Jana Beňová
CAFÉ HYENA Plan praćenja
Nakladnik HENA COM Zagreb, rujan, 2014. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Prevoditeljica: Sanja Milićević Armada Grafičko oblikovanje: Jasna Goreta Naslov izvornika Jana Beňová, Café Hyena-Plan odprevádzania Copyright © Jana Beňová, 2008. Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Objavljivanje ove knjige potpomogla je SLOLIA, Committee the Centre for information on Literature in Bratislava, Slovakia
Jana Beňová
CAFÉ HYENA Plan praćenja
Prevela s slovačkoga Sanja Milićević Armada
Hena com
“ŠTO BI JOŠ URŠUL’A TREBALA DOŽIVJETI POSLIJE STRANICE 399?” Rudolf Sloboda
Sadržaj
I PETRŽALKA - GALAPAGOS
9
II CAFÉ HYENA
24
III KALISTO TANZI
38
IV LJETO
52
V JESEN
70
VI ZIMA
78
VII DRUGO LJETO
84
VIII MORE
90
IX CARLSOLOMON
100
X DJETINJSTVO
109
XI MLADOST
118
XII KRAJ (djetinjstva i mladosti)
124
XIII PLAN PRAĆENJA
125
XIV DRUGA ZIMA
136
XV U ODRAZU ZRCALA
140
I PETRŽALKA - GALAPAGOS Petržalka The shadow of my smile Petržalka My own style Petržalka The sound of my heart Petržalka Always on my mind1
Ž
iva petarda. Susjed koji stanuje u stanu pokraj Iana i Elze stariji je gospodin. Već godinama misli da je Elza Ianov sin. Vedro je pozdravlja sa “zdravo” i povremeno je prijateljski udari po grudima. Susjed ne podnosi petarde. Kad ih djeca počnu ispaljivati, istrči na lođu i viče: “Kopile jedno!” Stalno 1
Petržalka, sjena moga osmijeha; Petržalka, u mome stilu; Petržalka, zvuk moga srca; Petržalka, uvijek u mojim mislima (nap. prev.)
9
Jana Beňová
iznova. Tako počinje predbožićno razdoblje u Petržalki2: Kopilejednokopilejednokopile. Susjed nije čovjek, on je zapravo neobična petarda. Čahura. Noćas Elza odlazi pred njegova vrata, kako ne bi morala kroza zid slušati zabavnu emisiju na televiziji. Moli ga da utiša ton. Sjaje mu oči: kombinacija alkohola i suza. “Ne znam”, kaže nadmeno, pun pozitivne energije. “To je emisija za pomoć Tatrama, pa sam mislio da svi, da bi svatko...” gunđa susjed. Elza odlazi, uđe u stan, televizor više ne urla. Sad urla susjed. “Kurve mađarske!” Stalno iznova. Elza leži u krevetu, teku joj suze. Za pomoć Petržalki. Petržalka je područje gdje vrijeme nema utjecaja. Ovdje žive stvorenja o kojima ostatak svijeta misli da više ne postoje, da su izumrla. Dobra i loša. Lica žohara podsjećaju na dinosaure, susjedov glas ne izlazi iz grla, nego kroz očnjake zvijeri. Elza odjuri na lođu, iz košare izvuče bocu i nagne se na susjedovu stranu. Uza zid stoji prazni akvarij. Baci u njega bocu i trči natrag, skriti se u krevetu. Čuje kako susjed izlazi, neko je vrijeme tišina. Elza se trese. 2
Petržalka – novo naselje u kojemu živi više od četvrtine stanovnika Bratislave, jedno od najgušće naseljenih područja u Slovačkoj i u srednjoj Europi (nap. prev.)
10
Café Hyena
“Portugizac crni”, susjed uskoro začuđeno pročita s krhotina. Zatim krajolikom zavlada tišina. U stanovima u Petržalki sviraju i razgovaraju svi zidovi. Možete se prisjetiti pjesama za koje ste mislili da su svi na njih zaboravili. Vrijeme stoji, radijski prijamnici su godinama namješteni na jednoj stanici. Crtica koja ju je označavala na skali s vremenom je upala u nutrinu aparata. Na dno etno-sela. Elza je otkrila da na radiju još uvijek postoji emisija Sviramo slavljenicima. Sjećala je se iz djetinjstva. U vrijeme socijalizma slušali su je u svakome frizerskom salonu. Elza moli susjeda da pjesme i želje ne sluša tako glasno. Susjed stoji na vratima u gaćama, bos. Uz limenu glazbu sjetio se svoje mrtve majke. Susjeda posjećuju dvojica sinova: “Sredi se, tata! Ti si prolupao! Što je tebi? Ti me preko češke mreže zoveš na Eurotel u Austriju? Pa to sve ja plaćam. Daj se pogledaj, čovječe! Saberi se! Nešto ti kažem, a ti se za dva tjedna ničega ne sjećaš.” “Nemoj mi govoriti o detaljima! Ne želim znati detalje”, moli otac. Elza odluči da će pričekati sinove na ulici, pred kućom, i zamoliti ih da svoje obiteljske emisije ne puštaju tako glasno do tri ujutro. Tek nakon što je na ulazu 11
Jana Beňová
provela pola dana, shvati da susjedove sinove ne razlikuje od drugih mladih muškaraca u Petržalki. Svi su visoki, nabubrele figure, imaju obrijane glave i njihova lica podsjećaju na uštipke. Elza. Područje iza rijeke u djetinjstvu sam doživljavala kao opasno. Mi smo s roditeljima živjeli u Starome gradu. Stari je most početak tajanstvenoga puta – pločnik s lijeve strane visi nad provalijom u kojoj se valja smeđa rijeka. Granica poslije koje se nedjeljna šetnja pretvara u borbu za goli život. Zato bi most trebali prelaziti samo odrasli stariji od osamnaest godina. S gradske obale često promatram Lunapark – ulaz u Petržalku. Nastojim pobjeći od pogleda sfingi koji spaljuje. Čuvaju ulaz, a pretvaraju se da je to igra. Konjići, patke i labudovi golemih dimenzija i raznih boja vrte se u zatvorenom, neprobojnom krugu. Kruže po dijaboličnoj, omeđenoj pruzi. Iznad njih se okreću kotači s djecom koja klikću i vrište. Neumoljiva vrtnja guta krajolik. Bijeg je nemoguć – kotač je nemoguće zaustaviti. Nekolicina je djece donijela krivu odluku – grčevito se drže za krute šije umjetnih konja i plaču. “To ja zovem životom”, kaže čovjek koji upravlja vrtuljkom, podigne lice prema nebu i poveća brzinu. Ima dana kad Lunapark izgleda kao da je zatvoren, pokvaren. Radi samo nekoliko vrtuljaka i jedna 12
Café Hyena
streljana. Po blatnjavome prostoru vuku se namještenici. Tragični likovi koji podsjećaju na Englesku iz vremena kad su za čišćenje dimnjaka iskorištavali djecu. U plavome autiću na autodromu, prilikom sudara s crvenim, ostanem bez daha. Otac mi, uvijek kad se povede razgovor o vrtuljku, pripovijeda o labudu koji se otrgnuo zajedno s dvoje male djece. Baka sa mnom uđe u labirint zrcala, a kad ne uspijemo izaći – nema puta, nema vrata, zrcala nisu prozori, ništa, stalno samo ja i baka, baka i ja i naša lica u zrcalima sve bljeđa – poslije pola sata počnemo dozivati gospodina koji nam je prodao karte da nas izvuče odatle. Da nam pokaže put. Mama i baka nekoliko godina poslije zalutaju u Petržalki. Sjednu u pravi autobus, ali u suprotnome smjeru. Umjesto u grad, vozi ih sve dublje i dublje u unutrašnjost naselja. Kad prestrašene izađu, već je mrak i sniježi. Više nikad neće stići kući, nikad neće pronaći izlaz. “Molim vas, kako da dođemo do Bratislave?” obrati se mama djevojci na autobusnoj stanici. “Ali vi ste već... Ovdje ste u Bratislavi”, čudi se djevojka. Mama se nemoćno osmjehne. “Mislim na grad Bratislavu.” Kad prijeđu preko mosta, mama upita baku je li primijetila kako je ona gospođica imala neobično lice. Poput nekakvog uštipka sa sirom. 13
Jana Beňová
Kad prvi put odem u krevet s Ianom, kaže mi da živi u Petržalki. Čak i ne zadrhtim. (Shvatim da nisam ni zadrhtala.) Most je opasan, osobito ako ga čovjek prelazi pješice. Rijeka je odviše blizu. Granica između vode i zraka izaziva. Bojim se da ću iz čista mira skočiti. Bez pripreme, bez ijedne tužne misli, bez uzvika hop, bez drame ili odlučivanja – ritmične korake po mostu samo će zamijeniti skok. Želja za skakanjem najviše me obuzima zimi. Čovjek se u slojevima tople odjeće osjeća zaštićenim i nedodirljivim. I čezne za promjenom. Kao nomad za promjenom obzora – zimi čeznem za promjenom agregatnoga stanja. Umjesto nesigurnog, nespretnog koraka po zaleđenoj površini mosta – skok će biti let. Zatim trenutak na granici. Produžen za trenutak kad već ležim u vodi, ali ona još nije kroz slojeve odjeće stigla do tijela. Tek se polako probija, teška i zelena kao mentol bomboni – ispunjava džepove, ulazi u cipele. U autobus je ušao uštipak. Rasprostro je preda mnom masna, tetovirana ramena. Zažmirila sam kako ne bih morala gledati likove koji galopiraju u plamenovima i lice uštipka uokvireno mjesečevim 14
Café Hyena
krajolikom iza prozora. Pustila sam da me pritvorenih očiju nose i gurkaju. Možda je upravo zbog petržalačkih slika Ian prije nekoliko godina privremeno oslijepio. Odlučio je da je bolje ništa ne vidjeti, ne gledati oko sebe, ne pratiti, ne morati promatrati – Petržalku. Ian se sjeća kako ga je jednom nakon mnogo godina posjetio prijatelj iz djetinjstva, koji je 1968. emigrirao u Kanadu. Neko je vrijeme gledao s prozora stana u Petržalki – i više nije posjetio rodni grad. “Znači, ovako ti sad živiš”, rekao je, potapšao Iana po ramenu i bez traga se vratio kući. Više se nije javljao. Zbog Petržalke je ostao bez kanadskoga daha. Tetovirani ljudi mi se nikad nisu sviđali. Podsjećali su me na zatvor i gusarske lađe. I pijanoga radnika u ljetnome tramvaju. S mamom smo se vozili kući iz kupališta. “Šta buljiš?” okomio se na mamu radnik sa sirenom, srcem probodenim strelicom i natpisom Carmen, tetoviranima na ruci. “Ne gledam vas”, rekla je mama i prešli smo u drugi dio tramvaja. Ponekad mislim da Ian nije oslijepio zbog Petržalke. Možda je to bilo zbog mene. Nije više mogao gledati naš zajednički život. Kao tetovažu. Prešao je u drugi dio tramvaja. 15
Jana Beňová
Njegov prijatelj iz Kanade više se nikad nije vratio u Slovačku jer je shvatio da ne bi nikoga mogao spasiti od Petržalke. Ni najboljega prijatelja i bivšega zapovjednika dječje vojske. Zatim je, kad se Ianu opet vratio vid, mrzio stvari koje su ga podsjećale na sljepilo. Sklisko kamenje na dnu rijeka, jezera i mora, blato, filmove Ples u tami i Ray, plivačke naočale i namirnice tamne boje (govedinu, kineske gljive, pureće batake). No vidio je samo na jedno oko. Uštipci su sljedbenici kulta smrti. Gole lubanje su znak nekrofilije. Ne podnose sve ono što izlazi na svjetlo, što izbija, izvire, probija se iz ljuske. Sviđa im se gola blještava kost, lubanja, čisti kalcij. Kosa uštipaka dobit će šansu tek pod zemljom. Tada će prvi put, bojažljivo poput paperja, izbiti iz lubanja. “Gle! Gle, što je ovo?” viče dječačić na terasi u Petržalki i rukama maše po zraku poput ptice. “Ništa”, odgovara mu prijatelj. “To se zove heiliranje”, kaže dječak i maše dalje. Malo će letjeti.
16
Café Hyena
Elza i Ian pripadali su bratislavskim desperadima. Nisu radili u reklamnoj agenciji i nisu nastojali uštedjeti za bolji stan i auto. Često su odlazili u fine kavane. Sav novac koji su zaradili, pojeli bi, popili i popušili. Ponašali su se poput studenata (geslo: jedini stvarno protraćen novac je onaj koji se uštedi). Pridružili su se bezbrižnome sloju ljudi koji kupuju samo ono što se može izmokriti, pokakati, ispuhati – reciklirati u roku od dvadeset četiri sata. Upravo zahvaljujući tim očajnim ljudima u gradu su mogle postojati kavane i restorani u kojima je sve stajalo sto puta više nego što je bilo isplativo. S vremena na vrijeme sretno bi uživali u stanovanju u drugim domovima – u pansionima ili hotelima. Nije bilo važno u kojem su gradu smješteni. Bilo je zadovoljstvo živjeti negdje drugdje, ne u Petržalki. S putovanja su se uvijek vraćali kući u strahu pred onim što ih iza vrata vlastita stana može dočekati. Elza. Netko dobije proljev kad otputuje u Egipat. Mi bismo ga dobili svaki put kad bismo se vratili kući. U Petržalku. Elza i Ian su vodili ljubav. U sobu su dopirali glasovi dječjih fürera koji su ispred zgrade igrali svoje igre. Krikovi. Psovke. Bila je jesen. Polagana tama. Užitak 17
Jana Beňová
muškarca i žene miješao se s vulgarnošću dječjih uzvika. Vodili su ljubav tiho i skromno. Gledali su jedno drugome u oči. Poput Židova skrivenih u nekome podrumu. Svaki slavni grad ima panorame. Pogledate i odjednom vam leži pod nogama, vidite ga kao na dlanu, sve odjednom. Na nekim vidikovcima su kavane gdje možete kupiti najskuplju vodu i vino u gradu. Na svakome vidikovcu živi starčić. Najčešće bijele kose. Neupadljivo stoji na uglu i gleda one koji promatraju. Vidi ih kao na dlanu, sve odjednom. Pristupi nezaštićenima, zagleda im se kratko u lice i već mu ruke polete u zrak i počne izbacivati imena i nazive slavnih građevina i spomenika. Pokazuje im zgradu po zgradu, kao da s gradom igra šah i neprimjetno ih pomiče. Nastavlja usprkos tomu što mu kažete da dobro poznajete grad. Sve građevine i spomenike. Da niste turist. Da ste se ovdje rodili i da grad napuštate samo u vrijeme vrućih ljetnih mjeseci. Zatim ispruži ruku i zatraži tri eura za kavu. Elza. Ja sam bratislavski starčić. Čekam na brdu s dvorcem. Ondje je najbolji pogled za turiste. Promatram i biram. Zatim priđem žrtvama, zagledam im se kratko u lice, ispružim ruku u daljinu, prema drugoj obali, i pokazujem bijeli grad iza rijeke: Petržalka, Petr-žal-ka. 18
Café Hyena
Kao jaje jajetu sličim bjelokosom starčiću Freudu u trenutku kad ga je pozvao Gestapo. Uselili su se točno nasuprot njegovu stanu (Berggasse 19). Prozori su gledali u njegove prozore. Prije nego što su mu dopustili da napusti zemlju, morao je potpisati da mu nisu učinili ništa nažao. Starac se potpisao i dopunio rečenicu: “Gestapo doista mogu svakome preporučiti.” Mujezini. Glasovi su stizali. Izbijali su iz zidova, spuštali se s visine, udarali u stopala. Ritmički pjev petržalačkih mujezina. Budio je Elzu rano ujutro. Prije svitanja. Kat ispod stanovale su stara žena i njezina nemoćna majka. Stalno su bile kod kuće i obje su bile gotovo gluhe. Njihov beskonačni razgovor počinjao je prije svitanja. Budile su se rano, nisu mogle spavati. Dvije su starice svako jutro raspravljale o egzistenciji – vlastitoj i drugih ljudi. (Od početka.) Ogovaranje ih je održavalo na životu. Elza je ležala u krevetu. Smetali su joj glasovi koji su se dizali iz stana ispod nje. Imala je osjećaj da starice grakću u jastuku pod njezinom glavom. Bile su ondje svako jutro. Od početka svijeta. Njihovo staračko domaćinstvo pulsiralo joj je pod glavom. “Mama, ti si užasno nezadovoljan pacijent”, vrištala je jedna starica na drugu. “Stalno si nervozna. Žališ 19
Jana Beňová
se – na doktore, na sestre, na dijalizu. Stalno si užasno nezadovoljna. I u onoj sobi – ostale bakice samo tiho leže, ni usta ne otvaraju...” “Jer su glupe”, graknula je druga starica. A kako se sunce dizalo, pridruživali su se i drugi glasovi. Petržalku doista mogu svakome preporučiti. Vika djevojke, odgojene uz porno filmove, koja je za vrijeme ševe vrištala kao da je režu. S lijeve strane dolazio je monolog nezadovoljne žene. “Napili ste me i onda ste potajno prodali antikni sat, ljudožderi. Ali ovaj stan je u mom vlasništvu. Sve ću vas nogom u guzicu. Izletjet ćete odavde, gadovi. Sve mi oduzimaju, ukradu kuhinjske krpe, razbiju lonce. Glavno da oni imaju sve neoštećeno!” Stan je ispunila glasna glazba. Glasna do pucanja. Namještaj i Elza su se zatresli. Netko je istrčao na balkon: “Ovo je kraj! Čuješ? Među nama je gotovo! Jako sam te voljela, ali sad si me užasno uvrijedio. No sad je sve svejedno. Volim te, ali ti se više nemoj brinuti za mene. I više te uopće ne mora zanimati koliko imam u pičkikurčevaaa!” Elza je istrčala iz stana. I mislila je da se više nikad neće vratiti. Kućiii! Šetala je po četvrti s vilama na Palisádama. Zavirivala je u osvijetljene prozoreee. Ulicom je odzvanjao 20