolegiji:

Temeljni kolegiji:

 Uvod u istraživački rad  Primijenjena geoekologija  Primijenjena klimatologija  Primijenjena hidrogeografija  Primijenjena geomorfologija  Povijest okoliša  Terenska nastava

 Geomorfologija i hidrografija krša  Biogeografija  Pedogeografija  Prirodni resursi  Analize u GIS-u  Digitalna analiza reljefa  Klimatske promjene  Geomorfološko kartiranje  Osnove speleologije  Prirodni rizici  Restrukturiranje ruralnih područja  Upravljanje priobaljem  Vojna geografija  Geografija krša

Diplomski studij Geografija PROSTORNO PLANIRANJE I REGIONALNI RAZVOJ Svrha studija:

Zadaci studija:

 Poticanje ravnomjernoga prostornog razvoja  Ostvarivanje razvojnih mogućnosti sukladno načelima

 Razumijevanje teorijskih osnova prostornog planiranja i

održivog razvoja  Usklađivanje interesa različitih aktera u prostoru

regionalnog razvoja. Usvajanje znanja o planerskim sustavima u Hrvatskoj i EU  Upoznavanje s metodama i tehnikama regionalnog i prostornog planiranja  Ocjenjivanje razvojnih resursa te definiranje razvojnih mjera i ciljeva prostornog uređenja  Osposobljavanje za sudjelovanje u izradi prostornih planova i razvojnih strategija na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini

Temeljni kolegiji:

Izborni kolegiji

 Primijenjena geomorfologija  Geomorfologija i hidrografija krša  Primijenjena klimatologija  Prirodni rizici  Prirodni resursi  Stanovništvo Hrvatske  Demogeografska analiza malih područja  Faktori lokacije industrije i poslovanja  Turizam i rekreacija u prostornom planiranju  Baština i turizam u ruralnim područjima  Trgovinska geografija  Suvremene sociogeografske teme  Urbano-socijalna geografija  Grad u regionalnom planiranju  Gradske regije  Geografija krša  Međunarodne organizacije  Prekogranična suradnja i regionalna politika EU  Analize u GIS-u  Katastar nekretnina

 Uvod u istraživački rad  Prirodna osnova u prostornom planiranju  Osnove regionalnog i prostornog planiranja  Metode i tehnike regionalnog i prostornog planiranja  Restrukturiranje ruralnih područja  Promet i organizacija prostora  Regionalni razvoj  Terenska nastava

Diplomski studij Geografija BAŠTINA I TURIZAM Svrha studija:  Planiranje održivog razvoja turizma koji se temelji na

cjelokupnoj resursnoj osnovi prostora  Zaštita i vrednovanje prirodne i kulturne baštine te kulturnih pejzaža

Temeljni kolegiji:

 Uvod u istraživački rad  Metode istraživanja u društvenoj geografiji  Turistička valorizacija baštine  Povijest okoliša  Prirodna osnova u turizmu  Geografija kulturne ponude  Urbana historijska geografija  Oblici turizma  Terenska nastava

Izborni kolegiji: Zadaci studija:  Razumijevanje turizma kao prostorne pojave u funkciji općeg društveno-gospodarskog razvoja

 Upoznavanje prostornih značajki prirodne i kulturne baštine kao predmeta istraživanja geografije

 Analiza kulturnih pejzaža kao odraza prostornih procesa  Promjene okoliša i ljudske percepcije okoliša u svrhu

razumijevanja promjena krajolika u prošlosti i njihovog odraza

 Geomorfologija i hidrografija krša  Klima i turizam  Upravljanje priobaljem  Geografski aspekt regreacije  Baština i turizam u ruralnim područjima  Trgovinska geografija  Urbano-socijalna geografija  Gradske regije  Hrvatsko otočje—sociogeografske teme  Geografija krša  Kulturni pejzaži: zaštita i upravljanje  GIS analiza kulturnog pejzaža  Analize u GIS-u  Menadžment turističke destinacije  Socijalna ekologija

Diplomski studij Geografija GEOGRAFSKI INFORMACIJSKI SUSTAVI Svrha studija:

Zadaci studija:

 Implementacija geografskog informacijskog sustava u

 Usvajanje teorijskih znanja nužnih za prostorno-analitički rad  Svladavanje vještina korištenja GIS softvera u svrhu

geografska i srodna istraživanja

 Rješavanje složenih prostornih problema pomoću GIS-a i prostorno modeliranje

rješavanja složenih prostornih problema

 Usvajanje vještina analize prostornih podataka te vizualizacije i interpretacije rezultata geografskih i srodnih istraživanja

 Upotreba GIS-alata u prostornom planiranju i primijenjenoj geografiji

Temeljni kolegiji:

 Uvod u istraživački rad  Analize u GIS-u  Računalne statističke analize  Katastar nekretnina  Vizualizacija prostornih podataka u GIS-u  Digitalna analiza reljefa  Terenska nastava

Izborni kolegiji:

 Primijenjena geomorfologija  Geomorfologija i hidrografija krša  Stanovništvo Hrvatske  Demogeografska analiza malih područja  Primjena GIS-a u analizi popisnih podataka  Faktori lokacije industrije i poslovanja  Gradske regije  Urbano-socijalna geografija  GIS analiza kulturnog pejzaža  Vojna geografija  Daljinska istraživanja

Sveučilište u Zagrebu Prirodoslovno-matematički fakultet GEOGRAFSKI ODSJEK — STUDIJSKI PROGRAMI Preddiplomski sveučilišni studij (3 godine)

1. Geografija (istraživački smjer) 2. Znanosti o okolišu (u suradnji s Biološkim i Geološkim odsjekom)

Diplomski sveučilišni studij (2 godine)

1. Geografija, smjerovi:  Fizička geografija s geoekologijom  Prostorno planiranje i regionalni razvoj  Baština i turizam  Fizička geografija s geoekologijom  Nastavnički 2. Znanosti o okolišu, modul Geografska zaštita okoliša (u suradnji s Geološkim i Biološkim odsjekom) Diplomski studiji izvode se na Geografskom odsjeku od ak. god. 2008./2009. Studij traje dvije godine i organiziran je na modularnom principu. Time je omogućeno usmjereno produbljivanje i daljnja specijalizacija studenata unutar diplomskog studija. Naglasak na diplomskom studiju je na izbornim predmetima na matičnoj instituciji i izvan nje.

Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij (5 godina)

Geografija i povijest (nastavnički smjer) (u suradnji s Odsjekom za povijest Filozofskog fakulteta i Učiteljskim fakultetom)

Sveučilišni poslijediplomski doktorski studij (3 godine)

Geografske osnove prostornog planiranja i uređenja