Oprosti, ali ti jesi moja ljubav

Nakladnik HENA COM Zagreb, veljača, 2016.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Mirna Čubranić Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta

Naslov izvornika Federico Moccia, Scusa ma ti chiamo amore Copyright © Federico Moccia, 2007 First published as Scusa ma ti chiamo amore in February 2007 by Rizzoli Libri, Milan Italy Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016.

Copyright © za prijevod Mirna Čubranić i Hena com, 2016.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri Italiano.

Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova.

Federico Moccia

Oprosti, ali ti jesi moja ljubav

Prevela s talijanskog Mirna Čubranić

Hena com

Mom velikom prijatelju.

Koji mi nedostaje. Ali uvijek je uz mene.

Osobe i događaji u ovom romanu plod su autorove mašte.

Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama posve je slučajna.

Pišem ti, prijatelju dragi, da malo rastresem misli, a budući da si jako daleko, brže ću ti pisati...

Lucio Dalla, Godina koja dolazi

Nije vrijeme za promjene Opusti se, ne srljaj Još si mlad, to je tvoj problem Još mnogo toga moraš naučiti Pronađi djevojku, skrasi se Ako želiš, oženi se Pogledaj mene, Star sam, ali sam sretan I ja sam bio kao ti sad I znam da nije lako ostati smiren Kad shvatiš da se nešto događa Ali ne žuri, pomno razmisli, Razmisli o svemu što imaš Jer ti ćeš i sutra biti ovdje, Ali tvoji snovi možda neće Cat Stevens, Otac i sin

1.

N

oć. Čarobna noć. Bolna noć. Budalasta noć, magična i luda. I zatim ponovno noć. Noć koja kao da nikad neće proći. Noć koja, naprotiv, ponekad i prebrzo prođe.

Ovo su moje prijateljice, ludače... Carice. Nezaustavljive su.

Nezaustavljive kao valovi, što i jesmo. Onde: Olly, Niki, Diletta i Erica . Problem će nastati kad se jedna od nas ozbiljno zaljubi. „Hej, čekajte mene!“ Niki ih gleda, jednu po jednu. Nalaze se u Via dei Giuochi Istimici. Kroz Aixamov mini auto otvorenih prozora trešti glazba uz koju improviziraju modnu reviju. „Što čekaš, dolazi!“ Olly hoda ulicom kao luđakinja s naočalama na elastičnoj vrpci oko glave. Izgleda kao Paris Hilton. U daljini laje neki pas. Erica, velika organizatorica, donosi četiri boce Corone. Prisloni čepove o rub ograde pa lupi dlanom po bocama i otvori ih jednu za drugom. Tad iz ruksaka izvuče limun i nareže ga. „Hej, Erica, ako te uhvate s tim nožem, hoće li ti ga zaplijeniti?“ Niki se nasmije ubacujući krišku limuna u svaku Coronu.

Djevojke nazdrave kucnuvši se bocama pa podignu boce prema zvijezdama. Nasmiješe se gotovo zatvorenih očiju, maštajući. Niki prva popije svoje pivo pa dugo uzdahne. Moje prijateljice prave su carice, pomisli brišući usta. Lijepo je moći računati na njih. Poliže zadnju kap Corone. „Cure, fenomenalne ste... Znate što? Nedostaje mi ljubav.“ „Hoćeš reći, nedostaje ti ševa.“ 7

Federico Moccia „Koja si ti koza“, prekori je Diletta. „Rekla je da joj fali ljubav.“ „Da, ljubav“, nastavi Niki. „Ona čarobna, tebi nepoznata tajna...“ Olly slegne ramenima.

Da, pomisli Niki. Nedostaje mi ljubav. Ali imam samo sedamnaest godina, u svibnju ću napuniti osamnaest. Ima vremena... „Čekajte, čekajte, ja sam na redu da prošećem pistom...“ I brzo krene pločnikom-pistom, među prijateljicama koje zvižde i smiju se i raduju zbog Niki, te neobične, blistave bijele pantere koja, barem zasad, još ni na koga nije pikirala. „Ljubavi, jesi li doma? Oprosti što ti nisam javio da se vraćam dan ranije.“ Alessandro uđe u stan i osvrne se. Namjerno se vratio ranije jer mu je nedostajala, ali i kako bi je uhvatio s drugim muškarcem. Već dugo nisu vodili ljubav. A kad nema seksa, to ponekad znači samo da postoji netko drugi. Alessandro hoda po kući, ali nikoga nema; dapače, ničega nema. Zaboga, zar su ih opljačkali? Tad ugleda poruku na stolu. Njezin rukopis. „Za Alexa. U frižideru sam ti ostavila nešto za jelo. Nazvala sam hotel da te obavijestim, ali rekli su mi da si već otišao.

Možda si me želio uhvatiti na djelu. Ne. Žao mi je. Nažalost, nemaš me s kim uhvatiti. Otišla sam. Otišla sam i točka. Molim te, nemoj me tražiti bar neko vrijeme. Hvala. Poštuj moje odluke kao što sam ja oduvijek poštovala tvoje. Elena.“ Ne, pomisli Alessandro odlažući poruku na stol, nisu ih opljačkali. Ona je to učinila. Ona mi je ukrala život, srce. Ona koja kaže da je poštovala moje odluke. Ma koje odluke? Alessandro hoda po stanu. Ormari su već prazni. Odluke, je li? Ni moj stan nije bio moj.

Primijeti da LED lampica na automatskoj sekretarici treperi. Možda se predomislila? Možda se vraća? Pun nade, pritisne tipku. „Bog. Kako si? Dugo se ne javljaš... To nije u redu. Zašto Elena i ti ne dođete k nama na večeru? Bilo bi nam drago. Nazovi me, bog!“ Alessandro izbriše poruku. I meni bi bilo drago, itekako drago, mama. Ali bojim se da će me ovaj put dopasti da sam odgulim jednu od tvojih večera. A ti ćeš me pitati kad ćemo se Elena i ja već jednom vjenčati. Što čekamo? Sestre su ti se udale i već imaju djecu. Kad ćeš nam i ti dati unuka? A ja možda neću znati što da odgovorim. Neću ti moći reći da je Elena 8

Oprosti, ali ti jesi moja ljubav otišla. Pa ću lagati. Lagati vlastitoj majci. To sigurno nije lijepo.

Usto, s trideset i šest godina, trideset sedam u lipnju... Stvarno je ružno.

Sat vremena ranije.

Stefano Mascani pedantan je gotovo u svemu. Ali ne i u održavanju automobila. Karavan Audi A4 brzo ulazi u zavoj na kraju Via del Golf i skreće u Via dei Giuochi Istmici. Sa stražnjeg stakla svijet pozdravlja natpis koji je netko ostavio na njemu. „Operi me. I slonova guzica čistija je od mene.“ A s bočnog stakla: „Ne. Nemoj me oprati. Uzgajam mahovinu za božićne jaslice.“ Na ostatku karoserije tek se ponegdje nazire metalik srebrna boja, toliko je prašnjava. Fascikl klizne sa stražnjeg sjedala i papiri se razlete po podu. Istu sudbinu doživi i prazna plastična boca koja se otkotrlja ispod sjedala i dokotrlja opasno blizu papučice kuplunga. Iz pepeljare viri nebrojeno mnoštvo papirića od bombona pa pepeljara nalikuje na dugu. Iako nije toliko romantična.

Iz prtljažnika se najednom začuje mukli udarac. Sranje, znao sam da će se potrgati. K vragu. Ne mogu k njoj u ovakvom autu. Carlotta će sigurno nazvati dezinsekciju i više me neće željeti vidjeti. Neki kažu da je auto zrcalo svog vlasnika. Kao i psi.

Stefano se doveze do kontejnera i ugasi motor. Brzo izađe iz Audija i otvori prtljažnik. Prijenosno računalo je u zavoju ispalo iz torbe koju je ostavio otvorenu. Pregleda ga, okreće na sve strane. Izgleda čitavo. Samo je jedan vijak na monitoru malo olabavio. Sva sreća. Vrati računalo u torbu. Zatim sjedne natrag za volan. Ogleda se oko sebe. Namrgodi se. Poluprazna divovska vreća iz samoposluživanja, ostatak megašopinga u subotu poslijepodne, napola viri iz džepa na naslonu suvozačkog sjedala. Brzo skuplja sve što mu naleti pod ruku i gura u vrećicu, dok ima mjesta. Zatim izađe iz automobila, ponovno otvori prtljažnik, izvuče računalo i prisloni ga o obližnji kontejner, namjesti da se ne prevrne. Iz prtljažnika vadi i već beskorisne, zaboravljene stvari. Jednu staru vrećicu, omot nekog CD-a, tri prazne limenke, jedan potrgani kišobran, praznu kutiju za cipele, staro pakiranje praznih baterija, šal tvrd kao kamen. Zatim, prije no što se sve raspe iz vrećetine, prilazi kontejnerima. Gle koliko ih je... Staklo, plastika, papir, kruti otpad, organski otpad. Precizni. Organizirani. U koji da ubacim ovu vreću? U njoj ima svega i svačega. Pih. Onaj sivi čini 9

Federico Moccia mi se najprikladnij­i. Stefano se približi kontejneru i pritisne stopalom polugu u podnožju. Poklopac se naglo podigne. Kontejner je pun. Stefano slegne ramenima, zatvori kontejner i odloži vrećetinu na pod. Vrati se u automobil i ponovno pogleda oko sebe. Sad je već bolje. Ah, ne. Možda bih morao svratiti i do autopraonice. Pogleda na sat. Ne, kasno je, Carlotta me već čeka. A ne smiješ pustiti ženu da čeka na prvom sastanku.

Stefano upali motor, ubaci CD u plejer. Rahmanjinov treći koncert za klavir i orkestar, op. 30., treći i završni stavak. Eto. Sad je sve savršeno. Uz ovaj „Rach 3“, Carlotta će pasti u nesvijest kad me vidi, baš kao u Sjaju. Kuplung. Prva. Gas. Kreće dalje.

Važna noć. I veoma samouvjeren vozač. Šareni mačak prilazi tiho i znatiželjno. Skrivao se dok onaj automobil nije otišao. Zatim je iskočio iz svog skrovišta i počeo obilaziti kontejnere. Nešto mu privuče pozornost. Približi se.

Trlja se, gleda, njuška. Nekoliko puta očešava uhom rub monitora prolazeći pokraj njega. Uistinu neobičan otpad.

Glazba odzvanja iz Aixamovih zvučnika. „Za Naomi!“ „Rasturam, ha?“ smješka se Niki. Diletta otpije gutljaj piva. „Trebala bi biti manekenka.“ „Zašto, kad će se za godinu dana ionako udebljati...“ „Olly, koja si ti zavidnica... Ždere te što rasturam uz ovu mjuzu? Baš je super ova pjevačica, kako se zove?“ „Alexz Johnson.“ „Istina, njezina je mjuza super za reviju! Gledaj, ni ja nisam loša...“ Olly odšeće do kraja pločnika, stavi ruku na desni kuk, malo savije nogu i zagleda se ispred sebe. Zatim se okrene oko svoje osi, zabaci kosu brzim pokretom glave i krene natrag. „Kao prava manekenka!“ Sve joj plješću. „Manekenka broj četiri, Olimpia Crocetti!“ „Vražićak Giuditta, tko drugi nego Crocetti!“ Sve zapjevaju uglas; neke pjevaju bolje, druge gore, neke uistinu znaju stihove, druge ih izmišljaju. „I know how this all must look, like a picture ripped from a story book, I’ve got it easy, I’ve got it made...“1 Pa ispiju i zadnji gutljaj piva.

1 Početak pjesme „How I Feel“ Alexz Johnson (nap. prev.)

10

Oprosti, ali ti jesi moja ljubav „Valentino, Armani, Dolce i Gabbana, revija je gotova.

Ako me želite angažirati, ovdje ćete me naći!“ Olly se nakloni ostalim Ondama. „Curke, što ćemo sad? Dosadilo mi je ovdje...“ „Idemo do Eura, ili do Alaske! Akcija!“ „Sad je bila akcija! Ne, ja idem kući. Sutra moram odgovarati, ili mi se crno piše. Moram izvući dvojku.“ „Ma daj, koja si ti partibrejkerica! Nećemo se dugo zadržati. Osim toga, zašto sutra ne bi rano ustala i na brzinu ponovila gradivo?“ „Ne. Moram se naspavati, već tri dana zbog vas kasno dolazim kući, nisam od željeza!“ „Ne, od gline si! U redu, radi što hoćeš, mi idemo. Vidimo se sutra!“ I svaka se svojim korakom zaputi prema svom prijevoznom sredstvu. Tri prema tko zna kamo, a četvrta prema kući. Četiri boce Corone još uvijek su na pločniku, prazne kao školjke koje je plima doplavila na plažu. Kakav su nered ostavile! Naravno, tko će drugi biti reduša, ako ne ja? Pa ih podigne i osvrne se oko sebe. Nekoliko kontejnera osvijetljeno je uličnom svjetiljkom. Baš dobro, evo i zelenog za staklo.

Naravno, ljudi su prasci, strašno su neuredni. Vidi koliko je vrećica na podu. Teško im je i razvrstati otpad. Zar ne znaju da je planet u našim rukama? Jednu po jednu ubaci boce kroz okrugli otvor kontejnera za staklo. A čepove? Gdje treba ubaciti čepove? Oni nisu stakleni... Možda tamo gdje se bacaju i limenke. Mogli su to napisati na kontejneru, staviti naljepnicu ili crtež. Čepove bacite ovdje. Zastane pa se nasmije. Kako je ono išla ona stara Grouchova provala? Ah, da... „Tata, došao je smetlar.“ „Reci mu da ne trebamo smeće.“ Reduša kakva jest, ubacuje u kontejner i vreću odloženu ispred njega. Tad ga ugleda. Plaho mu priđe. Ne vjeruje vlastitim očima. Upravo ono što mi treba. Vidiš, ponekad se isplati biti reduša.

Kasnije tijekom večeri. Automobil se zaustavlja uz škripu guma. Vozač brzo izlazi i gleda oko sebe. Izgleda kao lik iz filma Starsky i Hutch. Ali ne mora ni na koga pucati. Gleda u podnožje kontejnera. Iza, iznad, ispod, naokolo. Ništa. Nema ga. „Ovo nije moguće. Nitko nikad ne čisti oko kontejnera, n­ikoga 11

Federico Moccia nije briga za vreće ostavljene na podu, ali ja sam baš morao naletjeti na čistunca i cjepidlaku... Usto me je i Carlotta otpilila.

Rekla je da se napokon zaljubila... Ali u drugog...“ Stefano Mascagni ne zna da će jednog dana biti sretan upravo zahvaljujući tome što je izgubio.

12

2.

O

tprilike dva mjeseca kasnije.

Ovo se ne događa. Nije moguće. Alessandro se ushodao po stanu. Prošla su dva mjeseca, a on još uvijek ne može pojmiti.

Elena me je ostavila. I što je najgore, učinila je to bez ikakvog razloga. Ili ga barem meni nije rekla. Alessandro priđe prozoru i pogleda van. Zvijezde, prekrasne zvijezde. Gole zvijezde na noćnome nebu. Daleke zvijezde. Proklete zvijezde koje znaju.

Izađe na balkon. Obložen je drvetom, ograđen, s predivnim, glatkim starim posudama za cvijeće u kutovima. Malo dalje, duge zavjese nježnih pastelnih boja, u skladu s izlaskom i zalaskom sunca. Kao val koji oplahuje stan i polako iščezava na ulazu u sve prostorije, da bi se u njima razlio svoju boju čak i po zidovima. Ali od svega toga samo mu je još gore. „Aaah.“ Najednom urla kao luđak. „Aah.“ Negdje je pročitao da je dobro dati si oduška. „Hej, jesi li završio?“ Na balkonu sučelice pojavi se neki tip.

Alessandro se brzo sakrije iza velikog grma jasmina. „Onda, jesi li završio ili ne? Hej, vidim te. Što je, igraš se lopova i žandara?“ Alessandro se malo odmakne sa svjetla. „Jen-dva-tri, žandar si ti! Vidio sam te i uhvatio. Slušaj, gledam film, pa ako imaš nekih problema, odi malo prošetati...“ Tip se vrati u svoj stan, brzo potegne velika klizna staklena vrata i navuče zavjese. Ponovno je tišina. Još uvijek napola čučeći, Alessandro se odšulja natrag u dnevni boravak.

13

Federico Moccia Travanj je. I bijesan sam kao ris. A ona seljačina... Kupio sam stan u potkrovlju u četvrti Trieste i baš sam morao dobiti susjeda seljačinu. Tad začuje zvonjavu kućnog telefona pa protrči kroz dnevni boravak, zaustavi se ispred aparata i čeka.

Nada se. Sekretarica se uključi. „Dobili ste 0680854... ostavite poruku...“ Možda je ona? Alessandro se pribiži automatskoj sekretarici s malo više nade. „...nakon zvučnog signala.“ Zatvori oči. „Ale, dragi. Ja sam, tvoja mama. Što je s tobom? Ne javljaš se ni na mobitel.“ Alessandro priđe ulaznim vratima, uzme jaknu, ključeve automobila i Motorolu. Zatim zalupi vratima iza svojih leđa, dok njegova majka i nadalje govori. „Što se događa? Što kažeš da Elena i ti dođete k nama na večeru sljedeći tjedan? Rekla sam ti da bi mi bilo drago... Dugo se nismo vidjeli...“ Ali on je već ispred dizala i više je ne čuje. Nisam još dospio reći majci da smo Elena i ja prekinuli. Koja jebada. Otvori vrata, uđe i osmjehne se svom odrazu u zrcalu. U ovakvim situacijama malo ironije nije zgorega. Uskoro ću napuniti trideset i sedam godina, a ponovno sam samac. Kako čudno. Većina frajera jedva bi dočekala da ponovno budu samci, malo se zabave i započnu novu pustolovinu. Baš. Ne znam zašto, ali Elenin me je odlazak strašno pogodio. Nešto mi tu ne štima. Zadnjih je dana bila čudna. Je li imala drugog? Ne. Rekla bi mi. Eh, o tome ne treba više razmišljati. Zato je i kupio novi automobil, ovaj Mercedes ML 320 Cdi. Najnoviji model. Novi, savršeni, besprijekorni džip, kupljen prije mjesec dana zbog boli koju mu je nanijela Elena. Ili bolje rečeno zbog „emotivnog prezira“ izazvanog njezinim odlaskom. Alessandro se uključi u promet.

Zatim se nečeg sjeti. Zadnji put kad sam izašao s njom, išli smo u kino. Malo prije no što smo ušli u dvoranu, Elenu je netko nazvao, ali ona je odbila poziv, isključila mobitel i nasmiješila mi se. „Ništa važno, posao. Može pričekati...“ Uzvratio sam joj osmijeh. Kakav je lijep osmijeh imala Elena... Zašto govorim u prošlom vremenu? Elena ima lijep osmijeh. To govoreći, i sam se smješka. Ili se barem primora osmjehnuti punom brzinom ulazeći u zavoj. Još se nečega sjeti. Onog dana koji ga je najviše zabolio. Taj mu se razgovor urezao u sjećanje kao da je bio jučer. K vragu, baš kao da je bio jučer.

Tjedan dana nakon što je našao njezinu poruku, Alessandro se jednu večer vratio s posla ranije no inače i zatekao je u 14

Oprosti, ali ti jesi moja ljubav stanu. Nasmiješio se, ponovno sretan, oduševljen, optimističan. „Vratila si se...“ „Ne, samo sam u prolazu...“ „I što ćeš sad?“ „Otići ću.“ „Kako to misliš, otići ćeš?“ „Jednostavno, odlazim. Bolje je tako, Alex, vjeruj mi.“ „A naš stan, naše stvari, fotke s naših putovanja...“ „Ostavljam ti ih.“ „Ma ne, mislio sam, zar ti sve to ništa ne znači?“ „Naravno da mi znači, zašto kažeš da mi ne znači...“ „Zato što odlaziš.“ „Odlazim, ali znači mi.“ Alessandro je ustao, zagrlio je i čvrsto privinuo uz sebe. Ali nije je pokušao poljubiti. Ne, to ne, to bi bilo previše. „Alex, molim te...“ Elena je zatvorila oči, opustila ramena, prepustila se. Zatim je uzdahnula. „Molim te, Alex... pusti me.“ „Kamo ideš?“ Došavši do vrata, okrenula se i još jednom ga pogledala. „Imaš li drugog?“ Nasmijala se odmahujući glavom. „Kao i obično, ništa ne razumiješ, Alex...“ To rekavši, izašla je iz prostorije i zatvorila vrata. „Treba ti malo vremena, znam, ali ostani, dovraga, ostani!“ Prekasno. Tišina. Još jedna vrata su se zatvorila, ali nisu zalupila. I to ga je još više zaboljelo. „Emotivno te prezirem!“ urliknuo je za njom Alessandro, ni sam ne znajući što bi to trebalo značiti. Emotivni prezir. Rekao je to samo da je povrijedi, da nešto kaže, da je dirne, da potraži smisao ondje gdje ga nije bilo.

Novi zavoj. Ovaj auto stvarno ide kao zmaj, to se ne može poreći. Alessandro stavi CD i pojača zvuk. U životu je tako: kad nam nešto nedostaje, nečime moramo ispuniti prazninu. Iako nema toga što će uistinu ispuniti prazninu kad je to što nam nedostaje ljubav.

15

3.

I

sto vrijeme, isti grad, samo malo dalje. „Daj da vidim kako mi stoji!“ „Baš si smiješna! Izgledaš kao Charlie Chaplin!“ Olly se ushodala po sagu u majčinoj sobi, odjevena u očevo modro odijelo, najmanje pet brojeva preveliko za nju. „Ma daj, stoji mi bolje nego njemu!“ „Kako to govoriš o tati? Jadničak, ima samo trbuščić...“ „Trbuščić? Izgleda kao morž iz filma 50 prvih poljubaca!

Vidi ove hlače!“ Olly uhvati hlače oko struka i raširi ih. „Ovo je vreća Djeda Božićnjaka!“ „Odlično! A sad nam daj darove!“ Onde ustanu i potrče prema njoj pa prekapaju po svim džepovima kao da uistinu nešto traže. „Dosta, škakljate me! Budući da ste zločeste, ove ćete godine dobiti samo ugljen! A Diletta će dobiti štapić od sladića, da se barem navikne na oblik...“ „Olly!“ „Je li moguće da me stalno zafrkavaš samo zato što nisam kao ti, koja mora imati svakog frajera!“ „Zapravo me zovu Sterminator.“ „Stara fora, nekome si je ukrala!“ Smiju se i sve se bace na krevet. „Možete li zamisliti da je sve ovdje počelo?“ „U kom smislu?“ „Ovdje je nastala vaša mrak prijateljica!“ 16

Oprosti, ali ti jesi moja ljubav „Pojasni.“ „Mama i tata su jedne tople večeri prije osamnaest godina odlučili da trebaju prodrmati svoj život, nečim ga osvježiti, i paf !, završili su na ovom krevetu i prasnuli se!“ „Baš krasno govoriš o ljubavi, Olly.“ „Tebi je sve ljubav! Nazovi to pravim imenom, seksom!

Zdravim seksom!“ Diletta zagrli obližnji jastuk. „Soba je baš fora, a krevet je jako udoban... Vidi ovu fotku na komodi. Baš su bili lijepi tvoji starci na dan vjenčanja.“ Erica ščepa Niki oko vrata i glumi da je davi. „Niki, uzimaš li ovdje neprisutnog Fabija za svog zakonitog supruga?“ upita, a Niki je udari. „Ne!“ „Cure, kad smo već kod toga, kako je vama bilo prvi put?“ Sve se naglo okrenu prema Olly. Zatim se pogledaju. Diletta se najednom uozbilji i utihne. Olly se nasmiješi. „Pa nisam vas pitala jeste li nekog ubile! U redu, shvatila sam, ja ću prva, da probijem led. Dakle... Olly je oduvijek bila napredna. Još u vrtiću cmoknula je ravno u usta svog malog prijatelja Ilaria, zvanog Sebo zbog ogromne količine gnoja iz bubuljica koje su mu prekrivale ličeko kao vulkanići...“ „Odvratno, Olly!“ „Možda, ali meni se sviđao, i stalno smo se natjecali na toboganu. Onda je u osnovnoj školi došao red na Rubija...“ „Rubija? Baš sve si ih morala imati?“ „Rubio je ime, zar ne?“ „Naravno da je ime! I to lijepo. Dakle, Rubio je bio baš fora frajer. Naša je priča trajala dva mjeseca.“ „Da, dobro, Olly, ali lako je tako. Rekla si prvi put, a ne priče za malu djecu“, prekine je Niki smještajući se prekriženih nogu na jastuke i naslanjajući na uzglavlje kreveta. „Istina. Ali željela sam da shvatite kako se fenomeni vide od malih nogu. Dakle, hoćete žesticu? Jeste li spremne na priču dostojnu Playboya? Evo je. Moj prvi put dogodio se prije dobre tri godine.“ „S petnaest?“ „Hoćeš reći da si izgubila nevinost s petnaest godina?“ Diletta zine od zaprepaštenja. „Pa naravno, zašto bih je čuvala? Neke je stvari bolje izgubiti nego pronaći! Ukratko, to se dogodilo jedno poslijepodne nakon nastave. Paolo je bio dvije godine stariji od mene. Zgodan da poludiš. Ukrao je tati auto da se malo provozamo.“ 17

Federico Moccia „Ah, da, Paolo! Nisi nam rekla da si to prvi put napravila s njim!“ „Zar je već sa sedamnaest vozio auto?“ „Da, već je znao voziti. Uglavnom, da skratim, naša limuzina bila je plamenocrvena, pohabana Alfa 75 s bež sjedalima...“ „Kakva raskoš!“ „Eh. Važan je bio on. Strašno sam mu se sviđala. Otišli smo u park Appia Antica i parkirali se izvan pogleda.“ „Starom Alfom na staru Appiu.“ „Jako duhovito! Uglavnom... dogodilo se ondje i dugo je trajalo. Rekao mi je da sam bila dobra, zamislite, a nisam imala pojma... odnosno, nekog sam pojma ipak imala, budući da sam s rođakom na moru gledala porniće, ali gledati i činiti nije isto...“ „Ali žalosno je da si to napravila u autu, Olly... Pa bio ti je prvi put! Zar nisi željela glazbu, čarobnu noć, sobu punu svijeća...“ „Baš, kao mrtvačnica! Erica, govorimo o seksu! Nije važno gdje ćeš se seksati, nego kako!“ „Šokirana sam.“ Diletta čvršće stisne jastuk. „Hoću reći, ja nikad ne bih tako... Prvi put, shvaćaš li? Nećeš ga zaboraviti dok si živa!“ „Ako nađeš nekog nespretnjakovića, itekako ćeš zaboraviti... Ali ako nađeš nekog kao Paolo, pamtit ćeš do kraja života!

Osjećala sam se prelijepom!“ „A onda?“ „Onda smo nakon tri mjeseca prekinuli. Zar se ne sjećaš, nakon njega je došao Lorenzo, Veličanstveni naravno... onaj iz drugog E koji je trenirao kajak.“ „Ne, ne mogu pratiti sve tvoje frajere!“ „Eto, rekla sam vam. A vi? Erica, ti?“ „Mnogo klasičnije i naravno, s Giòom!“ „Klasičnije u smislu misionarskog položaja?“ „Olly! Ma ne, u smislu da je Giò rezervirao sobu u pansionu Antica Roma na Gianicolu, onom malom ali čistom, koji nije previše skup. Znaš, Niki, tamo gdje smo kasnije smjestile one dvije Engleskinje koje su došle na razmjenu, a tvoj ih brat nije htio u kući?“ Vrata sobe najednom se otvore i u nju uđe Ollyna mama. „Mama, što to radiš? Smjesta izlazi! Zar ne vidiš da imamo sastanak?“ „U mojoj sobi?“ 18

Oprosti, ali ti jesi moja ljubav „Eh, nije te bilo, a kad te nema, i ova je soba samo slobodan prostor kao i svaki drugi, zar ne?“ „Na mom krevetu?“ „Pa naravno, jako je udoban, a usto me podsjeća na tatu i tebe pa se osjećam sigurno...“ Olly namjesti najslađu i najnježniju facu. I istini za volju, iritantnu. „U redu... ali kasnije sve vrati na mjesto i zagladi prekrivač.

A sljedeći put sastančite u podrumu, kao što su radili karbonari. Bog, cure“, pomalo zlovoljno pozdravi Ollyna majka i izađe. „Da se vratimo na pansion Antica Roma. Sad znam zašto si mi ga predložila i rekla da je ondje jako ugodno! Iz vlastitog iskustva!“ „Pa naravno! Uglavnom, otišli smo onamo oko pet poslijepodne i on je sve savršeno pripremio.“ „Zar ne moraš biti punoljetan da unajmiš sobu?“ „Ne znam, ali on je igrao nogomet s gazdaričinim sinom pa mu je izišla ususret.“ „Ah.“ „Bilo je predivno. Na početku sam se malo bojala, a bojao se i Giò, jer i njemu je bio prvi put, pa smo bili malo nespretni.

Ali na kraju je sve bilo jako prirodno... Prespavali smo ondje, ni za večeru nismo ogladnili. Znaš, Olly, to je bilo onda kad sam rekla da sam ostala kod tebe, sjećaš se? Ujutro smo se prežderali za doručak i u jedan sam se vratila kući. Moji nisu ništa posumnjali. Bilo mi je dobro. Poslije se osjećaš bezbrižno, i nekako odraslo, i čini ti se da ga više nikad nećeš moći pustiti...“ „E da, baš ga ne želiš pustiti...“ , uzdahne Olly, a Diletta je udari. „Jao! Što sam sad rekla?“ „Uvijek si dvosmislena.“ „Ma kakvi, kod mene je smisao uvijek isti i to je činjenica.

A ti, Niki?! S Fabiom, zar ne? U ritmu rapa?“ „Zapravo, da... s njim i s rapom. Kod njega doma, dok su njegovi bili na godišnjem. Prije deset mjeseci, jednu subotu navečer nakon njegova koncerta u nekom lokalu u centru. Bio je strašno uzbuđen jer je koncert super prošao i jer sam bila s njim. I on je sve pripremio za mene... Dnevni boravak osvijetljen toplim, prigušenim svjetlom. Dvije čaše pjenušca. Nikad dotad nisam pila pjenušac... i moram reći da je odličan. Pozadinska mjuza njegove najnovije pjesme. Njemu nije bio prvi put i to se vidjelo. Dobro je znao što radi, ali osjećala sam se opušteno, zaštićeno. Rekao mi je da sam kao gitara koja i neugođena zvuči savršeno...“ 19

Federico Moccia Olly je promatra. „Koja si ti sretnica!“ „Da, vidiš kako je završilo!“ „Kakve to ima veze, prvi ti put nitko ne može ukrasti!“ Najednom sve zašute. Diletta čvršće stegne jastuk. Onde je gledaju, ali ne inzistiraju, neodlučne bi li se našalile ili bile ozbiljne. Ona je ta koja ih spašava nelagode. „Ja ne. Nikad to nisam učinila. Čekam osobu uz koju ću se osjećati kao da lebdim tri metra iznad neba, kao u onom natpisu. Dapače, četiri. Ili pet. Ili šest metara. Ne želim da bude slučajno, ni da poslije prekinemo.“ „To nije važno, nitko ne može znati kako će poslije završiti...

Važno je da se volite i točka. Ne treba razmišljati o budućnosti.“ „Kakva otrcana frazetina, Erica!“ „Oprosti, ali istina je. Diletta mora skočiti u nepoznato, ne zna što propušta, i to ne u onom smislu u kojem to doživljava Olly!“ „Kako da ne, i u tom smislu!“ „Diletta, moraš se pustiti. Znaš koliki dečki plaze za tobom?! Ludnica!“ „Cijela rijeka!“ „Cijela ragbijaška momčad!“ „Cijela plima, da ostanemo pri našoj temi, Ondama, valovima!“ „Slušajte, meni bi bio dovoljan samo jedan, ali pravi za mene...“ „Imam ja jednog pravog za tebe!“ „Koga?“ „Jedan lijepi sladoled od kokosa! Onde, pokret!“ „Ja imam bolju ideju... Neke od vas to još nisu probale.“ „Što nismo probale?“ „Nije ono što mislite... Velika novost... Za mnom!“ Olly skoči s kreveta i izađe iz sobe. Niki, Erica i Diletta je gledaju i odmahuju glavama. Zatim krenu za njom. Prekrivač na krevetu, naravno, ostave posve zgužvan.

20

4.

G

radska svjetla su slaba. Kad si neraspoložen, sve se čini drukčijim. Boje, svjetla i sjene, osmijeh koji ne osvaja, ne izaziva reakciju. Alessandro sporo vozi. Olimpijsko selo, Trg Euclide, Francuska avenija. Ogleda se oko sebe. Pogleda most.

Kakvi debili. Prekriven je natpisima. Tako ga zaprljati. Vidi ti ovo... „Krumpiriću volim te.“ U ime čega? U ime ljubavi... Ljubavi. Pitajte Elenu za novosti o gospođi Ljubav. Hej, gospođo Ljubav, gdje si, dovraga, završila?

Opazi dvoje mladih u sjeni u kutu mosta, gdje mjesečina ne dopire. Zagrljeni, zaljubljeni, ovijeni jedno oko drugoga, kao bršljan koji prkosi vremenu, danima, onome što će postati plijen vjetrova. Ali Alessandro ne može izdržati. Zatrubi. Otvori prozor i drekne: „Blesavci! Život je lijep, je li? Sve dok jedno od dvoje popušta!“ Zatim nagazi gas, naglo pojuri, pretekne dva ili tri automobila i projuri kroz križanje prije no što se narančasto svjetlo na semaforu pretvori u crveno.

Vozi cijelom Francuskom avenijom i Ulicom Flaminia, ali na sljedećem semaforu čeka ga „gazela“ karabinjera. Crveno je. Alessandro se zaustavi na semaforu. Dvojica karabinjera rastreseno razgovaraju. Jedan se smije telefonirajući, drugi puši i razgovara s nekom djevojkom. Možda ju je zaustavio zbog rutinske provjere, ili mu je prijateljica koja je znala da je dežuran pa ga je došla pozdraviti. Kako god bilo, karabinjer nakon nekog vremena osjeti da ga netko promatra i okrene se prema Alessandru. Fiksira ga pogledom. Alessandro polako 21

Federico Moccia okrene glavu prema semaforu, glumeći da provjerava je li se upalilo zeleno. Još nije. Još je crveno. „Oprosti...“ Otrcani Kymcov skuter s mladićem i djevojkom duge tamne kose zaustavi se uz Alessandrov Mercedes. Momak je mišićav, u nebeskomodroj pripijenoj majici koja mu ističe čvrste mišiće. „Oh, kako si mi digao tlak...“ Alessandro pomoli glavu kroz prozor. „Molim?“ „Maloprije si zaurlao na nas dok smo bili na mostu na Fran­cuskoj aveniji. Što smo ti mi skrivili? Hajde, objasni.“ „Ne, oprosti, ispričavam se ako ste me pogrešno shvatili, bio sam ljut na vozača ispred sebe koji je stalno usporavao.“ „Nemoj mi prodavati fore! Ispred tebe nije bilo nikog i možeš zahvaliti nebesima...“ isturi bradu i pokaže na vozilo karabinjera, „što su murjaci ovdje. Sljedeći put nemoj zajebavati jer ćeš nastradati...“ Ne čeka odgovor. Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo. Doda gas pa pojuri prema Cassiji. Zatim posve pognut skrene za ugao, i već ga nema, ide tko zna kamo, prema novom poljupcu, možda na još skrovitijem mjestu... I možda nečem i više od poljupca. Alessandro polako krene. Karabinjeri se još uvijek smiju. Jedan je popušio svoju cigaretu i prihvaća gumu za žvakanje koju mu djevojka nudi. Drugi je završio razgovor mobitelom i prelistava neki časopis u automobilu. Ni jedan ni drugi ništa nisu primijetili.

Alessandro vozi dalje. Nakon nekog vremena okrene se i zaputi natrag, tek toliko da razbije dosadu. Čovjek više ne smije ni reći što misli. U ovakvim se situacijama osjeća pritisnut, previše ograničen. Karabinjera više nema na suprotnoj strani ulice. I ona djevojka je otišla. Neka druga čeka autobus. Crnkinja je i stopila bi se s noći da nije odjenula crvenu majicu sa smiješnim pajacom. Ali ni to mu nije smiješno.

Alessandro polako vozi dalje, mijenja CD. Zatim se predomisli i uključi radio. Ponekad je bolje uzdati se u slučaj. Koja je bomba ovaj Mercedes. Prostran, lijep, otmjen. Glazba se savršeno razlijeva iz skrivenih zvučnika. Sve izgleda savršeno. Ali čemu služi savršenstvo kad si sam i nitko ga ne primjećuje?

Nitko ga ne može podijeliti s tobom, udijeliti ti kompliment ili ti zavidjeti.

Glazba. „Volio bih biti haljina koju ćeš odjenuti, ruž kojim ćeš namazati usne, volio bih te sanjati kao što te nikad nisam sanjao, sretnem te na ulici pa me obuzme tuga kad pomislim 22

Oprosti, ali ti jesi moja ljubav da ćeš otići...“2 Ah, Lucio. Znam, moglo bi se zaključiti da sam slučajno naletjeo baš na tu pjesmu, ali imam osjećaj da mi se rugaš. Nije loše kao slogan za novu kreditnu karticu: „Sve imaš, ali nju nemaš.“ Alessandro pritisne tipku i promijeni radio postaju. Bilo što drugo, samo ne ovo. Kad je posao jedino što tvom životu daje smisao, dodirnuo si dno.

Lungotevere. Lungotevere. Pa opet Lungotevere. Pojača zvuk gubeći se u prometu. Ali zaustavlja se na semaforu gdje ga sustiže mini automobil. Na vozilu piše „Lingi“, a kroz otvorene prozore čuje se muzika do daske. Kao u diskoteci. U automobilu dvije djevojke dugih, glatkih kosa, jedna smeđa, druga plava. Iako je noć, obje imaju velike naočale u stilu sedamdesetih, s tankim bijelim okvirom i golemim smeđim staklima. Jedna u nosu ima mali piercing. Majušan, kao metalni madež. Druga puši cigaretu. Šute. Alessandro pomisli na Harveyja Keitela u Lošem poručniku. Volio bi ih natjerati da izađu iz automobila i učiniti što i poručnik u filmu, ali onaj tip na skuteru još uvijek bi mogao biti negdje u blizini, a ove bi dvije cure mogle biti njegove prijateljice, ili još gore, prijateljice onog karabinjera. Zato ih pušta da odu. Osim toga, stvarima se ne pristupa na takav način. Bijes, ljutnju zbog onog „emotivnog prezira“ treba usmjeriti na druge ciljeve. Alessandro je to uvijek svima govorio, bijes treba roditi uspjehom. Ali uspjeh, čime on rodi?

Mercedes je sad parkiran na Castel Sant’Angelu. Alessandro korača mostom. Gleda zagrljene turiste koji veselo čavrljaju, smušene djevojke i mladiće iznenađene Rimom, ljepotom mosta, jednostavnom činjenicom da ne rade. Jedan malo stariji par. Dva mlada sportaša kratkih kosa i dugih nogu, s iPodima u ušima i presavijenom kartom grada u rukama. Alessandro se zaustavi, popne na rub mosta. Nasloni se na ogradu i gleda rijeku. Rijeka teče polako, nijemo, željna nove prljavštine. Njome neometano plovi pokoja vrećica, komad drveta nadmeće se u tijesnoj utrci s mladom, neiskusnom trskom. Neki miš skriven na obali sigurno s dosadom prati to neobično nadmetanje.

Alessandro gleda onkraj mosta, niz Tiber, i na pamet mu pada Divan život, film Franka Capre s Jamesom Stewartom, u kojem se George Bailey pritisnut problemima odluči ubiti. Ali u tome

2 Početak pjesme Tu non mi basti mai Lucia Dalle (nap. prev.)

23

Federico Moccia ga zaustavi njegov anđeo čuvar i pokaže mu kako bi bilo da se nikad nije rodio. Njegova brata više ne bi bilo, njegova supruga nikad se ne bi udala, ostala bi usidjelica, ne bi bilo one krasne dječice, čak bi i njegov gradić imao drugo ime, ime tiranina, starog milijunaša Pottera kojeg je samo on uspio zaustaviti.

Eto. Jedino što je uistinu važno, jedino što se uistinu računa jest dati smisao vlastitu životu. Iako, kako kaže Vasco3, tog smisla nema. Da. Ali, što bi se dogodilo da mene nema? pomisli Alessandro. Sa svojima nisam u dobrim odnosima, odnosno oni su ti koji cijene samo one u braku, kao što su moje dvije mlađe sestre. Dakle, bez mene bi samo imali jednu brigu manje. Osim toga, da se ja želim baciti s ovog mosta, bi li i meni došao anđeo da to učini umjesto mene kako bih pronašao i shvatio smisao ovog života? Upravo u tom času, osjeti nečiju ruku na ramenu. „Doktore?“ „Što je, zaboga?“ „Doktore, ja sam.“ Bradonja prljave kose i neuredne odjeće ne ulijeva baš mnogo povjerenja i ne djeluje ni najmanje anđeoski. „Oprosti, doktore, nisam te htio preplašiti, ali imaš li dva eura?“ Ne jedan, pomisli Alessandro, nego odmah dva! Kako su prekaljeni, zahtjevni, to im je već posao. Alessandro otvori novčanik i izvuče novčanicu od deset eura pa je pruži bradonji.

Bradonja je prihvati; pomalo je sumnjičav, vrti novčanicu po rukama i pomnije je proučava. Gotovo ne vjeruje vlastitim očima. Zatim se nasmiješi. „Hvala, doktore.“ U nedoumici bi li itko skočio prije mene ili za mene, pomisli Alessandro, barem ću nekome ostati u lijepoj uspomeni.

Posljednje dobro djelo. „Vidi, vidi, nije li ovo uspješan muškarac, kralj reklama!“ najednom začuje glas iza svojih leđa.

Alessandro se okrene. Sa suprotne strane mosta prilaze mu Pietro, Susanna, Enrico i Camilla. Spokojni i nasmiješeni.

Enrico drži Camillu ispod ruke, a Pietro je nekoliko koraka ispred njih. „Onda? Alex, što to radiš? Istražuješ ljudsko ponašanje?

Za svoje bi reklame proučio sve i svakoga, je li? Razgovarao si s

3 Vasco Rossi, talijanski kantautor, u pjesmi Un senso (nap. prev.)

24

Oprosti, ali ti jesi moja ljubav onim...“ Okrene se da se uvjeri da je bradonja dovoljno daleko. „Kladim se da će u tvojoj sljedećoj reklami glavni lik biti neki bradonja!“ „Ma kakvi, samo malo šećem. A vi? Gdje ste bili?“ „Nigdje posebno.“ „Što ti se nije svidjelo?“ „Ma ništa, moja tetka kuha mnogo bolje!“ „Zamisli, tetka mu je Sicilijanka!“ „Koja si ti mustra. Otišli smo nešto pojesti u Capricci Siciliani u Via di Panico. Mislili smo te nazvati, ali sam se sjetio da si mi rekao da je danas tulum kod Alessie, one cure iz ureda, pa sam mislio da si ondje.“ „Istina, posve sam zaboravio na njezin tulum.“ „Koja si ti mustra!“ „Jesi li završio s tim ‘koja si ti mustra’? Zvučiš kao reklama!“ „Hajde, odvest ću te do Alessie.“ „Ne ide mi se.“ „Naravno da ti se ide, u dubini duše ti se ide. Osim toga, neće lijepo izgledati ako se ne pojaviš, ispast će da imaš neki društveno-ekonomsko-kulturni problem sa svojom pomoćnicom...“ „Svi će biti ondje.“ „Baš zato moraš otići, a osim toga, kao odvjetnik vaše tvrtke brinem o hrpetini vaših sranja i zato...“ „Zato?“ „Zato ću poći s tobom.“ Pietro priđe Susanni. „Ljubavi, ne ljutiš se? Vidiš kako je potišten? Bolje da pođem s njim, ima nekih ljubavnih problema... osim toga, moramo popričati i o poslu.“ Alessandro im se približi. „Kakvih problema? Što to govoriš?“ „Ništa, ništa. Hoćete li i vi s nama?“ Enrico i Camilla se načas pogledaju pa nasmiješe jedno drugome. „Umorni smo, idemo doma.“ „Okej, kako želite.“ Pietro uhvati Alessandra ispod ruke. „Bog, ljubavi, neću dugo, ne brini“, obrati se supruzi pa brzo povuče Alessandra. „Brzo, prije nego što se predomisli ili nešto kaže. Ovih je dana jako nepredvidljiva.“ „Što si joj ono maloprije rekao?“ „Ma ništa, izmislio sam neku pizdariju kako bi moja psihološka potpora bila uvjerljiva.“ 25

Federico Moccia „Koju?“ „Rekao sam joj da imaš ljubavnih problema.“ „Nisi joj valjda rekao da...“ „Ne brini, odvjetnik kao ja u stalnoj je vezi s laži.“ „Nisi lagao. Samo što ne volim da govoriš o tome... Rekao sam samo tebi.“ „Da, ali to kažeš tek tako.“ „Kako?“ „Tako! Je li ovo tvoj novi Mercedes?“ „Da.“ „Tad je istina. Stvarno si prekinuo s Elenom. Hoćeš li mi dati da ga probam?“ „Ne. Koji si ti frajer, govorim ti već mjesec dana i napokon si mi povjerovao.“ „Sad imam dokaz. Inače si ne bi kupio ovu makinu. Sam si mi to rekao prije nekog vremena. Sjećaš se? Rekao si da se čovjek može osjećati bolje kad kupi nešto novo.“ „Kojom sam ti prilikom to rekao?“ „Kad sam si kupio novi mobitel jer me Manuela, ona dvadesetogodišnja službenica, više nije željela vidjeti.“ „Ah, istina, rekao si mi, ali teško je pratiti sve što se događa u tvom ljubavnom životu. Tu sam Manuelu, na primjer, posve zaboravio.“ „A ja sam učinio što si mi rekao. Poslušao sam te kao velikog učitelja što i jesi, kupio novi mobitel, najnoviji tehnološki krik, i što je najvažnije... Kupio sam ga u Telefonissimu.“ „Zašto bi to bilo najvažnije, nisam ti rekao gdje da ga kupiš!“ „Nisi, ali Manuela tamo radi! Zaključila je da je kupnja mobitela samo izlika da je ponovno vidim i zahvaljujući tome sam je još dvaput kresnuo.“ „Blažena Djevice, prava si katastrofa. Imaš dvoje preslatke dječice i krasnu ženu. Stvarno ne razumijem zašto ta opsjednutost, ta seksualna glad, ta neumjerena potrošnja, uvijek i posvuda, borba protiv vremena i prije svega protiv svih žena. Što misliš, zašto moraš silom povaliti svaku koju vidiš?“ „Što, sad ćeš me psihoanalizirati? Ili me želiš procijeniti za neku tvoju reklamu? Oprosti, ali zar priča kao moja ne bi mogla biti genijalna reklama za prezervative? Recimo, imaš tipa, ne mene, nekog drugog, kojem nijedna ženska ne može odoljeti, i tek na kraju vadi iz džepa kutijicu onih... kako si rekao da se zovu?“ 26

Oprosti, ali ti jesi moja ljubav „Kondomi.“ „Da, njih. Uglavnom, iz reklame nije posve jasno uspijeva li im se svima zavući u gaćice zbog svoje neodoljivosti ili zbog prezervativa... Fora, zar ne? Naravno, manekenke bi najprije morale proći audiciju kod mene... Muškog protagonista izaberi ti.“ „Naravno, kako da ne. Pa da moja tvrtka uzme drugog pravnog savjetnika?“ „Ne, to mi ne možeš učiniti.“ Pietro klekne pred Mercedes ML. Upravo u tom času naiđe lijepa turistkinja, starija gospođa, koja se osmjehne i odmahne glavom. „Talijani!“ kaže. „Prestani, molim te. Ustani.“ „Vidiš, ovo bi mogla biti nova reklama za Mercedes, zar ne?“

27