Geografski horizont 54/1 (2008) by H.G.D.

Granice i međe Prezentacijske vještine Brazil Broj 1/2008, godina LIV, ISSN 0016-7266

Izlazi od 1955.

BROJ 1/2008 • GODINA LIV • ISSN 0016 -7266

god. 54, br. 1/2008, Zagreb Stručno-informativni časopis za geografiju http://issuu.com Nakladnik:

Hrvatsko geografsko društvo

Marulićev trg 19, 10000 Zagreb, Hrvatska tel. (01) 48 95 402, tel./faks. (01) 48 95 451, e-mail: hgd@geog.pmf.hr http://www.hagede.hr

Uredništvo: Sanja Faivre, Borna Fürst-Bjeliš, Jelena Lončar, Aleksandar Lukić, Josipa Rodić, Igor Tišma, Ružica Vuk, Ivan Zupanc (svi iz Zagreba), Vera Graovac (Zadar) Glavna urednica:

Borna Fürst-Bjeliš

Tajnik uredništva:

Ivan Zupanc

Grafički i tehnički urednik:

Ivan Zagoda

Korektura:

Jadranka Čelant Hromatko

Slog i prijelom:

Ivan Zagoda

Tisak:

MTG Topgraf d.o.o., 2008.

Naklada:

1500 primjeraka

Cijena časopisa:

za pravne osobe 30 kn, za fizičke osobe 25 kn

Časopis izlazi uz pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Za potpisane članke odgovaraju autori, za nepotpisane uredništvo. Rukopisi se ne vraćaju. Niti jedan dio ove publikacije ne smije se preuzeti, kopirati, prevoditi ili na bilo koji način reproducirati u bilo kojem pisanom ili elektroničkom mediju bez pismene suglasnosti i dozvole autora i izdavača. Časopis Geografski horizont učenicima i nastavnicima kao dodatnu literaturu preporuča Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. KLASA: 602-01/07-01/00331; URBROJ: 533-12-07-0004. od 24. srpnja 2007.

Slika na naslovnoj stranici: Favela Rocinha-Rio de Janeiro (foto: Z. Stiperski)

ČLANCI

JOSIP FARIČIĆ Povijesni problem određivanja geografske dužine i odabira početnog meridijana

IVO NEJAŠMIĆ Gdje je granica između Europe i Azije?

RADOVAN PAVIĆ Još o sjevernoj međi i granici Balkanskog poluotoka

ANITA FILIPČIĆ Gospodarsko značenje Australije

ALEKSANDAR LUKIĆ Geografski učinci proizvodnje i potrošnje biogoriva

IZ NASTAVNE PRAKSE 53

IGOR TIŠMA Prezentacijske vještine u nastavi geografije

PUTOPIS 59

ZORAN STIPERSKI Brazilom od Salvadora do Rio de Janeira

ANKETA O Geografskom horizontu

KRONIKA 76 81

Andrija Mohorovičić 1857.-1936.

85-godišnjica života prof. dr. sc. Ivana Crkvenčića

INFO KARTICA 82

Najdublji i najduži speleološki objekti u Hrvatskoj

KARTA GOVORI

Prostorna podjela (tipologija) hrvatskih županija prema sintezi demografskih indikatora

DOGAĐANJA Povodom dodjele «Nagrade Ivo Horvat» za životno djelo dr. sc. Srećku Božičeviću

89 89

Festival znanosti 2008. Znanstveni skup Otok Rava

Znanstveni skup Zadarski mir – ishodište jedne epohe

Dragi čitatelji, Na posljednjem i jednom od dosad najposjećenjih Zimskih seminara za nastavnike geografije, provedena je anketa o Geografskom horizontu. Rezultati ankete dali su nam dobre informacije i smjernice za uređivanje časopisa. Rezultate objavljujemo, vjerujemo da će vam biti zanimljivi. Pokazalo se da je dostupnost Horizonta relativno slaba. Jasno nam je da je to dijelom rezultat muka i neuspjeha oko redovitog izlaženja u pojedinim periodima. No, nadamo se da će se to ipak promijeniti, jer Geografski horizont, kao jedini stručni i informativni časopis strukovnog udruženja u Hrvatskoj, na temelju stručnog mišljenja Agencije za odgoj i obrazovanje, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa preporučuje kao dodatnu literaturu nastavnicima i učenicima u školama. Vjerujemo da će škole prepoznati nužnost doticaja nastavnog kadra sa stručno-informativnim glasilom svoje struke, odnosno u širem smislu sa svojim strukovnim udruženjem, te osigurati dostupnost časopisa nastavnicima i učenicima u svojim knjižnicama. Na vašu želju, prema anketi, uvodimo novu rubriku u kojoj ćemo objavljivati stručne putopise. U ovome broju možete pročitati zapažanja, stručne komentare i osobne doživljaje sa studijskog putovanja po Brazilu iz pera dr. sc. Zorana Stiperskog. Uveli smo još jednu novu rubriku: „Karta govori“. Tu će se objavljivati tematske karte različitog sadržaja uz kratki komentar. Osim samih izravnih informacija o prikazanoj problematici, u ovome broju demografskoj, rubrika omogućuje istodobno učenje, odnosno usavršavanje vještine interpretacije tematskih karata. U ovome smo se broju tekstom dr. sc. Josipa Riđanovića prisjetili Andrije Mohorovičića, jednog od najvećih hrvatskih i svjetskih prirodoznanstvenika – geofizičara; meteorologa, klimatologa i seizmologa, povodom njegove 150 – e godišnjice rođenja. S veseljem također čestitamo 85. rođendan prof. emeritusu Ivanu Crkvenčiću (L. Slavuj), a dr. sc. Srećku Božičeviću na nagradi za životno dijelo (dr. sc. D. Pejnović). Info kartica nam donosi potpuno aktualnu listu najdubljih i najdužih speleoloških objekata u Hrvatskoj. Ti su podaci, u skladu s napredovanjem istraživanja, podložni relativno brzim promjenama.

Najavljujemo Vam nekoliko događanja za ovu godinu: prvo nam u travnju dolazi ovogodišnji Festival znanosti, čija je glavna tema: voda – u skladu s Međunarodnim desetljećem akcije Voda za život, koje je proglasila Generalna skupština UN-a. U lipnju (20.-22.), će se u organizaciji �� Sveučilišta u Zadru, Razreda za prirodne znanosti HAZU, Matice hrvatske – Zadar i Hrvatskoga geografskog društva – Zadar održati znanstveni skup “Otok Rava”, a u studenome (20. -22.) će se također na Sveučilištu u Zadru održati znanstveni skup “Zadarski mir – ishodište jedne epohe”. Na taj će se način komemorirati 650. obljetnica mirovnog sporazuma (1358.-2008.) kojim se Venecija odrekla prava na svoje dotadašnje posjede na istočnoj obali Jadrana. U člancima možete čitati o problemu određivanja geografske dužine i odabira početnog meridijana (dr. sc. J. Faričić), o ”vječnim” pitanjima međa i granica o kojima raspravljaju dr. sc. I. Nejašmić i dr. sc. R. Pavić, o gospodarskom značenju Australije (dr. sc. A. Filipčić) zatim o geografskim učincima proizvodnje i potrošnje biogoriva (A. Lukić), te naposlijetku o prezentacijskim vještinama u nastavi geografije (I. Tišma). Drago nam je što je anketa pokazala kako je razmjerno znatan udjel nastavnika spreman sudjelovati s prilozima u Geografskom horizontu. Dragi kolege nastavnici, profesori, svi ste srdačno pozvani da sudjelujete svojim prilozima u stvaranju našeg časopisa. Potpuno je jasno da su vaša iskustva, proizašla izravno iz prakse i vaša suradnja nezamjenjivi, te da časopis teško može opstojati samo na trudu šačice volontera i entuzijasta njegova uredništva. Pišite nam stoga, razmjenjujte svoja dobra i loša iskustva, podijelite s drugim kolegama dobra rješenja i ideje do kojih ste došli – sve za dobrobit naše struke, koja nam je svima zajednički cilj. Srdačno,

P.S. Još jedna novost! Geografski horizont odsada možete čitati (i komentirati) u elektroničkom obliku preko linkova na stranici HGD-a, Geografije.hr ili izravno na adresi http://issuu.com.

POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA Josip Faričić Određivanje geografskog položaja na Zemlji temelji se ponajprije na utvrđivanju vrijednosti geografske širine i geografske dužine. Tim podatcima, poradi reljefnosti Zemlje, često se pridružuje i vrijednost nadmorske visine, odnosno dubine. Kao i u mnogim drugim područjima ljudskoga djelovanja najnovija se znanstvena, odnosno tehnološka dostignuća – čijim se plodovima u svakodnevnom životu obilato koristimo, a da o njima previše i ne razmišljamo – temelje na višestoljetnim pokušajima neumornih stvaralaca. Ovo razmatranje o problemu određivanja geografske dužine1 samo je mali dijelić velike priče o povijesnom razvoju spoznaja o Zemlji te primjeni tih spoznaja u različitim sferama gospodarskih i društvenih aktivnosti.

O sličnoj problematici pisala je P. Novosel Žic (1990, 2-8) te M. Marković (2002). P. Novosel Žic (1990) napisala je kraći članak u kojem je, po prvi put u hrvatskoj geografskoj literaturi, jezgrovito ali sadržajno razmatrala problematiku početnog meridijana. M. Marković (2002) je, potaknut popularno-znanstvenom knjigom D. Sobel (2000), napisao knjigu iz koje bi se očekivala cjelovita obrada zanimljive priče o geografskoj dužini. Međutim, iza naslova njegove knjige ne slijedi tekst koji je najavljen. Uz to, ne može se govoriti o razvoju kartografije do otkrića longitude (Marković 2002), već bi bilo bolje govoriti o razvoju kartografije do pronalaska i primjene praktičnoga i preciznog određivanja longitude, tj. geografske dužine. Geografska dužina je pojam, za koji je teško reći da je (i kada je) otkriven. Pojmovi geografska dužina (longituda) i geografska širina (latituda) potječu od starih Grka, koji su, unatoč pretpostavkama (Pitagora, Parmenid i dr.) i dokazima (Aristotel, Eratosten i dr.) o sfernom obliku Zemlje (Harley i Woodward 1987, 130-176), najčešće prikazivali poznati nastanjeni svijet (ekumenu) u okviru pravokutnika, koji ima dulju stranicu u pravcu zapadistok (duljina), a kraću stranicu u pravcu sjever-jug (širina). Primjerice, Demokrit je na prijelazu iz 5. u 4. st. pr. Kr. izradio kartu na kojoj je nastanjeni svijet, uokviren u pravokutnik, otprilike dvostruko dulji u odnosu na širinu (Harley i Woodward 1987, 137), dok je Dikearh na kraju 4. st. pr. Kr. nacrtao kartu na kojoj je omjer duljine i širine ekumene otprilike u odnosu 3:2 (Harley i Woodward 1987, 152). Ekumena starih Grka do početka njihovih intenzivnijih veza s narodima jugozapadne, južne i istočne Azije (posebno nakon epohe osvajačkih ratova Aleksandra Makedonskog) uglavnom se podudarala sa širim područjem Sredozemlja koje je doista izduženo u pravcu zapad-istok.

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

Povijesni problem određivanja geografske dužine Geografska dužina2 je kut od ravnine početnog meridijana do ravnine meridijana zadane točke (Borčić 1955, 18, Baučić, I., i Baučić, V. 1967, 173-174, Frančula i Lapaine 2005). Danas se određuje u odnosu na početni meridijan koji prolazi kroz staru britansku kraljevsku zvjezdarnicu u Greenwichu. Do pronalaska preciznoga načina određivanja geografske dužine kao i do međunarodnog prihvaćanja greenwichkoga početnog meridijana protekla su stoljeća neumornoga rada vrhunskih astronoma, geografa i kartografa. Određivanje geografske dužine nije bilo jednostavno kao što je to bilo određivanje geografske širine, koja se mogla razmjerno precizno odrediti mjerenjem visine nebeskih tijela, tj. kuta između smjera nebeskog tijela (primjerice Sunca ili zvijezde Sjevernjače) na nebeskoj sferi i horizontalne ravnine u točki stajališta. Budući da je geografska dužina neke točke kut od ravnine početnog meridijana do ravnine meridijana te točke, postavlja se pitanje koji je to početni meridijan, u odnosu na koji će se određivati geografska dužina. Drugi problem pri određivanju geografske dužine, kad je neki meridijan već odabran kao početni meridijan, jest u mjerenju kuta od ravnine početnog meridijana do ravnine meridijana na kojem se nalazi točka kojoj se određuje geografski položaj. O načinu izmjere tog kuta znanstvenici su raspravljali stoljećima.

Prvi prijedlozi određivanja geografske dužine Grčki astronom Hiparh u 2. st. pr. Kr. prvi je predložio sferni koordinatni sustav za određivanje položaja na Zemlji unutar kojeg bi se računale dvije temeljne koordinate: geografska širina i geografska dužina (O’Connor i Robertson 1997a). Za određivanje geografske dužine preporučio je mje2

renje vremenskih razlika u nastupu i završetku pomrčina Mjeseca. Na različitim mjestima simultano bi se, prema Hiparhu, promatralo vrijeme nastupa i završetka predviđene pomrčine i nakon toga bi se usporedili podatci tih zapažanja. Međutim, taj način mjerenja, unatoč matematički i astronomski dobro zamišljenoj ideji, za onodobne tehnološke mogućnosti i brzinu komunikacije (razmjene informacije) nije bio praktičan. Osim toga, pomrčina Mjeseca je razmjerno rijedak astronomski događaj, koji je moguće vidjeti samo kada su povoljne meteorološke prilike što dodatno otežava provedbu Hiparhove ideje. U starom vijeku geografski položaj se utvrđivao i svjetlosnom signalizacijom, ali to nije mnogo značilo pri prevaljivanju većih udaljenosti, primjerice prilikom plovidbe na otvorenom moru. Također, geografska dužina nastojala se izračunati putem osnovnih trigonometrijskih funkcija pravokutnoga trokuta. Uspoređivane su razlike geografske širine točke polazišta i točke trenutnog položaja, kut plovidbe te duljina puta prijeđene relacije (koja bi se izračunala na temelju usporedbe vremena koje je bilo potrebno da se prijeđe odgovarajuća relacija i prosječne brzine kretanja). Na (ne)preciznost takvog mjerenja utjecali su brojni čimbenici. Brzina brodova nije bila stalna, a na smjer i brzinu plovidbe utjecali su vjetrovi, morske struje i valovi te manevarske značajke brodova. Kut plovidbe nije se mogao precizno mjeriti jer se na Sredozemlju u starom vijeku još nije koristio kompas i dr. Za precizno određivanje geografskog položaja ponajviše su bili zainteresirani pomorci jer im je to bilo neophodno za planiranje smjera plovidbe, osobito kada se radilo o plovidbi na otvorenom moru. Pri obalnoj plovidbi bilo je mnogo lakše, savladavati različite navigacijske zadatke koristeći terestričke orijentire. Nakon srednjovjekovnog razdoblja tijekom kojega se, osim u arapskim znanstvenim krugovima, nije ozbiljnije raspravljalo o sfernom

U hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj literaturi koriste se kao sinonimi pojmovi geografska dužina, zemljopisna dužina i longituda. Longituda je pojam koji se koristi u brojnim europskim jezicima (primjerice, eng. longitude, fra. longitude, tal. longitudine). Hrvatski naziv geografska dužina doslovni je prijevod njemačkog pojma geographische Länge. Taj pojam je, po svoj prilici, u hrvatsko znanstveno nazivlje uveo Bogoslav Šulek. U Hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku znanstvenog nazivlja (1875, II, 1339) pod natuknicom zemljopisni B. Šulek navodi pojam zemljopisna dužina uz njemačku inačicu geographische Länge i talijansku inačicu longitudine geografice.

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

obliku Zemlje, a tako ni o problemu određivanja koordinata geografskoga koordinatnog sustava, dolazi do oživljavanja antičkih geografskih i kartografskih tradicija, posebno u vidu reevaluacije Ptolemejeve kartografske baštine. Jedan od priređivača Ptolemejeve Geografije i pripadajuće zbirke karata bio je Johann Werner. On je 1514. u komentaru IV. poglavlja Geografije predložio da se geografska dužina računa s pomoću podataka o udaljenosti Mjeseca od zvijezda (O’Connor i Robertson 1997a). Naime, tijekom dana Zemljin satelit Mjesec prividno putuje na nebeskoj sferi i pri tome se zatekne, u određenom trenutku, na odgovaraju-

Sl. 1. Mjerenje lunarne udaljenosti (Izmijenjeno i dopunjeno prema: Daly 2007)

ćim udaljenostima od zvijezda koje ga (prividno) okružuju. S pretpostavkom da se u različito doba dana Mjesec nalazi na različitim udaljenostima od pojednih referentnih zvijezda, Werner je zamislio da se usporede udaljenosti izmjerene iz neke referentne točke (na početnom meridijanu) u određenom vremenu s udaljenostima koje je promatrač izmjerio iz odgovarajuće točke stajališta (sl. 1). S matematičkog i astronomskog gledišta ta je ideja bila genijalna, ali nepreciznost tadašnjih astronomskih naprava i račun koji je trebalo obaviti nisu omogućavali njenu implementaciju. Međutim, tu metodu razmatrali su i usavršili engleski astronomi tijekom 17. i 18. st.

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

Flamanski matematičar i kartograf Gemma Frisius prvi je predložio (1530.) određivanje geografske dužine s pomoću računanja razlike mjesnih vremena između početnog meridijana i onoga na kojoj se nalazi zadana točka. Naime, Frisius je tvrdio da se vremenska razlika mjeri na temelju spoznaje o zakonitosti izmjene mjesnih vremena u skladu s dnevnim (zapravo prividnim) gibanjem Sunca. Dnevno je gibanje Sunca nad horizontom, a tako i protok vremena tijekom dana zapravo posljedica rotacije Zemlje, a Frisius tada još nije znao da se Zemlja rotira oko svoje osi. Na Zemlji istodobno postoje sva dnevna vremena. Vremenska se razlika preračunava u stupanjsku udaljenost na principu matematičkog odnosa prema kojem vremenskom okviru srednjeg Sunčeva dana od 24 h odgovara kut od 360°. Iz toga proizlazi da 1 satu odgovara kut od 15°, a vremenu od 4 min kut od 1°. Dakle, ako je vrijeme neke točke na početnom meridijanu 12 h 00 min 00 s, a u točki kojoj se mjeri geografska dužina 13 h 00 min 00 s onda je geografska dužina te točke 15° istočno od početnog meridijana. Za precizan račun Frisiusu je nedostajao precizan sat koji bi stalno pokazivao vrijeme početnog meridijana s kojim bi se uspoređivalo mjesno vrijeme točke kojoj se određuje geografska dužina. Nastojeći znanstvenike potaknuti na praktičnu metodu određivanja geografske dužine španjolski kralj Filip II. raspisao je 1567. veliku nagradu. Svojevrsni javni europski natječaj ponovio je i njegov nasljednik Filip III. 1598. Osobi koja bi otkrila način preciznog određivanja geografske dužine bilo je ponuđeno 6000 dukata te doživotna godišnja plaća od 2000 dukata (O’Connor i Robertson 1997a). Tako veliki iznos dovoljno govori koju su važnost španjolski vladari pridavali otkriću načina preciznoga određivanja geografskog položaja. To je i logično jer su njihovi brodovi plovili oceanima širom svijeta održavajući veze s velikim kolonijalnim carstvom. Na natječaj španjolskog vladara javio se, uz ostale, i talijanski astronom Galileo Galilei. On je 1616. predložio da se geografska dužina određuje na temelju mjerenja apsolutnog (standardnog) vremena prolaska četiriju netom otkrivenih satelita koji kruže oko Jupitera. Galilei je od 1610. stalno promatrao gibanja Jupiterovih

mjeseca i znao je za nekoliko mjeseci unaprijed odrediti vrijeme njihovih karakterističnih položaja. Da bi se mogla odrediti geografska dužina bilo je potrebno izraditi tabelarni pregled položaja Jupiterovih satelita iz sata u sat nekog standardnog vremena, odnosno vremena početnog meridijana. S tim bi se podatcima uspoređivali oni dobiveni mjerenjem na određenoj poziciji kojoj treba odrediti geografsku dužinu. Ta metoda zahtijevala je veliku preciznost i nije bila praktična. Premda bi se tako mogle odrediti vrijednosti geografske dužine pojedinih stabilnih točaka (npr. naselja), Galileovu metodu nije bilo moguće provoditi u svakom trenutku kada se trebala utvrditi geografska dužina niti je to bilo moguće učiniti u pokretu (npr. po danu kada se, osim Sunca, ne vide nebeska tijela, tijekom oblačnog vremena, kada se brod ljulja na valovima i sl.). I sam Galielo je bio svjestan činjenice da čak i ubrzani otkucaji srca kao i ubrzano disanje promatrača mogu prouzročiti znatnu grešku pri određivanju položaja Jupiterovih satelita. Nizozemska je također raspisala veliku nagradu za znanstvenika koji će otkriti praktično rješenje određivanja geografske dužine, i to 1636. I na taj se natječaj prijavio G. Galilei, s time da je doradio svoj prijedlog iz 1616. Kada je član nizozemskog stručnog povjerenstva htio posjetiti Galileija da bi se osobno uvjerio u funkcioniranje predloženog postupka to mu je bilo onemogućeno jer je Galilei po odredbi Inkvizicije, nakon dugog postupka u kojima su se nespretno sučeljavali različiti znanstveni i teološki pogledi, bio u svojevrsnom kućnom pritvoru u svojoj rezidenciji nedaleko od Firence. Za rješenje problema određivanja geografske dužine bila je zainteresirana i Francuska. Taj znanstveni problem u vrijeme kolonijalne ekspanzije te intenzivnoga razvoja prirodnih znanosti i aplikacije teoretskih istraživanja, uz ostalo i u kartografiji, nametnuo je svojevrsnu kompeticiju među vodećim europskim državama. Kardinal Richelieu, francuski premijer za vladavine Louisa XIII., okupio je tim znanstvenika koji su trebali pronaći dugo traženi odgovor. Osim što je određen novi početni meridijan (meridijan kanarskog otoka Ferroa), nije pronađen način utvrđivanja

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

geografske dužine. Richelieuovim stopama krenuo je i premijer kardinal Mazarin te ministar J. B. Colbert, jedan od najsposobnijih ministara Louisa XIV. Znanstvenici okupljeni oko Académie Royale des Sciences (Francuske akademije znanosti), utemeljene 1666., među kojima i nizozemski fizičar Christiaan Huygens, približili su se modelu određivanja geografske dužine. Huygens je 1656. konstruirao mehanički sat s njihalom, koji je bio do tada najprecizniji instrument mjerenja protoka vremena. Taj izum otvorio je put novim metodama određivanja geografske dužine, a sasvim slučajno poslužio je i za dokazivanje spljoštenosti Zemlje na polovima (Faričić 2005). Kartograf i astronom Jean Dominique Cassini krajem 17. st. predložio je određivanje geografske dužine organiziranim promatranjima vremena prolaza satelita oko Jupitera. Za njihovo promatranje bilo je potrebno voditi složenu organizaciju preciznih mjerenja, što za tadašnje prilike nije bilo nimalo jednostavno. Cassini je na taj način zapravo bezuspješno pokušao reevaluirati Galileijevu metodu. Povjerenstvo Francuske akademije znanosti zaprimalo je u međuvremenu i druge različite prijedloge koji su trebali riješiti problem određivanja geografske dužine. Tako je, primjerice, J. Graindorge, prior benediktinskog samostana Fontenay blizu Caena, izjavio kako je došao do načina na koji se geografska dužina može odrediti lakše nego geografska širina. Kad je taj francuski redovnik svoju metodu izložio Ch. Huygensu i J. Picardu, oni su zaključili da je predloženi postupak beskoristan (O’Connor, Robertson 1997a). Problem određivanja geografske dužine nastojali su riješiti i ponajbolji engleski znanstvenici okupljeni u Society of London for the Promotion of Natural Knowledge (kraće Royal Society), akademsko društvo koje je 1662. osnovao kralj Charles II. Štoviše, prema preambuli Povelje Kraljevskog društva, koju je sastavio znameniti arhitekt Christopher Wren, pronalazak praktične metode određivanja geografske dužine zacrtan je kao jedan od najvažnijih znanstvenih ciljeva te ustanove (O’Connor i Robertson 1997b). Predložene postupke drugih europskih znanstvenika, engleski znanstvenici nisu prihvaćali. Primjerice, Isaac Newton protivio se implementaciji Cassini-

jeve ideje o praćenju Jupiterovih satelita. Bili su razmatrani i sasvim neobični prijedlozi, poput korištenja “praha susjećanja” kojim bi se na daljinu, u određeno standardno vrijeme, pokušale zacijeliti rane ozlijeđenog psa ukrcanog na brod. Ta se metoda zapravo temeljila na ideji Kenelma Digbyja koji se hvalio da je izumio metodu liječenja na daljinu (O’Connor i Robertson 1997b; Sobel 2000, 41-42).

Od katastrofe britanske flote do izuma kronometra Pouzdano i praktično utvrđivanje vremenskih razlika među pojedinim točkama na Zemlji omogućeno je tek izumom i upotrebom kronometra (od grč. kronos = vrijeme i metron = mjera), tj. “čuvara vremena” (eng. time keeper). Presudan događaj koji je najvjerojatnije znatno ubrzao pronalazak metode određivanja geografske dužine bila je katastrofa britanske ratne flote. Britansko ratno brodovlje stradalo je 22. listopada 1707. zbog pogrešnog određivanja geografske dužine. Kod otočja Scilly, uz jugozapadnu obalu Engleske, poginulo je više od 2 000 mornara i vojnika, uključujući i zapovjednika admirala Cloudesleya Shovela. Apsurdna je činjenica da je taj britanski admiral nešto prije oluje dao objesiti mornara koji se usudio prigovoriti nadređenom časniku kako računaju s pogrešnim geografskim položajem flote. Od tada su se brojni znanstvenici počeli aktivnije baviti problemom određivanja geografske dužine. Poseban interes izazvala je analiza prijedloga Williama Whitsona i Humphreya Dittona, matematičara koji su 1713. i 1714. osmislili organiziranje svjetlosnih i zvučnih signala koji bi se prema određenim pravilima (šifra signala, vrijeme odašiljanja, geografski položaj točke iz koje se odašilje signal i dr.) odašiljali s plutajućih brodova, tj. platformi usidrenih na otvorenom moru (O’Connor i Robertson 1997b; Sobel 2000, 45-47). Na taj način pomorci bi mogli odrediti geografsku dužinu, a s time i geografski položaj. Međutim, temeljna zamjerka toj metodi jest nemogućnost stabilizranja referentnih pozicija, tj. sidrenja na otvorenom oceanu te kašnjenje zvuka u odnosu na vrijeme kad je takav signal pušten (a za zvučni signal bila

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

je predviđena topovska paljba). Premda je Wittson-Dittonov prijedlog odbačen, pomorci i trgovci su inspirirani njihovim novinskim člancima i knjigom o određivanju geografske dužine uputili svojevrsnu peticiju britanskom parlamentu. Poučen tragičnim iskustvom i znanstvenim sučeljavanjima bez konkretnog praktičnog prijedloga britanski je parlament 1714. donio Zakon o geografskoj dužini (Act of Longitude), a vlada je osnovala Odbor za geografsku dužinu (Board of Longitude). Taj odbor, sastavljen od tadašnjih eminentnih znanstvenika, profesora sa sveučilišta u Oxfordu i Cambridgeu, kraljevskog astronoma, predstavnika Admiraliteta i predstavnika Parlamenta, raspisao je nagradu od 20 000, 15 000 i 10 000 funti za metodu koja bi omogućila određivanje geografske dužine s točnošću od 30’ (1. nagrada), 45’ (2. nagrada) ili 60’ (3. nagrada) nakon šestotjednog putovanja na otvorenom moru. I. Newton, načelno je predložio da se razmotri ideja o korištenju preciznog sata (koji bi pokazivao vrijeme početnog meridijana) na koji ne bi utjecali kretanje broda, promjene temperature i vlage zraka te promjene vrijednosti gravitacije s obzirom na promjenu geografske širine. Uz tu ideju, aktualizirana je i Wernerova ideja o mjerenju lunarne udaljenosti. Prvi dovoljno precizan sat, kasnije nazvan kronometar, konstruirao je yorkshirski tesar i urar John Harisson 1737. Harrrison je, zbog opravdanih kritika, usavršavao inicijalni model (H1) koji je Odboru za geografsku dužinu predstavio 24. lipnja 1737. (sl. 2), pa je izradio još H2, H3 i H4 inačicu (sl. 3a), a započeo je i s izradom 5. modela (H5). No vodeći engleski znanstvenici bili su sumnjičavi prema korištenju tog instrumenta. Primjeni Harissonovog kronometra najviše su se protivili kraljevski astronomi James Bradley i Nevil Maskelyne, a podupirao ih je i njemački astronom Tobias Mayer. Za njih je primjena kronometra u biti predstavljala tehničko rješenje određivanja geografske dužine. Oni su bili pobornici znanstveno utemeljenoga određivanja geografske dužine s pomoću tzv. lunarne udaljenosti i u tome su postigli značajne rezultate. Na temelju Mayerovih tablica o položajima Mjeseca u pojedinom dijelu dana za sve dane u godini te Maskelyneovih

pokusa na Sv. Heleni i Barbadosu, Maskelyn je 1766. objavio prvi Nautički godišnjak (Nautical Almanac) s podatcima za položaj Mjeseca za svaka tri sata u odnosu na Sunce i deset referentnih zvijezda. Naknadno je razradio matematičke formule kako bi znatno skratio vrijeme koje je potrebno da se na temelju tih podataka te podataka koje bi izmjerio promatrač u određenoj točki stajališta izračuna vrijednost geografske dužine. S time je taj astronom učinio velik iskorak u određivanju geografske dužine, a nautički godišnjaci su od tada postale redovite publikacije koje se izrađuju za potrebe pomoraca diljem svijeta. Zbog nesuglasja unutar povjerenstva koje je trebalo provjeriti funkcionalnost predloženih metoda te s obzirom na činjenicu da je provjeravanje kronometra bilo povjeravano osobama koje su zastupale sasvim različite poglede na rješavanje problema određivanja geografske dužine (npr. Maskelynu), Harrison je desetljećima čekao dok kronometar nije isproban prema pravilima predviđenim za dodijeljivanje nagrade. Model H4 konačno je 18. studenog 1761. ukrcan na brod Deptford, koji je isplovio iz Plymoutha prema britanskoj koloniji Jamajki. U luku Port Royal na Ja-

Sl. 2. H1 – Harrisonov prvi model kronometra Izvor: http://www.nmm.ac.uk/server/show/con WebDoc.355, 11. 02. 2008.

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

majki brod je s kronometrom stigao 19. siječnja 1762. Tijekom putovanja čuvanje naprave bilo je povjereno Johnovom sinu Williamu Harissonu, a provjeravao ju je zapovjednik Deptforda. Kronometar je nakon nekoliko mjeseci vraćen u matičnu luku. Kontrola sata pokazala je da je razlika u vremenu iznosila svega 1 min i 53 s, što odgovara vrijednosti od 28’ geografske dužine. Međutim, ni tada Harissonovi nisu dobili zasluženu nagradu zbog opravdanih prigovora da je proces izrade kronometra predug i preskup pa tako i nedostupan širem broju korsinika, a da je, naprotiv, metoda lunarne udaljenosti za vedra neba i uz posjedovanje odgovarajućih tablica (nautičkih godišnjaka) dostupna svima. Da bi se provjerila mogućnost umnažanja i provjere Harissonovog modela H4 istaknutom uraru Larcumu Kendallu bilo je povjereno da napravi repliku tog modela. Kendall je napravio kronometar koji je nazvan K1 (sl. 3b). Taj model koristio je James Cook na svom drugom putovanju, pa je on, zapravo, prvi počeo praktično primjenjivati kronometar. Od tada je, ne bez teškoća, kronometar

sve više ulazio u upotrebu u pomorstvu s time da su brojni britanski i francuski urari nastojali maskimalno pojednostavniti i ubrzati izradu naprave koja će biti jeftina, ali i precizna kao izvorni Harissonov model. Dugo su u praksi koegzistirale dvije temeljne metode računanja geografske dužine: metoda upotrebe kronometra (kojim su se opremali svi ratni, trgovački i istraživački brodovi) te metoda računanja lunarne udaljenosti. Budući da je problem određivanja geografske dužine bio riješen, godine 1828. ukinut je Zakon o geografskoj dužini, a istom je raspušten i Odbor za geografsku dužinu.

Princip određivanja geografske dužine pomoću upotrebe kronometra Kronometar je precizni sat s vrlo malim i ustaljenim dnevnim hodom. Princip je upotrebe kronometra jednostavan. Kronometar stalno pokazuje srednje Sunčevo vrijeme početnog meridijana (danas je to Greenwich Mean Time, odnosno Universal Time).

Sl. 3. H4 – Harrisonov usavršeni model kronometra (a) i K1 – Kendallova kopija Harrisonova modela H4 (b) Izvor: http://www.nmm.ac.uk/server/show/conWebDoc.355, 11. 02. 2008.

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

Geografska dužina nekog mjesta određuje se usporedbom mjesnoga satnog kuta Sunca (ili nekoga drugog nebeskog tijela) i satnog kuta Sunca (ili nekoga drugog nebeskog tijela) za početni meridijan (Klarin 1995, 82-85). Satni je kut, naime, sferni kut koji zatvara ravnina meridijana i ravnina deklinacijskog kruga nekog nebeskog tijela (sl. 4). Satni kut Sunca računa se od trenutka prolaska Sunca kroz gornji nebeski meridijan (dio nebeskog meridijana u kojem se nalazi zenit, za razliku od donjega nebeskog meridijana u kojem se nalazi nadir) od 0° do 360°. Poznavajaći te osnovne vremenske, tj. kutne odrednice obavlja se njihova međusobna usporedba i to po sljedećem matematičkom izrazu: λ=s–S pri čemu je “λ” geografska dužina, “s” mjesni satni kut mjeren od točke kojoj se određuje geografska dužina, a “S” satni kut mjeren od početnog meridijana. Ako rezultat ima negativan predznak to mjesto ima istočnu geografsku dužinu, a ako je pozitivan onda to mjesto ima zapadnu geografsku dužinu. Vrijednost satnog kuta mjerenog od početnog meridijana (S) dobivala se iz Efemerida (astronomske tablice s podatcima o vidljivim nebeskim tijelima), a vrijednost mjesnoga satnog kuta mjerenog od točke kojoj se određuje geografska dužina (s) trebalo je izračunati prema posebnoj formuli. U nautičkim godišnjacima davala se vrijednost greenwichkog satnog kuta za Sunce, Mjesec, četiri navigacijska planeta (Venera, Mars, Jupiter i Saturn) i Proljetnu točku pa su se, analogno formuli za računanje geografske dužine s varijablama satnog kuta Sunca, mogle koristiti varijable Mjeseca, navigacijskih planeta i sl. Određivanje geografske dužine olakšano je izumom i prijemom radio-prijemnika jer Greenwichka postaja ima svoju radio stanicu koja stalno emitira podatake o srednjem greenwichkom vremenu, pa se ti podatci uvrštavaju u račun geografske dužine. Izum i primjena radara omogućila je preciznije određivanje geografskog položaja s pomoću radio-goniometra i radio-farova. Suvremena primjena GPS-a (Globalnoga položajnog sustava) omogućuje vrlo precizno određivanje geografskog položaja u bilo kojem trenutku i na bilo kojoj točki na površini Zemlje čime se stubo-

Sl. 4. Geografska dužina (λ) – razlika mjesnog satnog kuta nebeskog tijela (NT) za točku A (s) i satnog kuta nebeskog tijela (NT) za početni meridijan (S) (Izmijenjeno i dopunjeno prema: Klarin 1995, 83)

kom mijenja višestoljetna potraga za efikasnim postupkom određivanja geografske dužine.

Problem početnog meridijana Geografska dužina mjeri se u odnosu na početni meridijan, označen s 0° geografske dužine. Tijekom prošlosti brojni su meridijani bili odabirani kao početni. Istodobno korištenje nekoliko početnih meridijana stvaralo je teškoće u korištenju različitih geografskih, kartografskih i pomorskih izvora te otežavalo suradnju i komunikaciju. Praksa je nametnula rješenje toga dugovječnog problema, koji se odražavao u brojnim sferama života i djelovanja ljudi. Prvi poznati meridijan ucrtao je Dikearh, Aristotelov učenik. On je povukao meridijan kroz otoka Rodos u pravcu sjever – jug. Budući da je to bio jedini meridijan na njegovoj karti, teško ga je nazvati početnim. Isti je autor ucrtao i paralelu, koja se protezala širinom Ekumene. Nazvao ju je dijafragma jer je dijelila Ekumenu na približno dva jednaka dijela. U 3. st. pr. Kr. Eratosten je na karti Ekumene ucrtao prvu mrežu meridijana i paralela (7 meri-

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

dijana i 7 paralela). Meridijane je u nepravilnom razmaku ucrtao kroz vodeće centre tada poznate Ekumene, uvećane poslije osvajanja Aleksandra Makedonskog. Izgleda da je vodeći značaj pridao meridijanu Aleksandrije i Sijene, po kojemu je računao opseg velike kružnice.3 Hiparh je kritizirao Eratostenovu mrežu meridijana i paralela i uveo je cjelovitu stupanjsku mrežu s podjelom na 360 stupnjeva. Predlagao je za početni meridijan onaj koji je prolazio kroz grad Rodos na istoimenom otoku. Geograf Marin iz Tira u 1. st. koristio je kao jednu od odrednica mreže meridijana i paralela početni meridijan koji je prolazio krajnjim zapadnim rubom ekumene – Sretnim (Kanarskim) otocima. U tome ga je slijedio znameniti antički geograf i astronom Klaudije Ptolemej koji je za početni meridijan odabrao onaj koji prolazi kroz najzapadniji i nenaseljeni kanarski otok Ferro (17° 39’ 59’’ W od Greenwicha). Uz ostalo, Ptolemej je u svom djelu Geografski priručnik dao geografske koordinate za oko 8 000 mjesta, a izradio je i 27 karata u konusnoj projekciji.

Meridijani podjele svijeta Tijekom srednjeg vijeka dolazi do stagnacije u razvoju kartografije i geografije pa nije toliko istaknut problem određivanja geografske dužine. Plovidbe Atlantikom, vezane uz prva velika geografska otkrića i stvaranje kolonijalnih carstava pojedinih europskih država, zahtjevale su precizno određivanje geografskog položaja, kako bi se pravilno odredio kurs plovidbe. Portugalci i Španjolci bili su glavni rivali u tadašnjoj borbi za kolonije. Papa Aleksandar VI., podrijetlom Španjolac, nastojao je svijet podijeliti na dvije političke sfere, određujući bulom Inter caetera od 4. svibnja 1493. granicu na meridijanu koji je 100 liga (1 španjolska liga /legua/ = 4179,4 m; 100 liga = 417,94 km) udaljen od zapadne granice Capverdskih (Zelenortskih) otoka. Približno, taj meridijan je dijelio Atlantski ocean na dva dijela na približno 38° W od Greenwicha. Portugalci nisu prihvatili to rješenje jer je sputavalo njihove kolonijalne 3

interese u novootkrivenim zemljama na zapadu. Dana 7. lipnja 1494. Španjolci i Portugalci sastali su se u Tordesillasu i sastavili ugovor po kojemu su svijet podijelili na portugalsku i španjolsku interesnu sferu tako da su Portugalci dobili prostor istočnije, a Španjolci zapadnije od meridijana koji je prolazio točkom udaljenom 370 liga (1 546,38 km) zapadno od Capverdskih otoka (približno na 46° 37’ W od Greenwicha). Pitanje je koliko su se precizno ugovorne strane mogle držati tog ugovora jer nisu raspolagali instrumentarijem određivanja geografske dužine. U svakom slučaju, prema novom ugovoru Portugalci su dobili pravo kolonijalne penetracije u prostor Brazila. Krajem 15. st. ostale europske države još se nisu aktivnije uključile u globalne pomorske aktivnosti pa nisu ni bile uključene kao relevatni čimbenici u globalnu političku podijelu. Međutim, od 16. st., kada se u velika geografska otkrića aktivnije uključuju Nizozemci, Francuzi i Englezi, podjela svijeta na španjolsku i portugalsku interesnu sferu, kao i meridijan te podjele, izgubili su smisao. Duboke političko-geografske razlike među vodećim europskim pomorskim silama, uvelike povezane uz natjecanje za stjecanje novih kolonijalnih posjeda i tržišta, odrazile su se i u pomorskoj geografiji i kartografiji. Od 16. st. počele su se intenzvinije izrađivati pomorske i geografske karte, i to na sve jasnije razrađenoj matematičkoj osnovi, ali to je generiralo i supostojanje brojnih početnih meridijana. Jasnih kriterija za uvođenje jedinstvenog početnog meridijana nije bilo (niti je moglo biti), a tadašnja politička situacija kao i stupanj društveno-gospodarskih veza među različitim državama nisu omogućavali kompromisno i za sve obvezujuće rješenje. Jedinstvena rješenja nisu postojala niti unutar pojedinih država, pa čak niti kod pojedinih geografa i kartografa. Tako je, primjerice, znameniti nizozemski kartograf Gerard Mercator koristio čak četiri početna meridijana, dakako ne simultano već na različitim kartama, i to: meridijan otočića Fuerteventura u Kanarima, meridijan zelenortskih otoka, meridijan koji prolazi kroz otočić Corvo u zapadnom dijelu

Velika kružnica je svaka kružnica koja nastaje presijekom sfere ravninom koja prolazi kroz središte sfere. Na Zemlji zamišljenoj kao kugli među paralelama samo je ekvator velika kružnica, a to su i svi meridijani s pripadajućim antimeridijanima.

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

Azora te meridijan koji prolazi kroz otočiće Sao Miguel i Santa Maria u istočnom dijelu Azora (na oko 30° W od Greenwicha; usp. sl. 5). Mercator je geografsku dužinu mjerio od 0° do 360° pa nije bilo zapadne i istočne geografske dužine već jedinstvena geografska dužina, mjerena u smjeru rotacije Zemlje, od zapada prema istoku. Mjerenje geografske dužine od 0° do 360° predlagao je Hiparh još u 2. st. pr. Kr. Početni meridijan koji prolazi kroz Sao Miguel i Santa Mariju u Azorima koristili su i Abraham Ortelius (1570.) i Christopher Saxton (1583.). Početni meridijan koji prolazi kroz otočić Corvo u Azorima na glubusu je 1601. označio Iodocus Hondius (Washburn 1982, Hooker 2006), a isti meridijan je kao početni na kartama označavao i nizozemski kartograf Willem Janszoon Blaeu. Brojni su se geografi i kartografi odlučivali za početni meridijan koji prolazi Azorima poradi činjenice da su pomorci (a prvi među njima K. Kolumbo), primjetili da u tom području nema

magnetske deklinacije već da magnetna igla u kompasu istodobno pokazuje i magnetski i geografski pol. Međutim, kasnijim istraživanjima utvrđeno je da se izogona koja povezuje sve točke s vrijednošću magnetske deklinacije od 0° (agona) ne podudara s merdijanom već da i na istom meridijanu postoje različite vrijednosti magnetske deklinacije. Također, utvrđeno je da se vrijednost magnetske deklinacije tijekom vremena mijenja i u istoj točki. Na to je s pravom upozorio Joan Bleau koji je 1622. predložio da se, načelno sljedeći Ptolemejevu baštinu, za početni meridijan odabere onaj koji prolazi vrhom El Pico na kanarskom otoku Tenerife. To je, po svoj prilici, prvi pokušaj da se jasno fiksira točka kojom prolazi početni meridijan jer se do tada početni meridijan okvirno određivao kao linija koja prolazi kroz otok ili cijelu skupinu otoka (Washburn 1982). Na nekim je kartama tako uopćeno definiran meridijan nazivan Ptolemejev meridijan (sl. 6).

Sl. 5. Azorski otoci na karti Ludovicusa Teisere, Amsterdam, 1584.

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

Sl. 6. Kartuša sa spomenom Ptolemejeva meridijana na karti Azora L. Teisere

Dana 1. srpnja 1634,. prema prijedlogu povjerenstva koje je sastavio kardinal Richelieu, francuski kralj Louis XIII. odredio je da francuska mornarica i kartografi računaju geografsku dužinu od merdijana koji prolazi kroz otočić Ferro, oživljavajući tako ptolemejsku tradiciju. Odluka francuskog kralja referirala se na rezultate istraživanja A. G. de Cespedesa objavljene u djelu Regimiento de Navagecion (Madrid, 1601.). Na taj način početnim je meridijanom podijeljen Stari i Novi svijet. Međutim, W. G. Perrin sumnjičav je prema tako formuliranoj odluci i smatra da je kardinal Richelieu zapravo takav odabir početnog meridijana podredio tadašnjim političkim interesima Francuske (Washburn 1982). To jasno proizlazi iz dijela kraljeve odluke u kojoj izričito stoji da francuski ratni brodovi ne smiju napadati španjolske i portugalske brodove istočno od početnog meridijana i sjeverno od Rakove obratnice. S time se, očito, nije sputavalo ratno djelovanje francuske mornarice zapadno od početnog merdijana! Bez obzira na skrivene Richelieuove namjere, to je bio prvi pokušaj standardizacije početnog merdijana. Brojne europske zemlje prihvatile su početni meridijan upravo meridijan Ferroa i koristile su ga na svojim kartama sve do kraja 19. st.

Nakon što je francuski kralj Louis XIV. dao nalog za izgradnju kraljevske zvjezdarnice u Parizu 1666. istaknuti astronomi Jean Picard i Phillipe de la Hire predložili su 1682. da je bolje da se geografska dužina ne računa od meridijana Ferroa jer da nije moguće utvrditi preciznu vrijednost geografske dužine pariške kraljevske zvjezdarnice u odnosu na taj početni meridijan. Već i ranije, od 1667., pojedini su francuski geografi i kartografi počeli izražavati geografsku dužinu u vrijednostima u odnosu na meridijan novoosnovane pariške zvjezdarnice. Godine 1700. kraljevski geograf Guillaume De L’Isle (Delisle) izračunao je da se Pariz po meridijanu Ferroa nalazi na zaokruženoj vrijednosti od 20° E (Washburn 1982). Taj je geograf na svojim kartama uz meridijan Ferroa posebno isticao da se radi o početnom meridijanu (sl. 7). Međutim, De L’Isleova istraživanja nisu pridonijela da se geografska dužina u Francuskoj i dalje računa prema početnom meridijanu određenom kraljevskom odlukom iz 1634. Osim toga, kasnija preciznija mjerenja osporila su De L’Isleove zaključke jer je utvrđeno da se Pariz zapravo nalazi na 20°31’ E od meridijana Ferroa. Poradi toga Francuzi su nastavili računati geografsku dužinu po meridijanu pariške zvjezdarnice (2° 20’ 14’’ E od Greenwicha), i to sve do početka 20. st. (usp. sl. 8). Taj je početni meridijan kasnije preuzela i Austro-Ugarska, a potom i Kraljevina Jugoslavija pa je meridijanski dio stupanjske mreže otisnut na

Sl. 7. Oznaka početnog meridijana na karti Euro-

pe G. De L’Islea, J. Cóvensa i C. Mortiera, Amsterdam, 1739.

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

Sl. 8. Pariški početni meridijan na Binetovoj karti Europe iz 1836. (isječak)

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

Sl. 9. Položaj greenwichke zvjezdarnice u parku na istočnoj periferiji Londona, Ordnance Survey, London, 1801. Izvor: Harris 2002, 228-229

brojnim izdanjima topografskih karata hrvatskoga područja određivan u odnosu na pariški meridijan (meridijan pariške zvjezdarnice). Analogno postupku Francuske, godine 1675. engleski kralj Charles II. osnovao je u londonskom predgrađu Greenwichu kraljevsku zvjezdarnicu Za prvog upravitelja imenovan je engleski fizičar i astronom John Flamsteed. Englezi su počeli geografsku dužinu računati po meridijanu koji je prolazio kroz novoosnovanu greenwichku zvjezdarnicu (sl. 9). Da ne bi bilo kakve zabune, upravitelj zvjezdarnice kraljevski astronom George Biddell Airy dao je 1850. označiti tzv. Tranzitnu kružnicu (Transit Circle), tj. crtu u koju je, u dvorištu zvjezdarnice Greenwich, projiciran mali isječak početnog meridijana. Rusija je po uzoru na Engleze i Francuze ta-

kođer uvela određivanje geografske dužine po glavnoj državnoj zvjezdarnici. Pulkovo, zvjezdarnicu Ruske akademije znanosti smještenu nedaleko od Sankt Petersburga i carske ljetne rezidencije Carskog sela (30° 19’ 39’’ E od Greenwicha), osnovao je car Nikola I. Prvim upraviteljem zvjezdarnice imenovan je astronom i fizičar Friedrich Georg Wilhelm Struve (Passarge 1999.). Rusija je od tada počela geografsku dužinu računati prema meridijanu Pulkova. Kasnije su i druge zemlje počele računati geografsku dužinu po meridijanima koji prolaze kroz njihove nacionalne zvjezdarnice (npr. Italija prema zvjezdarnici Monte Mario u Rimu, Belgija prema Bruxellesu, Španjolska prema Madridu i Cadizu, Švedska prema Stockholmu, pa i Albanija prema Tirani i sl.).

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

Početni meridijani u drugoj polovini 19. st. ZEMLJA

POMORSKE KARTE

TOPOGRAFSKE KARTE

Austro-Ugarska Greenwich

Ferro

Bavarska

München

Belgija

Greenwich

Bruxelles

Brazil

Greenwich i Rio de Janeiro

Rio de Janeiro

Danska

Greenwich, Copenhagen i Paris

Copenhagen

Francuska

Paris

Njemačka

Greenwich i Ferro

Ferro

Nizozemska

Greenwich

Amsterdam

Indija

Greenwich

Italija

Greenwich

Roma

Japan

Greenwich

Norveška

Greenwich i Christiania

Ferro i Christiania

Portugal

Lisabon

Rusija

Greenwich, Pulkovo i Ferro

Ferro, Pulkovo, Warsawa i Paris

SAD

Greenwich

Greenwich i Washington

Španjolska

Cadiz (S. Fernando)

Madrid

Švedska

Greenwich, Stockholm i Paris

Ferro i Stockholm

Švicarska Ujed. Kraljevstvo

Greenwich

Paris Greenwich

Izvor: http://wwp.greenwichmeantime.com/info/primemeridian.htm (11. 02. 2008.)

Međunarodna meridijanska konferencija Sve prisutnijim procesom međunarodne suradnje u svim sferama života ukazala se potreba uvođenja jedinstvenoga svjetskog početnog meridijana. Takvu ideju među prvima je istakao francuski znanstvenik Pierre Simon Laplace 1800. (Hooker 2006.). Nakon više rasprava svjetskih geografa na međunarodnim geografskim konferencijama održanim tijekom druge polovice 19. st., prevagu je odnio meridijan koji je koristila najjača pomorska i kolonijalna sila svijeta – Ujedinjeno Kraljevstvo. Unatoč prigovorima, na Međunarodnoj meridijanskoj konferenciji (International Meridian Conference) održanoj u Washingtonu u listopadu 1884. za početni meridijan je određen meridijan Greenwicha. Naime, kanadski predstavnik S. Fleming istakao je činjenicu kako 72% svjetskih brodova koristi karte s početnim meridijanom Greenwicha, a preostalih 28% karte s različitim drugim početnim meridijanima. Francuzi su se protivili, a kada su uvidjeli da argumenti stoje u prilog Greenwicha, tražili su da zauzvrat Britanci prihvate metrički sustav mjera. Britanci, dakako, nisu popustili. Francuska je ipak, premda je na konferenciji (uz Brazil) pri glasovanju bila suzdržana, 1911. prihvatila greenwichki meridijan.

Premještanje i institucionalno prestrukturiranje greenwichke zvjezdarnice Nakon Drugoga svjetskog rata kraljevska zvjezdarnica preseljena je iz Greenwicha u renesansni dvorac Herstmonceaux u Sussexu. Međutim, njezino ime zbog značenja Greenwicha tijekom dugotrajnog pronalaska najbolje metode za određivanje geografske dužine i utvrđivanja pojasnog vremena nije izmijenjeno, već je samo dijelom prilagođeno pa je glasilo Royal Greenwich Observatory, Herstmonceux (RGO). Glavni razlog preseljenja zvjezdarnice, koje je trajalo od 1948. do 1957., bio je intenzivni urbani rast i razvoj Londona te, s tim u vezi, onečišćenje atmosfere, posebno svjetlosno onečišćenje (Parker 1999). Ono je dostignulo nekad od gradskog tkiva odvojenu uzvisinu na periferiji Londona, pa je bio otežan, a ponekad i potpuno onemogućen rad astronoma.

Josip Faričić: POVIJESNI PROBLEM ODREÐIVANJA GEOGRAFSKE DUŽINE I ODABIRA POČETNOG MERIDIJANA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 7-22

Budući da se znanstvena metodologija astronomije tijekom druge polovice 20. st. stubokom promijenila, znanstveno-istraživačke aktivnosti kraljevske zvjezdarnice preseljene su 1990. iz Herstmonceauxa u Cambridge (Parker 1999). S tim promjenama lokacije britanske astronomske znanstvene jezgre, dakako, nije “preseljen” i početni meridijan. Na mjestu stare zvjezdarnice u Greenwichu danas je Nacionalni pomorski muzej (National Maritime Museum) s Airyjevom oznakom te modernom skulpturom koje označavaju početni meridijan (sl. 10). Godine 1998. odlukom Istraživačkog vijeća za fiziku čestica i astronomiju (Particle Physics and Astronomy Research Council) ta višestoljetna znanstvena ustanova je ugašena, a od tada ponovno djeluje Kraljevska zvjezdarnica (Royal Observatory), ali više ne kao

temeljna istraživačka astronomska ustanova, već kao muzeološka i izdavačka jedinica u sklopu Nacionalnoga pomorskog muzeja.

Sl. 10. Zaljubljeni par u dvorištu stare greenwichke zvjezdarnice na dodiru istočne i zapadne hemisfere

Zaključak Određivanje geografske dužine bilo je stoljećima jedan od najvećih znanstvenih izazova. U praksi, ponajviše u pomorstvu, aplicirane su različite teoretske spoznaje o obliku i dimenzijama Zemlje te o gibanjima Zemlje u svemiru s ciljem određivanja položaja te orijentacije na Zemljinoj površini. Nemjerljiv doprinos matematičko-geografskim spoznajama na tom području dali su brojni istaknuti znanstvenici od starog vijeka pa do najnovijeg doba (Eratosten, Hiparh, Ptolemej, Frisius, Galilei, Newton, Cassini i dr.). Oni su uspješno korelirali matematiku, astronomiju, geografiju, geodeziju i kartografiju, a to je neposredno utjecalo na razvoj mnogih društveno-gospodarskih aktivnosti kojima su prostorni odnosi od prvorazredne važnosti. Ovim prilogom nastojao sam, na temelju analize postojeće literature (uglavnom na engleskom jeziku) te brojnih kartografskih izvornika, barem dijelom rasvjetliti problematiku određivanja geografske dužine i odabira početnog meridijana. Nadam se da će se, kao epilog kritičkog razmatranja ovoga teksta, kod geografa i svih drugih ljubitelja geografije u Hrvatskoj pobuditi interes za proučavanje ove, ali i sličnih tema u kojima se lijepo zrcali duboka protkanost geografije i kartografije sa srodnim egzaktnim znanostima te ističe mogućnost široke primjene znanosti o prostoru u različitim sferama života.

Literatura: Baučić, I.; Baučić, V. (1967): Geografija, Biblioteka Školski leksikon, Panorama, Zagreb. Binet (1836): Carte d’Europe, Paris. Borčić, B. (1955): Matematička kartografija (Kartografske projekcije), Tehnička knjiga, Zagreb. Cóvens, J.; Mortier, C.; De L’Isle, G. (1739): Carte d’Europe, [Atlas bez naslovnice], Amsterdam, Znanstvena knjižnica Zadar, Signatura: 18771-A/a Daly, M. (2007): Lunar distance (navigation), http://en.wikipedia.org/wiki/Lunar_distance_%28navigation%29 (11. 02. 2008.) Faričić, J. (2005): Kolike su dimenzije Zemlje?, http://www.geografija.hr/novosti.asp?id_novosti=790&id_projekta=0&trazi= (11. 02. 2008.)

Frančula, N.; Lapaine, M. (2005): Mali rječnik kartografskih projekcija, http://www.kartografija.hr/mali_rjecnik.html (11. 02. 2008.) Harris, N (2002): Mapping the World – Maps and their History, Thunder Bay Press, San Diego. Harley, J. B.; Woodward, D. (1987): The History of Cartography, Volume One: Cartography in Prehistoric, Ancient, and Medieval Europe and the Mediterranean, The University of Chicago Press, Chicago i London. Hooker, B. (2006): A multitude of prime meridians, http://www.findingnz.co.nz/ab/jab1.htm (11. 02. 2008.) Klarin, M. (1995): Astronomska navigacija 1, Školska knjiga, Zagreb. Marković, M. (2002): Klaudije Ptolemej – O razvoju kartografije do otkrića longitude, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb. Novosel Žic, P. (1990): Problem početnog meridijana i naše geografske karte, Geografski horizont, god. 36, br. 1, Zagreb, 2-8. O’Connor, J. J.; Robertson, E. F. (1997a): History topic: Longitude and the Académie Royale, http://www-history.mcs.st-andrews.ac.uk/HistTopics/Longitude1.html (11.02.2008.) O’Connor, J. J.; Robertson, E. F. (1997b): History topic: English attack on the Longitude Problem, http://www-history.mcs.st-andrews.ac.uk/HistTopics/Longitude2.html (11.02.2008.) Parker, Ch. (1999): Castle In The Sky – The Story Of The Royal Greenwich Observatory At Herstmonceux, http://www.cowbeech.force9.co.uk/RGO.htm (10.02.2008.) Passarge, M. (1999): Pulkovo – The main astronomical observatory of the Russian Academy of Sciences, http://www.sonnenobservatorium.de/pulkovo/ptext.eng.html (11.02.2008.) Sobel, D. (2000): Longituda – Istinita priča o usamljenom geniju koji je riješio najveći znanstveni problem svoga vremena, Naklada jesenski i Turk, Zagreb. Šulek, B. (1875): Hrvatsko-njemačko-talijanski riječnik znanstvenog nazivlja, II, Zagreb. Teisera, L. (1584): Açores Insulae, Plantijn, Antwerpen. Washburn, W. E. (1982): The Canary Islands and the Question of the Prime Meridian: The Search for Precision in the Measurement of the Earth, V Coloquio de Historia Canario-Americana (1982): Coloquio Internacional de Historia Maritima, pp. 877-883. http://www.millersville.edu/~columbus/data/geo/WASHBR04.GEO (11.02.2008.)

Izvori: Greenwich and the Millennium, http://www.nmm.ac.uk/server/show/conWebDoc.198, (11.02.2008.) John Harrison and the Longitude problem, http://www.nmm.ac.uk/server/show/conWebDoc.355, (11.02.2008.) Prime Meridian, http://wwp.greenwichmeantime.com/info/prime-meridian.htm (11.02.2008.) The Prime Meridian at Greenwich, http://www.nmm.ac.uk/server/show/conWebDoc.1343, (11.02.2008.)

dr. sc. Josip Faričić, doc.

Odjel za geografiju, Sveučilište u Zadru Ulica dr. Franje Tuđmana 24 i, 23000 Zadar, Hrvatska, e-mail: jfaricic@unizd.hr

GDJE JE GRANICA IZMEÐU EUROPE I AZIJE? Ivo Nejašmić Europu s juga zapljuskuje Sredozemno more, sa zapada Atlantski ocean, a sa sjevera dijelovi Sjevernog ledenog mora. Ta morska pročelja jasno određuju prirodne granice europskog kopna. Europa je, reći će Le Goff, baš kao i svaki kontinent kćerka geografije i povijesti. No ni geografski ni povijesno nije posve jasno gdje na istoku završava Europa, dio velikog euroazijskog kopna iz kojeg se pješice može prijeći u Aziju. Najveće razlike oduvijek su bile oko te istočne europske međe. Ni danas geografi nisu jedinstveni kada je u pitanju dio granice od južnih padina Urala do Crnog mora pa stoga postoji nekoliko (pod)varijanti. No bez obzira koja se varijanta uzme za istočnu europsku među to nije jasna diobna crta nego isključivo konvencionalna razdjelnica dvaju kontinenata.

Cilj je ovog članka ukratko ukazati na mijene istočne europske međe tijekom povijesti, podrobnije predočiti njezine (pod)varijante te predložiti varijantu koju bi trebala prihvatiti hrvatska geografska struka. Jonski geografi pomakli su još u 5. st. pr. Krista istočnu među Europe na rijeku Don. Ta je međa kasnije upotpunjena na sjeveru rijekom Sjevernom Dvinom i održala se do početka 18. stoljeća. No s naseljavanjem i upoznavanjem europskog istoka i njegovim uključivanjem u europska povijesna zbivanja međa je pomicana na istok. Tako je već početkom 17. stoljeća njemački geograf Cluverius (Philipp Clüver) pomaknuo tu među na Volgu, Kamu i Ob.

Godine 1730. Philip Johan von Strahlenberg, švedski časnik i geograf (njemačkog podrijetla) u ruskoj službi prvi je za okosnicu istočne međe predložio gorje Ural. To je i prihvatila ondašnja ruska carica Ana Ivanovna, a općenito je prihvaćeno tek stoljeće kasnije. Taj dio istočnoeuropske međe čini crta koja se od Jugorskog poluotoka (naselja Ust’-Kara) na sjeveru spušta na jug do najvišeg uralskog vrha Narodnaja gora (1894 m) prateći glavnu razvodnicu; u tom je dijelu Urala i najistočnija točka Europe (68,5o E). Dalje se na jug granica proteže istočnim podnožjem Urala do izvorišta rijeke Ural držeći se gotovo striktno podnevnika na 60° igd.

Ivo Nejašmić: GDJE JE GRANICA IZMEÐU EUROPE I AZIJE? GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 23-27

Sl. 2. Na 1777. kilometru transibirske željeznice (blizu Čeljabinska), postavljen je obelisk na čijoj zapadnoj strani stoji natpis Europa, a na istočnoj Azija

Sl. 1. Varijante istočne međe Europe Izvor: Atlas Europe, LZ: 1997

Sl. 3. Von Strahlenbergova definicija istočnoeuropske međe

Ivo Nejašmić: GDJE JE GRANICA IZMEÐU EUROPE I AZIJE? GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 23-27

Von Strahlenberg dalje granicu spušta rijekom Ural do njezina skretanja na zapad (kod grada Orska) nastavlja na jug do Mugodžarskog pobrđa (Mügodžor), prati rijeku Embu do Kaspijskog jezera; od ušća Embe međa ide sjevernom kaspijskom obalom do ušća Kume, skreće na zapad te Kumom ide na rijeku Manyč (Kumsko-manička udolina) do Dona (110 km uzvodno od ušća u Azovskom more) pa kroz Kerčka vrata i preko Crnog mora do Bospora i Dardanela. Von Strahlenbergova definicija istočnoeuropske međe, zapravo podvarijanta koja ide rijekom Ural do ušća u Kaspijsko jezero, dugo je vremena bila prevladavajuća u europskoj geografiji. Razumije se da je ta definicija prihvaćena i u hrvatskoj geografiji i leksikografiji (vidi sl. 1). Izvorna von Strahlenbergova međa postavljena na Uralu održala se do danas. No granica Europe i Azije južno od Urala dobila je nove „markacije“. U geografskoj literaturi obično se javljaju

dvije definicije te granice (ukupno tri računajući von Strahlenbergovu): a) gorje Ural; potom rijekom Ural (Oral) do Kaspijskog jezera; od ušća rijeke Ural granica ide Kaspijskim jezerom do ušća rijeke Sumgayit (pored istoimenog azerbajdžanskog grada) gdje počinje hrbat Kavkaza; na zapad granica prolazi glavnom kavkaskom razvodnicom do Crnog mora i dalje do Bospora i Dardanela; b) gorje Ural; spušta se rijekom Ural do njezina skretanja na zapad (kod grada Orska) nastavlja na jug do Mugodžarskog pobrđa (Mügodžor), prati rijeku Embu do Kaspijskog jezera (dakle drži se von Strahlenbergove crte); od ušća Embe međa ide Kaspijskim jezerom do ušća rijeke Kure (Kür) u Zakavkazju; na zapad ide rijekom Kurom preko Surami vrata na rijeku Rioni sve do njezinog ušća u Crno more (uz grad Poti) i dalje do Bospora i Dardanela.

Sl. 4. Granica Europe i Azije: a) na Velikom Kavkazu, b) u Zakavkazju (rijeka Kura)

Ivo Nejašmić: GDJE JE GRANICA IZMEÐU EUROPE I AZIJE? GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 23-27

Danas se glavnina geografa i relevantnih geografskih škola priklanja granici koja ide Kavkazom, tj njegovom glavnom razvodnicom. Vrijeme je i da hrvatska geografija (i leksikografija) prihvati konvencionalnu jugoistočnu granicu Europe i Azije na Kavkazu. Za to ima nekoliko razloga: 1) Kavkaz je najizrazitija prirodna granica, 2) Kumsko-manička udolina bitno je slabija prirodna granica od Kavkaza, a ni u sociogeografskom smislu ne predstavlja razdjelnicu, 3) granica na Kavkazu uvelike se poklapa s političkom granicom (državna granica Rusije s Gruzijom i Azerbajdžanom), 4) „preskakanje“ Kavkaza i postavljanje međe u Zakavkazju nema jaku potporu među geografima i zasad je u drugom planu. Razumije se ovdje je riječ o konvencionalnoj geografskoj granici Europe i Azije. No u poimanju Europe katkad zabunu unose neki drugi pristupi. Tako se ponegdje u literaturi pod Europom smatraju članice Vijeća Europe, pa se tad Turska, Cipar, Gruzija, Armenija i Azerbajdžan smatraju

Sl. 5. Elbrus

europskim zemljama. Drugi pak pod Europom spominju samo članice Europske unije. Dodatnu zabunu unosi članstvo u europskim sportskim organizacijama (nogomet, košarka) u kojima je uz Cipar, Tursku i zakavkaske zemlje još i Izrael. Možda će jednog dana i zemlje Zakavkazja ući u Europsku uniju, ali to će biti pomicanje političkih granica Europe, dakle, samo još jedan dio azijskog tla u Europi. Danas je azijski otok Cipar (njegov zapadni dio) u Europskoj uniji, ali nećemo stoga proširiti geografske granice Europe do Bliskog istoka. Valja istaknuti da se geografska konvencionalna istočna granica Europe i političke granice, odnosno granice pojedinih država ne poklapaju. To su transkontinentalne zemlje, istodobno i europske i azijske. Sve tri navedene varijante razgraničenja uključuju u Europu osim dijela Rusije i dio Kazahstana. Kavkaska varijanta uključuje u Europu (sjeverno od glavne kavkaske razvodnice) relativno mali dio Gruzije (oko 3%) i Azerbajdžana

jezero do ušća rijeke Sumgayit - Kavkaz (glavna razvodnica), moramo dopuniti i korigirati neke geografske podatke (tab. 1.) Najviši vrh Europe je Elbrus (5642 m). Nalazi se 20-ak km zračne udaljenosti od glavne kavkaske razvodnice i nekoliko kilometara unutar ruskog teritorija.

(oko 8%). Zakavkaska varijanta Europi priključuje oko 70% Gruzije i oko 45% Azerbajdžana. Tu je i Turska, čiji samo mali dio geografski pripada Europi (manje od 3%), ali u njemu je njezin najveći grad, Istanbul. Prihvaćajući kavkasku varijantu granice Europe i Azije: gorje Ural - rijeka Ural - Kaspijsko

Tab. 1. Euro-azijske zemlje: podaci o površini i stanovništvu koje ulazi u geografske granice Europe

Država Rusija

Površina u Europi km2

Stanovništvo u Europi broj

3 960 000

23,19

106 037 143

73,75

150 000

5,52

600 000

3,96

Azerbajdžan

7 110

8,21

175 200

2,23

Gruzija

2 000

2,87

37 520

0,80

Turska*

23 812

3,05

11 044 932

16,03

Kazahstan

*Obuhvaća i azijski dio gradskog distrikta Istanbula. Izvor: World Gazetteer, Statistics of administrative units, towns and cities (http://www.world-gazetteer.com) (17.12.2007)

Literatura i izvori: Klemenčić, M. (ur.) (1997): Atlas Europe, Leksikografski zavod MK, Zagreb. Le Goff, J. (2002): Priča o Europi, Školska knjiga, Zagreb. World Gazetteer, Statistics of administrative units, towns and cities (http://www.world-gazetteer.com) (17.12.2007.) http://7summit.com/images/details (17.12.2007.) http://geography.about.com/library/faq/blgzeuropeasia.htm (18.12.2007.) http://www.phespirit.info/places/ (17.12.2007.) http//www.worldatlas.com (18.12.2007.) http//www.bicrawler.com (18.12.2007.) http//www.academickids.com (17.12.2007.)

dr. sc. Ivo Nejašmić, red. prof.

Geografski odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet Marulićev trg 19, 10000 Zagreb, Hrvatska, e-mail: nejasmic@geog.pmf.hr

JOŠ O SJEVERNOJ MEÐI I GRANICI BALKANSKOG POLUOTOKA Radovan Pavić I u geografiji baš kao i drugim područjima intelektualnog djelovanja postoje otvorena pitanja za rješavanje kojih su očito potrebni i vrijeme i znanstveno dozrijevanje nakon čega mogu uslijediti definitivna rješenja. Međutim, time stvar ne mora biti skinuta s dnevnog reda, jer se sada nailazi na druge probleme. Oni su, istina, posve izvan merituma, ali nisu zato nimalo manje važni (nego mogu biti čak i presudni), a sastoje se u izrazitom konzervativizmu, zavisti da je netko drugi iznašao nešto drugačije i bolje (za što su samo neki pozvani) kao i općoj lijenosti duha usredotočenog na kuckanje karijere bez izlaganja novotarijama. A da bi ih se relevantno potiralo hoće se dokaza koji izostaju i zato je najbolje da sve ostane po starom. A ako su nosioci novina oni izvan odgovarajućih struktura – onda se stvar pokušava riješiti na način – “...pa šta se tu taj neki miješa tamo gdje mu nije mjesto…” I moguće je danas da se – kada je riječ o međi i granici Balkanskog poluotoka – nalazimo upravo u toj situaciji. Zato se bojimo da su ovi redovi već unaprijed osuđeni ne na promašaj, ali uzaludnost u svakom slučaju.

O čemu je tu zapravo riječ dobro se vidi na kartografskom prilogu br. 1 pod naslovom: “Uobičajeno sjeverno razgraničenje Balkanskog poluotoka i ostale Europe”. 1 – Na sjeveru Balkanski poluotok ima poznatu i uobičajenu među i dijelom granicu (ova potonja odnosi se djelomično na Bugarsku i Rumunjsku, Srbiju i Rumunjsku, BiH i Srbiju kao i Hrvatsku i BiH). To je razgraničenje isključivo u skladu s prirodoslovnim kriterijima tj. riječnim tokovima između izvorišta Kupe i ušća Dunava. Međa se od izvorišta Kupe do vrha Riječkog zaljeva određuje pravocrtno, time se, istina, nenaravno dijeli jedan gorski masiv, ali taj po dimenzijama neznatni detalj ne osporava inače prirodoslovno utemeljenu sjevernu među (dijelom i granicu) Balkanskog

poluotoka te se stoga može prihvatiti kao konvencija. 2 – Na jugu Balkanskom poluotoku pribraja se i Peloponez – on je doduše danas otok, ali kako je riječ o odijeljenosti jednim umjetnim prokopom (iz 1893.) i taj prostor valja smatrati dijelom Balkanskog poluotoka. Ovako utemeljena međa i granica izgleda apsolutno prihvatljivo: ona respektira i hidrografsku (ali dijelom i političku) stvarnost i dobro je označena na terenu (osim u detalju: izvor Kupe - vrh Riječkog zaljeva što je – gledajući onako grosso modo – posve nevažno). Ta sjeverna međa i granica nije onako uska/ sužena kao što je to kod drugih europskih poluotoka (naročito Apeninskog i Pirenejskog), ali je

Radovan Pavić: JOŠ O SJEVERNOJ MEÐI I GRANICI BALKANSKOG POLUOTOKA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 29-33

Sl. 1. Uobičajeno sjeverno razgraničenje Balkanskog poluotoka i ostale Europe

udaljenost između ušća Dunava i vrha Riječkog zaljeva manja od poluotočke isturenosti definirane dimenzijama između vrha Riječkog zaljeva i najjužnijeg Peloponeza (a), kao i između ušća Dunava i tog istog Peloponeza (b). 3 – Osobina poluotočnosti (a+b>c) može se definirati na različite načine pri čemu nije odlučujuća dužina spoja poluotoka s ostalim kopnom u zaleđu – nego njegova isturenost u more, a to znači da dužine “a” i “b” uzete zajedno moraju uvijek biti znatno veće od dužine “c”. Pri tome bi dužina “c” predstavljala idealnu među tj. onu koja povezuje najbliže nasuprotne kopnene/morske točke na dodiru poluotoka i ostalog kopna. Međutim crta “c” ipak je isuviše nerealna i zato ne dolazi u obzir za ova razmatranja. 4 – Sam Balkanski poluotok s ovako označenom međom i granicom sastoji se od dva dijela: 1 – većeg trupnog prostora na sjeveru i 2 – manjeg

poluotočnog prostora na jugu (Pindsko-peloponeški poluotok).

Novi detalj međe Balkanskog poluotoka na zapadu Međutim, ovako jasna, jednostavna i uvjerljiva predodžba ima i svoju pukotinu. A na nju nailazimo zapadnije od ušća Une odnosno Kupe. Istina, taj dio međe duž Save i Kupe i dalje ima hidrografsku utemeljenost, ali ona nije ni jedini, a niti najbolji mogući prirodoslovni kriterij. I to zato jer dio Sava i Kupa jest dobra oznaka na terenu, ali i ništa više od toga; naime, ima i onih dojmljivijih, a to su masivi Grmeča (1209 m), Plješivice (1645 m), Velike i Male Kapele (1534 i 1191 m) što znači da upravo na tom gorskom masivu uz označenost dijelom toka Une – prestaje Peripanonija, nailazi se na zaista vizualno i funkcionalno značajan

Radovan Pavić: JOŠ O SJEVERNOJ MEÐI I GRANICI BALKANSKOG POLUOTOKA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 23-27

Sl. 2. Nova varijanta sjeverne međe Balkanskog poluotoka između ušća Une i vrha Riječkog zaljeva

reljefni izolacioni prostor, dok – za razliku – tok Kupe nema međašnje/diobeno značenje: njezin lijevi i desni obalni prostor praktički su istovrsni dok se gorska prečaga Gorskog kotara, Like i zapadne Bosne dobro uočava na jugozapadu, jugu i jugoistoku. Pri tome treba spomenuti još i to da taj gorski niz Velike i Male Kapele predstavlja i regionalnu među nizinske (panonske/peripanonske) Hrvatske prema gorsko-kotlinskoj Hrvatskoj (Gorski kotar i Lika). Na kartografskom prilogu br. 2 pod naslovom:

“Nova varijanta sjeverne međe Balkanskog poluotoka između ušća Une i vrha Riječkog zaljeva” – dobro se uočava detalj one realne prirodoslovne sjeverne međe Balkanskog poluotoka: od ušća Une ona se u općem pravcu prema zapadu poklapa s njezinim tokom do Plješivice, odatle Malom i Velikom Kapelom do približno središnjeg masiva Gorskog kotara (izvor Kupe), a onda pravocrtno (jer drugačije nije moguće) do vrha Riječkog zaljeva; kriterij, dakle, i dalje ostaje prirodoslovni, ali više se neprirodno ne dijeli

Radovan Pavić: JOŠ O SJEVERNOJ MEÐI I GRANICI BALKANSKOG POLUOTOKA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 29-33

Sl. 3. Definitivna sjeverna međa Balkanskog poluotoka

Radovan Pavić: JOŠ O SJEVERNOJ MEÐI I GRANICI BALKANSKOG POLUOTOKA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 23-27

peripanonski prostor (a ta je podjela krupan nedostatak u poimanju naše regionalne stvarnosti), oznake su na terenu i dalje jasne (tok Une), dok je gorski zid Grmeča, Plješivice i obiju Kapela zaista impresivan i – tako smo na zapadu dobili novi i to posve realni detalj sjeverne međe Balkanskog poluotoka što nikako ne vrijedi za tok Kupe od izvora do ušća. Tako na kartografskom prilogu br. 2 jasno uočavamo: 1 – Sjevernu među i granicu Balkanskog poluotoka do ušća Une 2 – Među tokom Une i masivima Plješivice i Velike i Male Kapele do Gorskog kotara i vrha Riječkog zaljeva 3 – Masiv Gorskog kotara je granično područje gdje bi se moglo prihvatiti da njegov sjeverni dio pripada kopnenom zaleđu, a južni Balkanskom poluotoku. Ali – takva definicija/razdioba zapravo nije potrebna, te je o Gorskom kotaru dovoljno govoriti kao o graničnom prostoru 4 – Panonski i peripanonski dio Hrvatske i dijelom BiH pri čemu je jasno vidljivo da tok Kupe više nema diobeno značenje 5 – Prostor Balkanskog poluotoka što otvara pitanje pripadnosti Istre

Nepotpunost međe Balkanskog poluotoka na zapadu Međutim, promjena/dopuna zapadne međe ipak nije konačna i potpuna. I to stoga jer ostaje problem Istre koju također valja pribrojiti Balkanskom poluotoku i to iz slijedećih razloga: Prvo – ona je i sama poluotok, te ju je stoga logično pribrojiti nekom poluotočnom (balkanskom), a ne trupnom kopnenom prostoru u zaleđe. Drugo – i Istra ima jasnu prirodoslovnu među prema unutrašnjosti kopna (Ćićarija, 1014 m i 1272 m), a ima u podnožju i jasno izraženu unutrašnju udolinu sjeveroistočno od Ćićarije također

dr. sc. Radovan Pavić, red. prof. u mirovini

Boškovićeva 20, 10000 Zagreb, Hrvatska

prema unutrašnjosti kopna (Brkini) između riječkog i tršćanskog prostora. Treće – jasno je da Istra više pripada poluotočnom/maritimnom svijetu negoli kontinentalnom zaleđu – i zbog svega toga i Istru – lociranu jugozapadnije od općeg pravca Grobničko polje-dolina između Brkina i Ćićarije prema Trstu – također s pravom pribrajamo Balkanskom poluotoku – za to govore dovoljno reljefni razlozi. I time dobivamo definitivnu sjevernu među Balkanskog poluotoka kao što je vidljivo na kartografskom prilogu br. 3 pod naslovom: “Definitivna sjeverna međa Balkanskog poluotoka”. Kriteriji su pri tome ostali isti: jasne prirodoslovne oznake na terenu (ponekad zaista vrlo impresivne), a sve bez nenaravnih dioba Peripanonije: 1 – Uobičajena sjeverna međa Balkanskog poluotoka do ušća Une (a) 2 – Nova inačica međe između ušća Une i približno središta Gorskog kotara do Grobničkog polja (b) 3 – Dodatni dio međe od Grobničkog polja do Trsta (c) između Ćićarije i Brkina s općim pravcem prema vrhu Tršćanskog zaljeva 4 – Balkanski poluotok kojemu je sada pribrojena i Istra (pri tome je više nego jasno da se pojmovi Balkanskog poluotoka i Balkana međusobno bitno razlikuju. Dovoljno je u tom smislu podsjetiti da je Dubrovnik smješten duboko na Balkanskom poluotoku, ali nikako nije – Balkan. Navedena međa predstavlja definitivnu autorsku varijantu pri čemu treba naglasiti da je autor u prilogu: “Središnja južna Europa kao novi pojam i balkanski kompleks” (Hrvatsko društvo za sustave, Zbornik, ur. J. Božičević, Zagreb, 2007., str. 89-115) još, zadržao Istru izvan područja Balkanskog poluotoka od čega sada odustaje. Tako se Balkanski poluotok sastoji od svog trupnog dijela i dva dodatna poluotoka – pindskopeloponeškog i istarskog.

Gospodarsko značenje Australije Anita Filipčić

Uz Australiju često povezujemo klokane, koale, ovce, zgradu opere u Sydneyu, gromadu Ayers Rock i dr. No što je danas Australija u svijetu, što se krije iza izraza „Downunder“ kojim Australci izražavaju geografski položaj svoje države? Je li udaljenost Australije od ostalih kontinenata u povijesti bila njezin nedostatak ili prednost?

Država i kontinent Australija je jedina država koja je ujedno i kontinent. To je jedini naseljeni kontinent koji se nalazi na južnoj polutki. Njezina velika udaljenost od Europe uzrok je njenog kasnog otkrivanja. Nakon što su ostali kontinenti već bili otkriveni, pretpostavljalo se da na južnoj polutki postoji još jedan, neotkriveni kontinent. Nazvan je Terra Australis Incognita, što u prijevodu znači Nepoznata južna zemlja. Stoga su osobito tijekom 17. i 18. stoljeća pomorci istraživali područje južnog Pacifika u potrazi za novim kontinentom. To im je

još u 16. stoljeću omogućilo Magellanovo putovanje oko svijeta, jer je on uključio Tihi ocean u europska (što su u to doba bila zapravo svjetska) zbivanja. Ipak, Magellan nije znao za postojanje Australije. Pomorcima su se obale Australije činile neprivlačnima, pa brodovi nisu na njima pristajali. Jedini dio obale koji se činio pristupačan bio je jugoistočni. Do jugoistočne obale prvi je doplovio James Cook i tako je uključio u europska zbivanja. Cook je Australiju nazvao New South Wales, a tek je 1814. godine dobila svoj današnji naziv.

Anita Filipčić: GOSPODARSKO ZNAČENJE AUSTRALIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 35-44

Australija je dobila 20-milijuntog stanovnika U Australiji se popisi stanovništva provode svakih 5 godina. Posljednji je popis proveden 2006. godine. Bio je to prvi elektronski popis australskog stanovništva. Prema podacima popisa u Australiji je živjelo 20 310 319 stanovnika. Zanimljivo je da je Australija proslavljala 20-milijuntog stanovnika još 4.12.2003. jer se prema procjenama 20-milijunti Australac trebao roditi baš tog dana. Stoga su sva djeca rođena 4.12.2003. dobila certifikat kao 20-milijunti stanovnik. Iako je površina Australije oko 7,7 mil. km2, njezino je stanovništvo zbog suhe klime usmjereno na samo vrlo mali, obalni dio teritorija, najviše na jugoistoku i istoku kontinenta. Zato je prosječna gustoća naseljenosti vrlo mala. Savezna država s najviše stanovnika je Novi Južni Wales, a najmanje stanovnika živi na prostranom Sjevernom teritoriju. Na domorodačko stanovništvo otpada 455 031. U vrijeme dolaska Europljana na australsko tlo tamo je živjelo oko 300 000 Aboriđina. S vremenom je njihov broj varirao, pa ih je npr. početkom 90-ih godina prošlog stoljeća bilo nešto više od 200 000. Danas ih je oko 50% više nego na početku europskog doseljavanja. Jednim je dijelom to posljedica činjenice da je u Australiji postalo „in“ imati domorodačko porijeklo, odnosno, ne biti doseljenik. Zato se izdvajaju kategorije „full Aboriginal“ za čisto domorodačko stanovništvo i „part Aboriginal“ za djelomično domorodačko stanovništvo. No porast domorodačkog stanovništva mnogo je više posljedica prirodne promjene tog stanovništva. Dok je australsko stanovništvo u međupopisnom razdoblju 2006/2001. poraslo za 6%, u istom je razdoblju domorodačko stanovništvo poraslo za čak 11%. Najvažniji uzroci sporog porasta stanovništva u Australiji su: kasno naseljavanje, mala demografska baza, mala pozitivna promjena stanovništva i strogo propisane useljeničke kvote. Kada je sredinom 19. stoljeća u Australiji pronađeno zlato, mnogi su pohrlili na novi kontinent. To je bio vrlo jaki poticaj naseljavanju tako da se broj useljenika višestruko povećao. Međutim, nakon tzv. de-

Sl. 1. Broj stanovnika australskih saveznih država

setljeća „zlatne groznice“ broj useljenika je naglo pao. Australija je dugo ograničavala useljavanje azijskog stanovništva. Od 1900.-1973. godine vodila je politiku „bijele Australije“. Da je popustila populacijskom pritisku „bliskog Sjevera“, današnji bi broj stanovnika Australije bio bitno veći, ali bi i struktura stanovništva bila drugačija. Nakon 1975. godine Australija je postala popustljivija u odnosu na Azijate, pa je od tada do danas njihov broj učetverostručen. Kako unutrašnjost Australije daje skromne uvjete za život, novopridošlo se stanovništvo okupljalo u obalnim gradovima. Zato je udio gradskog stanovništva iznimno visok, među najvišima u svi-

Sl. 2. Broj stanovnika najvećih australskih gradova

Anita Filipčić: GOSPODARSKO ZNAČENJE AUSTRALIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 35-44

jetu. Od 100 stanovnika, njih 85 živi u gradovima. U Australiji živi i veliki broj iseljenika iz Hrvatske i njihovih potomaka. U velikim australskim gradovima nema prostranih siromašnih divljih četvrti kao npr. u Južnoj Americi. Stoga je udio gradskog stanovništva u Australiji ujedno i pravi pokazatelj razvijenosti.

Domorodačka vjerovanja i njihov svakodnevni život inspiracija su suvremenim australskim umjetnicima, podjednako domorodačkim i bjelačkim.

Odnos prema Aboriđinima Odnos prema domorodačkom stanovništu u Australiji bio je drugačiji nego na ostalim kontinentima Novog svijeta. Još je 1930-ih godina australska država počela provoditi politiku integracije domorodaca u australsko društvo. Proces je počeo usvajanjem brojnih domorodačkih toponima. Zatim je počelo postupno školovanje domorodaca, posvećivala im se veća medicinska briga, otvarala im se mogućnost zapošljavanja u „bjelačkim“ zanimanjima. Ipak, u povremenim razdobljima velike nezaposlenosti Aboriđini su ti koji neće dobiti posao. Najčešće im ostaju nekvalificirani, manje plaćeni poslovi. Zato je njihov životni standard niži. Proces integracije uzrokovao je migriranje domorodaca, najčešće zbog zapošljavanja. Budući da je posao najlakše dobiti u gradovima, domoroci se urbaniziraju. Najviše ih živi u Novom Južnom Walesu i Queenslandu. No, to se odnosi na apsolutni broj. U relativnom smislu, najviše domorodaca ima u Sjevernom teritoriju, jer je tamo znatno manje ostalog stanovništva.

Sl. 4. Didgeridgoo – tradicionalni glazbeni instrument kao turistički proizvod

Ta su djela i turistički vrlo atraktivna poput poznatog instrumenta didgeridgoo koji postiže cijenu od nekoliko stotina dolara.

Sl. 5. Broj domorodačkog stanovništva u australskim saveznim državama

Organizacija života

Sl. 3. Primjerak suvremene australske umjetnosti inspiriran aboriđinskom kulturom

Gotovo kružan oblik Australije, prirodna obilježja njezine unutrašnjosti i rubna naseljenost imaju niz posljedica. Svi veliki australski gradovi nalaze se na obali. Udaljenosti između njih idealne su za zračni promet. Najvažnije linije povezuju istočnoaustralske gradove s gradovima na južnoj, zapadnoj i sjevernoj obali. Domaći zrakoplovni promet veći je od međunarodnog.

Anita Filipčić: GOSPODARSKO ZNAČENJE AUSTRALIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 35-44

Gustoća cestovne i željezničke mreže najveća je i najkvalitetnija na jugoistoku i istoku kontinenta. Najvažnije su međudržavne autoceste. Na prvom je mjestu Hume Highway koji povezuje Sydney i Melbourne. Gradnja cesta prema unutrašnjosti vrlo je skupa u odnosu na broj stanovnika koji tamo obitava i Australija se ne može pohvaliti njihovom kvalitetom. Željeznički je promet znatno porastao izvoznom orijentacijom Australije. Budući da Australija ne može razviti unutrašnju riječnu plovidbu, željeznica je bila presudna za prijevoz izvoznog tereta do luka na obali. Željeznica je uglavnom u državnom vlasništvu, iako ima i privatnih pruga i to najviše u rudarskim područjima gdje prevoze goleme terete. Zbog skupoće elektrifikacije, lokomotive imaju dizelski pogon. Pruge su elektrificirane samo u blizini velikih gradova. Zanimljivo je da u Australiji nikada nije bilo transkontinentalnih željeznica kao npr. u SAD-u, iako im je veličina teritorija približno jednaka. Razlog je u rijetkoj naseljenosti Australije. U nekim razdobljima željeznički razvoj nije bio koordiniran, pa i danas postoje pruge različite širine kolosjeka.

Rudno bogatstvo – temelj samostalnog razvoja Budući da je australski kontinent u osnovi prekambrijske i paleozojske starosti, Australija je bogata rudama. Eksploatacija ruda omogućila je Australiji neovisnost o ovčarstvu i financijska sredstva za diverzifikaciju gospodarstva. Od druge polovice 19. st. veliku važnost ima zlato. Kaže se da je „...zlato preobrazilo gospodarstvo Australije“. Otkriće zlata nije bio samo gospodarski nego i socijalni fenomen ondašnje Australije. Zlato je prvo otkriveno u Novom Južnom Walesu i Viktoriji, a zatim i u Tasmaniji, Queenslandu i Zapadnoj Australiji. U početku se koristilo zlato dobiveno ispiranjem iz vodotoka, tzv. aluvijalno zlato, a zatim i zlato iz rudnika. Kako je potražnja rasla, primjenjivale su se modernije metode eksploatacije. Uz rudnike su nastajala rudarska naselja, a osim samih rudara često su u Australiju useljavale i cijele obitelji. Dakako, nisu se svi obogatili nalaskom

Sl. 6. Zlatnik iz doba „zlatne groznice“

zlata. Bilo je mnogo i onih koji nisu uspjeli, pa su se vratili u gradove ili postali farmeri. Danas zlato za Australiju ima mnogo manje značenje nego što je to bilo u prošlosti. Pa ipak, ono i dalje ostaje relativno važno. Australija nastavlja s eksploatacijom i jedna je od vodećih zemalja u njegovoj proizvodnji, pretekavši čak i SAD. Razvoj golemih brodova velike nosivosti i nove mogućnosti manipulacije rudom uzrokovali su litoralizaciju svjetske crne metalurije. Litoralizacija je značila pravu priliku za australsko rudarstvo. U sklopu diverzifikacije gospodarstva Australija je silno razvila eksploataciju i izvoz željezne rude.

Sl. 7. Najveći proizvođači zlata u svijetu

Anita Filipčić: GOSPODARSKO ZNAČENJE AUSTRALIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 35-44

Sl. 8. Snimka formacija željeza (zeleno) u regiji Pilbara u Zapadnoj Australiji

Anita Filipčić: GOSPODARSKO ZNAČENJE AUSTRALIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 35-44

Sl. 9. Natpis na lokomotivi naziv je jedne od rudarskih kompanija u Zapadnoj Australiji

Najveća nalazišta nalaze se u Zapadnoj Australiji u Hamersley Rangeu i Middleback Rangeu. Ubrajaju se u najveća svjetska nalazišta željezne rude. U drugim dijelovima Australije proizvodnja je manja. Rudnici željezne rude nalaze se u negostoljubivoj i rijetko naseljenoj unutrašnjosti. Željezna ruda se do integralnih željezara na obali prevozi željezničkim kompozicijama koje koriste blagi pad zapadne Australije prema zapadu. Pri povratku se blagi uspon svladava bez teškoća budući da su kompozicije prazne. Kopanje, priprema rude, ukrcaj i iskrcaj krajnje su mehanizirani, pa su transportni troškovi minimalni. Proizvodi crne metalurgije prevoze se

Sl. 10. Najveći proizvođači željezne rude u svijetu

Sl. 11. Najveći proizvođači boksita u svijetu

brodovima do potrošača, odnosno prema jugoistoku. Za to postoji još i dodatni razlog. Za taljenje željezne rude u visokim pećima potreban je koks, a on ne podnosi prekrcaj niti dugi transport. Osim toga, visoke se peći trebaju stalno hladiti velikom količinom vode, a to je u australskim uvjetima vrlo ograničavajući faktor. Zato se čeličane nalaze u gradovima na obali (Kwinana, Whyalla, Western Point kraj Melbournea, Port Kembla, Newcastle pokraj Sydneya). Iako je veliki svjetski proizvođač, Australija koristi samo oko 15% iskopane željezne rude. Sve ostalo se izvozi, najviše u Japan. Australija je jedna od zemalja s najburnijim razvojem industrije aluminija. Razvoj je počeo tek sredinom 20. st. kada su pronađena velika ležišta boksita na poluotoku York, u Arnhemovoj zemlji i Zapadnoj Australiji. Devedesetih godina prošlog stoljeća Australija je izbila na prvo mjesto u proizvodnji boksita, daleko ispred drugoplasirane, Gvineje. Značajno je napomenuti da je australski boksit vrlo kvalitetan jer se u njemu nalazi od 25 do čak 50 posto aluminija. Oko polovice iskopanog boksita služi izvozu, a druga se polovica prerađuje u glinicu. Kako bi se eliminirali troškovi prijevoza, tvornice glinice nalaze se uz rudnike boksita. To ne vrijedi i za tvornice aluminija jer je za njegovu proizvodnju neophodna velika količina električne energije. Nje ima u blizini rudnika ugljena i hi-

Anita Filipčić: GOSPODARSKO ZNAČENJE AUSTRALIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 35-44

Sl. 12. Najveći proizvođači aluminija u svijetu

droelektrana (npr. na Tasmaniji), u jugoistočnoj Australiji, odnosno u blizini velikih gradova. Do tvornica aluminija glinica se prevozi brodovima za rasuti teret. Tu su i pogoni za proizvodnju lima, aluminijskih profila i dr.

Poljoprivredni sektor Usprkos navedenim, danas svjetski zapaženim rezultatima u sekundarnom sektoru, do prije pedesetak godina australsko je gospodarstvo počivalo na posve drugačijim temeljima. Desetljećima se Australija oslanjala na primarni sektor. Značajan je on i danas, ali mu je relativno značenje bitno reducirano.

Sl. 13. Najveći proizvođači vune u svijetu

Australija je oduvijek bila poznata po proizvodnji vune. I danas je daleko najveći proizvođač. Australsko ovčarstvo uglavnom je usmjereno baš na proizvodnju vune, za razliku od novozelandskog, gdje ima mnogo više kvalitetnih pašnjaka, pa je glavni proizvod meso. Ovčarstvo u Australiji pod izravnim je utjecajem klime, tj. količine padalina. U suhoj unutrašnjosti ovce se hrane isključivo prirodnom ispašom. Tamo gdje je količina kiše nešto veća ovčarstvo se kombinira s uzgojem pšenice. (Specifičnost je australskog plasmana pšenice to što se ona na svjetskom tržištu javlja usred sjevernohemisferske zime pa tako može postići veću cijenu.) U područjima s najviše kiše ovčarstvo za vunu kombinira se s mesnim ovčarstvom i ratarstvom. Još jedna od nekada krucijalnih grana gospodarstva je govedarstvo. Uglavnom je usmjereno na proizvodnju mesa, a manje na proizvodnju mlijeka. Polovica mesa se izvozi. Goveda se ne uzgajaju samo na govedarskim farmama, već i na drugim farmama u skladu s politikom diverzifikacije agrostočarske proizvodnje. U suhom unutrašnjem i zapadnom dijelu Australije sa minimalnom količinom padalina nema govedarstva. Najviše goveda ima u Queenslandu, New South Walesu i Victoriji. Zbog blagih zima ispaša je moguća tijekom cijele godine, čime se smanjuje udio masnoća u mesu i tako pridonosi njegovoj kvaliteti. Zanimljivo je spomenuti da se u vlažnoj sjevernoj Australiji uzgajaju pasmine uvezene iz južne Azije jer su otporne na tropske kukce. Zbog velikih udaljenosti između proizvođača i potrošača goveda se prevoze specifičnim kamionima, tzv. „cestovnim vlakovima“ (road trains). Oni vuku i do šest prikolica na dva ili tri kata s maksimalno mogućom ventilacijom kako goveda na tom putu ne bi uginula. Na svjetsko se tržište meso odvozi brodovima hladnjačama. Veličina govedarskih farmi izravno ovisi o klimi. U vlažnom Queenslandu je za jedno grlo potrebno oko 14 hektara pašnjaka. Budući da su tamo pašnjaci manji, ograđeni su žicom.U sušnijim krajevima za jedno je grlo potrebno i do 50 hektara pašnjaka. Ograđivanje žicom tako velikih pašnjaka bilo bi preskupo. Zato na Sjevernom teritoriju ili na sjeveru Zapadne Australije stočarske farme

Anita Filipčić: GOSPODARSKO ZNAČENJE AUSTRALIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 35-44

godine u kojima je prihod od turizma veći od prihoda zarađenog izvozom ugljena, nafte i naftnih derivata. Većina turista dolazi s Novog Zelanda i ostalih pacifičkih otoka, iz Japana i jugoistočne Azije. Time se Australija još dublje „pacificira“.

Vanjska trgovina

Sl. 14. „Cestovni vlak“

nisu ograđene. Jeftinije je imati čuvare stoke. Pritom su čuvari na konjima sve više slika prošlosti. Posljednjih se godina sve više uvode motocikli i helikopteri. Takve velike farme su niskoproduktivne jer ispaša nije posebno kvalitetna, za razliku od farmi u kišovitijim dijelovima Australije.

Uloga turizma U najnovije doba jako je porasla važnost međunarodnog turizma u Australiji. Budući da je Australija udaljena od svjetski važnih emitivnih područja, relativno se kasno uključila u međunarodne turističke tokove. Posve je jasno da se moderni turizam u Australiji nije mogao razviti tako dugo dok se nisu razvili brzi načini prijevoza. Tek su modernizacija zrakoplova i porast životnog standarda otvorili put razvoju australskog turizma. Zarada od turizma raste iz godine u godinu, a to ima daleko teži ponder ako se prisjetimo da Australija ima samo 20 mil. stanovnika. Sve su češće

Povijesni razvoj i prirodni izvori nametnuli su Australiji veliku važnost trgovine. Od samog joj je početka glavni vanjskotrgovinski partner bila Engleska, odnosno Ujedinjeno Kraljevstvo koje je time dobilo još jedno tržište za plasman svojih industrijskih proizvoda. U suprotnom je smjeru putovala vuna, meso, a kasnije i pšenica i rude. No kad je Australija uložila goleme napore za diverzifikaciju svoje industrije, sve se temeljito promijenilo. Javili su se novi partneri, a javljaju se i danas. Pritom se najviše misli na Kinu. Veze s Britanijom su oslabjele, a Australija se sve više povezuje s pacifičkim tržištem. Danas Australija nastoji poslovati sa što više zemalja kako niti o jednoj ne bi ovisila. Isto se događa i sa strukturom australske vanjske trgovine. Davno je prošlo vrijeme kad su agrostočarski proizvodi bili najvažniji u australskom izvozu. Za razliku od nekadašnje vune, sve više dolaze do izražaja ugljen, boksit, pamuk i nafta. Australija je postala izvoznik goriva i ruda. Iako je promjene strukture uvoza roba teško uspoređivati zbog promijenjene metodologije, činjenica je da u Australiji dominira uvoz vozila, strojeva i industrijske opreme, odnosno uvoz suvremene tehnologije, ali i brojnih proizvoda koje traži razvijeno potrošačko društvo.

Anita Filipčić: GOSPODARSKO ZNAČENJE AUSTRALIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 35-44

Sl. 15. Australski izvoz nekad i danas

Sl. 16. Australski uvoz nekad i danas

Literatura i izvori: Šegota, T. (2000): Geografija Australije i Oceanije, Nakladna kuća “Dr. Feletar”, Koprivnica. Šegota, T.; Filipčić, A. (2004): Geografija Australije i Oceanije, Meridijani, Samobor. Der Fischer Weltalmanach 2008, Fischer Taschenbuch Verlag, Frankfurt am Main. www.abs.gov.au (11.03.2008.)

dr. sc. Anita Filipčić, izv. prof.

Geografski odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet Marulićev trg 19, 10000 Zagreb, Hrvatska, e-mail: filipcic@geog.pmf.hr

Geografski učinci proizvodnje i potrošnje biogoriva Aleksandar Lukić

U posljednje se vrijeme o biogorivima sve više govori, i to ne samo u stručnim krugovima. Popularno-znanstveni časopisi, tjednici, čak i dnevne novine, često donose vrlo oprečne i senzacionalističke tekstove o biodizelu, bioetanolu i ostalim „novim“ izvorima energije. I u Hrvatskoj pitanje korištenja biogoriva postaje sve zanimljivije, posebno uz stalno rastuće cijene nafte i naftnih derivata. Namjera je ovog članka dati osnovne informacije o biogorivima i učincima njihova korištenja, u nešto šire razmatranom, geografskom kontekstu1.

Zašto se o biogorivima puno razgovara i piše u posljednje vrijeme? 1. Nesigurnost - istraživanja pokazuju da biogoriva možda ipak nisu savršeni izvor energije kako se to od njih očekivalo (niti s obzirom na učinke na okoliš niti s obzirom na pozitivne ekonomske posljedice za razvoj ruralnih područja i slabije razvijenih država). 2. Novac - biogoriva su trenutno jedan od najbrže rastućih sektora globalne energetike koji privlači sve više krupnog kapitala. 3. Postaju dio svakodnevice - Europska unija i 1

SAD prije nekoliko su godina donijeli vrlo konkretne odluke o povećanju udjela biogoriva u ukupnoj potrošnji energenata. 4. Nafta - Povećana cijena nafte na svjetskom tržištu usmjerila je ponovo pozornost na alternativne, obnovljive i dugoročne izvore energije kakvim se obično smatraju i biogoriva. 5. (Geo)politika - I konačno, trenutni geopolitički odnosi u svijetu sve više ističu važnost energetske neovisnosti država (iračka kriza, venecuelanski izolacionizam i rusko-ukrajinski odnosi samo su neki od brojnih primjera).

Tekst je sažetak predavanja održanog na Zimskom seminaru nastavnika geografije, 10-11. siječnja 2008. Odabrani „format“ (pitanje-odgovor, sažetost, navođenje natuknica) korišten u članku odudara ponešto od uobičajenog stila pisanja za Geografski horizont, no smatramo ga odgovarajućim za obradu ove teme i korištenje članka u nastavi.

Aleksandar Lukić: GEOGRAFSKI UČINCI PROIZVODNJE I POTROŠNJE BIOGORIVA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 45-52

PREGLED OSNOVNIH POJMOVA Što je biogorivo? Pojam “biogorivo” ima dvostruko značenje. Službene definicije određuju biogorivo kao plinovito, tekuće ili kruto gorivo koje se sastoji od ili je dobiveno iz biomase (Ujedinjeni narodi - FAO, Europska agencija za okoliš - EEA). No pojam “biogorivo” danas se u svakodnevnom sve više koristi za tekuća biogoriva, i to prvenstveno za biodizel i bioetanol (Quick guide: Biofuels, BBC, 2007). U ovom tekstu se pojam „biogorivo“, ukoliko nije drugačije navedeno, koristi se u smislu biodizela i bioetanola.

Što je biomasa? Biogorivo se dobiva od biomase. Biomasa je materijal organskog/biološkog podrijetla, tj. materijal dobiven od nedavno živućih organizama, biljaka, životinja i njihovih nusproizvoda. Biomasa za proizvodnju biogoriva se obično dijeli na drvnu i

biomasu poljoprivrednih kultura. U drvnu biomasu ubraja se ogrijevno drvo, drveni ugljen i svi ostali drvni ostaci. Biomasom poljoprivrednih kultura nazivaju se biljke namjenski sijane za dobivanje biogoriva, kao što su kukuruz, šećerna trska i šećerna repa, uljane palme i još niz drugih. Biomasu čine i nusproizvodi i otpaci iz vrtova, staja, klaonica, kao što su lišće, sijeno, stajski gnoj i sl.

Od koje vrste biomase se proizvodi biogorivo (biodizel i bioetanol)? Biogorivo se u najvećoj mjeri proizvodi od poljoprivrednih kultura kao što su kukuruz i soja, ponajviše u SAD-u; uljane repice, šećerne repe u Europi; šećerne trske u Brazilu; palminog ulja u Jugoistočnoj Aziji; sirka i manioke u Kini...

Koja su najpoznatija biogoriva danas? Najpoznatija biogoriva su biodizel, bioetanol, bioplin (metan), ali i ogrijevno drvo i drveni ugljen se ponekad ubrajaju u kategoriju biogoriva.

Sl. 1. Šećerna trska jedna je najčešće korištenih kultura za proizvodnju biogoriva, posebno u Brazilu Izvor: Flickr.com

Aleksandar Lukić: GEOGRAFSKI UČINCI PROIZVODNJE I POTROŠNJE BIOGORIVA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 45-52

I nafta je organskog podrijetla, nije li onda i ona biogorivo? Nije, zato što se biomasom ne naziva fosilizirana organska tvar u geološkim formacijama.

PROIZVODNJA I KORIŠTENJE BIOGORIVA Tko je i kada izumio biogoriva? Kruta biogoriva, ogrijevno drvo naprimjer, koriste se od pronalaska vatre. Tekuća biogoriva koriste se od kraja 19. stoljeća i upotrebljavana su kako bi pokretala prve dizelske automobilske motore. Motor s unutarnjim izgaranjem njemačkog izumitelja Nikolausa Augusta Ottoa konstruiran je s etanolom kao pogonskim gorivom. Etanol je pokretao i legendarni američki Ford Model T, koji se proizvodio od 1903. do 1926. Dizel motor Nijemca Rudolfa Diesela pokretalo je ulje od kikirikija (Biofuel, Wikipedia, 2007).

Zašto je nafta zamijenila biogorivo kao pogonsko sredstvo u automobilima? Zbog dostupnosti, niske cijene i činjenice da daje više energije po litri od biodizela. U SAD-u

20. stoljeća dovoljne količine jeftine bliskoistočne nafte zadovoljavale su potrebe svjetskog tržišta pa se korištenje biogoriva smanjuje.

Kada se ponovo javlja interes za korištenje biogoriva? Povećanje cijena nafte na svjetskom tržištu (tzv. naftni šok) 1973. godine potaknuo je interes za komercijalno korištenje biogoriva. Brazil od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća proizvodi sve veće količine etanola iz šećerne trske. Dobiveni etanol se prvenstveno koristi kao automobilsko gorivo. Od 2000. godine primjetan je trend povećanja proizvodnje i potrošnje goriva na svjetskoj razini: do 2005. godine se proizvodnja biodizela učetverostručila, a etanola udvostručila (Pousa i dr. 2007).

Tko su najveći proizvođači biogoriva u svijetu danas? Najveći svjetski proizvođač biogoriva je Brazil (godišnje proizvede 16 milijardi litara etanola od šećerne trske). SAD i Brazil nadziru 72% svjetske proizvodnje biogoriva (SAD su 2007. predložile Brazilu stvaranje „OPEC-a za biogorivo“).

Kakva je budućnost korištenja biogoriva?

Sl. 1. Obitelj uz Ford T početkom 20. stoljeća – vozilo je pokretalo biogorivo etanol Izvor: Flickr.com

su otkrivena nalazišta sirove nafte te su se pogonska goriva sve više počela dobivati iz nje. U Europi, posebno u Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, korištenje biogoriva se nastavilo sve do Drugog svjetskog rata i to kao alternativa uvoznom benzinu i dizelu. Početkom druge polovice

Proizvodnja i potrošnja biogoriva je u porastu, ali budućnost biogoriva ovisi ponajviše o njegovoj cijeni, te o učinkovitosti i sustavu opskrbe. Danas je biogorivo u SAD-u i EU još uvijek uglavnom skuplje od ekvivalentne količine benzina, i to 1020%. 1. Europska unija do 2010. godine namjerava zamijeniti 5,75% potrošnje benzina i dizela biogorivom, do 2020. godine 20% (u Njemačkoj i Francuskoj se ti ciljevi namjeravaju postići još i ranije). 2. SAD namjerava u sljedećih deset godina za 10% smanjiti ovisnost o nafti uvođenjem biodizela. Do 2025. godine planira se zamijeniti 75% uvozne nafte biodizelom. 3. Brazil planira do 2025. godine zamijeniti 10% svjetske potrošnje benzina biodizelom. 4. Ujedinjeno Kraljevstvo je donijelo odluku da do 2010. godine 5% prodanog goriva na benzinskim crpkama mora biti biogorivo.

Aleksandar Lukić: GEOGRAFSKI UČINCI PROIZVODNJE I POTROŠNJE BIOGORIVA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 45-52

Sl. 3. Plantaže uljane palme u Kostariki Izvor: Flickr.com

Koliko se biogoriva proizvodi i troši u Hrvatskoj? Prema dostupnim podacima, udio biogoriva u ukupnoj potrošnji motornih goriva u 2007. iznosio je 0,8%. Biodizel se prodaje na samo jednoj benzinskoj crpki. Većina biogoriva koristi se za pokretanje radnih strojeva, a vrlo male količine koriste i autobusi zagrebačkog javnog prijevoza. No usporedo s pristupom EU Hrvatska će morati povećati udjele potršnje biogoriva: 157 000 tona do 2010. godine te 20% do 2020. godine. Biodizel se zasada proizvodi u pogonima u Ozlju (Modibit) i Virovitici (Vitrex). Ukupna godišnja proizvodnja iznosi 28 000 tona. Planira se otvaranje pogona u Vukovaru (Europa Mill, 35 000 tona godišnje), Čepinu (IPK Uljara Čepin, 60 000 tona), Slavonskom Brodu (Ingra 150 000 tona godišnje), Molvama (BKM Park 120 000 tona godišnje) te dva pogona u dolini Raše u Istri (120 000 tona godišnje) (Bourne 2007).

GEOGRAFSKI UČINCI PROIZVODNJE I POTROŠNJE BIOGORIVA Koje se osnovne prednosti biogoriva u odnosu na fosilna goriva? Zagovornici biogoriva ističu kako je ono učinkovit, čist, prirodan i obnovljiv izvor energije koji je siguran za korištenje u svim konvencionalnim dizelskim motorima, daje jednaku snagu kao i klasično dizelsko gorivo, ali uz manje emisije stakleničkih plinova. Osim toga biljke iz kojih se proizvodi biogorivo u procesu fotosinteze koriste CO2 i

time se stvara ravnoteža s emisijama koje nastaju pri sagorijevanju. Zbog toga je, smatra se, manje štetan za okoliš. Dim iz ispušnika automobila koji koriste biogorivo je manje vidljiv te nije toliko otrovan. Navodi se i da biogoriva ne iscrpljuju dragocjene prirodne rezerve na planetu, ne uzrokuju krčenje šuma te da pridonose jačanju energetske neovisnosti svake zemlje. Od pozitivnih ekonomskih učinaka ističe se kako proizvodnja biogoriva nudi nove perspektive za razvoj poljoprivrede, i to posebno u slabije razvijenim azijskim, afričkim i latinoameričkim državama. U članicama EU proizvodnja biogoriva promatra se kao nova mogućnost za povećanje prihoda poljoprivrednika te oblikovanje zajedničke poljoprivredne politike (Kendall 2006; McNeely 2007).

Prema navedenom se čini da su biogoriva rješenje za energetske potrebe svjetskog stanovništva u 21. stoljeću. Postoje li suprotna mišljenja? Sve je više različitih mišljenja o pozitivnim i negativnim učincima proizvodnje i potrošnje biogoriva. Istraživanja su pokazala kako biogoriva sigurno imaju i svoje loše strane. S geografskog aspekta učinke biogoriva je moguće podijeliti u tri osnovne skupine: utjecaj na okoliš, utjecaj na razvoj ruralnih područja i utjecaj na opskrbu energijom i prehrambenim proizvodima.

Kako biogoriva utječu na okoliš? Pozitivan utjecaj na okoliš je najčešće korišten argument zagovaranja korištenja biogoriva. S obzirom na sve veću opasnost od negativnih posljedica uništavanja ozonskog omotača te medijsku pozornost koju ta tematika zadobiva, to ne začuđuje. Teoretski, biogoriva bi trebala biti neutralna u pogledu ugljik-dioksida (CO2). To znači da bi se CO2 koji se oslobađa korištenjem biogoriva u automobilima trebao iskoristiti u procesu fotosinteze biljaka od kojih se dobiva novo gorivo. Dakle, proizvodnjom i korištenjem biogoriva ne bi trebalo doći do porasta razine ugljikovih plinova u atmosferi. No stvarnost je drugačija. Istraživanja „životnog ciklusa“ ugljika pokazala su kako su emisije CO2 doista smanjenje, ali ne u potpunosti. Rezultati su različiti, ovisno o vrsti biogoriva: emisije stakleničkih plinova su u odnosu na benzin

Aleksandar Lukić: GEOGRAFSKI UČINCI PROIZVODNJE I POTROŠNJE BIOGORIVA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 45-52

smanjene 91% (etanol iz celuloze), 68% (biodizel), 56% (etanol iz šećerne trske) i 22% manje (etanol iz kukuruza). Konkretno, predviđa se kako će se npr. u Ujedinjenom Kraljevstvu uvođenjem obveze od 5% zastupljenosti biogoriva na benzinskim crpkama, emisija CO2 smanjiti za dva milijuna tona što je ekvivalent uklanjanju 1 milijuna automobila s prometnica (Holtz-Gimenez 2007). Nedavno međunarodno istraživanje u koje je bio uključen i nobelovac Paul Crutzen pokazalo je kako se korištenjem većine poznatih tekućih biogoriva, posebno biodizela iz uljane repice i bioetanola iz kukuruza, oslobađa N2O koji u znatnoj mjeri pridonosi globalnom zatopljenju. Tome treba dodati i potrošnju energije i emisiju stakleničkih plinova koje nastaju zbog uzgoja i prerade biogoriva i to: a) krčenjem šuma i isušivanjem vlažnih područja za sadnju biljaka, b) intenzivnim gnojenjem proizvodima od nafte, c) navodnjavanjem i obradom otpadnih voda te d) industrijskom preradom sirovina (Biofuel, Wikipedia, 2007). Neka istraživanja su pokazala da se u SAD-u više energije potroši za dobivanje etanola od kukuruza nego što dobiveni etanol može dati energije.

Sl. 4. Ugroženost šumskog pokrova u svijetu Izvor: Millennium Ecosystem Assessment

Drugi važan aspket utjecaja proizvodnje biogoriva na okoliš je povećanje površina pod poljoprivrednim monokulturama. Krče se tropske kišne šume, uništavaju ekosustavi i smanjuje bioraznolikost. Indonezija i Malezija konstantno povećavaju plantažni uzgoj uljane palme – proizvodnja palminog ulja drži se glavnim uzrokom nestanka indonezijskih šuma. Brazil namjerava upeterostručiti površine za uzgoj šećerne trske iako danas u toj državi kulture za uzgoj biogoriva zauzimaju teritorij velične Ujedinjenog Kraljevstva, Nizozemske, Belgije i Luksemburga zajedno.

Hoće li proizvodnja biogoriva pomoći razvoju ruralnih područja i nedovoljno razvijenih zemalja? Pođimo od činjenica. S obzirom na razinu potrošnje goriva, razvijene zemlje već danas ne raspolažu s dovoljno poljoprivrednih površina za proizvodnju potrebnih količina biogoriva. Kako bi ostvarili predviđene planove u narednim godinama države članice EU bi na 70% ukupnih obradivih površina trebale sijati kulture za proizvodnju biogoriva. U SAD-u bi prema planiranom rastu potrošnje gotovo cjelokupna trenutna proizvodnja

Aleksandar Lukić: GEOGRAFSKI UČINCI PROIZVODNJE I POTROŠNJE BIOGORIVA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 45-52

Sl. 5. Deforestacija Amazone, najveće tropske kišne šume svijeta Izvor: Flickr.com

kukuruza trebala biti namijenjena biogorivima. No što bi u tom slučaju bilo s proizvodnjom hrane? Razvijene zemlje sjeverne polutke okreću se stoga Južnoj Americi i Aziji, ističući pritom kako su dosadašnji viškovi poljoprivrednih proizvoda u EU i SAD-u uvjetovali niske cijene poljoprivrednih proizvoda iz slabije razvijenih afričkih, azijskih i latinoameričkih država. Prema toj teoriji porast potražnje za biogorivima utjecat će na smanjenje viškova poljoprivrednih proizvoda u EU i SAD-u, a time dovesti i do rasta potražnje i podizanja cijena što će se pak pozitivno odraziti na poljoprivredu i ekonomiju zemalja tzv. Trećeg svijeta. Protivnici ove teze ističu kako u tropskim krajevima 100 ha namijenjenih obiteljskoj poljoprivredi otvara trideset pet radnih mjesta, palmino ulje i šećerna trska deset, a soja jedno i pol. Monokulturna proizvodnja ne šteti samo bioraznolikosti već i zatvara radna mjesta. Osim toga ulazak multinacionalnih kompanija u lanac proizvodnje biogoriva mijenja dosadašnju praksu po kojoj je

proizvodnja biogoriva bila usmjerena prvenstveno na lokalna i regionalna tržišta i time imala veliku važnost u siromašnijim krajevima bez drugih izvora energije.

Što će biti s cijenom hrane? Moguće je da povećana potražnja za npr. kukuruzom ili sojom zbog proizvodnje biogoriva dovede do pritiska na dostupne poljoprivredne površine, a time i do rasta cijena poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda čime oni postaju nedostupniji siromašnim građanima, posebno u slabije razvijenim državama. Primjer je nedavno dosegnuta najviša cijena kukuruza u SAD-u u zadnjih deset godina, što je pogodilo životni standard stanovnika Meksika. Kukuruzu je narasla cijena zbog proizvodnje etanola što je pak izazvalo drastično poskupljenje cijena tortilje, osnovne hrane meksičkog stanovništva. Danas u svijetu gladuje oko 824 milijuna stanovnika, a taj broj bi mogao narasti do 1,2 milijarde u idućih dvadesetak godi-

Aleksandar Lukić: GEOGRAFSKI UČINCI PROIZVODNJE I POTROŠNJE BIOGORIVA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 45-52

na. Opravdanima se čine strahovanja da bi viškovi poljoprivredih proizvoda umjesto za pomoć najpotrebnijima mogli završavati kao sirovina za

proizvodnju biogoriva. Zemlje sjeverne polutke uskladit će ponudu i potražnju, ali zemlje Juga mogle bi se naći u još težoj poziciji od današnje.

ZAKLJUČAK Nakon svega ovoga ne čini se da su biogoriva rješenje za opskrbu eneregijom i čist okoliš... Iskorištavanje biogoriva ima svoje prednosti i nedostatke. Nakon povećane proizvodnje i potrošnje u posljednjih desetak godina istraživanja su pokazala kako biogoriva 1. generacije, u koja ubrajamo biodizel i bioetanol, ipak štetno utječu na okoliš, iako manje od konvecionalnih fosilnih goriva. Osim toga, utječu i na dostupnost i cijenu poljoprivrednih proizvoda te prijete ponavljanjem obrazaca u kojima ekonomski bogatije države iskorištavaju nedovoljno razvijene zemlje. S druge strane, biogoriva nude alternativu, do određene mjere osiguravaju energetsku neovisnost država i ukoliko se promatraju kao dio strategije štednje i diverzifikacije energije, svakako predstavljaju važan izvor energije u budućnosti. Mnogo se očekuje i od biogoriva 2. generacije koja će energiju stvarati preradom celuloze iz puno većeg broja biljaka što bi, nadaju se stručnjaci, moglo pomoći očuvanju bioraznolikosti Zemlje.

Literatura i izvori: Biofuel, Wikipedia, the free encyclopedia, http://en.wikipedia.org/wiki/Biofuel, (26.12.2007.) Bourne, J. K. Jr. (2007): Biogoriva: blagodat ili beskoristan pothvat?, National Geographic Hrvatska 10 (48) listopad 2007, dodatak, 10-29. Bozbas, K. (2008): Biodiesel as an alternative motor fuel: Production and policies in the European Union, Renewable and Sustainable Energy Reviews 12, 542–552. Demirbas, A. (2007): Importance of biodiesel as transportation fuel, Energy Policy 35, 4661–4670. Demirbas, A. H., Demirbas I. (2007): Importance of rural bioenergy for developing countries, Energy Conversion and Management 48, 2386–2398. Holtz-Gimenez, E. (2007): Pet mitova o prelasku na biogoriva, Le Monde Diplomatique, lipanj 2007, 23-24. Jordan, J.; Powell J. (2006): The False Hope of Biofuels, Washingtonpost.com, http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2006/06/30/A, (27.12.2007.) Kendall, P. (2006): Biofuels ‘will not lead to hunger’, BBC News, http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/science/nature/5406458.stm, (2.1.2007.) Körbitz, W. (1999): Biodizel production in Europe and North America, an encouraging prospect, Renewable Energy 16, 1078-1083. Maa, F.; Hannab M. A. (1999): Biodiesel production: a review, Bioresource Technology 70, 1-15. McNeely, J. A. (2006): Biofuels: Green energy or grim reaper?, BBC News, http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/science/nature/5369284.stm, (2.1.2007.)

Pousa, G. P. A. G.; Santos, A. L. F.; Suarez, P. A. Z. (2007): History and policy of biodiesel in Brazil, Energy Policy 35, 5393–5398. Raneses, A. R.; Glaser, L. K.; Price, J. M.; Duffield J. A. (1999): Potential biodiesel markets and their economic effects on the agricultural sector of the United States1, Industrial Crops and Products 9, 151–162. Quick guide: Biofuels, (2007), BBC News, http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/science/nature/6294133.stm, (26.12.2007.) Sustainable Bioenergy: A Framework For Decision Makers, UN-Energy, 2007

Aleksandar Lukić, asistent Geografski odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet Marulićev trg 19, 10000 Zagreb, Hrvatska, e-mail: alukic@geog.pmf.hr

PREZENTACIJSKE VJEŠTINE U NASTAVI GEOGRAFIJE Igor Tišma

Prezentacijske vještine smatraju se jednim od najznačajnih kompetencija. Razvijaju se učestalom vježbom i jednom stečena vještina prezentiranja više se ne zaboravlja i jedna je od ključnih kvalifikacija za profesionalni uspjeh. Za uspješno izlaganje potrebno je odrediti cilj, smisao i svrhu izlaganja, izabrati primjereni materijal, zatim urediti glavne točke i analizirati auditorij. Govor tijela i korištenje glasa dvije su najvažnije sastavnice svake prezentacije. U završnom dijelu izlaganja koje ne bi trebalo trajati duže od dvadeset minuta potrebno je dati kratak sažetak ili završne odredbe i ostaviti ostale sudionike (auditorij) na visokoj razini koncentracije.

Suradnja Agencije za odgoj i obrazovanje i Britanskog savjeta U razdoblju travanj 2006. – ožujak 2008. godine Agencija za odgoj i obrazovanje i British council (Britanski savjet) organizirali su i proveli zajednički obrazovni projekt pod nazivom «Poboljšavanje znanja, vještina i kompetencija u poučavanju, rukovođenju i upravljanju školskog nastavnog osoblja u Hrvatskoj». Sudionici projekta bili su učitelji i stručni suradnici osnovnih i srednjih škola (voditelji županijski stručnih vijeća, mentori, savjetnici) iz svih županija i svih tipova škola (oko 20 sudionika). Osim učitelja i stručnih suradnika na ovom projektu sudjelovali su i ravnatelji svih tipova škola, te savjetnici iz Agencije za odgoj i obrazovanje (oko 20 sudionika). Pro-

jekt je organiziran kroz osam modula (predavanje i radionice) u Hrvatskoj i jednim stručnim seminarom u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sljedeći sadržaji su obrađivani kroz osam modula – mentorstvo, prezentacijske vještine, upravljanje promjenama, standardi i kompetencije (dva modula), uključivanje drugačijih učenika u nastavu, profesionalno i stručno usavršavanje i razvoj te vođenje i upravljanje drugih. Iako su svi moduli imali izuzetno značenje za sve sudionike projekta pa tako i za autora ovog članka posebno bih istaknuo modul «Prezentacijske vještine» koji je održan u studenom 2006. godine u prostorijama British councila u Zagrebu.

Igor Tišma: PREZENTACIJSKE VJEŠTINE U NASTAVI GEOGRAFIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 53-58

Definicija Prezentacija (izlaganje) je povezani jezični prikaz potpomognut medijima kako bi se publika informirala, uvjerila i zabavila (Mattes, 2007, 75). U nastavi je ona dio i vrhunac u nastavnom konceptu orijentiranom prema aktivnosti za trening odgovornog učenja (Mattes, 2007, 75). Prezentacijske vještine zajedno s organizacijskim, upravljačkim, komunikacijskim, samovrednovanjem, timskim radom, emocionalnom inteligencijom, poduzetničkim duhom i spremnosti na korištenje novih tehnologija svrstavamo u skupinu najznačajnijih kompetencija. Jednom stečena kompetencija izlaganja više se ne zaboravlja, jedna je od ključnih kvalifikacija za profesionalni uspjeh (Mattes, 2007).

Zašto prezentacijske vještine u hrvatskim školama? Činjenica je da u hrvatskim školama još uvijek kroz nastavni proces dominira frontalni oblik rada s usmenim izlaganjem nastavnika. U nastavi država zapadne Europe zadnjih trideset godina intencija je smanjivati frontalni oblik rada, iako takav oblik rada s usmenim izlaganjem neće nestati iz nastave. Za zanimljiviji, dinamičiji i nadasve kvalitetniji frontalni oblik rada potrebno je razvijati prezentacijske vještine i kod samih nastavnika. Prezentacijske vještine kod učenika mogu se razvijati i kroz skupni rad, rad u paru (izrada grafofolija, plakata, postera ili powerpoint prezentacija od strane učenika tijekom školskog sata) kada učenici imaju ulogu izlagatelja u jednom dijelu nastavnog procesa. Prezentacijske vještine primjenjivije su u nastavi ukoliko se razvijaju kroz učeničke aktivnosti na školskom satu.

Izbor materijala Živimo u razdoblju ubrzanih društvenih promjena ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Procesi globalizacije i nadasve informatizacije zahvatili su skoro sva područja ljudskog djelovanja. Stoga danas nije problem pronaći materijal nego pronaći kvalitetan materijal, odnosno izabrati što

je potrebno koristiti, a što je potrebno izbaciti u prezentaciji. U nastavi osim tradicionalnih nastavnih sredstava i pomagala, kao što su kreda, ploča, zidne geografske karte, globus, udžbenici, papir, olovka, drvene bojice i dr. sve se više koriste i nameću računala, powerpoint program, internet, CD-ovi, DVD-ovi, laseri i interaktivne ploče. Zasigurno je da suvremena sredstva prezentiranja postižu veći interes i pozornost kod učenika i auditorija. Program pod nazivom Office Powerpoint je najučinkovitiji i najčeći prezentacijski program. Svaki dan se u svijetu izrađuje više od petnaest milijuna powerpoint prezentacija, ali i powerpoint program je potrebno oblikovati i dizajnirati u skladu s temom i glavnom idejom prezentacije. Slike, karte, grafikoni i ostali tekstualni sadržaji moraju imati kvalitetnu rezoluciju, preglednost i moraju biti lako vidljivi i onom učeniku u šestoj klupi. Pri izradi powerpointa potrebno je voditi brigu o veličini slova, boji, dizajnu, efektima (sadržaj ispred forme) i kontrastu. Uvijek je potrebno učenicima dati i dovoljno vremena da pogledaju vizualni dio prezentacije i ako je moguće sami donesu zaključak.

Uređivanja glavnih točaka prezentacije i pisanje natuknica Kod izrade svake prezentacije mogu se na logički način urediti njezini glavni podaci. U nastavi geografije najbolje se glavni podaci koje je potrebno izložiti mogu urediti kao: problem, rješenje, rezultat, kronološki slijed i usporedbe. Primjerice nastavnu jedinicu u 6. razredu «Gana i JAR» može se prezentirati putem usporedbe, dok se kronološkim slijedom može obraditi nastavna jedinica «Prostorno kretanje stanovništva Hrvatske» u 8. razredu ili «Europska unija» u 7. razredu osnovne škole. Kod svake prezentacije pisanje natuknica i glavnih točaka (u školama ih možemo nazvati plan ploče) vrlo je važan element kvalitetne prezentacije. Natuknice pomažu u prezentaciji (prezentatoru i učenicima), daju jasnoću prezentacije (učenicima), pomažu držati kontrolu i pregled prezentacije. Natuknice moraju biti oblikovane kroz velika lijepa slova i obuhvatiti ključne pojmove, ne

Igor Tišma: PREZENTACIJSKE VJEŠTINE U NASTAVI GEOGRAFIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 53-58

cijele rečenice ili pasuse. Prilikom odabira glavnih točaka i pisanja natuknica moramo biti svjesni da prezentacija za naše učenike ne bi smjela trajati duže od 15-20 minuta. Naime toliko traje pozornost ostalog dijela razreda na samo izlaganje. Učenik u prvom razredu srednje škole ima koncentraciju pozorno pratiti nečiju prezentaciju u trajanju od dvadeset minuta.

Početak prezentacije Svaka prezentacija mora imati glavna misao(svrhu) ili glavnu ideju. Ukoliko učenici prezentiraju neki svoj projekt, plakat ili rad iz geografije, potrebno je na početku napraviti najavu prezentacije. Najava sadrži kratko predstavljanje (ime, osobna iskustva vezana za temu, svrha i vrijeme trajanja prezentacije), zatim informacije kada postavljati pitanja, koja će se tehnika koristi u prezentaciji i primjerice poruka prije početka – “Nadam se da ćete uživati!”. Radi što bolje početnog učinka prezentacije bilo bi dobro privući pažnju citatom, pitanjem, nečim novim (nekom geo-informacijom, geo-aktualnošću ili geo-zanimljivosti i sl.) ili najbolje šalom. Početak svake prezentacije prati i problem s tremom i strahom. Trema je pozitivno stanje. Ukoliko nema treme, velika je vjerojatnost da se prezentacija nije shvatila dovoljno ozbiljno. Kako si pomoći kod treme? Prvenstveno da koristi napomene, dodir, iskrenost i najvažnije, komunicira s ostalim dijelom razreda, traži mišljenje i diskusiju. Ukoliko nema barem malo treme, nastup može ispasti arogantan. Strah postoji samo u mislima.

Učenici kojima se prezentira (publika) Često se zaboravlja da najvažniji dio svakog izlaganja nije onaj tko prezentira nego slušateljstvo i gledateljstvo, odnosno naši učenici ili studenti kojima prezentiramo. Razred od razreda se razlikuje odnosno često je posve različit i potrebno ga je poznavati. No koliko mi poznajemo naše razrede? Kao ledeni brijeg kod kojeg je vidljiva samo 1/7 iznad površine mora – a to je njihovo ponašanje na svakom školskom satu. Stoga

je prezentaciju potrebno prilagoditi razredima, uvjetima rada (primjerice broj učenika u razredu), dobnoj razini razreda, razini obrazovanja (od petog razreda osnovne škole do završnih razreda srednje škole) i onome što učenici očekuju od nas kao izlagatelja (ili učenika koji prezentira kolegama iz razreda). Poželjno je često postaviti pitanja publici (ostalim učenicima) i tako ih potaknuti da sudjeluju u prezentaciji, a ne da samo pasivno slušaju. Prilikom izlaganja, a posebno kada učenici najavljuju vlastite prezentacije potrebno je svakako izbjeći prvo lice jednine.

Korištenje glasa Najvažnija sastavnica svake prezentacije je korištenje glasa. Učenici nastavnike prosuđuje ne samo po idejama i porukama koje izgovaraju, nego sigurno još više kako ih izgovaraju. Korištenje glasa je vještina koju je potrebno vježbati cijeli život. Učinkovit izlagatelj ne čita pripremljenu prezentaciju niti istu memorira, jer onda to zvuči monotono, neprirodno i nefleksibilno. Na početku prezentacije poželjno je govoriti sporo ili jako sporo (kada imamo tremu obično se govori brzo). Visina glasa ne bi smjela biti niti previsoka ali niti preduboka, što ovisi o spolu. Izlagateljice (nastavnica ili učenica) bi trebale govori malo dublje, a izlagatelj (nastavnik ili učenik) bi trebao govoriti malo višim glasom. Prije nego što se kaže nešto važno glas bi se trebao sniziti, uz to koristi predah od dvije do tri sekunde. Korištenje predaha (pauze) je vrlo poželjno i može biti učinkovito. Neka učenici razmišljaju tijekom nekoliko trenutaka predaha, time se povećava i dramaturgija nastupa. Glas ne bi smio biti ljutit niti iziritiran jer time pokazujemo da gubimo kontrolu prilikom upravljanja razredom odnosno nad onima koji nas promatraju i slušaju.

Govor tijela Nakon korištenja glasa najvažniji dio za onog koji prezentira nesumljivo je govor tijela. Ljudski izgled i nastup može u potpunosti obezvrijediti informaciju, ideju ili poruku koji želimo postići, a do koje nam je jako stalo. Kroz govor tijela šaljemo

Igor Tišma: PREZENTACIJSKE VJEŠTINE U NASTAVI GEOGRAFIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 53-58

Tab. 1. Izrazi na dijelovima ljudskog tijela i poruka koju šalju

Dio tijela

DA - pozitivan dojam

NE - negativan dojam

smijeh

namrgođen

otvorene, spori kontakt

gledati jednu osobu

glava gore

u jednu stranu ili tresti

Lice Oči Glava

Ruke i prsti

relaksirajuće i ugodno smještene, koristiti ruke i prste, iskazujete osjećaje, nabrajajte ravan

malaksao ili vojnički, okrenuti leđima

čisto i jasno

neuredno, presjajno, kičavo i načičkano, “svjetleći lažljivac”

Držanje Pojava

pozitivnu i negativnu poruku našim učenicima. U tablici 1. može se vidjeti kako se govorom tijela šalje pozitivna, a kako negativna poruka. Možda je posebno potrebno obratiti pozornost na kontakt očima. Iz vlastitog iskustva sam primjetio da učenici tijekom prezentiranja često naprave jednu veliku grešku. Neprestano gledaju očima u nastavnika koji obično stoji ili sjedi u zadnjem dijelu učionice. Dakle, uopće ne postoji kontakt očima s ostalim dijelom razreda za koji je i napravljena prezentacija. Kontakt očima s ostatkom razreda pokazuje i poštovanje prema učenicima i demonstrira samouvjerenost i sigurnost. S druge strane, nepostojanje direktnog kontakta očima u nekim se kulturama u svijetu smatra znakom nepoštovanja.

Materijali za podršku u prezentaciji •

školska ploča i kreda

•

geografska karta

•

modeli i globusi

•

posteri, magneti, flomasteri

obrambeni stav, vrtiti prstima

•

grafoskop i prozirnice

•

powerpoint i računala

•

filmovi, animacije, softveri, internet, interaktivna ploča

•

povijesne karte

Materijali za podršku koje koristimo u prezentaciji služe nam radi bolje učinkovitosti, raznolikosti i zanimljivosti prezentacije. Uz njihovu pomoć ilustriramo svaki ključni dio i svrhu prezentacije. Zatim nam daju detalje, objašnjavaju složeno (prikazuju pojave, objašnjavaju procese). Pomažu slušačima da bolje pamte i možda najbitnije nama skidaju fokus s izlagača. Prilikom korištenju materijala važno je ne okretati leđa učenicima – Slika 1.

Kraj ili završni dio prezentacije Kvalitetan zaključak može znatno pomoći da publika potpuno razumije poruku i cilj svake prezentacije. Ukoliko je izlaganje kraće (u trajanju od 2-3 minute) kraj prezentacije nije potrebno najaviti, a ukoliko izlaganje traje duže od 15 mi-

Igor Tišma: PREZENTACIJSKE VJEŠTINE U NASTAVI GEOGRAFIJE GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008, 53-58

Sl. 1. Učenici prilikom korištenja više materijala za podršku u prezentaciji čine pogrešku pa okreću leđa ostalom dijelu razreda, a i time često tijelom prekrivaju ono što žele prikazati.

nuta onda je poželjno najaviti kraj prezentacije. Na kraju treba dati sažetak ili preporuku, donijeti završne odredbe, dati izazov, poziv za akciju, a ne davati nove informacije, ne završavati s ružnim osjećajima i pesimizmom.

O čemu je posebno potrebno voditi računa u učeničkim prezentacijama ili poruka za kraj 1. dogovoriti kriterije prezentacije (vrijeme trajanja, prostor, uvjeti, što se vrjednuje i sl) 2. ne bi trebali izlagati uvijek isti učenici 3. ukoliko se radi u skupini i paru – svaki član prilikom prezentacije mora imati određeni zadatak ili ulogu (primjerice jedan „klika“ mišem kod računala, drugi pokazuje na geografskoj karti sa štapom ili se izmjenjuju kao izlagatelji)

4. u prezentacijama razvijati geografske vještine (snalaženje na geografskoj karti, analizranje tematskih karata, dobno-spolnih piramida, klimatskih dijagrama i dr.) 5. ostali dio razreda (ostali učenici) mora biti okrenut očima i tijelom prema skupini ili pojedincu koji izlaže 6. nastavnik bi trebao zauzeti mjesto u učionici na kojem će moći nadgledati (kontrolirati) izlagače i ostatak učenika u razredu (obično zadnji dio učionice) 7. ne prekidati izlagače 8. napraviti obvezatno osvrt na prezentaciju, prvo od strane učenika, a zatim i od strane nastavnika i pri tome posebno istaknuti pozitivne značajke izlaganja

Literatura: Mattes, W. (2007): Učenička prezentacija, u Nastavne metode 75 kompaktnih pregleda za nastavnike i učenike (ur. Tomašević, N.), Naklada Ljevak, Zagreb str. 75.-77. Klipert, H. (2001.): Kako uspješno učiti u timu, Educa, Zagreb

Izvori: http://www.collegeofpublicspeaking.co.uk/5_Major_Mistakes_In_Public_Speaking.html (04.3.2008.) Presentation skills – Participants work pack – Education Development project, Zagreb, November 2006.

Igor Tišma, prof. geogr. i pov. OŠ Jabukovac Jabukovac 30, 10000 Zagreb, Hrvatska, e-mail: igor.tisma1@zg.t-com.hr

PUTOPIS

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Brazilom od Salvadora do Rio de Janeira ZORAN STIPERSKI Salvador. Paralela 12° jgš. Nitko od nas nije bio bliže ekvatoru. Na izlasku iz zračne luke dočekao nas je topli tropski zrak, palme kokosa, papaje i vožnje slikovitim ulicama Salvadora. U afričkoj smo duši Brazila. Čulna kultura na svakom koraku. Bubnjevi, capoeira, žarke boje. Odavde su Portugalci krenuli u kolonizaciju Brazila sredinom 16. st. Pogodan duboki zaljev, zaštićen podvodnim stijenjem i uskim prolazima koje poznaju rijetki, bio je siguran od gusara i raznih neprijatelja. Narednih dvije stotine godina Salvador je bogat grad, pravi biser u portugalskoj kruni. Prvi je glavni grad Brazila. Danas je glavni grad države Bahia. Podneblje je dobro za uzgoj šećerne trske. Ali, tko će raditi na plantažama, jer Portugalci su moreplovci, upravitelji i misionari. Domaći Indijanci nisu se pokazali dobrim radnicima. Portugalci su bacili oko na Afriku i od 1538. godine počinje „uvoz“ crnih robova. Danas ništa nije ostalo od nekadašnje luke robova. Tako je u Salvadoru počeo nastajati brazilski narod, miješanjem Crnaca, Indijanaca i Europljana, s time da ovdje crnačka sastavnica nadmoćno preteže. Brazilsko društvo je bezrasno s multirasnim pojedincima. Rase su se uobičajeno miješale i nije bila izražena rasna podijeljenost i isključivost.

Sl. 1. Povijesna jezgra Salvadora

Sl. 2. Unutrašnjost crkve Igreja e Convento Sao Francisco

Staro gradsko središte Pelourinho govori nam o raskoši i bogatstvu prohujalih vremena. Kolonijalni barok. Nalazi se na popisu svjetske kulturne baštine Ujedinjenih naroda. Prostrani trg s pročeljima žarkih boja te čisto plavo, tropsko nebo. Nema sumaglice i nebesko sivo-bijelih tonova. Ili je tamno, oblačno s kišom, ili izražajna plava vedrina. Jakost svjetla. Kažu da Salvador ima 365 crkvi, koliko i godina ima dana. Crkva Igreja e Convento Sao Francisco je najljepša brazilska crkva i pravo je remek djelo kolonijalnog baroka. Europski barok je kićen, ali kolonijalna inačica baroka još je kićenija. Na njezinim unutrašnjim bogato ukrašenim zidovima blješti više stotina kilograma zlata. Graditelji nisu žalili sredstva i mukotrpnog rada kako bi pokazali sjaj i moć. U 18. st. počinje silazno razdoblje Salvadora i gospo-

Sl. 3. Nekadašnji hotel za trgovce dijamantima u Lencoisu (zgrada u plavom)

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

darska renesansa odlazi prema mjestima rudnih bogatstva u državi Minas Gerais. Salvador prestaje biti glavnim brazilskim gradom. Salvador je višemilijunski grad. Nasilja je najviše u velikim gradovima oko favela. Nosite li zlatan nakit ili Ray-Ban naočale vrlo lako možete postati metom na ulici, plaži, pa čak i u moru dok plivate za sitne lopove koji će vas spretno „olakšati“ te se brzo udaljiti. I mi smo imali takva iskustva. Prijateljski vam pristupi dijete, obgrli vas rukama i u jednom potezu vi ste bez narukvice i lančića. Nakit najčešće vrlo jeftino prodaju za drogu. Doručak bi obično započeli s raznovrsnim tropskim voćem, nikad slađim ananasom, lubenicom te još ukusnijom papajom, jer takve ne stižu u Europu. Ispitivali smo okuse peciva i nama nepoznatih kolača. Hrana je vrlo ukusna, a ponekad specifičnih okusa, bilo da se jede u malim i jeftinim restoranima sa samoposluživanjem ili u onim skupljima. Otkriće nam je bila churrascaria, poznata i raširena vrsta restorana gdje se plaća ulaznica od 50 do 120 kuna, jer churrascaria može biti od niže do visoke razine uređenosti. Prvo se biraju prilozi, a potom dolaze konobari s mesom na mačetama. Obilaze vas sve dok je pored vašeg tanjura značka okrenuta u položaju „da“. Lencois. Krećemo autobusom prema unutrašnjosti, Chapada Diamantina – nacionalnom parku kanjona, slapova i špilja te gradiću Lencoisu. Prolazimo kroz područja farmerskog uzgoja stoke. Goveda slobodno pasu pored ceste od koje ih dijeli ograda. Stigli smo do gradića Lencoisa. Autobusom pokušavamo prijeći uski kameni most iza kojeg je omanji trg s tržnicom. Usporeno vrijeme, kao da stoji dvjestotinjak godina. Gradić ima 6000 stanovnika, ali nema novih zgrada. Automobili su stari i do 40-ak godina. Česti su ostrugani pick-upovi. Naš autobus klizi među ljudima, motorima, automobilima i skakuće po cesti. Cesta je popločena kamenim okruglim gromadama. Autobus je viši od većine kuća. Prošli smo kroz grad i stigli do hotela, povrh grada. Predivan je, s bazenom i pogledom na kanjon. Ime Lencois na portugalskom znači pokrivač, a upućuje na mjesto vraćanja tragača dijamanata iz planina radi odmora, opskrbe i prodaje. U okolnim brdima stotinama godina tragalo se za dijamantima, sve do

Sl. 4. Lencois

1985. g. kada je država ovo područje proglasila nacionalnim parkom i zabranila vađenje dijamanata. Turizam je nova djelatnost. Na središnjem trgu Lencoisa još se osjeća dah prošlih vremena trgovaca i tragača dijamanata. U lijepoj jednokatnici, današnjoj pošti, bila je burza dijamanata. Nekoliko metara niže, u uskoj visokoj dvokatnici plavkaste boje prošarane s plijesni, nalazio se francuski konzulat. Malo dalje bio je hotel u kojem su odsjedali trgovci dijamanata iz raznih dijelova svijeta. Ovdašnjim dijamantima bušeni su tunel St Gothard, panamski kanal i londonska podzemna željeznica. Nakon nesigurnosti salvadorskih ulica ovdje se opuštamo u večernjim šetnjama, pijuckajući lokalna pića i sjedeći na visokim rubnjacima. Nije čudno da ovdje po nekoliko mjeseci provodi Jimmy Page iz legendarne rock grupe Led Zeppelin i financira dječju kreativnost. I mi bismo mogli ovdje provoditi tjedne. Ulazimo u ulicu koja vrvi živošću i veselim glasovima mladih ljudi. Raznobojne viseće trake svjetle u tami neba. Širina kuća je oko 3 metra. Imaju vrata i samo jedan prozor. Pročelja su žarkih boja. Obilje kafića, restorana, dućana i videoteka. Restorani nemaju više od 3-4 stola, od toga 2-3 na ulici. Kao da šećemo kroz neku priču. U natkrivenoj tržnici, bez zidova, navečer, predstavnici lokalne škole capoeira pokazuju svoje umijeće. Capoeira je ples s elementima borilačkih vještina i vratolomne gimnastike. Plesači plešu jedan blizu drugog vrteći se, koristeći ruke i noge, u ritmu bubnjeva. Svakog trenutka plesa-

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

foto: Matea Stiperski

čeva noga fijukne pored glave drugog plesača. Capoeira je crnački ples, ples robova. Meni najupečatljiviji ples koji sam vidio u Brazilu, uključivši i nadaleko poznatu i senzualnu sambu. Nacionalni park Chapada Diamantina. Jutro je. Pripremamo se za obilazak nacionalnog parka i planinarenje. Vozimo se kombijem zemljanim prašnjavim stazama slušajući glasnu brazilsku glazbu. Stižemo u zaselak odakle ćemo krenuti pješice prema Cachoeira da Fumaca – najvišem brazilskom slapu visokom 420 metara. Na starom pick-upu dečki su razgrnuli ceradu i počela je prodaja mesa. Rojevi muha. Mi smo šokirani dok vaga čeka prve kupce. Mukotrpno se uspinjemo. S desne strane 15-ak metara visoka paprat. Kod nas je zeljasta biljka, a ovdje je pravo drvo. Sva je sreća što je oblačno i vjetrovito. Stigli smo na vrh slapišta i kanjona. Da bi se vidio slap i ponor dubok 500-tinjak metara mora se puzati po kamenoj ploči koja je neka vrsta balkona bez ograde. Premda smo se osjećali sigurni, ipak su nas prolazili trnci gledajući dno kanjona. Sljedećeg dana penjali smo se na vrh Morro do Pai Inacio odakle se pruža veličanstven panoramski pogled na kanjone Chapada Diamantine. Kanjoni podsjećaju na ozelenjeni Veliki kanjon Kolorada u SAD-u. Kanjon nije cjelovit, već kao da su strane kanjona nepravilno razbacane. Zalaz Sunca. Spuštamo se niz šumu u sušnom razdoblju. Drveću je otpalo lišće. Neke vrste drveća nikada nisam vidio. Grane su mistično isprepletene.

Sl. 5. Kanjoni Chapada Diamantina

Sl. 6. Kameni „balkon“ iznad 500-tinjak metara dubokog ponora

Sl. 7. Pogled na dno kanjona

Minas Gerais. Stavljamo prtljagu u autobus ispred hotela u Lencoisu. Čeka nas dugi put do Diamantine u državi Minas Gerais. Vjerovali smo da ćemo doći u Diamantinu do ponoći, ali došli smo tri sata kasnije. Koristili smo autobus radi velike udaljenosti od zrakoplovnih luka. Mi smo jednostavno putovali od zabiti do zabiti. Država Minas Gerais je velika poput Francuske i najbogatija država u Brazilu po rudnim bogatstvima. Samo ime Minas Gerais znači na portugalskom Glavni rudnici. Rudnici Minas Gerais predstavljaju drugo razdoblje gospodarskog razvoja Brazila, nakon razdoblja sa šećernom trskom. Boom rudarstva počeo je u 18. st. i traje do danas. Posebno dojmljiv je sustav kolonijalnih gradova. Prvi na našem putu je Diamantina, a kasnije ćemo proći Ouro Preto, Marianu, Conghonas i Sao Joao del Rei.

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Ouro Preto ili na portugalskom Crno zlato bio je glavni grad Minas Geraisa do 1897. g. Taj rudarski grad imao je sredinom 18. st. 110 000 stanovnika, većinom crnih robova koji su radili u rudnicima. Tada je New York imao 50 000, Rio de Janeiro 20 000, a Zagreb 10 000 stanovnika. Ouro Preto, kao i većina ostalih kolonijalnih gradova, smjestio se na vrhu brda. Nadmorska visina je oko 1100 metara. Malo je ravnih mjesta u gradu, čak je i glavni trg neravan. Nema visokih suvremenih zgrada. Kao da je vrijeme stalo. Sjedimo na ulici i čekamo ostatak skupine koja se zadržala u omanjoj trgovini. Ulicom se približava gospodin s majicom „Bog i Hrvati“. Odmah ga priupitamo nešto na hrvatskom jeziku. Nije nas razumio. Obratili smo se na engleskom jeziku. „O, ja sam iz Nizozemske. Prije par mjeseci bio sam na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu i kupio ovu majicu. Majica, kao i Hrvatska, jako mi se sviđa“, odgovorio je. Dva sata kasnije moji studenti i nizozemski prijatelji praznili su vinoteku u kafiću.

Sl. 9. Diamantina

Sl. 10. Svirka u Diamantini

je imala prvo kazalište u Brazilu, još u 18. st. Stojimo na povijesnoj cesti popločenoj velikim kamenjem. Zovu ju cestom robova, jer su je u 18. st. gradili robovi kako bi povezali kolonijalne gradove - rudnike dijamanata i zlata - s lukama ParaSl. 8. Ouro Preto

Diamantina je najzabačeniji kolonijalni grad i turistički je znatno rjeđe posjećen. Okružena je planinama i strmim padinama. Osjećaj prošlih vremena još je uočljiviji. Jutro je. Dolazimo na glavni trg, na sajam starih stvari. Zvukovi starih žičanih glazbala šire se pored nas i završavaju na tepisima obješenim o prozore. Indijanci prodaju svoje rukotvorine. Mi smo jedini turisti. Psi lijeno šetaju i izležavaju se po ulici. Gotovo nikada ne laju. Smireni suživot ljudi i pasa. I ovdje su zgrade u portugalskom kolonijalnom baroku. Diamantina

Sl. 11. Cesta robova kod Diamantine

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Sl. 12. Plantaža kave

ty i Rio de Janeiro na Atlantskom oceanu. Drago kamenje i rudna bogatstva izvozila su se iz Minas Geraisa, a uvozila se hrana. U okolici Diamantine posjećujemo jednu od uobičajenih plantaža kave. Vozimo se zemljanom cestom punom prašine i rupa. Otvaramo sklepana drvena vrata plantaže i vidimo omanju, neuglednu kuću gdje živi vlasnik sa svojom obitelji. Prema TV sapunicama, trebali bi vidjeti veliku glamoruznu vilu s bogatašima i ljepoticama. Vlasnik nas pozdravlja i pokazuje grmolike nasade kave objašnjavajući nam njezin uzgoj, a potom nas vodi u sušaru kave gdje se ona prvo ljušti, a potom suši. Ispred kuće nalaze se palme banane koje smo često viđali po dvorištima. Prije povratka u Diamantinu, posjetili smo ilegalnu proizvodnju kašase, rakije od šećerne trske. Smještena je daleko od asfaltiranih cesta, skrovito u šumarku. Izvana izgleda kao klimava staja.

Sl. 13. Kuća plantažera kave

Congonhas. Najviši domet kolonijalne barokne umjetnosti u Minas Geraisu nalazi se na vrhu brda iznad grada Congonhasa. Riječ je o svetištu Basilica do Bom Jesus de Matosinhos ispred kojeg se ističu kipovi dvanaest apostola. Ispod crkve je dvanaest kapelica s prikazima iz Isusovog života. Kipovi izgledaju svjetovnije nego u Europi. Muka Isusa prikazana je vrlo stvarno, izravno i bez patetike. Autor je Aleijadinho, najpoznatiji umjetnik na području Minas Geraisa. Vrijednost kolonijalnih gradova prepoznali su Ujedinjeni narodi uvrstivši Ouro Preto, Diamantinu i svetište u Congonhasu na popis svjetske kulturne baštine.

Sl. 14. Basilica do Bom Jesus de Matosinhos u Congonhasa

Sao Joao del Rei ima posebno mjesto u sustavu kolonijalnih gradova - posljednja je postaja na cesti robova gdje se kao u lijevak slijeva čitav Minas Gerais prema Atlantskom oceanu. On je

Sl. 15. Sao Joao del Rei

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

bio i važna trgovačka točka. Kada je rudarstvo po kolonijalnim gradovima oslabilo tada je nastupila gospodarska kriza u svim kolonijalnim gradovima, osim u Sao Joao del Rei koji je rudarstvo nadomjestio trgovinom. Važni trgovci bili su Talijani i Arapi. Governador Valadares je obični, turistički nezanimljiv grad s 50-ak tisuća stanovnika. Glavno je mjesto trgovanja dragim kamenjem u Brazilu, jer je okružen brojnim manjim rudnicima otvorenog kopa. Posjetili smo rudnik imperijalnog topaza gdje su nas ubrzo okružili brojni mještani. Iz džepova trošnih hlača izvlačili su razno brušeno i sirovo drago kamenje. Jedan od njih znao je nešto engleski. Stalno je ponavljao kako su mu prijatelji gladni i trebaju novac, a jedino što imaju je ovo drago kamenje. Na ulazu u rudnik nalazi se mala kućica. Sa stropa visi žarulja na žici. U sredini je stol s dvije klupe. Zidovi nisu desetljećima obojani. Miris plijesni. Ovdje rudari prodaju drago kamenje brojnim veletrgovcima i proizvođačima nakita, iz obližnjeg Governador Valadaresa, Rio de Janeira i raznih dijelova svijeta. Mjesto proizvodnje i prva kupovina miriše na plijesan i kao da nema ništa s blještavilom nakita u svjetskim metropolama i filmovima o Jamesu Bondu. Nakon rudnika odlazimo do brusača dragoga kamenja u obližnjem selu. Prolazimo uskim prolazom uz njegovu malu neuglednu kuću do dvorišta s razbacanim kamenjem. Brusač je sjedio na stolčiću i čekićem otkidao komadiće dragog kamenja iz stijenja. Sirove komade brusi kako bi se mogli

Sl. 16. Ulična trgovina dragim kamenjem u Governador Valadares

Sl. 17. Kuća brusača dragog kamenja

Sl. 18 Rudnik imperijalnog topaza

iskoristiti za nakit. Brusionica sa sefom je u maloj sobi čiji je prozor prekriven crnim najlonom. Pripremao je drago kamenje za češkog veletrgovca. U dvorištu je bio stol s raznovrsnim dragim kamenjem. U vrijeme dok je on brusio, mi smo slobodno razgledavali drago kamenje. Bili smo iznenađeni njegovim povjerenjem prema nama, jer nas nitko od domaćina nije nadgledao. Iznenađujuća je bila suprotnost siromaštva njegove kuće i čitavog susjedstva s vrijednošću dragog kamenja. Priča o dragom kamenju nastavlja se u Governador Valadaresu, gradu s pravilnom geometrijskom mrežom ulica i neupečatljivim višekatnicama. U središtu smo grada. Živo je. Na svakom koraku trgovine s dragim kamenjem, od draguljarnica do trgovina sirovog dragog kamenja koje drže po plastičnim kutijama na otvorenim policama. Veliki stol u sredini male trgovine otežava mimoilaženje. Ispred trgovine okupila se

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

skupina uličnih prodavača. Iz svojih džepova izvlače „kamenčiće“. Najuporniji nas prate. Jedan otvara prtljažna vrata automobila i izvlači poveliku kutiju s dragim kamenjem. Ricardo je geolog koji traži zlato po Amazoni i dobro poznaje drago kamenje i ovdašnju trgovinu. Vadi svoje malo povećalo kako bi bolje vidio unutrašnju strukturu primjerka i kvalitetu brušenja, te daje svoju ocjenu i procjenu vrijednosti. Trgujemo na ulici. Svi su opušteni. Nitko ne razmišlja o policiji, poreznicima ili lopovima. Na kraju smo posjetili trgovačko središte s uredima veletrgovaca kod kojih se ne može kupiti „par kamenčića“. Veletrgovci prodaju velikim svjetskim kupcima, proizvođačima nakita i industrijskim divovima. Jedan od većih veletrgovaca je i g. Tomić, podrijetlom Hrvat. Blještavilo dragog kamenja može se vidjeti tek u trgovinama poput H. Sterna ili Amsterdam Sauera na središnjim trgovima i glavnim ulicama Rio de Janeira ili Ouro Preta. H. Stern u Rio de Janeiru ima čitavu zgradu gdje se iza sigurnosnih stakala proizvodi nakit te se prodaje. Tu je glamur. Kod procjene vrijednosti dragog kamenja važna je čistoća, jasnoća, pravilnost strukture, izražajnost boje te kvaliteta brušenja. Raspon vrijednosti smaragda od najmanje do najveće vrijednosti može iznositi 140 puta. Ili, smaragd je u prosjeku vrijedniji od akvamarina, ali bolji primjerci akvamarina znatno su skuplji od lošijih primjeraka smaragda. Belo Horizonte je glavni i najveći grad države Minas Gerais s oko 4 milijuna stanovnika. Glavni je grad postao 1897. g. zamijenivši planinski Ouro Preto koji nije imao dovoljno prostora za brojni-

Sl. 19. Središte Belo Horizontea

je stanovništvo i industrijska postrojenja. Belo Horizonte je smješten na pitomijem reljefu i ima više prostora za širenje od Ouro Preta. Oko Belo Horizontea nalaze se brojni rudnici važni za industriju poput rudnika željezne rudače. Belo Horizonte je nov, planski izgrađen grad s pravilnom pravokutnom mrežom ulica i stambeno-poslovnih blokova. Došli smo iz prohujalih vremena kolonijalnih gradova u novi, suvremeni grad njujorškog stila što nas je oduševilo. Izgled grada potječe iz 1940-tih godina kada je g. Juscelino Kubitschek bio gradonačelnik Belo Horizontea. Potaknuo je gradnju grada po tadašnjim suvremenim urbanističkim pravilima. Tijekom 1950-tih godina g. Kubitschek bio je predsjednik Brazila. Potaknuo je izgradnju nove brazilske prijestolnice, Brazilije, u unutrašnjosti. Tadašnji urbanistički nazori bili su široke ulice, obilje svijetla u stanovima i rekreacijske zone. Itatiaia. Napuštamo državu Minas Gerais i približavamo se Atlantskom oceanu. Nakon dva tjedna civilizacije i gradova veselimo se netaknutoj prirodi i boravku u atlantskoj kišnoj šumi. Pitamo se hoće li ispuniti naša očekivanja? Uskom cestom uspinjemo se sporo prema vrhu, duboko u carstvo atlantske kišne šume. Kroz prozor autobusa vidimo snažno zelenilo. Sa zebnjom gledamo kako autobus pokušava prijeći uski most preko planinske rijeke. Nekoliko se puta poravnava naprijed-nazad i pritom se ljulja. Itatiaia je najstariji brazilski nacionalni park. S našim hotelom završava cesta. Šuma je pomalo plavičasta, gusta, bez šupljina. Jutro je. Grane obližnjih drve-

Sl. 20. Hranjenje majmuna u Itatiaia-i

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Sl. 21. Atlantska kišna šuma u Itatiaia-i

ća počinju se ljuljati. Stižu majmuni na doručak. Dvadesetak ih je na terasi hotela. Domar hotela baca im kore od lubenica i papaja, te nepojedeno tropsko voće. I mi smo se ubrzo priključili hranjenju uživajući u dodiru sa životinjama koje nas se nisu bojale, već su pružale ruke prema nama kako bi dohvatile hranu. Odlazimo u planinu. Zrak je svježiji i vlažniji. Lijane se spuštaju niz grane visokog drveća. Zrake sunca rijetko se uspiju probiti do nas. Zelenoplavičasta boja, pomalo titrajuća. Prelazimo golemo korijenje i debela porušena debla na uskoj stazi. Znamo da u šumama ima manjih jaguara, ali ne brinemo se jer ih je gotovo nemoguće vidjeti. Skrivaju se duboko u šumi. Stižemo do vodopada i malog jezerca. Lijeno se sunčamo na golemim stijenama. Žubor vode. Vraćamo se prema hotelu. Prolazimo pored nekadašnjih bogataških vila s predivnim perivojima koje šuma vraća k sebi. Izgubljeni sjaj, ostala je samo lijepa struktura. Paraty. Napuštamo Itatiaiju i spuštamo se na obalu Atlantskog oceana. Prije Rio de Janeira kratko smo posjetili Paraty, kolonijalnu luku u dubokom zaljevu gdje je završavala cesta robova iz brojnih rudnika Minas Geraisa. Paraty je izgubio na važnosti kada je iz unutrašnjosti izgrađena cesta prema Rio de Janeiru. Time je promet preusmjeren na Rio de Janeiro i Paraty je ostao zaboravljen. Zadržao je izgled davnih vremena. Bio je zaboravljen do prije desetak godina, kada bogati stanovnici Sao Paula počinju ovdje kupovati kuće za odmor. Manja kuća blizu obale sada košta oko milijun dolara. Posebna zanimljivost je da mijenu

Sl. 22. Paraty nakon plime

plime i oseke koriste za čišćenje ulica. Voda kada se povlači, povlači sa sobom i smeće. Rio de Janeiro. Ime Rio de Janeiro znači na portugalskom Siječanjska rijeka. Portugalci su voljeli davati imena po svecima, zavisno od dana kada su otkrili mjesto. Ovo područje otkrili su 1. siječnja 1502. g. što je dan bez sveca prema rimokatoličkom kalendaru, pa su ga prozvali prema mjesecu siječnju. Također su mislili da su došli u rijeku, a ne u duboki zaljev, pa su ga prozvali rijekom tj. Siječanjskom rijekom. U Botaničkom vrtu, našu pažnju je plijenilo brojno tropsko bilje, a posebno drvo Pau Brazil. Prvu gospodarsku vrijednost ovog područja uvi-

Sl. 23. Drvo Pau Brazil

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Sl. 24. Pogled na Rio de Janeiro s Corcovada

Sl. 26. Pogled na Corcovado s kipom Isusa Krista

Sl. 25. Pogled na Rio de Janeiro iz helikoptera

Sl. 27. Copacabana

djeli su Francuzi u 16. st. kada su otkrili drvo Pau Brazil. Raspuklina na drvu pokazuje u njegovoj unutrašnjosti žarkocrvenu boju. Francuzi su uvidjeli da takvu žarkocrvenu boju ne mogu dobiti nigdje, pa je Pau Brazil postao vrlo tražen za europsko tržište. Kada su Portugalci uvidjeli vrijednost drva, protjerali su Francuze i preuzeli poslove vezane uz Pau Brazil. Rio de Janeiro nema povijesno središte, poput Salvadora. On je novi, suvremeni grad, s pravilnom mrežom ulica. U najstarijem dijelu Rio de Janeira nalazi se bivša palača portugalskog kralja, bivša katedrala i skupština države Rio de Janeiro, ali bez povijesne jezgre. Panorama Rio de Janeira, za mnoge je najljepša na svijetu zbog svoje dinamike dubokih zaljeva, tamnosivih stijena koje strše iz mora i grada između njih. Glava šećera na 396 i Corcovado s Isusom Kristom na 710 metara nad morem dva

su prirodna uzvišenja s predivnim vidikovcima. Kameni Isus Krist visok je 38 metara i svojim raširenim rukama kao da štiti grad. Naš je hotel udaljen dvije ulice od svjetski poznate plaže Copacabana. Rado smo odlazili na Copacabanu radi noćne šetnje ili dnevnog uživanja na valovima. Plaža je dugačka 4,5 kilometara, a široka od 50-ak do 300-tinjak metara. Čitava brazilska obala na Atlantskom oceanu puna je pješčanih plaža. Copacabana je samo jedna od njih, najpoznatija u svijetu i najposjećenija od stranih turista, ali Ipanema je najomiljenija plaža za karioke. Zaselak Copacabana bušenjem tunela 1891. g. postaje dio grada. Izgradnjom hotela Copacabana Palace 1923. g. Copacabana postaje glavno južnoameričko mjesto okupljanja svjetskog jet-seta. Niz skupocjenih hotela i poznate svjetske trgovine govori nam da zvijezda Copacabane ne blijedi.

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

foto: B. Gajski Stiperski

Sl. 28. Valovi na plaži Copacabana

Favela Rocinha. Favele su siromašni i slabije uređeni dijelovi velikih brazilskih gradova. Brazilska policija i vojska ne ulazi u favele, jer bi došlo do oružanog obračuna s lokalnim stanovništvom. Stanovnici Rio de Janeira nikada ne ulaze u favele. Favela je jedinica zatvorena za sebe. Rio de Janeiro ima stotine favela, velike i male, više ili manje razvijene. Favele blizu razvijenog središta Rio de Janeria su gospodarski razvijenije, jer su mogućnosti stanovnika favele za zaposlenjem i raznim poslovnim suradnjama bolje nego u favelama na rubnim, industrijskim dijelovima grada. Posjetili smo favelu Rocinha, koja ima oko 170 000 stanovnika. Posjet faveli organizirala nam je turistička agencija Favella Tours u vlasništvu „dečki iz favele“ što je jedina mogućnost ulaska stranaca u favelu. Cijena trosatnog posjeta faveli, što se odnosi na šetnju favelom i vožnju džipom od hotela do favele i natrag, prilično je visoka.

Sl. 30. Favela i „zakoniti dio“ Rio de Janeira

Sl. 29. Hotel Copacabana Palace

Razlog je što dio novca odlazi u proračun favele za potrebe lokalne škole i slično. Vodiči su stanovnici favele. Glavni vodič izvanredno poznaje nekoliko svjetskih jezika, uključujući i engleski, te nam je iznio kvalitetnu sociološku studiju favele. Njegov je otac bio jedan od osnivača favele koja je nastala tijekom Drugoga svjetskog rata kao posljedica bijega od obaveze služenja vojnog roka u brazilskoj vojsci za europska bojišta. Favela je smještena na strmoj padini blizu središnjeg dijela Rio de Janeira. Uspinjemo se vijugavom cestom kojom se odvija gust promet. Autobusi povezuju favelu s raznim dijelovima „zakonskog“ Ria, a motori su popularno prijevozno sredstvo. Zastali smo pred manjem zgradom. Vodič nam objašnjava da je to vijećnica favele. Stanovnici favele na višestranačkim izborima biraju gradonačelnika koji upravlja favelom i pregovara s vlašćom Rio de Janeira. Pored nas su prošla dva mladića s puš-

Sl. 31. Vijećnica u faveli Rocinha

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Sl. 32. i 33. Ulice u faveli Rocinha

kama. Malo povrh nas, na klupi sjedi nekolicina mladih ljudi s puškama. Približavamo se jednom zavoju ceste gdje iz natkrivenog prostora trešti glazba. Mladići su odrešito kazali vodiču neka ih prestanemo snimati. Na podu ceste vidjeli smo

Sl. 34. Favela Rocinha

hrpu čahura. Prošle noći tu je bio oružani sukob između njih i napadača iz druge favele. Brzo smo se uputili dalje. Napuštamo cestu i spuštamo se niz stube kroz vrlo uske prolaze među kućama. Vidimo zanimljive načine nadogradnja. Kuća na

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

kući. Ulazimo u malu kuću. Dočekuje nas starija, nasmijana gospođa. Njezin sin radi u banci. Favela ima osnovne škole, banke, tri McDonaldsa, crkve, zapravo ima sve kao i svaki drugi grad ili veća gradska četvrt. Zastali smo kod satova za električnu struju. Vodič nam govori kako stanovnici favele plaćaju državi samo troškove za električnu energiju. Poreze, odvodnju smeća, vodu, kanalizaciju i ostale komunalije ne plaćaju gradu ili se sami brinu o tome. Pored crkve nalazi se mjesto za davanje medicinske pomoći. To je neka vrsta sustava patronažnih sestara koje brinu o potrebnim lijekovima i liječenju stanovništva. Papa Ivan Pavao II. zalagao se za što humaniju pomoć favelama kako bi one postupno uznapredovale u svom razvoju i uklopile se u grad. To je bilo suprotno stavu brazilske vlasti koja je smatrala da problem favele treba riješiti njezinim uklanjanjem. Ipak, u novije vrijeme brazilska je vlast prihvatila Papine prijedloge. Među stanovnicima favele, Papa Ivan Pavao II. bio je vrlo popularan, vjerojatno najpopularniji „političar“ izvan favele. I malo pomalo, nakon 27 dana približio se kraj putovanju. Ulazimo u autobus i odlazimo u zračnu luku Rio de Janeira. Dok se veselimo Hrvatskoj, osjećamo kako se moramo uskoro vratiti u Brazil, a posebno u Rio de Janeiro.

Sl. 35. Uski prolaz u faveli

Sve fotografije snimio Zoran Stiperski

dr. sc. Zoran Stiperski, izv. prof.

Geografski odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet Marulićev trg 19, 10000 Zagreb, Hrvatska, e-mail: zstiper@geog.pmf.hr

ANKETA

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

O Geografskom horizontu 1. Dobivate li redovito (ili kupujete) Geografski horizont?

33,6% Da Ne

66,4%

2. Kako ocjenjujete iskoristivost sadržaja Geografskog horizonta u nastavi? Iskoristivost

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

2,2

11,8

10,8

12,9

20,4

17,2

8,6

10,8

2,2

1,1

3. Kakvu vrstu priloga biste željeli čitati u Geografskom horizontu? (jedan ili više navoda)

a) stručne članke koji prenose nove spoznaje i kretanja u geografiji kao struci/znanosti u svrhu svojega cjeloživotnog obrazovanja b) stručne članke koje možete izravno koristiti u nastavi c) stručne članke za učenički samostalan rad d) popularne članke, putopise e) obavijesti o događanjima –seminarima, kongresima, natjecanjima, geografijadama, posebnim izložbama i sl., s mogućnošću eventualne prijave preko prijavnice objavljene u Horizontu

12,9%

24,1%

e 15,3%

d c

17,3%

b 30,5%

u ol šk

13,1

o ut

si pi

13,1

ija af r g eo

9,5

am iz ur

7,1

lim K

io eg

6,0

ija ac il z na

H R

6,0

io eg

ka iti l po eo

4,8

a ln na

it št Za

ija af r og ge a

3,6

g lo ko E a/ iš l ko

Napomena: Prikazane su teme s 3 i više glasova. Ukupan broj tema u odgovorima ispitanika je 84.

m Te

e an z ve

4. O kojim biste kokretno temama rado više pročitali u Geografskom horizontu?

ija

3,6

m eo

ija og l fo or

3,6

72 GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

neredovitost izlaženja

24,4

nedostupnost

13,3

prerijetko izlaženje

8,9

nema veüih nedostataka

6,7 4,4

previsoka cijena neprimjenjivost svih sadržaja u nastavi

4,4

Napomena: Prikazani su «nedostaci» s 2 i više glasova. Ukupan broj «nedostataka» u odgovorima ispitanika je 45.

% 30

5. Koji je, po Vašem mišljenju, najveći nedostatak Geografskog horizonta?

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

6. Koristite li se internetom i pratite li obavijesti o događanjima preko internetskih stranica HGD-a?

12,5% 31,7%

Rijetko Da

Povremeno Ne

46,7%

9,2%

7. Smatrate li da bi Vam objavljivanje prijavnica za skupove i događanja u Geografskom horizontu pojednostavnilo postupak (uz pretpostavku redovitog izlaženja časopisa)?

35,3% Ne znam

21,8%

42,9% Da

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

8. Jeste li i sami spremni sudjelovati s prilozima u Geografskom horizontu?

45,0%

55,0%

9. Kako biste najradije dobivali časopis?

12,4%

0,8%

4,1% 44,6% poštom - osobno poštom na školu kupnjom u HGD-u

38,0%

iz školske knjižnice ostalo

N = 122

Anketa provedena na Zimskom seminaru nastavnika geografije 10. i 11. siječnja 2008. godine Priredio: IVAN ZUPANC

KRONIKA

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

ANDRIJA MOHOROVIČIĆ

Mohorovičić je rođen 23. siječnja 1857. godine u Voloskom pokraj Opatije. Osnovnu školu pohađao je u mjestu rođenja, a gimnaziju je završio u Rijeci 1875. g. Studirao je i diplomirao fiziku i matematiku na filozofskom fakultetu tadašnjeg njemačkog sveučilišta u Pragu. Prvo zaposlenje bilo mu je za namjenskog učitelja na gimnaziji u Zagrebu. Prelaskom u Bakar od 1. 11. 1882. godine na Nautičku školu uz fiziku i matematiku predavao je i meteorologiju. Nova znanstvena disciplina ga je jako zaokupila. Pri školi je već 1887. g. osnovao meteorološku postaju. Sam je izgradio nefoskop, uređaj za određivanje brzine i smjera gibanja oblaka. Nakon toga vraća se u Zagreb. Godine 1892. postao je upravitelj Meteorološkog opservatorija na Griču broj 3. Doktorsku tezu iz meteorologije obranio je 1893. g. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. To je

Sl. 1. Panorama Voloskog

foto: I. Zupanc

23. 1. 1857. – 18. 12. 1936. - povodom 150-godišnjice rođenja

Sl. 2. Godine 2007. podignuta je bista akademiku Andriji Mohorovičiću pokraj rodne kuće u Voloskom

bila prva disertacija iz geofizike na hrvatskom sveučilištu. Godinu dana kasnije, 1894., habilitirao je i dobio zvanje privatnog docenta također na Mudroslovnom fakultetu. Ta je godina bila posebice važna, jer od tada su započela predavanja iz meteorologije kao sveučilišnog predmeta. Mohorovičić se i dalje bavio vrlo intenzivno sa znanstvenim i stručnim radom o čemu svjedoče

slijedeća unapređenja. Prvo u sveučilišnog profesora i priznanja za dopisnog (1893. g.), a zatim (1898. g.) redovitog člana Jugoslavenske, danas Hrvatske (HAZU) akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Štoviše bila mu je povjerena i dužnost tajnika u Matematičko-prirodoslovnom razredu za razdoblje od 1918. do 1922. godine. Uspostavio je široku mrežu opažanja na više od 500 meteo postaja diljem Hrvatske i opremio ustanovu s novim instrumentima. Meteorološki opservatorij odvojio je organizacijski od Realke 1911. g. i nadjenuo mu ime Kraljevski institut za Meteorologiju i Geodinamiku. Godine 1921. taj institut dobio je naziv Geofizički zavod u Zagrebu. U okviru Geofizičkog zavoda se više bavio seizmologijom, ponajprije određivanjem točnog vremena. Godine 1892. u ožujku Mohorovičić je na osnovi astronomskih motrenja izračunavao točno vrijeme. Podne u Zagrebu označavalo se pucanjem topa iz Griča broj 3 već od 1. 1. 1877. godine. Od 21. siječnja 1913. godine točno vrijeme dobivalo se na temelju emitiranja vremenskog radio signala iz Pariza. Poslije osnivanja Radio-stanice Zagreb 1926. godine započelo je određivanje točnog vremena odašiljanjem zvučnog signala iz Geofizičkog zavoda. Svaki puni sat najavljuju dva kratka i jedan dulji radio-signal. Hrvatski radio je na taj način jedinstven i prepoznatljiv u čitavom svijetu. Seizmološka služba predvođena Mohorovičićem pratila je sve pojave podrhtavanja, gibanja terena osobito poslije razornog zagrebačkog potresa od 8. studenog 1880. godine. Dobavom i postavljanjem suvremenijih i pouzdanijih uređaja za istraživanje potresa u razdoblju 1908. i 1909. godine Geofizički zavod je postao jedan od vodećih seizmoloških instituta u Europi. Prelomna je bila 1909. godina, točnije snažan potres od 8. listopada 1909. godine s epicentrom u dolini Kupe, 39 km jugoistočno od Zagreba. Taj datum je ušao u povijest istraživanja Zemljine unutrašnjosti. Istraživajući širenje potresnih valova ustanovio je da se brzina valova povećava s dubinom. Na određenoj dubini mijenja se brzina valova i to skokovito zbog promjene gustoće slojeva. Ta međa u čast dr. Andriji Mohorovičiću nazvana je plohom diskontinuiteta. Ploha diskonti-

foto: I. Zupanc

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Sl. 3. Ulica A. Mohorovičića u Voloskom

nuiteta odjeljuje Zemljinu koru od Zemljinog plašta. Dubina Zemljine kore je različita i ovisi o fizikalnim svojstvima stijena. U obalnim predjelima Hrvatske donja granica kore je oko 40 km, a u dolini Drave oko 25 km. Odredio je postupak jednoznačnog lociranja žarišta potresa. To je Mohorovičićeva epicentrala. Postavio je analitički izraz o porastu brzine seizmičkih valova u kori s dubinom. To je Mohorovičićev zakon. Osmislio je brojčane vrijednosti za vremensko trajanje putovanja valova potresa kroz planet Zemlju. To su Mohorovičićeve hodohrone... Ime Andrije Mohorovičića citira se redovito u domaćoj i međunarodnoj stručnoj i svjetskoj znanstvenoj literaturi. U Hrvatskom leksikonu navedeno je kao zaključak da se Andrija Mohorovičić «Ubraja se među 20-ak najznačajnijih istraživača seizmologa u razdoblju 1860.-1936. Svakako je naš prvi znanstveni meteorolog, klimatolog i seizmolog, utemeljitelj hrvatske geofizike s kraja XIX. i prve četvrtine XX. stoljeća.” Povodom proslave 150. godišnjice rođenja Andrije Mohorovičića u PRIRODI, mjesečniku

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

brzo saznali seizmolozi u svijetu. Ovo, bez dvojbe najveće znanstveno otkriće ikada postignuto u Hrvatskoj, ujedno je i najvažniji doprinos svjetskoj znanosti objavljen u domaćoj publikaciji.” Godine 2007. podignuta je bista akademiku Andriji Mohorovičiću ispred rodne kuće u Voloskom. Rodna kuća je iste godine potpuno preuređena u najotmjenije apartmane “Mrvely”. Hrvatska pošta u povodu 150. obljetnice rođenja izdala je prigodnu marku s likom Andrije Mohorovičića. Na naslovnoj stranici američkog glasila Seismological Research Letters objavljena je preslika hrvatske poštanske marke s likom Andrije Mohorovičića. Američki projekt bušenja Zemljine kore “MOHOLE” (MO-prema Mohorovičiću i HOLEprema engleskoj riječi za šupljinu) nazvan prema hrvatskom znanstveniku, A. M., bilježi se u međunarodnoj i svjetskoj znanstveno-stručnoj literaturi. Na nacionalnoj razini ime Andrije Mohorovičića

foto: I. Zupanc

za popularizaciju prirodnih znanosti Hrvatskog Prirodoslovnog društva, u tri broja za redom objavljeni su vrlo zanimljivi i dragocjeni članci profesora Geofizičkog odsjeka PMF-a iz Zagreba. U prilogu: “Andrija Mohorovičić kao meteorolog” prof. Orlić ističe: Prešavši iz meteorologije u seizmologiju, Mohorovičiću je uspjelo organizirati mjerenja koja su se mogla uspoređivati s najboljima u svijetu. U istraživanjima je po prvi put mogao kombinirati empirijski i teorijski pristup; upravo na takvom pristupu zasnivalo se njegovo otkriće diskontinuiteta između Zemljine kore i plašta. To je otkriće imalo izravan utjecaj na razvoj geoznanosti i po njemu je danas Andrija Mohorovičić prepoznat kao jedan od najvećih geoznanstvenika svih vremena.” U dva članka, prvi: “Kako Zemlja trese zgrade” i drugi: “Najveće djelo Andrije Mohorovičića” prof. Marijan Herak je napisao: “O tome je otkriću izvjestio u Godišnjem izješću Zagrebačkog meteorološkog opservatorija, publikaciji koja je, na sreću, izdavana dvojezično – na hrvatskom i njemačkom – pa su o Mohorovičićevu otkriću

Sl. 4. Rodna kuća i prigodna poštanska marka s likom A. Mohorovičića

nose: Geofizički zavod PMF-a u Zagrebu, istraživački brod HRM, na rektorskom lancu Sveučilišta u Zagrebu nalazi se medaljon s likom Andrije Mohorovičića, gimnazija u Rijeci, osnovna škola u Matuljima... Na planetarnoj razini u čast Andrije Mohorovičića označen je jedan krater na tamnoj strani Mjeseca, te asteroid broj 8422 u prostoru između Marsa i Jupitera... I na kraju u nadahnutom i rodoljubnom prikazu: “Andrija Mohorovičić otac hrvatske geofizike svjetskog glasa” – u čast našeg velikog znanstvenik profesorica dr. sc. Davorka Herak zaključila je: “Valja žaliti što grad Zagreb – unatoč inicijativi hrvatskih geofizičara – nije do sada podigao trajni spomen na ovoga velikana hrvatske znanosti iako je on najplodnije godine svoga rada proveo baš u Zagrebu te je upravo ovdje došao do svoga najvećeg otkrića koje ga je proslavilo diljem svijeta. Treba još jednom reći da je Andrija Mohorovičić utemeljio gotovo sve geofizičke discipline u Hrvatskoj pa s njime otpočinje i tradicija sveučilišnog geofizičkog obrazovanja. Kao malo koji naš učenjak svjetskog glasa, Mohorovičić je cijelu znanstvenu karijeru napravio u svojoj domovini, u Hrvatskoj. Za njegovo ime zna svaki seizmolog, a u monografijama ga nalazimo među istaknutim velikanima znanosti 20. stolje-

foto: I. Zupanc

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Sl. 5. Spomenik A. Mohorovičiću u Voloskom

ća. Svojim zaslugama te utjecajem na hrvatsku i svjetsku znanost Mohorovičić se izdvaja na sam vrh najvećih hrvatskih znanstvenika svih vremena.” Josip Riđanović

Literatura: Herak, D. (2006): Geofizički odsjek, u: 130 godina visokoškolske nastave prirodoslovlja i matematike i 60 godina od osnutka PMF-a: razvoj od 1996. do 2006. godine (ur. Feletar, D.), str. 528-536, PMF, Zagreb, 2006. Herak, D. (2007): Andrija Mohorovičić – otac hrvatske geofizike svjetskog glasa, PRIRODA-prosinac, str.11-17. Herak, M. (2007): Andrija Mohorovičić, kako Zemlja trese zgrade, PRIRODA-prosinac, str. 6-7. Herak, M. (2008): Najveće djelo Andrije Mohorovičića, PRIRODA-veljača, str. 10-16. Hrvatski leksikon (1997): Mohorovičić, Andrija, str. 127., II. svezak L-Ž, Zagreb, 1997. Orlić, M. (2008): Andrija Mohorovičić kao meteorolog, PRIRODA-siječanj, str. 33-41. Penzar, I. (1996): Geofizički odsjek, u: Spomenica PMF-a, 120 godina nastave prirodoslovlja i matematike na Sveučilištu u Zagrebu (gl. ur. Kućan, Ž.), str. 329-363, PMF, Zagreb, 1996.

KRONIKA

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

85 - godišnjica života prof. dr. sc. Ivan Crkvenčić, professor emeritus Prof. dr. sc. Ivan Crkvenčić rođen je 26. 06. 1923. godine. Svoj životni akademski put od studenta preko asistenta do redovitog profesora prošao je na Geografskom odsjeku Prirodoslovno – matematičkog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, od 1950. pa sve do umirovljenja 1993. godine. Zbog posebnih zasluga za napredak i razvitak Sveučilišta u Zagrebu te za međunarodno priznatu nastavnu i znanstvenu izvrsnost izabran je 2000. godine u počasno zvanje professor emeritus. Bio je prvi asistent koji je zaposlen na Odsjeku nakon njegovog osnutka 1947. godine, što znači da je sudjelovao u razvoju Odsjeka i geografske znanosti u Hrvatskoj više od 50 godina. U svom dugogodišnjem radu obavljao je niz rukovodećih funkcija na Geografskom odsjeku. Od 1963. – 1980. vršio je dužnost predstojnika Zavoda, a obavljao je i funkciju pročelnika Odsjeka. Na Prirodoslovno - matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1978. – 1982. obnašao je dužnost dekana te direktora od 1984. – 1988. godine. Djelovao je i na drugim ustanovama i institucijama od šireg društvenog značaja. Njegov je rad na svim navedenim funkcijama bio iznimno

uspješan i u cilju razvoja Geografskog odsjeka, geografije te općenito prirodoslovlja. I nakon odlaska u mirovinu 1993. godine nastavio je s aktivnim znanstvenim radom. Do danas je objavio više od 100 znanstvenih radova. Čestitamo profesoru Ivanu Crkvenčiću osamdeset i peti rođendan te mu od srca želimo puno zdravlja, radnih uspjeha i radosti u životu! Lana Slavuj

INFO KARTICA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Najdublji i najduži speleološki objekti u Hrvatskoj NAJDUBLJI SPELEOLOŠKI OBJEKTI U HRVATSKOJ (dublji od 250 m) – stanje: ožujak 2008. 01. Sustav Lukina jama - Trojama (Manual II), Hajdučki kukovi, Sj. Velebit, -1392 m 02. Slovačka jama, Mali kuk, Sj. Velebit, -1320 m 03. Jamski sustav Velebita, Crikvena, Sj. Velebit, -1026 m 04. Amfora, Biokovo, Dalmacija, -788 m 05. Meduza, Rožanski kukovi, Sj. Velebit, -679 m 06. Stara škola, Biokovo, Dalmacija, -576 m 07. Vilimova jama (A-2), Biokovo, Dalmacija, -572 m 08. Patkov gušt, Gornji kuk, Sj.Velebit, -553 m 09. Jama Olimp, Sj. Velebit, -537 m 10. Ledena jama u Lomskoj dulibi, Sj. Velebit, -536 m 11. Ponor na Bunovcu, J. Velebit, -534 m 12. Crveno jezero, Imotski, Imotska krajina, -528 m 13. Lubuška jama, Hajdučki kukovi, Sj. Velebit, -521 m 14. Jama pod Kamenitim vratima, Biokovo, Dalmacija, -520 m 15. Fantomska jama, J. Velebit, -477 m 16. Jama Kita Gaćešina, Crnopac, J. Velebit, -465 m 17. Munižaba, Crnopac, J. Velebit, -448 m 18. Stupina jama, Fužine, Gorski kotar, -413 m 19. Paž, Kita Gavranuša, Sj. Velebit, -400 m 20. Nova velika jama, Biokovo, Dalmacija, -380 m 21. Jama kod Rašpora, Račja Vas, Istra, -361 m 22. Biokovka, Biokovo, Dalmacija, -359 m 23. Ponor Pepelarica, Kalanjeva Ruja, Sr. Velebit, -358 m 24. Zečica, Biokovo, Dalmacija, -354 m 25. Punar u Luci, Pusto polje, Lika, -350 m 26. Jama Gnat, Siljevača, J. Velebit, -343 m 27. Klementina III, Klementa, Sr. Velebit, -333 m 28. Podgračišće II (Titina jama), Pražnica, Brač, -329 m 29. Xantipa, Rožanski kukovi, Sj. Velebit, -323 m 30. Klanski ponor, Klana, Hrvatsko primorje, -320 m 31. Puhaljka, Medak, J. Velebit, -320 m 32. Klementina IV, Klementa, Sr. Velebit, -319 m 33. Zaboravna jama, Biokovo, Dalmacija, -311 m 34. Jama u Birbovoj dragi, Račja vas, Istra, -297 m 35. Burinka, Crnopac, J. Velebit, -290 m 36. Jama Kobiljak, Buzet, Istra, -286 m 37. Sustav Kicljeve jame, Ravna gora, Gorski kotar, -285 m 38. Balinka, Blata, Lika, -283 m 39. Jama Šlapice, Japage, Sr. Velebit, -282 m 40. Sirena, Rožanski kukovi, Sj. Velebit, -281 m 41. Lokvarka, Lokve, Gorski kotar, -275 m 42. Jama Michelangelo, Crnopac, J. Velebit, -274 m 43. Ponor Bregi, Pazinština, Istra, -273 m 44. Klementina I, Klementa, Sr. Velebit, -269 m 45. Jama Kame Hame, Šverda, Gorski kotar, -263 m 46. Jama kod Matešić stana, Hum, Brač, -260 m 47. PKD 2, Klepina duliba, Sr. Velebit, -254 m 48. Tu fifti, Saljev vrh, J. Velebit, -254 m 49. Pretnerova jama, Biokovo, Dalmacija, -252 m 50. Jama Marianna, Mali kuk, Sj. Velebit, -250 m Priredio: NEVEN BOČIĆ

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

NAJDUŽI SPELEOLOŠKI OBJEKTI U HRVATSKOJ (duži od 1000 m) – stanje: ožujak 2008. 01. Sustav Đulin ponor - Medvednica, Ogulinsko – plašćanska zavala, 16 396 m 02. Sustav Panjkov ponor - Varićakova špilja, Nova Kršlja, Kordun, 12 385 m 03. Jama Kita Gaćešina, Crnopac, J. Velebit, 9205 m 04. Špilja u kamenolomu Tounj, Kordun, Tounj, 8487 m 05. Veternica, Medvednica, 7128 m 06. Sustav Jopićeva špilja - Bent, Brebornica, Kordun, 6710 m 07. Munižaba, Crnopac, J. Velebit, 5993 m 08. Sustav Vilinska špilja - Ombla, Dubrovnik, Dalmacija, 3063 m 09. Gospodska špilja, Vrlika, Cetinska krajina, 3060 m 10. Donja Cerovačka špilja, Gračac, Lika, 2890 m 11. Slovačka jama, Mali kuk, Sj. Velebit, 2519 m 12. Kusa II, Krupa, J. Velebit, 2506 m 13. Klementina I, Klementa, Sj. Velebit, 2403 m 14. Mandelaja, Oštarije, Ogulinsko – plašćanska zavala, 2326 m 15. Sustav Ponorac - Suvaja, Rakovica, Kordun, 2232 m 16. Špilja za Gromačkom vlakom, Dubrovnik, Dalmacija, 2171 m 17. Izvor Gojak, Gojak, Kordun, 2160 m 18. Ponor Bregi, Pazin, Istra, 2055 m 19. Špilja Kotluša, Kijevo, Cetinska Krajina, 2015 m 20. Kaverna u tunelu Plat, Dubrovnik, Dalmacija, 1985 m 21. Provala, Bučari, Žumberak, 1862 m 22. Špilja Miljacka II, Skradin, Dalmacija, 1750 m 23. Markov ponor, D.Kosinj, Lipovo polje, Lika, 1725 m 24. Dragića špilja, Maljkovo, Cetinska krajina, 1625 m 25. Ponor Vele vode, Crni Lug, Gorski kotar, 1495 m 26. Kaverna u tunelu Učka, Učka, Istra, 1490 m 27. Punar u Luci, Pusto polje, Lika, 1485 m 28. Jama kod Rašpora, Rašpor, Istra, 1466 m 29. Debela Ljut, Dubrovnik, Dalmacija, 1448 m 30. Strmotića ponor, Ličko Cerje, Lika, 1437 m 31. Rudelićeva špilja, Cetina, Cetinska krajina, 1382 m 32. Gornja Cerovačka špilja, Gračac, Lika, 1295 m 33. Ponor Kolinasi, Buzet, Istra, 1291 m 34. Sustav Matešićeva špilja - Popovačka špilja, Slunj, Kordun, 1246 m 35. Babina jama, Ličko Cerje, Lika, 1230 m 36. Mijatova jama, Mateško selo, Kordun, 1204 m 37. Lokvarka, Lokve, Gorski kotar, 1200 m 38. Hajdova hiža, Guče selo, Gorski kotar, 1188 m 39. Horvatova špilja (Bezdanjača pod Vatinovcem), Vrhovine, Lika, 1176 m 40. Kaverna u tunelu Sv. Rok, južni Velebit, 1137 m 41. Špilja Čude, kanjon Zrmanje, 1101 m 42. Tamnica, Potok Tounjski, Kordun, 1093 m 43. Jankovićeva špilja, Drežnik Grad, Kordun, 1087 m 44. Lukina jama, Hajdučki kukovi, Sj. Velebit, 1078 m 45. Sustav Kicljeve jame, Ravna gora, Gorski kotar, 1075 m 46. Špilja Bedara, Višoševići, Žumberak, 1047 m 47. Špilja Piskavica, Gologorica, Istra, 1036 m 48. Kaverna u tunelu “Obrovac”, J. Velebit, 1030 m 49. Ponor pod Kremenom, Slunj, Kordun, 1019 m 50. Rokina bezdana, Jezerane, Lika, 1016 m 51. Jama u Birbovoj dragi, Buzet, Istra, 1001 m Priredio: NEVEN BOČIĆ

KARTA GOVORI GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Prostorna podjela (tipologija) hrvatskih županija prema sintezi demografskih indikatora

Izvor: Nejašmić, I. (2008): Stanovništvo Hrvatske: demogeografske studije i analize, HGD, Zagreb, str. 164.

Oznaka tipa

Tip

Obilježje

ID > 220,0

demografski izrazito progresivno područje

imigracija, izrazito dobri demografski resursi i potencijali

demografski stabilno područje

razmjerno dobri demografski resursi

Demografski oslabljeno (regresivno) područje

prosječni demografski resursi, stagnacija, depopulacija

70,0 – 99,9

Demografski ugroženo područje

jaka depopulacija, slabi demografski resursi, zaostajanje

45,0 - 69,9

demografski krajnje ugroženo područje

vrlo slabi demografski resursi, demografsko izumiranje, «sociodemografska depresija»

< 44,9

100,0 - 219,9

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

DEMOGRAFSKI RESURSI U valorizaciji demografskih resursa hrvatskih regija nužna je što točnija spoznaja svih relevantnih značajki. To se ponajbolje može postići pomoću sintetičnih pokazatelja. Valja istaknuti i njihovu praktičnost jer olakšavaju analize složenih društvenih pojava i procesa.

Indeks i varijable: Za oblikovanje sintetičnog pokazatelja demografskih resursa – ID, korišteno je ukupno devet varijabli: 1. Opća stopa fertiliteta – f (prosjek za razdoblje: 2001-2005); 2. Opća stopa mortaliteta – m (prosjek 2001-2005); 3. Udio stanovništvo u dobi 20-39 godina prema popisu 2001. (P20-39); 4. Udio stanovništva u dobi 65 i više godina prema popisu 2001. (P65+); 5. Udio ženskog stanovništva u dobi 20-29 godina prema popisu 2001. (Pf(20-29)); 6. Relativna promjena broja stanovnika između popisa 1991. i popisa 2001. (kvocijent P2001/P1991 – P01/91); 7. Udio stanovništva (u dobi 15 i više godina) koje nema završeno primarno obrazovanje prema popisu 2001. ( < OI); 8. Udio stanovništva koje ima završeno sekundarno obrazovanje (OII ); 9. Udio stanovništva koje ima završeno tercijarno obrazovanje (OIII). Predočene varijable korištene su za oblikovanje četiri osnovna indikatora: 1. Indeks vitaliteta:

IV =

f ⋅ P 20 − 39 m ⋅ P 65 +

2. Indeks obrazovanosti:

IO =

OII ⋅ OIII < OI ⋅10

3. Mlađa ženska fertilna skupina (P’f(20-29)); udio ove skupine posebice je važan s gledišta demografskog potencijala. 4. Međupopisna promjena broja stanovnika (P01/91); pokazuje opći smjer demografskih promjena u prošlom razdoblju, ali i ukazuje na trend demografskog pa i općeg razvoja; stoga ima dodatnu važnost. Za dobivanje sintetičnog pokazatelja korištena je formula oblikovana na temelju testiranja svakog indikatora. Indeks demografskih resursa - ID računa se po formuli: ID = [(IO + Pf(20-29)) · P01/91] ∙ IV Indeks demografskih resursa ( ID ) ima široki raspon vrijednosti, od 19,5 (Ličko-senjska županija), do 173,7 (Grad Zagreb). Temeljem tog sintetičnog pokazatelja možemo oblikovati pet tipova demografskih područja u Republici Hrvatskoj.

Komentar: Hrvatska u cjelini s vrijednošću indeksa od 87,5 pripada tipu C (demografski oslabljeno (regresivno) područje). Njega obilježuju prosječni demografski resursi, stagnacija i depopulacija. Tipu A (demografski izrazito progresivno područje) ne pripada niti jedna županija. Najbliži je Grad Zagreb, ali da bi ušao u tu kategoriju trebao bi imati viši indeks vitaliteta (barem kao Splitsko-dalmatinska županija). Stoga je mjesto ovog tipa u tipologiji uglavnom teorijske prirode (barem na županijskoj razini). Grad Zagreb i Zagrebačka županija (zagrebačka socioekonomska regija) čine izrazitu regiju jezgre u okviru hrvatskog prostora. Splitsko-dalmatinska županija (zapravo splitska urbana regija) predstavlja sekundarnu jezgru. Obje su, uz Dubrovačko-neretvansku županiju demografski stabilno područje (tip B). Sve županije koje su bile su pogođene agresijom i oružanim sukobima u prvoj polovici 1990-ih pripadaju tipu E, odnosno čine demografski krajnje ugroženo područje. Dijelovi tih županija imali su i prije ratnih stradanja obilježja izrazite demografske regresije, no rat je ubrzao demografske poremećaje i potencirao razvojno zaostajanje. Priredio: IVO NEJAŠMIĆ

DOGAĐANJA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Povodom dodjele «Nagrade Ivo Horvat» za životno djelo dr. sc. Srećku Božičeviću Laureat «Nagrade Ivo Horvat» za životno djelo za 2006. godinu naš je istaknuti prirodoslovac, geolog i geograf, dr. sc. Srećko Božičević. Iako je u široj javnosti prije svega poznat kao hidrogeolog-praktičar, iznimno plodan znanstveno-stručni pisac, popularizator i bespoštedni zagovornik zaštite prirode, naš Srećko, kako ga običavamo kolokvijalno oslovljavati, ujedno je i profesor geografije. To, kao i činjenica da je riječ o čovjeku koji je svojim životnim djelom postao pojam za zaštitu prirode i očuvanje okoliša u Hrvatskoj, zaslužuje kratki popratni komentar u našem stručnom glasilu.

Za mlađe generacije hrvatskih geografa bit će zanimljiv podatak da je Srećko Božičević završio studij geologije i geografije smjer na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. To je tada bio dvopredmetni nastavnički studij (ukinut tijekom druge polovice 1950-ih godina), u okviru kojega je geografija bila tzv. B-predmet (geografske predmete slušao je kod tadašnjih profesora, Josipa Roglića i Ive Rubića, a pored njih još i botaniku, zoologiju, kemiju, fiziku, pedagogiju i metodiku).

foto: I. Zagoda

Dr. Srećko Božičević rođen je 1935. u Velikoj Trnovitici, kraj Garešnice, u učiteljskoj obitelji, čije su odgojne vrijednosti temeljno utjecale na njegov svjetonazor i kasnije cjeloživotno djelovanje. Od oca – pedagoga, geografa i književnika – naslijedio je pozitivan odnos prema prirodi, potrebi njezina proučavanja – poniranja u njezine zakonitosti, očuvanja i zaštite okoliša. Takvu orijentaciju dodatno je učvrstio čestim putovanjima kao planinar i ferijalac u osnovnoškolskoj, a kasnije i speleolog-amater u srednjoškolskoj dobi. To je utjecalo da je već u gimnazijskim danima počeo objavljivati svoje prve crteže i članke o zaštiti prirode, s težištem na krškim područjima, i od tada to neprekidno traje već više od pola stoljeća...

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Od 1959. godine zaposlen je u tadašnjem Geološkom zavodu Hrvatske kao asistent, kasnijem Hrvatskom geološkom institutu, gdje je proveo punih četrdeset godina. Godine 1999. u 65. godini života, umirovljen je u statusu višeg znanstvenog suradnika.

foto: I. Zagoda

O istraživačkom opusu dr. sc. Srećka Božićevića svjedoči više od 300 naslova, razasutih u raznim znanstvenim i stručnim časopisima, te popularnim publikacijama. U nekima od vodećih stručno-popularnih časopisa u Hrvatskoj pripada među najviše objavljivane autore (kao što je primjerice «Priroda», «Hrvatska vodoprivreda», «Hrvatski zemljopis»/«Meridijani», «Ekološki glasnik», «Hrvatski planinar» itd.). No, kad je riječ o spisateljskoj aktivnosti, onda prije svega treba spomenuti njegove samostalne knjige: «Vladimir Horvat i njegovih 500 stuba na Medvednici» (1969), «Čovjek u podzemlju» (1977), «Kroz naše spilje i jame» (1983), «Jame (kao) grobnice» (1991) i «Fenomen krš» (1992), te vodiče i monografije: «O Plitvičkim jezerima» (1995-2005), «Kamen i

voda – Rock and water» (2000), te u koautorstvu objavljenu knjigu «95. godina Instituta za geološka istraživanja» (2004). Njegovu stručno-popularizatorsku djelatnost upotpunjuju brojne samostalne izložbe vlastitih crteža i umjetničkih fotografija, kao i nebrojena predavanja na različitim tribinama diljem Hrvatske, od škola i drugih ustanova, preko stručnih i planinarskih društava do otvorenih učilišta i domova umirovljenika. Za popularizaciju geologije i speleologije 1987. godine dodijeljena mu je i republička nagrada «Fran Tućan». Zajednički nazivnik takvog njegova ustrajnog djelovanja u vremenu dugog trajanja širenje je spoznaje i pouke o vrijednostima prirode, ranjivosti okoliša nerazumnim zahvatima i postupcima čovjeka, kao i nužnosti njihove zaštite. Rezultati istraživanja i na njima temeljene odgojne vrijednosti koje promiče ovaj osebujni prirodoslovac višestruko su relevantni i za naš geografski stručni krug. Njihova primjena u nastavi mogla bi i trebala pridonijeti razvijanju i usvajanju pozitivnijeg sustava vrijednosti među mladim naraštajima. Pridružujemo se čestitkama našem Srećku na ovom vrijednom i zasluženom priznanju, primljenom u svibnju 2007. godine, i želimo mu dobro zdravlje kako bi svojim znanjem, iskustvom i zrelošću što dulje bio društveni korektiv našeg odnosa prema prirodi u vremenu zagubljenosti istinskih vrijednosti. Dane Pejnović

foto: I. Zagoda

Polaganjem dodatnih ispita na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu naknadno je stekao i titulu inženjera geologije. Magistrirao je 1973. na hidrogeološkoj problematici rijeke Gacke, a doktorirao 1985. godine na speleološkoj problematici Istre i nepredviđeno otkrivenoj kaverni s podzemnim vodenim tokom koji je njegovim nastojanjem iskorišten za vodoopskrbu opatijskog zaleđa.

DOGAĐANJA GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Festival znanosti 2008. Bijaše, kažu, u davno doba sedam mudraca. Među njima i Tales iz Mileta, otac grčke filozofije. On na pitanje od čega je sve nastalo, što je prapočelo, jednostavno odgovori – voda. I eto nam teme ovogodišnjega, šestoga po redu, Festivala znanosti. Voda naša svakodnevna, voda kao izvor života, voda za čovjeka i u čovjeku, voda u jeziku, voda u prirodi, u okolišu, u gradu, u svijetu, voda u svemiru… Voda kao glavna tema, ali i brojne druge teme u programu Festivala, u već tradicionalnim događanjima: predavanjima, predstavljanjima, promatranjima, radionicama, izložbama, znanstvenim kafićima, tribinama, natjecanjima... Festival znanosti ove se godine pridružuje i dvjema međunarodnim inicijativama Ujedinjenih naroda; Generalna je skupština UN-a razdoblje od 2005. do 2015. godine proglasila desetljećem vode – Međunarodnim desetljećem akcije Voda za život (http://www.un.org/waterforlifedecade/wdlogo.html), a poticajem je UN-a 2008. godina proglašena Međunarodnom godinom planeta Zemlje (http://yearofplanetearth. org). Radujemo se što se Festival znanosti 2008. svojom temom i svrhom te svojim programom uklapa u glavne ciljeve ovih vrijednih inicijativa, što je uključen u akciju Voda za život i što može doprinijeti Međunarodnoj godini planeta Zemlje u Hrvatskoj. Dođite i sudjelujte, i ove godine budite dijelom Festivala znanosti; poslušajte što vam znanost ima i želi reći, susretnite znanstvenike, pitajte ih što vas zanima, podijelimo oduševljenje ljepotom svijeta i radost njegova spoznavanja. Jer, da parafraziramo Dobrišu Cesarića, “taj san u slapu da bi mogao sjati”, tek kaplja svakoga od nas “pomaže ga tkati”. Dobrodošli u još jedno znanstveno proljeće... Organizacijski odbor Festivala znanosti 2008.

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Znanstveni skup Otok Rava Zadar, 20.-22. lipnja 2008. U organizaciji Sveučilišta u Zadru, Razreda za prirodne znanosti HAZU, Matice hrvatske – Zadar i Hrvatskoga geografskog društva – Zadar u Zadru će se od 20. do 22. lipnja 2008. održat znanstveni skup Otok Rava. Naime, o otoku Ravi – jednom od najmanjih naseljenih hrvatskih otoka– do sada je u hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj literaturi malo pisano. Namjera je organizatora ovoga znanstvenog skupa da se s različitih znanstvenih gledišta sveobuhvatno obrade prirodna osnova, povijesni razvitak, društveno-gospodarska obilježja te kulturološke posebnosti Rave. Znanstveni skup popratit će i izdavanje monografije o otoku koja će se objaviti do početka skupa te prigodna izložba koja će biti postavljena u Zadru, a od kraja lipnja i u izložbenom prostoru Knjižnice Grada Zagreba. (J. Faričić)

Znanstveni skup Zadarski mir – ishodište jedne epohe 20.-22. studenoga 2008. Od 20. do 22. studenoga 2008. na Sveučilištu u Zadru održat će se znanstveni skup Zadarski mir – ishodište jedne epohe. Na taj način komemorirat će se 650. obljetnica mirovnog sporazuma (1358.2008.) kojim se Venecija odrekla prava na svoje dotadašnje posjede na istočnoj obali Jadrana. U drugoj polovici 14. st. posljedni se put provodila sustavna jadranska politika ugarsko-hrvatskih kraljeva sa značajnim političko-geografskim i historijsko-geografskim implikacijama. Zadarski mir omogućio je neometani društveni i gospodarskih razvoj hrvatskih jadranskih gradova te njihovu čvrstu funkcionalnu povezanost sa neposrednim zaobaljem te širim nacionalnim zaleđem. (J. Faričić)

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

ERRATA CORRIGE Geografski horizont 1-2/2007 U članku HABSBURŠKI POPIS STANOVNIŠTVA 1857. GODINE Ivana Zupanca zbog tehničke pogreške na str. 10, lijevi stupac, iza 3. reda treba uvrstiti: Popis se provodio na kolektivnom upitniku, popisnim listinama u koje su se upisivali svi stanovnici jednog stana. U popisni list su se osim imena i prezimena upisivala i sljedeća obilježja: a) godina, mjesec i dan rođenja za muškarce između 14 i 20 godina, a za druge samo godina b) vjeroispovijest c) zanimanje d) bračno stanje e) mjesto pripadnosti f) oznaka, da li je osoba prisutna ili odsutna g) u opasku se bilježilo mjesto gdje se odsutna osoba nalazi h) podaci o stoci (marvi)

UPUTE SURADNICIMA

UPUTE SURADNICIMA Geografski horizont objavljuje stručne radove iz geografije i srodnih znanstvenih područja kao i interdisciplinarne radove. Časopis izlazi dva puta godišnje. Uredništvo prima rukopise tijekom cijele godine. U pravilu se objavljuju radovi na hrvatskom jeziku. Rukopis treba oblikovati prema izgledu objavljenih članaka u Geografskom horizontu. Članak treba napisati u najkraćem obliku što ga jasnoća izlaganja dopušta. Tekst treba biti jasan, sažet i gramatički ispravan. Uz tekst članka prilaže se i sažetak (nekoliko rečenica). Svi radovi podliježu stručnoj recenziji. Opseg rukopisa članka – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge – ne smije prelaziti 28 800 znakova (16 str.), od kojih na svakoj stranici 1 800 slovnih mjesta (30 redaka sa 60 slovnih mjesta u retku pri čemu se računaju i razmaci među rječima). Radovi se šalju u dva isprintana primjerka A4 formata i CD-u (program MS Word, font Times New Roman 12). Grafičke priloge (grafikone, fotografije, tablice itd.) s numeracijom valja prirediti kao posebni dokument prema standardnim načinima računalne izrade i prilagoditi širinu grafičkog priloga na 70 mm ili 150 mm u JPEG ili TIFF formatu minimalne rezolucije od 300 dpi. Grafičke priloge ne stavljati u tekst članka, već predviđeno mjesto za grafički prilog označiti rednim brojem i naslovom u izdvojenom retku. Isto vrijedi i za tablice: u izdvojenom retku navesti redni broj, naslov i izvor tablice. U slučaju preuzimanja priloga iz drugog izvora autori su sami dužni osigurati dopuštenje. Primaju se rukopisi pripremljeni sukladno uputama suradnicima Geografskog horizonta. Uredništvo, glavni i tehnički urednik pridržavaju uobičajeno pravo na sitnije izmjene teksta, tablica i način grafičke prezentacije, ali da to bitno ne utječe na sadržaj i smisao članka. Rukopisi se ne honoriraju, niti se vraćaju. Uz članak, autori su dužni dostaviti podatke o zvanju i kontakt adresu (ustanovu zaposlenja s adresom ili kućnu adresu; adresu elektroničke pošte). Korištena literatura citira se unutar teksta, i to tako da se u zagradi navede prezime autora i godina izdanja; na primjer: (Stražičić 1993) te broj stranice ukoliko se radi o citatu (Stražičić 1993, 37). Ako rad ima dva autora, treba navesti oba, na primjer: (Turk i Mirković 1993). U slučaju zajedničkog rada trojice ili više autora, u tekstu se navodi prezime prvog autora i skraćenica i dr. (odnosno et al. ako je članak pisan engleskim jezikom). U popisu literature navode se svi autori reference. Sve reference u tekstu navode se kao i prvi put, odnosno ne koriste se oblici poput «ibid.», «op. cit.» i slično. Na kraju teksta prilaže se popis literature (bibliografija) poredan prema abecednom redu prezimena autora i kronološkim redom za radove istog autora. Ukoliko se citira više članaka jednog autora iz iste godine izdanja, tada se uz godinu navode i slova po abecednom redu (npr. 2000a, 2000b itd.). U slučaju zajedničkog rada više autora, u popisu literature se ne koristi oblik «i suradnici», nego se navode svi autori. Za mrežno dostupne radove potrebno je, nakon dostupnih osnovnih referenci (naslova, autora itd.), navesti izvor (http://) i datum učitavanja.

Popis literature i izvora priprema se prema sljedećim primjerima:

Literatura: članak u časopisu: Henkel, R. (2005): Geography of Religion – Rediscovering a Subdiscipline, Hrvatski geografski glasnik 67 (1), 5-25. (Broj 67 označava godište (volumen) časopisa; (1) broj sveska unutar godišta, a 5-25 paginaciju rada u svesku.)

članak u zborniku radova: Stražičić, N. (1996): Hrvatska – pomorska zemlja, u: I. hrvatski geografski kongres: geografija u funkciji razvoja Hrvatske: zbornik radova (ur. Pepeonik, Z.), Zagreb, 12. i 13. listopada 1995., Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 102-114.

poglavlje u knjizi: Klemenčić, M. (1996): Promjene upravno-teritorijalnog ustroja Hrvatske 1918-1992., u: Hrvatske županije kroz stoljeća (ur. Mirošević, F.), Školska knjiga, Zagreb, 123-148.

knjiga: Stražičić, N. (1996): Pomorska geografija svijeta: (regionalna pomorska geografija svijeta), Školska knjiga, Zagreb. Graham, B.; Ashworth, G. J.; Tunbridge, J. E. (2000): A Geography of Heritage: Power, Culture & Economy, Arnold, London.

članak na internet stranici: Faričić, J.: Postoji li danas Dalmacija?, http://www.geografija.hr novosti.asp?id_novosti=202&id_ projekta=0 (29.02.2004.)

Izvori: publikacije: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001.: stanovništvo prema spolu i starosti, po naseljima, Statistička izvješća 1167, DZS, Zagreb, 2003.

internet stranica: Matisse’s Glossary of Internet Terms, 1994. – 2000. http://www.matisse.net/files/glossary.html (25.10.2000.) U posebnim, stalnim i povremenim rubrikama časopis objavljuje i druge priloge od znanstvenog i stručnog interesa: eseje, osvrte, recenzije, prikaze, bilješke o znanstvenim i stručnim skupovima itd. opsega do 9 000 znakova (5 str.). Takvi prilozi potpisuju se na kraju. Molimo autore da u roku od dva tjedna nakon izlaska časopisa iz tiska dostave Uredništvu časopisa bitnije tiskarske greške prema načinu objavljivanja (stranica, stupac, redak, stoji, treba) koje su se potkrale kako bi se objavile ispravke u sljedećem broju.

UREDNIŠTVO

Rukopisi se upućuju na adresu: Hrvatsko geografsko društvo, Geografski horizont, Glavni urednik, Marulićev trg 19, p.p. 595, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel. (01) 48 95 402, tel./faks. (01) 48 95 451, e-mail: hgd@geog.pmf.hr

GEOGRAFSKI HORIZONT - BROJ 1/2008

Želite li odsada redovito primati časopis GEOGRAFSKI HORIZONT (označite križićem kućicu) pošaljite sljedeće podatke na adresu HGD-a:

Hrvatsko geografsko društvo, Geografski horizont, Marulićev trg 19, p.p. 595, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel. (01) 48 95 402, tel./faks. (01) 48 95 451, ili na

e-mail: hgd@geog.pmf.hr

Kupac

.........................................................................................

Ulica i kućni broj

.........................................................................................

Broj pošte i mjesto ......................................................................................... Matični broj

.........................................................................................

/ Datum / Potpis / Pečat (za institucije) / : ............................................ Ukoliko želite naručiti i/ili pojedine stare brojeve Geografskog horizonta (označite križićem kućicu) popunite priloženu tablicu.� Bibliografija je dostupna na internetskoj stranici HGD-a. Naručujem sljedeće stare brojeve Geografskog horizonta:

Broj/godište

Količina

JOSIP FARIČIĆ

Povijesni problem određivanja geografske dužine i odabira početnog meridijana IVO NEJAŠMIĆ

Gdje je granica između Europe i Azije? RADOVAN PAVIĆ

Još o sjevernoj međi i granici Balkanskog poluotoka ANITA FILIPČIĆ

Gospodarsko značenje Australije ALEKSANDAR LUKIĆ

Geografski učinci proizvodnje i potrošnje biogoriva IGOR TIŠMA

Prezentacijske vještine u nastavi geografije ZORAN STIPERSKI Brazilom od Salvadora do Rio de Janeira

INFO KARTICA: Najdublji i najduži speleološki objekti u Hrvatskoj

KARTA GOVORI:

za fizičke osobe 25 kn

CIJENA: za pravne osobe 30 kn

Prostorna podjela (tipologija) hrvatskih županija prema sintezi demografskih indikatora