Nakladnik HENA COM Zagreb, travanj, 2016. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Prevoditeljica: Maja Weikert Dizajn naslovnice: Jasna Goreta Oblikovanje teksta: Jasna Goreta Naslov izvornika Saskia de Coster, WIJ EN IK Copyright © 2013 by Saskia de Coster Originally published in 2013 by Uitgeverij Prometheus, Amsterdam Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © za prijevod Maja Weikert i Hena com, 2016. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
The translation of this book is funded by the Flemish Literature Fund (Vlaams Fonds voor de Letteren - www.flemishliterature.be) Djelo je objavljeno uz potporu Flamanske književne fondacije
Saskia de Coster
Mi i ja
Prevela s nizozemskog Maja Weikert
Hena com
„To look life in the face, always, to look life in the face.� Virginia Woolf
Mi 1980. Nitko se samo tako ne penje na brdo. Prijatelji uvijek najavljuju posjet dosta vremena unaprijed. Uvijek, bez iznimke. To je jedan od mnogih nepisanih zakona u naselju na brdu. Moglo bi s dogoditi da se neočekivan posjetitelj nađe pred zatvorenim vratima, kaže se, pa se mora vratiti neobavljena posla, kakva šteta. Svi stanovnici naselja vode vrlo intenzivan život. U svojim vilama usred bujne zelene trave, zaštićenima stablima i ogradama visine čovjeka, nalaze mir. Normalan posjet dolazi po dogovoru. Ti se dogovori tjednima unaprijed upisuju u veliki uvezani kalendar neke banke – luksuzna izvedba za velike investitore – za 1980. godinu. Za tajne sastanke koriste se moteli na autocestama, udaljena ljetovališta i privatni klubovi u koje se ulazi isključivo uz pomoć kodova. Nikome na pada na pamet bez dogovora, samo tako, zvoniti na vrata jedne od vila u šumovitom naselju. Prijatelji takvo nešto ne čine, prijatelji naime poštuju jedan drugog. Nema razloga za tu vrstu bezobrazluka, smatraju stanovnici naselja. Oni nemaju nešto kao što je regionalni odbor, ili pak pravilnik. Muškarci su vrlo zaposleni, na vrhunskim pozicijama, i provode ionako i previše vremena na sastancima za vrijeme posla, da bi njima punili još i svoje slobodno vrijeme. To nisu radnici 7
Saskia de Coster
koji predsjedavaju klubovima za kartanje, ili pak državni činovnici kojima ništa nije draže nego pred zrcalom uvježbavati mjesečne govorčiće blagajnika puhačke kapele. Ni žene u naselju ne vide nikakva smisla u takvim odborima. One ionako moraju dovoljno vijećati sa svojim obiteljima. U svoje slobodno vrijeme radije čine nešto za sebe. Iako ne postoji nikakva vrsta dogovora među stanovnicima vila, čudnovato ali istinito, dirljivo je kako dijele mišljenje u većini stvari. Prešutno. Radni ljudi koji se penju na brdo točno znaju kad ih se očekuje. Vrtlari, čistačice i manikirke imaju točno određene sate. Čak i nedjeljne procesije prosjaka, naizmjenično crnaca iz Zairea i Jehovinih svjedoka, pridržavaju se nepokolebljivih vremenskih ograničenja u stambenim naseljima u kojima se ljudi odmaraju, pa dolaze samo nedjeljom između jedanaest i dvanaest. Crnci nastupaju tako da svoje snježnobijele zube razvlače u širok osmijeh, na što odmah slijedi ljubazno upozorenje da se ne trebaš prestrašiti, dok u istom dahu hvale privatno umnožene knjižice s prastarim pričama o nastanku svojih afričkih plemena, sve u korist studija teologije na nekom nepoznatom ili nepostojećem sveučilištu na jugu Francuske. Je li razlog tome kolonijalni osjećaj krivice ovdašnjih ljudi, ili pak njihovo naklapanje na djetinjastom francuskom, u svakom slučaju crncima uspijeva udomiti dobar broj knjižica. Suprotno tome, svjedoci Jehove gledaju u zatvorena vrata još prije nego što su došli do kraja svoje uvodne rečenice. 1974. godine, kad su podignute prve vile u naselju, neki sveučilišni profesor je prihvatio Kulu svjetilju od jednog svjedoka. Nedugo poslije sekta je prisvojila i njega, i njegov cjelokupni obiteljski kapital. Od tada ni jedan jedini stanovnik vila nije do kraja saslušao čak ni uvodnu govoranciju svjedoka Jehove. Vrata se zatvaraju neodređenim riječima zahvale i odlučnim kimanjem glave. Ne, ulazna vrata sasvim se sigurno ne otvaraju širom svakom 8
Mi i ja
neznancu koji se samo tako pojavi. Čemu inače služe špijunke na vratima? Dakle, potpuno je iznenađenje za stanovnike to što mi jednog ponedjeljka popodne u travnju 1980. godine pješačimo klancem prema naselju, a da nitko na brdu ne očekuje naš posjet. Sporo se penjemo na brdo. Ovdje se dva auta ne mogu mimoići, tako je uzak put. Ali nikakvi auti ne voze. Ne u ovo doba dana. U pola tri ponedjeljkom popodne nema prometa od naselja prema stvarnom svijetu, ili obratno. Samo dva puta vode prema naselju. Jedan počinje u obližnjoj seoskoj zabiti kao neravna, bezbroj puta popravljana krparija od kaldrme i asfalta. Na kraju puta ukazuje se naselje onako kako se jezero ukazuje krdu bufala koji su kasali po Serengetiju: dom, krajnji cilj, mjesto za odmor i naslađivanje. Drugi je prilaz klanac u šumi. Klanac je zemljani žlijeb kroz šumu, nekadašnje riječno korito u kojem je sagrađen bizaran asfaltirani put. Klanac počinje u selu i vodi k raju među stablima. Potencijalne kupce zemljišta mami se dimenzijama parcela i mirisom jelovih iglica. Građevinske dozvole ovdje se izdaju prilično velikodušno. Ima mjesta za velike vile s bazenima i igralištima za tenis u dalekom stražnjem vrtu. Čak i za staje za konje gradonačelnik često zažmiri na jedno oko. Obitelji dolje u selu još se dobro sjećaju kako je grof prodavao šume i terene na brdu onima gore komad po komad. Njihovi klanovi još od pamtivijeka žive u selu. I prije negoli je selo službeno dobilo ime, njihovi su preci već bili tu. Neumorni stanovnici sela postavili su na noge pčelarstvo, gostionice i krčme koje su ostavili svojoj djeci, a ova svojoj, tako da su se na natpisima iznad vrata trebala mijenjati samo krsna imena. Seljani međusobno govore na sočnom dijalektu s baršunastim glasovima i teškim samoglasnicima, od kojeg ljudi na brdu ne razumiju ni riječ. Ne postoji direktni kontakt između tih 9
Saskia de Coster
dviju grupa. Dodirne su točke jedino ogovaranje i obostrano prigovaranje. Ako neki profesor iz naselja siđe u selo da bi kupio nešto što je zabunom previdio u velikoj samoposluzi, stanovnici se ujedinjuju. Tamo gdje se on nalazi, pričaju za njega nerazumljive tračeve izdestilirane iz priča čistačica i vrtlara u crnom koji na brdu gnoje travu i vješaju kućice za ptice opasno visoko na stabla. Oni s brda onda brzo kupe neslani kruh od integralnog zrna ili kokoš na ražnju, uskoče u svoja kola i pobrinu se da se što prije vrate na brdo, svojoj obitelji. Preko jezičca asfalta koji se izvija iz klanca ulazimo u prvu ulicu naselja. Vidimo jednu jedinu živu dušu, na jedinoj autobusnoj postaji cijelog naselja, stupu s visoko obješenim minijaturnim redom vožnje. U besprijekornom prednjem vrtu zlatni retriver načas diže glavu. U zraku lebdi miris jelovih iglica i konjskog gnojiva. Negdje u trbuhu neke vile radio prenosi izvještaj o smrti filmskog velemajstora Alfreda Hitchocka. Tog mirnog utorka popodne kućanice se još dublje zavlače u čahuru mirne, pospane dosade. Evi Vanende-Boelens u Aleji slavuja 6, žena u poodmakloj trudnoći, lista po časopisu o unutrašnjem uređenju stana. Ulrike Vanoverpelt-Schmidt koja stanuje nekoliko kuća dalje, donosi dasku za glačanje iz smočnice i počinje odrađivati ogromnu hrpu rublja kojom je muž i troje djece opskrbljuju svaki tjedan. Muškarci su još satima na poslu. Djeca još dobar sat trebaju ostati u školskim klupama prije nego što zazvoni školsko zvono. Većina stanovnika je prije nekoliko godina započela s djecom. Najstarija djeca naselja u međuvremenu su u prvom razredu škole. Njihove majke kod kuće čekaju izvještaj kako je bilo u školi. Susjeda Evi nada se da će brzo roditi, tako da ponovno može puniti svoja popodneva posjećivanjem butika. 10
Mi i ja
Svi stanovnici naselja otprilike su u istoj životnoj fazi. Donose novu generaciju na svijet u tom raju koji su sami otkrili i izgradili. Stanuju na prikladnoj udaljenosti jedan od drugog, zato što poštuju intimnu sferu onog drugog. Nitko nema pogled u kupaonicu, dnevnu sobu ili zimski vrt svog susjeda. Samo mnogobrojne svrake sve vide. Pas nas prati pogledom, ali ne daje si truda da skoči. Jednostavno ostaje ležati na lancu pred svojom kućicom, s glavom na prednjim šapama. Svjež proljetni zrak je suh i svaki zvuk nosi daleko. Već tjednima nije kišilo. Nekoliko šumskih ptica koje su cvrkutale, prestaju s pjesmom. Ovdje se zaustavljamo. Vidimo vilu na drugoj strani aleje, Aleja slavuja 7. Ne može je se previdjeti. Vila je ogromna rustikalna građevina od tamnocrvene cigle s glaziranim plavocrnim crijepovima na krovu otpornom na oluju i ogromnim dimnjakom. Zacijelo je bilo potrebno dosta vremena i odgovarajući građevinski plan da bi se ta konstrukcija uspješno privela kraju. Kuća isprobava neprolaznost, usred otrovno zelenog travnjaka punog panjeva, hrastova i sunovrata u punom cvatu. Ta slika u potpunosti odgovara onom što smo od Stefaana očekivali. Prelazimo na drugu stranu aleje prema vili. Hodnici u kući zacijelo su već sami po sebi ulice, sobe balske dvorane. Stavljamo prste na okruglo zvonce. Negdje duboko u kući metal udara o gong, odzvanja glasan zvuk. Dugo traje. Strašno dugo. I to smo očekivali. Poznajemo tu sredinu, svjesni smo doba dana. U susjedstvu poput ovog, uostalom, češće se događa da poštari ili vatrogasci koji jednom godišnje skupljaju novčane priloge zateknu na prvi pogled praznu kuću. Iza zastora i s odmorišta stubišta vide ga čistačice koje na koljenima skidaju prašinu s cijevnih elemenata grijanja, ili gospodarica kuće koja iz kupaonice u kupaćem ogrtaču i papučama hoda prema prostoriji za čuvanje odjeće i promatra ih 11
Saskia de Coster
kroz prozor odmorišta. Oni koji zvone na vratima znaju da će dugo potrajati prije nego što se brave pojačanih tvrđava jedna po jedna otvore, i prije nego što budu stajali licem u lice s nekim ljudskim bićem. Ali sad to ipak jako dugo traje. Zvonimo po drugi put. Zvuk zvona vrlo je glasan. Prevalili smo cijeli taj put ovamo da bismo čestitali Stefaanu. Vandersandenovi koji nastavljaju lozu, to je radostan događaj koji želimo slaviti s njima. Očito smo stigli prekasno, ili prerano. Kad ni nakon trećeg zvonjenja i dugog čekanja nismo primijetili nikakav znak života, zakoračili smo korak unatrag i pogledima pretražili pročelje zgrade u potrazi za eventualnim pokretima iza nekog od brojnih prozora. Ništa. Kao nenajavljeni posjetitelji sad počinjavamo dvostruki prekršaj. Skrećemo s puteljka do ulaznih vrata i hodamo po travi mimo prozora. Vidiš li da je ipak netko kod kuće? U tamnocrvenom chesterfield naslonjaču sjedi zdepasta pojava u haljini na cvjetiće. Neuobičajeno je da u naselju netko sjedi u naslonjaču kraj prozora. Rub ulice tako je daleko da se jedva išta može vidjeti kroz prozor. To je osim toga nešto za stare žene iz puka, sjedenje i virenje na ulicu. Ta vrsta žena ne stanuje na brdu. Moglo bi se očekivati da će se žena prenuti kad se glasno zakuca o prozor, ali žena u naslonjaču ne daje nikakav znak od sebe. Teško je raspoznati jesu li joj oči zatvorene, ili pak utonule u mesnatom licu punom bora. Kratke joj nožice ne dodiruju pod, nego nepomočno vise u praznini. Sjedi li starica bez svijesti u naslonjaču? Ili je mrtva? Ne, ne može biti mrtva. Da bismo na bilo koji način privukli pozornost stare, možda čak i gluhe žene, mašemo. Starica ne odmahuje. Čak ni ne kima glavom. Možda su joj se očni kapci pokrenuli poput leptirovih krila, ali uzrok tome mogao bi biti lagani propuh. Starica visi sva iskrivljena u naslonjaču. Upravo u trenutku kad smo je htjeli proglasiti mrtvom, 12
Mi i ja
grudi joj se uzdižu i spuštaju. Iz mijeha njezina zbijenog tijela izmiče uzdah. Staričina teška glava pada naprijed i ponovno se diže prema natrag. Kimanje glavom je dovoljno. Sve je pod kontrolom. Živa je, njezin je sin dobio potomka. Kasnije ćemo se već vratiti. Melanie Vandersanden-Plottier istiskuje se iz jednosjeda. S puno truda i uz glasno stenjanje pomiče se do ruba naslonjača, dok joj noge u ortopedskim cipelama ne dodirnu tlo. Masivno se tijelo podiže. Melanie stoji u punoj visini, ni u kojem slučaju ostavljajući dobar dojam, prije sažaljenje. Stefaanova majka nije viša od jednog od grmova ruža koji u prednjem vrtu pod prozorom od klesanog kamena mami prve proljetne zrake sunca. Nezgrapna ženica jednako je bodljikava kao i grm, i barem isto tako šutljiva. Smatra da više nije potrebno graditi mostove prema svojoj okolini. Melanie govori samo onda kad sama želi. Katkad dolazi do ispada ili kratkih faza u kojima jako puno govori. U pravo vrijeme svojski izgrditi sina, za to još uspijeva smoći energije u svom ostarjelom tijelu. Od svega drugoga ima još samo malo toga što je dovoljno dira da bi tratila riječi. Ali ipak raspolaže lijepom zalihom vulgarnih psovki. Kad je nedavno iz zamrzivača izvadila otvorenu vrećicu graška držeći je za krivu stranu, i kad se grašak prosuo po podu kuhinje, njene su divljačke riječi poput tornada projurile kuhinjom. Na natečenim je koljenima pokupila grašak jedan po jedan s mramornog poda. Kad je posljednji grašak završio u smeću, nestala je u podrumu. Sat kasnije čedno se vratila gore, riječi bijesa su istresene u hladnoći i ostavljene kraj pohranjenih jabuka. Njezin slabi vid koji graniči sa sljepoćom ne sprječava je u tome da svojim Fiatom brekće naokolo. Ubrzavajući na okukama i za svaku sigurnost vozeći na sredini ceste umjesto po desnoj strani, Melanie ostavlja svoj trag po cijeloj Flamanskoj. 13
Saskia de Coster
Policajci je mogu slijediti koliko god hoće, ona se ne zaustavlja, nego još eventualno nagazi na gas. Nadaleko i naširoko poznata je kao čangrizalo prvog reda koje zanovijeta i gunđa. Istini za volju, tračeri priznaju da postoji olakšavajuća okolnost za njezin gadan karakter: mnoge drame koje su joj se dogodile. O tim dramama ona nikad ne govori. Odlučuje se biti pakosna u stvarima kod kojih nitko ništa ne može promijeniti. Ako je nebo naoblačeno, Melanie ima pravo gledati tako mrzovoljno i optužujuće, da se neupućena osoba spontano počinje ispričavati, iako nema pojma zbog čega. Ako nešto izazove njezino apsolutno negodovanje (ptičji izmet na prozorskom oknu ili margarin umjesto maslaca), Melanie satima ne progovori ni riječ i pravi se da je gluha kao top. I sad žena ustaje iz skupog chesterfield naslonjača svoga sina Stefaana i njegove žene Mieke. Pušta da joj prodoran pogled kruži relativno praznom, prevelikom dnevnom sobom. Perzijski tepisi pokrivaju parket, komadi antiknog namještaja nadmašuju jedan drugog u starini, a autentična seljanka iz Permekea u svom prazničkom ruhu promatra cijeli taj interijer. Ono što nedostaje su stvarčice koje čine ugodnu atmosferu: vitrina za razmetanje, kalendari za podsjećanje i nekoliko križeva za pobožnost. Njezin sin i njegova žena radije troše puno novca na prastare antikvitete budući da ta vrsta preplaćenog namještaja spada u vilu tog kalibra. Grede iznad njezine glave potječu iz neke srušene vjetrenjače u vlasništvu Miekeina pokojnog oca. Kuća je veća od župne crkve i osim toga ima još i ogroman podrum i međupodrum. Čak postoji i grijanje u spavaćim sobama, a svi prozori imaju dvostruko ostakljenje. Kao da itko treba sve to. Ali u redu, Melanie zna gdje joj je mjesto. Majka koja jedva izgovara dvije riječi jednu za drugom čeka u lijepoj kući svog još živog sina. On je daleko dotjerao, sve do brda, sa ženom uza 14
Mi i ja
se koja potječe iz bogate kuće. Tek sad, u četrdesetoj, dobiva svoje prvo dijete. Bože, stvarno im je dugo trebalo. U međuvremenu je sunce prešlo na drugu stranu kuće. Melanie se već jednom spustila u podrum da bi se smirila i nakon toga se vratila u svoj skupi, ali ne i pretjerano udobni naslonjač. U hladnoći kuhinje na stražnjoj strani kuće uključuje se termostat. Sve to vrijeme Melanie čini ono za što je zamoljena: čuva stražu. Ona je čuvar ove kuće. Konačno taksi skreće na kolni ulaz. Njezin sin Stefaan iskače iz kola, zvoni, ulazi unutra, juri u dnevnu sobu, čestita Melanie što je postala baka i čak pokazuje namjeru poljubiti je u obraz. Ona ostaje sjediti gdje sjedi. Ni okom ne trepće, čak ni ne pozdravlja. Ne pita Stefaana kako je sve prošlo, je li dječak ili djevojčica, i kako se Mieke sad osjeća. Ni riječi ne kaže o nečem ili nekom tko ju je popodne grubo probudio iz sna. Melanie pogledom prelazi preko dnevne sobe prema svom sinu. Nakon toga kažiprst izlijeće iz njezina krepkog tijela. Značajno ukazuje na Stefaanove cipele na tepihu u dnevnoj sobi. Ona smije kuditi svog sina, bez obzira na okolnosti. Svoje dijete koje je još živo želi cijelog svog života i dalje odgajati. U Zapadnoj Flamanskoj postoji još dobar broj ljudi koji mogu ispričati kako je Melanie svog najstarijeg sina u četiri sata ujutro donijela na svijet. Samo je još imala dovoljno vremena da zamota djetešce u komad lanenog platna i priveže ga sebi na prsa, da bi tada oslobodila krave koje su mukale vimena prepunih tereta i provela ostatak dana radeći na polju. Snažnija od seljačkog konja, to je bila Melanie. Njezin je stariji sin u svojim prvim satima života mogao napuniti pluća vlažnim zrakom gnojnice i kiselkastim mirisom kaše od krupice. Osamnaest godina kasnije okrenuo je leđa seljačkom poslu. Stefaan se uzdigao u poslu revnošću i velikim 15
Saskia de Coster
zalaganjem koje nije naslijedio od stranaca. Sada, u četrdesetoj godini, uspješan je menadžer u velikoj farmaceutskoj kompaniji. Na zidu njegova prostrana ureda visi diploma medicinskog fakulteta i MBA iz Wharton Universityja. Posjeduje vilu koja još ječi novinom u naselju na brdu. Stefaan izgleda mrtav umoran. Obrazi su mu sivi poput pepela, ali svejedno blista. Tamne mu oči svjetlucaju, uglovi usana samo što se nisu pokidali. Stefaan je već dvadeset četiri sata budan. Ne samo tako budan, ne u stanju drijemeža poput njegove majke. Hiperaktivan je poput govorećeg sata. Prije sat vremena izjurio je iz rađaonice bolnice Svetog srca na ulicu u potrazi za nekim slučajnim taksijem u prolazu, razdragano dovikujući trubećim automobilima. To on u normalnom, prisebnom stanju nikad ne bi učinio, ali ovdje se radi o svjetskom čudu koje čini da se jednim zamahom mora zaboraviti sve sranje ovog svijeta, sve nuklearne glave i željezne zavjese. “O, o, o”, kliče Stefaan u dnevnoj sobi. Spotiče se o svoje riječi. “Tako posebna, tako nevjerojatna.” Ponavlja jedno te isto, do krajnosti. Cijeli svijet mora sudjelovati u ogromnoj sreći koja ga je spopala. Izvan sebe od veselja, tako se to zove. Muškarac koji grli zrak i na trenutak zaboravlja svoju tamnu sjenu. Od sada je sreća na njegovoj strani. Već je prije skupio njezine vanjske znakove, bogatstvo i porast statusa, a sad se priključila nova dimenzija. “Tako posebna”, i dalje ponavlja tresući glavom. “Svaki porod je poseban”, uzdiše njegova majka. Usta su joj se pomakla. Iz njih su izišle riječi. Četiri riječi. Ona je, da ne bude zabune, izgovorila četiri riječi jednu za drugom i još nije gotova. Nastavlja: “Poseban u svojoj vlastitoj nevolji.” Njegova nepristupačna majka misli da je on otporan na sve. Svih tih godina on pristojno reagira na njezinu bezdušnost: korektno i podređeno, zato što ga je donijela na svijet. 16
Mi i ja
Danas je Stefaan jedva čuje. “Kćerkica, mama, djevojčica.” Skida mokasinke, stavlja ih u ormar za cipele u ostavi i trči u prostoriju za glačanje. Ne trči po kući, doviknula bi mu Mieke kad bi sad bila tu. Iza vrata prostorije za glačanje nalazi se nekoliko kartonskih kutija. Već ih je mjesecima ranije pripremio. Nosi kutije gore i ulazi u jednu od sedam spavaćih soba. O tom je trenutku već mnogo puta sanjao. Ide do stereouređaja, traži pravu kazetu i svira najprikladniju pjesmu svog velikog junaka Boba Dylana: Forever Young. Njegova kći mora zauvijek ostati mlada. To je proturječje: da bi zauvijek ostala mlada, morala bi umrijeti. Širom otvara oči, ali prekasno je, one se od umora pune suzama. Na trenutak mu je svega previše nakon probdjevene noći. U dječjoj sobi nalazi se prekrasna antikna komoda za posteljinu i odjeću, dječji krevetić koji je triput više koštao nego iznos za njegov upis na fakultet. U njemu je još spavalo neko kraljevsko dijete iz perioda Habsburgovaca. Na podu leži frivolan tepih s motivima ljubičastih i crvenih žirafa na bijeloj pozadini. Na njezinom pisaćem stolu sklapat će kutijice za bombončiće. Slijedi upute na poklopcu kartonske kutije, pa možeš od rižinog papira sastaviti kompaktnu kućicu. Stefaanovi prsti su sve drugo nego vitki prsti pijanista. Nisu prikladni za origami, igru od rižinog papira koja je ne tako davno došla iz zemlje izlazećeg sunca. Flamanski seljak kao njegov otac prije bi obrisao nos rižinim papirom. Mieke mu je sinoć još jednom dala jasne instrukcije. Nije bila potpuno bezbrižna, ali ipak mu je u kratko vrijeme uspjelo sastaviti kutijicu s uspravnim zidovima i mašnom kao krovom. Prsti mu se tresu od napora. Počinje savijati drugu kutiju, i treću. Stefaan iznenađeno gleda kako mu ruke postaju vješti plesači koji se u perfektnoj koreografiji usuđuju sastavljati origami. 17
Saskia de Coster
Iz ladice u stolu vadi kemijsku olovku. O pisalici su on i Mieke imali žustru raspravu tik prije prsnuća vodenjaka. Mieke je htjela tiskana slova umjesto njegovih škrabotina, neumjestan zahtjev. Stefaan piše srebrnom tintom na pročeljima kućica: Sarah, 28-04-1980. Izvorno židovsko ime koje su zajedno izabrali za nju, ime snažne žene pune životne radosti. Sedam mjeseci to je bila njihova zajednička tajna. O imenu za djevojčicu brzo su se složili. O djetetu samom Mieke je dugo dvojila. Trebaju li to stvarno učiniti. Je li njima, i svijetu, potrebno još jedno dijete. To su bile dvojbe u koje se Stefaan nije mogao uživjeti. Kad su jednom donijeli odluku, potrajalo je još godinama prije nego što je Mieke konačno zatrudnjela. Sad je njihova kći neosporna činjenica. Sve je na raspolaganju što bi njihovom djetetu, više nego bilo kojem drugom djetetu na svijetu, osiguralo zlatnu budućnost. Sarah nudi svom ocu novi početak. On joj u zamjenu obećaje svoju potpunu predanost i pristojnu lovu. Ljudi materijalni posjed i prelako odbacuju kao nešto nebitno, ali Stefaan u tome vidi znak odanosti. Najljepši namještaj, najekskluzivnije haljinice, najskuplje pelene, manje od toga za njega ne dolazi u obzir. Naravno, mogao je nekoga drugoga platiti da složi kutijice, ali to je htio učiniti sam, isto kao što ne želi gurnuti svoju kćer u ruke nekoj dadilji. Njegova će žena ostati kod kuće i brinuti se za nju. Sve je sređeno do točke na i. Euforičan je. Kao liječniku, poznata mu je teorija na kojoj se to temelji: tvoja hormonska krivulja je izvan kolotečine, temperatura ti oscilira, zapažaš svijet kao kroz tunel. Dopušta si još nešto malo vremena da dođe k sebi, prije nego što se vrati svojoj majci. Gleda kroz prozor. Lijepi stražnji vrt. Spreman za dijete. Jučer je još otkinuo zadnje smežurano zimsko lišće s grmova. Stefaan pogledom prelazi preko kutijica koje stoje u nizu, jedna pored druge, poput kuća u nizu. Te su kutijice prvi 18
Mi i ja
trag nazočnosti njegove kćeri u ovoj kući. Njegove kćeri. On je zauvijek i za sva vremena njezin otac, i onda kad ga više ne bude. Jednostavna logika toga dira ga u srce. Konačno mu se priznaje titula oca. Uvijek je govorio sam sebi da ne smije mirovati dok ne bude stajao na toj tankoj, klimavoj točki: na vrhu. Ljudi koji jednog dana odluče preuzeti ulogu vođe ne pripadaju većini, ali takvih ljudi ima. To su ljudi koji ne prihvaćaju naređenja drugih, već sami daju naređenja. Prekriženih ruku, izazivački vičući svijetu: samo dođi. Stefaan Vandersanden u sebi ima sve da bi uspio u životu, iako je u svojoj najranijoj mladosti možda i previše dozvoljavao da ga se gnjavi. Prečesto se sagibao pred propisima i naređenjima. Kad bi negdje bio potreban još jedan par ruku za čišćenje škole, on ne bi, kao svi drugi, kidnuo kroz stražnja vrata na igralište, nego bi, često kao jedini, stajao i čekao instrukcije. Kolega iz razreda koji ne bi na vrijeme započeo s domaćom zadaćom, jednostavno bi dobio rješenja na poklon od Stefaana. I kad bi neki agresivac htio nekog pretući, slučajno bi se i on našao u blizini. Nije puno pomagalo to što je bio mršav i razborit, uobičajena kombinacija za djecu koju se tuklo. Kad mu je bilo osamnaest godina, umro mu je otac, i on je znao da ima dvije mogućnosti: utonuti u žalost ili boriti se za opstanak. Razumni, stidljivi seljačić s drvenim cipelama na nogama iz nekog sela Zapadne Flamanske postao je cijenjeni najbolji student na velikom sveučilištu u Leuvenu. Stefaan je donio odluku da se, za razliku od svog oca, neće dati odgurnuti iz života. Prionuo je poslu. Stefaan je doktorirao medicinu summa cum laude na sveučilištu u Leuvenu, i dao se nagovoriti od profesora kod koga je pisao disertaciju da godinu dana pohađa Business School u Whartonu, Pennsylvania. Te dvije diplome zajedno otvorit će 19
Saskia de Coster
mu sva vrata, govorio je profesor. Stefaan je najradije od svega htio sam otvoriti vrata – svoje vlastite tvrtke. Na dan svog povratka u Flamansku dao je tiskati cijeli zamotak posjetnica. Njegov raniji kompleks manje vrijednosti pretvorio se u bezgraničnu odvažnost. Morao je početi sasvim od nule, nije imao ni prebijene pare. Novac koji je za vrijeme svog studija u Americi zarađivao sa strane u nekoj maloj tiskari, slao je kući, ili, bolje rečeno, onaj dio koji sam nije trebao da bi preživio na kampusu. Otkidao je sebi od usta i hodao ljeti u hlačama od korda, samo da bi svojoj majci-udovici mogao slati novac. Čudna kombinacija munjenosti i ponosa koja je migrantima u tuđini itekako poznata. U tiskari je svojom od tinte crnom rukom tražio novčiće po džepovima da bi ih ubacio u škrabicu za skupljanje dobrovoljnih priloga za novu školu za djecu Amiša. Onog dana kad je završio studij, Stefaan je podvukao crtu. Sad je sve bilo na njemu. Sad je namjeravao postaviti vlastitu tvrtku na noge i za to će trebati svaki novčić da bi ga uložio u svoj vlastiti laboratorij. Vratio se u Flamansku, jer to se trebalo zbiti tamo. Čudnovato je kako se tvoj cilj ravno kreće prema tebi čim ga jasno imaš na nišanu. Stefaan je posvuda nailazio na generalne direktore, ljude iz farmaceutskog sektora i investitore. Kad god bi se pružila i najmanja prilika, dvadesetosmogodišnji Stefaan izvukao bi zlatom obrubljenu posjetnicu iz aktovke. Obraćao se avanturistima koji su rado glumili financijere i pozivao ih na raskošne ručkove. Kod aperitiva bi bez ustručavanja izložio svoje planove. Poznavao je pravila marketinških stručnjak iz menadžerske škole Vlerick koji su u Flamanskoj počeli dobivati sve više moći. Ona su propisivala da prvo moraš nadugo i naširoko razglabati o vinima, Napa Valleyju i terenima za golf. On je ta pravila kršio s revnošću i s uspjehom. Stefaan nije vidio nikakvog smisla u nepisanom pravilu da prvo moraš pričati Markove konake, dok obje strane dobro znaju da su se sastale 20
Mi i ja
ovdje, u Comme Chez Soi, da bi neumoljivo sklapale poslove. Poslovni partneri koji po mentalitetu nisu na istoj valnoj duljini, nikad ne bi smjeli postati ozbiljni investitori. Prva tri sastanka, koja je započeo s izravnim entuzijazmom i oduševljenjem, trajala su u prosjeku dva i pol sata. Kod tri sljedeća sastanka mogao je zgrnuti više novca nego što je ikad sanjao. Čak nije ni bilo potrebno investitorima staviti nož pod grlo ili pribjeći prljavim metodama. Stefaan je imao prilično megalomanski i prikladno maglovit plan o laboratoriju koji je htio osnovati. Dr. Paul Janssen od tvrtke Janssen Farmaceutica pokazao je kako se to radi: odmah nakon završetka studija početi kao liječnik u vlastitom poduzeću, razviti novi lijek, baciti ga na tržište i napraviti što je moguće više reklame za njega. Stefaan je bio svjestan svog intelektualnog kapaciteta. Sa svojim znanjem mogao je u Flamanskoj izgraditi i eksploatirati monopol znanja. Mnoge velike industrijske tvrtke same nisu imale dovoljno znanja u kući, a njihovi se stručnjaci već godinama više nisu pristojno stručno usavršavali, tako da je njihovo znanje bilo puno rupa. U tu je tržišnu nišu Stefaan namjeravao uskočiti. Prilikom svakog sastanka osjećao je kako se sve opčinjeniji kostimirani muškarac sagiba prema njemu i počinje sve uvjerljivije šaptati što bi oni jedan za drugog mogli značiti dok ih Stefaan – tri besprijekorno odjevena pedesetogodišnjaka, figure poput kruške, s manšetama na kruto uštirkanim košuljama – ne bi gotovo morao gurnuti sebi s krila. Uspjeh prva tri sastanka dao mu je povod za puno povjerenje u četvrti. Čak ako ne dovede do spektakularnih obećanja, stvaran neuspjeh to više nije mogao biti. To je bio račun bez krčmara, tj. nitkova – četvrtog investitora, čiji je najbolji prijatelj bio generalni direktor jedne velike farmaceutske tvrtke. Čovjek ga je pustio da ga gotovo pola sata čeka. Isključivo zato 21
Saskia de Coster
da bi ga zastrašio, to je Stefaanu bilo jasno, pa je mirno namazao maslac na drugi komad peciva. Sat i pet minuta kasnije (janikog-ne-čekam) platio je konobaru za kuver i otišao. Prijatelj investitora nije imao razumijevanja za nekog malog, preambicioznog doktorčića, s netom završenim studijem u Whartonu, koji je htio osnovati neovisni laboratorij. Sljedećeg je dana farmaceutska tvrtka preko svog odvjetnika dala na znanje da Stefaan smjesta mora prekinuti svoje pokušaje otvaranja laboratorija, još prije nego što je dobro i započeo. Odvjetnik je prijetio da će mu uništiti cijelu budućnost tako da će ga uvući u sudski postupak od kojeg se financijski nikad neće oporaviti. U vremenskom periodu od pet sati jedan investitor za drugim dali su na znanje da se povlače. Bijesan i s čvrstom odlukom da se više neće dati maltretirati, Stefaan je krenuo u glavnu poslovnicu diktatorskog farmaceutskog poduzeća. Otišao je na razgovor s glavnim šefom, zapanjio ga svojim diplomama i znanjem i izišao s radnim mjestom s vrhunskom plaćom u džepu. Prve godine nakon povratka u Belgiju bile su obilježene marljivim radom i s vremena na vrijeme pomaganjem majci. Melanie je htjela prodati seosko imanje i tim prihodom izgraditi bungalov. Nakon svih tih godina više nije podnosila pogled na visoku poprečnu gredu na kojoj je visio konopac s njezinim mužem. Radi javne prodaje svoje roditeljske kuće Stefaan je otišao u uspješni javnobilježnički ured u Steenstraat u Bruggeu. Na sebi je imao uski crni sako koji je potjecao još od pogreba njegova oca. Otvorio je vrata bilježničkog ureda, čuo vlastite korake u predvorju obloženom hrastovinom i uputio se prema sobi čija su vrata bila široko odškrinuta. Žena koja je sjedila u njoj nakon punih se pet minuta udostojila, s bezgraničnom nezainteresiranošću, podići pogled s tipkovnice svog pisaćeg stroja i zatim ga prezirno pogledati kao da pred njom 22
Mi i ja
stoji prljavi vol. On joj se nasmiješio, nešto drugo mu nije palo na pamet. Sako mu je zacvilio kad je Mieke De Kinder uručio dosje. U njegovu sjećanju na sebi je imala strogu, tamnu odjeću, ali po njezinu mišljenju to nije bio slučaj. To o prezirnom pogledu možda i jest bilo istinito, zato što se uglovi njezinih usana spontano spuste kad god se koncentrira. A da ni riječ nije bila progovorena, znala je da je taj čovjek, tko zna koji po redu, drži za tajnicu bilježnika. I zbog toga ga je možda nesvjesno gledala kao da ga želi isprebijati. Nakon prvog kratkog razgovora drukčije je gledala na njega, Mieke će mu kasnije ispričati kad su već za sva vremena bili vjenčani. Tad više nije vidjela prljavog vola u preuskom sakou, već muškarca bistra pogleda, ozbiljnog čovjeka s lijepom crnom kosom (nikakva neoprana hipijevska kosa) i iskrenim osmijehom. Dobroćudnog, tajanstvenog muškarca okruženog daškom melankolije koja isto tako dobro može proći za potpunu dubokoumnost. Tip koji nije svjestan svoje vlastite privlačnosti. Bilo bi pretjerato reći da se radilo o ljubavi na prvi pogled. Dogodilo se nešto puno uzbudljivije od letimičnog leptira zaljubljenosti koji leprša pored nje u lijepom, hrastovinom obloženom bilježnikovom uredu iz osamnaestog stoljeća. To je bio njezin suprug koji se ponudio na pladnju banalne javne prodaje, makar će imati pune ruke posla s tim čovjekom. To je ni u najmanjoj mjeri nije prestrašilo. Vidjela je projekt na koji se trebalo baciti, sa svim zalaganjem i preciznošću koji su joj bili svojstveni. Vidjela je sirove temelje muškarca kojeg je mogla izmijesiti u sliku i priliku svog idealnog supruga. On se još dobro namučio prije nego što su se njih dvoje približili, ali u svakom se slučaju može zahvaliti prilično unosnoj prodaji seoskog gospodarstva u kojem je proveo osamnaest godina svoga života, da su se Stefaan i Mieke prvi put pogledali u oči. Na prvi sastanak povela je svoju najbolju prijateljicu Elviru 23
Saskia de Coster
sa sobom, ali drugi je put Mieke promuklim glasom rekla da ne treba gardedamu. Svaki put kad bi pomislio da je ona namaknula dovoljno pristojnosti da bi mu jasno dala do znanja da više ne treba pokušavati, svaki put kad bi bio siguran da će mu prilikom sljedeće zajedničke kave pokazati vrata, ona bi oduševljeno kimnula glavom i predložila nešto kao koncert, ili izložbu. Mieke se divila Stefaanu zato što je bio tako atipičan, toliko skroman i istovremeno ustrajan, toliko autentičan i toliko nemuževan, tako pun samopouzdanja i tako neuhvatljiv. Ona je to doslovce rekla. On je strpljivo podnio sumnjive komplimente i smješkao se. Iako mu je zaobilaznim putem došlo do ušiju da ona potječe iz vraški bogate obitelji kojoj on nikad neće biti dorastao, on ju je sebi utuvio u glavu. Za sve postoji vrijeme i mjesto, a sad je došlo vrijeme osloboditi put za ljubav njegova života. Kad se pokazalo da ga njezina obitelj prihvaća raširenih ruku, ništa se više nije priječilo njihovu vjenčanju. Više od deset godina kasnije postali su ponosni roditelji Sare, baš kad je Stefaan gotovo već izgubio svaku nadu da će imati dijete. Stefaan izvlači bombončić iz kutijice i stavlja ga sebi na jezik. Šećer se topi. Spušta se na sve četiri. Tako je dovoljno nizak da bi se smjestio ispod stola. Kao dječak, često se skrivao pod kuhinjskim stolom. To je jedno od njegovih prvih sjećanja: on pod solidnim stolom, nad njim njegova majka koja mijenja bratovu pamučnu pelenu. Gledao je majčino istrošeno lice i slušao bratovo kriještanje dok ga je majka pritiskala na grudi i smirivala. Stefaan liježe na trbuh, pa je doslovce na istoj visini kao njegova kći. Tako će njegova Sarah puzati po kući. Ona će svoje obraze poput breskve pritiskati po stvarima u kući da bi tako naučila granice stvari i prostora i postala prisna sa svojim domom. Dolje zvoni telefon. Možda se Mieke probudila iz komatoznog sna. Pokušavajući brzo ustati Stefaan udara zatiljkom 24
Mi i ja
o donju stranu površine stola. Smije se svojoj vlastitoj nespretnosti. Čak ni ne osjeća bol. Podižući slušalicu u hodniku, na što prestaje nepokorna zvonjava, čuje bas. Glas mu se čini poznatim, ali ne može ga točno odrediti, možda zbog umora, ili zato što taj čovjek potječe iz nekog drugog svijeta, a ne svijeta novorođena djeteta. Tek na koncu čestitanja prepoznaje glas Ferdinanda Berkvensa. Berkvens i on zajedno su studirali u Leuvenu. Stefaan je završio studij s odličjem, dok se Berkvens morao zadovoljiti samo s dobrim. Sad su Berkvens i on kolege. Berkvens stanuje u selu, Stefaan u naselju na brdu. Obojica su se natjecala za istu poziciju direktora odjela research & development. Stefaan čuje kako Berkvensova žena kaže da je dijete prekrasno. Ona je medicinska sestra u rodilištu bolnice Svetog srca. Zar medicinske sestre nemaju obvezu šutnje? Stefaan je dobru vijest sam htio objelodaniti na poslu. “Djevojčica! Moramo nešto popiti njoj u zdravlje”, kaže Berkvens. “Što popiti?” pita Stefaan. Čuje suzdržanost u svom glasu. Smatra da je razlikovanje posla i privatnog života od bitne važnosti. O tome strogo vodi računa. Njegova je majka ustala iz naslonjača i stala kraj njega. Uzima krpu za prašinu iz svoje pregače i trlja bakelitni telefon s brojčanikom od slonovače, nasljeđe od Miekeinih roditelja. “Što popiti? Kriglu u gostionici, naravno, treba proslaviti rođenje!” kaže kolega Berkvens. “Kriglu”, ponavlja Stefaan. Berkvens dobro zna da Stefaan ne pije pivo. Nikad ga nije pio, čak ni onda kad još nije shvaćao da je pivo za priprosti puk. Slaba pjena i gorak okus nisu za njega. Nakon dugih radnih dana, kad je kao student radio u tiskari dok je studirao u Americi, radije je pio više čaša žarko žute limunade. 25
Saskia de Coster
“Ne znam”, kaže Stefaan, “ne znam imam li vremena ići nešto popiti.” Iza njega njegova se majka još uvijek vrzma naokolo. Ona ima snažne principe, uvijek ih je imala. Tako ne dozvoljava da se u njezinoj nazočnosti popije jedna jedina kapljica alkohola, bez obzira o kakvoj se prilici radilo. Ona je bez ičije podrške najveća protualkoholna brigada Flamanske. Bez milosti je spremna osuditi uglađenog Flamanca koji nakon deset krigli ženu i djecu s puno zadovoljstva još vozi kući: izvrgnuti ga ruglu. Prema njezinoj teoriji alkohol ne samo što omamljuje, nego još i jako šteti jetri. “Jedna čaša? Za jetru to je jednako kao i razgraditi kilogram čokolade. Tko mi ne vjeruje, neka pita doktora Verastenhovena.” “Pa on je mrtav?” “Točno, od pića.” Posljednji put kad je njegova majka pila u javnosti bilo je za vrijeme ručka nakon mise zadušnice za njezina muža Andréa. Za trideset osam ljudi, za svećenika, njegove časne sestre, svoje prijateljice iz udruge umirovljenika gluhe kao top i za svoju obitelj naručila je i platila obrok, u kojem je sve bilo uključeno. Na tom je ručku ispila sve ostatke iz čaša za aperitiv, vinskih čaša, čaša za pivo i za žesticu. Na početku njezina uobičajena šutljivost nikome nije upala u oči. Njezini su gosti počeli nešto naslućivati tek kad su joj kruške koje su bile prilog prepelicama pale u dekolte i kad je, nakon što je žlicom pokupila i pojela zadnje ostatke likera od jaja, otišla u grmlje kraj mjesta gdje je restoran držao kokoši i počela povraćati. „To su zacijelo bili krumpiri”, objasnila je hvatajući zrak, „među njima je bio jedan zeleni. Ja sam strašno osjetljiva na to.” Salu je uostalom držala banda profitera koji su svoju prljavu djecu puštali da u pelenama trče po restoranu, i to je igralo ulogu. Kad je Stefaan oprezno rekao da je razlog možda bio piće, žestoko je pobijala, da bi pet minuta kasnije u svojoj 26
Mi i ja
otrežnjavajućoj tiradi olako rekla: „Marie Brizard, liker od anisa zaboga, tko to još pije? Možda tu i tamo pokoja čistačica koja postaje ovisnik zahvaljujući zaboravljenim bocama za kojima se nitko više ne osvrće. Ali osim toga?” Stefaan vidi kako njegova majka pravi grimase, pokušavajući ispipati tko je na drugoj strani linije. On želi završiti razgovor s Berkvensom i kaže: „Drugi put.” „Onda drugi put”, odgovara kolega Berkvens. „Drugi put ćemo ići nešto popiti. Neću zaboraviti.” Stefaan spušta slušalicu. Ne sreću ne mora ići nešto popiti. Nema vremena, a još manje volje. Ni u jednoj od dvije gostionice u selu nikad se nije pokazao. Ionako se uopće ne pristoji visjeti po krčmama kad si dobio najljepšu kćer u povijesti čovječanstva. „Kako ste, majko? Zar to nije bilo zamorno?” Načas obraća pozornost svojoj uvijek nezadovoljnoj majci. Njegova majka nešto gunđa. Izgleda da je uvijek i stalno ljuta na njega. Domišljata je u svojim prijekorima, ali svi oni izviru iz jedne jedine duboke sabirnice krivice i tuge. „Jesi li ikoga vidjela ili čula?” pita on. „Ne”, reži ona. „Sad kad imaš kćer, hoćeš li se početi ponašati kako treba i biti sretan?” Stefaan ignorira zajedljivu primjedbu svoje majke, u međuvremenu je navikao na njih. „Uzimam nekoliko kutijica za bombone, odijelce za spavanje i nekoliko ručnika i idem u bolnicu”, kaže on. „Ali donijet ću mali poklon, radovat ćeš se.” Sati prolaze. Dok joj tromi zglobovi škripe, Melanie ustaje. U kuhinji maže maslac na pola paprenjaka. Dozvoljava si da jede u naslonjaču, mala razmaženost koja, nadamo se, neće prouzročiti previše mrvica. Nakon nekog vremena Melanie se budi sa šokom od kojeg je spopada jeza. Izgleda da Stefaan uopće nije bio dugo odsutan, iako je spavajući izgubila vrijeme iz 27
Saskia de Coster
vida. Ima osjećaj da su joj usta ljepljiva, kao saće. Prema izjavi njezina kućnog liječnika, već prije osam godina nije pila dovoljno vode. U međuvremenu je i liječnik preminuo. Njezin sin unosi kovčeg u sobu. Otvara ga i vadi videokameru iz vatirane stijenke. Melanie se pribojava najgoreg. Je li to poklon? To je nezgrapna metalna neman s jednim velikim okruglim okom. „Želiš li je vidjeti?” pita Stefaan. Nosi kameru u rukama kao dijete. Kamera je užasno skupa i baš to je razlog zašto ju je Stefaan nabavio. Stefaan želi trošiti novac na svoju kćer. Drhćući još jednom prikazuje prizor koji je promatrao vlastitim očima, kroz leću kamere. Sad ga želi pogledati sa svojom majkom. Moguće je preko kabla prenijeti slike iz kamere na televizor, dodatna opcija koju je skupo platio. „Pa nećeš mi valjda reći...” kaže ona. Premiješta težište svog tijela i podiže desno bedro. Čuje se prasak. Zbog svoje gluhoće ona ne čuje ni vlastiti prdac. Objema rukama obuhvaća naslone za ruke kao da želi podići tijelo, ali oni popuštaju pod tolikom težinom. Ona traži zrak, sve do najdubljih rovova svog masivnog tijela. Ruka koja je upravo još slobodno lepršala pada joj na prsa, druga je uperena u nezgrapni aparat koji Stefaan njiše u naručju. Opet se sprema jedna od njezinih bujica riječi. „... pa nećeš mi valjda reći... da je na tome snimljen porod?” Samo što nije pala u nesvijest. “Da, da”, potvrđuje Stefaan oduševljeno. Čuči kraj televizora i pokušava kabelom priključiti kameru. “Što će još izmisliti?” pljuje Melanie još nekoliko riječi. Njezina neuobičajena razgovorljivost napad je na moderna vremena. “Gdje god se čovjek danas okrene, sve je razotkriveno. Mala mrvica, tja, ona nije kriva što u adamovu kostimu dolazi na svijet, ali ja ne želim vidjeti tvoju ženu u svoj njezinoj veličanstvenosti, hvala lijepa. Baš to je danas prava napast, reklama za 28
Mi i ja
novu peć, bum, stave kraj nje golu žensku. Da, naravno, odmah možeš početi grijati. Kome ne bi bilo hladno golom-golcatom? Ili još jučer u novinama, u dijelu o kazalištu. Da, usuđuju se to još nazivati kazalištem, svlačiti se do gola pred svima. A današnja moderna umjetnost. Ni ne govori o tome! To su samo isprike da bi se pokazivale svinjarije. Taj frajer sa svojom kurvom golih prsiju, zajedno kao skulptura. I to bismo trebali smatrati lijepim, zar ne? Trivijalno, jeftino, vulgarno, skandalozno, to je ono što ja o tome govorim. Možeš me smatrati staromodnom, ali to je živa istina.” Onda se utišava, riječi joj vise u zraku. Dok kao potvrda njezine snažne tirade ne odjekne još jedan prdac. Stefaan je još uvijek na koljenima. Traži red u parangalu koji su kablovi stvorili na podu dnevne sobe. “Pusti, sve to uopće ne moram vidjeti.” Melanie ustaje iz naslonajač i kotrlja se prema podrumu. Hoda poput nastrijeljene guske. Od svoje druge tromboze teško joj je hodati ravno. U podrumu se nalaze lonci, tave i cijela zaliha konzervi. Tamo su i jabuke koje neki seljak na staromodnim kolima koja sam gura prodaje u naselju, u vrećama od po deset kila. Zimi i ljeti u podrumu je ugodno svježe. U kuhinji se na vatri nalazi lonac s juhom koji čeka da se stanovnici vrate u vilu. Treba reći da se Stefaanova majka razumije u kuhanje, u svakom slučaju u svakodnevnu kuhinju, kao što su mljevene okruglice u umaku od rajčica, kunić sa šljivama i puding sa Speculaasima. On kuša žlicu juhe da bi mogao dati kompliment majci kad se vrati iz svog skloništa u podrumu. Juha je gotovo bez okusa. Nedostatak okusa odaje koliko je nervozna zbog rođenja svog prvog unučeta. Ništa neće reći o juhi, inače bi morao biti iskren. Takav je: ne može lagati, ali umije šutjeti. I Mieke umije šutjeti. Kad je nakon dva mjeseca otkrila da je u drugom stanju, svoju veliku tajnu nije odmah podijelila sa 29
Saskia de Coster
Stefaanom. Znala je doduše koliko se on nadao trudnoći. To mu nikad nije bilo sasvim jasno. Bio je pomalo uvrijeđen zbog toga, ali kao liječnik također je znao da žena za vrijeme trudnoće nije ona ista kao što je bila. Hormoni preuzimaju vlast nad njom. Mieke mu je kasnije ispričala da je točno znala kad joj je razum, a ne samo nabrekle grudi, prišapnuo da je u drugom stanju. Kad je na radiju čula izvještaj o dvije obitelji iz Istočne Njemačke koje su balonom kojeg su sami napravili pobjegle na Zapad, upitala se imaju li pravo gurnuti dijete na ovaj svijet. Prije nego si shvatio što se događa, diktatura iza željezne zavjese će se proširiti sve do Sjevernog mora, i kamo onda bježati, s malim djetetom, i bez balona? Za Stefaana nikad nije postojala ni najmanja dvojba. Njihov je zadatak dobro pripremiti dijete, tako da bude doraslo životu. Njihovo djetešce, to mu je potrebno da bi bio potpun. Još čuje sam sebe kako pretjerano žustro argumentira. To se samo po sebi razumije, bit ćemo tako sretni. Osjećat ćeš se kao prava žena. Brak će nam tad doživjeti potpuni uspon. Unatoč tome, Mieke je i dalje bila nesigurna. Riječ koja počinje s a nije glasno izgovorila, ali on je osjećao što ona misli. Jednog se dana naljutio, jako naljutio, i počeo govoriti o ubojstvu djece. Nije puno nedostajalo da izgubi kontrolu nad sobom kad je ona rekla da se iza toga krije nešto više, da nije normalno koliko žarko on želi dijete. “Ljudi bez djece su žalosni ljudi”, lukavo je citirao njezina oca. Znao je da je to njezina slaba točka. Njezin im je otac to još usadio u glavu kad su se tek vjenčali. Nekoliko godina kasnije preminuo je od srčanog udara. Njezinu majku njegova je smrt dokrajčila, ona je umrla malo kasnije od posljedica šoka. “Znam da su ljudi bez djece žalosni ljudi“, jadikovala je. “Nema povratka.” Mislila je na poražavajuću odgovornost. U trenutku slabosti čovjek se može i predugo zadržati na tome. Onda poludiš i djeteta nikad ne bude. 30
Mi i ja
Zajedno su se izvukli iz toga. Bilo je potrebno strpljenje i umijeće nagovaranja, ali onda se navikla na tu pomisao. Mjesec dana kasnije redovito ju je zaticao kako pjeva pjesmice svom nerođenom djetetu. Njezino sve opsežnije tijelo pričinjavalo joj je doduše puno neugodnosti, od žgaravice i svrbeži bradavica do natečenih gležnjeva i velikog stida. Da će se njezina vitka linija potpuno izobličiti, najviše ju je plašilo. Stidjela se onog što je nazivala kitovskim tijelom, iako su je okrugli oblici više nego ikad činili ženstvenom. Više nije izlazila. Prvi put je otkazala polugodišnje kontrolne posjete stanarima svojih posjeda. Nasreću, imaju vilu s velikim vrtom. Vrt je okružen visokim grmovima rodondendrona. Mieke je posljednjih tjedana dobro uspijevalo skriti se u vili. Vile su idealne za skrivanje vlastitog stida. Kuća je tijelo oko tvog tijela. Hoće li se djetešce u Miekinom trbuhu također stidjeti? To je besmisleno pitanje jer je dijete još skriveno. Preduvjet za stid je nazočnost drugih ljudi, a dijete nije blizanac. Stefaanova majka je posljednji tjedan, s licem do zemlje, došla pomoći. Rezultat je bio da se Mieke tužila da je zatočenica u vlastitoj kući. Dvije su žene izbjegavale jedna drugu koliko god su mogle. Mieke smatra da je Stefaanova majka ljubomorna na svog vlastitog sina. Kad bi napetost između Mieke i njezine svekrve porasla do krajnosti, Melanie bi nestala u podrumu, a Mieke bi se skrila u spavaćoj sobi, iza zatvorenih kapaka, s oblogom na čelu, dok su joj natečeni gležnjevi mirovali na stražnjoj dasci kreveta. I u podrumu i u spavaćoj sobi bilo je svježe i sigurno. “Evo!” Smirena i čak prilično dobre volje Stefaanova majka izlazi iz podzemlja, dok Stefaan iznova barata scart kabelom. Ona je svoje omiljeno mjesto, podrum za spremanje zaliha, još jednom pospremila. Bilo je potrebno, tvrdi. “Tamo mora sve biti uredno kad majka i dijete dođu kući. 31
Saskia de Coster
Iako beba možda još ne vidi puno, čak i mongoloid vidi paučinu. Što bilo da bilo, vaša kuća mora biti uredna. Malo ponosa zbog vođenja kućanstva, to je temelj svake sreće, ali muškarac to ne shvaća. Da, i u svim skrivenim uglovima, sve mora biti uredno, baš kao i tamo.” Melanie uzima torbu s naslona stolice i stavlja je pod ruku. “Moram nahraniti Joke”, kaže. Joke je njezina ostarjela patuljasta koza. Melanie se vlastitim snagama gega prema garaži, oslanjajući se na ormare i zidove. Svoj bež kišni kaput ostavlja da visi na garderobi. Ne opraštajući se od svog sina zatvara vrata garaže. Otkud Melanie odjednom ta energija, Stefaanu nije poznato, ali dojmila ga se snaga kojom se otvaraju vrata garaže i brzina kojom Melanie vozi svoj sivi Fiat van. On odlazi u garažu punu ispušnih plinova da bi za njom zatvorio vrata. Tri sata kasnije Melanie ponovno stoji pred ulazom u garažu i trubi. Stefaan se upravo vratio iz grada, gdje je kupio Cartierovu ogrlicu za Mieke. Melanie je imala priliku razmišljati. Uvrijeđena je što još uvijek nije uspjela vidjeti svoje prvo unuče zato što nepouzdani video otkazuje službu. “Zar nemaš fotografiju?” Svalila se u svoj dobro poznati naslonač. Kad joj je Stefaan pokazao polaroid fotografiju, njezina prva primjedba glasi: “Jao, to dijete škilji poput vidre. Vidim već koliko ćete se moći smijati tome. Počni već stavljati nož lijevo, a vilicu desno.” Približava fotografiju na dva centimetra od svog lijevog oka. “Reci, zar ona nema šest prstića na nogama? Ne? Zar se mogu toliko varati? O! Onda je to dijete blagoslovljeno debelom kvrgom umjesto velikog nožnog prsta. A o tom čelu ne želim ni govoriti. Ne usuđujem se ni dobro ga pogledati, inače bi moglo još više nabubriti. Morat ćete joj izrezati odjeću na mjestu gdje prolazi glava. I ne hranite je mrkvom, ionako je već žuta kao banana. Da, stvarno ne možeš reći da je lijepa, takva mala. Ne gledaj tako kiselo, male bebe nikad nisu lijepe, to je sve što 32
Mi i ja
kažem.” Ne da se zaustaviti, i na cijelom golom tjelešcu nalazi odstupanja, prokletstva i deformacije. U mnogim se zemljama događa to isto: tek rođeno dijete prvo se potpuno izvrgne ruglu prije nego što se pusti u zamršeni i zahtjevni svijet. Dobronamjerna obitelj to čini da bi otklonila pozornost Urokljiva oka od djeteta. “A ti”, reži na svog sina. “Što tu stojiš i frnjiš se? S takvim dražesnim djetešcem, najljepšim djetetom na svijetu. Ja čak znam što će Sarica” – ime izgovara kao da kiše – “postati. Što misliš, da to ne znam? Moja vlastita unuka. Da, mladiću, ona će postati šmokljan, to već vidim.” “Što će postati?” Stefaan je šokiran. Iako je spreman na najgore nakon što ga je majka tako apsurdno, tako ledeno dočekala, i iako zna da od nje ne može očekivati ništa ohrabrujuće, svejedno nije očekivao neuvijeno, podlo prokletstvo. “Što hoćeš reći?” pita Stefaan. Glas mu je hrapav od umora i ljutnje. Poput goluba, jedan kažiprst proročanski leti s njezina teškog balkona u zrak. Ona, orakul, stišće tanke usne. Ruke joj odlučno padaju u krilo. Ni riječi više. Stefaan guta ono što je kanio reći. I sam zna što će njegova djevojčica postati, vrhunski menadžer, ili vrhunski savjetnik, u svakom slučaju nešto vrhunsko, iako su joj nožice još krive poput starog stabla kruške. On nikome neće reći da je ona osmo svjetsko čudo. Nikome. Čak i u čvrstom braku kao što je njegov, sklopljenom kao vječni ugovor, postoje predosjećaji koje je bolje ne izgovoriti. Iako je to samo zato što bi se time razotkrili. Previše su krhki da bi u obliku riječi otišli u svijet. Osim toga Stefaan ne želi vršiti nepotreban pritisak na ljude koji su mu dragi. On jako dobro zna kakav teret može biti ono što se od tebe očekuje. Iako zna da to nije u redu, od sada promatra tu malu djevojčicu kao vješalicu na koju će on objesiti svoj daljnji život. 33
Saskia de Coster
U petak ujutro, 3. svibnja 1980. godine, pet dana nakon poroda, Mieke, Stefaan i Sarah voze se klancem prema naselju na brdu. Skreću u Aleju slavuja. Proljeće je ovdje još silovitije i sjajnije nego ispod brda. Aleje su omeđene stablima trešanja u punom cvatu. Ptice skakuću s grane na granu. Vjeverica je okomito zalijepljena za hrast na terenu pokraj zemljišta Vandersandenovih. Stefaan će s vremenom kupiti taj komad zemlje kraj njih. Kasnije, kad njihova kći bude stanovala u vili, na raspolaganju će joj biti posebno velik vrt. Osim toga, moći će se igrati u šumi. Ispod godina i godina lišća leži zaboravljena odjeća i šatori Napoleonovih trupa i trunu. Oni su prošli kroz ove šume i neko su vrijeme tu kampirali. Pa to je priča koju posrednik priča svakom kupcu, a sad je oni pričaju svojoj djeci. Oni stanuju na terenu najmanje udarne sile koja je ikad zauzela velike dijelove svijeta. Čim je auto s novom obitelji skrenuo na kolni ulaz, pas susjeda prekoputa počinje lajati. Kroz otvorena stražnja vrata juri van. Dijete u Miekinu naručju budi se od divljačkog lajanja. Nekoliko dana kasnije pas će u vlastitoj vili moći pozdraviti novo djetešce, jer točno pet dana nakon Sare rađa se Emily, kćerkica susjeda prekoputa, Evi i Marca Vanende-Boelensa, ona bivši fotomodel i bivša bolničarka, on vrhunski kirurg. Mieke sjedi na sjedištu suvozača, više nego ikad nesigurna u svoju uobičajenu ljepotu. Njezine oči hladne kao led prelijeću preko nepokošena travnjaka i primjećuju krtičnjak opet iste, na smrt osuđene krtice. Stefaan otvara vrata automobila na njezinoj strani i zrake sunca miluju njezinu plavosmeđu kosu. Čvrsto držeći u rukama svoju novu stečevinu Mieke izlazi iz auta. Još je malo blijeda. Bljeđa od djetešca koje joj visi uz tijelo. Na trenutak se treba priviknuti na impozantan otvoreni prostor, 34
Mi i ja
ali gledajući golem šimšir kraj ulaznih vrata, Mieke je ponovno kod kuće. “Zaklela sam se da će biti dječak”, kaže drhtavim glasom Stefaanu. Činjenica da je upravo donijela Saru na svijet pridaje njezinoj ljepoti poseban sjaj i čini je, unatoč prostranoj haljini, neodoljivom, iako se Stefaan ne usuđuje, iz čistog poštovanja, ni prstom je dodirnuti. Mieke pokriva malu djevojčicu nježnim poljupcima i tone u Stefaanove raširene ruke. “A ipak sam presretna s ovom djevojčicom.” Njezini se svileni obraščići nadimaju na svježem zraku, bistre su okice zatvorene, zato što nebo baca dolje previše svjetlosti za tek rođeno dijete; tako mala Sarah nožicama udara o svoju pahuljastu vreću za spavanje. Sav blistajući, Stefaan prenosi svoju kćer preko praga.
35