Nakladnik HENA COM Biblioteka: Verbarij knjiga 14. Urednica: Marina Vujčić Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Dizajn naslovnice: Martina Perkušić Oblikovanje teksta: Goran Stančić Zagreb, ožujak 2016. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2016. Copyright © Valent Pavlić, 2016.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Valent Pavlić Evanesco
Hena com
Za one koji u nama oduvijek vide ono što tek želimo postati. Za Anju, zbog Anje...
Me voici donc seul sur la terre, n’ayant plus de frère, de prochain, d’ami, de société que moi-même. Jean-Jacques Rousseau
nedodirljivost
Pogrbljeno stojeći usred mnoštva na tramvajskoj stanici, Daniel ponosno uviđa kako je prošla godina dana otkako je posljednji put osjetio ljudski dodir. Tijelo mu je postalo kruto i ukočeno, a pokreti usporeni. Procesi unutar njega poprimili su mehanička obilježja. Otkucaji srca metalno odzvanjaju poput kazaljke na zidnim satovima, dok je kruljenje u želucu nalik mučnom naprezanju opruge. Prije točno godinu dana gospođa nalik bilo kojoj drugoj u prolazu je svojom rukom očešala njegovu. Nije se zaustavila. Ne osvrnuvši se nastavila je hodati. Njoj taj maleni sudar nije predstavljao iznimnost dostojnu pažnje, tek svakodnevnu nespretnost. Neizbježan ritual šetnje gradom prilikom koje se užurbanost materijalizira u iznenadan dodir. Apstraktno upozorenje na oprez koje nema nikakve veze s
9
Valent Pavlić
osobom koju je dotaknula. O tom dodiru žena je razmišljala jednako kao što bi razmišljala o stolici na koju je sjela ili o zidu na koji se naslonila. Daniel se zaustavio u mjestu. Okrenuo se prema ženi i promatrao je kako se udaljava. Lijevom je rukom trljao desnu i dodir usporio u svom sjećanju. Vidio je kako se njezina ruka približava njegovoj, kako prsti klize stražnjim djelom njegovog dlana, kažiprst pa srednji prst i naposljetku ispraznost trenutka kad je sve skončalo. Neočekivanost kontakta paralizirala ga je poput vijesti čiji je sadržaj toliko šokantan da je isprva nerazumljiv. Osjećajući strahopoštovanje prema nizu slučajnosti koje ljude međusobno spajaju, upitao se kako je moguće da dodir toliko zaokupi maštu da potpuni stranac u trenu postane jedini kontakt sa svijetom; koliko mu je slučajnih susreta suđeno s osobama koje ne može zamisliti i kako se za sve njih pripremiti? Nizao je pitanja u privatnoj tišini užurbane ulice trljajući ruke u pokušaju da nasluti susrete s prolaznicima koji su ga mimoilazili. Dlanovi su mu bili ukočeni hladnoćom i svaki je pokret bio popraćen bolnim ubodima zimske studeni koja mu se uvlačila pod kožu.
10
Evanesco
U danima koji su uslijedili pokušao je rekonstruirati taj doživljaj. Pretpostavljao je kako stvoriti slučajnosti neće biti jednostavno, međutim nije naslućivao nesavladivost tog zadatka. Računajući na tuđu nespretnost dovodio se u mnoštvo situacija u kojima se dodir nametao sam od sebe. Šetao je ulicama i trgovima, no zimski dani prisilili su ljude da se sakriju u oklope tkanine neprobojne hladnom vjetru ili toplini ljudske ruke. Ulazio je u dućane i gostionice, ali nepovjerenje i opreznost sumornih lica uskratila ga je za ono što je tražio. Tanak sloj praznog prostora uvijek bi se ispriječio između njegove ruke i nečije tuđe. Narednih dana taj se jaz povećavao potpomognut dogmom intime koja je sputavala sve oko njega. Shvativši da je nemoguće kreirati spontanost, Daniel je spoznao ljudsku opterećenost pravilima kojima se kontrolira nepredvidivost, a u postavljanju privatnih barijera prepoznao mehanizme koji vuku konturne linije postojanja neovisnog o okolini. Neprobojnost tih prepreka počela ga je opterećivati i uskoro ga svlada bolesnička iscrpljenost. Ustajao zrak izvjesnosti stezao mu je tijelo u trenucima samoće i tada po prvi put osjeti gustu sjenu kako se spušta na njegovu pojavu.
11
Valent Pavlić
Otuđenost ljudi rasplamsala je bijes kojeg je tek drastična odluka mogla stišati. Odbačen, Daniel je poželio postati taj koji će odbijati. Odlučio je tjedan dana nikoga ne dodirnuti. Idućeg jutra prilikom izlaska iz stana ruke je gurnuo duboko u džepove kaputa. Uputio se u obližnji dućan gdje je kupio kožne rukavice. Njih će skidati tek kad bude posve siguran kako mu ne prijeti dodir s drugom osobom. Na javim mjestima počeo je oprezno promatrati ljude. Sve je procjenjivao i sve podvrgavao minucioznoj analizi. Kretnje, ravnoteža, dužina koraka, lamatanje rukama. Predviđao je svaki pokret poput šahista kojem nije cilj pobijediti, već se potruditi da se sukob u potpunosti izbjegne. Tjedan je brzo prošao i Daniel je uspio u svom naumu, ali ono što ga je iznenadilo bila je lakoća kojom mu je to pošlo za rukom. Tjedan dana bez ljudskog dodira nije dovoljno velik izazov, procijenio je tada i odlučio taj period produžiti na cijeli mjesec. Za svaku je situaciju imao pomno isplaniran način ophođenja. U dućanu ne bi pružao ruku prema prodavačici da mu vrati ostatak novca već bi čekao da ga ona položi na površinu ispred njega, odakle
12
Evanesco
bi ga zatim uzimao. Prilikom susreta s poznanicima pozdravljao bi blagim naklonom hineći prehladu i ozljedu ruke koju nije vadio iz džepa. Izbjegavao je prometne ulice i gužve u trgovinama, a boravak u gostionicama posve je izbacio iz svog rasporeda. Za svoje šetnje čekao je kišna predvečerja koja bi uklonila ljude s ulica ostavljajući u zraku tek miris mokrog asfalta koji je oprezno udisao poput zavodljivog mirisa tajanstvene djevojke. Precizno oblikovani načini kretanja stvorili su rutinu koja mu je omogućila da opušteno pristupi izazovu koji si je postavio. Tada već instinktivno izbjegavajući bliskost riješio se napetosti i dočekao kraj mjeseca. Nakon mjeseca bez dodira kod Daniela se pojavio čudan osjećaj. U večernjim satima počeo ga je pritiskati ugodan teret postignuća. Osjećaj samodostatnosti rasprostro je korijenje po čitavom biću tog mladića te je snažnim stiskom počeo deformirati njegovo tijelo. To mu je godilo. Tjeskoba samoće bila je intenzivnija od svih dodira kojih se sjećao i uskoro je posve zaboravio na teksturu tuđeg tijela. Mjesec se pretvorio u dva, zatim prođe zima i proljeće, ljeto i jesen. Odjednom, posve iznenada, grad ponovno zagrli zima. Sada, godinu dana
13
Valent Pavlić
od posljednjeg dodira kojeg se sjeća, ljudi za njega predstavljaju tek neopipljive siluete koje se javljaju i nestaju ovisno o dobu dana. Tko zna, možda je u proteklih godinu dana Daniela netko slučajno i dotaknuo poput žene koja još uvijek lebdi u njegovom sjećanju. No to sada više nije bitno. U njegovom umu dodir se pretvorio u nešto neostvarivo, nešto toliko udaljeno da se doima kao priviđenje, nešto nalik neizvjesnom pojmu u čije značenje se ne može prodrijeti. Preciznost samoće sada upravlja Danielom nudeći mu nedvosmislene podražaje koje slaže u krajnje jednostavne jednadžbe svog postojanja. Pomislio je napustiti grad i pobjeći na mjesto gdje će surovost krajolika dočaravati njegovu otuđenost. Mjesto gdje samoća ima svoj fizički oblik koji modelira čovjeka, preoblikuje ga i poništava. No kao i mnoge stvari u svom životu, i tu je misao ubrzo odbacio. Uz brojne posve praktične probleme presudila je odbojnost prema prostranstvu koju je cijelog života gajio. Duboko u sebi oduvijek je znao kako grad predstavlja katedralu njegove duše; mjesto koje ga podjednako pokreće i sputava; mjesto kojem robuje jednako onoliko koliko ga ono snaži.
14
Evanesco
Bilo je prekasno da se odrekne perspektive po kojoj su beskrajni nizovi kvadratičnih volumena građevni materijal njegovog svijeta. Soba, kuhinja, kupaonica, ured, dućan, pošta, banka. Kavezi u kojima je pronašao utočište raspoređeni na pravilnom rasteru asfaltiranih staza. Precizna kombinacija međusobno paralelnih i okomitih linija savršeno je izoštrila njegov pogled čineći ga slijepim za sve što se ne siječe pod pravim kutom. Apstraktni oblici prirode postupno su se pretvorili u nakaznost dostojnu prijezira i nepovjerenja. Već je odavno znao dimenzije svog postojanja, ali sada je shvatio i njegov cilj. Danielov bijeg bit će zatvaranje u kavez; putovanje privatne prirode koje će se odviti unutar njega samog; staza na kojoj se ne mijenja krajolik već putnik. U početku njegovog udaljavanja prisutnost drugih predstavljala je tjeskobu koja ga je sputavala, međutim kako su mjeseci prolazili nelagoda je nestajala. Površnih poznanstava lako se riješio. Nepozdravljanje prilikom susreta na ulici bilo je dovoljno da one željne prisnosti odbije od sebe. S druge strane, snažnije veze bilo je nešto teže presjeći. Prestao je podizati telefonsku slušalicu. Osluškivao je monotonu zvonjavu i brojao koliko će se
15
Valent Pavlić
puta telefon oglasiti prije no što utihne. U početku bi zazvonio šest ili sedam puta, ali iz dana u dan strpljenje pozivatelja se skraćivalo. Pet pa četiri, zatim samo tri zvonjave prije no što bi aparat utihnuo. Kad je prošao tjedan dana da se telefon nije oglasio, isključio ga je iz zida. Prilikom slučajnih susreta s onima koji su ga nazivali prijateljem bio je prisiljen koristiti se lažima. Kako bi se što brže riješio društva, dobrovoljno je pristajao na sastanke na kojima se nije namjeravao pojaviti. Ponekad ih je čak i sam predlagao pritom ne osjećajući nikakvu grižnju savjesti. Ubrzo se odrekao lažne obzirnosti te je iskrenost otjerala ono malo osoba koje prijetvornost i laži nisu mogle. Jedan poznanik koji se pokazao upornijim od ostalih zahtijevao je doznati razloge Danielovog ponašanja. Došao mu je pred vrata tražiti objašnjenje zašto ga ovaj odbija vidjeti. Kad je čuo zvono, Daniel se pravio da nije u stanu, no mladić je nastavio zvoniti. – Znam da si unutra! Pratio sam te i vidio kako si ušao u stan! Uvidjevši kako se konfrontacija ne može izbjeći, Daniel se približio vratima i hladnokrvno odgovorio:
16
Evanesco
– U slučaju da pozvoniš još jedan jedini put, pozvat ću policiju. Kad se uvjerio da je ovaj otišao, Daniel je otvorio vrata te odvijačem i kliještima u nekoliko trenutaka onesposobio zvono na vratima. Prekinuo je sve veze s onima koji su ga poznavali, ali udaljenost koja ga je dijelila od ljudi nastavila se povećavati. Uklonivši mučninu neposrednog kontakta, sada ga je sama prisutnost drugih počela opterećivati pretvorivši se u težak uteg koji je temeljito iskrivljavao njegovo poimanje vlastite osobe. Ne mireći se s činjenicom kako su ljudi oko njega svjesni njegove prisutnosti, uskoro je postao opsjednut idejom da postane nevidljiv. I dok bi apstraktnost nedokučivog cilja sputala mnoge, ta se infantilna ideja u njegovom umu pretvorila u opsesiju te se lako uvjerio kako realizacija njegovog plana ovisi isključivo o odlučnosti. U najkraćem periodu skovao je plan u čije ostvarenje nije nijednog trena sumnjao. Opterećen visinom i snagom vlastitog tijela, započeo je s deformiranjem svoje pojave. Više nije stajao uspravno ispruženih nogu, već bi koljena lagano savio snizivši se za nekoliko centimetara. Prilikom
17
Valent Pavlić
hoda ruke je držao priljubljene uz tijelo kako ne bi nepotrebno lamatale uokolo. Uspravna leđa savijao je u luk, a vrat i glavu spuštao prema prsima. Jeo je manje, ponekad se čak i izgladnjivao da bi izgubio na težini te se njegovo snažno tijelo ubrzo stanjilo. Lice mu je zahvatilo anemično bljedilo te je visok i krupan mladić u kratkom vremenu postao krhka i boležljiva spodoba. Bio je izuzetno zadovoljan napretkom svog preobražaja. Izmijenio se da ga nitko ne bi prepoznao i da bi ga što manje ljudi primijetilo. Umakavši tuđim pogledima, odluči tada drugima uskratiti i svoju pozornost. Izbjegavao je gledati prolaznike u oči. Pogled bi spustio na zemlju, nekoliko koraka ispred sebe, i ubrzo su ljudi za njega predstavljali tek sjene koje klize asfaltom prilikom sunčanih dana. Od njih je bio udaljen jednako kao i od oblaka koji plutaju visoko na nebu i više nije razlikovao jedne od drugih. Zvuk je također potisnuo. Odbijajući osluškivati okolinu, glasovima koji su ga okruživali uskratio je razumijevanje te su počeli čudno odzvanjati u njegovom uhu. Postupno su postajali nerazumljivi, a onda posve utihnuli, nalik piskutavoj zvonjavi u
18
Evanesco
uhu koja u početku smeta no s vremenom je monotonija uguši i prepusti zaboravu. Prestao je čak i govoriti. Svoje misli više nije oblikovao zvukom i njegov svijet uskoro izgubi uporište u imenima. Uskrativši okolini lingvističku determiniranost, pretvorio ju je u kombinacije osjetila, nizove bezimenih prepreka koje je, u svom najodsutnijem stanju, zaobilazio jednako kao što se pas kreće kroz njemu nepoznatu sobu. Zvuk vlastitih riječi postao je u njegovim ušima posve izobličen, a njihovo značenje od neumornog ponavljanja postalo je nerazumljivo i odbojno. Riječi se više nisu razlikovale od životinjskog glasanja i svakodnevni se žamor pretvorio u zvučnu kulisu kakve divljine. Odjednom mu se više nitko nije obraćao, niti je Daniel u riječi pretvarao svoje rijetke zahtjeve. Odmjerenim gestama komunicirao je u situacijama koje urbani život nameće te je hodao pustim i nijemim gradom. Stvorivši svijet bez dodira i zvuka, odlučio mu je povući granice i nametnuti zakone. U brojkama je pronašao zamjenu za ljudski kontakt. Umjesto razgovora s ljudima, komunicirao bi s brojkama, u
19
Valent Pavlić
njima pronalazeći čvrste temelje racionalnih misli koje je rastavljao na najsitnije dijelove. Njegov je svijet postao beskrajan sustav brojčanih nizova. Provodio bi sate čitajući novine, ali ne kako bi se informirao o aktualnim događajima već kako bi brojao slova u pojedinim riječima, rečenicama, odlomcima. Prilikom šetnji brojkama je imenovao svaki korak na relacijama po kojima bi ga rijetki imali vremena i strpljenja pratiti. Brojao bi cigle u zidovima, crjepove na krovovima. Sve je postupno pretvarao u brojke. Korake, zgrade, oblake. Vlastite udisaje, otkucaje, vrijeme. Stoga se na današnji dan Daniel nije jednostavno zadovoljio brojkom 365. Ona u njegovim očima nikako nije bila adekvatna da posvjedoči iznimnosti podviga i starosti novootkrivenog svijeta. Razlažući dane na sate, a sate množeći minutama pa sekundama, došao je do brojke 31.536.000 – toliko je, dakle, sekundi prošlo od kontakta s damom na ulici. Ah, da, 31.536.000 – pomisli Daniel – to je već puno prikladnija brojka. ***
20
Evanesco
Zimski oblaci već tjednima skrivaju sunce, a sporo sivilo neba prijeti prvim ovogodišnjim snijegom. Daniel na svojim blijedim obrazima osjeća hladnoću koja mu se urezuje u lice poput staračkih bora. Dok čeka prijevoz, jedino što čuje jest let zimskog vjetra koji se probija kroz ukočene prolaznike. Zlokoban zvižduk upozorenja koji označava dolazak zime. Nekoliko trenutaka kasnije stiže tramvaj. Drugima prepuštajući prednost, Daniel će ući posljednji. U početku je izbjegavao vožnju gradskim prijevozom, međutim ravnodušnost koju sada osjeća prema okolini uklonila je strahove i prijetnje. Iskopavši dubok ponor između ostalih i sebe, svijet mu se pretvorio u nešto što drži na odstojanju. Privatna predstava za koju ne pokazuje interes i u kojoj odbija sudjelovati. Sablasno miran promatra ljude i oprezno važe brojke. Ovo je stajalište duže od ostalih te se putnici po njemu slobodnije rasporede – to znači kako će ih većina ući na stražnja vrata te bi gužva na prednjim trebala biti manja. Od pet vrata na tramvaju on se nalazi na drugima. To je položaj koji mu omogućuje da budno prati promet na prvim i trećim vratima.
21
Valent Pavlić
Treba mu nekoliko sekundi da izračuna stupanj primamljivosti pojedinog ulaza. Pred prvim vratima stoji sedmoro ljudi, ispred drugih šest, ispred trećih također; iz prvih izlazi pet, iz drugih četiri, a iz trećih sedam. Učinivši nekoliko brzih koraka premješta se na treća vrata odlučan iskoristiti prostor koji se ondje oslobodio. Vožnja u tramvaju aritmetiku pretvara u geometriju. Mjesto koje Daniel zauzima posljedica je dobro proučenih položaja ostalih putnika i njihovog gibanja. Naime, idealni uvjeti zahtijevali bi jednostavno pronalaženje kružnice s najvećim polumjerom podjednako udaljenim od najbližih putnika. I dok bi mnogi takav položaj istog trenutka proglasili zadovoljavajućim, posve optimalnim za osobu koja se trudi izbjeći kontakt, Daniel se ne bi složio. Ponudivši tom zadatku nešto više vremena no što to drugi čine, uočio je opasnost kinetičkog potencijala tramvaja prilikom ubrzavanja i usporavanja. Tome još dodavši mogućnost naglih i iznenadnih kočenja, izračunao je kako bi umjesto opisivanja kružnice oko vlastitog položaja pravilnije postupio odabravši elipsu, užu po širini tramvaja i dulju po dužini, s centrom pomaknutim bliže prednjem djelu, dakako
22
Evanesco
opet zbog onih nesretnih, naglih kočenja. Tako Daniel u tramvaju u odnosu na druge putnike zauzima položaj jednak onom Sunca u odnosu na Zemljinu putanju – usporedba je to koja ga je nasmijala prilikom nedavne vožnje. Nedavne? Sasvim nezadovoljavajuće! Daniel je odavno lišen nespretnog društva nepreciznosti. Od te vožnje prošla su tri mjeseca, dva po 31 dan i jedan po 30, dva tjedna i tri dana. Dakle, točno 109 dana je prošlo od vožnje tramvajem u kojoj su ga njegove misli natjerale da se neoprezno nasmije svojoj dosjetljivosti. Od tada se iskreno nasmijao još devet puta. Od stanice do radnog mjesta dijeli ga 729 koraka. Dakako, ne broji ih svakog dana, ali on to niti ne treba jer već dobro zna da mu do semafora treba 244, a do kioska 563. Precizno izračunata putanja čini ga spokojnim i tada misli okupira praktičnim stvarima. Zadacima kojima svakodnevna nužnost označava svoju prisutnost. O budućnosti, bez obzira koliko ona izvjesna bila, u stanju je razmišljati tek kad je uvjeren kako kontrolira sadašnjost. Njegove odluke produkt su preciznosti kojom se lišava nepredvidivosti. Brojke su, u njegovom slučaju, temelj preciznih obrazaca
23
Valent Pavlić
koje nastoji kopirati u svim segmentima života uvjeren kako je slučajnost tek posljedica neopreznosti. Značenjsku razliku između slučajnosti i neopreznosti Daniel više ne raspoznaje. 729. korak dovodi ga pred gradsku gliptoteku. U početku je ured dijelio s još trojicom zaposlenika, ali nelagoda koju je njegova prisutnost stvarala navela je ravnatelja da mu osigura nešto intimniji radni prostor. S Danielovim odobrenjem ispraznili su prostoriju na kraju hodnika u kojoj su se nalazila sredstva za čišćenje te su ondje ugurali ormar, stol i stolicu. Ali tu nije bio kraj njegovom otuđenju na radnom mjestu. Odbojnost slučajnih susreta s drugim zaposlenicima na hodnicima navela ga je da pismenim putem ravnatelja zamoli da svoj posao obavlja u popodnevnoj smjeni, kad svi napuste urede. U molbi je za razlog naveo svoje kronično boležljivo stanje i strah da ono ne prijeđe na njegove kolege. Njegova je molba prihvaćena a da nitko nije tražio detaljnije obrazloženje. Po ulasku u ured skida rukavice i sprema ih u kaput koji vješa na vrata. Mala prostorija za njega je i više no dovoljna. U početku je sjedeći za stolom
24
Evanesco
gledao kroz prozor, ali procijenivši kako mu pogled na ulicu više nema što za ponuditi promijenio je raspored namještaja i sada mu se prozor nalazi iza leđa. Teško je reći od čega se sastoji njegov posao. Zadužen je za šablonske dopise kojima se pojedine institucije obraćaju jedna drugoj i za brojčane nizove kojima se institucija obraća samoj sebi. Vječni nizovi nerazumljivih riječi i brojaka iz kojih se siluje smisao. Daniel sjajno obavlja svoj posao. U nepodnošljivoj tišini ureda minute i sati putuju u spirali koju usmjerava njegova tvrdoglava odsutnost. Vrijeme se mjeri tek svjetlom koje polako blijedi iza njegovih leđa. Provodi sate analizirajući gradivo koje se pred njim nalazi a da ne podigne pogled s papira i da mu pritom koncentracija ne padne niti na trenutak. Po valovima crnih slova oči mu glatko plove. S vremena na vrijeme napiše pokoju kratku bilješku. Riječi koje je nekada podcrtavao, sada zaokružuje, ponekad križa. Nakon nekoliko sati nepomičnog sjedenja bol u leđima ga prisiljava da ustane. Napušta ured i odlazi u šetnju izložbenim prostorom. Zaboravljena gliptoteka prima mali broj posjetitelja i prilikom šetnje posve je sam. Težak zrak i
25
Valent Pavlić
gusta tišina miluju usamljenog šetača i napetost duha ondje napokon popušta. U nijemoj šumi gipsanih odlijeva i kamenih natpisa pridružuje se tužnoj povorci ljudi od metala i mramora. Zastaje pred skulpturama i iznova ih, po tko zna koji put, proučava naivnošću djeteta koje se suočava s nepoznatim predmetom. Unatoč preciznom analitičkom umu ne bi znao reći koliko se puta susreo s hladnim pogledom hrabrog vojskovođe, niti koliko je puta pomilovao dlan patricijke. Njegova proračunatost na ovom mjestu ne stanuje. Ovdje Daniel pruža ruku i premošćuje prazninu te dodire koje izbjegava na prepunim ulicama nadoknađuje u praznim dvoranama gliptoteke. Sramežljivo pristupi usnuloj ženi od bronce. Zapetlja prste u kovrčama od bakra i kositra. Rukom joj prekrije oči. Prolazi joj preko lica, nosa, usana, brade. Bronca je meka i glatka. Čim je dotakne, dlan mu se orosi te se stvara fini sloj vlage između njegove ruke i brižno oblikovane površine. Čvrsto je prima za vrat. Miluje grudi i trbuh. Prstima prelazi preko međunožja i bedara. Uznemirujuće milovanje počiva na nježnom dodiru. Objema rukama prima gležanj, a zatim petu. Kažiprstom draži taban
26
Evanesco
u pokušaju da izmami reakciju, međutim brončana žena ostaje nepomična. Poznaje teksturu svakog kamena, liniju svake skulpture. Blijed alabaster, suh vapnenac, hrapav pješčenjak, snažan granit. Blaga krivulja ženskih leđa, oštrina muškarčeve brade. Kruži oko ratnika u kontrapostu. Oprezno primi njegov ravan, vertikalan nos. Pomiluje ga po čvrstom obrazu i snažnoj bradi. Dlanom prolazi po prsima, ramenima, ruci. Kamen je suh i oštar te posve pristaje tom ostarjelom ratniku. Zaklopi oči i rukom klizi po ukočenim mišićima antičkog osvajača. Vršcima prstiju gladi skulpturu. Prelazi preko vena na dlanu te ih prati po podlaktici. Gotovo da osjeća vrelu krv ispod hladne stijene čije bilo osluškuje. Divi se snazi nepomičnih ruku i razmišlja o uzaludnoj moći koja se miri sa svojom zatvorom. U praznim očima vidi utjehu poznatog pogleda. Sigurnost prepoznavanja. Bliskost koju osjeća prema vješto oblikovanom komadu kamena nalik je delikatnoj intimi dalekog prijateljstva koje počiva na svojevoljno oblikovanim uspomenama. Dok stoji nasuprot skulpture, skamenjen zadržava dah oponašajući mirnoću kipa, ali život koji kola
27
Valent Pavlić
njegovim tijelom redovito ga iznevjeri. Svaki otkucaj ima zvuk izdaje. Opterećen još jednim porazom prilikom nemogućih sukoba, tiho progovori: – Život nas vuče. Život nas trga – izgovori u strahu od zvuka riječi i njihova značenja. A tada se polako udalji od kipa utješen neizbježnošću ponovnog susreta. Po povratku nastavlja proučavati papire u skučenoj prostoriji koja polako tone u mrak. Naprežući oči prolazi slovima i brojkama dokle god upijaju posljednje tragove svjetla te ih ispraća u tunel noći u kojem nestaju. Ne pali svjetlo u uredu. Svjetlo ulične rasvjete dovoljno je tek da ocrta obrise namještaja koji se razlikuje jedino po svojoj težini crne boje. I ovdje svijet oko sebe promatra kroz mrežastu vizuru kvadrata i kocaka koje ga prožimaju i tvore. U prostorijama samo se dimenzije skupljaju i šire dok oštri bridovi ostaju nepromijenjeni. Ali u prvoj sjeni noći gubi se čvrstoća grubih zidova i brišu se opne koje ga sputavaju. U večernjem sljepilu Daniel udiše mrak koji ga prožima. Svakim udahom osjeća kako tama puni unutrašnjost njegovog tijela pretvarajući prazninu u ništavilo. Svjestan kako nitko ne
28
Evanesco
traga za njim, prepušta se zrakopraznom prostoru zaborava pritisnut težinom svih propuštenih dodira. Nepomičan računa vrijeme koje mu izmiče. U mraku sjedi satima. Satima nestaje. Kad opuštenost tijela počne naprezati mišiće, a ukočenost nameće pokret, ustaje. Instinktom noćne životinje kroči po mraku i pronalazi rukavice, šal, kaput. Na ulici ga dočekuje zavjesa prvog snijega koji prekriva oštru opnu grada čineći je istovremeno hladnijom i mekšom. Krupne pahulje podižu mu pogled te na trenutak promatra snijeg koji ga podsjeća na pepeo uslijed požara. Gotovo da može namirisati palež u zraku. – Prašina i pepeo u očima potomaka – izgovori kako bi se ohrabrio. Razmišljajući o neminovnosti ljudskog života, jedino u te riječi još vjeruje. Prilikom povratka kući noge su mu teške, a koraci spori. Vjerujući kako ga njegove staze više nikamo ne vode, osjeća se poput glodavca na plastičnom kolutu. Sama pomisao kretanja sada mu se čini besmislenom, međutim nepromjenjivost njegovog stanja gura ga naprijed. Pokušava proniknuti svrhu svoje šetnje, otkriti silu koja ga pokreće. Zvuk škripanja cipela na tankom sloju snijega? Sviđa mu se taj zvuk,
29
Valent Pavlić
njegova nevina jednostavnost nalik je kolijevci koja se lagano ljulja i vuče maštu u san. Poput mjesečara prepušta se bestežinskom odsustvu duha koje kotrlja njegove korake. Lišen cilja čeka buđenje, sada već uvjeren kako ono nikada neće stići. – Vraška večer za šetnju! Zar ne, prijatelju? – tišinu poput stakla razbije pitanje koje je došlo iz grupe mladića koji su stajali ispod svjetiljke. Obratio mu se najviši, nesumnjivo najhrabriji mladić u trojci. Teško je reći je li ga Daniel čuo i produžio, odbijajući bilo kakvim pokretom svjedočiti o prisutnosti tih mladića ili možda do mjesta na koje se povukao tuđi glasovi više ne dopiru. Bilo kako bilo, udaljio se a da nije pogledao u njihovom smjeru. Nastavio je hodati oprezno gazeći tanki sloj snijega i osluškujući škripanje svojih cipela. Tragovi njegovih koraka u snijegu činili su ga nespokojnim. Postoji nešto uistinu uznemirujuće u hodu po svježem sloju snijega, pomisli Daniel. Nasilno oskvrnjivanje nečeg djevičanski netaknutog. Razmišljajući o stazama koje ostavlja za sobom okrenuo se kako bi vidio tragove svojih koraka, međutim ono što je ugledao bila su trojica mladića koja su ga pratila na udaljenosti od kojih desetak metara.
30
Evanesco
Njihove tamne siluete koje lebde na svježe palom snijegu djelovale su poput duhova. Okrenuo se naprijed i ubrzao korak u želji da umakne svojim progoniteljima prije no što ostvare svoje namjere. Gledao je pred sebe i na trenutke, ovisno o položaju uličnih svjetiljki, vidio bi njihovu sjenu. Učinio bi par koraka po njoj pa bi se ona povukla, samo da bi ga nekoliko metara dalje opet sustigla. Ponovilo se to tri ili četiri puta. Nije imao hrabrosti okrenuti se. Ubrzao je korak koliko god je mogao, a tada se njegov hod pretvori u trk. Znao je da ga prate. Nije čuo njihove korake, ali je osjetio da je progonjen. Nije dvojio da će ga sustići. Ipak, nije posustajao. Trčao je najbrže što je mogao, po prvi put nakon dugo vremena, i tek je sada osjetio koliko je njegovo tijelo oslabjelo u proteklih godinu dana. Osjećao je nemilosrdnu slabost koja je stezala istanjene mišiće njegovih ukočenih nogu i bolno udaranje srca koje je bilo starije nego u ijednog mladića njegovih godina. Prsa mu je probadao oštar zimski zrak koji ga je gušio, a umjesto krvi tijelom mu je kolala ustajala kiselina i žarila udove. Trčao je tek nekoliko desetaka metara, međutim osjećao se kao da trči već satima. I zaista, osluškujući
31
Valent Pavlić
mučeničke vapaje svog onemoćalog tijela shvati da već dugo bježi. Već punu godinu dana. I sada mu je napokon ponestajalo daha. Sustizao ga je umor i strah više nije bio dovoljan da pogoni njegovo iscrpljeno tijelo. Ipak, bio je odlučan da iz njega izvuče i posljednju trunku snage. Odlučio je trčati sve dok ga ne sustignu, sve do trenutka kad više neće biti u stanju napraviti ni jedan korak. Trčao je najbrže što je mogao nespretno lamatajući udovima koji su odavno izgubili sklad nesputanog pokreta, a tada se oklizne, tijelo mu se iskrivi i izgubi ravnotežu te padne na leđa na snijegom prekriven kolnik. Utrka je završila i Daniel je bio poražen. Međutim, umjesto gorčine poraza i straha od kazne koja sustiže gubitnika, jedini osjet koji prožme njegovo tijelo bilo je olakšanje. Ležeći na snijegu i promatrajući prazninu noćnog neba na kojem je ulična rasvjeta izbrisala sve putokaze ostavljajući tek bolesni, žućkasti odsjaj koji pritišće grad, Daniel je prigrlio ispraznost vlastite nemoći. Prepustio se neumoljivoj snazi napretka koji uspostavlja prevlast nad pojedincem i miran iščekivao bijedan epilog svojih odluka.
32
Evanesco
Nakon točno godinu dana svojevoljnog zatočeništva u pokretnoj ćeliji neosjetljivosti bio je spreman suočiti se s onim što je toliko vremena izbjegavao. Nije dvojio kako će kontakt koji je imao uslijediti biti grub i nasilan; u tako malo vremena treba nadoknaditi godinu praznine. Znao je kako će u svakom udarcu koji ga očekuje biti umnogostručena snaga svih dodira koje je izbjegao i kako će opet biti dijelom društva kojem se zavaravao da je pobjegao. Bol koju je nespretan pad uzrokovao otupjela je njegovo tijelo i uklonila strah. Bio je spreman ponovno pristupiti zajednici koja ga je čekala prigrliti. Podigao je tada glavu i pogledao u smjeru trojice koji su trčali za njim, međutim ondje više nikoga nije bilo. Lebdeće sjene, klizeći duhovi nestali su podjednako podmuklo kao što su se i stvorili. Pogledom ih je tražio po širokoj ulici, ali bio je posve sam. Uronjena u mrak i zagrnuta tišinom, ulica je bila nepomična i ples pahulja je bio jedini dokaz da vrijeme nije stalo. Iznenađenje zatim ustupi mjesto samoći, no to je trajalo tek najkraći čas i već u sljedećem trenu tupilo preplavi svaki pedalj Danielovog tijela. Bol se brzo povukla s natečenog koljena i izgrebanog lakta.
33
Valent Pavlić
Osim nekoliko mrlja na hlačama i kaputu nije mogao primijetiti nikakve posljedice pada. Polagano je ustao, otresao nešto snijega s odijela, vratio ruke u džepove i nastavio svojim putem. Hodao je posve miran više se ne osvrćući oko sebe, ne razmišljajući o tajanstvenoj trojici. Znao je da je sam. Spustio je pogled preda se i divio se savršenoj bjelini neutabanog snijega. Zbrajao je korake. Zbrajao udisaje. Pravio omjere. Polako je odlazio u proždrljivu noć osluškujući škripanje cipela na snijegu, ali i taj je zvuk nestao. Na svježe palom snijegu više nisu ostajali Danielovi tragovi. Samo tišina i ništavilo svih dodira koji su izostali.
34
prepoznavanje
Kondukterova zviždaljka rastavi sve zagrljaje na željezničkom peronu. Zvuk oštar poput naredbe presiječe veze između prijatelja i ljubavnika, djece i roditelja. Vlak oteža očekivanjima novih putnika te bezvoljno zagrebe po tračnicama. Posljednji se ukrcao mladić s plavim ruksakom. Nije to posljedica dugog rastanka; njega na peronu nitko nije ispratio. Jednostavno je navikao čekati do posljednjeg trenutka. Tek kad nasluti neposredan gubitak, smogne snage da se pokrene. Mladić, naime, vjeruje da život nudi toliko drugih prilika da je onu pravu naprosto nemoguće propustiti. U vagonu drugog razreda kupe se sastoji od šest sjedala, dva reda po tri, jedni nasuprot drugih. U kupeu u koji je ušao samo je jedno sjedalo slobodno – ono na samom ulazu, okrenuto suprotno od
35