Nakladnik HENA COM Biblioteka: Verbarij knjiga 12. Urednica: Marina Vujčić Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Goran Stančić Fotografija autora: Vjekoslav Skledar Zagreb, siječanj 2016. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © Ivo Štivičić, 2016.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Ivo Štivičić Antologijske drame
Hena com
TELEVIZIJSKE DRAME: Apel Puška u cik zore Kokošari Tamburaši
Neki motivi na domobransku temu.
APEL
Zagreb 1965.
7
1. JARUGA NA OBALI SAVE. EKSTERIJER – JUTRO U krupnom statičnom kadru kamere – golemo čupavo pseto sito žmirka očima. U prvi tren ne čuje se ništa. Tek daleko, negdje u savskim vrbicima, javi se otegnutim zviždukom lokomotiva. Jeka vlaka koji odlazi. Onda, iznenada, oštar graktaj vrana, pa ponovno tišina. Kamera se povlači i uključuje u kadar SS kapetana Brusa Gellera, koji čuči pred psom, rasklapa sendvič i vadeći iz njega kriške salame, kaže: KAPETAN: No, hoćemo li, Turk?... Još malo? A? Zini!... No?!... Tako. A sad malo kruha... Ne? Šta je, Turk? Nećeš?... No, alzo, to se nisam nadao od tebe. Ti si postao, dragi moj, pravi gospodin. Gurman! Meso, meso, meso... Ti si postao previše izbirljiv. A to ne valja... Meso proširuje crijeva. Ono se teško vari. Od mesa se postaje trom, gube se refleksi... Ti si se, otkako smo došli ovamo, udebljao kao prasac... Pretjeruješ, Turk! Stavlja mu posljednji komadić salame u usta, nudi ga kruhom. Pas sporo žvače, oblizuje se, odbija kruh. KAPETAN: Ne? Stvarno nećeš?... No, dobro. A sad bi barem mogao reći hvala... A? Ako smo promijenili špajs-kartu, nismo promijenili dobre manire... No?... Turk? Pas oblizne kapetanu ruku, na što ga on zadovoljno i dobroćudno tapše. 9
Ivo Štivičić
KAPETAN: Tako! Ti, lopužo!... Sa strane u kadar uđu noge vojnika u čizmama. Začuje se Kurtov glas. KURT: (off) Gospodine kapetane... Kapetan se podigne. Kamera se podigne za njim. Kurt – kapetan. KURT: Sve je spremno, gospodine kapetane. Kapetan okrene glavu i hladno pogleda kroz stakla naočala. KAPETAN: U redu! Daje Kurtu kožnati remen. KAPETAN: Kurt, odvedite molim vas Turka malo u stranu. Ne volim da to gleda. Previše je osjetljiv. Danima je onda apatičan i bezvoljan. KURT: Razumijem, gospodine kapetane. KAPETAN: Ne znam ni sam što da napravim s njim. Vodio sam ga već i doktoru Majeru. Ne pomaže ništa. Kaže, melankolična konstitucija. Nevjerojatno za psa. Zabavite ga par trenutaka. KURT: Na zapovijed! Kapetan navlači rukavice, isprati psa zabrinutim dugim pogledom, a onda se naglo i oštro okrene. Pođe. Kamera u vožnji sa strane prati njegov hod sve dok ne uključi u kadar prvog čovjeka od šestorice postrojenih na rubu jaruge za strijeljanje. Far kamere s krupnim portretima osuđenika. Gola ukrućena nepomična lica kao nožem izrezana na sivoj pozadini neba. Pred svakim od njih kapetan zastaje, dugo i pažljivo motri, vodi nijemi bezglasni duel s tvrdoglavom upornošću osuđenika. 10
Apel
Osuđenik s naočalama gleda izravno i tvrdo kapetanu u oči. KAPETAN: Pardon! Samo moment!... Skida naočale s Čovjekovog lica. KAPETAN: Ja!... Pa da!... To sam i mislio. Kraus Kelnitski... To se odmah vidi. Margaret – Strasse 36 Nurberg! Johan Krauss Kelnitski. Odlična firma. Elegantna, fina izrada, trajan kvalitet. Ekstra prima. Ja! Nadam se, da ste zadovoljni s Kelnitskim. Ja jesam. Dapače, više nego zadovoljan. Dozvolite! Vraća naočale Čovjeku na lice. Produžuje. Kamera ga prati. Pred Djevojkom zastane trenutak, dva više nego pred ostalima, pogleda posljednjeg u redu, pa se udalji nekoliko koraka u stranu. Tu, raširenih nogu, s rukama na leđima čeka. Zvižduk lokomotive. Dalek. Trenutak tišine, pa kratki zaglušujući rafal iz automata. Prekinut polujecaj, graktaj vrana pa kapetanov hod do dvojice ustaških poručnika koji stoje po strani. Okrećući se u stranu suprotno od strijeljanih, kapetan veli: KAPETAN: Eto tako, gospodo! To je apel građanina za lojalnost! Apsolutnu i potpunu lojalnost Wehrmachtu! (Doda, tiho i značajno.) Samo apel! Rez – iz grupe ranih jutarnjih prolaznika sakupljenih na nasipu i uzvisini jaruge, izdvoji se Crni. Kamera se izvlači s njim, a zatim ga u vožnji prati. Sa strane, preko lica Crnog pojavljuje se naslov: Ivo Štivičić: „Apel“ Slijedi špica. Kad špica završi, ponovno u rezu – kapetan koji umiruje psa. KAPETAN: No, no... Mir, Turk... Mir... Smiri se! Čemu taj 11
Ivo Štivičić
strah?... Nema razloga za strah. To je sasvim nepotrebno... Nama se ne može dogoditi ništa. No, no... Mir!... Pretapanje. 2. STRELJANA. INTERIJER – DAN Lice Crnog – u krupnom planu – priljubljeno uz kundak malokalibarske puške. Napregnut, koncentriran, pogled koji vizira nišan s metom. Prst koji lagano povlači obarač. Pucanj. Zatim jedan za drugim, još četiri pucnja, brza i skoro bez nišanjenja. Odlažući pušku na naslon, Crni se uspravlja. CRNI: Gotovo, skini. Čeka. Koraci. Prilazi Mladić s metom u ruci. MLADIĆ: Odlično! Vidi! Opet svi u desetku! Odlično, Crni! Klasa si, „šiješ“ sve. CRNI: Naravno. Šta se čudiš? MLADIĆ: „Šiješ“ sve, časna riječ. CRNI: Daj! Uzima od Mladića metu, razgledava je grickajući šibicu u ustima. Uđe u kadar ruka, začuje se glas Visokog. VISOKI: (off) Dozvolite! Kamera se povlači i uključuje Visokog. VISOKI: Slobodno pogledati? Gleda u metu, s tihim divljenjem. VISOKI: Bravo! Bravo!... Ako nije slučaj... CRNI: Nije slučaj. VISOKI: Bravo!... Gotovo da nema nikakvog rasturanja. 12
Apel
Svih pet jedan u drugog. Uvijek ovako? CRNI: Uvijek! VISOKI: Izvanredno. CRNI: Nije to ništa. VISOKI: Možda nije ništa, ali u svakom slučaju izvan reda. Kako to postižete? CRNI: Jednostavno. Uzmete pušku, spojite oko preko nišana s mušicom i crnom točkom na meti... VISOKI: Teoretski – preduvjet za pogodak, zar ne? CRNI: Da. Točku tad zadržite, a metu pretvorite u – uniformu. Visoki se lagano i gotovo neprimjetno okrene oko sebe, pa kao da nije dobro čuo, pita nešto tiše, diskretnije. VISOKI: Rekli ste – uniformu?! CRNI: Da... Živu. Pauza. Ponovno diskretan okret, a zatim pitanje. VISOKI: Ako ne pitam previše, uniforma, pretpostavljam, na sebi ima izvjestan znak, oznaku? Kakvu? CRNI: Pitate previše. Crni ostavi Visokog. Kamera ga prati hodnikom do garderobe. Tu daje broj djevojci, prima od nje smotak, stavlja ga u džep. Sporazumijevanje očima. Djevojka, zatim, glasno pita: MARIJA: Želite još nešto? CRNI: Želim... Tebe! MARIJA: Pst! Ti nisi normalan. CRNI: Zato što želim, nisam normalan? Da ne želim, bio bih normalan, a? MARIJA: Crni, molim te, budi pametan. Naići će netko. CRNI: Neka naiđe. MARIJA: (Pozdravlja čovjeka koji izlazi.) Doviđenja! 13
Ivo Štivičić
GLAS: Spremni! CRNI: S ovim uniformama švapskim i ustaškim očijukaš i namiguješ se, i to je normalno? MARIJA: To mi je posao. CRNI: Posao ti je da očijukaš? MARIJA: Posao mi je da budem prijazna. Ako budem prijazna, steći ću naklonost. Ako steknem naklonost, zadobit ću povjerenje. CRNI: Šta ti treba njihovo povjerenje? MARIJA: Meni lično ne treba, ali treba nama. CRNI: A, da... Da... da.. Uvijek zaboravim. Dužnost... Gospodična je na dužnosti... Naravno, da... MARIJA: Dobar dan! Izvolite? Uzima od dvojice njemačkih podoficira kišne kabanice, osmijehom ih prati od garderobe. Nervozno se obrecne na Crnog. MARIJA: Šta zapravo hoćeš? Primio si što si trebao i idi. CRNI: Tko sam ja tebi? MARIJA: Kako to misliš? CRNI: Privatno! Tko sam ja tebi privatno? Sasvim privatno, ne službeno... onako lično, sasvim uz kožu, kožu uz kožu, a? Što sam? MARIJA: Drug. CRNI: Drug? MARIJA: Drug... Drug. Koji... eto, drug. CRNI: I ništa više? MARIJA: Crni, molim te... CRNI: Znači, drug. MARIJA: Idi, vidiš da imam posla, da sam zauzeta. Sad će počet da stižu gosti na kuglanu... Idi... CRNI: Želio bih da budem s tobom nasamo. MARIJA: Ti si lud. 14
Apel
CRNI: Jesam. Zašto nećeš? Postarijem elegantnom gospodinu koji prilazi, Marija se obraća sa smiješkom. MARIJA: Kaput, gospodine Erak?... Izvolite... Primi novac koji joj gospodin galantno tutne u ruku, isprati ga riječima: MARIJA: Doviđenja, gospodine Erak, hvala! (Crnom.) Nemam vremena za to. CRNI: Za ljubav treba imati uvijek vremena. MARIJA: Za ljubav ili spavanje? CRNI: Ja to vežem jedno uz drugo. MARIJA: Nije vrijeme za to. CRNI: Uvijek je vrijeme za ljubav. Danas više nego ikad. Poginut ću. MARIJA: Ucjenjuješ? Počeo si da i ucjenjuješ. CRNI: Ne ucjenjujem. Poginut ću, znam. U mojoj porodici svi su mladi poginuli. Otac, brat, stric, stričev sin. Svi. Poginut ću i ja. MARIJA: Rekao si da ti je otac umro. CRNI: Nije. Poginuo je. MARIJA: Gdje? CRNI: Na ulici. Ubila ga rakija. MARIJA: Plašiš me... Govoriš samo da me zaplašiš. To nije fer. CRNI: Bio sam jutros na Savi. Nijemci su strijeljali zatvorenike... Znaš koliko je sekundi potrebno? Tri? Trepneš i – gotovo! Amen za sve! Ulazi Ustaša. Krupan, zdrav, mesarski sirov, medvjedeći mumljav. Smije se grlato, iz trbuha. USTAŠA: (Mariji.) Mala, noćas sam te opet sanjao. 15
Ivo Štivičić
MARIJA: To vam zaista ne mogu zabraniti. USTAŠA: Da mi zabraniš, ja bih opet sanjao. Ti si takva da te se mora sanjati. MARIJA: Hvala. Je li barem bilo lijepo? USTAŠA: Kakvi lijepo? Lom! (Grohšće. Crnom.) Lom! MARIJA: Nadam se da sam ostala živa i da nije bilo mrtvih? USTAŠA: Kad tebe sanjam, nikad ne sanjam mrtve. Poštene mi matere. Ti – i cvijeće. Puno cvijeća. Tako te ja sanjam. U samom cvijeću. (Smije se.) Kakav je to znak, a? Govori li to za mene loše ili dobro? MARIJA: Ne znam. Ako sanjate cvijeće, onda je to sreća. Znači – dobro. USTAŠA: I ja mislim. CRNI: Zavisi. USTAŠA: Od čega? CRNI: Od boje cvijeća koje sanjate. Ako je cvijeće, recimo, crvene boje... USTAŠA: Bijelo... Uvijek sanjam samo bijelo cvijeće. CRNI: Pogreb. Bijelo cvijeće – pogreb. Znači, loš znak. USTAŠA: Ako nije moj pogreb, onda je dobar znak. Smije se i odlazi. Crni dugo gleda za njim. Okrene se brzo, nervozno, s režanjem. Prekine, pa se približi Mariji. CRNI: Šta nemam kod sebe... Šta kažu, dokle ću biti kolporter i maler, dijeliti letke i ispisivati parole po zidovima. Kad ću već jednom dobiti nešto... nešto... MARIJA: Drugovi misle o tebi. CRNI: Misle? MARIJA: Da. CRNI: Reci im, da pripaze, da ne steknu penziju misleći o meni. Krene prema izlazu, ali se odmah vrati natrag, pa se Mariji 16
Apel
obraća izmijenjenim tonom, igrajući se riječima i očima. CRNI: Sve ovo što sam rekao, da te želim i da bih htio da budem s tobom, i to o ljubavi... Ne vjeruj. Nije istina. Šalio sam se. Uštipne je za obraz, pa doda: CRNI: Pozdravi svoje prijazne, naklonjene, povjerljive prijatelje, skojevko! Hajl! Spremni! – za pakao! Ode. Marija gleda časak za njim, zatim izvlači ladicu iz pulta i prebrojava novac. Kamera na nju do plana – blizu – Marija se trgne, podigne glavu. Kamera raširi – uz pult opet Crni. MARIJA: O... Opet ti? Kad ćeš već jednom otići. Molim te, budi pametan Crni, idi. Šta opet hoćeš? Da znaš da mi dosađuješ. Eto, sad si već postao i dosadan. Crni šuti. Netremice gleda u Mariju. MARIJA: Šta je? Šta ćutiš? CRNI: Ona djevojka ličila je na tebe. MARIJA: Koja djevojka? CRNI: Imala je tvoje lice... Tvoju kosu... tvoj stas! MARIJA: O kojoj se djevojci radi? CRNI: Jutros su je strijeljali... Dolje. Čak je imala i tvoje oči. Sve. Ne znam jedino da li je imala tvoje srce. Ali je umrla hrabro. Jako hrabro, Marija. Okrene se i bez pozdrava ode. Dug kadar s krupnim Planom Marijinog lica. Glas Visokog. VISOKI: (off) Tašku, molim. MARIJA: Izvolite...? VISOKI: Molio bih tašku. Kamera ide na tašku koju uzimaju ruke Visokog. Rez. 17
Ivo Štivičić
3. HALA POGONA BRAVARIJE. INTERIJER – DAN Buka aparata za varenje onemogućava Joži da razumije pitanje Crnog. Zato on isključuje aparat, diže zaštitne naočale na čelo, pljune u stranu, pita: JOŽA: Šta hoćeš? CRNI: Je li Nosko tu? JOŽA: Tu je. (Okrene se, drekne.) Nosati! Rez – iza goleme čelične bačve s let-lampom u ruci izviri Nosko. NOSKO: Šta je? JOŽA: „Bijesni“ te treba. NOSKO: Sad ću. Dok svršim. Rez – Joža – Crni. JOŽA: Sad će... Kako si inače, „Bijesni“? CRNI: Začepi. Crni se nakostriješi. JOŽA: Grizeš li ili ujedaš? CRNI: Povuci za katanac i pusti vodu. Nek’ voda odnese to što si rekao. Joža se smije. JOŽA: Čujem da prisiljavaš ljude da naglas čitaju letke. CRNI: Koje ljude? JOŽA. Građane. CRNI: Građani su plašljivo krdo koje treba učiti hrabrosti. Zato ih prisiljavam. JOŽA: Čuvaj se. CRNI: Koga? JOŽA: Sprema se akcija cijepljenja protiv bjesnoće. Vrši se popis, prave se spiskovi. Kopčaš? Izvjesnima će staviti 18
Apel
brnjicu na gubice. I markice pod vrat. Cin-cin! Da se zna tko je kakve vrste. CRNI: Ne dolazi u obzir. Ja nisam iz plemenite pasmine. Nemam pedigrea. JOŽA: Onda se pazi da s tobom šinteri i nemaju posla. CRNI: Ako im se živi, nek’ me obilaze. Ne drugom, nego trećom ulicom. JOŽA: Ja to ne bih tako glasno govorio. CRNI: Ima nas koji ne znamo šaptati. Koji imamo kolac u leđima pa se ne možemo ni sagnuti? Kopčaš? JOŽA: Kopčam. Samo sam čuo da je pronađeno izvanredno sredstvo koje od kičme napravi gumu. CRNI: Da. A to je? JOŽA: Kundak. Joža je otvorio tašku, iz nje izvukao pola kruha i poveći komad salame. Reže nožem, žvače gladno s užitkom. Crni mu broji zalogaje. CRNI: Kobasica? JOŽA: Aha. CRNI: Imaš, izgleda, dobar apetit. JOŽA: Služi me. CRNI: I to ćeš sve pojesti? JOŽA: Neće mi biti ni dosta. CRNI: Mnogo jedeš. JOŽA: Zato živim. Da jedem, da popijem, da nešto u krevet dovedem. CRNI: Ne zapitaš li se kad jedeš da možda ima i onih koji su gladni? JOŽA: Nikad. A ima i takvih? CRNI: Ima. JOŽA: Recimo tko? 19