Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 11. Urednik: Božidar Alajbegović Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Marina Negotić Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Goran Stančić Zagreb, listopad 2015. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2015. Copyright © Dario Rukavina, 2015.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Dario Rukavina
Brz kao Bruce Lee
Hena com
I
TRI ŠTENCA ZA JELENU SRETENOVIĆ Kad sam se zaljubio u Jelenu, bilo me je sram priznati joj to. Zar se ljubav mora priznavati? Imao sam četrnaest, a ona petnaest godina, išli smo u istu školu. Na dan kada mi se to desilo, mislim, to zaljubljivanje, a bilo je to poslije nastave, Mrva je pronašao nekog štenca na livadi. Mislim da je bio ozlijeđen, šepao je ili tako nešto. Počeo ga je mučiti, raspinjati dižući ga za uši. Jelena je vrištala neka prestane, a Mrva se samo smijao i nastavio mučiti psa. Rekao sam: „Samo se pederi tako ponašaju prema psima.“ Rekao sam to glasno. Tako da Mrva može čuti. I znao sam zašto sam to rekao i kako će Mrva reagirati. Jelena me zaustavila da ga ne ozlijedim. Jelena me zaustavila i da mi zahvali. Gledala me netremice. Rekao sam joj da što sad tu pilji u mene. Rekao sam to grubo. Preplašio sam se tog nečeg što se nalazilo iza njezina pogleda, potpuno me preuzimalo i činilo da drhtim. Nešto što nisam poznavao od prije, velike i snažne stvari. Ona je samo 7
Dario Rukavina
spustila pogled kroz one svoje velike trepavice i nije ga godinama podizala kad bih prošao pokraj nje dok smo šetali naše pse. A onda je jednog dana netko upucao njezinoga psa. Zaustavio se automobil, iz njega je izašao tip i likvidirao rotvajlera hicem u glavu. Ona nije plakala, samo je nijemo stajala. Došao sam do nje i pogladio je po kosi, podigao krvavog psa i rekao joj da se maknemo s ulice. Da se sklonimo od tih zluradih pogleda koji su provirivali iza zavjesa, škicali kroz rupice roleta. Sljedećeg dana pričekala me na cesti. Bilo ju je čudno vidjeti samu, bez onog njezinog velikog psa. Bilo je čudno vidjeti i kako ne spušta pogled nego me gleda ravno u oči. Samo sam nešto promrmljao i pokušao je zaobići. Dotaknula mi je ruku i zaustavila me. Pozvala kod sebe. Sjedili smo u dnevnom boravku i pili previše zaslađen sok od bazge. Je li ti dovoljno slatko, pitala me. Pitala me i za planove nakon srednje škole. Rekao sam joj da sam upisao fakultet i da za koji tjedan idem u vojsku, kako bih se ujesen mogao vratiti na studij. Rekla mi je neka nikako ne idem u vojsku. Rekao sam joj da cijela generacija ide u vojsku, i da ne smijem sad ispad pizda. Onda je ušao njezin otac. Rekla je: „Tata, ovo je moj dečko.“ A ja sam šutio. Rekla je: „Tata, molim te izvuci ga iz vojske, ti to možeš.“ Oficir me samo upitno pogledao. Rekao sam: „Ma nema veze, gospodine Sretenović. Što se mora, mora se. Ipak idem. Svi idu.“ Jelenin je stari istupio i stisnuo mi ruku. 8
Brz kao Bruce Lee
„Bravo mladiću…“ rekao je. “Pravi izbor! Danas svi beže od armije, sve sami dezerteri i narkomančine. Svaka čast Jelena, imaš pravog momka!“ Jelena se strašno naljutila. Izderala se na njega i otrčala u svoju sobu. Iza zatvorenih vrata, mogao sam je čuti kako plače. *** Beograd je sasvim ugodno mjesto za biti vojnikom. U Beogradu je normalno da vojnici šeću po ulici, sjede po kafanama, dobivaju i čitaju pisma. I tako sam u jednoj od beogradskih kafana pročitao njezino prvo pismo. Zatim drugo. Pa treće… U trećem je pisalo da ju je strah i da jedva čeka da se vratim. Nisam joj odgovarao. Nisam više niti preuzimao njezina pisma. Bojao sam se te prepiske. Dobro, romantično je sve to, ali tko zna što ti sve jednog dana može u pismu stići. Ljudi pucaju na te stvari. Milenko se objesio u WC-u kad mu je stiglo pismo u kojem mu cura piše kako se udaje za Jocu automehaničara u susjedno selo. Kad sam napokon odlučio napisati joj nešto, bio je topao jesenji dan. Tovarili smo tenkove na željezničku kompoziciju. Putovali su daleko. Preko mora, skroz do iračke pustinje. Našvrljao sam na engleskom nešto na kupolu boje pijeska i dobio poriv za pisanje. Poželio sam napisati Jeleni pismo. Bilo je užasno vruće toga dana. Kapetan nam nije dao piti alkohol. Bili smo žedni, pa smo ga nagovorili. Dopustio je da se iz dućana donese koja gajba pive. Paša je 9
Dario Rukavina
iz neke kanalizacijske cijevi izvukao maleno štene i napijao ga pivom. Molio sam ga da prestane, no on se samo smijao i nastavljao sa svojom predstavom. Onda sam ustao, došao do Paše i zalio ga pivom za vrat. To je bilo glupo. Paša je bio gadan tip. Juniorski prvak Juge u bacanju kugle. Baš kao i Jelenin rotvajler, ogromna mrcina s više testosterona nego mozga. Razbijao je glavom vrata i otvarao pivu na vlastitoj arkadi. To valjda ulijeva strahopoštovanje tamo na ulicama Sarajeva, no ne i u Dubravi. U Dubravi moraš biti brz. Brz kao Bruce Lee. Pismo je ostalo zgužvano u prašini, krvi, među razbijenim pivskim bocama. Nema veze. I dan-danas ga znam napamet. Kad sam izašao iz pritvora, prenijeli su mi Pašinu poruku da će me ubiti. Za svaki šav po jedanput. Čim mu dam povoda, pojasnili su drugi, da ispadne fer. Muški. I svi su danima iščekivali što će se desiti i kako će Paša riješiti stvar, a da ne ispadne papak. Nisam mu davao povoda. Niti on meni. Izbjegavali smo jedan drugoga. Vjerujem da su i njemu prenijeli isto. Izbjegavali smo se sve do dana kada nas je sudbina postavila oči u oči u nekom slavonskom jarku. Zolja je zveknula o kamion i ispao sam iz zapaljenog vozila na cestu otkotrljavši se u jarak. Puzao sam omamljen i naletio na Pašu. „Di si Paša…“ rekao sam i ubacio metak u cijev. Paša je već imao metak u cijevi. Repetirao je i izbacio ga da mi to i pokaže. Nije bilo nikoga pred kim bismo trebali dokazivati ‘ko je papak, a ‘ko nije. Samo smo se okrenuli i svatko je otišao na svoju stranu. Ja se nisam zaustavljao i trebalo mi je više od tjedan dana da se probijem do Zagreba. 10
Brz kao Bruce Lee
Kad sam se vratio, ništa nije bilo kao prije. Moji su odselili u novi kvart. Tjedan dana sam samo ležao u svojoj novoj sobi, upijao mirise svježe obojanih zidova i piljio u strop. Njega su zaboravili ofarbati. Tih dana ljudi su s nelagodom dizali glavu prema gore. Onda sam napokon izašao i kupio Oglasnik. Kupio sam štenca i otišao potražiti Jelenu. Na vratima više nije bilo pločice s prezimenom Sretenović. Samo svećenička žvrljotina kredom na dovratku i plavetna sličica Marije. Zvonio sam, a nitko dugo nije otvarao. Špijunka bi se tu i tamo jedva primjetno pomakla, iznutra se čulo šuškanje. Bio sam uporan. Napokon je otvorila suhonjava ženica kože boje pepela i s velikim podočnjacima. „Dobar dan. Oprostite na smetnji, da li je Jelena doma?“ upitao sam. „Nema ovdje nikakve Jelene“, odbrusi žena i pokuša mi zalupiti vrata pred nosom. Opsovao sam i odgurnuši i nju i vrata, ušao u stan. Bio je prazan. Madrac u kutu. Žarulja ovijena kartonom da usmjeri snop prema podu. Hrpa kartonskih kutija. Žena je drhturila i kršila ruke. „Mi smo izbjeglice, sinko. Sve su nam zapalili, sine moj, nije ni meni lako na tuđem. Prokleto je to. Muž i sin su mi u gardi“, opravdavala se plačnim glasom. Ma jebalo mi se i za njezinu kuću i za sina i muža na ratištu. Za sve mi se živo fućkalo. Samo sam htio znati gdje je Jelena. Žena je otišla do rolete i malo je podignula. „Bojim se palit’svjetlo zbog snajperista“, reče prigušenim glasom. „Dođi... Dođi ovamo, bliže svjetlu.“ Onda je podigla roletu do kraja i pobliže me promotrila. 11
Dario Rukavina
„A bit će da si to ti. Zvala je ona tvoja. Iz Minkena. Rekla je da ćeš doći. Opisala te. Ostavila je nešto za tebe.“ Otišla je do kutija i podigla neki paket. Sjeli smo na krevet i ona istrese gomilu pisama. Sjedio sam i gledao pred sebe. „Ima ih točno tri stotine šezdeset i dva. Da si došao koji dan ranije, i nju bi našao. Bila je sama tu u stanu. Čekala je. Onda su je... izbacili.“ „Tko je otvarao pisma?“ upitao sam. „Ja sam…“ odgovorila je snuždeno. „Nisam imala što za čitati. Mala ima tako lijep rukopis.“ I ona nježno pogladi pismo. Štenac je neko vrijeme cvilio, a onda zapišao njezine papuče. Žena je podviknula, a ja sam se samo ustao i otišao. „Stani, ostavila je broj! Da je nazoveš!“ vikala je za mnom po stubištu. Ostavio sam joj štenca. Njoj će trebati. Štenci su dobri protiv samoće. Ja više nisam sam.
12
KARAOKE DJEVOJKA
Prozor moje sobe ključ je za dvorište. Dijelim ga s golubovima, nešto manje sa starim mačorima i njihovim sjećanjima na davno pregažene drage. Noć donosi krijesnice na prozore s druge strane. Iza prozora živi Karaoke djevojka. Čujem je kako pjeva, no nikad je ne vidim. Tek zaslon ekrana i stihove nad kojima poskakuje loptica. *** JNA je strašna stvar. Čovjek tamo nauči puno stvari korisnih za život. Na primjer, kako se otvara piva na dovratku, kako se otvaraju konzerve i kako je dobro uvijek nositi iglu i konac u kapi ako ti nedajbože otpadne dugme u šetnji gradom. Nauči se i Morseova abeceda. Jedne večeri dok sam nešto pisao, ni sam ne znam zašto, okrenuo sam stolnu lampu prema njezinom prozoru. Onda sam blinknuo: tap tap tap taaap taaap taaap tap tap tap S druge strane stigao je odgovor. 13
Dario Rukavina
„V-O-L“, slovkao sam, „voliš li Elvisa?“ „Ne baš“, otkucah. „Voliš li ruže?“ „Da. Siđi za pet minuta. Idemo u šetnju?“ Ruže, puno ih je dvorište. Elvis? Hmm, tu sam slab. Na svu sreću u JNA naučiš nešto i o Elvisu. *** Kapetan Vasiljević mnogo je voleo Elvisa i u svojem je kabinetu imao mnogo njegovih ploča. I mnogo je pio, jer mu je žena bila mnogo kvarna. I varala ga je mnogo, a on je mnogo patio. Kad je bio dežurni, pozivao me u svoju kancelariju, točio rakijicu i vadio šahovsku garnituru. Do sitnih bismo sati forsirali šah bez ljepote. On je pošto-poto htio pobijediti i nikad mi nije dao da vratim potez. Samo bi vikao: ne može bre, takac makac!!! Likovao je ako bi makar i pomislio da me uhvatio u pogrešnom potezu. Zato mu nisam pustio nijednu partiju, čak ni onda kada bi se s gramofona začula njegova... njihova pjesma, a on se potpuno slomio. Stisnuo bi tada u ruci figuru kraljice i nabio si je u čelo. „Uhhh“, zastenjao bi dok su mu niz lice tekle suze i mrmljao zajedno s Elvisom: Love me tender love me sooo never let me gooo... Moje prve ponoćne karaoke. „Sine moj, sine moj, da ti samo znaš kako ja nju volim“, soptao je i turao mi pod nos svoju veliku zgrčenu šapetinu u kojoj je stiskao kraljicu kao onomad King Kong krhku Fay Vray. Bilo mi je pomalo žao te samotne gorile dok je onako uzaludno lamatao ručerdama na vrhu nekog samo svog Empire State Buildinga rastjerujući u polutami svoje 14
Brz kao Bruce Lee
sobice dosadne dvokrilce-obade uspomena što zuje i oblijeću oko njega, a svaki im rafal toliko boli. „Hrmmhmlj... Nastavit ćemo ovu poziciju. Ajd’ ti sad voljno“, rekao bi napokon, odvukao se s figurom na željezni krevet, okrenuo, stisnuo uza zid i zahrkao. O kako sam mu htio reći ahaha evo sad tebi takac makac pizda ti materina, ali nisam. Skinuo bih samo Elvisovu ploču s gramofona, pokrio ga, dodao cjepanicu u vatru i izašao. *** Raspitao sam se sutradan o mojoj tajanstvenoj Karaoke djevojci. Susjed Stjepko invalid je Domovinskog rata i stanuje točno ispod nje. Uhvatio sam ga u birtiji i zarundao. Možda on zna nešto o njoj. Znao je. Majka naša. Otac četnik. Oficirčina. Kapetan prve klase. Karaoke djevojka spava do podneva. Iznosi smeće dvaput tjedno. Nosi roze gaćice. Ne pričvršćuje ih dobro kvačicama te one padaju po begonijama susjedove žene. Navodno došla iz Beograda. Povremeno nestane, priča se da je u Vrapču. Opsjednuta Elvisom, tko zna zašto. Susjed Stjepko tu je napravio dramatsku stanku, zagledao mi se znakovito u oči i konspirativno nagnuo prema mojem uhu. „Popravljao sam joj jednom sudoper. Znaš kaj sinek, jebate, cijela soba je svetište, hram Elvisu. Znaš, ona ti je skroz munjena.“ To me potreslo. Odlučio sam joj pomoći. Odlučio sam je spasiti od ludila. *** 15
Dario Rukavina
Cijele noći smišljao sam kako da joj pomognem i došao na odličnu ideju. Ako joj se prikažem kao Elvis i navedem je na razgovor, možda bih mogao pronaći ključeve njezinih tajnih odaja. Nabavio sam periku i sašio kostim. U JNA naučite i šivati. Nabavio sam CD-e, snimke njegovih koncerata. Danju sam puštao zulufe i marljivo vježbao ne bih li pogodio onu neponovljivu boju njegova glasa, one pokrete kukovima. A uvečer, uvečer bih je lampicom navodio na naše duge, nježne, djetinjaste razgovore. *** Napokon sam bio spreman. Kad je jedne večeri zapjevala u svojoj sobi, obukao sam Elvisov kostim, stavio periku i uspeo se gromobranom, preskočivši potom ogradu njezina balkona. „You know who I aaam...“ zapjevao sam ulazeći u njezinu sobu. Stajala je nasred sobe okrenuta leđima i pjevušila gledajući u ekran po kojem je skakutala loptica skočica. „Ajde ne seri. Gubi se odavde. Očekujem posjetu svakog trena.“ Stajao sam neko vrijeme skamenjen i bez riječi, a onda se okrenuo i izašao kroz balkon. Popeo sam se natrag u svoj stan i ugasio svjetlo. Sjedio sam u mraku i piljio joj u prozore. Gdje li sam pogriješio? Moj plan se činio savršenim. Odjednom, zvono na njezinim vratima. Duboki muški glas. Žamor. Smijeh. Tišina. Love me tender s gramofona. Škripanje kreveta. Tišina. Neka tupa bol razdirala mi je utrobu. Ni sam ne znam koliko je vremena prošlo. Valjda cijela vječnost. Bez daha, 16
Brz kao Bruce Lee
skamenjen, sav u uho pretvoren, nisam se ni pomakao. Odjednom, bljesak dolje na dvorištu. Krupni muškarac izašao je iz haustora i zastao da pripali cigaretu. U svjetlu šibice na trenutak sam ugledao poznato lice i zulufe. Kapetan Vasiljević!!! Ostao sam zgromljen. U ušima mi je tutnjalo. Elvis has left the bulding. *** Nisam mogao zaspati do jutra. Umom su divljale najnevjerojatnije konstrukcije: Karaoke djevojka je njegova kći. Kći je pljunuta matera. Ova napušta Kapetana Vasiljevića i bježi u Zagreb. Vasiljeviću se pomračuje um. Dolazi iz kasarne pijan, pušta Elvisa i siluje kćer. Te noći kad je silovana, Elvis zarobljava njezino srce i dušu. Viđa ga svugdje. Na ulici, u tramvaju, u supermarketu kao kupca dva’est deka parizera, na pločniku kao pukotinu u asfaltu koju je svakako htjela preskočiti. Pjeva joj s konzerve s graškom, postaje joj sjena. I grižnja savjesti ponovno je bila tu. Đizus, da sam mu barem puštao u šahu, možda do toga svega ne bi ni došlo. Posegnuo sam za flašom Jack Danielsa i oblio se k’o svinja. *** U snu sam igrao šah s Vasiljevićem. Na stolu je bio veliki šahovski sat. Odugovlačio sam s potezom. Ako padne zastavica, on pobjeđuje i sve se mijenja. No neka nevidljiva ruka stalno je vraćala kazaljku. Moj potez trajao je 17
Dario Rukavina
stoljećima. Od stoljeća sedmog do današnjih dana. Lice kapetana Vasiljevića se izobličilo u strašnu grimasu. Hajde igraj više bre! Jesi l’ vojnik ili pička.. pička...pička... Probudio sam se. Napolju je već padao mrak. Prespavao sam cijeli dan. Zasvijetlio sam u njezine prozore: sorry ne znam koji mi je samo te želim vidjeti i upoznati. Nije odgovarala, a ja sam i dalje blinkao i blinkao i blinkao. Više se niti ne sjećam što. Odjednom se otvorio prozor na gornjem katu. „Ne blinkaj više majmunu, već mi te pun kurac!“ izdrao se susjed Stjepko. Pokunjeno sam se povukao u sobu. Nikad je više nisam ni čuo ni vidio. Prozor je ostao bez krijesnica, ja bez družice i ljubavi. *** Sutradan se susjed Stjepko ispričavao. Rekao je da ga je mala skroz izludjela, da rastavlja namještaj već dva dana i da joj je došao otac iz Beograda da pomogne oko svadbe i preseljenja. To je susjeda Stjepka dodatno uzrujalo pa nije izlazio iz stana jer tkoznaštabibilo da su se slučajno susreli na stubištu. Govorio je i o svojim traumama s ratišta, kako se borio u Slavoniji i kako je jedne večeri iznad neprijateljskih položaja primijetio čudnu svjetlost na nebu. Blinkao joj je meglajticom i objekt mu je odjednom odgovorio, krenuo prema njemu, zaslijepio ga, paralizirao. Spustio se, a iz njega su izašla neka mala bića koja nimalo nisu nalikovala na četnike. Odveli su ga negdje gore, ovo ono, uglavnom, svašta su mu tamo radili... 18
Brz kao Bruce Lee
I tako, susjed Stjepko ne voli kad mu netko blinka. „Uistinu tužna priča…“, pomislih i duboko u meni rodi se želja da nekako pomognem susjedu Stjepku.
19
MAHARISHI I GUŽVA U ZRAČNOM KORIDORU JAT-a Po tko zna koji put toga ljeta, Igor Vuk radosno je pohrlio u susret Maharishiju kotrljajući niz grlo svoju sasvim osobnu mantru. Kako sam dužio ključeve od predavaonice, obično bih pazio da mu tih dvadeset minuta nitko ne smeta. Stajali bismo tako nas nekolicina ispred vrata i bez daha pratili njegove urone u nedokučive dubine transcedencije. „Što radite tu?“ zaškiljio je na mene svojim sitnim lukavim očicama kapetan prve klase Haralampije Teodosijević prebacujući vješto čačkalicu jezikom iz kuta u kut usana. „Pa ovaj…“, zbunio sam se i naslonio leđima na vrata učionice. „Aha, k’o da vas ne znam. Opet se okupljate po nacionalnoj osnovi! Otvaraj ta vrata!“ siknuo je likujući poput lisice koja je konačno otkrila tajnu ježeve kućice. „Ali druže kapetane...“ „Opa bato… ma nemoj!?“ podrignuo je po prasetini i luku. „Odbijaš naređenje! Lepo brate mili, lepo... e sad 21
Dario Rukavina
ima da te konačno smestim pred vojni sud, ima da pereš klonje do moje pemzije.“ „Ma druže kapetane“, ubacio se Štuka, „unutra je Vuk. Ne smijemo ga smetati.“ „Ma otvaraj bre…“ Otključao sam vrata i kapetan nagrne u sobu. A unutra je na stolu, poput Trnoružice na odru koja već stoljećima očekuje poljubac kakvog princa namjernika, ležao ukočeni Igor Vuk. „Stvarno… To je Vuk!“ zatreptao je pomalo razočarano Haralampije jer je tako očito izostalo orgijastičko zavereničko kolo domaćih izdajnika, povampirenih ustaša, drogiranih Kurda i belosvetskih plaćenika. „Majke ti ga spalim, gle ti njega, ustaj vojsko!“ dreknuo je i drmnuo nogom po klupici. No Vuk nije reagirao. „To, za res, ni mogoče. On meditira“, raportirao je Blajh. „Šta radi? Vuče jesi l’ živ?“ „Ma ne može… on sad… nije ovdje...“ cvilio je Lima skriven iza mojih leđa. „Kako bre nije ovde? Pa gde je onda?“ „Paaa u stanju više svijesti, ne?“ petljao je Điđi rukom po svojoj mesnatoj šiji. „On sad trans-cen-di-ra…“, naglašavao je Štuka uzbuđeno gutajući slogove svojom golemom gubicom. „Transcendira, druže kapetane.“ „Jel’ ti to mene zajebavaš? U kakvom transu? Da nije drogiran? Šta ste mu napravili, sve ću lično da vas pobijem!“ uzmuvao se kapetan prve klase Haralampije Teodosijević. 22
Brz kao Bruce Lee
„On je v procesu osvoboditve stresa, in skupaj z mantro je prišla tudi njegova zavest ki ji sledi v globine nezavednega v vseobsegajoči mir in resnični izvor misli“, biflao je Blajh u stavu mirno. „Ampak toda on sedaj ni v stanjo občutiti nikakeršnih zunanjih dražljajev.“ „Vuče, jesi l‘ dobro?“ upitao ga je očinski zabrinuto kapetan Teodosijević. „Ma da si barem pijan, sve bi bilo u redu. Ajde reci da si pijan... reci nešto...“ „Nemojte ga uznemirivati“, prošaputao je Pop sklopljenih ručica. „Može se desiti da se njegova svijest tamo negdje izgubi i da se nikad više ne vrati natrag. Kako bi to objasnili njegovom ocu i majci?“ Čačkalica ispadne iz Teodosijevićevih usta i otkotrlja se u pukotinu drnčem poliranog parketa. „Ma druže kapetane, sve je u redu. Samo ga pustite još koju minutu da dođe k sebi“, rekoh i ja napokon nešto. „Kada bi bar samo jedan posto Jugoslavena meditiralo, nestalo bi bratoubilačke mržnje s ovih prostora, druže kapetane. Evo, Vuk se upravo sada bori za bratstvo i jedinstvo naših naroda“, Pop privede kraju svoju tihu misu i malo mu je falilo da na kraju ne veli i Amen. Nastala je tišina. Jako, jako duga tišina. Kad bih vam rekao da su se riječi kondenzirale u zraku, zvučalo bi kao jeftini krimi roman s kioska. Vuk je trzao rukom dok mu je licem strujao lagani lahor vjetrova s planina koje njedre najsvetije indijske mistike. Na trenutak mi se učinilo da negdje u daljini čujem sitar. „Ma svi ste vi narokmančine i pankeri... eto šta ste!“ prasne kapetan Teodosijević. „Kad dođe sebi nek’ mi se smesta javi na raport“. Okrene se na peti i izjuri iz sobe. 23
Dario Rukavina
Kada je Vuk napokon sišao do naše razine stvarnosti, otišao je na raport. Unutra se zadržao punih sat vremena. Izašao je blistajući poput koloritnih indijskih sličica s Krishnom, onim pristalim mladićem boje patlidžana. „Sve je u redu“, ponavljao je, „ma sve je u redu. Kapetan je obećao da će pročitati Maharishijevu knjigu.“ Te večeri, dok smo cugali mlako BiP pivce, zaključili smo da je Maharishi odnio veliku pobjedu. Veću nego kad su onomad John, Paul i Ringo pohrlili na obale Gangesa. I bili smo sretni te večeri. Kao da je smisao ponovno zadobio slatkast okus u našim ustima. A onda nas je rat raznio po kukuruzištima i neovršenim poljima. Zvijezde mi vele, kada ih plaho upitam, da je ipak bilo zapisano da jedne tople jesenske večeri sretnem sebe kako hodam otvorenih očiju srebrnom patinom zagrebačkih pločnika. Kapetana Teodosijevića spržila je kumulativna negdje na prilazima Vukovara. Maharishija će, uz malo sreće, pročitati kao frustrirana profesorica zemljopisa, u nekoj drugoj, sretnijoj inkarnaciji. Mnogo godina kasnije, dobio sam pismo u kojem je bila samo fotografija mršavog nasmijanog mladića u levitaciji. Svaka ptica svome jatu leti – pisalo je u donjem desnom kutu. E moj Igore, samo da te ne obori protuvazdušna negdje iznad Zvezdare.
24
IMA LI RAJA ZA TRKAČE?
Kako izgleda raj za trkače? Ili pakao? Tko zna što je iza ovih vrata? Koncepte raja ili pakla stvaramo sami na drugoj strani života, onoj nevidljivoj. Tamo gradimo sve naše kule od karata. No ovo ne prepoznajem. Nije moje. Ova bjelina, zidovi od vode što ne uzvraćaju zvukom, ugibaju se pred mojom rukom izmičući osjetu. No jedno znam. Kada se otvore ova vrata, trčat ću. Ne preko zelenih polja tepiha od latica, trčat ću bos po trnju, preko oštrica, šiljaka i razbijenog stakla, pod mojim će tabanima teći potoci sumpornoga ognja i meso će otpadati s mojih stopala da bi se zatim iznova otjelovilo. Stvorilo niotkuda i zaraslo oko kostiju produžujući moju agoniju do kraja vremena. Ovo nije dio mene. Ovo je neki tuđi film. I ja sam zarobljen u njemu. *** U mome filmu postoji jedna iznajmljena soba u potkrovlju s pogledom na krovove grada. To je stran, hladan 25
Dario Rukavina
grad. Ovdje na sjeveru tornjevi crkava kuju čovjeka u samoću. Društvo mi prave golubovi. Pričam im o svojemu gradu, a oni slušaju ili barem to hine dok izvijaju glavice da bolje osmotre koru kruha u mojoj ruci. Pružam ruku kroz prozor i na oluk postavljam mrve. Pravim njima razne matrice, uobličavam simbole, a oni kljucaju kljunom o lim, šalju zvučne razglednice tamo dolje sve do moga grada, kako najbolje znaju i umiju, ta nisu golubovi-pismonoše, ne bi daleko doletjeli, zato oni tuku svoju Morseovu abecedu sve dok ne nestane mrvica, dok ih ne nadglasa odbijanje zvona s crkvenih tornjeva, uplaši i podigne u bjesomučni let. Tada ostajem sam sa svojim demonima. Izviru iz pljesnivih mrlja sa zidova, pletu svoje kolo uzorkom tapeta, viču iz svakog čvora, svakog goda drvenih greda i ormara. Sve poznata lica. Lica s ulica moga grada. No lako je s demonima. Demon šapuće, govori, urla i jauče i zato se može otjerati. Sjeta je tiha i u tome leži njezina sablasna moć. *** Obično samo uzmem jaknu i izađem iz stana. Jakna mi doista nije potrebna. Kada popališ sav parket u stanu, komad po komad, hladnoća je jedino što te održava živim. Jaknu ne uzimam zbog hladnoće. Hladnoću ne možeš pobijediti. Možeš je samo pustiti da se nastani u tebi. I tako ona caruje iznutra, moja rebra zlatna joj krletka, ona je ptica što kljuca mojim kostima, pjeva svoje tihe napjeve. Jaknu uzimam jer tvori još jedan sloj na meni. Biti slojevit poput luka, to je formula koju sam iznašao. Kad 26
Brz kao Bruce Lee
ti zgule jedan, nailaze na drugi sloj. I tako u nedogled. Tada, valjda, odustaju. *** Putem prolazim pokraj stadiona. Opet me prožima želja za trčanjem. U mojem gradu stadioni su groblja, ne želim trčati onuda. Bojim se da me odnekud ispod travnjaka ne pograbe ruke mojih poznanika, prijatelja, nekog od moje raje i da me ne povuku me dolje u memljivu zemlju da im pravim društvo. Tamo dolje ne bih imao s kim pričati. Tamo nema golubova. *** Bio sam na jednoj utakmici. Tip se skinuo do gola i utrčao na teren. Neki tetovirani kuronja. Lovili su ga po terenu i svi su se smijali. Svi osim mene. Meni je došlo da se i ja skinem, zgulim sve do kostiju i uletim na travnjak. Jedva sam se suzdržao. Odonda izrezujem te tipove iz novina. Lijepim ih po zidovima sobe. Skupljam ih poput grančica u šumi. Oni su moja vatra, moje ozeblo sunce, štite me od hladnoće, oživljuju moje ledene udove. Oni su moje oči, moje ruke, moji tabani. Oni trče za mene. *** Ovaj put želja je jača nego ikad prije. Osjećam je kako nadolazi, kondenzira se iz zraka, lebdi ponad moje glave kao oblak iz kojeg šibaju munje. Uz kralježnicu mi se 27
Dario Rukavina
penju zmije, pune je elektricitetom. Skidam i odbacujem jaknu. Primam se za ogradu stadiona ne bih li se barem malčice ispraznio. Imam potrebu strgati odjeću sa sebe i protrčati zelenom tratinom. Uzemljiti se. Posaditi se poput gole sjemenke, a zatim zamrijeti pod bijelim pokrivačem ledene samoće, umrijeti prije smrti, još za života, kako veli sveti hadis. Rasplinuti se kao potmuli prdac u metrou, ispražnjen svih starih sadržaja – nestati. A onda samo odjednom – proklijati i probiti se kroz sve one ljuske. Jer što ne umre, ne može uistinu ni oživjeti, govori Knjiga. Ovaj put je nepodnošljivo, ovaj put nadolazi poput plime. *** Utrčavam na stadion gol k’o od majke rođen. Dižem ruke na pozdrav. Pokazujem rebra kundakom prebijena. Plavetni ožiljak od gelera pulsira nakon dugo vremena. Živ je. Vreo. Vrutak što se slijeva niz moja leđa i nestaje u zemlji zauvijek. Nosi me huk pjesme s tribina. Upirem iz petnih žila. Trčim prema centru. Tamo zastajem da uhvatim dah. Staje i pjesma. Ogledavam se. Tražim suca i fotoreportere. Pomišljam da izvedem kakvu vragoliju, da se našalim na račun vratara, dotrčim do njega, taknem ga po ramenu i kažem: „Loviš!“ No nema ni sudaca, ni novinara. Nema ni igrača. Za mnom ne trče policajci niti redari da ćebetom skriju moju golotinju. Na centru je samo mali bazenčić. Oko njega dječica i odrasli u bijelom. Dok čekaju da ih urone i učine djecom Božjom, da se nanovo odozgo rode, prvo iz vode potom iz vatre duha, stoje u 28
Brz kao Bruce Lee
tišini. Bulje u me u nevjerici. Onda se sa svih strana prolama zaglušujući urlik. Tutnje tribine. Trese se i nebo i zemlja. Njihove ruke posežu k meni. Koliko li samo snage ima u tim krotkim udovima jaganjaca Božjih, koliko odlučnosti u tome da me zadrže pod vodom zauvijek.
29