Nakladnik HENA COM Biblioteka: Verbarij knjiga 13. Urednica: Marina Vujčić Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Goran Stančić Fotografija autorice: A. Saška Mutić Zagreb, veljača 2016. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © A. Saška Mutić, 2016.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
A. Saška Mutić Dovoljno dobra Zagrepčanka 40 godina kasnije
Hena com
op. a.
Zagrepčanka Branislava Glumca opsjeda me gotovo trideset godina. Isto toliko mi je trebalo da shvatim razlog te opsjednutosti. Prije nekoliko godina upoznala sam gospodina Glumca i našla se u (ne)prilici spomenuti roman prevesti na engleski. Sam proces prijevoda iziskuje posebno seciranje teksta, stila, forme, te autorovih prikrivenih poruka. Paradoksalno, promišljanje Zagrepčanke na drugom jeziku dalo mi je priliku priču sagledati iz drugoga kuta. Glumac svoju Marijanu zakopava duboko u beznadnost i ostavlja je tako zauvijek, bez namjere da je reinkarnira. U svom romanu provlači je kroz osam krugova pakla. Čini se kao da je namjerno, odmah na početku priče, smješta u drugi krug. Kao da ni jedna od njezinih vrlina ne može prevagnuti nad činjenicom da je preljubnica, proždrljivica, rasipna, žestoko ljuta, heretična, nasilna i suicidalna, žena koja zavarava svakog oko sebe i na kraju izdaje
bližnje i sebe samu. U svakom od tih krugova ona je nepovratno izgubljena i pati. Iako moja životna priča ne nalikuje Marijaninoj, molekule njezine boli jednake su mojoj. Upravo mi je taj segment dao za pravo da se usudim preuzeti priču i formu te upravo time dokažem da je moguće, od istog komada gline, oblikovati dvije posve drukčije skulpture. Nakanila sam Marijanu, ako već ne posve izvući iz pakla, barem vratiti u prvi krug, u limb. Teško je napisati priču bez uplitanja vlastite istine. U procesu razrješavanja teške sudbine glavne junakinje, liječila sam vlastitu anksioznost, depresiju i nesigurnost. Spašavanje Marijane od mračne sudbine postalo je spašavanje mene same. Od prvog izdanja “Zagrepčanke” prošlo je više od četrdeset godina. Iako je Marijana u metaforičkom grobu provela sve to vrijeme, život je tekao dalje, a moje „skrnavljenje“ razotkrilo je ženu u šezdesetima, živu i tjelesno zdravu. Stavljajući je na prekretnicu upravo u toj životnoj dobi, željela sam dokazati da naši urođeni otpori nisu nepremostivi, odnosno da je čovjek prestar za promjene tek kad je fizički mrtav. A. Saška Mutić
1.
GLEDALA JE U LIJES koji se polako spuštao u raku obloženu tkaninom spuštao ga je elektronički mehanizam savršeno blago bez trzaja koji bi bili neizbježni da je lijes spuštala ljudska ruka gomila koja se okupila na lujinom pokopu doimala se nestvarno kao da je netko naručio statiste da popune kadar nije bilo svećenika nitko nije održao oproštajni govor nitko nije svirao po lujinoj želji nije bilo ni vijenaca i nitko nije plakao zašto su svi ovi ljudi ovdje pomislila je tko su svi ti ljudi ne prepoznajem niti jedno jedino lice mada učinilo joj se da prepoznaje muškarca čije je lice bilo sakriveno iza grotesknog crnog šešira pomakla je malo glavu u stranu ali izgledalo je kao da muškarac hotimice ne želi biti viđen
9
A. Saška Mutić
mehanizam je zaškripao i prenuo je iz nauma da dozna tko to izmiče iza crnog šešira netko u svijetlosivoj socrealističkoj uniformi dao je nijemo znak gomili da je vrijeme statisti su poslušno grabili s hrpe i bacali zemlju na lijes okretali se i odlazili bez emocija učini se marijani da su ti ljudi roboti pa ju oplahne misao da bi bilo baš zgodno vidjeti koji od njih nije u savršenoj funkciji eno onoj će ženi sada otpasti ruka a onaj muški robot iza nje spotaknut će se o istu te pasti na lijes gomila će po protokolu nastavljati svoj put prema hrpici zemlje i gurati nefunkcionalne robote u raku počet će frcati iskre iz slomljenih zglobova a uspaničeni gospon grobar pokušat će dozvati operatera da zaustavi cijelu procesiju jer eto sve je otišlo k vragu misao ju je toliko zabavljala da joj pobjegne hihot brzo se sabrala i nastavila promatrati savršenu procesiju nitko se nije spotaknuo i sve je teklo besprijekorno iznenada osjeti nalet tuge bi joj žao luje začudila se tom osjećaju jer nije joj nikada bilo ni na kraj pameti da bi ikad žalila luju i to što je ovdje na njegovoj sahrani više je iz čiste znatiželje
10
Dovoljno dobra
tuga koju je osjetila bila je povezana s činjenicom da je lujo bio jedina konstanta u njezinom životu sve ružno smiješno ponekad i veselo bilo je obojeno njegovom sjenom svaki započeti odnos imao je okus luje i sve se uvijek završavalo s lujom i svršavalo s lujom misao joj ponovno namami hihot lujo bi cijenio ovu sprdačinu ali ovakvu sahranu sigurno ne bi želio sjeti se njegovog osmijeha i vragolastih crnih očiju i padne joj na pamet da bi on možda najviše volio da se na njegovom grobu smije sjetila se i svih zajedničkih nepodopština koje su priredili prijateljima a nerijetko i potpunim strancima trčanja kroz dežmanov prolaz u bijegu pred ljutitom gospođom kojoj su zadigli suknju visoko iznad glave crvenog krešinog lica nakon što je pohlepno prožvakao palačinku napunjenu tabascom zbunjenog tipa na tramvajskoj stanici nakon što mu je lujo pokušao prodati marijanino rumenilo za deset maraka navirale su lujine spačke sa svih strana lice joj počne poprimati posve drugačiji izgled osmijeh joj se sve više širio gomila ljudi postajala je sve bljeđa i nevidljivija a hihoti su navirali sve više i više
11
A. Saška Mutić
sjeti se marijana smijeha onog istog suputnika koji ju je toliko čvrsto vezao uz luju kao što ju je vezala i bol ogorčenje i mržnja sjeti se koliko je bila ovisna o tom smijehu s lujom i kako se jedino s njim smijala na sav glas i kako je nije bilo briga što on misli niti bilo tko drugi oko nje ni kako izgleda ni kakav dojam ostavlja tuga je bivala sve neugodnija a smijeh je navirao sve glasnije i glasnije zabaci marijana glavu natrag i stade se smijati na sav glas baš onako kao da je s lujom i kao da baš sada pripiti zbijaju šale učini joj se da čuje lujin smijeh pored sebe ali ne otvori oči jer znala je da će smijeh nestati smijala se glasno a suze su se slijevale niz lice treslo joj se cijelo tijelo od smijeha i boli sjeti se i bajke koju joj je nekad davno davno čitala mama o nekoj djevojci kojoj su iz usta ispadale ruže kad bi se smijala a iz očiju biseri kad bi plakala to je nasmije još više e jebi ga lujo rekao si bez cvijeća ali eto meni iz usta ispadaju ruže dok se smijem pa ću ti evo zatrpati taj tvoj gala šminkerski grob rozim ružama a onako samo za dekoraciju dodat ću i biserje biserje pred svinje pa će onda ove svinje pohlepno grabiti te moje bisere i razgaziti ruže i pokvariti pokrov koji
12
Dovoljno dobra
skriva zemlju u koju su te spustili pa će onda sva ta zemlja zaprljati zgažene ruže i sve će opet oko mene biti zaprljano zakakano smrvljeno razgaženo o lujo nisam baš bila spremna da umreš nisam još spremna za generalku lujo idiote svinjo netaktična i bezosjećajnaaaaa zadnje je riječi nesvjesno vrisnula naglas zaprepašteni roboti su buljili u nju a neki su se čak međusobno i došaptavali tijelo joj je još uvijek bilo zgrčeno od smijeha i plača spustila je načas glavu i nervozno potražila maramicu u džepu kaputa ali kako je nije mogla naći nervoza je rasla navre i bijes iz dubine želuca i ona ponovno digne glavu ma daj kaj me gledate kakvo je to preseravanje glas joj je bivao sve jači koju me pičku materinu gledate svi dobro znate tko sam da DA to sam ja ona njegova fufa jesmo jebali smo se i smijali i pili i zajebavali i ogovarali i onda smo se opet JE-BA-LI marijana se sad već derala na sav glas željela je da njezin glas otpuhne sva ta lica da svi odu i prestanu gaziti ruže i krasti bisere željela je da ostane sama s lujom željela je da lujo nije mrtav nije mu još rekla koliko joj je upropastio život i koliko je bila bolesno
13
A. Saška Mutić
ovisna o njemu koliko je željela da je amputiran iz njezinoga života derala se na te ljude na strance pa se potom opet okrenula mramornoj ploči nadajući se da je to neki monitor preko kojeg će je lujo čuti kad mu drekne svinjooooooooo vrati se natrag kukavice nisam s tobom još završila osjetila je nečiju ruku na ramenu dodir je bio blag kao da oklijeva a glas koji ga je pratio bio je jednako blag i neodlučan marijana okrenula se naglo i istog trena poželjela da nije da se bar nisam okrenula da bar nisam vikala na ove ljude da bar nisam plakala i smijala se da bar nisam došla na ovu šugavu sahranu da bar nisam stajala je tako i buljila u lice čovjeka koji ju je zazvao imenom znala je dobro tko je tragovi godina promijenili su ga kosa mu je posve posijedila ali to je bio on činilo se da je niži nego što ga se sjećala i nekako manji i usukan nekako manje grub ali to je bio on vanja sjetila si se već sam smišljao kako da ti objasnim vanja što ti ovdje radiš odakle poznaješ luju
14
Dovoljno dobra
ne poznajem njega ali poznajem tebe i znam tko je on i nekako mi se učinilo da oprosti možda nisam ni trebao doći ma nisam ti se ni htio javiti nego tako plakala si a ovi su te ljudi gledali a učinilo mi se da ne bi trebali oprosti brbljam evo idem i ja ne ne molim te pričekaj me molim te nemoj otići trebam još samo trenutak okrenula se brzo i zakoračila prema grobu potpuno ignorirajući hrpu zemlje zaustavila se pred mramornom pločom na kojoj je jednostavnim slovima bilo napisano LUCIAN MAJLENDER 1929. – 2014. fakat si bio star potapša blago hladnu mramornu ploču a onda se bez osvrtanja uputi prema vanji
15