biblioteka  nokaut
Pero Kvesić Pudli lete na jug
biblioteka  nokaut
Pero Kvesić Pudli lete na jug
Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 2. Urednik: Božidar Alajbegović Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Boris Andrijašević Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Zagreb, ožujak 2014. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014. Copyright © Pero Kvesić, 2014.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Pero Kvesić
Pudli lete na jug Priče o psima i naizgled čudnim i neobjašnjivim događajima
Hena com
Psi i ljubav
Koliko znam u mojoj su porodici životinje oduvijek omiljene. U bakinoj su kući jednom prilikom istovremeno živjele tri papige, vjeverica, ribice, mačka i pas, i – osim ribica – svi su se slobodno kretali po kući kao u raju u kojem vladaju samo sloga, ljubav i mir. Ali sve druge životinje osim psa bile su ili kratkovječne ili na privremenom boravku ili tek u prolazu. I tako sam odrastao uz psa. Točkica je došla u našu kuću kada sam imao oko četiri godine, a pokopao sam je u vrtu kada sam napunio osamnaest. A ona nije bila jedini pas u mom životu. Bili su tu psi susjeda, rodbine, prijatelja... Zaista mogu reći da poznajem i volim pse od najranijih dana. Zato i danas, kada netko kaže “dom” zamislim kućicu, malo zemlje oko nje, drvo i psa. Bez psa mi pojam doma nije potpun. Nakon osamnaeste je uslijedio studentski život, hipijevska ljetovanja, skitanja po svijetu, vojska, život mladog novinara... – putovanja, podstanarstva, neuredan momački život, jurnjava, promjene, promjene, promjene... 5
Pero Kvesić
U takvim okolnostima nisam si mogao priuštiti preuzeti brigu o ikakvom psu. Tijekom tih petnaestak godina sreo sam brojne pse koji su mi se izuzetno svidjeli ili nad kojima sam se duboko sažalio, ili i jedno i drugo – sve bi ih vodio kući, ali kuće nije bilo, a niti vremena da im posvetim. Tako su se ti susreti svodili na to da bih zastao s njima, pogladio ih ili otišao do najbliže mesnice ili dućana, te kupio nešto da nahranim izgladnjela lutalicu. No takvi su susreti uvijek završavali obostranim razočaranjima. Ili sam morao otkloniti ponudu da prihvatim na dar ljupko štene ili se nisam mogao riješiti lutalice koji me je počeo slijediti Tako sam morao razviti ponašanje da štene niti ne primim u ruku, da mi se još više ne smili, a da pored lutalice prođem ni ne pogledavši ga, da mi se ne zakvači, pa da moram bježati ili ga grubo otjerati. U ranim tridesetim sam se oženio. I moja prva žena je voljela životinje, ali njen stav je bio jasan i nepokolebljiv – psu nije mjesto u stanu! Prvih godina braka živjeli smo u iznajmljenim stanovima, a naš brak je prvi puta došao u krizu kada sam se vratio s izgubljenim psom kojega sam pokupio na cesti, a ona nas oboje izbacila. Nakon nekoliko godina nesređenog stambenog pitanja preselili smo se u kuću moje bake s vrtom, te započeli graditi svoju kuću na imanju njezinih roditelja. Plan je bio da ostanemo kod bake dok ne sagradimo kuću, a zatim preselimo u novu i ostanemo ondje do kraja života. I tada sam sreo Bubu... 6
Pudli lete na jug
Išao sam pješice na posao rano ujutro kada se iz pokrajnje ulice pojavio prekrasan crni pas. U djeliću sekunde sam prepoznao po načinu kako se kretao i kako se ogledavao da luta izgubljen. Pored toga, znao sam sve pse iz okolice kojom sam prolazio i prepoznao da nije ijedan od njih. Automatski sam se prisilio da ne pogledam u njega, da mi korak ne zapne, da ijednim znakom ne privučem njegovu pozornost niti odam suspregnutu naklonost. Odlučno sam produžio, ali sam čuo kako me je slijedio nekoliko nesigurnih koraka, pa odustao. Otišao sam na posao i zaboravio ga. Dva dana kasnije izležavao sam se nakon ručka, a supruga se spremala izaći. Oprostila se, ali je učas bila nazad, sva usplahirena. Pred vratima je nepoznat veliki crni pas i ona se ne usuđuje izaći! Dapače, gura se da uđe! Ustao sam i otišao pogledati. Istog trenutka sam ga prepoznao. Bilo je božićno-novogodišnje vrijeme, grad je odjekivao od pirotehničkih iživljavanja primitivaca i nedoraslih, a pas je panično nastojao skloniti se. Maknuo sam ga da supruga može proći, ona je požurila jer je negdje već kasnila, nabrzinu sam odmjerio psa još jednom i viknuo da zaustavim suprugu. Zastala je na izlazu iz dvorišta i upitno me pogledala. Požurio sam obrazložiti: lijep je pas, žao mi ga je, očito je izgubljen, odrastao je i, iako nema ogrlicu, očito je dobro pažen; netko ga sada traži i brine se što je s njim i gdje je. Predložio sam: zadržimo psa u vrtu dva-tri dana, kuća nam je prepuna hrane, učiniti ćemo uslugu i psu i vlasnicima ako poslušamo pozive 7
Pero Kvesić
preko radija kojim se traže izgubljeni psi i čitamo oglase u novima... Ne može trajati duže od tjedan dana, a ionako nas ništa ne košta. Supruga je bez razmišljanja potvrdno kimnula glavom, uskočila u auto i odjurila. Tri mjeseca kasnije Buba je spavao u fotelji u uglu naše spavaće sobe. Pet godina kasnije supruga i ja smo se razveli. Rekao sam: uzmi što hoćeš, ali Bubu ne dam! Nekoliko godina nakon toga živjeli smo uglavnom u staroj “škodi”: ja za volanom, a on na stražnjim sjedištima. Šesnaest godina kasnije sahranio sam ga u vrtu kuće moje bake uz mjesto na kojem sam pokopao Točkicu. Ljubav među ljudima često je toliko složena interakcija da je teško vidjeti u čemu je suština. To je jedan od razloga zašto u ljubavnim vezama sve često ispada naopako, kako nijedan od sudionika ne želi. Ljubav čovjeka i psa je jednostavna, i upravo zato je često moguće uočiti ono što je među ljudima neprepoznatljivo. A kada jednom u jednostavnijoj situaciji uočimo što treba tražiti, na što usmjeriti pozornost, lakše ćemo to pronaći i u složenijoj, gdje bi nam inače lako izmaklo. Recimo, često sam se kasnijih godina prisjećao priče kako sam prihvatio Bubu i čemu me to iskustvo može podučiti. Kao prvo, da bih došao do pouke, moram otkriti i da ovo što sam ispričao nije cijela priča. Naime, u trenu kada sam ponovo vidio izgubljenog psa, i to još pred 8
Pudli lete na jug
svojim vratima, učinilo mi se to kao poruka sudbine: eto, pokušao si pobjeći od njega, ali on te ipak pronašao! Osmotrio sam ga i svidio mi se još više nego kada sam ga prvi puta vidio, toliko mi se svidio da me preplavilo – eto, upravo takvog psa odavno želim! I dok sam bez oklijevanja morao riješiti problem kako ukloniti u stranu velikog nepoznatog psa, istovremeno sam brzo razmišljao: kako da izvedem da ga zadržim? Kada sam predložio supruzi da ga pričuvamo nekoliko dana, prešutio sam da imam na umu i drugu mogućnost – što ako se nitko ne javi da ga traži? Da sam to spomenuo, ne bi pristala na onih prvih nekoliko dana. A ako pristane, bio sam uvjeren, životinji ne treba više od sedmice da joj se uvuče pod kožu. Drugo, čega sam postao svjestan znatno kasnije, začudio me kako sam od prvog trenutka kada sam ga drugi puta vidio radio samo na tome da ga zadržim, pri čemu se nije aktivirala ni zerica mog decenijama izgrađivanog i održavanog mehanizma za odbijanje. No odgovor je jednostavan: mi smo bili u mogućnosti da si priuštimo psa. Vjenčali smo se s namjerom da do kraja života smireno živimo, stanovali smo u kući s vrtom iz koje smo trebali preseliti u drugu s još većim. A Buba je naprosto prvi pas koji se pojavio nakon što su se okolnosti i planovi tako posložili, pri čemu je on sam bio takav da bih ga rado prihvatio. Vjerojatno je moja podsvijest sve to uzela u obzir i poput kompjutora izbacila rješenje – zadrži ga! Lako moguće da je i u supruzi proradio isti takav “unutrašnji kompjutor”, te je i ona svoj nepopustljiv stav otklonila izlikom da se žuri i ne stigne razmisliti. Zašto nisam postupio na 9
Pero Kvesić
isti način kada sam ga sreo prvi put? Žurio sam na posao, te ga nisam niti mogao povesti. Ako je to tako, uči nas da su za ljubav nužna tri sastojka: 1) onaj koji želi voljeti sreće 2) ono što bi mogao zavoljeti 3) u okolnostima u kojima je ljubav moguća. Pouka zvuči banalno naivno, ali u konkretnim životnim okolnostima ništa teže nego da se ta tri elementa sretno poklope. I ne samo da ta tri elementa moraju postojati, nego ih se treba i točno prepoznati: jesam li sposoban i voljan za ljubav? Je li osoba koju sam sreo zavrijedila da je se zavoli i da li će moći i htjeti uzvratiti? Jesmo li zaista u takvim životnim okolnostima u kojima bi se naša naklonost mogla razbuktati u pravu ljubav, ili su okolnosti takve da ih ni najveća ljubav ne može nadjačati? Ljubav prema psima je jednostavna i zato jer je pas stvorenje koje ne može ne voljeti. Ako mu poklonimo ljubav, ne može ne uzvratiti. Samo nečovjeka vlastiti pas ne bi zavolio. No među ljudima nema takvog automatizma, potrebna je uzajamnost, te to procjenu tri potrebna elementa kvadrira time što i druga osoba mora prepoznati da i kod nje ta tri elementa postoje. Dodatni mehanizam koji može prouzročiti mnogo nevolja i dovesti do kobnih posljedica je sam “unutrašnji kompjutor”. Ma koliko nam pomaže da u času nužde donesemo odluku brzo, što ako radi pogrešno? Što ako ima neku sistemsku grešku, skriveni “bug”, ako je zaražen “virusom” ili pati od koje druge boljke koja može snaći i najmoćnija računala? Opasnost da će nas vlastiti “unutarnji 10
Pudli lete na jug
kompjutor” navesti na krivu procjenu je tim veća što on radi bez kontrole svijesti, a kad se povedemo za njegovom procjenom i prihvatimo je, ne možemo je bezbolno izbrisati. Kada nam “unutarnji kompjutor” pošalje poruku, najpametnije je ne prihvatiti zdravo za gotovo, nego pokušati dokučiti zašto nam je poruka poslana i zašto je upravo takva kakva jeste. To dovodi do toga da se je nužno neprestano preispitivati kako bi upoznali sami sebe i tako imali čvrstu točku na koju se možemo osloniti da pomaknemo svoj svijet. To je bila prva lekcija o ljubavi kojoj me je podučio život s Bubom. Tijekom šesnaest godina zajedničkog života bilo ih je još mnogo. Mnoštvo je razloga zbog kojih čovjek može zavoljeti i voliti psa. Mnoštvo je razloga, od kojih mnoge ne znamo, zašto pas može zavoljeti i ostati vjeran čovjeku, iako se oni svi svode na ono osnovno – da pas ne može drugačije. Mnogo je osobina koje ljubav čovjeka i psa čine jedinstvenom. Ljubav čovjeka i psa vrijedna je ne samo sama po sebi, nego nas i može naučiti toliko toga o ljubavi da postanemo sposobniji voljeti drugog čovjeka, druge ljude. Povećana sposobnost za ljubav čini nas i voljnijima da tu sposobnost primijenimo. Ljubav prema psima čini nas boljim ljudima.
11
Pseći nos
Vjerujem da psi na poseban, sebi svojstven, čudnovat način razumiju čovjeka. Vjerujem jer ne mogu provjeriti i dokazati, pa da znam, a bio sam svjedokom mnogih događaja koji su na to ukazivali. Buba je preko noći spavao u našoj spavaćoj sobi, obično smotan negdje na tepihu u blizini kreveta. Ujutro nas nikada nije budio, ma koliko bio nestrpljiv da ustanemo i započnemo dan. Znalo se događati da u magnovenju, dok se preokrećem na jastuku, na sekundu otvorim oči i zapazim vrh njegove njuške ni dva pedlja od moga lica kako me usredotočeno promatra. S tom slikom, kako strpljivo sjedi i čeka, ponovo sam tonuo u san. No bilo je dovoljno da se bilo tko od nas zaista probudi, pa znajući što ga čeka, u želji da oduži užitak jutarnjeg valjanja po posteljini, pokuša odglumiti da i dalje spava, pa se ne miče, ne otvara oči i smireno diše – nije bilo načina da ga se prevari. U narednom trenutku je već dahtao pored uzglavlja, cvilio i uvijao se, ubadao nas njuškom, a ako bi 13
Pero Kvesić
tvrdokorno odbijali priznati da smo se probudili, propinjao se na krevet i udarao nas šapama. To smo mogli zaustaviti samo na način da obavimo ono što smo moja prva žena i ja nazivali “jutarnji ceremonijal”: položiti mu ruku na glavu, počešati ga iza uha, pomaziti po leđima, reći nekoliko umilnih riječi i ustati iz kreveta. Nakon toga je strpljivo, ne ometajući nas ni požurujući, čekao da izađemo iz kupaonice, obučemo se i – neizbježno – izađemo iz kuće vodeći ga sa sobom. Sličan je bio i “ceremonijal pozdravljanja”. Moralo ga se obaviti kad god bi se netko od nas dvoje udaljio od njega makar na sat. Recimo, ako je netko, ne daj bože oboje, otišao od kuće, pa kad se vratio, ili kad bi ga netko poveo u šetnju, a drugi ostao kod kuće, uvijao se oko koljena onoga s kojim se ponovo susreo sve dok ga ne bi počeli tapšati po leđima, provukli mu prste kroz krzno i po njegovoj mjeri dovoljno pozdravili. Ako bi nas bilo što spriječilo u tome, recimo vrećice s namirnicama u rukama koje treba odložiti ili telefon koji nas je dočekao zvoneći, odlučno je zahtijevao da se ceremonijal obavi, propinjao na nas i glasno prosvjedovao. Tako smo jednog jutra moja prva žena i ja nabrzinu dogovorili da ću ja povesti psa sa sobom naokolo jer ona neće izlaziti iz kuće. Zbog toga sam uzeo bolji auto, a ne onaj kojemu su već nekoliko tjedana bile oslabljene kočnice, a ja nisam nalazio vremena da ga odvezem mehaničaru.
14
Pudli lete na jug
Kad sam se vratio, prvo što sam zamijetio bilo je da drugi auto nije pred kućom. Popeo sam se u stan, nije bilo ni žene. Buba je žurno optrčao sve prostorije i odjurio u spavaću sobu. Otamo sam uskoro začuo njegovo uzbuđeno cviljenje. Povirio sam kroz vrata i spazio ga kako sjedi pored uzglavlja kreveta, pilji u jastuk i cvili. Otišao sam načas do kupaonice, a kad sam se vratio zatekao sam ga u istom položaju, ali daleko uznemirenijeg. Dobacio sam mu “Što ti je? Smiri se”, ali me nije poslušao. Dapače, uzvrpoljio se, skočio na sve četiri i nestrpljivo tapkao. “Hej!”, pozvao sam. “Dođi ovamo.” Buba je bio jedan od poslušnijih pasa, ali taj put se nije ni osvrnuo. Pokušavao je sve što je mogao: mahao repom, cvilio, kevtao, sve više i više je izgledao kao izbezumljena životinja. Promatrao sam ga dok sam se presvlačio u kućnu odjeću i pitao se što mu je. Pokušao sam ga primiriti s još nekoliko riječi, pokušao s komandama koje uvijek poštuje, “Sjedi”, “Lezi”, “Idi van”, čak i s najmoćnijim riječima na svijetu “Idemo šetati!” – ništa nije djelovalo. Na kraju sam otišao u kuhinju, natočio čašu pića, vratio se u spavaću sobu, sjeo u ugao, pripalio cigaretu i čekao da vidim što će dalje biti. On se u međuvremenu ushodao uz onu stranu kreveta na kojoj uvijek spava moja žena. Neprestano okrenut njuškom ka posteljini cvilio je uzduž ruba kao da je vidi 15
Pero Kvesić
da je ondje. Pokreti njegova tijela, repa i ušiju odavali su sva moguća pseća raspoloženja: čuđenje, zbunjenost, očekivanje, veselje, razočaranje, potištenost, ljutnju. Nikada ga nisam takvoga vidio. Kao opsjednut. Izgledalo je kao da čeka da njegova neprisutna obožavana gazdarica položi ruku na njegovu glavu i odagna demone koji su ga zaposjeli. Pripalio sam već drugu cigaretu, a u njegovom raspoloženju sve su više prevladavali očajnički tonovi, dok nije počeo potiho izgubljeno zavijati. Htio, ne htio, njegovo raspoloženje mi je počelo izazivati nespokoj. Kao prvo, nikako mi je nije bilo jasno što mu je. Do tog trenutka sam mislio da ga poznajem do granica koliko je moguće upoznati psa i da smo u ne mož’ boljim odnosima. Svako malo sam ga pozivao, iskušavajući sve moguće načine, od umilnog poziva na maženje do oštre komande, ali sve čime me je udostojao bio je brzi pogled preko ramena kojim kao da je govorio: “Pusti me! Zar ne vidiš što se događa?!” Gledajući ga tako neizbježno sam se prisjetio kako ljudi govore da psi imaju tajanstvena osjetila, zlokobnu moć predosjećaja smrti, kako zavijaju noć prije smrti nekog ukućana ili prije potresa, i nametalo mi se – ako toga ima, onda mora da izgleda ovako! I sve više sam bio zabrinut – gdje mi je žena? Rekla je da će me dočekati kući, a nema je, nema čak niti uobičajene poruke gdje je otišla. Ništa nije kako bi trebalo biti. 16
Pudli lete na jug
Treću sam cigaretu već nervozno pripalio da se smirim. Dospio sam do pola kad začuh otvaranju ulaznih vrata i suprug u kako ulazi u stan. I pas i ja smo joj pojurili u susret, ne zna se tko obradovaniji. Njezina je priča bila kratka i jednostavna. Radila je nešto po kući i iznenada ju je, u sekundi, preplavila neka slabost. Odvukla se do kreveta i sručila na njega. U narednom trenutku zgrabila ju je snažna groznica: tresla se, oblila ju je nagla vrućica, obilno se znojila, bilo joj je istovremeno hladno i vruće. S mukom je dohvatila dva aspirina iz noćnog ormarića, progutala ih, pokrila se i čekala da napad prođe. Ležeći tako odjednom se prisjetila da neizbježno mora na fakultet i da već kasni. Bez razmišljanja, u bunilu, iskočila je iz kreveta, poravnala posteljinu, obukla se za izlazak, istrčala iz kuće ne sjetivši se ostaviti mi ikakvu poruku jer je namjeravala vratiti se prije mene, sjela u auto i odjurila. Sad je dobro. Bubino ponašanje se razjasnilo. Pas “vidi” njuhom, a iz kreveta u kojemu je malo ranije natapajući posteljinu ležala moja žena znojeći se mnogo više nego obično, izbijalo je dovoljno mirisa da ga uvjeri kako je ona i dalje ondje, da je na svoj način “vidi”. Prišao je da joj se javi, ali od nje nije dobio ni glasa, ni pokreta, ni blagotvorni dodir. Obveselio se smatrajući da ju je našao, ali ga je nedostatak odaziva uznemirio. Tko zna kako se sve to prelamalo u njegovoj glavi; najvjerojatnije su se sukobljavala pitanja 17
Pero Kvesić
“Što je s njom?” i “Da nisam što skrivio?”, najgora moguća dilema za psa. Premda se sve razjasnilo, trebalo mi je cijelo poslijepodne da odagnam negativne vibracije. A onda misao: što bi bilo da mi se ženi štogod dogodilo? Ništa izglednije nego da ju je snašla neka nesreća, vjerojatnost ogromna. Bila je u vrućici, košmarne glave, sužene svijesti; da je mogla trijezno razmisliti odlučila bi da u takvoj prilici nikuda ne ide. Naglo se sjetila da kasni na važnu prigodu i takva smušena jurila kroz grad oko podne, kad su ceste pretrpane vozilima, a svi vozači histerični. I to u autu s neispravnim kočnicama! Čudo je da joj se ništa nije dogodilo! A zatim dalje: što bi bilo da se nije vratila? Da je umjesto nje stigla crna vijest da se skrhala, da su je vatrogasci izvadili iz olupine režući lim, da moram u mrtvačnicu identificirati smrskane ostatke? Nitko živ nikada me ne bi razuvjerio da se osvjedočio kako je kućni ljubimac tajanstvenim osjetilima predosjetio tragediju. Shrvan bolom svima bih to pričao (a prilika bi bilo napretek jer bi se sva rodbina i prijatelji – i moji i njezini i zajednički – sjatili da me tješe). Zatim bi se, šokirani nesrećom i osupnuti izuzetnom pričom, razletjeli od prijatelja do poznatih, od poslovnih partnera do susjeda, da dalje prepričaju što su čuli uz dodatne komentare i prigodna pretjeravanja: Znate ga, on je staložen, razuman čovjek, ne bi on izmišljao ili pretjeravao, ama kakvi! Bilo je upravo tako! Zamislite! Pas! 18
Pudli lete na jug
A onda, kakvih sve ljudi ima... Recimo, vrsta koju nazivam “I ja!“ (izgovara se s prizvukom magarećeg revanja): kažeš mu da se loše osjećaš, odmah čuješ da je taj još gore; kažeš da si dobro, i on je; ispričaš što ti se dogodilo, a on još nije ni saslušao, već viče “I meni!”; kažeš da si to i to, on odmah viče “I ja!” I sad takav čuje priču o nadnaravnom psećem pretkazanju... Automatski, ne razmišljajući, ni ne shvaćajući što govori, već će se prisjetiti neke još drastičnije zgode. Tako se rađaju bajke i budalaštine, mistika i predrasude. Čudno je ono čemu ne znamo objašnjenje. Dvanaest godina kasnije pokopao sam psa u vrtu. Tim povodom posjetila me je i prva žena. Sjeli smo iznad svježe humke i zajedno tugovali. Iznenada, ne znam kako, sjetim se kako je onomadne “predskazao” njezinu nesreću i pitam: – Sjećaš se? Ona me bijelo pogleda: – Ne. Tu se ja iznenadim. Pa kako? Pokušam joj pobuditi sjećanje podrobnostima te epizode. I dalje me je zbunjeno i upitno gledala sve dok ne spomenuh kako ju je naglo, bez ikakva vidljiva razloga, spopala visoka temperatura, tresla je sat vremena i isto tako naglo i neobjašnjivo nestala. Na to se ona ozari: 19
Pero Kvesić
– Ah, da! – I razveže joj se jezik: tako u vrućici jurila je gradom, naišla na neke poznate, ti je nagovorili da ih hitno odveze na neko mjesto, upala u nevjerojatne pustolovine – nešto nezaboravno za cijeli život; jedva je čekala da se vrati kući i ispriča mi, sjećam li se da mi je pričala i što mi je ispričala? Ja? Ne! Mogao bih se zakleti da sam njezinu priču čuo prvi puta upravo tada, nad svježim psećim grobom. Nedostajao nam je treći. I on bi sigurno imao svoju priču i dao bih sve što sam mogao dati da sam je čuo ili da je mogao barem još jednom zalajati.
20
Pero Kvesić posegne za perom kad susretne ljude, pse i pojave o kojima vrijedi progovoriti. Onda sjedne, naćuli osjetila, izbjegne žanrove pa tuđi svijet i svoje junake stoički animira, ironizira, proziva, erotizira, uznemiruje, sjenča, centrira i arhivira. Pisanje mu je više od šetnje sa psom, a šetnja sa psom više od pisanja. To je njegov način da se istakne ne onime što ima, nego onim što jest.
Pero Kvesić Pudli lete na jug Pero Kvesić rodonačelnik je tzv. proze u trapericama; njegovo pismo obilježava nepretencioznost, jednostavnost izričaja, imperativ jasnoće i razumljivosti, te humornost, zabavnost i komunikativnost. Kao i većina autora poniklih u novinarstvu, Kvesić piše mnogo, lako i brzo. No, zbog različitih, često čak i politički uvjetovanih, nametnutih razloga, on nije objavljivao mnogo. Ipak, i u dugim razdobljima neobjavljivanja, nastavljao je pisati – i to na blogu. Knjiga Pudli lete na jug sadrži prozu prethodno objavljenu na Kvesićevim blogovima, a u kojoj se bavi dvjema tematskim preokupacijama: neobičnim i naoko neobjašnjivim događajima iz svakodnevice, te suživotom čovjeka i njegova najboljeg prijatelja – psa. Kvesić je sklon anegdotalnom pristupu, često balansira na granici fikcije i stvarnosti, a tekstovi su redovito autobiografski obilježeni. Na zabavan način posreduje upečatljive kriške urbanog života te humor spaja s kritikom ljudskih slabosti, uz političke aluzije i erotske impulse. No, Kvesić je i autoironičan, rado ismijava vlastite nedostatke, i zapravo je humoran pristup stvarnosti i životu temeljna odrednica njegova pisma. Pudli lete na jug nepretenciozna je, duhovita, blaga i topla knjiga humoreski i anegdota, od autora humanističkog svjetonazora, iznimno znatiželjnog te uvijek spremnog za nova iskustva i njihovu upečatljivu, duhovitu literarnu artikulaciju. ISBN 978-953-259-073-9
www.hena-com.hr
119,00 kn fotografija na naslovnici: istockphoto