Nakladnik HENA COM Zagreb, siječanj, 2016. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Una Krizmanić Ožegović Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Adriana Lisboa, SINFONIA EM BRANCO Copyright © Adriana Lisboa, 2001., by arrangement with Literarische Agentur Mertin Inh. Nicole Witt e. K., Frankfurt, Germany Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © za prijevod Una Krizmanić Ožegović i Hena com, 2016. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Obra publicada com o apoio do Ministério da Cultura do Brasil/Fundação Biblioteca Nacional Djelo je objavljeno uz potporu Ministarstva kulture Republike Brazil / Nacionalna zaklada za knjižnice.
Adriana Lisboa
Simfonija u bijelom
Prevela s portugalskog Una Krizmanić Ožegović
Hena com
Si c’est inutile de pleurer, je crois qu’il faut quand même pleurer. Parce que le désespoir c’est tangible. Ça reste. Le souvenir du désespoir, ça reste. Quelquefois ça tue.
Ako je uzalud plakati, vjerujem da svejedno treba plakati. Zato što je očaj opipljiv. Ostaje. I sjećanje na očaj ostaje. Ponekad ubija.
Marguerite Duras
Leptir, zabranjeni kamenolom Bilo je još vremena do njezina dolaska. Sparno ljetno popodne uzbibalo se s ceste u obliku prašine i razvuklo po zraku. Sve je bilo tiho, ili gotovo tiho, i mlohavo, podbuhlo od dremljivosti. Čovjek silno rastvorenih očiju (i toliko svijetlih da su bile prozirne) pravio se da promatra cestu zadubljen u svoje misli. Istini za volju, pogledom je iscrtavao drugačiji krajolik, lutao po svojoj nutrini, skupljao krhotine sjećanja kao dijete koje skuplja školjke po pješčanoj plaži. Ponekad bi se sadašnjost nametnula, ubacila se, i on je pomislio: upotrijebit ću zemlju u sljedećem djelu. Potom se smeđi, sparušeni i prašnjavi svijet ponovno usukao i razotkrio djevičanski bijelu siluetu u prolazu, djevojku odjevenu u bijelo koja je podsjećala na jednu Whistlerovu sliku. Tomás se sjećao nje. Ljubav. Gdje bi mogla biti? Ljubav je bila poput izblijedjelog traga koji ostane iza slike kad je skinu nakon godina provedenih na jednom te istom zidu. Ljubav je ostavila nedokučiv jaz u njegovoj duši, na bistrini njegova pogleda, na ostarjeloj slici njegova postojanja. Nekoć je ljubav u njemu urlala, plamtjela do same njegove srži. Više nije tako. Čak je i sjećanje bilo neizvjesno, 7
Adriana Lisboa
r azlomljeno, komadi kostura prapovijesnog čudovišta, zakopani i očuvani pukim slučajem, ne mogu se opet sastaviti u jedinstvenu cjelinu. Trideset godina poslije. Dvije stotine milijuna godina poslije. Pas mu je spavao pod nogama i sanjao, nije pamtio djevojku u bijelom. Ponekad bi zastenjao. Potom je naglo podignuo svoju crno-bijelu glavu i počeo gristi šapu da se riješi krpelja. Biserke kuharice Jorgine ponovile su svoj refren koji je za nju bio samo buka u pozadini. Dosadno i učmalo poslijepodne, poput stare, ćelave gume. Poput fosila, starog dvije stotine milijuna godina. Bugenvilije su se divljački rascvjetale, skoro agresivno, nezgrapne su se grane raširile bez ustručavanja, dok su trnovi proturječili nježnosti cvjetova. Bugenvilije su bile ondje puno prije nego je došao Tomás. Tko zna hoće li se održati i nakon njega, na ovaj ili onaj način, kako se uzme. Pas – koji nije imao ni ime ni vlasnika, i koji je jednostavno odabrao kuću i proglasio je svojom te polagao pravo na ostatke hrane koje je kuharica uredno ostavljala na novinskome papiru dvaput dnevno pokraj česme – priveo je kraju operaciju uklanjanja krpelja sa šape te se vratio svojim tajanstvenim snovima. Poput dječjih snova. Tomás se često pitao kakvi se snovi kote u glavi novorođenčeta. Sjeća li se majčine utrobe i sanja li tekućinu i crvenilo? Na tren ga je ponijela mašta: dijete bi moglo sanjati trenutak u kojem je začeto, kao da mu je posvjedočilo, kao da ga je pratilo korak po korak poput pažljivog promatrača, slijedeći sve faze svoga razvoja, prvo od grudica stanica kojoj su znanstvenici nadjenuli nimalo pjesnička imena, morula, blastula, gastrula (tako ide?), 8
Simfonija u bijelom
embrij, fetus. Dijete bi moglo iskusiti svjesnost i prepoznati od samoga početka, od oplođenog jajašca, kao da je spoznaja usađena u gensko naslijeđe: ovo je moja majka. Moj otac. Bi li moglo biti tako? Ne može se reći sa sigurnošću. Tomásove svijetle oči zasuzile bi s vremena na vrijeme, još od djetinjstva gajio je lošu naviku i držao oči otvorenima što je duže mogao, nijednom ne trepnuvši, što je bila okrutna oklada koju je sklopio sam sa sobom, nakon koje je nesumnjivo ispao i dobitnik i gubitnik. Završavalo bi suzama. U učmalo i sušno poslijepodne, Tomás je ispustio dvije srebrne mucice iz svojih očiju koje nitko nije vidio, ni pas, ni kuharica Jorgina. Je li u tim suzama bilo skrivenih riječi? Ili su to bile suze onkraj riječi, onkraj svijeta, onkraj mutavog poslijepodneva i teškog ljeta koje je došlo čeprkati po njegovim porama ovdje u njegovom utočištu? Nije bio sretan čovjek. Nije bio ni nesretan. Smatrao se uravnoteženim i za to je platio ono što je smatrao poštenom cijenom, a zauzvrat je dobio odgovarajući povrat kamatadividendi-međuzbrojeva. Odrekao se određenih teritorija. Odustao od fantaziranja o carstvu. Vladao je jedino samim sobom i tom straćarom usred ništavnih usjeva i cesta koje su nestajale u prašini u sušnim razdobljima i pretvarale se u blato u kišnim razdobljima, i nisu vodile do ostvarenja nekih velikih želja. Kad je došao ovdje živjeti, shvatio je da su mu snovi skončali (ali ne zbog navedenog). I sad je razmišljao kako bi mogao upotrijebiti riječ zemlja u svom sljedećem djelu, da mu to bude novo platno, podloga i papir – ? misli su mu bile tako sitne. Tako sitne. Jedva veće od tračka parfema koji žena ostavi za sobom. 9
Adriana Lisboa
Daleko na obzoru, zrakoplov je proletio skoro bešumno, visoko, aerodroma nije bilo u blizini, sigurno se zaputio prema Galeãu ili Santosu Dumontu u glavnome gradu. Kuharica Jorgina, koja je izgubila većinu svojih zubi i sada je ponosno pokazivala svoje vrlo bijelo zubalo, tiho se približila Tomásu i stavila šalicu kave, koja se još pušila i dobro mirisala, na stol od kovanog željeza na terasi. Bila je mučaljiva žena, riječi joj zapravo nisu prijale. Mislila je da su izdajničke poput zvijeri kad vreba plijen, i gotovo uvijek nepravedne. Pogledala je kakvo je vrijeme i uzdahnula tek toliko. Potom se vratila u kuću do štednjaka gdje su se krčkali grah, riža i pečeno meso. Tomás je izdaleka prepoznao kamionet Iltona Xaviera, koji je jurio cestom i rigao prašinu. Svi su ti pokreti bili poput disanja uspavanog tijela i ništa više, ništa nisu uzburkali. Kava je bila jako slatka, preslatka, ali Tomás je naviknuo uživati u takvoj kavi, tako su je pili ovdašnji ljudi, malo kave, puno šećera. Pas, kojeg je gnjavio obad, podignuo je glavu i u jednom brzom potezu uhvatio ga njuškom usred leta. Tomás je nastavio malodušno promatrati svoje goluždrave noge. Na koži su mu, poput tetovaža, ostali grubi tragovi ovoga mjesta, daleko od asfalta i betona: gomila uboda od komaraca, krpelja, obada i ostalih kukaca, mali ožiljak na lijevoj cjevanici od ličinke muhe koju su mu odstranili u domu zdravlja u Jabuticabaisu. Sve što mu se nakupilo tijekom posljednjih godina, otkako je došao živjeti ovdje. Tako blizu, a tako daleko od one djevojke u bijelom. Pod nogama mu je marljiva stazica mrava iscrtala živu brazdu na tlu. Ni sretan, ni nesretan. Čovjek koji je samo tražio malo mira, ono malo mira koje tjera suzu na oko bez posebnog 10
Simfonija u bijelom
razloga i zbog svih mogućih razloga. Nemir je skupljao u sebi i prašina koja se razletila iza novog kamioneta Iltona Xaviera lepršala je poput vlastitih mu misli. U malom dnevnom boravku s trošnim, crvenim, betonskim podom, bile su poslagane slike i čekale da ih Cândido pokupi za vikend, nepretenciozne slike, kako veličinom, tako i namjenom, svaka po sto reala, osuđene da ukrašavaju dnevne boravke srednjeg građanskog sloja iz unutrašnjosti, liječničke čekaonice, skromne odvjetničke urede. Javni bilježnik u Jabuticabaisu kupio je dvije, ako je vjerovati Cândidu. Jednu je okačio u svome uredu, drugu poklonio nećakinji kad se udavala. Ponekad bi netko zatražio portret po dvostruko većoj cijeni, Cândido je bio zadovoljan time, ali Tomásovo raspoloženje ostalo je nepromijenjeno, baš kao i to sušno poslijepodne. Na slikama pejzaža bi se gotovo uvijek našla cesta koja nije vodila nikuda. Nestala bi iza drveta, zavinula ili se spustila nizbrdo. A u donjem desnom uglu našao bi se potpis osobe koja se očito potpisivala na svoje slike samo zato što su kupci to zahtijevali. Prije, kad mu je bilo dvadeset godina, Tomás je odbijao umaljati svoje slike potpisom koji bi poremetio cijelu kompoziciju, kao kad netko zakašljuca usred koncerta ili kad se svjetla upale u kinu prije završetka filma. Sada je postupao sukladno željama svojih kupaca, a ovim kupcima potpis je značio da je slika autentična. Statusni simbol. Makar je potpisani slikar bio sasvim nepoznat. Bez toga nije moglo. Dobro. Nema veze. Potpisivao se crnom bojom i rukopisom običnog pučkoškolca. Jednom mu je mušterija pričala o nećakinji koja je putovala po Europi. Otišla u Pariz. I donijela ogromnu reprodukciju 11
Adriana Lisboa
crno-bijele fotografije s prikazom muškarca i žene koji se ljube nasred ulice. Taman posla da ću to objesiti na zid. Ali vaše slike, to je druga stvar. Vaše pejzaže, tako su krasni, a još k tome, to su ulja na platnu, to je prava vrijednost. Tomás je razmišljao o maestralnim fotografijama Roberta Doisneaua, nasmiješio se i zapalio cigaretu, pri čemu se zadimljena spirala uzbibala poput začarane zmije. Na tren se doimala poput ženske siluete, ali onda se brzo raspršila. Umoran od silnog spavanja, pas je ustao, počešao se po uhu stražnjom šapom i na trenutak ukipio nogu u zraku. Pogledao je u daljinu i primijetio nešto što je čovjeku promaknulo. Okrenuo je glavu i ugledao otvorena vrata iza sebe i obuzeo ga je pasji predosjećaj, a to je popratio i pasjim osmijehom, gotovo neprimjetnim jer je bio iznimno uglađen. Onda se izvalio dva metra ispred gdje je trava bila viša s još boljim hladom. Tomásu više ništa nije bilo novo. Tek pokoja riječ, što je proizlazilo iz činjenice da je većinu vremena provodio s kuharicom koja nije voljela razgovarati, pa je komunikaciju svela na osmijehe i jednosložne riječi ili nedostatak istih. Osim kad bi s vremena na vrijeme otišao do Jabuticabaisa, najbližeg grada u itekako skromnu nabavu namirnica. Osim toga, posjećivala ga je prijateljica Clarice i posjećivao je Clarice, što je samo išlo u prilog već spomenutoj činjenici: ništa mu nije bilo novo. Došao je na kraj puta, Tomás je mogao zasjesti u hlad, tik do ciljne linije, koja je ujedno bila i startna linija, kao da se nikad nije pomaknuo ili kao da je napravio veliki krug, punih 360 stupnjeva. Preostalo mu je samo da promatra kako se Zemlja okreće i godišnja doba skoro neprimjetno izmjenjuju. Clariceino društvo uklopilo se bez posebnih prohtjeva, 12
Simfonija u bijelom
komešanja, bez problema koji bi zahtijevali odgovore, potiho kao i sve ostalo. Ako je zadimljena spirala ocrtala ženski lik, taj lik sigurno nije bila Clarice. Međutim, Tomás je to morao priznati, možda ipak prizove onu drugu ženu, unatoč svemu. Onu koju će ponovno sresti sljedećeg dana. Ženu koju je sjećanje uvijek oblačilo u bjelinu i mladost. *** Mnogo godina prije, ta je žena u bijelom bila samo Maria Inês. I upravo je posadila drvo novca zajedno sa svojim bratićem iz trećeg koljena koji je bio samo João Miguel. Bratić i sestrična iz trećeg koljena svaki s po dva imena: to je bilo sve što im je bilo zajedničko. Ne raste, požalio se João Miguel. Maria Inês slegnula je ramenima i rekla da stvarno nije strpljiv. Misliš da je to samo tako? Da je dovoljno posaditi sjeme i niknut će istoga trena? Moraš dugo čekati. Koliko dugo? Ovisi. Danima, tjednima. Tako dugo? Nije odgovorila. Poravnala je zemlju majčinskom nježnošću, potom skrenula pogled i ugledala leptira koji je preletio kratku razdaljinu do kamenoloma gdje se odvažno sunavratio u bezdan. Pazi sad, da ti nije palo na pamet reći mom ocu da smo bili ovdje, to nam je zabranjeno, rekla je Maria Inês. Zabranjeno? Tako je. Zabranio nam je, jako je opasno. João Miguel se zabrinuo, ali istovremeno je bilo jasno da drvo novca, poput onoga koje je posadio zajedno sa svojom 13
Adriana Lisboa
sestričnom iz trećeg koljena, mora ostati na tajnome mjestu. Teško pristupačno. Na zabranjenome mjestu. Dvoje djece penjalo se po brijegu čitav sat, preko pašnjaka i šumice na vrhu (poput čuperka na skoro potpuno ćelavoj glavi), pokupivši krpelje, sve do kraja kamenoloma gdje su se kamuflirane obitelji guštera izležavale na suncu. Ondje na vrhu, dok su bili naslonjeni na najvišu stijenu, pogled im je pucao na cijeli svijet, ili na ono što se devetogodišnjoj Mariji Inês činilo kao cijeli svijet. S jedne strane rijeka, tanušni potez zlata, životinje na ispaši poput minijatura, kuća i tor poput šarenih plastičnih igračaka. Na drugoj strani, praznina i tišina u naglome ništavilu: dolje, na napuštenom Imanju Ipês lutali su duhovi, okrugli puževi ležerno su se povlačili po zidovima i bujno je raslinje raslo na krovu. Boja se gulila s prozora malo-pomalo. Iz dana u dana, zub vremena ostavljao je sve dublji trag i sve je postajalo tajnovitije. Bolnije. Poput drugih stvarnosti koje će Maria Inês uskoro dobro upoznati. Jesam li ti već pričala o Imanju Ipês? pitala je Joãa Miguela, a on je slagao i rekao da nije samo zato što je opet želio čuti priču o linčovanju. Počela je priču: kažu da je gazda poludio jer je zatekao svoju ženu s drugim muškarcem, znaš kako to već ide. Otišao je do kuhinje i zgrabio nožinu. Izgleda da je bio pijan, ne znam tko bi tako postupio da nije pijan. Možda je skrenuo s uma. Uzeo je nož i ubio ženu, svoju vlastitu ženu! Zamisli, molim te! Sedamnaest uboda nožem. Muškarac s kojim je bila uspio je pobjeći i pozvati policiju. Maria Inês je zastala, pustila da joj se tišina slegne na vrh jezika kako bi okusila njenu gorčinu i slatkoću, poput 14
Simfonija u bijelom
slatkiša od tamarinda. Potom je nastavila kao vješta pripovjedačica i prepričala kako su se malobrojni i miroljubivi žitelji Jabuticabaisa razjarili, ustali poput plimnoga vala, nahrupili u policijsku postaju i linčovali ubojicu nasred ulice, bacajući na njega drvlje i kamenje, a potom ga i zapalili. Njegova kći, ogorčeno čeljade koje je naslijedilo svu tu zemlju, bila je prisiljena odrasti prije vremena, poput ploda u stakleniku. Zvala se Lindaflor. Neki kažu da je imala plavu kosu poput anđela, drugi tvrde da je bila riđokosa i vrlo bijele puti, a treći pak govore da je bila tamnoputa poput brazilskih domorodaca, guste, ravne kose. Prvo je bila lukava kao i majka joj, onda nasilna na oca, pa draga i luda. Informacije o tome gdje se doista nalazila također su se bitno razlikovale. Bila je kod ujaka u Friburgu. Kod rođaka u Rio de Janeiru. Preselila se u inozemstvo, otišla u Njemačku, ondje ju je odgajao par glazbenika, njemački pijanist i brazilska violončelistica (nitko nije znao otkuda se pojavila tako domišljata i nevjerojatna pretpostavka). Maria Inês nije mogla tražiti objašnjenja od svojih roditelja jer je i to, naravno, bila jedna od zabranjenih tema. Zabranjeno ju je privlačilo u tolikoj mjeri koliko se Clarice, njezina starija sestra, ustručavala pred bilo čim zabranjenim. Clarice je skoro napunila trinaest godina i bila poslušna poput izdresiranog psića, ne bi se ona nikad usudila približiti velikome kamenolomu i postavljati pitanja o Imanju Ipês. Zabranjeno. Želiš znati što ću učiniti sa svojim dijelom? pitala je Maria Inês svoga bratića iz trećeg koljena, misleći na drvo, na dan kad sazrije i urodi plodom s pregršt kovanica. Idem na put, rekla je. Brodom, do Europe. 15
Adriana Lisboa
Komentar Joãa Miguela bio je naizgled ravnodušan, ali velika tuga natjerala ga je da spusti pogled. Rekao je moj otac puno putuje. Čak i do Europe, avionom i brodom. Sađenje drveta novca i uvođenje kovanica umjesto sjemenki bila je naravno ideja Marije Inês – domišljate Marije Inês, odvažne i znatiželjne. Pogledala je bratića s iskrenim suosjećanjem. Kad bi se João Miguel sjetio oca i pokunjio poput kišnog ponedjeljka, preplavio bi je zaštitnički nagon, jadan, napušteni bratić, najradije bi ga nunala u krilu. Njegov je otac puno putovao. Skroz do Europe, do rodne Italije. Avionom. S ljubavnicom. Dok se supruga gasila u klinici za duševne bolesti. Naravno, poznavanje takvih detalja bilo je sto posto zabranjeno, ali Maria Inês znala je kako prisluškivati razgovore odraslih. Do Europe. Sa svojom ljubavnicom. A sin jedinac ostao je zadnja rupa na svirali tijekom tri mjeseca praznika koje je provodio u zabiti sa svojom rodbinom. Jadni João Miguel, rekla je Maria Inês, riječima koje su bile trećinom iskrene, trećinom ironične i trećinom ravnodušne. Prstima je lagano pomilovala zapešće svoga bratića iz trećeg koljena i supruga, koji je povrijedio zapešće igrajući tenis toga nedjeljnog jutra, trideset i pet godina nakon što su se popeli na brdo i približili zabranjenom kamenolomu da posade drvo novca. Nakon milovanja, nježnog poput lepeta kukčevih krila, Maria Inês ponovno je nataknula naočale za čitanje i nezainteresirano zaronila u časopis. Rekla je da su nedjeljna izdanja obična glupost i da nisu pisali ni o čemu važnom. I João Miguel je rekao, u tome je upravo stvar, nedjeljna izdanja za nedjeljno čitateljstvo. 16
Simfonija u bijelom
Maria Inês nastavila je listati časopis, zastavši tu i tamo, iako se još uvijek nije osjećala kao pripadnica nedjeljnog čitateljstva. Listala je tanki časopis koji je bio prepun tračeva o sjevernoameričkim glumcima, usputnih savjeta o modi i šminkanju. Intervju. Oglas o zdravstvenom osiguranju. Površna i bespredmetna kolumna. Ponovno je zastala samo da popije zadnji gutljaj kave, jake i crne, kao u Italiji. Na putovanjima se naviknula piti takvu kavu. Vratila je bijelu šalicu na bijeli tanjurić smješten na stolu s kristalnom plohom i mramornim nogama. Talijanskom. Bilo je prevruće i jutro je bilo nepouzdano plave boje. Intezivno, ali porozno, s bezbrojnim intervalima, pogreškama, propustima. Previše intenzivno, poput umjetne plave uljane boje na slikarevoj paleti. Na ulicama Rio de Janeira debele i nezahtjevne žene prešetavale su se u vrućim hlačicama iz kojih su poskakivala bedra puna celulita, u širokim i kratkim majicama koje su otkrivale bucmaste ruke i i bucmaste trbuhe i ispod kojih su lelujale putene i meke grudi. Vrlo fine dame tankih obrva hodale su ulicama dok su im naramenice grudnjaka ispadale iz širokih dekoltea. Na čelima, sljepoočnicama i iznad usana iscrtanih crvenim ružem, znoj je odolijevao njihovim pamučnim rupčićima. Muškarci su skinuli košulje i razotkrili prepržene, sjedilačke trbuhe. Zapravo, skoro su svi bili previše preplanuli, sprženi poput rajčica, s tankim, bijelim prugama od kupaćih kostima na leđima s kojih im se ljuštila koža nakon prekomjernog izlaganja suncu, usnica nabubrenih poput zrelog voća. Vrućina je bila posvuda i malo je bilo pomoći od traženja varljivog osvježenja u moru, zato što je sunce pržilo čak i kad 17
Adriana Lisboa
ih je hladna slana voda pokušavala uvjeriti da postoji neko olakšanje. Naprotiv, sol je nagrizala opekline. Sunce je bilo u pijesku, na pločnicima, u izlozima, na asfaltu, u drveću, posvuda, u zraku, na zidovima, u psima razjapljenih gubica kojima je curila slina s jezika, na papajama na stolu, poput biljega koji je dodao još jednu mutnu nijansu varljivom nebeskom plavetnilu. U velikome dnevnom boravku Marije Inês i Joãa Miguela Azzopardija postojao je međutim anestetik poznat pod imenom klima-uređaj-dvadeset-i-tri-tisuće-BTU. Stan u četvrti Alto Leblon bio je akvarij, a u njegovim rashlađenim vodama plutalo je nekoliko skrivenih ribica, nekoliko očitih i dobar dio bezimenih. Dizajnerica interijera tako je sve predložila. Sve u bijelom. Bijeli kauč, bijeli zidovi, bijeli naslonjači. Bijele ideje i bijele neistine. Mnogo bijelog mramora. Ponešto brušenog aluminija, kao na dvjema stolicama. Ponešto svilendrva, kao na policama. Beskonačni, sterilizirani izmišljeni svijet. Novac kojim je sve to kupljeno nije potekao od drveta posađenog prije trideset i pet ljeta blizu zabranjenog kamenoloma. Bio je stečen klasičnim nasljeđivanjem obiteljskog posla koji je vecchio Azzopardi, otac Azzopardi, prepustio Azzopardiju mlađem, Joãu Miguelu. Te je godine, kao i svake druge, vecchio primao posjete u villi u svojoj rodnoj Toskani, gdje se preselio kad je otišao u mirovinu sa svojih sedamdeset godina, silno vitalan i podjednako željan chiantija i sve mlađih ljubavnica. Let Joãa Miguela kretao je navečer. Prije toga imao je presjedanje u Cortini d’Ampezzo. Eduarda je odlučila poći s majkom i posjetiti tetu Clarice u unutrašnjosti, tamo gdje 18
Simfonija u bijelom
turisti nikad nisu nogom kročili. I gdje su brojne tajne izlazile na vidjelo, što će uostalom i sama saznati. Prema protokolu, Maria Inês trebala je poći s Joãom Miguelom. Sa svojim duguljastim tijelom čiji su nedostaci bili izglađeni pomno biranom garderobom, sa svojim licem koje se znalo ispravno nasmiješiti, svojom naparfimiranom prisutnošću, nikad pretjeranom, ali nikad ni neuglednom, prilično nalik novonaučenom jeziku koji se govori toliko tečno da je i samo sjećanje na izvorni jezik skoro istrijebljeno. Međutim, u njoj su još uvijek čučali osjećaji koje je mogla izraziti samo prijašnjim rječnikom, grubim rječnikom neprimjerene djevojke, djevojke koja se obožavala poigravati zabranama i djevojke koja je odabrala selo umjesto ljetnikovca pape Azzopardija. Odabrala svoj život, umjesto njegovog. I svoje tajne. Svoj dobrovoljni progon. Svoje močvare kojima možda još uvijek lutaju ranjena čudovišta, nakon toliko vremena. Presavinula je časopis na četiri jednake strane, skinula naočale za čitanje. I uputila Joãa Miguela da koristi obloge od leda i uzme protuupalne lijekove. Izbacili su novi lijek na tržište, navodno ne škodi želucu. João Miguel nevoljko je odgovorio, nedorečeno zamahnuvši rukom. Liječnički savjeti Marije Inês nisu mu ulijevali potpuno povjerenje, bez obzira na njenu diplomu. Ona je to znala, slegnula ramenima i rekla mu da nazove doktora Vargasa ako ga počne boljeti. On je specijalist. Imam njegov broj u svome rokovniku. Ustala je i polako otišla na drugi kraj sobe. Idem se okupati, rekla je, ostavivši za sobom tračak parfema u zraku dok je hodala bosa po hladnome podu. 19
Adriana Lisboa
Kupaonica je bila bez klime i unutra je bilo teško izbjeći znojenje. Maria Inês ugledala je mali, ornamentalni vrt koji je rastao na drugom kraju kade. Minijaturni vrt u kadi s nabujalim listićima i nježnim cvjetovima. Da je Eduarda još uvijek mala, mogla bi se ondje igrati s lutkama. Sa svojim barbikama. No Eduarda je bila skoro odrasla, i što je još važnije, protiv barbika. Kad dobijem kćer, dat ću joj drvene lutke da se s njima igra (s petnaest ili šesnaest godina, mogla je iz toga razviti burnu raspravu protiveći se sjevernoameričkom kulturnom imperijalizmu i tomu svemu). Maria Inês počela se svlačiti pred ogledalom. Automatski. Nije imala nikakvu namjeru pomno proučavati svoju golotinju, bila joj je poznata. Prihvaćala je svoje tijelo kao potpuno. Bio je dovoljan jedan potez da skine košulju da bi se ponovno susrela s bliskom i svakodnevnom istinom, svojim tijelom, koje ničime nije podsjećalo na barbiku ili druge standarde ljepote, kategorički rasporedive obline, utržive i privremeno zadate. Bokovi su joj bili malo preširoki, a trbuh daleko od ravnog poput daske. Grudi, koje su nekoć dojile dijete, još uvijek su izgledale mlađahno, malene i krhke. Imala je ožiljak od operacije slijepoga crijeva prije pet godina. Kad je skinula gaćice, bilo je moguće razabrati ožiljak od carskoga reza, malen, zakrivljen i ružičast, od nekih deset centimetara. Otvorila je ormarić i uzela plavu tubu: Lancôme, Paris. Gommage pur. Gelée exfoliante. Activation et lissage (Exfoliating gel. Stimulation — smoothness). Soin du corps. Vitalité. Douceur. Nije točno znala odakle joj to, ali dobro je mirisalo i imalo ugodnu teksturu, pomalo grubu, ali opet dovoljno nježnu. I bio je plav, taj gelée exfoliante, izdajnički 20
Simfonija u bijelom
plav poput prosinačkog neba koje se nadvilo nad Rio de Janeirom gotovo poput prokletstva. Tamne i bademaste oči Marije Inês gledale su u svoj odraz u ogledalu. Približila se odrazu još bliže i počupala pincetom par dlačica s obrva, koje su nekada bile debele, ali sada sjajno oblikovane. Pomislila je na Joãa Miguela i njegovo ozlijeđeno zapešće, a onda pokušala zaboraviti i na jedno i na drugo. Nije bilo dobro propitivati odluke donesene prije toliko godina. João Miguel se pomirio, Maria Inês se pomirila. Godine su se nataložile i izgladile ludosti. Maria Inês više nije osjećala bol kad je uhvatila dlačicu pincetom i iščupala je iz korijena, koža joj se na to naviknula. Namočila je svoja sitna stopala u kadu, prvo desno, onda lijevo, obrnuti porođaj – nedostajala su samo kliješta kojima su je izvukli iz majčine utrobe. Voda joj se podigla do vrata, voda je imala ugodan, neutralan duh. Bila je hladna, što je također bilo dobro, budući da je u toj kupaonici, u tome gradu, u to doba godine, bilo teško ne znojiti se. Odista teško. Naslonila je potiljak na rub kade. Maria Inês sklopila je oči i duboko disala i nakratko je pomislila da bi možda i bilo moguće. *** Clarice, pak, nije bila ozlijeđena, ali imala je ožiljke. Tajne i zarasle. Ravnodušno se zagledala u novi kamionet Iltona Xaviera (svog Iltona Xaviera) koji je kupio prije par tjedana i kojim se vozio po neasfaltiranoj cesti dižući za sobom oblak prašine kao u primisli – poput slutnje, nedorečeno pitanje. Clarice je znala što je pakao, no uspjela je pripitomiti vrijeme i riješiti se straha. Naravno da Ilton Xavier već dugo vremena 21