Čudna žena

Nakladnik HENA COM Zagreb, siječanj, 2016.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Izidora Hercigonja Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Leylâ Erbil, TUHAF BIR KADIN Copyright © 1988 by The Estate of Leylâ Erbil Published by arrangement with AnatoliaLit Agency. http://www.anatolialit.com/ Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Leylâ Erbil

Čudna žena

Prevela s turskog Izidora Hercigonja

Hena com

Kći

godišnjak 50 – 52 Danas je Bedri odveo Meral i mene u jednu gostionicu imena Lambo. To je jedno malecko mjesto na Balikpazaru, vrlo ugodno. Ovamo redovito zalaze pjesnici, slikari i novinari. U časopisu Bitak izašla je Bedrijeva pjesma, tome u čast nas je i odveo, pili smo vino. Naravno, poskrivećki od mojih i njihovih. Kada bi saznali, to bi bio smak svijeta.

*** Danas je majka ponovno na rubu živaca. Otac je dobio otkaz, za leđima mu je neprestano negodovala: „Velikim vlasnicima će on ispružiti noge, njima će on dizati nos, kao da nas očekuju vile na otoku, ma kojim to pravom, kojim zakonom, čovječe, a da jednom začepiš gubicu, pa da te puste na miru...“ Ja sam priupitala: „Ali, majko, pa što da radi? Zar da dozvoli da ga gaze zbog toga što su oni vlasnici?“ „Ti se ne petljaj, ti si ionako poput njega, oboma vam je pamet poput prdeža!“ i mene je sustigao prijekor. Kada bi moj otac to čuo, znaš kako bi si gnijezdo savio, kako god!..

Meral i ja smo eskivirale posljednje predavanje pa smo otišle u Lambo. Upoznale smo se s jednim pjesnikom i još jednim pripovjedačem. Vrlo ugodni ljudi. Željela bih jednome od njih dvojice pročitati svoje pjesme, ali se sramim.

7

Leylâ Erbil

M­eral me upitala zašto nisam svoje pjesme pokazala Bedriju, ali ne zna da me njezin stariji brat već poduže vrijeme salijeće. Ne sviđa mi se taj lik.

Danas sam rekla Monsinjoru Lambu da želim nekome dati svoje pjesme da ih pročita, istog me časa upoznao s jednim čovjekom koji je pio za šankom. Nisam znala da je to „On“. Srce mi se spustilo u pete, slagala sam da nemam pjesme uza se. Sutra ćemo se naći na Tunelu, ondje je jedna mejhana po imenu Čardaš, ondje ćemo se naći, pročitat će moje pjesme. Ako do sutra ne odapnem od uzbuđenja. Čardaš, mračno, dugačko i usko zdanje. Široka tmina koja čovjeka ispunjava jezom. Nisam ga mogla izabrati. Iz jedne točke podnožja podigla se neka nejasna bjelina i zatreperila. Otpočeli smo razgovor saplićući se u govoru. Činilo se kao da se dosađuje u mojoj prisutnosti ili kao da se srami, i to se ozračje prenijelo i na mene. Tisuću sam puta požalila što sam došla. Odjednom je rekao: „Hajde, pročitaj, kapetanice, da vidimo što ćeš pročitati!“ Snuždila sam se pred tom sirovosti, strahujući sam pročitala jednu od najljepših pjesama, onu koja završava sa: „Tko su ti što nas guraju da živimo u podzemlju / dok je nebo žarko plavetno, braćo moja, a naša lica požutjela.“ „Jesi li ti negdje radnica?“ upitao me posve ozbiljno. Nisam razumjela ismijava li me. „Ne, ali moji bližnji jesu”, rekla sam, nije ni glasa izustio. Potom sam mu pročitala „Sonet palih djevojaka“: „Zar će naše djevojke uvijek uz plač ne moći ići u rat?“ Počešao je nos, „Zar želiš ići u rat?“ pitao me ovaj put. Objasnila sam da ovdje riječ rat ima veoma široko značenje; ova pjesma govori o tome kako će žene kojima se ne dozvoljava da sudjeluju u bilo kojoj vrsti rata na koncu oformiti svojevrsnu vojsku jadnih žena.

8

Čudna žena

Z­apravo je bilo čudno to što nije razumio. I na koncu sam mu pročitala „Krv“. Tu sam pjesmu po prvi put zapisala na dan kada sam postala mlada djevojka, s osjećajem panike u koji sam se bila uvukla: Ta je li to peta uzvišenog Ahileja pogođena, u mojoj postelji Ili je rana otvorena Na mjestu gdje orlovi probodoše nebo?

Curi krv bez prestanka iz one rane što mu je na jetrima guši oči, more, zapešća u okove okovano more guši, guši bez prestanka. „Kakva je to krv, nisam razumio?“ reče mi treptajući očima. A ja sam pak pjesmu napisala ovako apstraktno baš s namjerom da se ne bi olako razumjela. Naravno, nisam mu mogla reći istinu: „Simbolizira strah od rata“, rekla sam. „Pero ti se pozlatilo, lijepo si to napisala, ali još si premlada da bi bila pjesnikinja. Pričekaj s ovima nekoliko mjeseci; potom ih ponovno pročitaj...“ Bio je pristojan, ali nisu mu se svidjele pjesme, eto. Tko zna koliko ih je ismijao u sebi. „Piši bez prestanka, piši, piši, spremi u neki ćošak, nemoj se okaniti pisanja.“ Eto, i moja je nada uzdana u pjesme, u jedino u što sam bila uronila i u čemu sam pronalazila utjehu, usahnula. I što će mi više biti smisao života, naposljetku mogu i umrijeti.

Navratila sam u Lambo i pokupila knjige. Njega nije bilo.

Ali sve sam te knjige ja već bila pročitala! Koliko sam samo nesretna!..

9

Leylâ Erbil

*** Otac je počeo raditi.

*** Danas smo Meral i ja svratile u Lambo; Upoznale smo se: s jednim glumcem, tek je izašao iz zatvora, s jednim pjesnikom, tek je izašao iz zatvora, s jednim arhitektom, tek je izašao iz zatvora, s jednim novim pripovjedačem i jednim novim novinarom, nikada nisu bili u zatvoru.

Pjesnik Halit i arhitekt Nedžat zajedno su ustali kada smo mi odlazile, poveli su nas do stanice. Obojica su vrlo srdačni ljudi. Sutra ćemo se s njima naći u Degustanici. Meral se oduševila Nedžatom. A meni se svidio Halit, istini za volju. Navodno će Halit za tjedan dana izbjeći u svoje selo.

*** Danas, nakon što su Nedžat i Meral otišli na izložbu slika, Halit i ja smo ostali prepušteni sebi u Degustanici.

Odjednom je neki čudni strah ispunio moju nutrinu. Nakon nekog vremena Halit je svojim govorom odagnao taj strah u meni. On je vrlo iskren momak. Malo sam zakasnila kući, ali majka ništa nije naslutila.

*** Danas je majka opet plakala. Došla je šogorica Hamdije i rekla: „Za tebe govore Ta tuđinka je posve prekinula Hasanov rod, nije mu podarila ni jednog sina“.

10

Čudna žena

*** Danas sam se sastala s Halitom. Ovaj smo put sjeli u Čardaš. Opisao mi je torture kroz koje je prolazio u vrijeme kada je bio pritvoren. Čak i najgroznije stvari opisuje kroz pošalicu, kao da su ti događaji visjeli nekome drugome o vratu.

Doista je čudan svat taj momak. Opisuje, na primjer, kako su mu batinali stopala. Previja se od smijeha... Kako su ga redom šutirali, kako je i on njima skresao udarce, kako je pljunuo u lice jednome od njih, kako mu je policajac kojeg je dopala njegova pljuvačka prignječio sjemenike. Posve sam se bila naježila. Smije se; nije to bila krivica policije, policija je tako odgojena, oni obavljaju svoju dužnost. Ne dozvoliti da te obuzme osjećaj osvete protiv nepravde, je li to vještina?

*** Halit je danas došao u školu, zajedno smo izašli i otišli u Lambo. U jednom su se trenutku odškrinula vrata, “On” kao da će ući, a potom je, vidjevši nas, otišao bez pozdrava. Čudna li samo čovjeka.

Danas je posljednji dan. S Halitom sam se našla u Degustanici. Ni sama ne znam kako se to sve zbilo, odjednom sam mu se u potpunosti otvorila. Pričala sam i pričala i pričala, a u glavi mi se vrtjelo. Kao da se jadam Meral, ispričala sam mu najskrovitije stvari; pričala sam o majčinoj diktaturi, o našoj neslozi, o tome kako postajem svojevrsni zatvorenik, o vjerskim pritiscima, o svojim bolima, čak sam mu rekla i kako razmišljam o tome da se ubijem ukoliko se ne izborim za svoju slobodu. Kako ću možda pobjeći od kuće, kako me 11

Leylâ Erbil

nitko ne razumije, kako mi je Meral jedina prijateljica, kako se mogu održati na nogama jedino sklanjajući se u poeziju.

Došlo je naposljetku do toga da sam, što sam više i više pričala, pomislila kako sam nesretna kao nikada dotada i briznula sam u plač. Maramicom mi je obrisao suze, kao da sam mu dijete. Od tog sam njegovog čina posve izgubila sve konce i počinila sam nešto čega se i sad gnušam: posegnula sam za njegovim rukama koje su mi obrisale suze i poljubila ih. Prsti su mu gorko mirisali na duhan. Sama se sebi čudim kako sam mogla to uraditi. Smatram, zapravo, kako sam pomiješala torture kroz koje je on prolazio sa svojim mukama, činilo mi se kao da sam ja bila razlog svemu tome što je on proživio i time sam pomalo otplatila danak. Hladnokrvno je čekao da se umirim, a potom je rekao kako su sve boli povezane s politikom koja je zahvatila svijet i Tursku. Ja kao da sam počela to razumijevati, ali mi je ipak, istini za volju, čudno da taj momak, u ovim najosjetljivijim trenucima, tako iznosi svoje viđenje – nož kao da zabija. A i nije da razumijeti ili znati znači izbaviti se iz slijepe ulice! Ako ja neću moći biti sretna bez ostvarivanja vlastite slobode, i ako se svijet bori u naporima da mi to ne pruži, znači da neću moći biti sretna... Čovjek možda i može podnijeti ovaj svijet ako svoju nesreću dijeli s nekime, možda bi i moja snaga da ga podnesem rasla da je Halit ostao ovdje; ali kako bilo, sutra i on odlazi... „Ti si meni bliska poput mojih sestara, kad god poželiš dođi do nas, sve naše tvoje je...“ Pozvao me sa svom velikodušnošću svog srca, znam da nema što drugo podijeliti osim siromaštva i beznađa, ali koliko me opet samo njegovo postojanje činilo sretnom... Na te sam njegove riječi dobrano zaplakala. Ovog je puta on posegao za mojim rukama, o­krenuo mi 12

Čudna žena

d­lanove i poljubio ih. Dugo smo dugo, dugo šutjeli. Kada nas je pritisnulo vrijeme rastanka, oboje smo držali oči uperene u zaprljani stolnjak. Ja bih samo povremeno svrnula pogled na pepeo prosut po feta siru. Zapalili smo posljednju cigaretu. Oboje smo znali da je posljednja. Našvrljao je nešto na poleđinu nove kutije te ju je pružio: Ranjeno, slomljeno srce koje pjeva zemlja očiju i prgava nada i to je sve, ljubavi moja.

Pitam se, jesmo li se voljeli? Je li to bilo ono što nazivlju ljubavlju? Ako je uistinu to, zar nije to onda i pomalo komično?

*** Danas sam nakon pranja nakovrčala kosu viklerima. Zasjela sam u zeleni naslonjač tik do peći. Izrašpala sam nokte.

Otac se još nije bio vratio. Majka se smjestila na rub starog kanapea preko puta mene. Prebire leću. U jednom navratu je izašla pa opet sjela na isto mjesto, zapalila je cigaretu.

Predosjetila sam da se približava oluja. Počela je od bezbožnika. Od muka koje će lažovi istrpjeti u paklu. Od gnjeva kojem će biti izložene one žene koje ne pokrivaju svoja čedna mjesta. „Zašto ti nosiš šešir, ako je tako?“ upitala sam. „Tvoj otac“, rekla je, „zbog tvog oca. Ne ogriješila se Allahu, on me prisilio na to. Moji su grijesi njemu na duši.“ Usrdno sam je slušala, nisam ni glasa ispustila. Kada bi barem ona izašla pa da se povučem u svoju sobu i čitam Konovalova.

Ostalo je još pet, desetak listova. Želim ga pročitati tako da me posve prožimlje. Možda ga već deseti put čitam. Poneka 13

Leylâ Erbil

mjesta već i napamet znam. Podigla se na noge, izlazila je na vrata. Podigla sam glavu i pogledom pratila ruku koja je držala kvaku. Odjednom se okrenula i upitala me jesam li uzela gusul. Jasno je, bit će graje ako odšutim. „Jesam“, rekla sam ne gledajući je u lice. „Nimalo ti ne vjerujem“, reče ukopavši se odlučno pred vratima, „nemam ni mrve povjerenja u tebe, iz očiju ti šiklja prepredenost. Ti si sposobna učiniti bilo što. Tolika si beskičmenjakinja da vodiš dvostruki život.

Ne vidim, ali osjećam da izvodiš nešto potajice. Znaj kako ja izvršavam Allahove zapovijedi. Podučit ćeš svoje čedo onome što znaš, to je dužnost koja mene zapada. Ti u skrovitosti možeš sve počiniti. Ne zaboravi, ono što je skriveno na ovome svijetu izlazi na svjetlo na onome. I ondje ćemo se naći licem u lice. Ako lažeš, ako radiš nešto nama skriveno, na drugome ćeš svijetu zmijama i stonogama gozbom postati...“ „Primljeno na znanje, primljeno“, tim sam riječima pokušala izaći iz sobe. Zadržala je vrata te rekla: “Što je, gospođice, ne sviđaju vam se moje opomene?“ „Učit ću za školu“, rekla sam joj. „Zar ovo nije škola? Ovo je Allahova škola, gubi se, prokleta ti bila škola“, na lice mi je pritisnula šamar. U plaču sam potrčala u sobu. I sada da čitam Konovalova.

*** Danas sam upoznala mladića po imenu Haluk. Bilo je to na povijesti. Sa mnom je posve otvoreno razgovarao, ne gledajući me ni u lice ni u oči. Opustila sam se pored njega.

Jasno se vidi da je siromašan momak, podrapan je od glave do pete.

14

Čudna žena

*** Haluk je ponovno šetao hodnikom na katu u istoj modroj jakni, istoj kariranoj košulji i istim pohabanim papučama. Oboje smo na predavanje došli sat vremena ranije. Sjeli smo u kantinu. U ruci mi je vidio Gorkog, privukao mu je pozornost. „Dobar je”, reče mi sa stavom vrsnog poznavatelja. Razgovarali smo. Kaže da dolazi s Kadikoja. Nema svoje kuće, Cipranin je. Odsjeda kod neke svoje bogate rodbine. „Zapravo, stanujem u dogradnji, ja sam ti nešto poput stražara”, reče mi. Podnožje njegovog stolca bilo je ispunjeno knjigama. Dao mi je nekoliko prijevoda Kerima Sadija1 kako bih ih pročitala.

*** Kevser, Ajten, Šeref, Sadi, otišli smo na čajanku medicinara. Majci sam rekla da imam jezični seminar. Ajten nema oca, majka joj je udovica, radi negdje kao službenica. Govori mi da zavedem Sadija. „Zašto?“ upitala sam. „Pa zar je loš?

Zgodan momak”, reče mi. Kakve li čudakinje, pod svaku cijenu želi Ajten očijukati s nekime. Ona je takva djevojka da ako je netko zavoli, ma tko god to bio, i ona odmah utone u ljubav prema njemu. Ne bira. Čajanka je bila mlaka. Gomila djevojaka i mladića koji su plesali jedni s drugima. Kakve li koještarije.

1

Kerim Sadi, pravim imenom Ahmet Nevzat Cerrahoğlu (1900.-1977.), turski pisac poznat po književnim radovima vezanim uz povijest socijalističkog pokreta u Turskoj. Na turski je jezik prevodio neke knjige socijalističkih mislilaca. (nap. prev.)

15

Leylâ Erbil

*** Haluk me danas upoznao s jednim svojim prijateljem.

Ime mu je brat Omer. Nadugačko smo razgovarali o književnosti. Obojica ne vole Tolstoja. Tog su velikana napose razrušili. Poveo se razgovor o Nâzimu.2 Omeru se više sviđaju Nazimovi postupci i predanje, no što mu se sviđa njegova poezija. Čudnovat je čovjek taj Omer. „Sestro, zovi me brat Omer”, rekao mi je. „Može”, odvratih. Vjerojatno je i to nešto što potječe s Istoka. Poput mog Halita.

*** Najstarija kćer gospođe Have, teta Neriman, rodila je sina. Muža su joj imenovali na novo mjesto u Ankari, sutra odlaze. Došla je mojoj majci poljubiti ruku. Moja je mater cijele noći govorila o Neriman. Kakva li je to samo djevojka, te je stekla visoko obrazovanja, te ni vjeru nije zaboravila.

Navodno posti, a i majci svojoj služi. Ni jednu svoju vlas nije pokazala osobama koje nisu bile njezina roda.

*** Od sada nadalje neću više plesati. Neću ni na čajanke odlaziti. Čovjek pleše, vraća se na svoje mjesto. Odavno već ćutim čudne stvari, odavno me zamara i požalim kada se s plesnog podija vraćam na mjesto gdje sjedim. Nije mi sa sigurnošću znati što to znači, ali ljigavo je to; s podija, na 2

Nâzim Hikmet Ran (1902.-1963.), jedan od najistaknutijih turskih pjesnika, dra­matičara i pisca 20. stoljeća. Noseći nadimke „Romantični komunist“ i „Ro­ man­tični revolucionar“, zbog svojih je političkih stajališta bio pravno progonjen i nje­gova su djela bila zabranjivana. Umro je u Moskvi gdje mu se i nalazi grob. (nap. prev.)

16

Čudna žena

mjesto sjedenja ići. Djevojke bi se uvijek na mjesto vraćale besramno se smijući.

*** Ponovno sam na nagovor djevojaka otišla na čajanku inženjera. Ukućanima sam rekla da je Ajtenin rođendan. A moja je majka silno voljela Ajten iz nekog razloga; “kakva li je to samo djevojka, iz očiju joj navire iskrenost”… Nisam ni jednom zaplesala. Promatrala sam kako se plesači s podija vraćaju za svoje stolove. Kevser i Šeref plešu obraz tik do obraza. Prislanjajući glave međusobno. Od struka nadolje je razdaljina. Bit će da tako spašavaju svoju čednost. Kevser je zarumenila svoje obraze poput kandirane jabuke. Jedan Šerefov prijatelj, došao je za naš stol, Ahmet. Pozvao me na ples, ali pošla nisam. “Zašto?” upitao me, objasnila sam. “Vrlo ste ljupki”, reče mi. Upitao me što volim. “Poeziju”, rekla sam.

Istog je časa progovorio o tom području. Zauzeo je stav kao da govori: “U mene se sve može naći”. Moj gospodin Nazim Hikmet bio bi veliki pjesnik, kada mu umjetnost ne bi bila indoktrinirana. Jako voli Ziju Osmana Sabu3. Orhana Velija4 ne voli nimalo. Pa što je to? Odjednom je samo izbacio iz sebe koga sve voli, a koga ne, ali nisam mu to nabila na nos.

Ušutjela sam. I on je ušutio. Presušio mu je repertoar. Rekao je da će doći na fakultet kako bi me vidio. Ma nemoj, dušo, pa što si on misli da će se dogoditi ako me i vidi!

3

Zija Osman Saba (30.3.1910. – 29.1.1957), turski pjesnik i pisac, jedan od os­ni­ vača književnog društva „Sedam nositelja baklje“ iz 1928. godine. (nap. prev.)

4 Orhan Veli Kanik (13.4.1914. – 14.11.1950.), značajan turski pjesnik, ute­ meljitelj Čudne struje, književnog toka koji se odmicao od tradicionalnih formi zbog čega je svojevremeno bio oštro kritiziran. U poeziju je unosio ulični rječnik. (nap. prev.)

17

Leylâ Erbil

Ispričala sam Haluku o jučerašnjoj čajanci i o Ahmetu.

Silno smo se nasmijali. Počela sam čitati Freudov Totem i tabu. “Šteta tvog vremena”, rekao mi je. Kaže mi, ako se želim obrazovati, ima drugih stvari koje mi je pročitati za prvu ruku. Donijet će mi neke knjige pod uvjetom da ih pročitam unutar tjedan dana pa da mu ih vratim; zabranjene knjige.

Haluk je dobar momak, ali ga je i teško razumjeti. Uvjerenja je bio kako su svi profesori glupi, sprženih mozgova, lažni.

Rekao mi je: “I ti ćeš jednog dana razumjeti”.

Između predavanja sjedila sam sa Šerefom i Kevser. Iznebuha je banuo i Ahmet. Nosio je džemper prljavo žute boje i kosu je počešljao. Sjeo je, ni riječi nisam progovorila s njime, čudna je atmosfera pritisnula naš stol. A kada je potom odlazio sa Šerefom, toliko mi je stisnuo ruku da sam zajauknula: “Ah!” Drugi su se zaprepastili. Šeref je zapiljio pogled u Ahmeta.

*** Haluk je danas došao s torbom prepunom knjiga. Pružio mi je torbu. Rekao je: “Ne daj nikome i ne pokazuj, sama pročitaj, sakrij.”

Kevser svakog dana donosti novosti o Ahmetu. Od onoga dana ne da Šerefu oka sklopiti. Ludo je zaljubljen u mene.

Navodno ni učiti ne može. Po cijele dane karta u kavanama na Sultanahmetu, iz ljubavi spram mene. “Krhkog li čovjeka”, rekla sam Kevser. Potištena je ostala. Namijenili oni meni prišiti blesana Ahmeta.

***

18

Čudna žena

Čitam knjige koje mi je Haluk dao. Iz torbe su mu također izašli i bilteni pisani rukom te određeni broj brošura.

Njih sam spalila. Sada čitam Kapital G. Devilla5. Prijevod Hajdara Rifata. Posvetio ga je “Veleuvaženom gospodinu Šekerzadeju Edipu Izetu”, koliko su samo romantični ljudi bili ti stari prevoditelji.

*** Primila sam pismo od Halita. Za mene je napisao veliku pjesmu. I za pravo budi, jako je lijepa pjesma. I ja sam njemu pisala večeras. Pisala sam mu o ovdašnjim događanjima, o onome što proživljavam, o svemu. Priložila sam mu svoje nove pjesme. Ali istina je zapravo kako me sada više od pisanja intrigiraju situacije u kojima sam se našla, ljudi me intrigiraju. Nije to nešto dobro, ali znam; ovo su posljednje pjesme koje šaljem.

*** Uhitili su Haluka i još nekoliko osoba s njim. Strašno sam tužna. Što će sada biti!

*** Istog časa kad sam stigla kući, sakrila sam knjige koje sam dobila od Haluka. Za slučaj ako će pretraživati. Mori me zašto je uhićen. Ta momčina nije ništa počinila. Nemam volje nikoga vidjeti. Smislit ću nešto majci pa ću danas ostati kod kuće. Da odem Haluku u posjet? Kakvo li je 5

Gabriel Pierre Deville (1854. – 1940.), francuski političar, povjesničar, publicist i diplomat. Sažeo je i preveo na francuski prvi svezak Kapitala Karla Marxa te ga pod tim imenom 1883. godine objavio u Parizu. (nap. prev.)

19

Leylâ Erbil

samo mjesto taj zatvor? Leži na Sultanahmetu. Što će mu učiniti?

Ove sam noći usnula san crno-bijeli.

Promatram jednu sliku. Slika je ta odavno već naslikana.

I nejasno je posve koja joj je boja ili tko ju je i kako naslikao.

Bijela je pozadina ispunjena ljudima. Slike ljudi napravljene iscrtavanjem crnih linija. Uzimam sliku i izlazim na ulicu, otpočinjem šetnju vrlo uskom i dugačkom ulicom, prilazi mi Bedri i pokazujem mu sliku, nastavljamo zajedno hodati.

Ulica je poput trake toliko uska i dugačka da svjetlost podno duplje na njezinom kraju zrači poput mjeseca. A ponad nas nebeski svod poput trake, tanak i dug. Odjednom slika uzlijeće i zatvara nebo. Ljudi od čađe ispunjavaju krišku neba ponad nas, tog uskog i dugačkog neba, poput naljepnica. Bijelu pozadinu sa slike zamjenjuje blijeda plava boja neba koja se nazire između ljudi. Bedri bježi kričeći: “Ljudi, ljudi!” i sklanja se u neku kuću čija su vrata bila otvorena. A ja trčim za njim, a on mi pred nosom zatvara vrata. Na ulici nema nikoga doli mene i još nekoliko djece. Djeca plačući bezglavo trče, prilaze mi. “Ne bojte se”, govorim im, ali i ja s njima upadam u plač dozivajući “Majko moja, majčice”. Te se ljepljive slike odvajaju, otpadaju i počinju se slijevati. Na koncu se približiše krovovima kuća. Smračuje se, a sa svih strana miris čađe i paleži. Moja majka izlazi iz mrve mjeseca koja je preostala na dnu ulice i trči s bijelom tutom u ruci. “Ne boj se, dolazim”, dovikuje. Ljudi od čađe počeli su padati s moje lijeve i desne strane, na zemlju, u međuprostor između kamenja. Jedan od njih pada na moju desnu nogu i sljepljuje se. Osvrnem se i vidim – to je Bedri. Majka gura tutu poda 20

Čudna žena

me i govori:” Pokaj se, pokaj, moli za oprost, u grijeh si zagrizla, reci mi što si učinila, reci mi jesi li još uvijek djevojka?”

“Djevojka sam, majčice, ništa nisam učinila”, odgovaram joj. Čujem povjetarac kako dolazi, sve je bliže i bliže, meće i odnosi svu čađu, djeca cijuču od radosti. Bedrijeva slika koja se bila prilijepila uz moju nogu nestaje. Dno tute se rasprostrlo niz ulicu, do samog joj ruba, a unutrašnjost mu se okitila zastavama. Zastave su to male, male, ima ih od svake nacije.

Djeca su se rastrčala, grabe zastave jedni od drugih. Majka mi govori: “I ti uzmi jednu, da vidim, koju ćeš uzeti?” Pružam se i uzimam jednu do sebe, pogledam; posve ravna crno bijela jedna zastava. Budim se. Pet je ujutro, zapisujem to u svoju bilježnicu. Sram me obuzima što sanjam takve snove.

Otići ću na Sultanahmet vidjeti Haluka.

*** Danas smo otišle u kino, Meral i ja. Uzevši kartu od čovjeka sa šaltera rekla sam mu: “Mersi”, čovjek je rekao: “Cijelog uzela si.“

*** Otišla sam do Haluka. Silno se razveselio. Nije se nadao da ću doći. A i iznenadio se. Ispričao mi je kasnije. Uhićen je zbog svojih aktivnosti u podzemlju. Izvršava preostalu kaznu. “Znao sam da ću pasti, još ću odležati 5 mjeseci”, rekao mi je. Zatražio je cigaretu, nisam je imala pri sebi, dala sam mu dvije i pol lire, on će si sam nabaviti. Kako li su mu samo kovrčave trepavice. Od njih mu se oči ne vide. Lice mu se dijelilo iza šipki; povremeno prislanja oči i čelo na kavez, povremeno nos i bradu. Malen mu je nos i nakrivljen nalijevo.

21