Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 6. Urednik: Božidar Alajbegović Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Boris Andrijašević Dizajn naslovnice: Ana Pojatina Oblikovanje teksta: Goran Stančić Zagreb, rujan 2014. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014. Copyright © Karmela Špoljarić, 2014.
Na naslovnici je fotografija autorice pod imenom „Žena koje nema“. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Karmela Špoljarić
Major Tom
Hena com
Ako umireš, kreni. Ako patiš, pokreni se. Kretanje je jedini zakon… Amélie Nothomb
Telefon je dugo zvonio. U iznajmljenom stanu Laure P. nije bilo nikog da podigne slušalicu. Svi su prozori bili zatvoreni, sve rolete spuštene. Bilo je vrijeme ljetnih odmora, ljepljivo i tromo. Ono malo zdvojnih stanara hladilo se iza zgrade, u dvorištu ispod kruške. Nakon tri dana došla je policija. Obili su vrata i otvorili prozore. Napokon su izišli na balkon, gdje su bujno cvjetale dvije pelargonije. Susjedi su zamukli. Kasnije se jedan od njih sjetio oporog mirisa koji je penjući se stubištem, jer dizalo je bilo u kvaru a njemu je bilo do petoga kata, usput negdje udahnuo i odmah potom zaboravio. Da ga sada o tome nisu pitali ne bi se ni sjetio, eto, da je možda mirisalo na plin i da ga je zapahnulo baš pored vratiju stana u kojem je živjela ona mlada, uvijek dotjerana žena. Bilo je to točno prije dva dana, u ponedjeljak popodne, dan nakon blagdana Velike Gospe.
7
Benjamin L. sjedio je za stolom nevelike gornjogradske knjižnice. Čeprkao je naizgled usredotočeno po netom prispjelim knjigama iako ga one zapravo i nisu zanimale. Ipak nije mogao, dok je mislio o drugome, iznova se ne začuditi ispraznim naslovima koji su se kočoperili na njihovim pohabanim hrptovima, nedvojbenom dokazu da su bile u stalnom opticaju, rado posuđivane i čitane… Ljubav u magli… Stranac u noći… Tajne u svemiru… Misli u nemiru... Šaka škovaca, vrića novaca! No, o čemu je doista mislio Benjamin L. žuljajući se na stolici u to kasno popodne jednog kasnog ljeta, prebirući ovlaš po knjigama tek da nešto prebire, i što je uistinu želio i očekivao krišom gledajući prema ulaznim vratima koja su zbog sparine bila napola otvorena, podboltana jednom starom, davno otpisanom stolicom koja je, zapravo, itekako služila svrsi – jedino se na nju moglo bez straha popeti da bi se dohvatila neka zaboravljena knjiga na najvišoj polici, gdje se nesmetano kupila fina prašina i gdje se nije posezalo bez velike potrebe. Ali, to je bilo rijetko. Kao što su rijetke bile i žene, sredovječne gospođe i usamljene djevojke koje su navraćale u knjižnicu u kolovozu, u vrijeme kad je svatko, iole poletan i sretan, bio 8
Major Tom
negdje izvan grada. Bilo gdje, samo da to može pamtiti i s jeseni o tome pričati. Benjamin L. nije baš bio poletan, a sretan – o tome bi se dalo razglabati. Za sebe je volio reći da je sretno nesretan, ili, pak, nesretno sretan, kako mu se već činilo kojega dana, u one rijetke petke kad je o sebi ponešto govorio. Nije da se on toga ustručavao, ili tajio svoj život, nego, jednostavno, nije imao kome. No, kad bi ga baš pitali, doista bi vam rekao da nije, onako sasvim i bez zadrške sretan, iako ni sam nije znao što ga u tome priječi i sputava. Takvi kao on nemaju se što žaliti, odvagnule bi povremeno njegov život dvije kolegice s kojima je dijelio radni stol i smjene u knjižnici – takvi, rođeni i odrasli u velikom gradu, s lakoćom školovani i materijalno zbrinuti, sve im je olako palo s neba pa ne znaju da su lišeni mnogih životnih tereta, a najviše onog kompleksa provincije i siromaštva koji se kao crv voli naseliti u mislima i mučiti ljude po metropolama, i onda kad već misle da ga nema. Ma koliko kasnije u životu postigli, ma koliko već razlokane bile staze prema prošlosti, jedna stvar se nikad zaboraviti ne može – onaj prvi korak, nespretan i plah, u razgaženoj cipeli koja je prevalila svemirske daljine ne bi li konačno dotakla prljavi gradski asfalt. Benjamin L. o tome nije imao pojma. Rođen u centru grada gdje je u susjednoj ulici pohađao osnovnu školu, a tek ulicu dalje i gimnaziju uspješno preskočivši jedan razred i tako prije vremena maturirajući da bi potom, neodlučan kakav jest, upisao dva fakulteta istodobno na njima diplomiravši na naizgled nespojivim područjima – književnosti i informatici. Nekako se to 9
Karmela Špoljarić
kasnije lijepo spojilo u bibliotekarstvu, tom samozatajnom, ali uzvišenom poslu, koji je Benjamin zavolio i detaljno proučavao slijedeći ga kroz povijesna razdoblja i nalazeći u liku bibliotekara čak i biće mitoloških korijena. No, o tom ćemo kasnije. Benjamin je živio s majkom, u nevelikom dijelu lijepe kuće na Novoj Vesi. Nekada je tu s njima stanovala i Benjaminova baka. Oca se nije dobro sjećao, niti ga je majka previše spominjala, iako im je pregrađeni stan u kojem su oduvijek živjeli ostavio upravo on, podijelivši sa svojom raseljenom obitelji negdašnju raskošnu secesijsku kuću, koja im je bila oduzeta pa vraćena, nakon mnogih peripetija i pretumbacija. Mogli bismo još ponešto o Benjaminovu ocu, ili možda majci, ali usmjerimo radije pažnju na njegovu baku, sada već pokojnu Alojziju L. rođenu Šulc, koja je proživjela punih osamdeset godina, i sve u Zagrebu. S njome je Benjamin rastao kao mladica rijetkog drva zaštićena od svega i može se reći da je ona ostavila duboki trag na oblikovanje dječakova svjetonazora i budućnosti. Ne samo zato što će mu nakon smrti ostaviti omanji stan, poprilično dobro opremljen, pa ga time lišiti kasnijih muka – kredita, banaka i švicaraca – stančić koji je posjedovala godinama i povremeno ga iznajmljivala a da za to nitko nije znao, sve za nevelike pare ali sasvim dostatne da svojem jedinom unuku, a to je bio naš Benjamin, osigura malene užitke koji su se mijenjali kako je dječak rastao. Isprva su to bile ružičaste Bazooka žvake, pa šaroliko Životinjsko carstvo, a najviše keksi Domaćica s onim tankim slojem tamne čokolade kojih se maleni prenajedao sjedeći za kuhinjskim stolom i srčući 10
Major Tom
krišom iz bakine šalice prezašećerenu crnu kavu. Potom su uslijedile živopisne igračke izrađene od drva, ukrašene srcima i neobičnim oblicima flore i faune koje je baka uhodanim putem i vrlo povoljno nabavljala od jednog samoukog slikara naivca, inače drvodjelca i daljnjeg rođaka iz Kotoribe, koji ih je djeljao hrpimice za sajmene dane i proštenja. Te šarene rukotvorine kasnije bi navlas iste, ali znatno skuplje, susretali poredane na štandovima u Mariji Bistrici ili nekom drugom svetištu i ona bi ih zadovoljno pokazivala oznojenom dječaku učeći ga tako kućnoj ekonomiji, dok su korak po korak migoljili u raspjevanoj procesiji zajedno s drugim, od grijeha privremeno oslobođenim dušama. Rasterećeni teških čuvstava, ljudi oko njih s lakoćom su ubacivali svoje škude u kramarske kase usput mirišući vruću kotlovinu i zaobilazeći kljaste i prosjake. Benjaminova baka ne. U dječakovu bi ruku isipala bijelih i žutih kovanica prišparanih svakog dana pomalo (od pohlepnih gradskih trgovaca koji su nerado uzvraćali sitniš, ali ona bi ga uporno čekala) pa bi poučila maloga neka udijeli siromasima zapodijevajući po tko zna koji put priču o Lazaru, biblijskome prosjaku, kojoj je uvijek ponešto dodavala ovisno o mjestu i prilici. Na takva je i slična mjesta u okolici grada Alojzija redovito odvlačila svojeg unuka putujući do tamo zagušenim sporim vlakovima, mameći ga gvercom i licitarskim srcima u koja bi Benjamin pobožno gledao žvačući za vrijeme ručka, jer bila su naredana na polici iznad kuhinjskog stola. Kad je konačno shvatio da su ta prelijepa srca – nejestiva, bilo je to jedno od većih razočaranja u njegovom malom životu. Otud možda onaj trpki okus koji mu 11
Karmela Špoljarić
se i dan danas pred ispraznom ljepotom sabire u ustima. No, baka je gurala svoje pa je, osim što će mu zaviještati sve svoje materijalne vrijednosti, malenome utisnula i one druge, do kojih se teže dolazi. Usadila mu je vjeru, na način i u vrijeme kada se to jedino i može, s ljubavlju u malo nevino biće, jer sve je kasnije farsa. Za njega je s posebnim žarom obnavljala u gradu već zaboravljenu tradiciju i običaje a noću, kad bi nastupila omama tišine, raspredala bi uvijek jedne te iste sumorne priče i napučivala mu snove. Neka mali čuje, jer njoj će doteći vrijeme. Majka o tome nije imala pojma, a i da jest, teško bismo je mogli zamisliti kako raspreda bajke usamljenom sinu prije spavanja. Ovako je na njegov um i odgoj jurišala baka. Od nje je slušao jednu povijest, u školi je učio drugu, i dugo, dugo maleni Benjamin nije mogao razlučiti koje su razlike bile između logora partizanskih i onih drugih, između igmanskog marša i križnog puta, ali nije imao koga pitati. Baka, što mu je više pričala, to ga je upornije zaklinjala neka o tome šuti, dok je jednom nije upitao kakva mu je onda od toga korist – da zna, a ne govori? – Itekakva – jetko mu je odrezala – bolje nego da ne znaš, a govoriš! A onda je došla devedeseta. Baka je umrla tog Uskrsa nakon odslušanih vijesti i jutarnje kave, bez grča na licu i bespotrebnog stresa koji bi priredila svojim ukućanima. Prije toga malo je prilegla, ispružila se i ukipila na leđima, čak je i ruke sklopila, kao na molitvu. Kako je bio Uskrs, već je bila lijepo odjevena 12
Major Tom
u svoje najbolje ruho, a večer prije obavila je veliko tjedno kupanje, s kapicom na glavi i u bijelim pumpericama, što je potiho jadilo njegovu majku koja joj je pomagala izići iz njihove stare kade, dok se voda uokolo cijedila iz tih smiješnih, naboranih gaća. No, sve je obavila na vrijeme, kao da je znala, kao što je, uostalom, činila i za života, pa tu više nisi imao što. Samo su joj dometnuli krunicu i ostavili je da leži kako je prilegla, sve dok je navečer nisu iznijeli i premjestili u mrtvačnicu, a nakon dva dana pokopali u grobnici kraj muža i sina, Benjaminova oca, i uz još dvojicu nepoznatih imena koji su baki već za života popili krv, pa se valjda na njih već i navikla. Ti su pak tu osvanuli, odnosno, omrkli u neka teška vremena, kad se nije pitalo čija je kuća, a čiji je grob. Baka se poslije godinama trudila premjestiti ih negdje drugdje, maknuti iz obiteljske grobnice, ali nigdje nije mogla naći njihove rođake, niti ikog tko ih poznaje ili tko bi joj znao reći što činiti u takvim prilikama. – Kad ti se usele u kuću tu ipak ima rješenja, kakvogtakvog… – jadala bi se svaki put na povratku s Mirogoja jer uvijek bi netko poznat osvanuo u tihom autobusu koji je vječito kružio od Kaptola do groblja i natrag, vonjajući na krizanteme i smrt, što je plašilo nove putnike koji su tu redovito pristizali. Jamrala bi obično sjedeći vozaču iza leđa, kako bi mu potajice nadzirala vožnju. Benjamin, koji ju je na te pohode često pratio, tu je tiradu već znao napamet. – … promijeni se vlast i čestiti ljudi sami odu, jer majke su ih dobro poučile da je oteto-prokleto, a one druge, koji baš zasjednu, ako imaš sreće otjeraš preko suda, pa ako ni 13
Karmela Špoljarić
to, onda živiš s njima kisela lica sve dok ne umru oni, ili umreš ti, ali i to ima svoj kraj, no, ovdje rješenja nema – kad ti se netko useli u grob, to je za vijeke vjekova! I tako, kad nije uspjela iz zadnjeg obiteljskog počivališta izbaciti nepozvane goste, baka je nekoliko godina prije smrti sve to lijepo dala prekopati. Proširila je otvor da njenima bude komotnije i sada su ti mrski dotepenci ležali pri vrhu i uz kraj, da ih se lakše može izvaditi jednog dana kad prođu godine propisane zakonom, pa se kosti mognu pobacati u zajedničku jamu. – Mi to nećemo doživjeti – rekla je jednom tiho majci misleći da je unuk ne čuje – to će naš Benjamin, kad za to dođe vrijeme… Benjamin se sledio od straha i zbog tog mu je tijekom cijele sahrane bilo muka. Nikad se nije usudio o tome pitati majku, iako se često mučio tlapnjama kako će to on, kad za to dođe vrijeme, iskopati te mrtvace i gdje će ih odnijeti i hoće li to dobro napraviti. Tješilo ga je što su pri vrhu i uz kraj i valjda nekako obilježeni, da ih ne pomiješa s bakom koja je sada prva bila pri ruci. Iako ga je od tog hvatala jeza, na groblju se svojski upirao podižući se na prste i nastojeći nazrijeti čega sve još ima u tom crnilu u koje je potonuo lijes. No, ubrzo je sve to prekrila teška kamena ploča. Benjamin je napunio dvanaest godina i nije znao što bi. Taman je bilo došlo vrijeme da mu baka za rođendan počne kupovati neke druge, ozbiljnije stvari. Sjedio je ponajviše sam u svojoj sobi pretrpanoj šarenim dječjim 14
Major Tom
rekvizitima koji ga više nisu zanimali. Drvene igračke pobacane po kutovima bile su lijepe, ali staromodne i sasvim nepraktične za Benjaminovo nadolazeće vrijeme i nisu se mogle mjeriti s čudesima od metala i plastike koja su mamila iz iličkih izloga i koje su imala sva druga djeca. Benjamin se uvijek igrao sam (sva sreća jer ta bi drvenarija, a u toj dobi, izazvala podsmijehe), ali ne zato što bi on to htio, već najviše stoga što ga je uvijek čuvala baka dok je majka radila u bolnici, vječno dežurna. Nabravši kroz život razne strahove baka ih je nesvjesno širila po nevelikom dječakovom svijetu. Svatko nepoznat, pa bilo to i musavo dijete, bio je tuđinac nejasnih namjera i kao takav nepoželjan. Izgubivši muža, pa potom i sina, nakon što su joj „tuđinci“ dvaput kucali na vrata, njezino je životno poslanje bilo zaštititi Benjamina. Nikome ne treba vjerovati, ljudi su danas svakojaki, udaraju i kradu, trubila je Benjaminu vječito strepeći dok bi ovaj kroz dupla stakla, ona od prozora i vlastitih naočala, gledao tuđu djecu kako se navlače po dvorištu. U kuhinji bi zamirisala prežgana juha, baka bi kljuckala po štednjaku, a masna para maglila je prozore. Kroz tu maglu on bi vidio šume i proplanke, osunčane i zelene kao na reklami, čopore djece, zečeva i srna i vidio bi sebe kako slobodan trči, nesputan i obijestan, kao vilenjak... O svakom se djetinjstvu može zgodno razglabati, jer takve uspomene lijepo pokrpaju rupe života, a gdjegod i teksta samog. Ostajemo stoga u bakinoj kuhinji, uz bok Benjaminovih misli, ali samo ukoliko žena koja se upravo pojavila na vratima knjižnice nema podužu plavu kosu 15
Karmela Špoljarić
i kojih tridesetak godina. Ali ima! Približava se kružeći pogledom po policama, kao da u letu želi uhvatiti naslove koje će brže-bolje iznijeti odavde i odvući kući, u malenoj plastičnoj vrećici koja će joj usput možda i puknuti, pomislio je odjednom indisponirani Benjamin zamišljajući kako se rasipaju obimne knjige popularnog američkog autora koje očito namjerava posuditi, iznenađena i sretna što su tu, jer čeka ih već mjesecima. Nije Benjamin bio razočaran njezinim izborom, jer taj je razvikani pisac bio čak i podosta talentiran (iako, novi Dostojevski nije bio, to nikako ne, ma koliko se američka mašinerija u to trudila uvjeriti svijet), čak se može reći da je odahnuo ugodno iznenađen kad je uvidio da ta ljepuškasta mlada žena ne bira tugaljive ljubavne naslove ili nedajbože instant-knjige o samopomoći – Biti sretan u deset koraka – ali to sad više i nije bilo važno, jer već ga je razočarala. Ne odmah, ne već na vratima, ali nakon tri, četiri koraka koliko je prilično kratkovidnom Benjaminu trebalo da bi shvatio – ne, to nije ona! Nehotice je i preglasno uzdahnuo. A baš je bilo njezino vrijeme i sat! Obično iza pet, i obično srijedom, tiho bi se pojavila na vratima i kao na prstima ulazila u maleni prostor ispred pulta na kojem je sjedio uvijek ozbiljni Benjamin, trudeći se da je ne primjećuje. Obično bi se široko osmjehnula jer već ga je tu redovito viđala ne sluteći da je on, vrebajući njezin ritam, prisvojio sva popodneva u sve srijede dolazeći tu raditi iako mu nije bila smjena, što zapravo nikog nije posebno čudilo. Stanovao je u blizini i ionako nije imao pametnijeg posla, mudrovale bi složno njegove kolegice, dvije 16
Major Tom
oprečne žene koje su mu jednako sličile na moljce, a kojima bi ti Benjaminovi ekstra dolasci padali kao naručeni. Pogotovo jednoj od njih. Ta bi odmah otperjala niz Ilicu gnjaveći prodavačice po trgovinama i mahnito kupujući čudne boje i krojeve, za koje je taj trenutak bila uvjerena da joj pristaju. Vraćala bi se snuždena jer to nikad nije bilo to, ono što je tražila cijeli život, tu dobitnu kombinaciju nabora i nijansi u kojoj će konačno zablistati. Gdje i pred kim? Kao da je važno! U međuvremenu je gomilala odjeću, a s njome i omrazu, dok je na posao dolazila u vječito razvučenoj trikotaži nastojeći namjernim nehajem prikriti nedostatke koji bi možda mogli izazvati žene (neke pakosne žene a takvih uvijek i svagdje ima) da se s njome uspoređuju. Nikad ne znaš što se vrti u glavama onih koje dođu u potragu za knjigama (a kakvih tu samo bude), pri čemu im ona savršeno imponira svojom načitanošću i spremnošću za dobru preporuku (u to je bila uvjerena), jer kolike bi inače otišle s onim bedastoćama koje su došle tražiti (bolje i ne spominjati), a ovako idu ulicom s lijepim teretom dobro ugođenih naslova, nema veze što ih ne zanimaju. E pa baš takvima, znala je, ne treba okretati leđa, jer zašto im pružiti priliku da je odmjeravaju ženski precizno, to njezino izduženo tijelo, posvuda izjednačeno i ravno, bez onih udubina i izbočina koje su, prema njezinom mišljenju, ionako precijenjene. Manekenska visina bila joj je glavni adut i jedino gdje su se njezini južnjački geni donekle iskazali, pa se svojski trudila da joj te iste, dok je mjerkaju kroz široke, bezoblične halje, potajno zavide što 17
Karmela Špoljarić
ima duge, dobre noge. Istina, bile su samo duge, no ona se objeručke uhvatila za tu pomisao i nije je više od sebe puštala. Uporno je zato prikrivala tijelo i isticala visinu, podgrijavajući tako maštu i očekivanja. Čija? Kao da je važno! Rođena da uspije, neodređenih godina, Lukrecija Č. bila je zajebana. Benjamina nije podnosila, iako je bio jedini mlađi muškarac koji se kretao u njezinu vidokrugu. Nije doduše podnosila ni Maricu H., ženicu nadebljalu s godinama s kojom je predugo tu radila prije nego im se na vratima ukazao friški diplomac Benjamin i započeo eru informatizacije. Iz nekog se nedokučivog razloga smatrala boljom od njih dvoje, za klasu svakako a možda i dvije, sposobnijom, elokventnijom, a o profinjenosti da ne govorimo. Uvijek je naglašavala svoje gradsko, splitsko porijeklo, iako je bila rođena u zaleđu, odakle su se svi njeni, pa tako i ona, jedan po jedan u pravilnom nizu spuštali u grad, tko na rad, tko na školovanje. U Splitu je, međutim, bila i ostala vlaško dite, ma koliko se mučila i trudila prilagoditi, govorom i koječime, pa je Splićanka zapravo postala tek svojim dolaskom u Zagreb, jer purgeri ne vide te razlike – svi im južnjaci, s brda i mora, jednako zvuče. Taj novostečeni pedigre ju je povremeno toliko zanosio da nije imala mjere goropadeći se pred tihom, nesigurnom kolegicom jer Benjamin kao da je nije fermao dok bi ova potuljeno šutjela ne usuđujući se pisnuti, a kamoli joj odbrusiti – da je, recimo, rođena u Zagrebu i da je pohađala zagrebački fakultet, a ne njegovu splitsku inačicu s kojom se ova toliko hvalila. Umjesto toga, radije je odabrala 18
Major Tom
misliti si svoje, jer čovjek je rođen gdje je rođen i za to nije zaslužan ni kriv. Ako je dovoljno pametan, ili barem uporan, završit će kakvu bolju školu, a najsretniji je ipak kad dobije posao i kad mu svakog mjeseca kapne sigurna plaćica, kao njima dvjema, a nije baš da se pretrgavaju! I što se onda o tome ima toliko graktati? Mogli bismo sada zaključiti da nam je ova skromna ženica kudikamo draža od one druge, nabusite ženetine. Možda nam se učinila bespomoćnom, pa i nesvjesno stajemo na njezinu stranu. Doista, nije ona u sebi imala onu došljačku napuhanost i silnu samohvalu, koja često nastoji sebe iznova sagraditi i boljom se prikazati, a sav jad ostaviti skrivenim, tamo po rodnim gudurama. Pripadala je onom sloju domaćih ljudi, različitom od Benjaminovih, koji su vjekovima uz grad tiho živjeli, šutljivi i vrijedni, pazeći da se nikom ne zamjere. Izgledom je, istina, bila neugledna (ali opet sebi ljepša od one dugovrate žirafe, kako ju je nazivala) i nekako čudno neprimjetna, kao sivi kućni miš koji je pomalo rovao po knjigama izbjegavajući ljude i njihova pronicljiva pitanja, vječno gledajući na sat i čekajući kraj radnog vremena. Tada bi je uhvatila hitnja i stropoštala bi se dolje do tramvaja, ne gledajući lijevo ili desno i odlazeći pravac kući. U tramvaju bi gledala kroz prozor da izbjegne slučajnost susreta s bilo kime – poznati te uvijek mogu zagnjaviti pristojnošću i beskorisnim pitanjima. Ništa i nitko u tom gradu nju zanimao nije, već bi bjesomučno jurila kući preskakujući sve usputne prepreke, kao da je netko tamo s tko zna kakvom zebnjom čeka. No, kad bi s uzdahom zalupila vrata nevelikog trnjanskog 19
Karmela Špoljarić
kućerka i zbacila s nogu oznojene cipele nikoga pozdravila ne bi, niti bi joj se itko u toj kući oglasio. Skinula bi potom sa sebe sve, čak i grudnjak, kao da zbacuje tuđu tijesnu kožu u kojoj ne može disati. Tada bi, konačno opuštena, prilegla na mekani trosjed, jedinu novu stvar u njezinom domu koji si je priuštila prošlog ljeta, do tada se godinama iz pijeteta žuljajući na starome otomanu koji je naslijedila od roditelja. U polumraku skučene dnevne sobe razlila bi se ogromna bjelina njezina tijela, meke kože i otežalih grudiju i ona bi tako izvaljena odjednom zadobila čari Rubensovih ljepotica, ili oblih Felinijevih muza, ali ničeg od tog ne bi bila svjesna već bi upalila stari televizor i odgledala prvu seriju na koju bi naišla, jedući sve što je u kući ostalo od jučer. Kasnije bi se još udobnije smjestila ustajući samo zbog dostavljača koji bi joj u raskvašenoj kartonskoj kutiji donosili pizzu, a tek ponekad, kad bi plaća friško sjela, masne i slasne lazanje ili pohance. Ujutro bi se nevoljko istuširala s mukom navlačeći dugu usku suknju i crne cipele četvrtasta oblika. Preko rubova te obuće kipjele su joj noge, vječno nabrekle, i ona bi teška koraka, izbjegavajući odraze u izlozima odlazila na tramvajsku stanicu sanjajući povratak. Na poslu se muvala po rubovima i kutovima i nije se upinjala kao ona čaplja zagospodariti knjižnicom ili prva pročitati netaknute nove knjige koje bi periodično ipak stizale u knjižnicu, unatoč sve većoj besparici gradskih vlasti. Ne, nije oduvijek bila takva. Nekad je u život vjerovala trčkarajući trnjanskim dvorištima prpošna kao vjeverica, vješto nižući pjesmuljke 20
Major Tom
o jeseni, grožđu i puževima koje će s radošću čitati pred zbunjenim razredom osnovne trnjanske škole. Mic po mic, taj bistri djevojčurak dogurat će do mature s odličnim ocjenama koje su vodile k fakultetu, iako to nitko od nje očekivao nije. No, što je tu je, obitelj se malo stisla zbog tih nekoliko godina studiranja, barem su tako mislili, ne sluteći da će ispiti dugo ostati nepoloženi i da će tu biti dobrog natezanja. Rodila je doguravši do apsolventskog staža, barem to, prije toga bolno utežući trbuh i pobjegavši od kuće svojemu Mihi u Zagorje nakon što joj se mjesecima nije javljao, a tamo su je dočekali ne baš bogznakako, jer situacija je bila da te lupi kap – Mihi se spremala svadba s curom iz sela, dobrom partijom iz gastarbajterske kuće. Marica je izazvala opću pomutnju banuvši usred priprema, s trbuhom ispred sebe i pinklecom u jednoj ruci – drugom se primila za drveni plot koji ju je jedva izdržao, jer uz sve to bilo joj je još i zlo. Pošteno se nadrndala u autobusu Zagorjetransa, sapeta i bez zraka, pa je u obližnjem grmlju hrabro zadigla haljinu i bacila steznik te tako oslobođena konačno kročila na vrata Mihina dvorišta. Na njegovom će pragu ispovraćati sve dotad u njoj nakupljeno, i strah, i bol, i sramotu. Ostat će dijete, koje će doći nakon mjesec dana mirovanja u bolnici i koje će otac priznati tek u njegovoj trećoj godini, pod prijetnjom sudske kazne. Kad se sve zbroji, napravila je samo tu jednu grešku u životu, ali ta je bila takva da ju ona više nije mogla ispraviti. Čovjek u životu barem dvaput mora dobro promisliti – kada bira svoje zanimanje i kada bira bračnog druga, jer ako tu zglajza, promišljat će čitav život, iz dana u dan. 21