Esmahan Aykol
HOTEL BOSPOR
Nakladnik HENA COM Zagreb, listopad, 2014. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Maja Tutavac Grafičko oblikovanje: Jasna Goreta Naslov izvornika Esmahan Aykol, Kitapçı Dükkanı Copyright © First published in 2001 by Everest Yayinlari, Istanbul Copyright © 2001 by Esmahan Aykol Copyright © 2003 by Diogenes Verlag AG Zürich All rights but Turkish reserved Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske
Esmahan Aykol
HOTEL BOSPOR Prvi krimić o Kati Hirschel
Prevela s turskoga Maja Tutavac
Hena com
1 S
umanuto kružim oko knjižare. Nema mjesta za parking. Ovo me jutarnje polusatno traženje mjesta za parkiranje izluđuje. Počupala bih si kosu! Što da ovdje doživim slom živaca? Hoće li mi netko iz dućana ili čajane priskočiti u pomoć? Uostalom, što i da priskoče? Zato pokušavam ne dobiti slom živaca. Baš u tom trenutku, dok ja pokušavam objasniti sebi problem oko sloma živaca, neki čovjek otvara vrata svog auta. Oh, mili Bože! Kako ono kažu? Čudni su putevi Gospodnji. Juan Antonio, to jest moj mali Fofo, već je dva tjedna ludo zaljubljen. Baš ludo. Upoznali su se onog vikenda kad je Fofo otišao u Šile. Zapravo, nevjerojatno je da se nisu upoznali prije, ne u Istanbulu, nego u Šileu. No eto, upoznali su se i zaljubili. Alfonso je učitelj u španjolskom kulturnom centru. A Fofo? Fofo, navodno pomaže meni u knjižari. Zapravo mi je do prije dva tjedna zaista pomagao, bit ću iskrena. A sada ga je pak, zameo vjetar. Jasno, srećemo se kod kuće, kad se dođe presvući, ali to je to. Neću pogriješiti ako kažem da u dva tjedna nismo razgovarali više od dvadeset minuta. 5
Esmahan Aykol
Otkad se Fofo prepustio ljubavi, knjižaru svakog dana otvaram ja. To znači da svakog jutra ustajem rano i da se zbog toga svake večeri iscrpljeno rušim u krevet. Ukratko, nema više noćnog i društvenog života. Ovih dana nisam vidjela ni Lale. Ipak, volim svoj posao. Zapravo ga volim još više kad ne moram deset sati čamiti u knjižari. “Što može biti prirodnije od toga da osoba koja voli čitati krimiće voli i prodavati ih?” govorio je Fofo. Iskreno, tako sam mislila i ja kad sam otvarala knjižaru. Čista logika. Zahvaljujući mojoj voljenoj knjižari, poznajem svakog čitatelja krimića koji živi u Istanbulu ili kojeg put navodi kroz Istanbul i Kuledibi1. Prije tri godine, kad sam tek otvorila knjižaru, jedan od prvih kupaca bio je Mick Jagger. Isprva nisam vjerovala svojim očima. Bila sam jako uzbuđena, no ipak nisam tražila autogram. Bilo je teško, ali nisam predložila ni da se zajednički fotografiramo. Nisam čak pokazala ni da ga prepoznajem. Lale me dugo zadirkivala: “Ponekad te obuzme njemačka uštogljenost.” Meni se čini da me obuzme glupost, a ne ono njemačko u meni. Pazite, reći ću vam zašto nisam Micku Jaggeru pokazala da ga prepoznajem. Mislila sam da me neće shvatiti kao ozbiljnu poslovnu ženu... Kad sam tek otvorila knjižaru, umislila sam si da sam Guler Sabandži.2 Međutim, to nije dugo trajalo. Kad dnevno provedeš deset sati kao teški fizički radnik, u najboljem se slučaju osjećaš kao gospođa Hava, čistačica. Ipak sam opuštenija nego prije: naučila sam mnogo o poslu, a više nemam ni financijskih problema. Zapravo sam 1
Kuledibi je istanbulska četvrt oko tornja Galata, doslovni prijevod s turskog: “podno tornja”. (nap.prev.) 2 Guler Sabandži pripada trećoj generaciji obitelji Sabandži i predsjednica je uprave holdinga Sabandži, drugog najvećeg industrijskog i financijskog konglomerata u Turskoj. (nap.prev.)
6
Hotel Bospor
razmišljala o tome da razgovaram s Fofoom. Ako misli nastaviti s tom budalastom romansom i ne vraćati se u knjižaru, zamijenit ću ga. Naš Fofo razmišlja kao kakva malograđanka. Ovo nije ogovaranje, kažem mu ja to i u lice. Znate, ima žena koje napuste posao čim nađu muškarca na kojeg se mogu osloniti... A kad se jednog dana razvedu, ne znaju što bi sa sobom. Ovo nije prva ovakva epizoda s Fofoom. Kad smo se nas dvoje upoznali prije približno dvije godine, on se bio zaljubio u nekog Turčina koji je živio u Granadi i zatim ga slijedio u Istanbul. Dao je otkaz, spakirao ruksak i sjeo u avion. Njegov dečko, Ali, bio je odvjetnik s kravatom. Čovjeka od same pomisli prođe jeza. Koliko je uopće mogla trajati Fofoova veza s nekim takvim? Ali uvijek kažem, dobro se držao. S tim je čovjekom proveo gotovo godinu dana. On je svoju vezu s Fofoom skrivao od prijatelja. Skrivao je čak i Fofoa. A ovaj je čeznuo za tim da upozna njegove prijatelje s kravatama. Dolazio mu je u ured. Ne zato što je mislio da ga ovaj vara, nego da bi možda susreo jednog od njegovih prijatelja. Lale i ja smo bjesnile. Posebno je grozan bio kraj veze. Fofo je sjedio kod kuće i gledao kanale turske televizije. Doduše, to mu je koristilo jer je naučio turski. Sad govori glupavi televizijski turski, kao: “Pozdrav, dečki, danas sam prava bomba”, “Čuvajte se”, ali neka, razumije ga svatko tko gleda televiziju. Život nam se zapravo ustalio kad smo se riješili te nesreće Alija. Fofo se preselio k meni i počeo raditi u knjižari. Moj mali Fofo, dječačić u vrtlogu života. Da vidimo što će se sve dogoditi s ovim tipom. Već me dva tjedna izjeda znatiželja. Ja njegovog dečka još nisam upoznala. U onim sam našim kratkim susretima ispitivala Fofoa, ali on je sada ipak zaljubljeni muškarac, ne treba mu vjerovati na riječ. 7
Esmahan Aykol
I Lale je zabrinuta, ali pokušava to sakriti. Kaže mi: “Ti si postala prava Turkinja, i k tome još prava turska majka.” Mislim da ne zna o čemu govori. I kao da je ona drukčija. Zapravo smo obje zabrinute jer dobro poznajemo Fofoa i znamo kako se ima običaj prepustiti. I više nego zabrinute... Sad sam nervozna. I zato me izluđuje to što ne mogu pronaći mjesto za parking. Dakle, najprije otvoriš knjižaru, prozračiš je, popiješ šalicu-dvije kave i onda započneš svoj život, zar ne? A, ne. Telefon počinje zvoniti dok mi je ključ još u bravi. Mrzim se požurivati. Žurno otvaram vrata i trčim do telefona. Veseli ženski glas govori njemački. Rano ujutro. Iskreno, to je već previše. U ovo doba nemam strpljenja za veselu ženu. “Tvoja mi je majka dala broj, a njezin sam pak pronašla u berlinskom telefonskom...”, kaže. “Da”, kažem, “tko ste vi?” Aaa! Pa to je Petra! Moja prijateljica sa sveučilišta. Nismo se vidjele čitavu vječnost, najmanje 15-16 godina. Doduše, Petru sam mogla pratiti u tisku i drugdje. Petra je ujedno i moja najslavnija prijateljica. Iako možda nije poznata na svjetskoj razini, ona je njemačka filmska zvijezda. Jesu li Nijemci dosada uopće iznjedrili zvijezdu na svjetskoj razini, osim Marlene Dietrich? A i ona je bila više Amerikanka, nego Njemica. Gdje sam ono stala? Petra je bila na našoj dramskoj akademiji. Kad smo diplomirale, ja sam s torbom na ramenu krenula sebi tražiti novi grad za život i više se nismo čule. To se uvijek tako dogodi. 8
Hotel Bospor
Petra se počela pojavljivati na televiziji dok sam ja još bila u Berlinu. Dobila je ulogu u jednoj od Tatorta3, i dalje najboljoj produkciji televizija s njemačkog govornog područja. U više od deset godina otkako se nismo vidjele, kad god bih se zatekla u Njemačkoj, nikada nisam propustila film u kojem je glumila, a čak sam otišla i pogledati jedan njemački film na Istanbul Film Festivalu, samo zato što je ona glumila u njemu. Pogledala sam sve njezine filmove, pročitala svaku reportažu iz časopisa o njoj, ali ljudi razviju prezir prema svojim slavnim prijateljima. Uvijek mislite: “Ne bi me prepoznala da se sretnemo na ulici.” Ili, ne znam: “Da je nazovem, njezina me tajnica ne bi ni spojila...” Eto, takve sam ja osjećaje gajila prema Petri. Ti moji osjećaji zapravo nisu imali razumnu podlogu: napokon, nikada se nismo susrele na ulici, a nisam joj ni telefonirala. Ukratko, nisam znala je li bila umišljena zvijezda ili ne. A sad je, baš kao u romanima, “na drugom kraju žice”, bila Petra. A budući da je nazvala mene, nije bila umišljena ili više nije bila slavna. Izgubila je slavu i bila je jadnica koja živi od poznate socijalne pomoći njemačke vlade, a činovnici u uredu za socijalnu pomoć su je maltretirali i dovodili do toga da se pokaje zbog primanja tog državnog sitniša. Ta joj je priča o socijalnoj pomoći dozlogrdila pa je pokušavala pronaći izlaz. A mene je zvala radi zajma ili posla. Imala sam nešto novca koji bih joj mogla posuditi; moji me prijatelji po tom pitanju generalno smatraju boljom od njemačke vlade. A ako je htjela posao, s Fofom sam mogla razgovarati već danas. Dakle, u oba slučaja je “glas na drugom kraju žice” bio na drugom kraju prave žice. 3
Tatort – kriminalistička serija koja se već dugo godina emitira na njemačkim, austrijskim i švicarskim kanalima, a radnja se odvija u različitim dijelovima tih zemalja. (nap.prev.)
9
Esmahan Aykol
“Zameo ti se trag”, govorila je, “jako sam se trudila doći do tebe. Kad god bih vidjela nekog poznatog, uvijek bih pitala za tebe. Jučer sam na nekoj filmskoj gala večeri susrela Alexa. Živi u Berlinu i snimatelj je. Rekao mi je da te prije nekoliko ljeta vidio u Berlinu i da si bila kod majke. I tada mi je palo na pamet da je nazovem i pitam za tebe. Tako sam glupa što se toga do danas nisam sjetila. A zašto ti nikad nisi nazvala?” Promucala sam nešto glupo. Pa nisam joj mogla reći: “Nisam te nazvala jer si postala slavna.” Usto, nisam nas smatrala bliskim prijateljicama koje bi ostale u kontaktu, ali to je druga priča. “Dolaziš li u Njemačku?” upitala je. Ovih dana nisam imala tu namjeru, ali ipak sam rekla: “Ne znam.”; možda zato što bih otišla samo da vidim Petru. Iako je i dalje bila slavna, razveselilo me to što nije bila ohola. Zaslužila je da je posjetim pa makar to značilo i doći u Njemačku. Kad sam poklopila, najmanje deset minuta sam zurila u telefon koji je ležao na stolu poput neke zmije crnog repa. Ne zato što ga obožavam i ne zato što je on tako korisna naprava, nego zato što sam bila iznenađena. Petra dolazi! Bit će u glavnoj ulozi u nekom filmu tursko-njemačke koprodukcije koji se snima u Istanbulu i bit će ovdje više od mjesec dana. Nije tražila ni zajam ni posao ni smještaj kod mene za vrijeme snimanja. Samo je htjela da se ponovno vidimo, tračamo poput dviju starih prijateljica, razmijenimo iskustva o tome koja krema protiv bora najbolje otklanja i podočnjake ili ne znam, da me nauči svoj način otklanjanja mrlja od kamenca s kuhinjskog sudopera kojim se ne oštećuje emajl. Htjela je raditi sve ono što rade bilo koje dvije prijateljice: kao da nije slavna. 10
Hotel Bospor
Pribrala sam se i odlučila si skuhati kavu kako bih započela dan, koliko god kasno bilo. U knjižari postoji kutak koji koristimo kao kuhinju. Fofo i ja pijemo toliko kave i čaja da bismo, kad bismo ih naručivali iz čajane na uglu, dali na njih i posljednji novčić. Dok nismo namjestili tu improviziranu kuhinju, pomogli smo Redžaiju, vlasniku obližnje čajane, da sagradi valjda još jedan neboder koji će sa zemljom sravniti prvi potres od 5,8 stupnjeva. Zapravo obožavam ljude koji rade u čajanama, pogotovo u usporedbi s onim neljudskim automatima za kavu i čaj... Za početak, čovjek iz čajane zna vaše ime, pijete li kavu sa šećerom ili bez njega, kad pijete čaj, a kada kavu. Ako je poput našeg Redžaija, zna kad ste prekinuli s dečkom, kad ste se pomirili, dokle ste noć prije bili vani ili jeste li večer proveli pred televizijom, ukratko, zna i više nego što je potrebno. Ipak, ako niste član ilegalne organizacije, ne morate se skanjivati pred njim. U Istanbulu vlada tako čvrsta i snažna mreža glasina da takve stvari o vama znaju ionako već svi. Zato jedna osoba više ili manje ne čini razliku. Jasno, održavati tračeve svježima u tako velikom gradu kao što je Istanbul nije lako. Zato Turci na ulici, poslu, večeri s voljenima pa čak i u kazalištu i kinu stalno razgovaraju na mobitel. Mene zapravo zanima je li Graham Bell bio podrijetlom Turčin, a ako i nije, kako su Turci izum naprave koju toliko obožavaju prepustili drugom narodu. Navečer se opet kući vraćam iscrpljena. Mrzim ovakve dane. S jedne strane kupci, s druge neprestana zvonjava telefona, netko ulazi, netko izlazi... Prava zbrka. Zaključavajući vrata, nisam imala snage okrenuti ključ u bravi, a još sam se usto pokajala što sam na posao došla autom. Auto u Istanbulu samo stvara probleme i ne olakšava život. Za početak, ulice su jako uske, jasno, u starom smo gradu, a još 11
Esmahan Aykol
k tome i četvrt u kojoj je knjižara, Kuledibi, postoji još od Đenovljana. Usto, zar su svi stalno na ulici? Ponekad zaista mislim da od petnaest milijuna ljudi nitko nikada ne ide kući. Ulice su uvijek prepune ljudi i auta. Petnaest milijuna stanovnika, lako je to reći. Kao neka država. I konačno, naći mjesto za parking u Istanbulu ili autom miljeti prema cilju izluđuje. Ali ja sam lijena. Od kuće do knjižare bi mi trebalo pola sata hoda, baš koliko i vožnje autom, ali ja idem autom. Tijekom dana zbog posla nisam imala ni priliku veseliti se Petrinom pozivu. Čim sam ušla u kuću, kao svaka normalna stanovnica Istanbula zgrabila sam slušalicu i nazvala Lale. Znala je za Petru: zajedno smo otišle na film s festivala. Jednom-dvaput sam se ponudila da joj prevedem napise u njemačkim časopisima, ali me odbila slušati. Lale je ponekad tako iritantna. Ali što ću, najbolja mi je prijateljica. Poslije Lale sam htjela nazvati Fofoa, ali nisam mogla jer nisam znala njegov broj. Kratko sam sjedila, u petnaest minuta popušila tri cigarete i onda ponovno nazvala Lale. Bilo je zauzeto. Otuširala sam se da mi prođe vrijeme i pokušala ponovno, opet zauzeto. Razmišljala sam o tome da skoknem do nje, ali nije mi se dalo. Pritisnula sam ponovno biranje, ali opet je bilo zauzeto. Radi utjehe sam nazvala svog bivšeg dečka koji je uvijek bio negdje blizu, ali kojeg sam uvijek ignorirala. Da se zna. Da, i na njegovoj je liniji bilo zauzeto. Utonula sam u san iznervirana i na rubu suza. U snu sam telefonskom slušalicom pokušavala zatući Grahama Bella. Madame Curie je vikala: “Ubojstvo! Ubojstvo!” Probudila sam se okupana u znoju. Sljedećeg je dana bila subota, prvi od najsretnijih dana u tjednu. Drugi je takav dan bila nedjelja, a ona je bila sutra. 12
Hotel Bospor
Mnogo razumno čeljade ove države, ali i ono gonjeno željom za zaradom i ovog prvog najsretnijeg dana u tjednu bilo je na poslu. Ja nisam spadala ni u jednu od te dvije kategorije pa je subotom, ako Fofo nije bio u depresiji i išao čistiti, knjižara bila zatvorena, baš kao što je to naznačavao i natpis “ZATVORENO” na vratima. Ja sam subotom sa svojim susjedom i dragim prijateljem Jilmazom u susjedskom kafiću na uglu iz zasjede promatrala prolaznike. Jilmaz je u pedesetima, ćelav, debeo i nizak i bavi se reklamama. Tragičan tip. Poznaje sve, zna svaki trač i sve što zna prenosi meni, a i sve o meni prenosi drugima... Već sam iznijela svoje mišljenje o tome: jedan manje ili više, meni je svejedno. I zato je Jilmaz jedan od mojih bliskih prijatelja. Tako on i ja subotom u pekari kupimo mini bureke, a u marketu novine, pa zasjednemo u kafić. Oko 10. Sva elita Džihangira prolazi pokraj nas, poneki nam se jave pa sjednu s nama za stol, a poneki se prave važni, mahnu nam i prođu. Kad nam dojade tračevi, Jilmaz i ja odemo u kino ili svojim kućama ako na repertoaru nema dobrog filma. Kad nam podjela posla odgovara, Jilmaz kupuje novine, a ja peciva. Budući da ja tijekom tjedna ne čitam novine, subotnja jutra mi dođu kao promjena: no ono što nazivaju promjenom ne mora nužno biti dobra stvar. Jilmaz već tradicionalno u kafić svaki put dođe ranije od mene, to jest na vrijeme i nikada ne propusti priliku da mi se ruga što nisam točna, iako sam Njemica. I ja se njemu narugam kazavši da Turci kategorički misle da su svi Nijemci točni i marljivi dosadnjakovići i da je on prosječan Turčin. Kao što možete pretpostaviti, najveća je moguća uvreda Jilmazu reći da je poput svih ostalih. Kad smo već kod toga, ne mogu a da ne spomenem čudne predrasude Turaka prema Nijemcima. Primjerice, kad vide 13
Esmahan Aykol
nasmiješenog, veselog Nijemca, Turci samo što se ne onesvijeste od čuda. Kad se ja pak nasmijem, oni to toplo primaju, misleći kako sam se već jako dobro integrirala u ovo društvo. Dosad nikoga nisam uspjela uvjeriti da me ni dok sam živjela u Njemačkoj nisu izopčili ako bih se ponekad i nasmijala. Imam čak i neke poznanike koji misle da se u Njemačkoj nisam snašla jer sam nasmijana Njemica i da sam se zato preselila u Istanbul. Čak i to što se zovem Kati za Turke je znak da sam drukčija Njemica. Nećete vjerovati, ali zaista sam upoznala Turke koji misle da u Njemačkoj postoje dva imena, Hans za muškarce i Helga za žene. Nemam blagog pojma odakle im ta glupost. Kad sam s petnaest minuta zakašnjenja stigla na terasu kafića, Jilmaz me iznenadio kad nije izvalio neku šalu o točnosti i Nijemcima. Vjerojatno je sada bio prezaposlen da bi se time bavio: reklamna tvrtka za koju je radio bila je, kao i mnoge druge tvrtke u Turskoj, u velikoj financijskoj krizi i govorilo se da će započeti dijeljenje otkaza. Ponudila sam mu posao koji će Fofo vjerojatno napustiti, u slučaju da on dobije otkaz. Pogledao me kao da se šalim. Zar će mi se sad rugati jer mu ne mogu dati mjesečnu plaću od deset tisuća dolara? Petra je rekla da će me nazvati kad bude sigurna da dolazi, to jest kad završi birokratsko dopisivanje između turskog ministarstva kulture i njezinih producenata. Tako mi je tjedan-dva prošao u iščekivanju Petrinog poziva. Za to vrijeme, naravno, nisam bila besposlena: u jednom sam trenutku uhvatila Fofoa i odlučno mu rekla da ću, ako se ne misli vratiti u knjižaru, naći nekog drugog. Nisam imala namjeru luđački raditi i umrijeti prijevremeno, bez prebijenog novčića. Doduše, ulice nisu bile prepune ljudi koji žele raditi u knjižari koja prodaje krimiće, ali valjda bih na koncu našla nekoga. 14
Hotel Bospor
Fofo je brbljao umjesto da mi da jasan odgovor. Na koncu nije rekao ni da će se vratiti na posao ni da neće. Postala sam nervozna. Prekinula sam ga: “Onda ću uzeti nekog privremenog na tri mjeseca. Ti dotad odluči što ćeš sa svojim životom. Hoćeš li ga protratiti trčeći za hrpom muškaraca ili ćeš naučiti biti samostalan?!” Izašla sam, zalupivši vratima, nakon tog značajnog i važnog razgovora. Ne vjerujem da je Fofoa bila briga za moje riječi ili lupanje vratima. On je sav bio u svom Alfonsu. Kako god bilo, i ja imam ponos kojeg moram čuvati. Nekoliko dana poslije otišla sam prijateljici Džandan koja je na Bejogluu imala veliku knjižaru i zamolila je da nađe nekoga prikladnog za moju knjižaru. Džandan je u tome savršena – uvijek nađe baš ono što tražim. I opet je bilo tako. Mobitelom je nazvala četiri-pet mjesta i sat vremena poslije preda mnom je sjedila simpatična djevojka Pelin. Pelin je na Sveučilištu Istanbul studirala engleski jezik i književnost. Iz Izmira je, u Istanbul je došla studirati i pobjeći od obitelji, ovdje je već sedam godina, radi i studira i zato je produljila studij. “Meni to ne smeta”, rekla sam. To je čak bio i pozitivan bod za nju. “Mrzim premarljive ljude”, dodala sam. “Usprkos tome što ste Njemica?” upitala me Pelin. Podijelile smo zadaće. Nije bilo pravedno, ali ipak je to bila nekakva podjela. Pelin će triput tjedno otvarati knjižaru. Tako ću ja moći spavati do podne. Budući da je već radila u knjižari, odmah se prilagodila poslu i počela dolaziti, a nadzirao ju je Redžai koji je bio nezadovoljan što on nije prvi obaviješten o tome. Fofo mi je prijatelj i zato mi ovo nije drago reći, ali Pelin je najmanje pet puta bolja radnica od njega: knjižaru otvara 15
Esmahan Aykol
na vrijeme kad je njezin red za to, briše prašinu s knjiga i kad nije u depresiji, čisti, stavlja cvijeće na naš stol, svježe skuhanog čaja i kave uvijek ima, shvaća moje njemačke nagone... Ima zapravo samo jednu manu, a ta je da ne voli krimiće. Mislim da ćemo s vremenom prijeći i preko toga i zato se previše ne brinem. Iako ne voli krimiće, Pelin voli knjige i rad u knjižari, ali nekoliko je puta natuknula i kako bi voljela imati bolje plaćen posao. Dobro odgojeni Turci ne iznose direktno svoje zahtjeve o novcu, samo ih “natuknu”. “Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti”, natuknula sam i ja jednom ponešto. Za vrijeme tog značajnog razgovora razmišljala sam o tome kako ću, ako se Fofo ne vrati za tri mjeseca, prodati i auto kako bih zadržala Pelin. No, moja me draga prijateljica Lale spasila financijskog problema: počela me ogovarati Pelin čim ju je upoznala. Rekla joj je kako se još nisam uspjela riješiti onog strašnog njemačkog provincijalizma premda sam u Istanbulu provela svojih prvih sedam godina i posljednjih trinaest, dakle ukupno dvadeset godina ili gotovo polovicu života, kako sam tipična njemačka škrtica, kako kod kuće nikada ne palim nepotrebnu žarulju i da čak ne dopuštam da se u kući koriste one halogenske zbog potrošnje struje i da bih, da me nije sram, provodila večeri pod svjetlom svijeća, kao i drugi Nijemci. Kako ne zna stati jednom kad progovori, ocrnila me nadugo i naširoko. Te da se ne vozim taksijem da ne bih potrošila previše, te da goste nudim samo čajem, te da sam jednom, u nekom restoranu, predložila da svatko plati svoj dio računa i slično... Ovdje ne mogu izdržati, a da ne kažem: Turci naviku da svatko plaća svoj dio računa nazivaju “njemačkim stilom” i svaki put prije nego što to izgovore najprije krajičkom oka pogledaju mene, a zatim jedni druge 16
Hotel Bospor
pa se krišom nasmiju: kao da sam ja izmislila njemački stil plaćanja računa. Uglavnom, Lale je o meni otvorila dušu, a ja nisam rekla ni riječi kako ne bih morala biti prisiljena braniti te nepodnošljive Nijemce. I naravno, to je, kao što se i očekivalo, bio bod u moju korist. Sada me Pelin smatra imigranticom koju Turci maltretiraju i prema meni gaji mnogo veće simpatije. Sigurna sam da me neće napustiti čak i ako nađe nekog tko bi joj platio triput više.
17
2 B
io je kraj svibnja kad je Petra drugi put nazvala. Za to se vrijeme proljeće, istanbulska divota, u tren oka pretvorilo u ljeto. A htjela sam da Petra vidi istanbulsko proljeće: da popije čaj u vrtovima prekrasnih osmanskih palača, u sjeni prolistalih stoljetnih platana, prošeta ulicama koje mirišu na mimoze, da se trese od vlage u bizantskim cisternama, da za vrijeme ezana u nekoj od crkava zapali svijeću, da joj se, dok promatra Hipodrom i česmu sultana Ahmeta, prispava na toplom proljetnom suncu nad livadom vlažnom od jutarnje rose, da kuša artičoke u maslinovom ulju u restoranu Hadži Halil... “Film je napokon dobio dozvole”, rekla je Petra. Turska je birokracija, baš kao i njemačka, bila poznata po procedurama koje obiluju papirologijom i zato me kašnjenje dozvola uopće nije iznenadilo. Snimanje koje je trebalo započeti krajem travnja, moći će započeti tek početkom lipnja. “Propustili ste proljeće”, rekla sam u sebi. Rekla sam da ću je dočekati na aerodromu. Hotel u kojem će odsjesti blizu je mog stana, pa će nam biti lako viđati se.
18
Hotel Bospor
Neke od dužih sati u svom životu provedenih na aerodromu Atatürk, koji je nedavno proširen kako bi kao aerodrom za stop-over bio konkurencija Ateni, ostavila sam za sobom u zadimljenom kafiću. Onima koji misle da ljudi puše više cigareta jer su uzbuđeni kad se opraštaju sa svojim voljenima ili ih dočekuju odmah ću reći da Turci nemaju potrebu za izgovorima kad puše. Zato je oblak dima u kafiću bio sasvim normalna stvar, iako su me od njega pekle oči, a gotovo i nisam mogla disati. Nisam imala izbora pa sam se i ja pridružila pušačkoj gužvi. Jesam li bila uzbuđena što ću uskoro vidjeti Petru? Je li mi nedostajala? Pokušala sam zamisliti njezino lice i trag koji su na njemu ostavile godine. Što je sve doživjela, a što sam ja? U trenutku kad više nisam mogla spriječiti da ne uronim u životnu analizu kojoj nije bilo ni mjesto ni vrijeme, s aerodromskih zvučnika je odjeknula obavijest da je avion u kojem je bila i Petra sletio na pistu. Po meni, pokušaj dočeka Petre na aerodromu nije bio ništa više od besmislenog naguravanja: sve je bilo puno novinara koji su se trudili uhvatiti ekipu koja je u Istanbul stigla snimati film. Nije dugo trajalo, a nekoliko je zaštitara počelo spašavati Petru od te gomile. No, u tom je trenutku ona primijetila kako joj mašem i poskakujem pokušavajući joj privući pažnju pa je doviknula ljudima da se pomaknu i da me propuste. Na nekoliko smo se sekundi našle jedna pokraj druge, okružene živim zidom, a onda nas je netko obje počeo gurati prema izlazu. Mislim da ja nisam računala na to da je moja stara prijateljica ipak zvijezda, a ekipa nije računala na to da Petra u Istanbulu ima neku glupavu prijateljicu kao što sam ja, jer ih je pred izlazom čekala limuzina. Nisam baš mogla reći: “Ne daj se ovim zvijerima, idem po auto.” Prizor mog Peugeota 19
Esmahan Aykol
82 pokraj ove divne limuzine bio mi je sam po sebi tužan. Na kraju sam joj, dok su je ljudi uguravali u auto, doviknula da ću je naći u hotelu. Petra mi je umjesto riječi mahnula, vozač je nagazio na gas i oni su se brzo udaljili. Na cesti uz obalu koja me od aerodroma vodila prema hotelu, vozeći se prihvatljivom, čak i velikom brzinom za promet petkom, dok mi je s jedne strane bio Bospor koji se otvarao na Mramorno more, a s druge četvrti niže do srednje klase, načičkane visokim i sve ružnijim zgradama, ta me luđačka ljepota koja je odolijevala svim naporima da je se uništi i liši duše možda po prvi puta otkad sam došla u Istanbul nije dirnula u srce: misli su mi bile uz Petru. Bio je to samo trenutak. Onaj izraz na Petrinom licu... Kao da joj je srce prazno, izmučeno, slomljeno... Ima tuga koje se stope s crtama lica, s mimikom, koje se ne vide na fotografijama... Koje nijedna krema ili estetska operacija ne mogu otkloniti... Eto, takva mračna, crna, neutješna tuga... Sunce je počelo zalaziti nad Zlatnim rogom kad sam zapela u prometu na Sarajburnuu. Morala sam nazvati Pelin, reći joj da zaključa knjižaru i da me ne čeka. Izašla sam rekavši da ću se uskoro vratiti, a od toga su prošli sati i sati. Nisam računala na predvečernji promet petkom. Mučila sam se u ovom prometnom kaosu u koji rođeni stanovnik Istanbula nikada ne bi upao. Kad bih svratila do knjižare, zakasnila bih u Petrin hotel, a kad ne bih, Pelin bi me bespotrebno čekala. E, to je bio trenutak u kojem bi mi mobitel bio potreban, ma što potreban, zlata vrijedan. Mogla bih se negdje parkirati i potražiti govornicu, ali sumnjala sam da bih je našla, čak i da ovdje pronađem mjesto za parkiranje. Prije nego što me potpuno spopao slom živaca, na pamet mi je pala genijalna 20