Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 13. Urednik: Božidar Alajbegović Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Goran Stančić Fotografija autora: Tanja Draškić Savić Zagreb, ožujak 2016. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © Ivica Ivanišević / Marina Vujčić, 2016.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Ivica Ivanišević Marina Vujčić
Otpusno pismo Split – Zagreb, kolovoz 2015.
Hena com
Dogode se stvari koje su poput pitanja. Prođe minuta, ili godine, a onda život odgovori. Alessandro Baricco, Kule od bijesa
od: Irena Veršić Rimac irena.versic-rimac@gmail.com za: ignjat.jahoda@gmail.com datum: 20. travnja 2015. 21:49 predmet: godišnjica mature
Dragi Ignjate, nadam se da si ovo ti, odnosno da ću te naći na ovoj e-mail adresi. Ako se pismo vrati, ući ćeš u povijest kao jedini iz četvrtog b kojega nisam uspjela pronaći okupljajući razred za tridesetu (!) godišnjicu mature. Da, pronašla sam svih ostalih dvadeset i osmero, uključujući i sebe (iako je ovo potonje trenutno malo upitno). Gmail s tvojim imenom i prezimenom moj je zadnji očajnički pokušaj da te nađem – nakon bezuspješnog guglanja koje mi je samo iznova dokazivalo da si u zemlju propao. Ako se još uvijek sjećaš da sam štreberica, nećeš mi sad kvariti prosjek i bit ćeš na ovoj adresi. Nekome tko je uspio pronaći Mariju Terzić, koja se u međuvremenu tri puta udala i sva tri puta promijenila prezime, bio bi potpuni poraz ne pronaći Ignjata Jahodu u svijetu u kojem s nekoliko klikova možeš pronaći svakoga. Osim toga, sigurno ti 7
Ivica Ivanišević / Marina Vujčić
ne moram naglašavati da bez tebe to ne bi bilo to. Meni ne bi. Uglavnom, do obljetničke fešte sad već vremešnih maturanata iz 1985. ostalo je jedva mjesec dana. Kad mi potvrdiš da si primio mail i da bi mogao 21. svibnja biti u Splitu, javit ću ti ostale pojedinosti. Molim te, reagiraj. Do tada, pozdrav od Irene (Irene Veršić, koja si je, kao što vidiš iz e-mail adrese, natovarila još jedno prezime) P. S. Pitala bih te sad svašta, ali ovako, dok se ne oglasiš, imala bih osjećaj da sve upućujem u prazno.
od: Ignjat Jahoda ignjat.jahoda@gmail.com za: Irena Veršić Rimac irena.versic-rimac@gmail.com datum: 21. travnja 2015. 00:20 predmet: Re: godišnjica mature
Draga Irena, trebala si biti policajka. Čuj mene! Pa možda i jesi. Premda bi me to malo razočaralo. Kako bilo da bilo, pronašla si me. I ne bi bilo lijepo da sad ja tebe razočaram. A opet, teško mi je protiv sebe. 8
Otpusno pismo
Mene ti, naime, godišnjice rastužuju i uznemiruju. Pokušavam zamisliti nas dvoje i još 27 stranaca u nekom osrednjem, periferijskom restoranu sa stolovima koji su spojeni kao za pir. Koliko je to ispovijedi o muževima, ženama, djeci, unucima, dijagnozama, kreditima, autima, otkazima… Koliko usiljenih osmijeha, koliko podsmijeha, koliko radosti, koliko zluradosti… A zašto? Samo zato da bismo svi mi – poslije dvije-tri fetice pršuta, tanjura pašticade s njokima iz zamrzivača i pola litre jeftinoga vina – opet uspješno zaboravili jedni na druge. Ne znam, zbilja ne znam… U jednoj smo stvari ipak potpuno složni: i ja bih tebe pitao svašta. Samo me strah kako to učiniti. Koji put pitanja znaju zaboljeti više od odgovora. Zato te molim – budi i jedno i drugo, i ispitivač i odgovarač. Pozdravlja te Ignjat (kojega si – sjećaš li se? – zvala Iggy)
od: Irena Veršić Rimac irena.versic-rimac@gmail.com za: Ignjat Jahoda ignjat.jahoda@gmail.com datum: 21. travnja 2015. 22:39 predmet: košulja plava
Dragi Ignjate, policajka ipak nisam postala, možeš biti miran. 9
Ivica Ivanišević / Marina Vujčić
Iako… nakon uspješno obavljene nemoguće misije pronalaska Ignjata Jahode u virtualnom bespuću, zaslužujem valjda barem kakvu počasnu detektivsku titulu. Pa gdje si ti, čovječe? Evo, to je prvo pitanje. U kojem se dijelu kugle zemaljske skrivaš? Od one jeseni 1985., kad sam ja otišla u Zagreb na studij a ti na služenje vojnog roka, nisam ništa čula o tebi – a nije da se nikad nisam raspitivala. Ono naše pomalo komično usmjerenje u Centru za odgoj i obrazovanje u kulturi, Organizator u djelatnostima kulture, nije baš neko jasno polazište za životno opredjeljenje ili zanimanje, ali ti si u to vrijeme djelovao baš kao netko zbog koga je taj smjer izmišljen. Da je gospon Šuvar tražio primjerak mladenačke vrste koji bi opravdao onu njegovu reformu školstva, ti bi mu bio glavni adut. Stvarno sam mislila da ćeš završiti u kulturi – u najmanju ruku kao šef neke izdavačke kuće ili kazališta. Da jesi, znala bih. Dakle nisi. Sad sam se usred pisma sjetila kako smo ostatku razreda tajili da čitamo i knjige koje nisu na popisu lektire. I da ti nikad nisam vratila Borgesove Maštarije. Nećeš vjerovati, još uvijek ih imam. Kad bi znao koliko sam adresa promijenila u ovih trideset zagrebačkih godina, onda bi taj podatak još više dobio na težini. Vidiš kako je to zgodno – 21. svibnja u Splitu vratit ću ti tvoje Maštarije. Samo trebaš doći. Nemoj mi se sad tu izmotavati. Slažem se ja s tvojom vizijom proslave u nekom osrednjem, periferijskom restoranu – ali ne slažem se s tim da smo se svi uspješno zaboravili pa ćemo 10
Otpusno pismo
opet. Barem se nadam da se nismo svi zaboravili. Ili ipak jesmo, Ignjate? Toga 21. svibnja u Splitu ti meni ne moraš vratiti Azrin album iz 1980., onaj na kojem je Iggy Pop četvrta pjesma na B strani. Više nemam gramofon. Mogla bih od tog vinila, recimo, napraviti zidni sat, ali satovi mi u zadnje vrijeme prilično idu na živce. Možda čak onoliko koliko je tebi nekad išlo na živce da sam te zbog te pjesme prekrstila u Iggyja. No nemaš brige, teško da bi mi se danas moglo omaknuti. Ime Iggy na pragu pedesete ne pristaje nikome, a pogotovo ne mrcini od metar devedeset i pet. Hajde, budi drug i potvrdi dolazak. Ako treba, zbrisat ćemo s tog pira i otići se zapiti u Semafor. U ovim godinama čovjek ima zeleno svjetlo za sve. Mi pogotovo. Što kažeš? Irena
od: Ignjat Jahoda ignjat.jahoda@gmail.com za: Irena Veršić Rimac irena.versic-rimac@gmail.com datum: 23. travnja 2015. 00:13 predmet: Re: košulja plava
Draga Irena, ozvučila si ovu našu prepisku Azrom, a meni ipak 11
Ivica Ivanišević / Marina Vujčić
u ušima zvoni Mišo: Ostala si uvijek ista… Evo, nisam ni počeo, a odmah ću skrenuti u digresiju. Sjećaš li se koliko nam je na jetra išao tapetar s lančićem oko vrata? Kad god bismo čuli onu pjesmu u kojoj se nekoj sirotici prijeti da će je odvesti na vjenčanje, krenuli bi s razornom analizom stihova. Tamo daleko od svijeta imat ćeš dom… Jebate, to sada zvuči još i gore nego u ono vrijeme. Kao da je pjesmu pisao Josef Fritzl. A opet, Mišo mi je danas okej. Ne samo meni, svima je. I oni koji su tih dana slušali ljutu psihodeliju danas ne mijenjaju radijsku stanicu kad se zavrti neka njegova pjesma. Kako to objasniti, u čemu je stvar? Morat ću pisati Lastanu. Ali da se vratim razlogu koji mi je Mišu prizvao u sjećanje. Dakle, zbilja, ostala si uvijek ista. Baš kao i nekad, elegantno migoljiš, žongliraš riječima, mačkasto eskiviraš: prava carica pare i magle. Kad sam ti napisao da budeš ispitivač i odgovarač mislio sam, naravno, na pitanja i odgovore koji se odnose na tebe. Naprosto, bilo mi je nelagodno rešetati te retoričkim rafalima kao policijski isljednik, pa sam ti prepustio da sama izabereš što ćeš mi otkriti o sebi. A ti si, majstorice, opet zaglumila zbunjozu, ostala tajanstvena kao Greta Garbo, pa mi ljupko uzvratila vlastitom znatiželjom. I sad ja mogu samo nagađati čime se baviš. Jedino što mogu s punim pouzdanjem reći jest da si mogla postati što god si htjela. Uostalom, ako me pamćenje ne vara, polagala si prijemne ispite na četiri neusporedivo različita 12
Otpusno pismo
fakulteta i na svakome prošla. Kilava srednjoškolska sprema nije te mogla spriječiti da u međuvremenu postaneš osobom koja će, recimo, u velikom hadronskom sudaraču izolirati Higgsov bozon ili pisati debele knjige o makroekonomiji. Tebi je oduvijek nebo bilo granica, a ja nisam astronaut, pa sada mogu samo jalovo razbijati glavu preteškim pitanjem. Da moja nevolja bude još i veća, ne želim te guglati i tražiti odgovore zaobilaznim putem. Sâm bih sebi sličio na uhodu i voajera. Tvoja neutješna mrcina P. S. 1. Maštarije mi ne moraš vraćati. One su uvijek uza me. P. S. 2. Apropo mrcine, sjećaš li se kada si mi rekla da mi, čisto ergonomski gledano, ne možemo biti ljubavnici, jer izgledamo kao cvrčak i brav?
od: Irena Veršić Rimac irena.versic-rimac@gmail.com za: Ignjat Jahoda ignjat.jahoda@gmail.com datum: 24. travnja 2015. 23:28 predmet: odavno više
Neutješna mrcino, sjećam se, naravno. Sjećam se i zajedljivog komentara naše kolegice iz razreda koji mi je uputila kad je 13
Ivica Ivanišević / Marina Vujčić
svojim radarskim okom uočila da se „previše družimo“ – da bih morala uvijek imati bančić pri ruci ako se s tobom mislim ljubiti. Ali jednako se dobro sjećam da nam bančić uopće nije trebao. Da, dođe valjda taj trenutak u životu kad nekoć iritantni tapetar s lančićem oko vrata postane dirljiv podsjetnik na vrijeme u kojem smo bili, jel, mladi. Mislim da je u tome stvar. Ne znam bi li se Lastan složio. A možda su nas samo tekstovi tih pjesama sustigli. U osamnaestoj bi bilo u najmanju ruku komično pjevati Odavno više ne plačem zbog tebe. Tridesetak godina kasnije riječ odavno dobije pravu težinu. Dobije patinu koju danas i te kako dobro razumijemo. Neka nama našeg Miše. No, dakle, ja sam ostala uvijek ista? Ja?! Tko se javlja. Principijelni Ignjat Jahoda koji se jedini u razredu nije htio poslužiti ilegalno pribavljenim rezultatima završnog testa iz engleskog, danas ne želi zaguglati moje ime da se ne bi osjećao kao uhoda! Ja nemam tih skrupula. Besramno koristim blagodati suvremenih tehnologija i virtualnih prečaca – sva sreća, jer zahvaljujući njima ipak sam te uspjela pronaći. Ali kad upišem svoje ime u tražilicu, ništa me ne dovodi u vezu s Higgsovim bozonom niti s makroekonomijom. Rezultati tvrde da je dr. med. Irena Veršić-Rimac, specijalist kirurgije, zaposlena na Odjelu za hitnu i intenzivnu medicinu jedne zagrebačke bolnice. Ja onda stanem i zapitam se jesam li to stvarno ja. Vjerojatno ćeš se i ti zapitati jesam li to stvarno ja. 14
Otpusno pismo
Dokazi oko mene potvrđuju da jesam. Evo, noćas sam dežurna u bolnici. Pišem ti iz liječničke sobe za odmor, u kojoj inače čitam ako imam sreće da dežurstvo prođe bez drame. Zasad je mirno na prijemnom odjelu, što ne znači da već u sljedećoj minuti neće na kolicima dovesti nekoga koga moram spašavati. Kad se sjetim kako je ta romantična ideja – da će mi studij medicine omogućiti da spašavam ljude – potisnula sve one moje druge afinitete, malo mi je zlo. No dobro, na odluku je osim te romantike sigurno utjecalo i to što mi je otac priprijetio da mi neće financirati studij upišem li tu filozofiju. Kompromis je postignut nekom vrstom moje ucjene: Studirat ću medicinu, ali u Zagrebu. I evo me danas s diplomom Medicinskog fakulteta i specijalizacijom iz kirurgije. Ako ti treba pretumbati neki organ, odstraniti neki višak, nešto ti transplantirati, zarezati pa zašiti negdje, ili te samo reanimirati – tu sam. Ne jamčim ti da ćeš biti spašen, ali tko koga uopće može spasiti? Nemoj sad misliti da nisam primijetila da ti meni još uvijek ništa nisi otkrio o sebi. Ni gdje si, ni čime se baviš, ni kako (i s kim) živiš, ni namjeravaš li doći na tu godišnjicu. Vodim barem 3:0. Hajde, izaberi nešto čime ćeš smanjiti razliku. Slušam. Tvoja Irena iliti Žena Sa Skalpelom
15
Ivica Ivanišević / Marina Vujčić
P. S. U redu, zadržat ću Maštarije. Ali onda ćeš mi 21. svibnja u Splitu napisati posvetu – kao što je i red s poklonjenim knjigama.
od: Ignjat Jahoda ignjat.jahoda@gmail.com za: Irena Veršić Rimac irena.versic-rimac@gmail.com datum: 25. travnja 2015. 09:16 predmet: pirulirupiruliru
Draga Irena, naslov predmeta onomatopeja je sirene ambulantnih kola, što je tebi, pretpostavljam, svakodnevna muzika. A evo sad je i meni u glavi počelo zavijati. Pokušavam te zamisliti nad tijelom nekog nesretnika, s rukama u njegovoj utrobi i pilom nadohvat ruke, i baš mi ne ide. Vjerojatno sam žrtva seljačke predrasude da ljudi koji komadaju druge ljude moraju biti muškarci mojih gabarita. Kao što u mesnicama ne rade gracilne damice, tako ni u operacijskoj dvorani ne očekujem gospođu formatiranu za bavljenje restauracijom majušnih umjetnina. Mogu te vidjeti nad minijaturom Julija Klovića, ali nad izmoždenom tjelesinom sirotana kojega je pregazio troosovinski kamion, teško. Sad te se malo i plašim. Zadnja bolnička serija koju sam gledao bila je Nemocnica na okraji mesta, pretpostavljam da je i ti pamtiš, čehoslovačku sapunicu čiji 16
Otpusno pismo
je glavni junak bio primarijus Sova. A to je bilo prije valjda trideset i tri, četiri, pet godina. Kad vidim bijeli mantil, pretrnem od užasa, zadnji put sam na sistematskom pregledu bio na regrutaciji, upoznao sam u životu lijep broj liječnika, ali ni s jednim se nisam sprijateljio… Ja ti duboko vjerujem kako na svijetu ne postoje zdravi ljudi, nego samo bolesni i neobaviješteni. I ne pada mi na pamet družiti se s nekim tko će me obavijestiti. Ti doktorica! Pa još invazivnog tipa! S escajgom u ruci i gumenim potplatima klompi da se ne bi okliznula u lokvi još vruće krvi! Brrrrr… Sad mi je nekako deplasirano govoriti o sebi i svome zanimanju. Iz tvoje doktorske vizure mogu biti bilo što, ali sam presudno obilježen samo jednim jedincatim svojstvom – pacijenta. Da su svi naši životi velika filmska priča, na odjavnoj špici tvoje bi ime bilo prvi vrhu, otisnuto golemim, kitnjastim, masnim fontom. Moje bi se jedva vidjelo, zgureno na kraju dugačkoga popisa, tamo gdje producenti preko volje potpisuju fizikalce, potrkala i kafedžije. Što ću, ja nikoga nikada nisam spasio. Nepoznati ljudi ne daruju me ni pršutima ni viskijem. Ma čak ni poznati. Ajme, ubila si me autanjem svoje profesije. Da sam kojim slučajem na tvome operacijskome stolu, bolničarka bi sada zabrinuto rekla: Sestro, gubimo ga… Pozdravlja te tvoja (još) neobducirana mrcina
17