Logor posrnulih žena

Page 1

ANTON BALÁŽ

logor posrnulih žena


Nakladnik HENA COM Zagreb, ožujak, 2015. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Urednik: Božidar Alajbegović Lektura: Boris Andrijašević Prevoditeljica: Sanja Milićević Armada Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Anton Baláž, Tábor padlých žien Copyright © by Anton Baláž Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Objavljivanje ove knjige potpomogla je SLOLIA, Committee the Centre for information on Literature in Bratislava, Slovakia


Anton Baláž

Logor posrnulih žena

Prevela sa slovačkog Sanja Milićević Armada

Hena com



1 Prorez prema budućnosti Jadna Ernička: ne zna se ponašati kao prava profesionalka. Još u krčmi omamila ju je opojna svježina koja se širila oko mornareva tijela, a već na putu prema sobi osjetila je kako joj se od uzbuđenja navlažilo rublje. A sad, kad je na noćni ormarić stavio novac, na mišićavo tijelo počinje navlačiti majicu i gleda u njezine grudi koje još podrhtavaju, odjednom se nasmije nesigurnim, čistim, gotovo dječjim osmijehom i Ernička, mala glupača, još uvijek opijena mornarskom svježinom koja se prilikom snažnog trenja njihovih tijela pomiješala s mirisom čiste, hladne soli, odluči mu dati još jednom, besplatno. – A sad iz ljubavi, mornaru... Još uvijek odjevena tek u crne američke čarape, Ernička podigne bokove kako bi svjetlo, koje na nju pada ispod sjenila noćne lampe, na njezinu tijelu stvorilo primamljivu sjenu. Mornar stane usred pokreta. Neupadljivo baci pogled na svoju mornarsku košulju u kojoj ima novčanik. Ernička primijeti njegov pogled, procijeni ga i shvati da je mornar vjerojatno nije razumio i zato glasnije, stidljivo ponovi: – Sad... iz ljubavi! 5


Anton Baláž

– O, ljubava? – i mornar, ugodno iznenađen, raširi ruke. Ispod njegova mišićava trbuha počne se dizati njegov mornar. I on je prilično mišićav. Erničku obuzme znatiželja, pita se je li i on očuvao opojnu svježinu i je li isto tako prožet mirisom hladne morske soli. Istodobno shvati da bi njezine starije kolegice, osobito Manda i Velika Berta, takvu znatiželju doživjele kao znak da je još daleko od prave profesionalke. Zato Ernička odustane od iskušenje da se u to, prvo zaigrano, a onda strastveno, uvjeri. I ovako doživi zadovoljstvo zbog toga što je mornar ponovno dodiruje. A kako je to sad iz ljubavi, mornar je prema njoj pažljiv i nježan. Ernička se pak gotovo čedno ponaša – zna da to ide uz ljubav. Kao i zamagljen pogled, blago otvorene usnice, nerazumljivo šaptanje, slatka obećanja. Poželi sve to iskušati. No stigne tek zamagliti pogled kad se iza zida začuje budilica. Joj, ta Manda sa svojom glupom budilicom, pomisli mrzovoljno. Budilica je podsjeti da je već trebala biti u Au-caféu. Potpuno se otrijezni od opojenosti kad zamisli Dugu kako se dere na nju i odmah joj počinje prijetiti da će joj oduzeti ovu sobu i dati je Velikoj Berti, a ona će otići u sobičak iza šanka, gdje će morati gledati pijance koji mokre i povraćaju i podnositi perverznjake koji će kroz prozor pokušavati zaviriti u sobu i pritom svršavati izravno na prljavo staklo. Ernička ne mora ni zamišljati dalje, odmah je obuzme gađenje. Mornar nije čuo zvuk Mandine budilice jer u sobu istodobno, kroz otvoren prozor, ulazi i zvuk glazbe iz krčme. Iscrpljen leži na olinjaloj baršunastoj sofi i na licu mu je zadovoljan, ali i pomalo začuđen izraz: na takvu kurvicu u pristaništima na Dunavu još nije naišao. Njegova se muškost spustila među raširena bedra, iznad kojih se bijeli trokut nepreplanulog trbuha. Mornar ispruži ruku prema gruboj 6


Logor posrnulih žena

plavo­j košulji. Ernička se uznemiri, misli da za nju želi izvući još neke dolare. Uostalom – čak bi ih i prihvatila. Ali kad on iz džepa košulje izvuče cigarete, nježno ali odlučno odmahne glavom, ne želi. Mornar odmah shvati, počne se odijevati. I straga je lijep. Kad mornar otvori vrata prema stubištu, Ernička na grudima i u krilu osjeti hladan zrak. Pokrije se laganim prekrivačem, ispruži se na leđima i osjeti kako joj se niz kralježnicu počinje širiti umor. Pomisao na Dugu je potjera. Ustane, iza zavjese u kutu spužvom se opere među nogama. Želi navući gaćice. Otkrije da su još mokre; mornar ju je u sobi prvo počeo dodirivati preko njih. Inače to Ernička muškarcima ne dopušta, kako se ne bi previše uzbudili i predugo ostali. Manda to rješava budilicom. Ernička odloži gaćice. Ne da joj se tražiti druge. Na brod do Petržalke više ne stigne, ostat će u Duginoj krčmi do zatvaranja, ne mora se bojati da će joj odozdo biti hladno. Zato ne navuče ni grudnjak, sada je teško doći do njih. Prije su ih uvozili iz Beča, no trgovci su sad uplašeni. I tako Ernička odjene samo haljinu, uredi si kosu, malo popravi šminku i uzme šeširić. Zgrabi torbicu u kojoj uvijek nosi svoju zdravstvenu knjižicu. Na hodniku odluči da će se radije spustiti s Mandom. Otkad su Mandu uvukli u trgovanje šećerom na crno i prima posjete visokih službenika, Duga je ostavlja na miru; čak je se pomalo i boji, zbog toga što ju je prije vrijeđao, stari gulikoža. Ernička za svaki slučaj pokuca i tek onda zaviri u sobu. Manda je još uvijek u kombineu, upravo namješta krevet. Preko ramena pogleda Erničku. – Dobila si? Manda kimne. Čak se i osmjehne, ali nekako izmučeno. – A što? 7


Anton Baláž

– Ovaj se samo poigrao. Manda se uspravi i okrene. U dubokome izrezu kombinea guraju se velike, sjajne polukugle njezinih grudi. Ima muškaraca koji dolaze k Mandi samo zato da bi se poigrali s njima, valjali se po njima, ležali s licem u toploj udobini između njih. Odlaze od Mande pomalo postiđeni, no većinom se ponovno vraćaju. – Doći će opet? – pita Ernička, ali bez zavisti. – Hoće. Ako netko ne otkrije da na crno prodaje bonove. Zbog toga ga sad mogu poslati u logor. Manda duboko udahne. Uzdah joj uzbiba grudi. Namršti se i zatraži od Erničke da joj pomogne navući korzet. Ernička joj ga navlači preko teške, čvrste stražnjice, a ona puše i vrti bokovima kako bi se korzet raširio. Napokon im uspije, Manda se okrene, protegne se. Sve se uzdiže pred Erničkom: velike grudi, široki, sada korzetom stisnuti trbuh, ispupčena, snažna bedra koja zatvaraju duboki, za službenike koje Manda u posljednje vrijeme u njega mami, i pomalo zastrašujući trokut; uglavnom nisu sposobni za nešto više od igranja njezinim grudima. Pritom se samo oznoje, a budilica ih obično prestraši. – Nikakvi muškarci, ti činovnici – progunđa Manda. Rukom si prijeđe preko trbuha, na bedrima popravi haltere, prsti joj zadrhte. Pogled joj se susretne s Erničkinim pogledom, koji kao da govori: ja ću ti to učiniti, brzo, stojećki, kako ne bi poslije morala sjediti dolje tako narajcana, ljuta, svadljiva. Mandina se bedra pod tim pogledom počnu nehotice razdvajati. Ali pogled na budilicu omete iskušenje. Manda podigne haljinu sa stolca i počne je navlačiti preko glave. – A kako si ti prošla, ptičice? – Mornar. Zamisli, poslije sam mu dala još jednom, iz ljubavi, Manda. 8


Logor posrnulih žena

Ernička se čedno osmjehne. Manda s negodovanjem zavrti glavom. – Kad si prostitutka, nemoj davati iz ljubavi, to zapamti. To uvijek donosi nesreću. Ili djecu... Ernička samo uzdahne. Priznaje da je Manda u pravu; ona ima dijete kao plod ljubavi i zbog njega se upetljala u ilegalno trgovanje šećerom, jer želi da joj dijete bude dobro odgojeno, a za to joj je potrebno više novca nego što uspijeva zaraditi svojom kobiljom stražnjicom i primamljivim grudima. – Iz mornara izbija takva svježina, Manda – privije se uz nju Ernička kad izađu na hodnik. – Šećer si danas nabavila, tako da si možeš jednoga priuštiti. – Ne gnjavi stalno s ljubavlju, ptičice – hrapavim glasom kaže Manda. – I ne naslanjaj se na mene. Znam da se naslanjaš samo zato što se bojiš onog starog kurvara Duge. Ja se ne bojim ni službenicima reći da je arizirao dobrog Židova Weismana i onda ga dao odvesti u logor. A poslije rata je opet od pijanih partizana kupio potvrdu o sudjelovanju u pokretu otpora i sredio narodnu upravu za svoju kuću. Misli da ga se nećemo riješiti. – Tiše, Manda – kaže Ernička prestrašeno jer se već spuštaju po stubama i, premda i na stubište dopiru glazba i urlanje iz krčme, netko bi ih mogao čuti. Ali Manda samo slegne ramenimaa, zagladi haljinu na bokovima i ljutito progunđa: Joj, narajcana sam kao kobila! te uvuče Erničku u lokal. Dočeka ih gusti dim cigareta, urlanje mornara, udaranje čaša po hrastovu stolu i oštri zvuk Carmeninih potpetica. Vatrena plesačica upravo visoko zadiže svoju crvenu suknju s volanima i pred razigranim mornarima sijevaju njezine sjajne, dugačke noge i jednako tako sjajne okrugle grudi u dubokom dekolteu zelenog bolera. 9


Anton Baláž

Prava jazbina poroka. I još mornari na dugome hrastovom stolu počinju praviti mjesta kako bi odozdo mogli promatrati gdje završavaju te divne, vitke noge temperamentne plesačice. – Uskoro će se popeti na stol – hladnokrvno konstatira Manda kad se osvrnu po lokalu i odu se nasloniti na šank. Susretnu se s bijesnim Duginim pogledom. On se provuče ispod pulta i uhvati Mandu za lakat. – Gdje ste dosad, flundre? Pogledaj što radi ova majmunica! Idi joj nešto reći, inače ću izgubiti licencu. – Pustite me na miru, ne idem sad onamo. – Onda ćeš završiti na ulici kad mi svinje zatvore lokal! – i Duga gurne Mandu u salu. Mornari već uza smijeh i urlanje počinju dizati Carmen na stol, pritom se koriste svim zabranjenim zahvatima na njezinu tijelu, no plesačici to očito ne smeta, zvonko i izazovno se smije, sama podiže ionako visoko podignutu suknju i... Te večeri neće doći do najgorega. U krčmu utrči prodavačica cvijeća, stara skitnica Božgayová, i prodornim glasom vrisne: – Meneküljetek1, racija, brišimo! No te večeri u četvrti Vydrica to nikome neće uspjeti. Kroz vrata u lokal nagrnu muškarci u šeširima i tamnim montgomerijima, stanu raskrečenih nogu, na trenutak šute i promatraju i zatim jedan od njih oštro izgovori: – Osim mornara, pokupite sve. Neko vrijeme se nitko ne buni, zatim se javi violinist ciganske glazbe. Čelo mu se još sjaji od znoja, rame mu je uprljano kolofonijem. 1

Mađarski: bježite (nap. prev.)

10


Logor posrnulih žena

– Oprostite, gospodine zapovjedniče, mi ovdje imamo angažman... kao narodni glazbenici... ovdje, izvolite – i violinist iz džepa na crnome prsluku odmah izvuče složeni papir i s njim krene prema muškarcu koji se ponaša kao zapovjednik interventne jedinice. On oklijeva, a zatim s gađenjem iz Ciganinove znojne i drhtave ruke uzima papir, rastvori ga i pogleda. – Trio Rio? – Sada Tri Lakatoša, molim, potpuno narodni naziv, molim. Narod ima povjerenja u nas, molim. – U redu. Imate dozvolu, narodni ste glazbenici, onda nećemo dopustiti da svirate po sumnjivim rupama. Otići ćete onamo gdje ste sada narodu stvarno potrebni. – Pokorno zahvaljujemo, gospodine zapovjedniče, ali narod i ovdje... – Uzmite opremu, Lakatoš – grubo na violinista poviče drugi muškarac u montgomeriju. – I vi se pokrenite, kurve! – otrese se odmah na Mandu i Erničku. Mandu čak i gurne, tako da zamalo razbije staklo na vratima. – Seronja! – bijesno kaže Manda. Nasreću, u galami koja je nastala u lokalu policajac je ne čuje. No sve ih nemilosrdno tjeraju. – Imaš li kod sebe zdravstvenu knjižicu? – Ernička na ulici upita Mandu. Ona kimne. – Nasreću i ja. Ali nemam gaćice... Manda samo slegne ramenima. No Ernička je ozbiljno zabrinuta. Misli kako će ih poslije racije, na kakve su u Vydrici navikle, iz policijske postaje poslati na ginekologiju. Doktor koji ih u bolnici redovito pregledava, uvijek se ljuti kad neka od njih dođe bez gaćica. Kad biste barem nakratko pokrile škatule, uvijek ih ljutito grdi. I tako Ernička sa strahom ulazi u policijski autobus. Ne sluti da ih zeleni 11


Anton Baláž

autobu­s sa zatamnjeni­m staklima ovaj put vozi mnogo dalje od policijske postaje. Odvozi prostitutke u njihovu radosnu budućnost. Ajoj, jadna Ernička, tako se u povijesnom trenutku našla bez gaćica, s golim prorezom.

12


2 Podrivali su državu, sad pjevaju Doktor Zigmund u logorskoj ordinaciji pregledava lijevu dojku zapovjednice Matilde, koju je primjereno izvukla iz svoje raskopčane zelene bluze. Logorski liječnik, inače zatočenik, osuđen na dvije godine prinudnoga rada u logoru iz političkih razloga, nije mogao odbiti da zapovjednici ženskoga logora pregleda lijevu dojku, prostrijeljenu tijekom slavnih borbi za oslobođenje Bratislave, ali zapravo nije volio dodirivati intimne dijelove žena koje nije podnosio – što je bio slučaj sa zapovjednicom: bila je Njemica, članica pokreta otpora i dirigentskim je štapom tukla svoje štićenice, debele švercerice, bezube žene koje su izvodile ilegalne pobačaje i prodavačice s tržnica koje su previše brbljale i netko ih je očito prijavio. Poslije noći koju je opet proveo u kartanju i pritom čuo mnogo izjava protiv države, ujutro je morao popiti malo razrijeđenog alkohola za snagu i tako sad pregledava Matildu zatvorenih usta i stisnutih zuba; to mu pomalo pomaže i u ublažavanju odbojnosti prema zapovjednici. – Nisam napipao ništa uznemiravajuće, zapovjednice. 13


Anton Baláž

Nema sumnjivih kvržica ni znakova atrofije, metak nije oslabio čvrstinu, još je uvijek zadivljujuća. – A što s probadanjem i... – Povremene bolove i probadanje može izazvati neka krhotina koja je ostala u vezivnom tkivu. Ali mogu vas poslati u bolnicu na rendgen. – Ne, nije potrebno. Vjerujem u vaše sposobnosti, Zigmunde. Matilda u uspravnom položaju, dok joj napetost nestaje s lica, gura svoju tešku dojku natrag u bluzu. Počne zakopčavati gumbe, pritom joj prsti, vitki i lijepo oblikovani, zastanu i... – Kad sam već ovdje... – Matilda brzo raskopča bluzu do struka, otkrije i desnu dojku i dio bijelog, čvrstog trbuha te energičnim, praktičnim pokretom ponudi liječniku na pregled i svoju lijevu dojku. Na taj zapovjedničin potez, koji nije bio dogovoren, Zigmund nije bio spreman. I tako mu prilikom pregledavanja druge dojke, prilikom opipavanja njezine tople mase, elastične poput lopte, ne uspijeva sasvim prikriti sve veću odbojnost prema zapovjednici. Počinje strahovati da se odbojnost ne počne pretvarati u požudu, razumljivu poslije sedam mjeseci boravka u logoru. Doduše, štiti ga kabala, koja naučava da je najveća prepreka na putu prema savršenstvu upravo žena, a rabin Papa naglašava: popni se stupanj više i odaberi prijatelja, spusti se stupanj niže i odaberi ženu. A on se upravo, neželjeno i nedobrovoljno – ali što da radi, kad je u logoru – spustio stupanj niže i... ruka mu na Matildinoj dojci ipak ne zadrhti, pokreti su mu još uvijek strogo svrhoviti; no zato mu se znoje bedra. – Sve je sasvim u redu. I zadivljujuće je elastična... 14


Logor posrnulih žena

U Matildinu, dotad nordijski čistom i hladnom pogledu, kao da je odjednom bljesnula topla iskra. Povjerljivim tonom kaže: – Htjela bih da pregled moje dojke shvaćate kao liječničku tajnu... Zigmund šutke kimne. Baci, kako misli, posljednji pogled na Matildine dojke. Njihovi su vršci upereni u njega poput dva teška minobacača. Proguta pljuvačku i, kako mu u misli ne bi odmah ušla kabala, intimnim glasom kaže: – Ali s dojkom koju je prostrijelio neprijateljski metak danas bi se mogla napraviti i bolja karijera, zapovjednice. – Kako to mislite? – i Matilda šapne intimnim glasom. – Ako je to bio fašistički metak... – Bio je fašist. Svinja! Matildino lice odjednom postane grubo, u pogledu joj se pojavi nešto zlo. Beštija, pomisli Zigmund. No iskušenje se ponovno javlja, govori mu, kad bi se sad spetljao s njom, samo bi pojačao svoju odbojnost prema toj zloj ženi, jer i mudraci u Talmudu tvrde da, ako se muškarac već mora upustiti sa ženom, treba to učiniti kao netko koga je obuzeo zao duh, spolni odnos mora izazivati prije odbojnost nego uživanje. I tako Zigmund umilno doda: – Najidealnije bi bilo, zapovjednice, ako je metak ispalila ruka podmukloga klasnog neprijatelja... – Je li moguće smatrati da je tako? – Mislim... pokažite još jednom... Matilda ponovno isprsi svoje minobacače i... spasi ih Pjesma rada. Doduše, nije veličanstvena i glasna, što zapovjednik već mjesecima očajnički nastoji postići, jutarnja pjevana molitva novih vladara čuje se sa zborišta i zvuči gotovo jadno i potpuno neusklađeno. Zigmund odmah povuče ruke. 15


Anton Baláž

Za Matildu je novi Očenaš nešto poput zvonca za Pavlovljeve pse; počne ubrzano disati, opet se isprsi i na njezinu se licu pojavi požudan izraz. Čak zagladi kosu, ošišanu kratko u stilu Lili Marlen. Zatim shvati da je ostala nepokrivena. Naglo se okrene od Zigmunda, munjevitom brzinom zakopča bluzu, gurne je ispod remena, zgrabi zapovjednički štap i bez pozdrava izjuri iz ordinacije. Poslije prevladanog iskušenja Zigmund nakratko sjedne. Odmah shvati da nije slobodan građanin, nego logoraš, opet se našao u nepovoljnom položaju i kad bi ga netko vidio da sjedi za vrijeme Pjesme rada, mogao bi ga prijaviti i u najmanju ruku ne bi mogao izbjeći razgovor s političkim agitatorom. S poručnikom Vandlíkom ne bi bilo problema, čak bi ga mogao nadmašiti u povijesti revolucionarnih pjesama (znao je vrlo brzo izmisliti nove autore i recitirati njihove zaboravljene revolucionarne pjesme), ali otkako je u logor stigao golobradi revolucionar s Omladinske pruge2, nema nimalo volje za raspravljanje o revolucionarnim temama. Skoči sa stolca, zbaci sa sebe bijeli ogrtač – i postane običan logoraš koji ide na zborište. Ugaženo i sad, u lipnju, prašnjavo logorsko zborište gotovo je puno protudržavnih elemenata koji pjevaju. Ondje su već bili Židovi koji su turobno šutjeli ili mrmljali molitve, a bili su krivi zbog toga što nisu pripadali pravoj rasi, folksdojčeri što su ljutito psovali i govorili dijalektom, oni su opet imali neprivilegiranu nacionalnost, a na kraju je došao red i na domaće: oni su pak imali krivo klasno podrijetlo i time su bili klasno predodređeni za pogrešan odnos prema radu. I zbog toga su svako jutro morali pjevati o njemu. 2

Slovački Trat’ mladeže – dionica željezničke pruge između Hronske Dúbrave i Banske Štiavnice koju su na dobrovljnoj radnoj akciji 1947-1949. izgradili mladi iz Čehoslovačke, Britanije, Francuske, Mađarske, Indije, Norveške, Ukrajine i drugih zemalja. (nap. prev.)

16


Logor posrnulih žena

Zigmund je stigao samo na završno Čast radu! Čast radu! Zatim je iz skupine zapovjednišva logora istupio mladi poručnik, koji je bio dežuran, i počeo je čitati dnevne zapovijedi. Logoraši, prisutni u broju od tisuću tristo dvadeset i sedam, doznali su da će prvi, drugi i treći odjel nastaviti s izgradnjom ograde oko logora, udarnička skupina zatočenika Čellára već je otišla probijati novo rudarsko okno, a zapovjednik logora ponovno strogo zabranjuje Ciganima, prosjacima i svim asocijalnim elementima da od logorskih pasa kradu hranu. Još su doznali da se zatočeniku Vendelínu Kopačeku dodjeljuje izvanredan dopust zbog toga što je dao inicijativu i organizirao skupljanje krumpirove zlatice3. Ali budući da, ne njegovom krivnjom, ni jedna nije pronađena, akcija izviđanja u okolici logora bit će sljedećih dana ponovljena. I to je sve, završio je poručnik i prema propisima napravio korak unatrag. Zapovjednik logora, koji se dotada doimao pospano, odjednom je viknuo: – Zatočenici, razlaz. Trčećim korakom! Muškarci su trenutačno počeli polako trčati i, održavajući četverored, krenuli su u stranu. Zigmund bi otrčao s njima, ali zapovjednik ga je u tome spriječio: kimnuo mu je i još ga je pozvao po imenu: – Zatočenik Zigmund! Priđite! Doktor je dotrčao do zapovjednika. Zatim je zajedno s njim gledao kako se četveroredi počinju međusobno udaljavati, u elegantnim lukovima trče u stranu i kreću prema pojedinim barakama. – Što kažete na ovo, doktore? 3

U poslijeratnoj Čehoslovačkoj je krumpirova zlatica nazivana američkim ili imperijalističkim kukcem, komunistička propaganda je tvrdila da je Amerikanci izbacuju iz aviona i zbog toga su organizirane prave hajke na nju. (nap.prev.)

17


Anton Baláž

– Već to počinje nalikovati na pravi sokolski slet, zapovjedniče. Zapovjednik ponosno kimne. Zadovoljan je sobom. Kad mu je komisija za logore poslala cijeli odred pripadnika Sokola, koji su odbili dobrovoljno i politički svjesno raspuštanje, dapače, čak su se usudili organizirati protestni marš sa zastavama i slikom “tatice” Masaryka, u sklopu preodgoja im je dopustio da se, pod nadzorom, i dalje bave tjelovježbom. Odužili su mu se tako što su organizirali jutarnje okupljanje na zborištu i tako neizbježnoj logorskoj ceremoniji udahnuli radostan i optimističan ton. – Mislim da sam to dobro riješio – konstatirao je zapovjednik kad su četveroredi nestali među barakama. – Velikodušno. I kao zalog za budućnost imat ćete ne samo svoje Židove, nego i svoje sokolove – odao mu je priznanje Zigmund. Zapovjednik ga je kratko, oštro pogledao. – Nemojte me sad provocirati, Zigmunde. Pozvao sam vas zato što je ove noći došlo do neugodne komplikacije u logorskom životu. Zajednička komisija policije i službe državne sigurnosti donijela je odluku da se očisti Vydrica i oni idioti iz policijske uprave u Bratislavi noću su mi dovezli dva autobusa prostitutki. Zigmund je zinuo od čuđenja. – I, što kažete na to? – Nećete ih lako razdijeliti među tolikim muškarcima. Svi časnici se zahihoću. Zapovjednik pocrveni. Neočekivano grubo kaže: – Vi ste stvarno klaun, doktore. Vas bi tebalo preodgajati bičem! Imate sreće što ste nam sad potrebni ovdje, inače bih vas, časna riječ, poslao u Ilavu. Ali sad morate sa mnom otići do njih, jer su ih pokupili u raciji, bez papira, zato provjerite 18


Logor posrnulih žena

da neka od njih nema infekciju, kako ne bi zarazila ostale. I od sutra svima, osim udarnicima, povećajte dozu broma u čaju. Razumijete? Zigmund je brzo kimnuo. Pogled mu se susreo s pogledom Plažáka, časnika koji je i u logoru tražio državne neprijatelje, a doktor nije htio doći na njegov popis. Kad krenu prema baraci za agitaciju i propagandu, gdje su zatvorili prostitutke, nastoji hodati što dalje od njega, od njegovih velikih ruku što se njišu. Skrenu prema drugoj stražarnici kad se iza ugla pojave neke prilike i počnu im se brzo približavati. Svi zastanu. Prilike, koje tjera čuvar, dođu bliže: to su u iznošene frakove odjeveni Cigani sa svojim instrumentima. – Što je sad ovo? – zaurla zapovjednik. – Tri Lakatoša, molim. Ništa ne razumijemo... – plačljivim glasom kaže violinist s violinom ispod pazuha. S ramena koje podrhtava osipa mu se kolofonij, kojim se maže gudalo violine. – Pa ovo je za poludjeti, – zavrti glavom zapovjednik. – Što muzikaši rade ovdje? – upita čuvara koji mladom Ciganinu pomaže nositi kontrabas. – I oni su bili u autobusu, zapovjedniče. Žene su se htjele malo urediti prije vašeg dolaska, zapovjedniče, pa sam ih... – Neće imati svečani doček – kroz zube procijedi zapovjednik. – I vi ste društveni paraziti? – oštro pogleda u Cigane. Oni počnu žestoko protestirati. Svi govore u isti mah da su narodni glazbenici, imaju angažman. Zapovjednik prvo ne zna što bi, zatim zapovjedi da Cigane zasad smjeste u baraku s njihovim sunarodnjacima, dok iz policijske uprave ne stignu njihovi dokumenti. – Mogli bismo iskoristiti njihovu nazočnost u logoru, druže zapovjedniče – javi se gorljivi agitator. – Neka do 19


Anton Baláž

večer­i nauče nekoliko revolucionarnih pjesama, obogatili bi odgojni program zatočenika. – Onda ih zasad ne stavljajte među Cigane. Odvedite ih u blagovaonicu... – Hvala, gospodine zapovjednik. Mi ćemo uvježbati i revolucionarne, lijepo na uho – zahvalno i udvorno kaže violinist. Zapovjednik samo odmahne rukom, neka mu nestanu s očiju. – Može vam biti drago, Zigmunde, što ste ovdje zatočenik – procijedi kroz zube prema liječniku, ali već pomirljivo. Zigmund i ovako sa strahom pomisli kako su u ovome logoru u stanju likvidirati i “nositeljice” najstarijeg zanata. I premda nije posjećivao te uslužne žene, čvrsto odluči da on neće sudjelovati u njihovoj historijskoj likvidaciji.

20


3 Američko čistilište Dvije čuvarice tjeraju prostitutke kroz prolaz među barakama, neispavane su, zgužvane, gladne. Ljutiti zapovjednik im je objavio da su ih dopremili u logor zato da bi od njih pokušali napraviti pristojne, radne žene. Radna žena se ne mora prepuštati muškarcima kad i kako to oni požele, ima svoj ženski ponos i dostojanstvo. I one moraju steći te osobine. Tome ih mogu učiti i do dvije godine, postoji zakon o tome. Za dvije godine ćemo izgubiti figuru, užasnuto je šapnula Carmen i Ernička je vidjela kako su se plesačici zatresle prekrasne noge. Zapovjednik im je zatim predstavio liječnika i ostavio ih s njim. Liječnik se držao strogo, na nosu je imao velike naočale i grizao si je usne, Ernička se opet uplašila zbog toga što ju je preodgoj u građanku zatekao bez gaćica. Ali poslije odlaska zapovjednika doktor se odmah promijenio. Radoznalo ih je promatrao, prošetao je među njima i odmah rekao da ne žure s preodgojem, njihov zanat je historijski i ima neuništive draži, koje su cijenile mnoge generacije muškaraca. Sad kad ih vidi, žao mu je što i on nije pripadao među njih. Nasmijao se. One nisu. Nisu znale misli li ozbiljno. Valjda misli, jer je zatim 21


ANTON BALÁŽ

logor posrnulih žena Logor posrnulih žena dramatična je priča o grupi bratislavskih prostitutki u staljinističkome logoru za prinudni rad. Naime, čehoslovačka je vlast neposredno nakon Drugog svjetskog rata nacističke koncentracijske logore prenamijenila u kažnjeničke radne centre za „besprizornike“ – prostitutke i svodnike, švercere i crnoburzijance, prosjake, beskućnike, lutalice i romske svirače – koje su, u procesu „preodgoja“, željeli pretvoriti u „produktivne članove društva”. Nakon kratke prilagodbe prostitutke se navikavaju na novostečene uvjete života i, postepeno, upravo njihovim utjecajem, atmosfera se u logoru počinje mijenjati... Vještom uporabom na apsurdu i groteski temeljenog humora Anton Baláž roman pretvara u oštru kritiku totalitarizma i represivnog političkog aparata. Erotiku te seksualnu energiju i nesputanost on kontrapunktira ideološki zacementiranom načinu mišljenja, do paroksizma na taj način dovodeći komičnu grotesknost rigidnoga, discipliniranoga, vojno-policijskoga uma. Jer tijelo, seksualnu žudnju, strast i želju za životom nemoguće je ukrotiti i poništiti ideološkim dekretom. Logor posrnulih žena Antona Baláža uvjerljiva je i snažna, ali i duhovita, satirička romaneskna oda humanosti i strasti za slobodom. Uz to, Balážov roman ujedno je i lucidna analiza mnogih društveno-ekonomskih i socijalnih aspekata postratne istočnoeuropske socijalističke stvarnosti, kao i oštra literarna osuda politike bazirane na represiji i jednoumlju.

fotografija na naslovnici © Shutterstock


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.