Nakladnik HENA COM Zagreb, veljača, 2016. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditelj: Emilio Nuić Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Hubert Klimko-Dobrzaniecki, Bornholm, Bornholm Copyright © Hubert Klimko-Dobrzaniecki 2015 by arrangement with Agencja Literacka Syndykat Autorów Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © za prijevod Emilio Nuić i Hena com, 2016. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Ova je knjiga objavljena uz potporu © POLAND Translation Programa.
Hubert Klimko-Dobrzaniecki
Bornholm, Bornholm
Preveo s poljskog Emilio Nuić
Hena com
1 Gledam te dok stojiš u vrtu pokraj grmlja malina. Toplo je i nema vjetra. Pokraj tvoje lijeve noge leži pletena košarica. Lijenim pokretom ruke tjeraš osu. Vraća se nekoliko puta, ali konačno odustaje i odlijeće prema crnom ribizu. Nježno ubireš najzrelije plodove. One purpurne, velike i lijepe, sjajne. Ne žuriš se, užurbanost, uostalom, nikad nisi voljela. Sjedim na prozorskoj klupici i promatram te. Obožavam te promatrati. Gledaš u svoje ruke. Najprije površinu, onda dlanove pa se ponovno oduševljavaš činjenicom da si pobijedila grm, da ni ovaj put nije u tebe zario nijedan trn, nije ostavio nijednu ogrebotinu. Liježeš na leđa i gledaš u nebo. Desnicom trgaš vlat trave i stavljaš je u usta. Čekaš. Znaš da ću doći. Prije ili poslije sići ću s prozorske klupice, zatvorit ću prozor, ući ću u kuhinju, zatim u predsoblje, otvorit ću vrata i eto me na terasi. Sjest ću malo na stepenice pa ću ti onda krenuti ususret. Zdesna ću proći pokraj stare topole obrasle bršljanom, a slijeva pokraj oraha koji svake dvije godine umre i svake dvije godine oživi. Proći ću pokraj nekoliko višanja i šljiva i već ću se naći pokraj tebe, ćuteći miris malina kao i miris zidića već obraslog divljim grmljem. Uskoro ćeš se podignuti. Sjest ćeš i prekrižit ćeš noge. A onda ćeš rukom 5
Hubert Klimko-Dobrzaniecki
posegnuti prema košarici i izvadit ćeš malinu. Samo jednu. Reći ćeš: „Zatvori oči i otvori usta“. Osjetit ću nevjerojatnu slast. Tu jednu te istu scenu odigrat ćemo desetak puta. U usta ćeš mi stavljati jednu po jednu malinu, a ja ću svaki put otvarati usta i zatvarati oči. Zatim ću ubrati najduže vlati trave i povezat ću ih. A onda ću svaku izvađenu malinu nanizati na vlati u nisku. Oko vrata ću ti je okačiti kao ogrlicu, a ti ćeš reći: „Lijepa je i lijepo miriše“. Spustit će se noć i poći ću leći, ali tê noći neću moći zaspati jer će iz tvoje sobe dopirati jecaji. Približit ću se vratima i prislonit ću uho. Provirit ću kroz ključanicu. Blijedo svjetlo obasjava tvoju obnaženu pojavu. Ležiš na pokrivačima i jastucima koji tvore ljudski lik. Držeći se objeručke za metalne glave okvira kreveta, svojim tijelom jezdiš gore dolje po pokrivaču i jastucima. Dišeš duboko, sve dublje. A onda u određenom trenutku gubiš dah i na trenutak zavlada muk koji se na kraju pretvara u pisak. Na trenutak izgledaš kao da si na svu tu posteljinu pala s kakve visoke zgrade. Na trenutak ne živiš, ne dišeš, zvuka iz sebe ne ispuštaš. Bojim se da nisi umrla, ali uto se okrećeš na leđa i duboko udišeš. Vidim kako desnim dlanom polagano počinješ gladiti lijevi. Dlan potom klizi sve niže i niže, sve dok se ne utopi. Iznova počinješ stenjati, a tvoji prsti nanovo završavaju u tvojim ustima i tamo dolje. Tako ćeš ih još puno puta utopiti među nogama i u svojim ustima, sve dok opet ne ostaneš bez daha, sve dok ponovno ne umreš i ne oživiš. Na kraju ustaješ i oblačiš spavaćicu. Primijetivši da se približavaš vratima, brzo i potiho bježim natrag u svoj krevet. Otvaraš vrata od sobe, a ja oči stišćem čvrsto kako bih te uvjerio da sam utonuo u dubok san. Kroz moju sobu ideš u kuhinju gdje pereš ruke. Piješ mlijeko i kroz prozor 6
Bornholm, Bornholm
promatraš voćnjak. Prozor otvaraš širom i pogled zadržavaš na sjeni od oraha. Nagao i snažan lahor oživljava škripave škure. Okrećeš se i zabrinuta pogledavaš prema mom krevetu, a ja se i dalje pretvaram, a ti si i dalje uvjerena da spavam slatkim snom pravednika. Sljedeći snažan nalet vjetra prisiljava te da zatvoriš prozor. Vide se bljesci i čuje se grmljavina. Uto se ja okrećem na bok. Ti i dalje stojiš i promatraš kako se kapljice na prozorskom staklu stapaju i slijevaju u potocima. Prozorsko se staklo u potpunosti zamagljuje, ali ti preko dlana navlačiš rukav svoje spavaćice i pušeš u prozor. Dodiruješ ga i brišeš kružnim pokretom. Ubrzo se ponovno zamagljuje. Odustaješ i odlaziš u moju sobu. Sjedaš i promatraš me. Iako su mi oči sklopljene, točno znam što radiš i kamo gledaš. Prebacuješ me s boka na leđa pa se još jedanput uvjeravaš da čvrsto spavam. Ja se i dalje vrhunski pretvaram, a tebi nije ni na kraj pameti da sam bio na vratima i da sam te promatrao kroz ključanicu. Vraćaš se u svoju sobu, liježeš u krevet i gasiš svjetlo.
7
I Horst Bartlik sjedio je u svojoj radnoj sobi u fotelji od ratana. Promatrao je izložbene vitrine ispunjene leptirima. Pogled mu se zadržao na malenoj vitrini u kojoj su, pričvršćeni na ploču, izloženi ljepokrili admiral i lastin rep. Prošlo je već toliko vremena... Zamislio se. Nakon nekog je vremena ustao, prišao zidu i stao pozorno promatrati leptire. Iz vrta su dopirali glasovi razigrane djece. Niste još ni po zemlji puzali u trenutku kad sam ih ulovio za vašu majku, pomislio je. Zataknuo sam joj ih u kosu. Postidjela se. Otišao sam u kupaonicu i donio sam joj ogledalce. Izgledaš poput karipske princeze, rekoh. No, sama pogledaj. Stidljivo se pogledala u ogledalce, nakon čega je porumenila. Bartlik se, promatrajući ta dva primjerka, nanovo u mislima zapitao: jesu li se ikad voljeli? Došavši do potvrdna odgovora, nametnulo se sljedeće pitanje. Ako jesmo, kad je onda to bilo? Ako smo se voljeli i ako je to bilo onomad, tko je koga više volio? Ja nju ili ona mene? Tog se dana Horst prestrašio jer je uvidio da po prvi put u svom životu o tim stvarima razmišlja u prošlom vremenu. Zašto su se oboje pred svećenikom prije deset godina zavjetovali na doživotnu ljubav, vjernost i poštenje te na to da se neće rastajati sve do smrti? Je li Bog predvidio da će 8
Bornholm, Bornholm
jedan, dva ili svi elementi tog ugovora jednog dana prestati biti obvezujući? Što onda? A djeca? Trebaju patiti? Iz vrta su ponovno doprli razgaljeni glasovi. – Ručak, ručak! Smijeh je utihnuo, čuo je lupanje vratima. Sa zida je skinuo izložbenu vitrinu s ljepokrilim admiralom i lastinim repom. Stavio ju je na stol i uzeo je nožić. Porezao se dok ga je vadio pa je kapljica krvi kapnula na staklo. To je kraj, pomislio je. Samo, koliko dugo kraj može trajati... Ponovno se zamislio. Raskrvavljen je prst ugurao u usta i počeo ga je cuclati. Osjetivši okus krvi, prišao je prozoru i pljunuo je preda se. U tom je trenutku na vratima začuo kucanje. – Naprijed. – Juha se hladi. Djeca su jako gladna. Daj se spusti. Prema ženi se nije ni okrenuo nego je promatrajući vrt hladno i suho izustio da počnu bez njega. – Nisam gladan. Ostat ću još neko vrijeme u radnoj. – Nije ti dobro? – upita ga zabrinuto. – Proći će. Nadam se da će uskoro proći. Ne brini se, nije mi ništa. Jedite sami, nek’ vam je u slast. Nakon što je zatvorila vrata, Horst je pritvorio prozor i prišao stolu. Gledao je u svoj porezani prst. Više nije krvario, a koža se na posjekotini već zabijeljela. Velikom je preciznošću, dapače pomnjivom ceremonijalnošću počeo pomoću nožića odvajati zalijepljenu posivjelu traku koja spaja staklenu površinu s drvenim okvirima. Čini se da se ljepokrili admiral i lastin rep više ne podnose, rekao je samom sebi. Ustao je i prišao je ormaru. Otvorio ga je i izvukao je dvije male izložbene vitrine. Ljepokrilog admirala smjestio je u jednu, a lastin rep u drugu, pribo im je zatke i prekrio ih 9
Hubert Klimko-Dobrzaniecki
staklom. Precizno je oblijepio bočne strane trake. U zid je zabio čavao te je admirala objesio na njegovo staro mjesto, a lastin rep na novo. Još je neko vrijeme promatrao njihov razvod.
– Što ti je danas bilo? – upita ga žena namještajući pritom svoj jastuk. – Ništa, jednostavno nisam imao apetita, a i ti leptiri... – Djeca su bila jako iznenađena, uvijek jedemo zajedno. – Znam. – A što je s leptirima? – S leptirima je sve u redu, porezao sam se otvarajući vitrinu. – Što im je, šta su uništeni? – Uništeni su – ponovio je za njom poput jeke. – Zašto si otvarao vitrinu? Horst je sjeo na krevet i posegnuo je rukom prema čaši vode koja je stajala na noćnom ormariću. Popio ju je nadušak. Legao je te je isto tako namjestio svoj jastuk. Gledao je u strop. – Nisu se uništili, odlučio sam ih rastaviti. – Rastaviti? – Da, rastaviti. Lastin rep stavio sam u jednu vitrinicu, a admirala u drugu. – I zbog toga si izgubio apetit? Nisi to onda trebao napraviti. – Ko o čemu, ti o ručku, daj dosta više. – Horst, šta ti je? – Ništa – odgovorio joj je utišanim glasom. 10
Bornholm, Bornholm
– Šta u školi imaš problema? – Kakvi problemi, sad su ferije. – Pa da, al’ možda već sad razmišljaš o rujnu. – Do rujna su još dva mjeseca. Kad dođe rujan, onda ću se brinut oko škole. – Dobar si ti nastavnik, ništa se ne brini. – Isuse Bože, ti i dalje po svom. Reko sam ti da me škola ne brine, uostalom ko zna šta će bit u rujnu, svi samo govore o ratu. Pusti me na miru, ne ispituj me, nema smisla. Jednostavno sam rastavio leptire, bilo je krajnje vrijeme da s njima nešto napravim. Nisu si odgovarali u istoj vitrini. Admiral je tako dostojanstven i tužan, a lastin rep je tako šaren i raštrkan. Horst se približio ženi i stavio je svoju ruku na njezina prsa. Želio ju je gledati ravno u oči, ali ona je glavu okrenula prema prozoru. – Ugasi svjetlo – rekla je potiho. – Šta uvijek mora bit s ugašenim svjetlima? – Tako se bolje osjećam. – Sramiš me se? – Ne tebe, već sebe. Nije to više isto, nemam tijelo k’o prije deset godina. Sram me je mojih obješenih sisa i mekane škembe, a noć to sve lijepo izgladi. Noć je dobra, zar ne? – upitala ga je kao da je znala da će joj potvrdno odgovoriti. – Da, noć sve lijepo izgladi, u pravu si – odgovorio je sebi u bradu, a onda je ugasio noćnu lampu i zadignuo joj spavaćicu. – Ne, ne želim. Horst je popustio, odmaknuo se od nje i legao na leđa na svojoj polovici kreveta. Teško je disao. 11
Hubert Klimko-Dobrzaniecki
– Ako želiš, mogu ti ga rukom – predložila mu je plaho. – Rukom, rukom. Uvijek se sve završi na ruci! – odgovori gotovo vrišteći. – Što je tebi? Šta ti se događa? Prvo se sramiš, a onda kad su svjetla ugašena, onda ne želiš i predlažeš mi ručni rad. Rukom si mogu i sam. To, uostalom, nema smisla, već neko vrijeme nema smisla, čemu sve to glupiranje. Ispadam zadnja budala. – Žao mi je, Horst, stvarno mi je žao – rekla je tiho. – Dva leptira, dva leptira u dvije odvojene vitrine, to smo mi – počeo je pjevušiti na melodiju šlagera Marlene Dietrich.
12
2 Oduvijek si strahovala za moje zdravlje. Siguran sam da majke žele i dalje štititi ono što su u sebi nosile devet mjeseci. Žele štititi čak i kada ta zaštita više nije nužna. Meni se čini da sam bio umjereno bolestan, dakle ne prečesto. Tebi se zasigurno činilo da bolujem prerijetko pa si me možda zbog toga pokušavala ubiti. Jer ja sam tada smatrao da me ubijaš svim tim nepotrebnim, preprogramiranim lijekovima. Doktor ih nije propisivao, zar ne? Jednom mi je rekao da se dobro iznojim, da ne izlazim iz kreveta i da puno pijem. A ti si istresla sve moguće pilule... Tada si me strašno opekla. Nikad se nisi ispričala, iako si morala znati da si mi učinila nažao. Međutim bila si odveć ponosna da bi se ispričala. Ti se nikada nikom nisi ispričala jer ta riječ u tvome rječniku jednostavno nije postojala. Zašto se neki ljudi nisu u stanju ispričati, zašto brišu tu riječ iz svojih glava? Sjećaš se kad sam imao ogromne plikove na leđima? Naravno da se sjećaš. Izigravala si suosjećajnu bolničarku. Govorila si mi da se ne naslanjam previše na stolac jer će mi popucati svi plikovi i onda će me još više sve boljeti. A nakon što su mi popucali, tek si se onda istinski obradovala jer sam trebao nekoga tko će mi obraditi rane od svih tih rupa na leđima. Kraste koje pucaju bile su za 13
Hubert Klimko-Dobrzaniecki
tebe vrhunac. Na kraju je došla kremica i tvoje veliko veselje. Govorila si: „O, kako je sve lijepo zaraslo, gotovo se ništa ne vidi“. Povela si me za ruku pred veliko zrcalo u predsoblju, rekla si mi da se okrenem leđima i da tako stojim. Otrčala si u kupaonicu po svoje okruglo ogledalce sa zelenim okvirom i nagurala si mi ga u ruku. Rekla si mi: „Gle!“, usmjeravajući ga tako da obuhvati odraz mojih leđa, kako bih istovremeno mogao s lakoćom pogled usmjeriti prema manjem ogledalcu. Gledam i dođe mi da plačem, jer moja leđa izgledaju poput grube deke prošarane smeđim točkama. A sve te tablete i vitamini – to je bio istinski apogej. Ušla si u moju sobicu. U jednoj ruci držiš šalicu s mlijekom, a druga ti je stisnuta. Potom sjedaš podno mog kreveta i rastvaraš šaku. Vidim kako su se međusobno slijepile sve te šarene tabletice, ali to nisu slatkiši. Nijedna od tih tabletica nije slatka. Upravo suprotno. Gorke su. Znam da jesu jer jednom sam jednu razgrizao pa sam išao povratiti. Sjediš ti tako s tom čašom mlijeka i s tim šarenim otrovom, gledaš u moje prestrašene oči i pitaš me: „Hoćeš jednu po jednu ili ćeš ih sve odjednom?“ Odgovorio sam da ću ih progutati sve odjednom. Ja otvaram usta, a ti mi naguravaš sve te tablete i veliš mi da ih progutam. Nakraju sam to i bio učinio, iako sam osjetio da mi je većina tableta zapela u grlu i da ću uskoro prestati disati. A ti si mi, primijetivši kako mi oči počinju suziti, intuitivno dala šalicu s mlijekom. Ne gušim se. Sve je otplivalo u želudac, poljubila si me za laku noć i izišla si, a ja sam počeo osjećati stravično pečenje koje bi, prije ili poslije, sigurno trebalo proći. Da, zaspat ću čim me prestane peći. Probudit ću se vrlo zdrav jer si me našopala raznoraznim pilulama i tabletama za ozdravljenje. I tako ćeš 14
Bornholm, Bornholm
ti još niz godina eksperimentirati s mojim zdravljem. Sve je to u najboljoj namjeri, znam ja. Sve što si ti za mene radila, radila si u najboljoj namjeri. Znaš što? Sad ću ti reći jednu stvar jer konačno mogu. Ni meni ni tebi neće nauditi. Nisam više mogao podnijeti sve te tablete, predosjećao sam da će mi jedne noći ili raznijeti trbuh ili će mi ga toliko napuhnuti da ću se pretvoriti u ogroman balon pa ću odletjeti zajedno s krevetom te ću najprije lebdjeti malo iznad našeg voćnjaka, a onda iznad kuća naših susjeda, sve dok ne doletim do iznad naše plaže. Potom će me vjetar preusmjeriti prema zapadu. Napustit ću naš otok. Ti ćeš se ujutro probuditi i stravično ćeš se zabrinuti jer u sobici nećeš naći ni mene ni krevet, pa ćeš u panici početi trčati po voćnjaku. U određenom ćeš trenutku zapeti za krtičji humak i onda ćeš pasti. Iz humka će promoliti krtica što će ti svojom velikom šapom koja podsjeća na lopatu pokazati put. Poći ćeš pokazanim smjerom i tamo ćeš ugledati grmlje crvenog ribiza. Taj će ribiz imati gigantske plodove, veličine šljive. Začudit ćeš se, ali ćeš svejedno ubrati jedan takav mutiran ribiz i strpat ćeš ga sebi u usta. Potjerat će te na povraćanje jer će plod imati okus po tvornici lijekova, a znaš zašto? Vjerojatno ti je sve jasnije ili već znaš. Svejedno mi je, tako da ću ti svakako reći. Jednom si bila pogriješila. Znaš, mama, kad si mi jednom, po tko zna koji put, bila donijela šaku punu lijekova sa šalicom mlijeka i vidjela me kako ih ja lijepo gutam, bila si uvjerena da ih nisam stavio ispod jezika, da ih ne skrivam, da sam dobar dječak i dobar sin. Počela si imati u mene povjerenja, pa si jednog dana jednostavno počela ostavljati šalicu s mlijekom i tablete na mojem noćnom ormariću. A onda si samo dolazila po ispražnjenu šalicu i pitala bi me jesam li progutao 15
Hubert Klimko-Dobrzaniecki
sve tablete. Lagao sam ti i kimao sam glavom. Ti si, osjećaja ispunjene obveze prema tom jednom jedinom djetetu, uredno odnosila ispražnjenu šalicu i gasila svjetlo. A ja sam sve te tablete bacao iza kreveta. Znao sam da kuću spremaš subotom, pa bih onda, petkom poslijepodne, kad bi išla u kupovinu, pobrao sve te medikamente bačene iza kreveta – bila je to jedna sasvim pristojna zbirka – i otišao bih u vrt i zakopao ih ispod ribiza. Reći ću ti, mama, da sam to radio s osjećajem pravog pravcatog zadovoljstva jer znao sam da me truješ, iako si to sigurno radila iz ljubavi. A ovo se s balonom zamalo dogodilo, zar ne? Samom se sebi čudim kako se ponekad dječji snovi i maštarije umalo ostvare, kao, uostalom, i strahovi, jer sjećaš se što se počelo događati grmlju. Sama se nisi mogla načuditi kako se suši i propada. Vidim te kako stojiš u vrtu. Opet sjedim na prozorskoj klupici. Dodiruješ lišće. Okrećeš ga poput novčanica. Nije ti jasno kako to da je ono oboljelo, a uokolo sve raste, zeleni se, plodno je. A to jadno grmlje umire. Zatim me zoveš i pokazuješ mi govoreći: „Sine moj dragi, ovo bi se dogodilo tebi da si ostao pri svom i da nisi uzimao lijekove, dobro pogledaj ovo grmlje“. Maziš me po glavi i prigrljuješ: „Ovo grmlje umire jer je oboljelo od neke grozne bolesti. Da redovito ne uzimaš tabletice koje ti dajem, mogao bi završiti kao ovaj ribiz. Mogao bi se sasušiti, umrijeti. Ne znam što bih onda napravila. Ti si meni sve na ovom svijetu“. Mislim da sam razumio kako se tad osjećaš i da si na svoj neki način bila u pravu. Oduvijek si željela sve znati. Ni sebe ni druge nisi mogla ostaviti na miru, nisi bila u stanju ostaviti stvari samo tek tako, da se riješe same od sebe. Obilazila si to umiruće grmlje, svakodnevno bi ga dodirivala, sve dok jednog dana nisi dovela gospodina Larsa, vrtlara, 16
Bornholm, Bornholm
a meni je srce stalo u grlu jer bio je petak, dan kad bih pokapao skupljene lijekove. Tad sam se stravično bojao, preznojio sam se od straha jer sam pomislio da ćeš mu svakog trenutka donijeti lopatu i da ćete početi kopati te da ćete iskopati sve te šarene tablete, pa će se sve otkriti. Promatrao sam svaki vrtlarov pokret. On je, baš kao i ti, pregledao lišće i kimao je glavom, slijegao je ramenima, a onda je mahao rukama, sve dok se u jednom trenutku nije lupio po čelu. Onda ste nestali na sat ili dulje i vratili ste se s prskalicom. Gospodin Lars pokazivao ti je i tumačio kako se njome koristi. Tad sam pomislio kako bih možda trebao promijeniti mjesto na kojem zakapam tablete, iako sam se te subote bio poprilično ustrašio. Prije nego što si ustala, pobrao sam tablete iza kreveta i stavio sam ih u kasicu prasicu. Bogu sam se molio da je ne otvoriš tog dana kako bi mi dala par kruna i na kraju me je uslišio. Odlučio sam da ću od tada pa nadalje tablete zakapati ispod ograda, gdje je gola zemlja i gdje ništa ne raste. Bože, mama, kad bih išao sve to zbrajati, ispostavilo bi se da si tijekom cijelog mojeg djetinjstva pokušala u mene natrpati nekoliko kutija lijekova. No znaš što, do dana današnjeg nisam siguran jesu li ti ribizi usahnuli mojom krivicom. Ta ipak sam prestao ispod njih zakapati lijekove, ti si ih redovito prskala, a svejedno su umrli.
17